Publikacije



Arhiva


IZ SOLINSKE KRONIKE

Blago izvan granica

Sedmi svezak Disputationes Tusculanae na 230 stranica donosi 14 radova koje potpisuje 15 autora. Sukladno (ne)pisanoj praksi najviše je radova i to osam s područja arheologije, tri su rada s područja povijesti, jedan je rad s područja liturgijske glazbe kao i jedan s područja ihthiologije te su dva In memoriama

Koncem mjeseca kolovoza iz tiska je izašao sedmi broj Tusculuma, časopisa za solinske teme, a koji je predstavljen u sklopu Dana posvećnih solinskim velikanima 29. kolovoza u Galeriji Zvonimir u Solinu. Sedmi svezak Disputationes Tusculanae na 230 stranica donosi 14 radova koje potpisuje 15 autora, a riječ je o sedam izvornih znanstvenih, četiri stručna, jednom preglednom radu i dva nekategorizirana rada.

Sukladno (ne)pisanoj praksi najviše je radova i to osam s područja arheologije, tri su rada s područja povijesti, jedan je rad s područja (povijesti) liturgijske glazbe kao i jedan s područja ihthiologije te su dva In memoriama.

Arheološke teme otvara Dražen Maršić radom naslovljenim O ikonografiji i atribuciji salonitanskoga lorikata na 24 stranice teksta i s 14 slika. Rasprava je to o salonitanskom kipu u oklopu koji je sredinom 19. stoljeća završio u privatnoj kolekciji u Grazu, a godine 2010. je na aukciji brokerske kuće Sothesby's prodan novom američkom vlasniku. Kipom su se prethodno bavili austrijski stručnjaci W. Schmid godine 1924. i E. Pochmarski 2009., međutim prvi temeljiti rad o ovome kipu – zacijelo našem najvrijednijem spomeniku koji je završio izvan granica – upravo je ovaj Maršićev prilog nakon kojega će teško itko moći donijeti nešto nova. Maršić rad koncipira tako da ponajprije razmatra teme mogućega mjesta nalaza kipa, formu i ikonografiju, tehnologiju izrade, izvorni izgled, dataciju i atribuciju te njegovo radioničko podrijetlo. Zaključne su teze interpretacije da je kip nastao u nekoj od radionica u Italiji, moguće u samome gradu Rimu, te da dataciju, osim u predloženo Tiberijevo doba, možda treba protegnuti i u kasnije klaudijevsko doba.

Dino Demicheli s Odsjeka za arheologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu potpisuje treći dio u nizu radova o civilima salonitanskoga podrijetla - Salonitani extra fines Dalmatiae (III). U izvornom znanstvenom radu na 19 stranica teksta obogaćenih s 12 slika Demicheli nakon uvodnoga dijela donosi katalog 14 natpisa, spomenika salonitanskih civila za koje je iz podataka s natpisa potvrđeno da su boravili izvan granica provincije Dalmacije. Autor naglašava kako se radi o civilima odnosno skupini ljudi koji su za razliku od vojnika svojevoljno mogli odlučivati gdje će se uputiti. Na većini natpisa ovih Salonitanaca izrijekom se ne spominje koji je bio razlog napuštanja Dalmacije, stoga autor za njih pretpostavlja razloge ekonomske prirode, ponajviše vezane uz prekomorsku trgovinu i obrt.

Ivan Alduk u stručnom članku na 14 stranica sa 12 slika donosi Razmišljanja o Klisu u antici. Članak je to koji se uklapa u shemu dosadašnjih Aldukovih priloga Tusculumskim raspravama, a u njime donosi nova razmišljanja o Klisu i njegovoj okolici tijekom ranih stoljeća Rimskoga carstva. Temeljem sačuvanih natpisa Autor naglašava vojnu i stratešku komponentu Klisa, a pretpostavlja i postojanje beneficijarske postaje u Klisu. Drugi dio članka bavi se funkcijom lokaliteta Gradina kod Uvodića u Klis-Kosi te na zanimljiv način u svezu dovodi predmetni lokalitet i materijal kojim su izgrađeni salonitanski teatar i kapitolij.

Qui cucurrit frumentarius annos XI naslov je izvornog znanstvenog članka kojega potpisuje Ivan Matijević s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu. Na četiri starnice teksta sa tri slike autor se bavi zanimljivošću da se u objavi salonitanskoga natpisa T. Varonija Marona (CIL 3, 2063) navodi da je službu frumentarija obavljao 40 godina, što je neobično jer su legionari nakon 25 godina službe stjecali pravo na status veterana. naknadnim pregledavanjem ove stele autor je ustanovio da u šestom retku natpisa umjesto 40 (XL) treba pročitati 11 (XI), što Maronovu karijeru stavlja u uobičajene vremenske okvire u kojima su legionari ostvarivali svoja napredovanja do centurionata. Autor je također napravio još jednu manju korekciju čitanja sedmoga retka posvetivši nastavak rada nekim osobitostima frumentarijske službe koje se mogu iščitati iz Maronova natpisa.

Akademik Nenad Cambi potpisuje Neobjavljeni fragment tropeja iz Salone izvorni znanstveni članak na četiri stranice teksta s tri slike. Autor u radu obrađuje fragment od lokalnoga vapnenca s prikazom rimskoga trijumfa, dio nekog javnog spomenika iz Salone. Opisujući ulomak tumači kako je na središnjem dijelu reljefa prikazan tropej (drvena konstrukcija poput križa s kacigom na vrhu i navučenom potpasanom haljinom, sa strana su po dva ukrižana štita i po dva koplja). Desno se vidi glava pobijeđenog vojnika. Raspored figura je tipičan za rimske službene trijumfalne prikaze. Kaciga je kasnoantička, a haljina po svoj prilici pripada pješačkom, također kasnoantičkom rekvizitu koji se nosio preko oklopa. Reljef je plitak, a izradba primitivna. Nedvojbeno je zaključuje Cambi, na temelju stilske analize figura i oružja, da je fragment iz kasne antike, najvjerojatnije iz 4. ili najkasnije ranoga 5. stoljeća, a kojoj je rimskoj pobjedi spomenik bio posvećen, autor nije u mogućnosti definirati.

Vedran Katavić i Tomislav Jerončić potpisuju stručni članak pod naslovom Kasnoantičko groblje na Bencunušama kod Manastirina. Tekst je popraćen sa sedam slika i 12 crteža dok njegov kataloški dio obrađuje 19 predmeta, a sadrži i osam tabli. Autori u tekstu donose rezultate arheoloških istraživanja na predjelu Bencunuša gdje su osim kasnorepublikanskih nalaza pronađeni i grobovi iz kasnoantičkoga perioda najkasnije datirani prilozima zlatnoga novca Justina I. i Justinijana. Uglavnom se radi o pojedinačnim ukopima pojedinaca skromnijega imovinskog statusa. Pronađene zidane grobnice (kosturnice s većim brojem pojedinaca) s prilozima zlatnoga novca predstavljaju nešto luksuznije ukope. Pronađene grobovi autori sagledavaju u kontekstu dijela sjeverne salonitanske nekropole, čiji nastanak i razvoj uvjetuju cestovne komunikacije i cemeterijalni kompleks na prostoru Manastirina.

Izvorni znanstveni rad pod naslovom Barokna prosudba Zvonimirova krunjenja potpisuje Milan Ivanišević.Na osam stranica teksta s jednom slikom autor donosi sadržaj niza zidnih slika u tri sobe prvoga kata Tajnoga vatikanskog arhiva. Slike su nastale u vremenu od godine 1610. do prosinca 1614., kada je Arhiv useljen u taj prostor. Slike pokazuju dvadeset i šest događaja važnih za onodobnu Crkvu. Oni su važni i u europskoj povijesti, a među njima je krunjenje hrvatskoga kralja Zvonimira iz godine 1076. Tako je taj jedini događaj iz hrvatske povijesti uvršten u europsku povijest, a to potvrđuje i način prosuđivanja baroknoga doba o nama.

