CJELOVEČERNJI KONCERT ZAGREBAČKOGA KVARTETA U CRKVI GOSPE OD OTOKA – Klasika Solinu

SOLINSKA KRONIKA 324, 15. KOLOVOZA 2021.

Današnji sastav kvarteta kojega čine violinisti Martin Krpan i Davor Philips, violist Hrvoje Philips i violončelist Martin Jordan solinskoj se publici predstavio djelima Josepha Haydna i Edvarda Griega

Klasični glazbeni program 26. Solinskog kulturnog ljeta cjelovečernjim su koncertom u crkvi Gospe od Otoka otvorili članovi Zagrebačkoga kvarteta, koji kontinuirano djeluje još od 1919. i u čijemu su sastavu kroz povijest ansambla prošla najeminentnija imena hrvatske glazbe.

Zagrebački kvartet kontinuirano djeluje još od 1919.

Današnji sastav kvarteta kojega čine violinisti Martin Krpan i Davor Philips, violist Hrvoje Philips i violončelist Martin Jordan solinskoj se publici predstavio djelima Josepha Haydna i Edvarda Griega.

Gudački kvartet u G-duru Hob:III:75 prvi je u nizu od šest gudačkih kvarteta nastalih 1797. i 1798. koje je Haydn posvetio grofu Josephu Georgu von Erdödyju.

Ovaj kvartet ubrajamo među najambicioznija Haydnova ostvarenja na području komorne glazbe koja, u odnosu na prethodne opuse, poprilično odstupaju od klasične sonatne forme.

U stavcima Allegro con spirito, Adagio sostenuto Menuetto. Presto i Finale. Allegro ma non troppo, Zagrebački kvartet pokazao je izvanredno poznavanje Haydnovog stila i zvuka.

Profinjenom klasičnom frazom, rafiniranim osjećajem za dinamičko nijansiranje i znalačkim korištenjem zadanih akustičkih atributa crkve Gospe od Otoka, Kvartet je ostvario izvanrednu izvedbu.

U drugom dijelu koncerta zagrebački su gudači izvodili Gudački kvartet u g-molu op.27, br.1 norveškoga skladatelja Edvarda Griega, djelo izrazite dramatike, nastalo 1877-78. godine u Hardangeru, a praizvedeno u Kölnu 1878. Djelo je izrazito introvertne prirode, a sam Grieg u jednom svom pismu ovom djelu odriče trivijalonst koju traži tadašnje glazbeno tržište.

Zagrebački kvartet ovu je skladbu izveo nadahnuto i beskompromisno, naglasivši njenu unutarnju dramatiku i pokazavši svu raskoš Griegova skladateljskog talenta.

Ovogodišnji solinski koncert Zagrebačkoga kvarteta izazvao je veliko zanimanje publike koja je do kraja ispunila dozvoljeni kapacitet crkve Gospe od Otoka, dokazavši kako je interes za klasičnu glazbu na Solinskom kulturnom ljetu, usprkos svim današnjim izazovima, u stalnom porastu.

POVRATAK STAROME SOLINU – PETROVAČE (2): Kad je ne zaliješ otpadaju

SOLINSKA KRONIKA 324, 15. KOLOVOZA 2021.

Ima posla oko smokve, ispada da nema, ali ako želiš imat kvalitetu i prihode od smokava, najprije je triba pognojit, ako po smokvi nećeš bacit sić kasa i sić gnjoja, ovisi naravno i o veličini smokve koliko će to bit, pa ako je veća smokva i vrića gnjoja triba, nećeš na njoj nać šta si očekiva… A, na staron smokvi možeš nać i nekoliko stotina kila

– Cvitnjače su počele – kaže Miro

Ka šta smo prošli put pripovidali Solinjani su bili poznati, a i danas su još po prvin smokvama petrovačama koje su se nosile na prodaju na Pazar, a 70-ih godina kad su počeli dolazit nakupci išle su i dalje kombijima za Zagreb, ali i Sloveniju.

Ako se kojin slučajen nije smokva uspila prodat ili otkupit, ljudi su imali stoku, prasce, kravu, kozu, nije se ništa bacalo. Prascu bi na primjer stavija s mekinjama da jih on jide. Kasnije više nisi ima di s njima, nema stoke ka prije, nema prasaca i onda kad su kupravende došle spasile su situaciju.

I stariji svit bi zna udrit i po smokvama, omulama, šljivama, i ujutro i popodne, kad je bija stađun. Znali bi i drobinu dobit koliko bi se toga liti jilo – govori nam Miro Podrug dok za stolon u konobi kod Joška Grubišića Cikanova u Đurini ćakulamo o starin vrimenima.

Razgledaje se konoba, stare bačve i nove, stara kredenca, botilje vina odsvakud, stari mlinci za kavu, bronzini, demijane, ima i instrumenata, pa moš i zasvirat… Sve to krasi zidove i stalaže.

Fali društvo kako je uređena Joškova konoba. U živoj stini je, pa je tribalo puno posla dok je uspija vako priuredit ka šta danas izgleda.
Zgode o smokvama se nižu, ali i o nekin drugin događajima. Ništa ne ide ni bez dobroga zalogaja, niti kapljice.

– A, znate li ko je zadnji karon iz Bašini vozija smokve, a isto tako i verduru na stari Pazar u gradu, priupita je društvance i Pere Podrug.

– Familija pokojnog Joze Podruga iz Bašini. On, žena mu Ivanka i njihova dica Tonći i Marinko – govori nan Pere dodajući kako, koliko on zna, trenutno iz Bašini, jedino se on i rođak Darko Podrug bave ovako smokvama.

– Smokve triba zalivat, napominje dalje Miro.

– Kad je ne zaliješ otpadaju – govori i Zlatko Ninčević, pa nam dalje objašnjavaju.

Triba je zalit prije nego šta počne zrijat, a ljudi neće da je zaliju prije početka sezone, skupa jin je voda.

Ima posla oko smokve, ispada da nema, ali ako želiš imat kvalitetu i prihode od smokava, najprije je triba pognojit, ako po smokvi nećeš bacit sić kasa i sić gnjoja, ovisi naravno i o veličini smokve koliko će to bit, pa ako je veća smokva i vrića gnjoja triba, nećeš na njoj nać šta si očekiva… A, na staron smokvi možeš nać i nekoliko stotina kila.

– Naši stari su imali stajski gnjoj, pa su bacali njega. Nemoš očekivat na staron smokvi 150 kila ako joj nisi da ništa. Iman jednu koja svake godine daje od dvista do 250 kila… – u prilog toj tvrdnji govori Miro.

Stare smokve, kako čujemo, uvik prve sazriju i prve daju, budu veće, mlade kasnije počnu davat.
Osin toga šta smokvu više rižeš, strižeš, ona bolje reste i više daje.

Joško kad je bija mali, sa didon Jozon Cikanon i materon Marijon, za stolon, isprid iste kredence

Deset dana je velika razlika za smokvu i u cijeni i kvaliteti, tako one prve idu za 20 kuna na otkup, a zadnje nemoš po četri kune prodat, složit će se društvance. A, one koje više nisu za transport od njih se radi i marmelada ili se dilu prijateljima, jer malo ko dili te prve smokve koje su na cijeni.
Na Pazaru, na banku je kupuju i stranci i domaći, a zna se prodavat i za trideset kuna kilo.

Naši stari su je zabatalili, ali o smokvi triba vodit brigu ka i o svakoj drugoj voćki. Ako je ne rižeš, zimsko i litnje rizanje, ako joj ne daš gnjojiva… Ako na smokvi, recimo, »uzmeš« pet tisuća kuna, a ne »daš« jon barenko dvista, makar sić kasa i sić gnjoja za svaku, neće ti dat dogodine.

Stari ljudi nisu zalivali, ali su obrađivali oko smokava, sadili su okolo nje, pa se tako usput zalivalo, a sad je oko smokava samo trava, pa joj triba dat malo vode.

Nije se puno ni gnjojila smokva, nije ni tribalo kad su oko kuće pasle krave, koze, pa bi usput i gnjojile stabla koja su resla okolo, a bilo je i gnjojara, pa su i od tu žilama crpile. A, danas nema krave, nema koze, nema prajca…

Ispod smokve stavljala se štura, ka ona platna od slame, ka šta su danas kineski šeširi od tog materijala. Ako smokva padne s visine probije se i nemoš je osušit, ali ako je ispod takva trstikica, neće bit ranjene, samo jih dođeš pokupit.

