– Ove smo godine ostali bez četiri starije igračice, otišle u prvoligaške klubove, ali uspjele smo zbiti redove pomlađenom postavom na čelu s iskusnom Marijom Draganić. U mlađim uzrastima kroz tri Državne lige smo u vrhu i nadamo se plasmanu na završnicu Prvenstva Hrvatske – rekla je Anita Božić, tajnica ŽRK Petason-Vranjic
Rukometašice Petason-Vranjica, pod vodstvom trenera Ante Plazibata, zimuju na trećemu mjestu Druge HRL jug. ŽARK Split je prvi sa 17, a Sinj i Petason Vranjic su uknjižili po 16 bodova!
– Ove smo godine ostali bez četiri starije igračice, otišle u prvoligaške klubove, ali uspjele smo zbiti redove pomlađenom postavom na čelu s iskusnom Marijom Draganić. U mlađim uzrastima kroz tri Državne lige smo u vrhu i nadamo se plasmanu na završnicu Prvenstva Hrvatske. Kroz Županijsku ligu igramo u četiri uzrasta, gdje smo stavili prioritet na cure koje manje igraju kroz Državnu ligu i tu smo u vrhu – rekla je Anita Božić, tajnica ŽRK Petason-Vranjic.
Drugi dio prvenstva počinje 19. veljače, a u 10. kolu Vranjičanke gostuju na Sokolani u Kaštel Sućurcu, kod Marine Kaštela.
Održan Božićni turnir djevojčica na Bilankuši
U dvorani na Bilankuši 28. prosinca ŽRK Petason-Vranjic je organizirao »Božićni turnir« turnir za djevojčice U12. Nakon deset odigranih utakmica redoslijed je slijedeći:
1. Cetina, 2. Sinj, 3. ŽARK Split, 4. Petason Vranjic, 5. Trilj.
Za najbolju igračicu izabrana je Ela Čabo (RK Sinj), najučinkovitija je bila Jelena Poljak (RK Cetina), a najbolja vratarka Marta Silić (ŽARK Split).
DRUGA HNL – NK SOLIN: IZVRŠNI ODBOR SOLINA IZABRAO NOVOG TRENERA – Toni Golem poveo modre s Jadra
Toni Golem novi kormilar pretposljednjega nogometnog drugoligaša Solina, poveo je pripreme modrih na igralištu uz Jadro. Golemov pomoćnik je Zoran Roglić (odsutan zbog bolesti), trener vratara Hrvoje Višić, a Tomislav Lozić je zadužen za kondicijske pripreme. U stručnomu timu iz jesenskoga dijela prvenstva nedostaju pomoćnik Duje Tokić i kondicijski trener Josip Maleš
Izvršni odbor NK Solin, na čelu s predsjednikom Miroslavom Delićem, na sjednici u srijedu, 5. siječnja, jednoglasno je izabrao novoga trenera prve momčadi. Novi kormilar modrih s Jadra je Splićanin sa zagrebačkom adresom Toni Golem (40), koji je radio u Lučkom, mađarskom Tractoru i Balmazujvarosu, te kao asistent u Hajduku, Hrvatskom Dragovoljcu i Slaven Belupu.
Trener Golem posjeduje UEFA Pro licencu, a igračku karijeru je proveo između ostalih igrajući za Mosor, Hrvatskog Dragovoljca, Karlovac, Inter Zaprešić, te u Poljskoj. Suradnja je dogovorena do kraja ove sezone, a prozivka je bila zakazana u petak, 7. siječnja s početkom u 11 sati na igralištu uz Jadro.
Toni Golem novi kormilar pretposljednjega nogometnog drugoligaša Solina, poveo je pripreme modrih na igralištu uz Jadro. Golemov pomoćnik je Zoran Roglić (odsutan zbog bolesti), trener vratara Hrvoje Višić, a Tomislav Lozić je zadužen za kondicijske pripreme. U stručnomu timu iz jesenskoga dijela prvenstva nedostaju pomoćnik Duje Tokić i kondicijski trener Josip Maleš.
Predsjednik kluba Miroslav Delić predstavio je novoga trenera i pozdravio igrače, te naglasio kako je prioritetni cilj kluba ostanak u drugom stupnju natjecanja.