Opširni izvorni znanstveni rad naslovljen Vranjički Benzoni potpisuje Ivan Grubišić. U radu koji se proteže na 37 stranica autor nakon uvoda na 19 stranica donosi rodoslovlje, a sami tekst je popraćen s 25 slika. Autor tako naglašava kako je rod započeo krštenjem muslimana koji je dobio ime i rod mletačkoga plemića, tadašnjega splitskoga upravitelja. Prvi je povijesni spomen toga najstarijega pripadnika roda u godini 1648. Dugo trajanje roda, sve do danas, uzrokovalo je nastanak brojnih nadimaka po kojima se istoimeni članovi roda mogu razlikovati. Glavna su mjesta nastanka pojedinih grana Vranjic, Solin, Split i Imotski.

Ovogodišnje tusculumske rasprave svojim je prilogom obogatio i Mirko Jankov izvornim znanstvenim radom naslovljenim Pučki sprovodni napjevi iz Klisa. Kroz trinaest stranica teksta sa deset slika, osam notnih priloga i tri tablice, autor obrađuje stare sprovodne napjeve koji su do danas ostali aktualni u pokojničkom bogoslužju župne crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u Klisu. Pritom Jankov sasvim logično naglasak stavlja na glazbeni dio koji je prežitak pučke crkvene prakse pjevanja glagoljaške provenijencije, dok su druge pjesme, uglavnom skladbe poznatih autora, navedene u kontekstu dokumentiranja aktualnoga glazbenog repertorija koji se izvodi tijekom sprovodne mise i za vrijeme ispraćaja pokojnika od župne crkve do groba.

Ana Sedlar Torlak s Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Splitu potpisuje stručni rad pod naslovom Zbirka Vicka Solitra u Arheološkom muzeju u Zagrebu. Na 12 stranica teksta s 30 slika autorica obrađuje kolekciju antičkih spomenika Vicka Solitra sačinjenu uglavnom od spomenika iz Salone, a koju je ravnatelj Arheološkoga muzeja u Zagrebu Šime Ljubić otkupio od »baštinice« i spasio od padanja u posjed inozemnoga kolekcionara. Iako potpuni inventar te zbirke nikada nije objavljen, autorica predlaže barem djelomičnu rekonstrukciju prema podacima iz literature.

U godini u kojoj se obilježava osamdeseta obljetnica smrti solinskoga velikana don Frane Bulića Jagoda Mardešić iz Arheološkoga muzeja u Splitu obogatila je sedmi svezak Časopisa za solinske teme stručnim člankom pod naslovom Označavanje salonitanskih lokaliteta u Bulićevo vrijeme. Tekstom popraćenim sa šest slika autorica još jednom ukazuje na Bulićevu genijalnost razmatrajući ovoga puta način na koji je Bulić pred više od sto godina označavao lokalitete u Saloni, ujedno podsjećajući na gotovo nevjerojatan obim Bulićevih poslova u vezi sa Salonom.

Relativnu novost i osvježenje u tusculumskim temama ponudila je Tea Tomljanović sa Zavoda za ribarstvo, pčelarstvo, lovstvo i specijalnu zoologiju Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu koja potpisuje pregledni članak Endemska mekousna pastrva solinka (Salmo obtusirostris salonitana). Govoreći o ovoj endemskoj vrsti autorica ističe kako je kao i ostale podvrste roda Salmo obtusirostris, ograničena na usko područje rasprostranjenosti. Autorica isitče i značajno definiranje genske strukture populacija endemske mekousne pastrve iz Jadra i Žrnovnice pomoću genetskih markera. Solinka je definirana kao prirodna hibridna vrsta, nastala kao posljedica davne hibridizacije izvornoga oblika mekousne pastrve (S. o. oxyrhynchus) s naprednijom potočnom pastrvom (S. trutta).

Posljednja dva rada sedmoga sveska Tusculuma posvećena su jednome od solinskih velikana akademiku Ljubi Bobanu, a oba dolaze s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Prvi rad pod naslovom In memoriam Ljubo Boban (1933. – 1994.) – dvadeset godina kasnije, potpisuje Damir Agičić, dok Mirjana Matijević Sokol donosi rad Sjećanje na Ljubu Bobana, Solinjanina, povjesničara, akademika... Radovi su to u kojima autori opisuju i osvrću se na život i djelo ovoga profesora suvremene povijesti na Zagrebačkome sveučilištu, posebice na njegova krucijalan djela i značajnu ulogu koju je imao u hrvatskoj historiografiji druge polovice prošloga stoljeća.

IZ SOLINSKE KRONIKE

Nove vijesti iz solinske povijesti


Ugrađen je još jedan kamen u tiskanu tusculumsku zgradu; zaokružene su ovogodišnje Disputationes Tusculanae. Šesti svezak na 223 stranice donosi trinaest radova petnaestero autora

Prilozima autora i trudom urednikâ ugrađen je još jedan kamen u tusculumsku zgradu; zaokružene su ovogodišnje Disputationes Tusculanae. Šesti svezak na 223 stranice donosi trinaest radova petnaestero autora. Postupkom dvostruke recenzije osam je radova kategorizirano izvornim znanstvenim, tri su stručna rada, jedan je pregledni rad i jedan esej.

Iako šesti broj nije jubilaran – a mi Hrvati smo obljetničarski narod i volimo slaviti okrugle brojke - svejedno je prilika da se osvrnemo na proteklih šest godina. Osim u tiskanomu, Tusculum je dostupan i u elektroničkomu obliku, interes koji je pobudio u domaćoj i međunarodnoj stručnoj javnosti potaknuo je nakladnika da u proteklih godinu dana časopis učini dostupnim na još nekoliko međunarodnih baza podataka.

Dosadašnjih je šest svezaka među svojim koricama udomilo sedamdeset i sedam radova, pedeset i šestero autora. Od toga su ukupno 43 izvorna znanstvena rada, 17 je stručnih, a 12 preglednih radova. Iako je u dosadašnjim Disputationes Tusculanae teško napraviti jasno razlikovanje između područja kojima radovi pripadaju sasvim sigurno možemo zaključiti kako je najveći broj radova s područja arheologije i to 31. Području povijesne znanosti pripada 27 radova, slijedi područje umjetnosti i to likovne i glazbene s kojega je 11 radova. Ukupno tri rada se mogu svrstati u područje teologije, dok su dva rada s područja književnosti i jedan s područja hidrogeologije. Prvi rad u novom Tusculumu klasificiran je kao izvorni znanstveni, Korištenje vrtača u prapovijesti srednje Dalmacije, a potpisuje ga Ivan Šuta. Na 17 stranica obogaćenim s 13 ilustracija autor temu razrađuje kroz četiri odlomka. Na osnovi rezultata zaštitnih arheoloških istraživanja u Vučevici i rekognosciranja okolnoga prostora Dalmatinske zagore analizira način korištenja vrtača na širem srednjodalmatinskom prostoru. Rad je izvorno pripremljen za tisak u Zborniku kolokvija Arheologija pećina i krša održanoga u Gospiću godine 2007., ali kako tiskanje zbornika još nije izgledno, ponuđen je uredništvu Tusculuma pri čemu je rad prethodno nadopunjen rezultatima novih istraživanja.

Među temeljne geomorfološke odrednice istočnojadranskoga prostora ubrajaju se krške vrtače u kojima se sve češće pronalaze arheološka nalazišta koja se uglavnom mogu datirati u prapovijesno razdoblje. Iako su dosadašnjim arheološkim istraživanjima (pregled kojih autor donosi na samomu početku rada) vrtače prepoznavane kao prostor za čuvanje stoke ili umjetnu akumulaciju vode, autor u radu naglasak stavlja na ulogu stočarskih zajednica koje su vrtače koristile kao sezonska naselja.

Kroz posljednja dva poglavlja rada autor preko datiranja najranijih nalaza iz vrtača koji potječu iz starijega neolitika, zaključuje kako razvojni put njihove upotrebe kulminira intenziviranjem korištenja vrtača u eneolitiku i ranom brončanom dobu. Štoviše doniosi i zanimljive preglede kako se upravo u tomu razdoblju uz vrtače podižu grobne gomile ili se uz rubove formiraju gradinska naselja, u okviru kojih vrtače imaju ulogu širega gradinskog prostora.