Nisu se naši stari penjali na smokve, čekaš da padne i pokupši je, a takve smokve nije tribalo skoro ni sušit. Ta koja ti padne sama, ona je već zdrava i suva.

Danas se umisto šture, koriste mriže ili cerade, prepričava Miro.

– Smiš li danas komu smokvu ubrat? Mislin ono, mašit se za tuđu smokvu?

– Moš, kad jih niko ni ne bere… – uglas će skoro okupljeni.

Smokve petrovače se za razliku od drugih naših vrsta smokava, ne stavljaju sušit. Tek druga tura smokava petrovača koju zovemo cvitnjače, na istoj smokvi dva puta daje plod, samo su manje. Ove prve su u lipnju, a ove šta dođu sredinom kolovoza te su dobre za sušit. Tvrđe su kore, manje su od prvih, a i ima ih manje količinski.

Sušit se mogu i zimice iliti zimjače, bilice, mletkinje, poljarice, one nisu hitno za brat, ali prve petrovače ako nisi proda u dan nemaš ništa od njih.
– Meni je zimjača najslađa, nit je ne guliš, samo je onako pojideš – slažen se i ja sa Peron Podrugon.

Miro i njegov brat Goran Podrug prije nekoliko dana su upravo išli obać smokve petrovače na latici zemlje kod Marusinca i ubrat koju cvitnjaču jer su počele.

– Prije 70-ih godina otkup smokava bija je i »u nakupa« kod autobusne stanice na Širini, di su se otkupljivale i druge poljoprivredne kulture.
Naši ljudi su se naučili većinon davat kupravendama ili na otkup. Ipak, ima i danas žena u Svetome Kaju, ima jon 90 godina, i još nosi smokve na Pazar prodavat »prida se« – nadodaje Miro.

– I doktorice imaju manje posla kroz šesti, sedmi misec, jer ovi šta lijekove trošu, a imaju smokve, uzmu ricete početkom šestog, dignu lijekove, bilo za tlak, šećer… i ne pojavljuju se, nema gužve po likarima – kaže Miro.

»Nije mi lako ali moran šta ću…«, često se čuje.

Nikoga ništa ne boli, kad se smokve idu prodavat, a kažu kako je kilaža i cijena uvik bila tajna.

Da se ne bi znalo koliko je ko uvatija, znalo se ić prodavat na dva tri mista, nosi ujutro vamo, par tamo…

»Odnila san par kašeta tamo, par vamo«… I eto ti, nemaš uvida… »Ove godine slabo, nikad lošije«, »A, bolje nego lani«, a ne znaš zapravo kako je bilo lani, sve to za zavarat trag.

– Isto tako nikomu ni ne govoru ako su pali sa smokve, pogotovu ako su malo stariji. Jer će ti onda reć: »Odnija ji đava, al jin je bilo za potribu« – smije se društvo ovin uncutarijama oko prodaje smokava uz zdravicu domaćeg vina, iza sira i pršuta, naravno.
(Nastavak u idućen broju)

U kartu od cimenta

U nas je bilo sušenje na prirodni način, razabrali bi probijene, šugavice izili odma, a one šta se nije moglo sušit dali bi kokošama ili prascima.
Nikad nisan sušija sa sumporavanjen.

Sušin inače dvadesetak kila, da iman za sebe, prirodno, na suncu, da na stablu počmu žutit, skinen jih s peteljekon. Kad jih uberen pokrijen s koltrinom da mušice ne dolaze. Kad se pristojno osuše, operenih jih u toploj slanoj vodi.

One koje isplivaju nisu za držat duže, njih pojideš odma, a ove druge ponovo stavin jedan dan da se osuše i na kraju kad je sve gotovo spremiš onda u vriće od cimenta, tako su stari Solinjani imali običaj. S malo lovorova lista koji jon daje miris i koji štiti od gagrica.

Cvitnjače ka med

Prve petrovače su se prodavale, a njihov drugi plod, u narodu zvan ka cvitnjače, koje bi se sušile sredinon kolovoza, jile su se, ali i sušile. Bile su manje, ali su bile ka med, puno slatke, nosile su se na dar dokturima, popima… To je bila delikatesa, kaže Miro.

Brašno kontra pjega

Naše su žene stavljale i brašno za prikrivanje pjega, da izgledaju lipše. Oni bi vidili kako bi Marinjani i škojari donosili lipe, bile smokve, pa su i oni tili da jin budu takve, ali to je bilo zbog sumporavanja. U sumporanoj nećeš nać crva.

Iako brašno nije baš poželjno jer privlači gagrice, priča nam Miro i napominje kako smokve ako ćeš jih sušit triba ubrat prije prvih jakih kiša, jer ih inače kiša rascvita.

PEDIJATRIJA – Dijete, ljeto i ljetne vrućine – utapanje

SOLINSKA KRONIKA 324, 15. KOLOVOZA 2021.

Piše: prim. mr. sc. Katica OBRADOVIĆ, dr. Med., spec. pedijatar

Dob utopljenika, vrijeme provedeno ispod površine vode, temperatura vode, toničnost vode, stupanj zagađenja vode, pridružena ozljeda (vrata, kralježnice ili glave), postojeće bolesti, način i vrijeme spašavanja, kao i odgovor na prvu reanimaciju bitni su čimbenici u procjeni provedbe terapije, a u konačnici i ishoda liječenja utopljenika

Utapanje je jedan od vodećih uzroka ozljeda i smrti u dječjoj dobi. Utapanje se definira kao primarno oštećenje dišnih puteva zbog uranjanja u tekući medij.

Ono je treći po učestalosti uzrok smrti zbog nesreća u cjelokupnoj populaciji u statistikama razvijenih zemalja svijeta. U SAD-u je vodeći uzrok smrti u nesrećama u prve dvije godine života.

Dvije su najrizičnije skupine, djeca mlađa od pet godina bez obzira na spol i dječaci u dobi od 15 do 19 godina. Najčešća su žrtva utapanja dječaci predškolske dobi, neplivači koji se utope u kućnom bazenu.

Uživanje alkohola i droga značajni su rizični čimbenici pri utapanju adolescenata.

Najčešće je utopljenik dojenče ili malo dijete bez prikladnoga nadzora odraslih ili pak adolescent tijekom ronjenja. Djeca do dvije godine će se vjerojatnije utopiti u kadi ili kanti nego u bazenu, stoga je vrlo važno da se mala djeca uvijek kupaju pod nadzorom roditelja i uvijek nakon upotrebe isprazniti vodu iz kade.

Većina smrtnih slučajeva utapanjem kod djece mlađe od 15 godina događa se između svibnja i kolovoza, dakle u ljetnim mjesecima kupanja u moru, bazenu ili rijeci.

Osnova patofizioloških zbivanja prilikom utapanja je dugotrajna hipoksija s posljedičnom acidozom. Odmah nakon uranjanja u tekućinu dolazi do zadržavanja daha-apneje.

Ako hipoksija potraje 4 do 6 minuta na mozgu nastaju ireverzibilne promjene te može doći do gubitka svijesti i kardiovaskularnih poremećaja, bez aspiracije tekućine. Stupanj ozljede mozga glavna je odrednica u određivanju ishoda nakon utapanja. Između dvadesetak sekundi i najviše pet minuta kasnije pojavi se pokušaj udaha.

Inhalirana tekućina dotakne glotis i trenutačno nastaje laringospazam, koji ubrzo popušta i tekućina bude aspirirana u pluća uzrokujući alveolitis i plućni edem. Kod manjeg broja utopljenika laringospazam traje do konačnoga srčanog zastoja.

U tom je trenutku hipoksija već toliko izražena da utopljenik gubi svijest. Javlja se usporen rad srca i ostali poremećaj ritma srca koji može biti fatalan. Konačno smrt nastupa zbog hipoksije.

U male djece pri naglom utapanju u hladnoj vodi ispod 20°C nastupa apneja, usporen rad srca suženje perifernih krvnih žila s preusmjeravanjem krvi u cerebralnu i koronarnu cirkulaciju.

Slatka voda aspirirana u pluća odmah ulazi u cirkulaciju s prolaznim porastom cirkulirajućega volumena krvi i posljedičnim razrjeđenjem krvi. Aspiracija već i vrlo male količine tekućine uzrokuje oštećenja pluća koja za posljedicu imaju sljepljivanje alveola i razvoj atelektaza. Smanjuje se plućna rastezljivost i dolazi do poremećaja ventilacije.