Klub su u zimskoj stanci napustili Duje Dujmović (Rijeka), Mate Čorić, Luka Matić (GOŠK), Domagoj Franić (Alsami – Kosovo) i Josip Zeljković. Zbog bolesti i inih razloga pripreme nisu započeli, vratar Ante Topić, Mateo Tomić, Ante Kušeta, Stipe Pekić, Antonio Blažević i Matej Jukić, te pomoćni trener Zoran Roglić.
Prema riječima tajnika kluba Pavla Marinkovića, dogovorene su četiri pokusne utakmice: 15. siječnja protiv drugoligaša Croatije u Zmijavcima, nakon toga slijede tri utakmice s trećeligašima, 2. veljače RNK Split, 5. veljače Uskok, i 9. veljače Zmaj (M). Slobodni termini su 22. i 29. siječnja, i traže se suparnici.
Pripreme su započeli: vratari Kargotić i Koljanin, igrači Ninčević, Kaćunko, Jurić, Taraš, Puljić, Vodanović, Durdov, Relota, Dadić, Mamić i Ožegović, te juniori Budimir, Balov-Dražić, Jemo, Čubretović i kadet Marunica. Mladi Luka Gotovac iz Sloge je na probi.
Tijekom ovoga tjedna očekuje se nekoliko igrača na provjere, a nekolicina i na posudbu iz prvoligaša! Prvi je stigao povratnik Valentino Vujinović, bivši njemački U17 reprezentativac, zasigurno pojačanje u napadu. Prvu provjeru ove godine Solinjani će odigrati u subotu, 15. siječnja, s početkom u 14 sati protiv drugoligaša Croatije u Zmijavcima.
Redoslijed Druge HNL, nakon jesenskog dijela: 1. Orijent 1919 29, 2. Varaždin 27, 3. Rudeš 25, 4. Dubrava Tim kabel 25, 5. Croatia 24, 6. Juran 23, 7. Dugopolje 21, 8. Osijek II 20, 9. BSK 20, 10. Cibalia 19, 11. Inter-Zaprešić 19, 12. Dinamo II 18, 13. Sesvete 17, 14. Kustošija 15, 15. Solin 14, 16. Opatija 11. (Ligu napuštaju tri kluba plus obvezno druge momčadi Dinama i Osijeka).
Lista strijelaca 2. HNL: 7 – Tomislav Mrkonjić, Filip Dujmović; 6 – Michele Šego, Muhamed Alghoul; 5 – Ivan Durdov (Solin), Igor Postonjski, Kristian Fućak, Aleksa Lutković; 4 – Luka Mamić, itd.
Prvenstvo 2. HNL počinje već 12. veljače, a u 16. kolu Solin je domaćin Kustošiji!
U GALERIJI »ZVONIMIR« PREDSTAVLJENA BROŠURA »MOJE ZGODE U SALONI« – Novo ruho starih priča
Brošuru su priredili Turistička zajednica grada Solina i Arheološki muzej Split, a anegdote su preuzete iz članka Arsena Duplančića »Nekoliko doživljaja don Frane Bulića iz njegove neobjavljene knjige o Saloni« objavljenoga godine 1986. dodatno je prilagodio kustos epigrafičke zbirke Arheološkoga muzeja Split Nino Švonja
Brojnim djelima nadahnutima životom i radom svećenika, arheologa i povjesničara don Frane Bulića ovih je dana pridodano još jedno »Moje zgode u Saloni«. Dvojezična brošura donosi izbor don Franinih anegdota vezanih uz Salonu kojoj je posvetio najveći i najvažniji dio svojih istraživanja. Brošuru su priredili Turistička zajednica grada Solina i Arheološki muzej Split, a anegdote su preuzete iz članka Arsena Duplančića »Nekoliko doživljaja don Frane Bulića iz njegove neobjavljene knjige o Saloni«.
Okupljene na prezentaciji, održanoj 16. prosinca u Galeriji »Zvonimir«, pozdravio je dogradonačelnik Ivica Rakušić koji se posebno osvrnuo na važnost ove brošure u turističkoj promidžbi Salone, a predstavljanju je nazočio i ravnatelj Arheološkog muzeja u Splitu dr. sc. Ante Jurčević.
Nešto više o nastanku i sadržaju djela rekli su direktorica TZ Solin Jelena Stupalo, voditelj knjižnice Arheološkoga muzeja u Splitu Arsen Duplančić, prof. i kustos epigrafičke zbirke Arheološkoga muzeja Split Nino Švonja zaslužan za odabir anegdota i slika te popratnih komentara sadržanih u brošuri.