Drugi rad u ovogodišnjemu Tusculumu potpisuje Ivan Alduk iz Konzervatorskoga odjela u Imotskome. Riječ je o stručnomu radu naslovljenu Arheološka topografija jugozapadnoga dijela Mosora koji je na devet stranica, s 13 ilustracija, nastavak rada objavljena u drugomu svesku Tusculuma (2009.) pod naslovom Tvrđava Kuk iznad Kučina. U prethodnomu su radu samo usputno dotaknuti arheološki lokaliteti istočno od tvrđave – oni na samom zapadnom izdanku Mosora koji se diže između Kučina na jugu i izvora Jadra, odnosno Kliškoga polja na sjeveru. Podaci doneseni u ovomu radu rezultat su znatno većega rekognosciranja prostora nego je to napravljeno godine 2009., pritom su obrađeni poznati lokaliteti, ali je pronađena i nekoliko dosad nepoznatih. Upravo u ovomu podatku leži vrijednost objavljenoga rada jer su po prvi put u stručnu literaturu uvedeni neki novi prapovijesni lokaliteti. Široku lepezu arheoloških ostataka na ovomu području ponajbolje dočaravaju ostaci vezani uz suhozidu kuću u Gradini na Kapini. Autor dopušta mogućnost postojanja više takvih kuća na zaravni dok sudeći prema njezinu smještaju, prostoru koji nadzire i površinskim keramičkim nalazima upućuje na njezino očito strateško značenje tijekom prapovijesti (kasno brončano/ željezno doba?), kasne antike, ali možda i srednjega vijeka.

Per hortvm sepvlcri naslov je izvornoznanstvenoga rada kojega potpisuju akademik Nenad Cambi i Ivan Matijević s Odsjeka za povijest Filozofskoga fakulteta u Splitu. Autori na 21 stranici uz 20 ilustracija pomno obrađuju tri kamena bloka od kojih su dva nedavno pronađena u istočnomu dijelu Salone i čije je otkriće polučilo zanimljive rezultate. Novopronađeni blokovi naime povezuju se s blokom identičnih dimenzija i ukrasa koji se odavna čuva u Arheološkom muzeju u Splitu. Riječ je o nosačima ograde grobne parcele.

Autori rad započinju izuzetno zanimljivim i oglednim opisom prometnih veza najvećega antičkoga grada na istočnojadranskoj obali kojemu je pak svrha ukazivanje na važnost Salone kao velikoga prometnoga čvorišta. Salona je od svih dalmatinskih gradova imala najduže nekropole koje su uokvirivale ceste i do nekoliko kilometara izvan gradskih vrata. Osvrćući se na katastrofalnu sudbinu salonitanske zapadne nekropole autori se okreću važnosti i bogatstvu istočne nekropole za čiju očuvanost kao dokaze podastiru ova tri kamena bloka. Uz detaljno opisivanje jedinstvenosti novopronađenih blokova, autori ukazuju na njihovu dodatnu važnost jer ih se dovodi u izravnu svezu s vrlo sličnim eksponatom izloženim u jugozapadnom dijelu lapidarija Arheološkoga muzeja u Splitu. Nema nikakve dvojbe da je zbog mjesta pronalaska i samoga natpisa na blokovima riječ o velikoj grobnoj parceli, odnosno da su blokovi nedvojbeno služili kao nosači ograde koja je dijelila grobišni prostor. Dodatno razjašnjavanje pitanja grobišnih parcela istočne nekropole autori postižu osvrćući se na natpis s toga područja koji nudi posebno važne podatke o obliku i položaju grobišnih parcela.

Nema nikakve dvojbe da su nosači s ukrasom muškog spolnog uda i natpisom per hortum sepulcri iznimno važan nalaz koji znatno pridonosi poznavanju rimskih grobnih običaja, salonitanskoj praksi ukapanja pokojnika i širenju, odnosno trajanju salonitanske istočne nekropole. Nosači ograde su također važna indicija o potencijalu ove nekropole i prespektivama istraživanja toga dijela grada.

Ana Sedlar s Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskoga fakulteta u Splitu potpisuje stručni rad naslovljen Salonitanske stele iz Garagninove zbirke u Trogiru. Rad je na 21 stranici koncipiran da uz uvodni i zaključni dio kroz katalog obrađuje deset spomenika. Iako su u zbirci Ivana Luke Garagnina skupljeni brojni salonitanski spomenici, autorica se u ovomu radu osvrće samo na stele zabilježene na crtežu Ivana Danila. Dokumentirane stele uspoređuje s očuvanim primjercima uzidanim u istočni ogradni zid parka Garagnin-Fanfogna u Trogiru. Analizirajući stilske, ikonografske i epigrafske karakteristike autorica postavlja vremenski okvir nastanka pojedinih spomenika.

Dino Demicheli s Odsjeka za arheologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu potpisuje pregledni rad naslova Salonitani extra fines Dalmatiae (II)- Salonitanci u pretorijanskoj vojsci. Rad je logički nastavak prošlogodišnjega autorova priloga u Tusculumu naslovljena Salonitani extra fines Dalmatiae(I) - Svjedoci podrijetlom iz Salone na vojničkim diplomama.

Četiri epigrafska spomenika pronađena u Rimu i jedan u Saloni donose imena vojnika salonitanskoga podrijetla koji su služili u pretorijanskim kohortama u Rimu. Na četirima spomenicima iz Rima - spomeniku Luciju Statiliju Sekundu, posvetnomu natpisu sa spomenom centuriona Tita Flavija Prokula, počasnom natpisu sa spomenom spekulatora Lucija Septimija Nepota i počasnomu natpisu sa spomenom pretorijanskoga vojnika - navodi se njihov domicil Salona, dok je posljednjem vojniku s nadgrobnoga spomenika Lucija Veturija, konjanika pretorijanske (?) kohorte domicil Salona pretpostavljen prema mjestu nalaza i prema podatku da mu je spomenik podigla majka. Autor zaključuje kako ovih nekoliko spomenika Salonitanaca koji su vojsku služili u Rimu može poslužiti tek kao uzorak vojničkih položaja koje su Salonitanci držali u pretorijanskoj vojsci. Smatrajući štoviše kako se se iz ovakvoga malog uzorka ne može sagledati i čitav presjek vojnih činova jer se vjerojatno radi o premalom broju dokumentiranih pretorijanaca salonitanskoga podrijetla.

Dugogodišnji suradnik Tusculuma Dražen Maršić s Odjela za arheologiju Sveučilišta u Zadru potpisuje izvorni znanstveni rad pod naslovom O salonitanskom sarkofagu CIL 3, 6394 i nepostojećem imenu Avendius. Autor kroz deset stranica sa sedam ilustracija analizira epigrafski sadržaj i izvornu pripadnost dviju natpisnih i reljefom ukrašenih ploča s pročelja sarkofaga, izloženih u lapidariju Arheološkoga muzeja u Splitu. Pomno iznoseći historijat proučavanja ovih dvaju natpisa autor upozorava na nepostojanje imena Avendius. Štoviše nizom argumenata - isto podrijetlo, zajednički dolazak u Muzej i evidentne sličnosti u koncepciji natpisa i grafiji, izgled profila i njihove dimenzije, visina obiju tabula - potkrjepljuje mišljenje o zajedničkoj pripadnosti ulomaka istome primjerku salonitanskoga sarkofaga, spletom okolnosti izrađenom kao sanduku s natpisnim tabulama na obje dulje stranice.

Zanimljiv prilog ovogodišnjim tusculumskim raspravama dala je Kornelija A. Giunio iz Arheološkoga muzeja u Zadru. Ona je naime autorica izvornoga znanstvenoga rada pod naslovom Ara Salonitana – Salonitanski odjeci kulta Dijane Aventinske. Autorica polazi od pretpostavke kako su se onodobna administracija i rimske strukture grada Rima preslikavali u gradovima u provincijama, na isti način su se i provincijalni koncepti prenosili u metropolu. Svakako je stoga intrigantno pitanje o razvoju rimske religije izvan grada Rima, točnije kako su se pojedina rimska božanstva, rimska vjerska praksa, rimski vjerski obredi i pravila iz grada Rima širili diljem Carstva. U radu autorica obrađuje natpis, tzv. Ara Salonitana, koja se čuva u Museo civico archeologico u Padovi (Italija). Posebna je zanimljivost rada što autorica na pristupačan način donosi etimološko razlikovanje pojmova vezanih uz sveta mjesta, predmete i vjerske službenike rimske državne religije koja je nevjerojatno pa gotovo i paradokslano u potpunosti počivala na zemaljskomu zakonu koji je čak određivao i stvaranje svetih, posvećenih prostora. Štoviše autorica donosi i podatke kako zakon izričito navodi da se u provincijama svetom stvari smatra samo ono što je posvetio rimski svećenik po obredima priznatim od Rima, bez obzira na to što se i bez toga u pojedinoj sredini nešto moglo smatrati svetim. Lijep primjer daje tzv. ara Salonitana, natpis koji donosi puno ime kolonije - colonia Martia Iulia Salona.