Pri utapanju u morskoj vodi koja ima veću osmolalnost dolazi do bržega nakupljanja tekućine u alveolama. Aspiracija slatke i morske vode dovodi do plućnoga edema, smanjena plućne rastezljivosti i povećanoga otpora u dišnim putevima. Klinička slika utopljenika ne ovisi o vrsti vode (slatka ili slana) u kojoj se utapanje dogodilo.

Utapanje u onečišćenoj vodi može uzrokovati infekcije neuobičajenim mikroorganizmima ili pak tešku kliničku sliku sindroma akutnoga zatajenja disanja.

Produljena hipoksija i ishemija mogu dovesti do multiorganskoga zatajenja (zatajenje bubrega, jetara, gastrointestinalne ozljede) sepse i diseminirane intravaskularne koagulacije.

Pri svakom nerazjašnjenom utapanju treba utvrditi etiološke mehanizme. Povećani rizik za utapanje imaju djeca s konvulzijama i ona sklona hipoglikemijama. Utapanje može biti prva klinička manifestacija dugog QT-sindroma, okultne kardiomiopatije i srčane aritmije.

Dob utopljenika, vrijeme provedeno ispod površine vode, temperatura vode, toničnost vode, stupanj zagađenja vode, pridružena ozljeda (vrata, kralježnice ili glave), postojeće bolesti, način i vrijeme spašavanja, kao i odgovor na prvu reanimaciju bitni su čimbenici u procjeni provedbe terapije, a u konačnici i ishoda liječenja utopljenika.

Nakon izvlačenja iz vode dijete može izgledati potpuno normalno ili biti u kardiorespiracijskom zastoju. Temperatura vode značajan je podatak u određivanju primarnoga zbrinjavanja utopljenika jer je termički konduktivni učinak vode 25 do 30 puta veći od zraka pa pothlađivanje nastupa vrlo brzo, pogotovo u vodama hladnijim od 20°C.

Respiracije mogu biti odsutne ili nepravilne uz prisutno bljedilo ili cijanozu. Dijete može kašljati, uz iskašljavanje ružičastoga pjenušavog sadržaja. Utapanje je obično udruženo s pothlađivanjem čemu su obično sklona manja djeca zbog relativno veće površine tijela u odnosu prema tjelesnoj masi.

Pothlađivanje može imati zaštitni učinak od neuroloških oštećenja nastalih zbog hipoksije, ali je isto tako udruženo s opasnim srčanim aritmijama, poremećajima zgrušavanja krvi i sklonošću infekcijama.

Medicinska pomoć utopljeniku usmjerava se na korekciju hipoksije, pothlađenosti i liječenje pridruženih ozljeda koje su u veće djece česti i lako ih je previdjeti.

Početni pristup utopljeniku jest primjena postupaka temeljnoga održavanja života. Iznimno je važno da pristup utopljeniku bude siguran i da spašavatelj ne postane potencijalna žrtva.

Neposredni svjedok odmah poziva pomoć i ne oklijeva u započinjanju oživljavanja, osim ako nije očito da je utopljenik mrtav dulje vrijeme. U slučaju sumnje na ozljedu vratne kralježnice pomicanje utopljenika mora se svesti na najmanju moguću mjeru.

Pravodobno i kvalitetno provođenje oživljavanja odlučujući je čimbenik. Ventilacija, oživljavanje usta na usta ili usta na nos mora se započeti dok je žrtva još u vodi.

Češće postoji mehanička opstrukcija dišnih puteva (pijesak, trava, otpad) pa je oslobađanje dišnih puteva jedan od ključnih koraka u reanimaciji. Odmah nakon izvlačenja djeteta iz vode nastavlja se vanjska masaža srca na čvrstoj podlozi.

Potrebno je vrlo brzo započeti zagrijavati utopljenika (skidanje mokre odjeće, zamatanje toplim omotačem), te spriječiti daljnje pothlađivanje koje otežava oživljavanje. Kod tjelesne temperature niže od 30°C češće su teške aritmije srca poput ventrikularne fibrilacije i kod tako niske tjelesne temperature otporne su na liječenje, zato je važno dijete što prije utopliti.

Nakon dolaska stručne pomoći nastavlja se provođenje naprednih postupaka oživljavanja. Ako dijete diše spontano što je prije moguće dati 100 postotni kisik maskom da bi se rizik hipoksemije, acidoze i posljedičnoga oštećenja organa sveo na najmanju moguću mjeru.

Vratna kralježnica mora biti imobilizirana čvrstim ovratnikom dok se ne isključi ozljeda. Ako dijete ne diše dobro potrebno ga je ventilirati maskom i balonom.

Nakon događaja utapanja želudac je obično ispunjen progutanom vodom što povećava rizik povraćanja i aspiracije. Osim zaštite dišnoga puta potrebna je dekompresija želudca postavljanjem gastrične sonde.

Stanje oksigenacije organizma procjenjuje se mjerenjem zasićenosti (saturacija) kisika i analizom plinova u krvi. Radiološka snimka pluća standardni je dio postupka.

Iako je rizik infekcije prisutan istraživanja su dokazala da nije potrebno profilaktično davanje antibiotika i oni su rezervirani za dokazanu bakterijsku infekciju. Iznimka su utapanje u vrlo onečišćenoj vodi i strojna ventilacija.

Prognoza ovisi o trajanju hipoksije i o kvaliteti postupka oživljavanja. Djeca koja su bila potopljena duže od 8 minuta imaju malenu šansu neurološki intaktnoga preživljavanja.

Ako se u prve tri minute od početka oživljavanja uspije uspostaviti vlastito disanje, unesrećeni ima dobru prognozu.

Ako ni nakon 40 minuta oživljavanja nema znakova vlastitoga disanja mogućnosti za preživljenje su vrlo male ili nikakve, osim ako drugi čimbenici utječu na depresiju disanja (alkohol, lijekovi, pothlađivanje). Slanost vode ne utječe na prognozu.

POVRATAK STAROME SOLINU – Solinski smokvari

SOLINSKA KRONIKA 323, 15. srpnja 2021.
Piše: Marija Grubišić
Snimio: Jakov TEKLIĆ

Prve smokve su uvik počimale nekako u isto vrime i u Đurini i Svetome Kaju, uvik su bile najskuplje. Prve su išle na Pazar, pa su zato i bile najskuplje.
Smokve su uvik resle uz kraj parcela jer se na parcelama sijalo žito ili ostale stvari potribne za priranit se, da bi se imalo od čega živit, a kasnije su se sadile sve više, pa su nakon nekoga vrimena počeli i prvi otkupi, tamo negdi 70-ih godina

Solin je i danas poznat po smokvama petrovačama. Je, da danas ima manje onih šta jih nose kupravendama na Pazar ili na otkup, ali i dalje ima svita koji se time bavi.

Đurini, Sveti Kajo, Rupotina, Lamotina, Vrgoči, Bašini… I danas ima još jakih smokvara, pa se tako po kvartu zna ubrat i po tonu, dvi dnevno.
Prije su se ove smokve obično brale okolo Svetoga Petra, pa su se zato i zvale petrovače, ali u zadnjih desetak godina, počele su dolazit i ranije na rod, pa se prve znaju brat i dosta ranije.

Društvance iz Đurini na jednoj od fešta uz spizu i vino, uz dobro raspoloženje.

Priča je to koju smo zabilježili u jednon od tih naših solinskih zaselaka, Đurini. Još se tamo u njihovin dvorima donose smokve na otkup.
U ugodnom ambijentu, u konobi Joška Grubišića Cikanova u Đurini sastali smo se i malo proćakulali o smokvama i anegdotama koje su pratile njihovu berbu ili prodaju.

Prve smokve su uvik počimale nekako u isto vrime i u Đurini i Svetome Kaju, uvik su bile najskuplje. Prve su išle na Pazar, pa su zato i bile najskuplje, govori nam Joško Grubišić Cikanov.

Smokve su uvik resle uz kraj parcela jer se na parcelama sijalo žito ili ostale stvari potribne za priranit se, da bi se imalo od čega živit, a kasnije su se sadile sve više, pa su nakon nekoga vrimena počeli i prvi otkupi, tamo negdi 70-ih godina.

Ispočetka su jih žene nosile na pazar u konistrama i na glavu, u krtolima, na magarcu, karon, a onda kad je doša autobus, odnosno trolejbus onda su često išle i tako.

– Moja baba bi nosila na magarcu, pa bi joj to bilo malo, onda bi još stavila i jednu konistru na glavu – priča nam Vanja Jankov.