– Zahvaljujući Arheološkomu muzeju Split, odnosno njihovom projektu interpretativnoga razgleda Salone »Šetnja s don Franom Bulićem« kojega utjelovljuje upravo Nino Švonja, nastala je ideja za ovu knjižicu – rekla je Jelena Stupalo dodajući kako je smatrala da priče sadržane u tomu projektu trebaju biti dostupne svim posjetiteljima.
– Iz anegdota sadržanih u ovoj knjižici, koja će biti besplatna za sve posjetitelje Salone, možemo iščitati don Franinu duhovitost, upornost i snalažljivost. Nadamo se da će ona doprinijeti interpretaciji i promidžbi ovoga dijela naše baštine koja do sada nije bila dovoljno poznata široj javnosti – poručila je direktorica TZ Solin Jelena Stupalo.
Arsen Duplančić, prof. iznio je neke od zanimljivih detalja vezanih uz don Franu Bulića, istaknutoga Solinjanina koji je u nasljeđe ostavio brojne uspomene.
– Njegova se veličina očitovala i u njegovu ophođenju s ljudima, odnosno u činjenici da se znao svima približiti, težacima i đacima, arheolozima i visokim dužnosnicima, a brojne dogodovštine i anegdote govore o njegovom karakteru, domišljatosti i ustrajnosti – rekao je prof. Duplančić upućujući pohvale odabiru naslovnice brošure koja donosi zanimljivu karikaturu don Frane Bulića. Za njezinu izradu zaslužan je don Franin suvremenjak, poznati hrvatski karikaturist Anđeo Uvodić.
Priređivač brošure Nino Švonja uputio je ovom prilikom zahvalu svima onima koji su omogućili njezin nastanak i tiskanje, a posebno Jeleni Stupalo, Arsenu Duplančiću, ravnatelju Arheološkog muzeja Anti Jurčeviću te kolegici Emi Višić Ljubić koja je dala veliki doprinos u njezinu stvaranju.
U glazbenom dijelu programa nastupila je mlada Solinjanka Sara Andrić, dok je glumac Ivan Medić, koji je ovom prilikom utjelovio lik don Frane Bulića, predstavio nekoliko zgoda sadržanih u knjižici.
SAMOSTALNA MEMORIJALNA ZBIRKA JOZE KLJAKOVIĆA PRIREDILA IZLOŽBU »KARIKATURE JOZE KLJAKOVIĆA – IZ FUNDUSA ZBIRKE« – Temperamentnost i duhovitost u crtežu
Piše: Mario MATIJEVIĆ
Fotografije: Samostalna memorijalna zbirka Joze Kljakovića
Izložbu prati dvojezični katalog koji uređuje i potpisuje autorica Lidija Fištrek, a koji na 30 stranica A4 formata uz uvodni tekst o izložbi, biografske crtice o Kljakoviću i katalog izloženih djela kroz sedam poglavlja obrađuje Kljakovićevu karikaturalnu umjetničku djelatnost. Tematske tekstove Lidije Fištrek u katalogu na izvrstan način nadopunjava i tekst prof. dr. sc. Frane Dulibića
Približavajući se pedesetoj obljetnici osnutka Memorijalna zbirka Jozo Kljaković, a koja odnedavno nosi prefiks »Samostalna«, na zagrebačkomu Rokovu perivoju proteklu je godinu zaključila priređivanjem izložbe »Karikature Joze Kljakovića – Iz fundusa Zbirke« kojoj je pak autorica Lidija Fištrek, voditeljica Zbirke.
Držeći tako u zadnje vrijeme prepoznatljivi »allegro moderato« brojnim izložbama, predavanjima, predstavljanjima publikacija i različitim manifestacijama Zbirka je i u ovoj panedmijskoj godini dala značajan doprinos promicanju osobe i stvaralaštva hrvatskoga velikana Joze Kljakovića.
Izložba se prepoznatljivo konceptualno u potpunosti nastavlja na prethodne kojima je predstavljeno Kljakovićevo sakralno slikarstvo ili pak njegov izričaj u scenografskomu području kao i (novo)otkupljena djela kojima je obogaćena sama Zbirka.
Nadalje, izlaganjem opusa od 48 karikatura čije se fotografije nalaze u fundusu Samostalne Memorijalne zbirke Jozo Kljaković na najizvrsniji je način obilježena i 52. godišnjica slikareva preminuća.