Posljednji rad u šestomu svesku Tusculuma koji pripada arheološkoj tematici potpisuje Ivan Matijević s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu. Riječ je o izvornom znanstvenom radu, Nova epigrafska potvrda vojnika Osme dobrovoljačke kohorte u Saloni u kojemu autor na osam stranica objavljuje fragmentiranu stelu aktivnog vojnika koji je u Osmoj dobrovoljačkoj kohorti odslužio tri godine. Zanimljivost su vojnikov kognomen Philetianus kojemu autor referirajući se na istraživačke autoritete do sada ne nalazi traga u Dalmaciji, te njegov gentilicij Adennius koji nije poznat kako u rimskoj provinciji Dalmaciji tako ni u čitavome carstvu. Zanimljiv je doprinos ovoga rada i u sistematičnom prikazu pripadnika različitih legija koji su služili na prostoru rimske Salone, a koje potvrđuju njihovi nadgrobni natpisi.

Izvorni zanastveni rad pod naslovom Biskup Hezihije, prvi metropolit Salonitanske crkve, u Farlatijevim povijesnim izvorima potpisuju Jasna Jeličić-Radonić s Odsjeka za Poviijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Splitu i Ivana Jelić. Autorice donose odabrane odlomke iz životopisa salonitanskoga biskupa Hezihija koji je išao ukorak s crkvenim događajima kršćanskoga svijeta. Hezihijeva se angažiranost posebice očitovala u prepisci s onodobnim crkvenim autoritetima poput sv. Ivana Zlatoustoga, sv. Augustina, Rufina, Jeronima, pape Zosima i drugih biskupa. Dragocjene podatke iz povijesnih izvora o tom nadaleko poznatom salonitanskom biskupu donosi Daniele Farlati u svom monumentalnom djelu Illyricum Sacrum.

Stanko Piplović autor je stručnoga rada pod naslovom Arheološki radovi u Saloni sedamdesetih i osamdesetih godina 19. stoljeća u kojemu na 16 stanica uz sedam ilustracija, od kojih su neke objavljene po prvi put, na osnovi starih spisa konzervatora koji se čuvaju u Konzervatorskom odjelu Ministarstva kulture u Splitu, donosi podatke i nepoznate pojedinosti u vezi s istraživanjem spomenika u Saloni. Autor izvrsno primjećuje kako brojni dokumenti pružaju detaljniji uvid u posebne prilike i uvjete pod kojima se u Saloni istraživalo u određeno vrijeme. Mnoge nepoznate pojedinosti zasigurno mogu pružiti dodatna objašnjenja te time utjecati na kvalitetnije razumijevanje i tumačenje nalaza.

Mirko Jankov autor je izvornoga znanstvenoga rada naslovljena Nekoliko crkvenih pučkih napjeva iz Solina. Autor na 33 stranice obrađuje nekoliko starih solinskih crkvenih pučkih napjeva (O prislavna Božja Mati; Litanije lauretanske Blažene Djevice Marije; Veseli se, Majko Božja i Stipan jur blaženi) koji su još uvijek aktualni u bogoslužju župne crkve Gospe od Otoka. Rad je oplemenjen sa sedam priloga – notnih zapisa transkribiranih od strane samoga autora te čak 15 ilustracija od kojih se posebno ističu rukom ispisane Litanie B.M. s molitvom Salve Regina. Postojanje tih popjevki autor logički vezuje za dugogodišnju pjevačku tradiciju koja se do danas uspjela sačuvati zahvaljujući djelovanju Pučkih pivača Gospe od Otoka.

Izvorni znanstveni rad pod naslovom Solinsko glagoljaško pjevanje na magnetofonskim snimkama Stjepana Stepanova iz 1964. godine potpisuje Tonči Ćićerić. Autor donosi pregled glazbene građe koju je Stjepan Stepanov, istraživač glagoljaškog pjevanja na širem dalmatinskom području, zabilježio magnetofonom godine 1964. u Solinu. Stepanov je po pjevanju tadašnjih solinskih crkvenih pučkih pjevača snimio 11 napjeva glagoljaške provenijencije. Izuzetna je važnost ovoga rada što po prvi put objavljuje transkripte snimljene građe temeljem kojih ona postaje izvrsnim predmetom budućih znanstvenih promišljanja.

Posljednji prilog ovogodišnjih tusculumskih rasprava potpisuje Mirjana Matijević-Sokol s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Riječ je o eseju, točnije životopisu pod naslovom Duje Rendić-Miočević (1916. – 1993.) i Salona-Solin - Sjećanje povodom dvadesete godišnjice smrti. Autorica se prigodno prisjeća Profesora, osobito imajući na umu ono što su Salona i Solin značili Duji Rendiću-Miočeviću i što je on za njih napravio.

IZ SOLINSKE KRONIKE

U galeriji Doma Zvonimir 29. kolovoza predstavljen je peti broj časopisa za solinske teme Tusculum, koji jednom godišnje izlazi u prigodi blagdana Male Gospe i Dana grada Solina. - Kroz dosadašnjih pet brojeva u časopisu su objavljena 64 rada, a sudjelovao je ukupno 41 autor. Možemo se pohvaliti da se radovi iz Tusculuma mogu pronaći i u elektronskom obliku na portalima znanstvenih časopisa u Hrvatskoj, te bilježe solidnu posjećenost – kazao je u uvodniku Mario Matijević u ime Doma Zvonimir kao nakladnika Tusculuma, zahvalivši na neprekidnom radu uredništva na čijem su čelu Špiro Žižić, ravnatelj Doma Zvonimir i glavni urednik Tusculuma, te Marko Matijević, kao urednik ovog časopisa. U petom broju Tusculuma objavljeno je 14 radova iz područja arheologije, crkvene povijesti i povijesti glazbe, te hidrogeologije – o slivovima Jadra i Žrnovnice - a koje su, osim Marija Matijevića, predstavili dr. sc. Miroslav Katić, pročelnik Konzervatorskoga odjela u Trogiru, te maestro Mirko Jankov, profesor na Srednjoj glazbenoj školi dr. fra Ivan Glibotić u Imotskom. Uz nepresušni izvor, staru Salonu, istraživanja i pisanja o salonitanskim ulomcima i spomenicima, Tusculum obrađuje i staru solinsku misu koju u sklopu glazbeno-liturgijske pučke baštine i danas njeguju Pučki pivači Gospe od Otoka, a donosi i napise o solinskom pučkom pjevanju i napjevima od kojih su neki do danas doživjeli i svoje obrade u zabavnoj glazbi, pa čak i jazzu. U ime Grada Solina, koji financijski podupire ovaj časopis, događanju je bio nazočan i solinski gradonačelnik Blaženko Boban sa suradnicima.


IZ SOLINSKE KRONIKE

Četvrti kamen tusculumske zgrade

Na 199 stranica četvrtoga sveska objavljeno je jedanaest radova koje potpisuje dvanaestero autorâ. Prema klasifikaciji riječ je o jednomu eseju, pet izvornih znanstvenih članaka, jednom stručnom radu, tri pregledna rada i jednom prethodnom priopćenju. U dosadašnja četiri sveska, među koricama Tusculuma svoje je mjesto našlo pedeset radova, dvadeset i petero autorâ

Prije stotinu i trinaest godina dobri duh hrvatske arheologije don Frane Bulić podigao je na Manastirinama kameno zdanje nazvavši ga, po uzoru na Ciceronovo imanje pored Rima, Tusculum. Prije četiri godine, zahvaljujući dobromu duhu ljubiteljâ Solina objavljen je prvi broj Časopisa za solinske teme čime je postavljen zaglavni kamen zdanja koje neumornim radom uredništva i prilozima brojnih autorâ poprima reprezentativan izgled.

