O knjizi

U ovoj je knjizi je mnoštvo poznatih i manje poznatih detalja, sjećanja na ljude i događaje, brojnih refleksija i komentara. Oživljavajući sav taj bremeniti teret Kljaković ujedno govori i o sebi, svojem slikarstvu i slikama, obitelji i prijateljima, o umjetnosti, uvijek sa željom da ostavi trag, iskreno i s osjećajem domoljublja prema narodu i ljudima iz kojih je potekao. Danas su posebno zanimljive i svježe misli o političkim odnosima i iskustvima koja obasjavaju i naše vrijeme i nukaju na preispitivanje nekih do jučer neupitnih 'istina'.

Kljaković

Kljaković je izrazito kritičan prema Jugoslaviji, ali i prema Paveliću, koji je Hrvatsku oslobodio od prave Hrvatske i Hrvata koji nisu podržavali njegovu isključivost i mržnju i koji se nisu uklapali u njegovu politiku. Navodi da su svi, osim komunista, znali da će Jugoslavija za Hrvate biti gora od one stare Jugoslavije. Oni su Hrvatima nametnuli grijeh suradnika okupatora, izdajnika i koljača. U svojem gnjevu, reći će Kljaković, 'oslobodioci' su oslobodili Hrvatsku tako da su tisućama oduzeli živote, mnogima oduzeli imovinu, prepolovili stanovništvo pa su tako morali pobjeći i oni koji nisu bili krivi.

Prvi dio

Jozo Kljaković jedan iz plejade hrvatskih umjetnika čije prave vrijednosti spoznajemo tek u našim danima. Do jučer gotovo zabranjena tema, danas se otkriva u reljefnoj veličini svojeg umjetničkog doprinosa, većega i znakovitijega no što se obično mislilo. Razlog zakašnjelom interesu, kao i kod mnoge 'raseljene braće', krije se u nametnutu političkom grijehu koji mu je priskrbio atribucije ideološki nepoželjnog imena s diskvalifikacijama koje su mu uskraćivale ne samo umjetničko djelovanje nego u pitanje dovodile i sam život.

Osim kao umjetnik i slikar nekih od najvrjednijih ostvarenja sakralne umjetnosti u Hrvatskoj, ali i u Rimu i Argentini, Kljaković je bio zabranjena tema. U teškim životnim okolnostima pisanje mu je bilo svojevrsno utočište, pa je u njegovoj ostavštini, darovanoj hrvatskomu narodu, ostalo mnoštvo stranica ne samo dokumentarnog i memoarskog sadržaja nego i znatnih književnih svojstava. Uz knjigu U suvremenom kaosu te roman Krvavi val, koje je hrvatska društvena i kulturna zbilja imala prilike upoznati u izdanju Matice hrvatske, zahvaljujući dr. don Josipu Dukiću u prilici smo upoznati i vrijedne stranice s temama i sadržajima koji su ispunjavali njegov nadasve bogat i plodonosan život

U Libru moga života, koji komplementira ove stranice, Kljaković, da podsjetimo, opisuje svoje djetinjstvo, splitsko školovanje, mladenačke zanose i političke događaje kada je i sam bio zanesen jugoslavenskom idejom, odlazak na školovanje u Prag i Beč, potom Pariz i Laussanu, zatim odlazak u Zaječar i Negotin, susrete s mnogim ljudima, umjetnicima i akterima todobnih događanja. Svježim jezikom i okretnim pripovijedanjem Kljaković iznosi mnoštvo zanimljivih detalja o svojemu Solinu i don Frani Buliću, splitskim danima i druženju s umjetnicima, poglavito susretima i dogodovštinama s Ćipikom, Ujevićem, Tartaglijom, Meštrovićem - s kojim će ostati vezan cijeloga života, a poglavito dijeliti gorke dane emigrantske sudbine - o Kosoru, zagrebačkim slikarima, Čerini, Uzelcu, Gecanu, Krleži i drugima. Mnogi detalji iz tog vremena otkrivaju nam svu složenost društvenih i političkih odnosa, zanosa, ali i kasnijih razočaranja kojima je i sam iskupljivao grijehe mladosti.

Apel svjetskoj javnosti

Isti don Josip priredio je iz bogate Kljakovićeve ostavštine i ovu knjigu. Po dominantnim temama nazvavši je Dalmatinske teme, u njoj je okupio osam članaka, eseja i zapisa, vremenski napisanih između 1948. do 1962. Pri tome je važno naglasiti da su četiri članka nastala u Argentini, a četiri za vrijeme Kljakovićeva drugog boravka u Rimu.