– Ja bi trkala za njon Staron ceston. Bila je otkupna zadruga gori sada na ukopu ferate, na vrij Pazara. Tu bi se osin smokava davale na otkup i barakokule, šljive, praske… Većina je nosila sve te voćke u grad, jer je bilo skuplje, odnosno više se plaćalo.

Digni se u četri ure ujutro, i ne vidiš na oči, a iša bi brat smokve. Moj did Marin je ima nekih 30 smokava, sve su bile po zidu parcela. Bila je tako i jedna čudna smokva, više je nekako ležala, pa je napravija u njoj logu za ležat jer bi mu po noći znalo krast.

Vanja Jankov: – Did je spava na smokvi!

A, a ne šta su mu krali neki drugi, nego bi ja i sestra vodili našu ekipu da idemo krast smokve u dida… Išli bi krast u sebe da nan nema ko šta reć – smije se društvance na ovu Vanjinu anegdotu.

– Kad je dida gradija kuću na našoj se parceli, kolika je bila, moglo se zgradit četri kuće, znači moglo se komodat i sagradit na najboljoj poziciji, ali dida je tija baš gradit blizu ceste da može prodat krtol smokava vlajima.

Jel moga odnit krtol lipo doli na cestu, ali ne, on će sidit ispod murve i guštat, a kad oni prođu s karon na povratku iz Splita, kad tamo prodaju jaja i sve ono drugo šta su naumili, on će njima prodavat smokve.

A, mislin da nije proda nikad nijedne, nego baba – priča Vanja.

Pošto su te prve smokve najskuplje, znale su se ubrat i prije nego li je tribalo, pa bi tako žene uzele drvenu varnjaču i udri po njima.

– Tako bi i moja teta Marija, za one tvrđe, uzela žlicu i tukla jih da budu mekše i nosi ujutro na Pazar – pridružuje se razgovoru i Zlatko Ninčević.

Bilo je tu doživljaja i kad su se vozile onin prvin autobusima, korabje su ih zvali, pa onda Londoncima, onin crvenin na kat…

– Padale bi smokve odgori – govori Joško, pa se prisjeća i jedne zgode s trolejbuson.

– Išle bi ujutro rano moja baba, Milica Cikonova, Rajka Šenculinova, Jerkača…, cilo sustvo žena, uputile bi se sa smokvama do Pazara. Kako su kroz Dujmovaču bile rasle topole, trola od trolejbusa zapela je za granu i ispala.

Počelo dimit jer je nasta kratki spoj. One se pripale, da se užga se trolejbus… Počelo to bižat, vanka skakat, konistre se privrnile, gazu po smokvama… Jedva četri krtola sve skupa donile u grad… – govori Joško dodajući kako bi znalo po 10-15 žena ić tako u grad, nosit smokve.

– Mi, Svetokajci, bi za otić nosit smokve na Pazar koristili i vlak. Devedeset posto ljudi bi tako išlo jer bi tako došli odma na Pazar, priča nam i Miro Podrug dodajući kako je ova naša »rupa« od Žrnovnice do Sućurca najjača po smokavama petrovačama, prve dođu na rod.

– Sa jedanajst, dvanajst godina san i ja počeja brat smokve, s babon, uvik bi bile za Svetoga Petra, koji dan prije, tako je uvik bilo do prije desetak godina… Ali se zadnjih godina sve izmišalo, sad urane – govori nan i Pere Podrug koji ima smokava u staron zaselku Bašini, ali i oko kuće.

– Kad bi bila sezona u Svetome Kaju bi znali ubrat od dvi do tri tone, a sad tonu i 200 kila do dvi tone svaki dan – govori Miro.

Nosile su se tako smokve na prodaju na Pazar, dok 70-ih godina nisu počeli dolazit nakupci sa kombijima za vozit smokve u Zagreb, ali i Sloveniju.

Društvo u Joškovoj konobi prisjeća se zgoda sa smokvama

Prije bi se natrpali krtoli, a u kašete bi se stavile po dva reda, da jih više stane, danas u jedan red da se ne gnječe… – govore okupljeni, pa zaključuju:
Prve smokve koje pojidu Zagrepčani, Varaždinci, Osječani, Riječani, Karlovčani dođu ti iz Solina. Idu sad prvo u Zagreb na Žitnjak, a onda se šalju okolo, ka lepeza…

Prodaj smokve, kupi srdele

Kad bi prije nosile žene u grad na prodaju smokve, čekale bi jih kupravende. Izvagalo bi, dalo joj novce i išla bi onda ča. Kupila bi usput malo ribe, malo srdela, ribe, ili već šta jon triba, pet banana, dvi pašte u Bobisa i gotovo.

Praske ne diraj, smokve moš kolko oš

Dica su ipak najviše krale praske. Tako je tata posuja praske brašnon i stavija tabelu: Praske su van posute sa otrovin, a smokve beri koliko oš! – priča Vanja.

SOLIN POSJETILI POTOMCI ADMIRALA ANTONA RAČIĆA, HELMUT I GEORG RAČIĆ – Izgradnja solinskoga broda

SOLINSKA KRONIKA 323, 15. srpnja 2021.

Dogovoreni projekt uz opsežnu izložbu koja je već neko vrijeme u pripremi, iznjedrit će i veliku monografiju o admiralu, niz popratnih edukativno-znanstvenih sastavnica koje će se odvijati u suradnji s muzejima i školama te zaključno izradom i postavljanjem prikladnoga spomen-obilježja. Štoviše istaknuto je kako će upravo čitavi projekt i priča o admiralu imati zasebno mjesto u novom »Zvonimirovu« istraživačkom centru

Najbliži potomci solinskoga velikana admirala Antona Račića Helmut i Georg Račić, unuk i praunuk 9. su srpnja posjetili Solin. Posjet je nastavak suradnje s Javnom ustanovom u kulturi »Zvonimir« Solin koja je pak započela pripremom i objavom hvalevrijednoga znanstvenoga rada o admiralu Račiću u zadnjemu broju časopisa za solinske teme »Tusculum«, a kojega je potpisao ravnatelj solinskoga »Zvonimira« Tonći Ćićerić.

Admiralove potomke koji su iz Graza u Austriji došli u grad na Jadru u kojemu su njihovi obiteljski korijeni dočekali su ravnatelj »Zvonimira« Ćićerić i urednik »Solinske kronike« Mario Matijević. Otac i sin Račić pod pozitivnim dojmom solinskoga gradskoga središta, Gospina otoka i prasvetišta pohodili su zatim Staro solinsko groblje i admiralov grob.

– U Solinu sam bio vrlo davno, pedesetih godina prošloga stoljeća kada me otac doveo. Malo se toga sjećam jer je proteklo zaista mnogo vremena, ali sam se već po ulasku u Solin sjetio Gospina otoka, Staroga groblja i djedova groba. Presretan sam što smo danas ovdje u ovom prekrasnom gradu u kojemu su naši korijeni. Zahvalan sam nadalje što je uspomena na moga djeda i našu obitelj još uvijek toliko živa u sjećanju solinskoga puka te što smo na najbolji mogući način uspostavili kontakt dogovorivši nastavak i produbljivanje suradnje – rekao je Helmut Račić.

Helmut i Georg Račić u društvu Tonća Ćićerića i Marija Matijevića uz grob solinskoga velikana admirala Antona Račića

Ćićerić i Matijević su naime ovom prigodom s članovima obitelji Račić dogovorili produbljenje suradnje na dodatnoj revitalizaciji uspomene na solinskoga velikana admirala Antona Račića.

Dogovoreni projekt uz opsežnu izložbu koja je već neko vrijeme u pripremi, iznjedrit će i veliku monografiju o admiralu, niz popratnih edukativno-znanstvenih sastavnica koje će se odvijati u suradnji s muzejima i školama te zaključno izradom i postavljanjem prikladnoga spomen-obilježja. Štoviše istaknuto je kako će upravo čitavi projekt i priča o admiralu imati zasebno mjesto u novom »Zvonimirovu« istraživačkom centru.

– Duboko sam uvjeren kako će ovakav pristup revitalizaciji lika i djela moga djeda, Solinjanina i poznatoga admirala u budućnosti donijeti izvrsne rezultate i plodove.

U ovome trenutku sam izuzetno ponosan što su moji korijeni u ovome prekrasnome gradu, što je i moja obitelj kroz povijest ugradila dio sebe u njegovu izgradnju. Maksimalno ću se založiti za uspjeh ovoga projekta i na međunarodnoj razini – zaključio je Helmut Račić.

Po obilasku solinskoga gradskoga središta i Staroga groblja Račići su s jednakim oduševljenjem razgledali lokalitete u arheološkomu parku Salona.