Tridesetoga kolovoza u Domu Zvonomir znanstvenoj i široj javnosti predstavljen je četvrti svezak ovoga časopisa. Uz predstavlječe ovogodišnjega broja, prof. dr. Dražena Maršića s Odsjeka za arheologiju Sveučilišta u Zadru i Marija Matijevića iz Doma Zvonimir, nastupila je i klapa Praska iz Podstrane pod ravnanjem maestra Blaženka Juračića.

Govoreći u uvodnomu dijelu o ovogodišnjemu svesku Matijević se osvrnuo i na uspješnost dosadašnjih brojeva Tusculuma.

- Na 199 stranica četvrtoga sveska objavljeno je jedanaest radova koje potpisuje dvanaestero autorâ. Prema klasifikaciji riječ je o jednomu eseju, pet izvornih znanstvenih članaka, jednom stručnom radu, tri pregledna rada i jednom prethodnom priopćenju. U dosadašnja četiri sveska, među koricama Tusculuma svoje je mjesto našlo pedeset radova, dvadeset i petero autorâ.

- Tusculum je, s dosadašnja tri sveska, u elektroničkome obliku svoje mjesto pronašao i na portalu znanstvenih časopisa Republike Hrvatske Hrčak.hr gdje bilježi zamjetnu posjećenost. Izlaskom prvoga sveska pokrenuta je razmjena publikacijâ s dvadesetak različitih institucija u državi, sveučilištima, institutima, muzejima, galerijama. Time je formirana biblioteka - još uvijek skromna, s dvjestotinjak naslova - koja neprestano raste - istaknuo je Matijević.

Od jedanaest radova objavljenih u ovogodišnjemu Tusculumu šest ih pripada području arheologije dok je pet radova s područja crkvene povijesti, teologije liturgije i liturgijskoga pjevanja.

Radove s područja arheologije predstavio je prof. dr. Dražen Maršić.

Osvrćući se na prvi rad pod naslovom Suton identitetâ autora Željka Rapanića, Maršić je istaknuo kako ovaj esej ne pripada izričito području arheologije, no jedinstvenim stilom i materijom koju obrađuje autor je u ovogodišnji svezak unio određeno osvježenje.

Rad Ivana Alduka Arheološka slika solinskih Blaca Maršić je istaknuo kao jedan od važnijih u svesku. U njemu se naime po prvi put ukratko donosi arheološka slika ovoga malenoga zakozjačkoga sela uz iznošenje teorija o nastanku, životu i razvoju blatačke prapovijesne zajednice. Maršić je ovom prigodom pozvao i druge znanstvenike da svojim prilozima u idućim brojevima obogate povijesnu sliku solinskoga područja pogotovo radovima s područja prapovijesti.

Treći rad na koji se Maršić osvrnuo ujedno je i njegov rad. Riječ je o izvornom znanstvenom radu pod naslovom Rimske portretne stele iz Vranjica u kojemu autor obrađuje skupinu od pet rimskih nadgrobnih stela s portretima pokojnika. Tim je stelama Maršić pristupio na znanstven način, obrađujući tipologiju, stilske i ikonografske odlike portreta koncizno podastirući elemente njihove precizne ili okvirne datacije.

Sljedeća dva rada potpisuje Jasna Jeličić-Radonić u suautorstvu s Darkom Perežom - Antičke spolije u solinskim Paraćima - i Anom Sedlar - Topografija Antičke Salone (III)Salonitanska Urbs occidentalis. Prema Maršićevu osvrtu riječ je o iznimno kvalitetnim radovima koji će u znanstvenoj javnosti zasigurno naći izvrstan prijem. Velika je važnost prvoga od njih što donosi ulomke reljefa i natpisa te arhitektonskih elemenata iz amfiteatra i nadgrobnih spomenika sa zapadne salonitanske nekropole koji su evidentirani i kataloški obrađeni. Usto Maršić je pohvalio i izvrsnu primjenu ilustracija u ovomu radu. Govoreći o drugome radu Maršić je istaknuo njegovu važnost kao zasebnoga rada, ali i kao dijela veće cjeline jer je nastavak radova objavljenih u dosadašnjim brojevima Tusculuma. U radu se iznosi koncizan pregled dosadašnjih istraživanja spomenika u zapadnom dijelu grada.

Posljednji rad na koji se Maršić osvrnuo potpisuje Ivan Matijević s Odsjeka za povijest Filozofskoga fakulteta u Splitu. Rad nosi naslov Anepigrafski sarkofazi in situ iz bazilike na Manastirinama. Prema Maršićevu gledanju riječ je o kvalitetnomu radu perspektivnoga znanstvenika, u kojemu je iscrpno obrađeno 68 anepigrafskih sarkofaga koji se danas nalaze na Manastirinama.

Nakon Maršićeva izlaganja prvoga dijela novoga broja Tusculuma, na radove iz drugoga dijela u ime nakladnika Doma Zvonimir osvrnuo se Mario Matijević, student poslijediplomskog doktorskog studija na Teologiji u Splitu.

Prvi rad o kojemu je bila riječ nosi naslov Ikonizam i anikonizam u liturgijskoj umjetnosti - Uz teologiju slike i nekoliko bilješki o kršćanskoj Saloni autora dr. don Ivice Žižića, profesora na Papinskom liturgijskom institutu u Rimu i Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu.

U tomu radu autor s područja teologije liturgije progovara o teološkomu poimanju slike u liturgijskoj umjetnosti osvrćući se pritom na starokršćansku Salonu. U žarištu je njegova istraživanja teološko-liturgijska analiza slike i drugih ikonografskih elemenata. Članak je podijeljen u tri dijela: kult i kultura slike u kršćanstvu, nevidljivo i misterij ornamentalnoga i slike te obredni program. Misao koja povezuje sva tri dijela tumačenje je simboličkoga i ikonografskoga materijala s liturgijskoga gledišta u čemu autor pokazuje zavidno znanje.

- Važno je naglasiti da autor ovim tekstom otvara vrata u jedan novi-stari svijet, dajući svoj doprinos teologizaciji temâ vezanih za starokršćansku Salonu. Paradokslana je činjenica da se stvarnostima koje je iznjedrila upravo teologija, teologija jednoga vremena i područja, danas najčešće bave druge znanosti koje pak hermeneutikom koju koriste ne mogu posve razumjeti i prodrijeti u predmete proučavanja. Konkretnije govoreći, ikonizam i anikonizam koji su primjenjeni u starokršćanskoj Saloni plod su duboke teologije, teologije koja je pak plod razumijevanja Svetoga pisma i Tradicije, naučavanja crkvenih otaca, ali i kulturnoga ozračja u kojemu je nastajala - istaknuo je Matijević.

Drugi rad iz ovoga dijela izvorni je znanstveni članak pod naslovom Klerici u Saloni koji potpisuje profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu, dr. don Josip Dukić. Rad temelji na 36 sačuvanih pisama pape Grgura Velikoga upućenih krajem 6. i početkom 7. stoljeća uglednim osobama salonitanske Crkve te na 42 salonitanska natpisa. Treći izvor je lateranski mozaik iz kapele sv. Venancija u Rimu, na kojemu su prikazani salonitanski mučenici.

Dinamizmu rada pridonosi i velik broj bilješki stvarajući priču unutar priče, što je, mogli bismo reći, gotovo zaštitni znak Dukićeva pisanja. Izvornost rada je, kako i sam autor naglašava, kontekstualizacija salonitanskih klerika kao zasebne teme, koja kao takva, unatoč velikoj zastupljenosti u znanstvenoj javnosti, do sada nije postojala.

Tri posljednja rada četvrtoga sveska predstavljač je svrstao u vranjičku crkvenu povijest.

Tako Ivan Grubušić potpisuje rad pod naslovom Svećenici u službi Župe svetoga Martina u Vranjicu od 1650. do 1911. godine. Proučavajući dostupne povijesne izvore za razdoblje od doseljenja novih župljana u Vranjic i Solin pa do utemeljenja solinske Župe Gospe od Otoka 1. travnja 1911., autor je kvalitetno obradio osnovne podatke za sto i petnaest svećenika koliko ih je kroz to razdoblje služilo u vranjičkoj župi.