Izložbu prati dvojezični katalog koji uređuje i potpisuje autorica Lidija Fištrek, a koji na 30 stranica A4 formata uz uvodni tekst o izložbi, biografske crtice o Kljakoviću i katalog izloženih djela kroz sedam poglavlja obrađuje Kljakovićevu karikaturalnu umjetničku djelatnost. Tematske tekstove Lidije Fištrek u katalogu na izvrstan način nadopunjava i tekst prof. dr. sc. Frane Dulibića.
Prema pisanju Lidije Fištrek u uvodnomu dijelu kataloga najpoznatije Kljakovićeve karikature datiraju iz 1917. i 1918., a pripadaju razdoblju art decoa i postkubizma. Na karikaturama Joze Kljakovića oživljen je cijeli niz zagrebačkih umjetnika, novinara, profesora i političara.
– Na pomalo duhovit način Jozo Kljaković vještom rukom i oštrim okom bilježi karakteristike fizionomija poznatih ličnosti 20-ih i 30-ih godina 20. stoljeća. Njegov karakter i duhovitost u crtežu, kao i neuobičajeno golemi formati, zaslužuju istaknuto mjesto u povijesti karikature. Kljakovićeva najpoznatija i ujedno najveća karikatura pod nazivom »Umjetnost i ljepota«, koju u literaturi možemo pronaći i pod nazivom »Bakanal« umjetnosti i ljepote, nastala je 1922. i čuva se u fundusu Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu. Karikatura prikazuje skupni portret važnih hrvatskih slikara i kipara u karakterističnim pokretima pri radu i odražava izvrsnu sposobnost prodiranja u karakterne osobine pojedinaca – ističe autorica izložbe.
Nadalje govoreći o važnosti karikature i ovoga dijela Kljakovićeva likovnoga opusa Fištrek apostrofira Kljakovićevu poznatost u svijetu karikature.
– Često karikature daju bolju i uvjerljiviju informaciju o nekoj ličnosti i događaju nego napisane riječi. Iako neupućenima može izgledati da je Kljaković nepoznat kao karikaturist jer su njegove karikature zaboravljene, 20-ih godina prošlog stoljeća njegov je talent za karikaturu bio poznat i izvan umjetničkih krugova – zaključuje autorica izložbe u uvodnomu dijelu kataloga napominjući kako je zbog zanimljivosti građe ovu temu stručnim tekstom obradio prof. dr. sc. Frano Dulibić.
IZ KATALOGA IZLOŽBE: Karikatura – drugo lice slikara Kljakovića
U sjeni Kljakovićeva konzervativnog odnosa prema slikarstvu nastajale su karikature koje otkrivaju slikarevo manje poznato lice. Danas znamo za manji broj sačuvanih Kljakovićevih karikatura, kao i nekoliko desetaka objavljenih u tisku. Iako malen dio opusa, po svojoj upečatljivosti, prepoznatljivosti i recepciji u vrijeme kada su nacrtane i objavljene, Kljakovićeve karikature nezaobilazan su doprinos povijesti portretne karikature u Hrvatskoj. Premda neupućenima može izgledati da je Kljaković nepoznat kao karikaturist jer su njegove karikature danas zaboravljene, dvadesetih godina 20. stoljeća njegov talent za karikaturu bio je poznat čak i izvan umjetničkih krugova. Njegov karakter, temperamentnost i duhovitost u crtežu, te neuobičajeno golemi formati (čak i u svjetskim okvirima), zaslužuju istaknuto mjesto u povijesti karikature u Hrvatskoj. Najčešći motiv njegovih karikatura bili su kolege, prijatelji i znanci iz umjetničkih krugova koji mu često nisu ostajali »dužni« te su na karikaturu uzvraćali karikaturom.
Toma Rosandić, kipar
Kao karikaturist postao je poznat prije svega po prigodnim karikaturama velikoga formata, a samo sporadično objavio bi poneku portretnu karikaturu u tisku. Kljakovićeva karikatura članova Grupe nezavisnih umjetnika iz 1924. najvjerojatnije je nastala kao unikatni plakat za izložbu Grupe u Karlovcu, a tiskana je i kao fotografska razglednica. Originalni crtež je izgubljen, no iz reprodukcije se može pretpostaviti da je bio velikog formata. Na skupnom portretu Kljaković je prikazao značajne hrvatske slikare i kipare u karakterističnim pokretima pri radu, uspjevši izvrsno prodrijeti u karakterne osobine pojedinaca. Na karikaturi su prikazani svi tadašnji članovi Grupe nezavisnih umjetnika: Ljubo Babić, Zlatko Šulentić, Ivan Meštrović, Vladimir Varlaj, Marin Studin, Frano Kršinić, Jeronim Miše, Vladimir Becić i Jozo Kljaković. Iako je unutar kadra prikazano mnoštvo likova, to ne predstavlja kompozicijski problem za Kljakovića.