Ondje su uz upoznavanje s bogatom prošlošću grada iz kojega vuku podrijetlo saznali i detalje o druženju i suradnji koju je admiral Anton Račić imao s velikim don Franom Bulićem, točnije o doprinosima u izgradnji kulture grada na Jadru.

Temelji solinskoga građanstva i kulture

Anton Račić, kontraadmiral Austro-ugarske ratne mornarice, nakon iznimne vojne karijere, u danima mirovine s obitelji se skrasio u Solinu, gdje je našao i svoje posljednje počivalište.

Anton Karl Račić potječe i iz stare hrvatske obitelji koja se u Lici i Dalmaciji, kao dio plemenske zajednice Mogorovića, spominje još sredinom 13. stoljeća. Rođen je godine 1857. u Veneciji, u obitelji u kojoj je mornarički poziv dio generacijskoj nasljeđa.

Nakon djetinjstva provedenog u Veneciji i Trstu i završene Carske i kraljevske mornaričke akademije u Rijeci, godine 1875. pristupio je Austro-ugarskoj ratnoj mornarici, u kojoj je službovao sve do odlaska u mirovinu godine. 1907.

Admiral Anton Račić na fotografiji iz 1920.

U mornarici je ostvario zavidnu karijeru i napredovanja od kadeta do kapetana bojnog broda. Osim službovanja na brojnim austro-ugarskim ratnim brodovima, zbog svog izraženog interesa prema tehnici, zanimajući se pogotovo za torpedne sustave, Račić je djelovao i kao član Mornaričko-tehničkog komiteta i Hidrografskog zavoda u Puli, bio je nadzorni časnik pulskog Arsenala, instruktor na Mornaričkoj akademiji u Rijeci, a surađivao je i s riječkom Tvornicom torpeda.

Patentnim uredima u Austro-Ugarskoj, Velikoj Britaniji, Francuskoj i Danskoj prijavio je desetak patenata kojima je znatno unaprijedio onovremene torpedne sustave.

Tijekom karijere više je puta odlikovan visokim odličjima matične države, ali i odličjima Osmanskog Carstva, Kraljevine Grčke i Kraljevine Crne Gore.
Nakon odlaska u invalidsku mirovinu, u Karlovcu se godine 1907. oženio Helenom Johannom Emmom Ratschitsch, s kojom je dobio sinove Antona Karla i Georga Eduarda.

Godine 1909. s obitelji seli u Split, gdje umirovljeničke dane provodi baveći se intelektualnim radom i vodeći privatni kamenolom na području Stinica između Splita i Solina.

Početkom Prvog svjetskog rata biva ponovno aktiviran u Austro-ugarsku mornaricu kao zapovjednik ratne luke u Metkoviću, preko koje se odvijala cjelokupna logistika za rat u Bosni.

Godine 1916. unaprijeđen je u čin kontraadmirala. Nakon završetka rata vraća se mirnom građanskom životu u Splitu, a krajem dvadesetih godina s obitelji se seli u Solin, u kojem je i umro od upale pluća u studenom godine 1933. Pokopan na starom solinskom groblju na Gospinom Otoku.

Širok krug njegovih interesa, od pomorstva i tehnologije pa do genealogije, arheologije, povijesti, etnologije, biologije i ornitologije, bez sumnje ga svrstava u intelektualnu elitu njegovog vremena.

Iako je u njemu proveo tek posljednje godine života, svojom je pojavnošću dao značajan doprinos razvoju građanskog života u Solina na prijelazu iz dvadesetih u tridesete godine 20. stoljeća.

SVEČANO OTVORENO 26. SOLINSKO KULTURNO LJETO – Gradina kao velika pozornica

SOLINSKA KRONIKA 323, 15. srpnja 2021.
Piše: Marijana BATARELO-JELAVIĆ
Fotografije: Jakov TEKLIĆ

Novu ljetnu pozornicu predstavili su solinski kulturnjaci, ljudi koji su godinama ostavljali srce na ovoj sceni, koji su svojim nastupima ispratili staru Gradinu te svojim izvedbama otvorili novo poglavlje njezine povijesti

Mnogobrojni Solinjani i njihovi gosti uživali su 15. srpnja u svečanom programu otvaranja 26. Solinskog kulturnog ljeta u predivnom ambijentu preuređene ljetne pozornice u Gradini koja će s potpuno novom infrastrukturom, suvremeno opremljenom pozornicom i gledalištem kapaciteta oko 700 gledatelja omogućiti programske izvedbe po najvišim produkcijskim standardima.

Pučki pivači Gospe od Otoka

Novu ljetnu pozornicu predstavili su solinski kulturnjaci, ljudi koji su godinama ostavljali srce na ovoj sceni, koji su svojim nastupima ispratili staru Gradinu te svojim izvedbama otvorili novo poglavlje njezine povijesti.

– Ne smijemo zaboraviti da je Gradina puno više od ljetne pozornice. Ona je vrlo vrijedan lokalitet naše nacionalne povijesti i upravo ćemo zato večerašnjim programom podsjetiti na najvažnije stupove našeg identiteta, solinskog, hrvatskog i europskog – rekla je voditeljica programa Edita Lučić Jelić najavljujući bogat program u kojem su sudjelovale vokalne solistice Petra Roško i Helena Gudelj, tenor Bože Jurić Pešić, bariton Marko Lasić, Gradski mješoviti zbor sastavljen od solinskih ženskih i muških klapa »Salona«, »Tamarin«, »Delmati« i »Krunik«, Pučki pivači Gospe od Otoka, Ženski vokalni ansambl »Oštrokondže«, Folklorni ansambl KUD-a »Salona«, Solinske mažoretkinje te Orkestar Gradske glazbe »Zvonimir« Solin kojim je dirigirao mo. Tonći Ćićerić, ujedno ravnatelj Solinskog kulturnog ljeta.

Na početku svečanoga otvaranja okupljene je pozdravio župan splitsko-dalmatinski Blaženko Boban koji se među ostalim osvrnuo na bogatu tradiciju Solinskog kulturnog ljeta koje je tijekom godina postalo uzor mnogima.

Vokalna solistica Petra Roško oduševila je solinsku publiku u Gradini

– Danas sam prošao skoro pola Hrvatske, ali kad sam se preko mostova približavao Solinu srce mi je jače zaigralo i lice se ozarilo, a vrhunac svega bio je ulazak u Gradinu, u ovu prekrasno uređenu kulturnu baštinu, među ovaj kolorit i ovu mladost zbog koje se osjećam kao da sam u centru svijeta – rekao je župan.

Uslijedio je pozdrav gradonačelnika Dalibora Ninčevića koji se prije svega zahvalio svima onima koji su sudjelovali u projektiranju i uređenju Gradine.

– Ovo je uistinu poseban trenutak za kulturni i zabavni život našega grada i ono što moram svakako naglasiti jest da su sredstva za realizaciju uređenja ovog iznimno vrijednog prostora osigurana kroz projekt Europske unije »Otvorene ljetne pozornice Urbane aglomeracije Split« čiji je nositelj upravo grad Solin – rekao je gradonačelnik upućujući posebnu zahvalu djelatnicima Odjela za gospodarstvo, zaštitu okoliša i Europske fondove Grada Solina te ravnatelju Javne ustanove u kulturi »Zvonimir« Solin Tonću Ćićeriću koji je svakodnevno pratio radove te istovremeno radio na organizaciji programa Solinskog kulturnog ljeta.

– I ove ćemo godine imati prilike uživati u bogatom i raznovrsnom programu te vjerujem da će u tom obilju svatko pronaći nešto za sebe – poručio je gradonačelnik koji je i službeno ovogodišnje Solinsko kulturno ljeto proglasio otvorenim.

Nad Gradinom se potom ponosno zavijorila festivalska zastava koju su uz zvukove svečanih fanfara podigli članovi Ženske klape »Tamarin« koja ove godine obilježava 30 godina djelovanja i Muške klape »Krunik« koja slavi 10. obljetnicu osnivanja i uspješnog rada.

Bariton Marko Lasić i tenor Bože Jurić Pešić pokazali su sve dimenzije svečanosti otvaranja 26. Ljeta

Otvaranje 26. Solinskog kulturnog ljeta obilježeno je i spektakularnim vatrometom koji je obasjao nebo nad obnovljenom Gradinom pozivajući sve na sudjelovanje u bogatom spektru ovoljetnih kulturnih i zabavnih događanja.