Osim što na znanstveni način konkretno obrađuje temu koja je u dosadašnjim radovima obrađena tek sporadično ili nepotpuno, ovaj je Grubišićev rad izvrsna podloga za sva daljnja istraživanja na ovome području. Štoviše iscprnost u osnovnim podacima te njihova preglednost dobro su polazište za sva buduća istraživanja, pogotovo za ona koja će se pozabaviti svojevrsnom teologizacijom s obzirom da je ipak riječ o svećenicima - pastoralnim djelatnicima.

Rad pod naslovom Splitski nadbiskup Leonardo Bondumier, Vranjičani i kapucini potpisuje Milan Ivanišević.

Riječ je o izvornoznanstvenom radu na dvanaest stranica, bogato opremljenom bilješkama. Autor u radu proučava tri pisma splitskoga nadbiskupa iz kojih se dade izvući podosta podataka i spoznaja o ovomu prostoru u vremenu u kojemu su pisma nastala, točnije u godinama 1652.,1659. i 1660.

U uvodnomu dijelu rada autor jezgrovito piše o povijesti mletačkoga roda iz kojega potječe splitski nadbiskup, a zatim, s obzirom da o njemu ima malo osobnih podataka, koristeći podatke iz poznatih izvora donekle rekonstruira životnu priču splitskoga nadbiskupa.

- Kako i sam autor navodi - istaknuo je Matijević - proučeni izvori ne nude odgovor na neka pitanja te zahtijevaju daljnja proučavanja.

Posljednji rad u ovogodišnjemu Tusculumu pod naslovom Večernje koje se pjevaju u Vranjicu potpisuje Mirko Jankov. Materija je razložena na 14 stranica uz ilustracije i bogate bilješke dok autor u prilozima donosi i transkripcije obrađenoga materijala. Autorova je namjera, u kojoj je i uspio, prvenstveno bila temeljitije zabilježiti, proučiti i sačuvati do sada slabo ili nikako istražene i obrađene vranjičke pučke napjeve. Stoga ne čudi što u članku pomno iznosi brojne podatke i samu građu koja predstavlja dio liturgijskoglazbene pučke baštine njegovane u Vranjicu.

Matijević se pohvalno osvrnuo na autorovo ispravno korištenje terminologije pri čemu se glazbu prepoznaje kao liturgijsku, glazbu koja je iz liturgije za liturgiju.

Zadržavanje na ispravnoj crti svakako je bitno, a uočava se i u priznavanju prvenstva liturgije, točnije gledanjem liturgijskoga pjevanja kao čovjekova bogoštovnoga izričaja, koje u ovome slučaju pripada jednom vremenu i prostoru, te kao sastavnoga dijela kršćanske liturgije a ne tek njezina ukrašavanja.

U radu se zamjećuje posebna usredotočenost na službu časoslova, štoviše na dio koji uokviruju pjevane večernje kroz crkvenu godinu, pri čemu je naglasak na Večernjoj na Dušni Dan te Večernjoj Posvete (mjesne) crkve. Autorov je rad ne samo stručno tumačenje dijela vranjičkoga pučkog liturgijskog pjevanja, nego i znatan doprinos očuvanju ovakvoga pjevanja koje na solinskome području još uvijek živi jedino u crkvi sv. Martina u Vranjicu.

IZ SOLINSKE KRONIKE

Nastavak solinskih razgovora

Iako je možda isuviše pretenciozno govoriti da je Tusculum, časopis za solinske teme, na svojevrstan način vrhunac kulturnoga djelovanja i pisane riječi u našemu gradu, on je zasigurno velika stuba u kulturnome usponu života u Solinu koji je na neki način započeo s njegovom znatno starijom sestrom Solinskom kronikom. Ove je godine, u trećemu broju Tusculuma, svoj prilog uspinjanju kulture našega grada dalo petnaest autora sa svojim znanstvenim radovima

Čovjekova je kultura svoj simbol našla u tiskanoj riječi - knjizi. Iako je možda isuviše pretenciozno govoriti da je Tusculum, časopis za solinske teme, na svojevrstan način vrhunac kulturnoga djelovanja i pisane riječi u našemu gradu, on je zasigurno velika stuba u kulturnome usponu života u Solinu koji je na neki način započeo s njegovom znatno starijom sestrom Solinskom kronikom. Ove je godine, u trećemu broju Tusculuma, svoj prilog uspinjanju kulture našega grada dalo petnaest autora sa svojim znanstvenim radovima. Njihovi su radovi ukoričeni u prepoznatiljivom formatu Tusculuma na 247 stranica tiska u boji.

Ovogodišnje disputationes Tusculanae započinju tekstom dr. Mira Katića pod nazivom Prethistorijske gradine solinskoga i kliškoga područja. Autor govori o krugu utvrda i gradina oko prostora na kojemu će se razviti rimska Salona. Nadasve su zanimljive neke autorove indicije, na koje je na prezentaciji časopisa 30. kolovoza u Domu Zvonimir, ukazao prof. dr. sc. Dražen Maršić, primjerice - velika mogućnost da je Sutikva naselje koje je prvo ponijelo ime Salona, te činjenica da Ilirsku Salonu treba tražiti oko rimske Salone, a ne na Manastirinama ili drugim arheološkim lokalitetima. Prema riječima prof. Maršića iznimna je vrijednost ovoga rada to što donosi jednu od ponajboljih prostorno-naseobinskih studija s do sada najboljim opisom gradina.

Sljedeći rad članak je akademika Nenada Cambija koji piše o Nekoliko novih akvizicija u zbirci Matijević. Jedan od najvećih autoriteta za antičku skulpturu objavljuje i interpretira četiri nova kamena ulomka iz zbirke Matijević: ulomak stražnje strane kipa u oklopu iz prve polovine prvoga stoljeća, izlizanu žensku glavu izrađenu od vapnenca iz sredine drugoga stoljeća, ulomak stražnje strane atičkoga sarkofaga s nogama u profilu iz sredine trećega stoljeća te ulomak ploče s križem iz šestoga stoljeća. Već u samome uvodu autor naglašava kako povećanje ove arheološke zbirke, koja je nedavno uvrštena u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske, upozorava na još uvijek nedovoljan ili nemaran nadzor arheoloških radova u Solinu. Cambijeva analiza ovih akvizicija pokazuje da i najmanji ulomci imaju svoju vrijednost.

Dobro poznati suradnik Tusculuma, a za ranijih dana i Solinske kronike, prof. dr. sc. Dražen Maršić člankom pod naslovm Bilješke uz dva nadgrobna spomenika u perivoju Garagnin-Fanfogna u Trogiru pravi analizu ikonografije i instalacija s dvaju spomenika: are T. Statilija Maksima i vrha stele neke Elije. Autor precizno govori o njihovoj instalaciji focus ili depositus, te donosi usporedbe s arama grada Rima, Akvileje i neobjavljene salonitanske are T. Publicija Asklepija.

Miroslava Topić u svojemu radu Apud basilicam orientalem obrađuje i katalogizira dvadeset pet novih sitnih predmeta u zbirci Matijević, s područja Grudina. Riječ je o petnaest kamenih, četiri staklena, tri keramička te po jednom kovinskom i koštanom predmetu i jednoj gemi. Rad Miroslave Topić jedini je rad u ovome svesku s klasičnom katalogizacijom.

Sljedeći rad s područja arheologije nosi naziv Topografija antičke Salone (II) - Istraživači Salone u XIX. stoljeću, autorâ Jasne Jeličić-Radonić i Darka Pereže. Povijesni je to prikaz zaslužnih istraživača Salone u 19. stoljeću, uglavnom ravnatelja splitskoga Arheološkoga muzeja i njihovih suradnika. Autori govore i o provedenim istraživanjima kojima su otkrivene velebne antičke građevine, mramorne skulpture i natpisi, štoviše govore o izradbi baze podataka o tada poznatim salonitanskim spomenicima, koja je nezaobilazna za poznavanje povijesno-topografske slike glavnoga grada rimske provincije Dalmacije.

Iznimno je zanimljiv i za Tusculum svojevrsna novost rad s područja restauracije i konzervacije koji uvjetno možemo također staviti u okrilje arheologije. Miona Miliša-Jakšić i Siniša Bizjak u članku pod naslovom Destruktivno djelovanje morske vode na kamene artefakte na primjeru konzervacije i restauracije mramorne antičke skulpture iz Vranjica u prvome dijelu govore o proučavanju utjecaja vode Kaštelanskoga zaljeva i njezinih sastojaka, kao i morskih organizama na strukturu kamena. Drugi dio ovoga rada posvećen je redoslijedu konzervatorsko-restauratorskih radova izvršenih na kipu togata iz Vranjica. U cijelome je radu opisan postupak na muškoj skulpturi pronađenoj u Vranjicu, iako je isti postupak obavljen na objema pronađenim skulpturama.