Dapače, očito je da je Kljakoviću bilo stalo na duhovit način prikazati stvaralački žar skupine aktivnih i ambicioznih umjetnika. Na ovoj, kao i na dvjema sačuvanim karikaturama grupe umjetnika, autor je prikazao i sebe. Zanimljivo je da se »nije štedio«, nego je sebe karikirao na sličan način na koji su njegovi kolege i znanci prikazali njegov lik u karikaturi.
Najzanimljivija je Kljakovićeva karikatura nazvana »Umjetnost i ljepota« iz 1922. za koju se donedavno nije znalo da je sačuvan njezin izvorni crtež. Bila je poznata preko fotografske razglednice izdužena formata. Karikatura prikazuje više od dvadeset iznimno komičnih muških aktova u krajoliku, poput bogova na Olimpu ili mitoloških likova u Arkadiji, među koje se umiješalo i nekoliko satira. Glave (i tijela) većinom su portretne karikature profesora onodobne zagrebačke Kraljevske akademije za umjetnost i umjetni obrt.
Ova karikatura nije samo sjajan primjer portretnih karikatura hrvatskih umjetnika s izvrsnom karakterizacijom svakog pojedinog lica, nego istodobno predstavlja i rijedak primjer iznimno uspjele karikature tijela u vidu aktova, karikature koja može nastati samo kada autor dobro poznaje sve osobe koje prikazuje. Istaknimo i činjenicu da je ova karikatura po formatu najveća u povijesti hrvatske karikature, a rijetkost je i u svijetu. Visinom od tri metra, a dužinom od čak šest metara, istodobno je i parodija monumentalnih mitoloških i povijesnih kompozicija. Nastala je za proslavu Kraljevske akademije za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu 1922. (zabavu nazvanu »Tutankamon«), i bila je postavljena u tada novootvorenom varijeteu »Slivnjak«, u podzemnim prostorijama. Karikatura »Umjetnost i ljepota« danas se nalazi u vlasništvu Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu. Nažalost, nisu nam poznata svjedočanstva o učinku koji je morala izazvati kod sudionika proslave, ali postoji neobjavljeni Kljakovićev zapis koji djelomice razjašnjava neobičnu kompoziciju u čijem se središtu nalazio slon kojeg je modelirao Frangeš. »…Toga Frangešovog slona ja sam upotrijebio u svojoj velikoj karikaturi, kao centar moje kompozicije, koja je predstavljala povorku sviju zagrebačkih umjetnika. Neki su vukli slona neki su gurali slona. Jedni su plesali oko njega, drugi stupali uz njega. Najmlađi su grabili naranče koje su izlazile ispod slonova repa. Povorku je predvodio Crnčić, a Babić je lebdio u zraku sa šišmiševim krilima, nad svima. Na slonu je sjedio ružičasti i debeljuškasti Valdec, sa umjetničkim amblemom u ruci. Na završetku te povorke, na jednoj pećini, stajali su dva beogradska istaknuta umjetnika: Dobrović i Rosandić, i promatrali to hrvatsko umjetničko roblje. U špilji te opačine naslikao sam sebe, sa oreolom oko glave. Slika je bila temperom izvedena, a umjetnici svi golišavi i iskarikirani…«.