Maksimalno uz mjere

U sklopu ovogodišnjeg 26. po redu Solinskog kulturnog ljeta očekuje nas gotovo 60 glazbenih, dramskih, likovnih, književnih, filmskih, plesnih i dječjih programa – najavio je Tonći Ćićerić, ravnatelj Javne ustanove u kulturi »Zvonimir« Solin ujedno i ravnatelj Solinskoga kulturnog ljeta.

Osim na novoj ljetnoj pozornici u Gradini, na kojoj će se odvijati najveći broj manifestacija, program će se organizirati i na drugim, već uobičajenim ambijentalnim pozornicama, u vrtu pored Tusculuma, na Manastirinama, Gospinu Otoku, Galeriji »Zvonimir«, bašti Gašpić te u mjesnim odborima Vranjic, Mravince i Kučine.

Naglasio bih da smo se u okviru naših redovnih programskih shema trudili napraviti maksimum kojeg nam dozvoljavaju epidemiološki uvjeti u kojima se nalazimo.

Iskreno se nadam da ćemo imati prilike realizirati cjelokupni najavljeni program – rekao je Ćićerić napominjući kako će kao ravnatelj i dalje pomno pratiti sve buduće odredbe vezane uz epidemiološku situaciju te im se prilagođavati.

 

POSJET KAMPU »VOLAK« NA ČIOVU U KOJEMU LJETUJU OSNOVCI S PODRUČJA POGOĐENIH POTRESOM – More dječje radosti

SOLINSKA KRONIKA 323, 15. srpnja 2021.

Piše: Marijana BATARELO-JELAVIĆ
Fotografije: Jakov TEKLIĆ

Ukupno devedeset osnovnoškolaca s potresom pogođenih s područja Sisačko-moslavačke županije u dvije će grupe tijekom ljetnih školskih praznika boraviti u kampu »Volak« u Okrugu Gornjem na Čiovu zahvaljujući Županiji splitsko-dalmatinskoj i Gradskom društvu Crvenoga križa Solin

Četrdeset osnovnoškolaca s potresom pogođenih područja Banovine stiglo je početkom srpnja na ljetovanje u kamp »Volak« u Okrugu Gornjem na Čiovu zahvaljujući Županiji splitsko-dalmatinskoj i Gradskom društvu Crvenoga križa Solin.

Mališane su prilikom dolaska u kamp dočekali ravnatelj Gradskog društva Crvenog križa Solin Željko Grubišić, ujedno potpredsjednik Crvenog križa Hrvatske, i župan splitsko-dalmatinski Blaženko Boban.

Prema riječima ravnatelja CK Solin u kampu će boraviti dvije grupe djece s područja Sisačko-moslavačke županije, u prvoj spomenutih 40, a u drugoj 50, s tim da će uz obje biti i pet voditelja.

U pratnji prve grupe mališana, koje smo posjetili tijekom njihova boravka u kampu, bile su učiteljice Ivana Paušić, Ivana Radečić Dabić, Branislava Graovac Žarak i Gabrijela Kolar te učitelj Toma Gusić.

– Riječ je o učenicima od prvoga do četvrtog razreda Osnovne škole Ivana Gorana Kovačića u Gori, Područne škole u Nebojanima te 1. osnovne škole Petrinja – objasnila je učiteljica Ivana Paušić dodajući kako im ovaj dolazak u kamp uistinu puno znači te da je teško riječima opisati reakciju djece kada su nakon izlaska iz tunela sv. Rok ugledali more.

U pratnji prve grupe mališana, su učiteljice Ivana Paušić, Ivana Radečić Dabić, Branislava Graovac Žarak i Gabrijela Kolar te učitelj Toma Gusić

– Nastao je pravi show, nisu više htjeli sjediti, svi su bili na nogama i gledali more, a kad smo stigli u kamp nisu mogli dočekati da odu na plažu – ispričala nam je učiteljica Ivana napominjući kako su neka djeca po prvi puta vidjela more.

– Drago mi je da su djeca tu, da se barem nakratko odmaknu od ruševina. Kod nas je još uvijek teška situacija, ali zahvaljujući dobrim ljudima polako idemo naprijed – rekao je učitelj OŠ Ivana Gorana Kovačića iz Gore Toma Gusić dodajući kako je njihova škola jako oštećena.

– Trenutačno smo podstanari u naselju Češko Selo, ali nadamo se da će uz pomoć Županije splitsko-dalmatinske naša školska zgrada uskoro biti obnovljena.

Iskoristio bih ovu priliku da još jednom u ime svih naših učenika i djelatnika zahvalim županu Blaženku Bobanu koji se iskreno zauzeo za nas te osim pomoći oko izgradnje škole najavio pokretanje inicijative za obnovu sakralnih objekata koji su također u jako lošem stanju – rekao je učitelj Toma poručujući kako je riječ hvala premala za izreći sve ono što osjećaju.

– Molim vas napišite da su nas ovdje svi tako lijepo prihvatili. Puni smo pozitivnih utisaka zahvaljujući toplim riječima i podršci s kojom su nas dočekali.

Jučer nas je vlasnik jednoga objekta brze hrane na Čiovu pozvao i počastio djecu, a posjetila nas je i naša bivša učenica koja već godinama živi u Trogiru i donijela djeci sladolede. Stigla je i učiteljica iz OŠ Lučac u Splitu s kojom je dogovorena donacija školskoga pribora.

Učenici i njihovi voditelji puni su pozitivnih utisaka zahvaljujući toplim riječima i podršci s kojom su dočekani

Moramo spomenuti i gospođu Snježanu koja nam svaki dan kuha i ravnatelja Crvenoga križa Željka Grubišića koji je tu za sve što nam treba – rekla je učiteljica Branislava iz Prve osnovne škole Petrinja koja je također teško oštećena u potresu.

– Naša škola je određena za rušenje tako da smo nastavu organizirali u OŠ Mate Lovraka. Nadamo se skoromu povratku jer je već potpisan ugovor s Ministarstvom vanjskih poslova Mađarske koje je izrazilo spremnost da sudjeluje u izgradnji nove školske zgrade.

U svakomu slučaju navikavamo se na stanje takvo kakvo je, ali nadamo se da neće još dugo potrajati, da će se nešto pokrenuti kako nam se ljudi ne bi iselili. Ja sam sretna jer živim u svojoj kući i imam posao, ali nisu svi takve sreće.

Najgore je ljudima koji su u kontejnerima. Osim toga nemamo više gradskoga središta, nemamo gdje izaći, nemamo se gdje okupljati. Ne moram vam ni reći koliko je nama i našoj djeci značio dolazak ovdje.

Nikada ovo nećemo zaboraviti – rekla je Branislava dodajući kako neće zaboraviti ni dalmatinske izraze koje su ovom prilikom naučili.

– Posebno nam je simpatična izjava »Nema priše!« koju smo puno puta čuli. Ponijet ćemo je sa sobom u Petrinju zajedno s mirisom mora i soli te dobrotom koja nam se svima urezala u srce – poručili su veseli mališani i njihovi voditelji.

Utisci za čitav život

– Ovo je prvi put da sam vidio more – otkrio nam je Ivano, učenik 4. razreda 1. osnovne škole Petrinja dodajući kako nema riječi kojima bi opisao prvi susret s morskim plavetnilom.

Učitelji su u razgovoru posebno istaknuli koliko je dolazak u kamp značio njima i školskoj djeci

Toliko sam sretan da ću cijeloga života pamtiti ovaj dan – oduševljen je Ivano koji je kao i većina njegovih prijatelja iz razreda naučio plivati u bazenu.
Uz Ivana je i Antonio učenik 3. razreda PŠ Nebojane koji se brzo pohvalio kako je on već jednom bio na moru, s mamom i tatom, ali do sada ipak nije znao plivati.

– Ovo mi je stvarno posebno jer sam nakon dolaska u kamp proplivao – s ponosom je objavio Antonio koji nam je ovom prilikom kratko opisao svoj doživljaj potresa.

– Kad je zatreslo bili smo u kući. Tata me zagrlio i sakrili smo se ispod nadvratnika, a onda smo čim se malo smirilo pobjegli vani. Naša kuća srećom nije puno oštećena pa možemo i dalje živjeti u njoj – ispričao nam je.

Natali, učenica 4. razreda 1. OŠ Petrinja kaže da se tijekom potresa najviše zabrinula za tatu koji je baš tada popravljao krov i brata koji radi na dizalici.

– Srećom obojica su dobro – dodala je Natali koja zajedno s prijateljicom Nadjom gušta u morskim radostima.