Osim primarnih i, kada je riječ o Saloni i Solinu, nezaobilaznih radova iz područja arheologije, o kojima je na prezentaciji govorio prof. Maršić, Tusculum donosi i one koje spadaju u povijest, povijest umjetnosti, crkvenu povijest, muzikologiju i opću kulturnu povijest, njih je pak na prezentaciji u Domu Zvonimir nazočnima približio Arsen Duplančić.

Prvi u navedenom nizu članak je Ivana Alduka Rustem-paša i Mihrimah u kojem nas autor upoznaje s dvije zanimljive osobe iz 16. stoljeća, a koje su vezane uz povijest Solina. Veliki vezir Rustem-paša rođen u Dalmaciji nakon uspona u Osmanlijskome carstvu svoju moć i ugled povećaje ženidbom s Mihrimah, kćerkom sultana Sulejmana Veličanstvenog. Iako povijest o Rustem-paši nije zabilježila lijepe riječi, za solinsku je povijest svakako bitno da je on bio vlasnik nekoliko mlinova na solinskoj Rici. Nakon njegove smrti 1561. naslijedila ih je pašina udovica Mihrimah (1522.-1578.) čije se ime osobito spominjalo u vrijeme sklapanja mira i mletačko-turskog razgraničenja godine 1671. Naime, turski su predstavnici tvrdili kako ne mogu prepustiti Solin jer u njemu počiva sultanova kćerka, što nije bilo točno, zaključuje Alduk, budući da je Mihrimah bila pokopana u Carigradu, uz svoga oca.

Nakon što je u prethodnom broju obradio rod Šperac, Ivan Grubišić u ovogodišnjem Tusculumu obrađuje Solinske Paraće. Autor iznosi temeljitu i rodoslovljima potkrijepljenu povijest toga znamenitog roda koji se po zapisima u matičnim knjigama može pratiti od godine 1667. Paraći su na prostor Vranjica i Solina doselili iz Petrova polja između 1660. i 1667.

Nadbiskupski pohodi župama Vranjicu, Mravincima i Kučinama do godine 1764. naslov je podacima veoma bogatoga rada Milana Ivaniševića. On nas u uvodu najprije upoznaje s nastankom običaja da biskupi obavljaju pohode, vizitacije biskupija, zatim iznosi osnovne podatke o splitskim nadbiskupima od sredine 16. do sredine 18. stoljeća iza čega slijedi pregled dosadašnjih proučavanja vizitacija obrađenih mjesta.

Slijede dva članka posvećena glazbi. Prvi nosi naslov Glagoljaška glazbena baština u Solinu i njegovoj okolici, a potpisuje ga Mirko Jankov. U njemu autor objašnjava okolnosti koje su dovele do oblikovanja glagoljaškog pjevanja, a to su glazbena, odnosno liturgijska praksa zapadne, rimske Crkve, i tradicija koju su nakon Kandijskoga rata sa sobom donijeli doseljenici na solinsko područje.

Tonći Ćićerić obradio je pak sprovodni napjev solinske Bratovštine što je ujedno i naslov njegova članka. Svoju pažnju on je usredotočio na sprovodni napjev Bratovštine Blažene Djevice Marije koja je osnovana 1888., a koji se zasigurno pjevao i prije te godine. Idući tragom teksta napjeva Braćo, brata sprovodimo, Ćićerić je do došao do glagoljskoga rukopisa iz Nacionalne biblioteke u Parizu koji se datira u kraj 14. stoljeća i Hrvatskoga Bogoslužbenika iz 1882. te ih usporedio i istaknuo njihove međusobne sličnosti i razlike. Osim toga autor je proučio notne i zvučne zapise glagoljaškoga pjevanja sa solinskog područja, ali među njima nije našao na spomenuti napjev pa ga je sâm snimio i transkribirao.

Pod intrigantnim naslovom Don Frane Bulić na sudu dr. Josip Dukić je iznio razloge i tijek višegodišnje parnice koju je 1906. Bulić pokrenuo protiv don Petra Kaera, župnika u Raslinama kod Šibenika. Iako su prethodno bili prijatelji, Bulić i Kaer postali su žestoki protivnici nakon što je Kaer objavio knjigu u kojoj je iznio tvrdnju da je don Frane krivotvorio godinu i mjesto pronalaska ulomka natpisa s imenom mučenika Dujma.

U članku Don Frane Bulić i Korčula dr. Franko Oreb na temelju spisa iz arhiva Pokrajinskog konzervatorskog ureda za Dalmaciju prati Bulićevu skrb za korčulansku spomeničku baštinu. Bulić, koji je nekoliko puta prije Prvoga svjetskog rata boravio na Korčuli, poznavao je njezine spomenike pa mu je bilo veoma stalo da se oni zaštite i sačuvaju. U tome mu je podršku pružio velolučki svećenik don Frano Željko Vučetić koji je i sâm sakupio zbirku starina i posjedovao malu knjižnicu arheološke literature.

Gledano u cjelini, svi navedeni članci, vrijedan su doprinos našoj kulturi i znanosti kako onoj zavičajnoj, solinskoj, tako i široj, hrvatskoj. Kvaliteta članaka, njihova grafička oprema, znanstveni aparat, redovito godišnje izlaženje i ostali elementi koje ih prate sve više potvrđuju dobar put kojim je Tusculum krenuo.

IZ SOLINSKE KRONIKE

Na ustrajnima časopis ostaje

Časopis je opet okupio svoje prošlogodišnje suradnike, ali ne sve, a primio je i nove koji su bili potaknuti usmjerenjem uredništva na solinske sadržaje. Uredništvo u sazrijevanju svojega rada, koji je počeo kao deblo jednoga stabla, nije na tome deblu još moglo pokazati granu na kojoj će biti plodovi unaprijed određene narudžbe. To će se dogoditi kada bude moguće osmisliti neki znanstveni skup o solinskim sadržajima, a radovi će s toga skupa poslije biti tiskani u Tusculumu. Sada je moguće prihvatiti samo ono što pojedini proučavatelj ponudi i to uskladiti s temeljnim ciljem časopisa

Kada je prvih dana rujna godine 2008. pokazan solinskoj javnosti prvi broj novoga časopisa, uredništvo je najavilo početak rada za drugi broj. Tada je ta buduća godina dana bila daleka kao svaka godina na svome početku, ali je ubrzo mnogima bila prekratka za počinjanje novoga posla, a drugima opet nedovoljna za dovršenje već započetoga. Ustrajni su, kao i uvijek, započeli tu utrku sa samim sobom i svojim vremenom, pa su dosegnuli zadani cilj i 2. rujna 2009. pokazali drugi broj časopisa Tusculuma. Pokazali su ga prvi put u sjenovitom dijelu Bulićeve kuće na Manastirinama, u zdanju koje je on počastio imenom antičkoga Tusculuma, a novi ga je solinski časopis pronio po brojnim knjižnicama u domovini i svijetu.

Časopis je opet okupio svoje prošlogodišnje suradnike, ali ne sve, a primio je i nove koji su bili potaknuti usmjerenjem uredništva na solinske sadržaje. Uredništvo u sazrijevanju svojega rada, koji je počeo kao deblo jednoga stabla, nije na tome deblu još moglo pokazati granu na kojoj će biti plodovi unaprijed određene narudžbe. To će se dogoditi kada bude moguće osmisliti neki znanstveni skup o solinskim sadržajima, a radovi će s toga skupa poslije biti tiskani u Tusculumu. Sada je moguće prihvatiti samo ono što pojedini proučavatelj ponudi i to uskladiti s temeljnim ciljem časopisa.


IZ SOLINSKE KRONIKE

Stranice otvorene arheolozima, povjesničarima, književnicima, ekolozima...