Članak Hrvatska, pisan engleskim jezikom, zapravo je apel svjetskoj javnosti, poglavito engleskoj i američkoj, koje želi upozoriti na težak i nepodnošljiv položaj Hrvata u jugoslavenskoj zajednici. Članak je nastao u Rimu gdje je Kljaković otišao slikati freske u Zavod sv. Jeronima i gdje je upoznao mnoštvo teških i potresnih izbjegličkih sudbina, a još se više suočio s teretom grijeha ustaštva nametnuta cijelome narodu. U članku, računajući na inozemnog čitatelja, Kljaković ukratko opisuje hrvatsku povijest, ističe nacionalni osjećaj za pravičnost i čast, ali i političku naivnost. Priznaje da je njegovo hrvatsko jugoslavenstvo nestalo nakon četiri godine boravka u Srbiji, dok se s vremenom osjećaj Hrvata kao građana drugoga reda samo povećavao. Oslobodioci, kojima su u splitskoj/dalmatinskoj sredini pjevane pjesme počasnice i dizani spomenici, s vremenom su, reći će, Hrvate oslobodili od svega. Kljaković je izrazito kritičan prema Jugoslaviji, ali i prema Paveliću, koji je Hrvatsku oslobodio od prave Hrvatske i Hrvata koji nisu podržavali njegovu isključivost i mržnju i koji se nisu uklapali u njegovu politiku. Navodi da su svi, osim komunista, znali da će Jugoslavija za Hrvate biti gora od one stare Jugoslavije. Oni su Hrvatima nametnuli grijeh suradnika okupatora, izdajnika i koljača. U svojem gnjevu, reći će Kljaković, 'oslobodioci' su oslobodili Hrvatsku tako da su tisućama oduzeli živote, mnogima oduzeli imovinu, prepolovili stanovništvo pa su tako morali pobjeći i oni koji nisu bili krivi. One pak koji su uspjeli pobjeći tajne službe uhićuju, pa nije čudno da brojni rimski izbjeglice nastoje pobjeći što dalje. Isti 'oslobodioci' zatočili su Stepinca, a Zavod nazivaju "utvrdom koljača"…

U apelu Kljaković se pita kakva je razlika između četnika, ustaša i partizana. Te razlike, reći će, nema; sve su to 'neljudski fenomeni' i nisu specifičnost ni jednoga naroda; ima ih kod svih naroda. Zato se i može zapitati: zašto se narod Boškovića, Jagića, Meštrovića i drugih, označen 'narodom koljača', proganja poput divljih životinja. Moli zato zapadnu javnost da se s tom harangom prekine, da se prestane proganjati jedan narod, da se krivcima sudi na sudu, ali ne narodnom, i tako oslobodi narod od pakla koji su mu vlastodršci/oslobodioci namijenili.

U knjizi su tri eseja o Ivanu Meštroviću. Polazeći od postavke da je likovna umjetnost jedna od najvećih manifestacija ljudskoga duha, Kljaković Meštrovića stavlja među slikare odabranike: hrvatski čovjek, oblikovan Sredozemljem i civilizacijom niklom na obalama zajedničkoga mora u njegovu je djelu našao svoj duboki umjetnički izraz. U njegovu djelu progovara narodni prkos i narodni ponos hrvatstva, kult narodne samosvijesti. Kljaković sa zanosom spominje kako je još kao đak gledao Zdenac života i njime se oduševljavao, priznajući mu ulogu začinjavca našeg likovnog izraza.

Oproštaj od mrtvog Meštrovića

U članku o spomen-crkvi u Biskupiji, u čijoj je gradnji sudjelovao zajedno s Meštrovićem, također se prisjeća majstora, ali i mnogih nedaća koje su pratile ovu gradnju. Zanimljivi su detalji u kojima opisuje reakcije okolnog stanovništva, dijela koji se tome protivio, ali i onih razboritih pojedinaca koji su se zalagali za razumijevanje i uvažavanje… Prisjeća se i dolaska Stepinca, ali i hrabrog fra Bernardina Topića koji je, nakon što su Meštrović i on bili zatvoreni od endehaške vlasti, Paveliću poslao ključeve crkve da je zatvori kao što je zatvorio i one umjetnike koji su je gradili.

Meštroviću je Kljaković posvetio i nekrolog Oproštaj od mrtvog Meštrovića, opetovano naglašavajući njegovo iznimno značenje u duhovnosti našega naroda. S osjećajem ponosa istaknut će da je upravo Meštrović 'razvalio' granice svoje malene Hrvatske i spojio je sa zemljama zapadnoga svijeta.