– More nam je baš super, a i kamp je odličan. Imamo odličnu ekipu i nadamo se da ćemo se sljedeće ljeto opet ovdje vratiti – rekle su nam Natali i Nadja.

Filip, učenik 4. razreda OŠ Ivana Gorana Kovačića Gora, priznaje kako još uvijek ima strah od potresa.

– Teško je opisati te trenutke, svi smo se bojali. Bio sam u kući s mamom, bratom i sestrom. Trčali smo ispod nadvratnika jer nije bilo vremena da izađemo vani. Na kući ima pukotina, ali živimo u njoj. Moja prijateljica Andrea živi u kontejneru i kaže da joj je teško, da nemaju dovoljno prostora – ispričao nam je Filip.

Kuća je oštećena i Filipovom prijatelju Antunu koji je s grupom stigao u kamp.

– Imamo kontejner u dvorištu, ali stalno radimo nešto na kući i nadam se da ćemo se uskoro moći vratiti – rekao nam je Antun s osmjehom dodajući kako ima šest sestara tako da im je život u kontejneru doista zanimljiv.

Razgovor s ovim veselim mališanima potvrđuje kako je u njima još uvijek puno strahova, ali dobrota kojom su okruženi vratila je osmijeh na njihova lica i to je ono najvažnije.

SVEČANO OBILJEŽENA PROŠLOGODIŠNJA 50. OBLJETNICA OSNOVNE ŠKOLE VJEKOSLAVA PARAĆA – Povijest ispisana srcem

SOLINSKA KRONIKA 323, 15. srpnja 2021.

Proslavu okrugle obljetnice svojim su nastupima uveličali najmlađi koji su pjesmom, plesom, glumom i recitacijama odali počast svima koji su doprinijeli odgoju i obrazovanju generacija učenika, svim djelatnicima i učenicima koje je iznjedrila ova osmoljetka

U prekrasnom ambijentu salonitanskih Manastirina 5. srpnja svečano je obilježena 50. obljetnica djelovanja Osnovne škole Vjekoslava Paraća. Ova okrugla obljetnica trebala je biti obilježena u travnju prošle godine, ali je zbog propisanih epidemioloških mjera bila odgođena.

– Uistinu je tužno sve ovo što nam se događa posljednje dvije godine tijekom kojih smo se trudili da škola diše punim plućima, ali to je u ovakvim uvjetima uistinu nemoguće – rekao je ravnatelj OŠ Vjekoslava Paraća Đuro Baloević dodajući kako se nada da će imati prilike sljedeći dan škole proslaviti u punom sastavu u prostorijama svoje škole.

– Iskoristio bih ovu priliku i zahvalio svima onima koji su tijekom proteklih pola stoljeća bili učenici, djelatnici i ravnatelji ove škole, a radi se o brojci od oko 9000 učenika i 650 djelatnika – rekao je Baloević ističući kako je Solin među rijetkim sredinama koja se ne mora bojati nedostatka učenika.

Prilagođavanje rastu

– Broj učenika u našoj školi raste iz godine u godinu i trenutačno ih imamo 634, ali naglasio bih kako taj pozitivni trend zahtijeva i dodatna ulaganja – rekao je Baloević ističući kako je u suradnji sa Županijom splitsko-dalmatinskom i Gradom Solinom već pokrenuta izrada projekta dogradnje škole te izgradnje nove školske dvorane i dječjega vrtića.

– Jedan od važnih segmenata na kojemu treba raditi je i proširenje pristupnoga puta do škole te rješavanje izlaza na brzu cestu – poručio je ravnatelj.
Prema riječima gradonačelnika Dalibora Ninčevića, koji je zajedno sa svojim zamjenikom Ivicom Rakušićem nazočio svečanosti u tijeku je realizacija prve faze proširenja pristupnoga puta do škole.

– Moram istaknuti kako su realizaciju ovoga projekta kočili neriješeni imovinsko pravni odnosi, ali iskreno vjerujem da ćemo uskoro krenuti i s realizacijom druge faze – rekao je gradonačelnik dodajući kako se razmišlja i o uređenju alternativnoga pristupa školi s brze ceste.

Umirovljeni slavljenici

Umirovljena vjeroučiteljica č. s. Vedrana Ivišić, obratila se nazočnima u ime umirovljenih djelatnika

Čestitke slavljenicima uputio je i zamjenik županijskog pročelnika za prosvjetu, kulturu i sport Ante Radovčić koji se osvrnuo na važnost odgojno obrazovnoga rada te uputio zahvalu svima onima koji su posvetili svoj život radu u školi.

U proslavi okrugle obljetnice sudjelovao je velik broj umirovljenih djelatnika škole među kojima i vjeroučiteljica č. s. Vedrana Ivišić, spremačica Marija Lučić te domar Vladimir Rađa koji su u zasluženu mirovinu otišli tijekom protekle školske godine. Njima su ovom prilikom uručeni prigodni pokloni, a zahvalu u ime svih umirovljenika uputila je č. s. Vedrana.

– Upamtite da nema slučajnih mjesta ni slučajnih susreta, ima samo onih koji se pišu srcem i pamte za cijeli život stoga ma gdje bili i što god radili nemojte prestati pisati srcem jer to je ono što ostaje – poručila je č. s. Vedrana.

Bila je ovo prilika da se čestita i djelatnicima koji su tijekom protekle školske godine stekli viša stručna zvanja, a riječ je o Nadi Topić, školskoj knjižničarki koja je stekla zvanje stručne suradnice mentorice, Sanji Ivančić, učiteljici razredne nastave promoviranoj u zvanje učiteljice mentorice te Draganu Stanojeviću, učitelju Tehničke kulture koji od ove školske godine nosi zvanje izvrsnoga savjetnika.

Svijetla budućnost

Proslavu okrugle obljetnice svojim su nastupima uveličali najmlađi koji su pjesmom, plesom, glumom i recitacijama odali počast svima koji su doprinijeli odgoju i obrazovanju generacija učenika, svim djelatnicima i učenicima koje je iznjedrila ova osmoljetka, a kao posebna glazbena gošća pridružila im se profesorica pjevanja Jelena Čilaš Buble i sama bivša učenica ove škole.

– Birajući mjesto ove proslave nismo mogli zamisliti vjerodostojniji lokalitet nego što je antička metropola rimske provincije Dalmacije.

Pola stoljeća solinske osmoljetke zbog pandemije je obilježeno godinu kasnije privukavši veliki broj onih koji su sudjelovali u njezinu radu i životu

Ovdje, na povijesnom tlu ponosno stojimo i slavimo prošlost, sadašnjost i radujemo se budućnosti pod okriljem naše škole – poručili su voditelji programa Nika i Duje u ime svih učenika i djelatnika OŠ Vjekoslava Paraća.

Monografija i slikovnica

Osim prigodnom svečanošću jubilarna 50. obljetnica OŠ Vjekoslava Paraća obilježena je tiskanjem monografije »Osnovna škola Vjekoslava Paraća (1970. – 2020.)« i slikovnice Vjekoslav Parać »Rani dani«.

Monografija predstavlja svojevrsnu spomenicu koja prati život u školi i oko nje od samoga osnutka do danas, a prilikom njezine izrade korištena je arhivska građa te fotografije i materijali iz osobnih arhiva učitelja i učenika.

Posebno korisni bili su zapisi iz ljetopisa škole koji su objavljeni u poglavlju »Iz spomenice škole«, a čiji autori su bili dosadašnji ravnatelji. Monografija donosi i opsežan popis svih djelatnika koji su radili u školi, povremeno i u stalnom radnom odnosu, te popis svih učenika koji su završili svoje osnovnoškolsko obrazovanje u ovoj osmoljetki tijekom proteklih pola stoljeća.

Slikovnica »Rani dani« nastala je prema autobiografskim bilješkama slikara Vjekoslava Paraća po kojemu škola nosi ime, a opremljena je likovnim radovima učenika te rječnikom manje poznatih riječi kojega su izradili učenici uz pomoć učitelja.

Kroz tridesetak zapisa, u slikovnici se otkriva život talentiranog i radoznalog dječaka pored ruševina stare Salone i amfiteatra početkom 20. stoljeća. Slikovnica je zbog svoje iznimne zavičajne vrijednosti uvrštena na popis književnih naslova za cjelovito čitanje u 4. razredu OŠ Vjekoslava Paraća.

PORAŽAVAJUĆE BROJKE NEUPISANE DJECE UNATOČ OTVARANJU NOVOG VRTIĆKOG CENTRA U ARAPOVCU – Neupisanih 187

SOLINSKA KRONIKA 323, 15. srpnja 2021.