U svojoj matičnoj kući, Domu Zvonimir, 3. rujna je predstavljen prvi broj časopisa za solinske teme pod nazivom Tusculum. O časopisu su govorili akademik Nenad Cambi, povjesničar Milan Ivanišević i urednik Marko Matijević, dok je mlada solinska violončelistica Iva Mihalj svojim nastupom dodatno obogatila i uljepšala ovaj kulturni događaj.

Akademik Cambi predstavljajući časopis ponajviše se osvrnuo na njegov prvi dio koji govori o arheološkim temama. Govoreći o vrhunskoj stručnoj obradi arheoloških nalaza u časopisu, Cambi je istaknuo jedinstvenost i gotovo nevjerojatnu vrijednost nekih arheoloških nalaza iz Vranjica i Solina. Ovi arheološki nalazi su dostojno predstavljeni znanstvenoj publici u ovome časopisu, međutim zbog svoje vrijednosti i važnosti zaslužuju da budu isto tako dostojno predstavljeni i široj publici. Ovo predstavljanje Cambi je vidio kao svojevrsnu poruku znanstvenicima, ali i svima drugima koji su odgovorni za kulturna blaga grada Solina čije vrijednosti očito nisu svjesni.

Milan Ivanišević je pohvalio dizajn i opremu časopisa te govorio o povijesti nastanka znanstvenih časopisa u svijetu i na našim prostorima. Naglasio je važnost pokretanja i izdavanja časopisa ovakvoga karaktera koji će zasigurno biti priznat i prepoznat u domaćim i u međunarodnim znanstvenim krugovima. Tusculum je gostoljubivo okrenut svima onima koji vrsnoćom svoga znanja mogu obogatiti spoznaju o različitim solinskim sadržajima.

Urednik časopisa Marko Matijević je govorio o nastanku Tusculuma, o putu koji je časopis prošao od ideje do realizacije. Naglasio je da su brojni stručnjaci kroz povijest u raznim časopisima i knjigama otkrivali i tumačili dijelove solinske priče, a toj velikoj „tiskanoj obitelji“ pridružuje se i Tusculum kojemu je nakana tumačiti solinsku priču na njezinu izvorištu – u Solinu. Nadovezujući se na riječi Milana Ivaniševića urednik je zaključio kako su stranice Tusculuma otvorene arheolozima, povjesničarima, povjesničarima umjetnosti, jezikoslovcima, književnicima, ekolozima i svima koji imaju nešto reći o Solinu.

Čovjek bez maske


U ovoj knjizi nalazi se trinaest tematski odabranih Kljakovićevih članaka, objavljenih u razdoblju od 1947. do 1961. godine. Prvi članak, Zašto me biješ?, Kljaković je napisao 1947. u Rimu, u kojem je djelovao za vrijeme svog prvog boravka od 22. svibnja 1943. do 26. studenoga 1947. godine. Dva članka, Ljudima dobre volje i Falsifikatori na djelu, napisao je u Buenos Airesu, u kojem je boravio od Božića 1947. do sredine travnja 1956. godine. Ostalih deset članaka nastalo je za vrijeme Kljakovićevog drugog boravka u Rimu (proljeće 1956. – proljeće 1968.). Članak Falsifikatori na djelu objavljen je argentinskoj tiskovini Glas sv. Antuna, Stepinčeva pobjeda nad poganima u Hrvatskoj reviji, a svi ostali radovi u nezavisnom tjedniku iseljenih Hrvata u Kanadi Hrvatski glas.


Libar moga života


Memoarska knjiga Libar moga života, koju upravo objavljujemo, ulijeva nadu da nas, što se Kljakovića tiče, očekuje sretnija budućnost.Riječ je o trećoj neobjavljenoj knjizi koja se za razliku od prethodnih prvi put objavljuje u domovini. Ona kao i sve ostale ima svoju povijest nastajanja. Rukopis je cjelovit i ima 219 označenih stranica. Podijeljen je na tri dijela, a vremenski obuhvaća razdoblje od Jozina najranijeg djetinjstva u Solinu pa sve do početka Drugoga svjetskog rata. Prvi dio ima tri podnaslova označena rimskim brojevima, drugi nema podnaslov, a treći također ima tri. Knjiga zbog svog memoarskog stila nalikuje prvoj knjizi U suvremenom kaosu...


Dalmatinske teme


Knjiga Dalmatinske teme obuhvaća osam članaka Joze Kljakovića, objavljenih u razdoblju od 1948. do 1962. godine. Četiri članka nastala su za vrijeme drugog boravka u Argentini, a četiri za vrijeme drugog boravka u Rimu. Odabir članaka sugerira da se radi o tekstovima kojima autor tematizira Dalmaciju u širokom rasponu tema. Kljaković se u ovim tekstovima predstavlja kao kroničar vremena i, nadasve, kao svjedok pricipijelnosti koja iskrenog čitatelja teško može ostaviti ravnodušnim.


Politički tekstovi i polemike


…hrvatski narod časovito u svojoj zarobljenoj Domovini nema vlastitog političkog predstavništva. Ona šaka komunista hrvatskog podrijetla došla je na vlast putem najstrašnijeg nasilja i krvoprolića, potpomognuta gotovo cjelokupnim ujedinjenim srpstvom... Sigurni smo da nema pojave, stranke ili politike koja bi u tisućljetnoj hrvatskoj povijesti igrala bjedniju ulogu od hrvatskih komunista.


Sto godina župe gospe od otoka solin


O kontinuitetu solinske župe od Jelenina vremena do danas nemamo relevantnih podataka, pa zato u ovoj knjizi govorimo o novijem dokumentiranom vremenu od 1911. kada je župa Gospe od Otoka (ponovno) osnovana. Dakle, slavimo i obilježavamo njezinih stotinu godina. I treba tu obljetnicu proslaviti kao znak prošlosti i sadašnjosti, ali i kao znak i obvezu za budućnost novim generacijama na ovom Otoku, našoj nacionalnoj i kršćanskoj kolijevci. Treba tu stogodišnju povijest župe i zabilježiti da se ne zaboravi, ali i da se iz nje nešto i nauči. Zato smo mi u župi odlučili ponuditi hrvatskim vjernicima, posebno našim Solinjanima, ovu knjigu za čitanje i obiteljsku biblioteku.


Solinska svakodnevica


Čitatelja zasigurno neće ostaviti ravnodušnim mnoge od ovdje donesenih epizoda. Mnogoga će povratiti u dane ranoga djetinjstva i mladosti kada je štošta od ovdje napisanog bilo još itekako svježe, živo, gotovo opipljivo... Pa ipak, ova knjiga nipošto nije nekakav sentimentalni zapis, nego je ozbiljan poduhvat da se iz mnoštva podataka sakupljenih, očito je, s puno mara i ljubavi, sastavi mozaik, djelo zavičajne historiografije koji će svojim sadržajem utemeljeno progovoriti o nedavnoj prošlosti ovoga kraja i njegova pučanstva te na taj način puno toga važnoga ne samo spasiti od zaborava i učiniti dostupnim svima koje prošlost Solina zanima, nego također pripraviti vrijednu građu za pisanje nekih budućih itekako potrebnih, širih sinteza.


Don Frane Bulić na fotografijama


Bulić je školovan u glagoljaškom duhu u sjemeništu u Omišu gdje je dobio osnovo obrazovanje. To ga je snažno obilježilo jer se gotovo cijeli život nastavio boriti za priznanje glagoljaškog bogoslužja. Srednju školu je pohađao u Sjemeništu u Splitu, a u Zadru studij teologije. Školovanje je nastavio u Beču gdje je bio upisao klasičnu filologiju i slavistiku. Nije bio ni prvi ni posljednji koji se tijekom studiranja predomislio i promijenio predmet proučavanja.


Suze Helijada


Grčki mit o Faetontu objašnjava nastanak jantara i dovodi ga u vezu sa suncem. Faetont je bio sin boga sunca Helija i Klimene. Zbog svađe u kojoj je izražena sumnja u njegovo božansko podrijetlo, otišao je u palaču svoga oca Helija i zatražio od njega dokaz koji će cijelom svijetu pokazati da je on doista sin sunčanog boga. Helije je javno potvrdio da mu je otac, ali Faetont nije bio zadovoljan te je tražio konačnu potvrdu. Helije se zakleo najsvetijom zakletvom, svetom rijekom Stiks, da će mu ispuniti svaku želju.


Sva navedena literatura se može nabaviti u suvenirnici.