Kao čovjek koji je četrdesetak godina bio u Meštrovićevoj blizini, njegov prijatelj i od najvećega povjerenja, Kljaković je autor i studije o njegovoj umjetnosti u kojoj ga uspoređuje s velikanima Fidijom i Michelangelom. Kljaković ističe kako su Meštrovićev genij oblikovali njegov zavičaj i hrvatska rasa, bogomdani talent kakav se rijetko rađa te nadasve silna energija. U njegovu djelu, u različitim etapama izraza, on stoga vidi izraze zahvalnosti Bogu i svojim ljudima.

Meštrović je tema i članka Meštrović – majstor i učitelj, u kojemu navodi tri ideje koje je želio a nije uspio realizirati: prva, privatna akademija u Zagrebu, po uzoru na svjetske akademije; druga je crkva sv. Blaža, koju također nije realizirao zbog zavidnosti sredine i umjetnika, a treća je Vidovdanski hram. Prve dvije, reći će Kljaković, Meštrović nije realizirao zbog hrvatske tvrdoglavosti, a treću zbog srpske isključivosti i megalomanije.

Koliko god prožeti tonovima iskrenog prijateljstva i odanosti, ovi eseji/zapisi i Meštroviću imaju duboko mjesto u razumijevanju vremena, hrvatske sudbine i same Meštrovićeve umjetnosti.

U sjećanjima na don Franu Bulića Kljaković sjetno prebire po svojim dječačkim danima, prisjeća se vijesti o Zvonimirovu grobu, iskapanjima na Marusincu, kada je i sam počeo raditi za don Franu. Osvrće se na kongres kršćanske arheologije, ne krijući da je don Frane, uz V. Jagića, zacijelo najveće ime hrvatske znanosti 19. stoljeća. Prisjeća se njegova teškoga rada i skromnoga života, ali i neprilika vezanih za njegova istraživanja i iskapanja, a posebno toplim bojama evocira posjet don Frani zajedno s Meštrovićem i biskupom Rittigom.

Zapis o splitskim umjetnicima prvi je vrjedniji osvrt na umjetnike koji su Split ugradili na kartu naše likovne umjetnosti. Kljaković posebno ističe splitsku posebnost i mentalitet, a među slikarima/umjetnicima posebno spominje Vidovića, 'slikara melanholije, predvečerja i sutona, usnulih gradova', Uvodića, 'dobrog grafičara i karikaturistu', Tartagliju, 'najsuptilnijeg i najosjećajnijeg našeg slikara' i Mišu, 'nemiran duh i neumornog radnika'. Spominje i Mirkovića, Zuppu, Tijardovića i druge koji su svojom umjetnošću izišli izvan okvira grada.

Preispitivanje 'neupitnih istina'

Slikarstvu je posvećen i napis o Dvama dubrovačkim slikarima, Bukovcu i Medoviću, pri čemu su eseji o slikama i slikanju argumentirani mnoštvom zanimljivih detalja iz susreta na raznim mjestima.

Ova knjiga, uostalom kao i cjelokupno Kljakovićevo djelo, barem ono poznato i objavljeno, svojom zanimljivom i autentičnom dokumentarnosti, ali i vrijednim književnim svojstvima, uvjerljiv je argument Kljakovićeva života i trajanja. U njoj je mnoštvo poznatih i manje poznatih detalja, sjećanja na ljude i događaje, brojnih refleksija i komentara. Oživljavajući sav taj bremeniti teret Kljaković ujedno govori i o sebi, svojem slikarstvu i slikama, obitelji i prijateljima, o umjetnosti, uvijek sa željom da ostavi trag, iskreno i s osjećajem domoljublja prema narodu i ljudima iz kojih je potekao. Danas su posebno zanimljive i svježe misli o političkim odnosima i iskustvima koja obasjavaju i naše vrijeme i nukaju na preispitivanje nekih do jučer neupitnih 'istina'.

Stranice ove Kljakovićeve knjige vrijedi pročitati; urastajući snagom svoje dokumentarnosti u tkivo hrvatske publicističke književnosti one su i svjedočanstvo jednog života, ali i kronika jednoga vremena i mnogih događaja i datuma, ljudi i odnosa koji su oblikovali njegovu dinamiku i čije posljedice još uvijek transpariraju i našom suvremenošću.

Ivan Bošković

Sadržaj