Nadali smo se kako će otvaranje novoga vrtićkog centra u Arapovcu smanjiti broj neupisane djece, međutim ove godine se dogodio iznimno veliki interes što je dovelo do ovih uistinu poražavajućih brojki – objasnila je ravnateljica Biuk

Dječji vrtić »Cvrčak« Solin zaprimio je ukupno 464 zahtjeva za upis djece u pedagošku godinu 2021./22. što je daleko veći interes od prošle godine kada se tražilo mjesto za 361 mališana.

Ravnateljica DV-a »Cvrčak« Anđela Biuk pojašnjava kako je od ukupnoga broja zaprimljenih zahtjeva pozitivno riješeno njih 277, od čega 210 u Solinu, dok se preostali dio odnosi na općine Klis, Muć i Dugopolje koji su obuhvaćeni ovom vrtićkom ustanovom.

Najveći interes iskazan je za upis u jaslice pa je tako na području Solina ostalo neupisano 97 djece jaslične dobi od kojih čak 65 ispunjava sve propisane uvjete. Istovremeno je u Solinu u 10-satnom vrtićkom programu bez mjesta ostalo 40 mališana od kojih 17 ispunjava sve uvjete.

Uvjeti su bili jednaki kao i prethodnih godina, dakle pravo upisa u cjelodnevni 10-satni jaslički i 10-satni vrtićki program mogla su ostvariti samo djeca iz obitelji u kojima su oba roditelja zaposlena i imaju prebivalište na području grada Solina, odnosno u slučaju kada je jedan roditelj zaposlen, a drugi invalid Domovinskoga rata ili kada se radi o jednom zaposlenom samohranom roditelju.

Djeca čiji roditelji imaju prebivalište na spornomu području između grada Solina i općine Klis i dalje ostvaruju iste uvjete za upis u solinske vrtićke kuće kao i djeca roditelja koji žive na solinskim adresama.

Ove godine, jednako kao i prošle, pravo na upis nisu mogla ostvariti djeca koja nisu uredno cijepljena sukladno propisima koji reguliraju procijepljenost djece u Republici Hrvatskoj.

– Nadali smo se kako će otvaranje novoga vrtićkog centra u Arapovcu smanjiti broj neupisane djece, međutim ove godine se dogodio iznimno veliki interes što je dovelo do ovih uistinu poražavajućih brojki – objasnila je ravnateljica Biuk dodajući kako bi se sredinom pedagoške godine trebao otvoriti najavljeni vrtić u MO Rupotina u kojem će biti mjesta za tri vrtićke skupine.

– Imali smo u planu otvoriti dvije grupe 10-satnog programa i jednu jasličnu, međutim, nakon provedenih upisa odlučili smo se za obrnutu varijantu, dakle dvije jaslične i jednu 10-satnu grupu kako bismo zbrinuli što veći broj djece – najavila je ravnateljica dodajući kako je najveći interes za upis u vrtić očekivano iskazan u mjesnim odborima Priko vode i Centar.

– U tijeku je žalbeni rok i osnivač iznalazi mogućnosti kako bi zbrinuo što više djece tako da će se broj neupisanih, uvjerena sam, ipak smanjiti – rekla je Biuk.

ODRŽANA KONSTITUIRAJUĆA SJEDNICA SOLINSKOGA GRADSKOG VIJEĆA – Konstruktivan rad uz kompromise

SOLINSKA KRONIKA 323, 15. srpnja 2021.

– Jedan od prvih koraka koje planiram poduzeti svakako je donošenje odluke da se javnosti i biračima omogući uvid u rad gradskih vijećnika na način da se sjednice prenose uživo – najavio je novoizabrani predsjednik Gradskoga vijeća Solina Ivan Andabak

Konstituirajuća sjednica solinskoga Gradskog vijeća održana je u Domu Zvonimir 18. lipnja. Sukladno novim odredbama Zakona o lokalnoj samoupravi, umjesto 21 člana, koliko ih je sačinjavao prethodni saziv, Vijeće sada broji 19 vijećnika i to 8 vijećnika koalicije HDZ-HSU, 6 vijećnika NLM-a, 2 vijećnika stranke »Bolji Solin« te po jedan vijećnik SDP-a, MOST-a i Domovinskoga pokreta.

Sjednicu je otvorio pročelnik Odjela za pravne i opće poslove Grada Solina Ante Ljubičić upućujući čestitke svim političkim strankama i predstavnicima nezavisnih lista na rezultatima ostvarenima na provedenim lokalnim izborima.

Uslijedilo je utvrđivanja kvoruma nazočnih vijećnika te izbor Mandatnoga povjerenstva koje je utvrdilo da Dalibora Ninčevića, nositelja koalicijske liste HDZ-HSU, zbog nespojivosti funkcije gradonačelnika s dužnošću gradskoga vijećnika, u Gradskom vijeću mijenja Goran Miličević.

Izjave o stavljanju vijećničkih mandata u mirovanje dostavili su još Josip Marković i Ilija Kokeza, oba predstavnici koalicijske liste HDZ-HSU, a umjesto njih funkciju gradskih vijećnika preuzeli su Nikola Ćenan i Josip Jurić.

Usvajanjem navedenoga izvješća utvrđen je konačni popis novih gradskih vijećnika koji su polaganjem svečane prisege i službeno preuzeli povjerenu im dužnost te odmah potom s 11 glasova za i 8 suzdržanih usvojili prijedlog da se funkcija predsjednika Gradskoga vijeća povjeri Ivanu Andabaku (NLM).

Vijećnici su usvojili i prijedlog da se za prvoga zamjenika predsjednika GV-a imenuje Davor Mikas (BS), dok će mjesto drugoga zamjenika zauzeti jedan od predstavnika oporbe, odnosno vijećnik s koalicijske liste HDZ-HSU koji će biti predložen na jednoj od sljedećih sjednica.

Novoizabrani predsjednik Gradskoga vijeća Ivan Andabak zahvalio je kolegama vijećnicima na ukazanomu povjerenju te uputio čestitke gradonačelniku Daliboru Ninčeviću i njegovu zamjeniku Ivici Rakušiću na pobjedi u drugom krugu izbora za gradonačelnika.

– Ono što ovom prilikom mogu najaviti je konstruktivan rad i suradnja s izvršnom vlasti, odnosno gradonačelnikom. Sasvim sigurno će biti i teških tema te određenih problema, ali siguran sam da ćemo iznaći kompromisna rješenja.

Jedan od prvih koraka koje planiram poduzeti svakako je donošenje odluke da se javnosti i biračima omogući uvid u rad gradskih vijećnika na način da se sjednice prenose uživo – najavio je novoizabrani predsjednik Gradskoga vijeća Solina Ivan Andabak.

Sjednica je zaključena čestitkama gradonačelnika Dalibora Ninčevića koje je uputio novoizabranim gradskim vijećnicima i predsjedniku GV-a.

– Bez obzira što imamo situaciju da gradonačelnik i izvršna vlast dolaze iz jedne opcije, dok većinu u Gradskomu vijeću čini druga, odnosno više opcija, ja čvrsto vjerujem, a siguran sam da to građani od nas i očekuju, da ćemo imati dobru i konstruktivnu suradnju usmjerenu na dobrobit grada i svih naših sugrađana.

Osobno sam kao gradonačelnik otvoren za suradnju, poštivat ću odluke Gradskoga vijeća temeljem zakonskih i statutarnih obveza, ali i prihvaćati konstruktivne prijedloge koji ne ugrožavaju stabilnost gradskoga proračuna – poručio je gradonačelnik.

Gradski vijećnici

Hrvatska demokratska zajednica- Hrvatska stranka umirovljenika (HDZ-HSU)
Goran Miličević
Renato Prkić
Zdravko Perko
Nikola Ćenan
Ivana Sedlar
Željko Ljubičić
Marilena Babić
Josip Jurić

Nezavisna lista mladih – NLM
Vedran Duvnjak
Goran Milavić
Ivan Andabak
Anita Perković Milišić
Damir Bekavac
Ivan Kalaica

Bolji Solin – BS
Davor Mikas
Josip Brčić

Socijaldemokratska partija Hrvatske – SDP
Mario Jaman

Domovinski pokret
Tihomir Bečko

MOST
Mirko Roguljić

Novi broj Solinske Kronike

posljednji broj solinske kronike

Pratite nas

   Facebook

   RSS

   Newsletter

Zvonimir Solin Newsletter

Najvažnije vijesti u vašem email sandučiću