Ovom autorovu svjedočanstvu prethodila je pretpovijest te karikature koja je sačuvana od zaborava zahvaljujući detaljnom opisu Antonije Tkalčić Koščević. Prema autorici, ta se pretpovijest dogodila dvanaestak godina ranije kada su građani Zagreba na gradskim ulicama mogli vidjeti nadrealni prizor sličan spomenutoj karikaturi. Studenti likovne akademije, uz neke profesore, na »Dječji dan« aktivno su sudjelovali u priredbama, pa tako i 1910., kada su načinili velikog slona od papira, a upravitelj povorke bio je Rudolf Valdec. Iznimno smiješna kostimirana povorka obogaćena cirkuskim likovima zasigurno je bila senzacija, a detaljan i dirljiv opis Antonije Tkalčić Koščević otima zaboravu tu duhovitu epizodu iz povijesti svakodnevice i završava nostalgičnim zaključkom: »Prašina zaborava pala je na ovu generaciju, a rat pokopao.«
Treća iznimno zanimljiva karikatura prikazuje glavne predstavnike umjetničke grupe »Zemlja«. Nastala je oko 1932. i bila je potpuno zaboravljena do 2007. kada je donacijom Sergea Warinera dospjela iz Pariza u Zagreb. Na karikaturi su prikazani Krsto Hegedušić, Antun Augustinčić, Oton Postružnik, Ivan Tabaković i mecena »Zemljašima«, Irina Aleksander. Iza strašila skrivaju se dvije male figure promatrajući ostale: Omer Mujadžić i Frano Kršinić. Iza Krste Hegedušića koji ore njivu vide se mladi izdanci kukuruza i razbacane male slike. Vladimir Crnković piše kako je u tim slikama moguće prepoznati pojednostavljene dijelove ranih Generalićevih akvarela te mu je to omogućilo da ovaj Kljakovićev crtež datira u vrijeme oko 1932. Na ovoj karikaturi Kljaković je manje ekspresivan u izrazu nego što je to znao biti na ranijim primjerima te je bliži monumentalnoj jasnoći i jednostavnosti koja kao da želi stvoriti parodiju Hegedušićeva slikarskog izraza iz tog razdoblja, odnosno parodiju »zemljaškog« likovnog izraza, te nas u skladu s tim asocira i na brueghelovske karakteristike.
Nekoliko Kljakovićevih portretnih karikatura nalazimo objavljene u Koprivama sredinom 1921. Osim karikatura u Koprivama, ističu se i karikature sačuvane u Memorijalnoj zbirci Joze Kljakovića u Zagrebu, izrazito kubističkog izraza (Blagoje Bersa, Pecija Petrović, Gustav Krklec). Među tim karikaturama izdvaja se ona Ive Vojnovića objavljena u Književnoj republici 1924. kao ilustracija uz Krležin tekst, a koja je izvedena poput najozbiljnijeg, vrlo solidnog kubističkog crteža. Kada ne bismo znali ništa o Kljakovićevu iznimno konzervativnom odnosu prema avangardnim pravcima prve polovice 20. stoljeća, a posebice o njegovu negativnom mišljenju o Picassu, tada ne bismo niti pomislili da bi to mogla biti karikatura, nego bismo vjerovali da se radi o kubističkom crtežu.
Crteže poput kubističkog portreta Ive Vojnovića smatramo karikaturama jer možemo pretpostaviti da je Kljaković želio pokazati kako je lako usvojiti avangardni izraz, a vjerojatno i da je to pitanje likovne pomodnosti, te kako na kubistički način transformirani portreti mogu djelovati smiješno. To je posebno zanimljivo u kontekstu činjenice da je u hrvatskoj likovnoj umjetnosti rijedak kubistički crtež poput nekoliko Kljakovićevih koji su toliko dosljedni u svojoj kubističkoj izražajnosti.
Sličan postupak vidimo i na nekoliko crteža na kojima prevladavaju kuboekspresionističke značajke (Milan Begović, Ljubo Wiesner, Petar Konjović, Vjekoslav Klaić), a inačicu tih karakteristika vidimo i na uljima na platnu koja su zapravo karikature: Hrvatski dramski pisci, s istaknutim Krležom u središtu kompozicije i Umjetnička zavist s Meštrovićem. U neobjavljenom rukopisu Kljaković je zapisao da su te slike »bile persiflaža Lhotovog kubizma, koga su bili preuzeli neki naši mladi slikari.«
Spomenimo i da su sačuvane dvije fotografije Kljakovićevih slika (tehnika ulja na platnu ili kartonu) na kojima se izruguje Picassu i kubističkom načinu slikanja. Sve to potvrđuje Kljakovićevu intenciju da karikaturu koristi kao sredstvo za ismijavanje modernizma i raznih avangardnih tendencija. Karikaturu u tehnici ulja na platnu, Kljaković je na drugačiji način upotrijebio naslikavši sliku »Maske« 1949.
Prikazao je slikara kako sjedi u atelijeru okrenut leđima promatraču, te dovršava jednu od maski koju vješa na zid. Lako je prepoznati da su na slici prikazane maske vodećih političara u razdoblju Drugog svjetskog rata. Iznad slikareve glave obješene su karikaturalne maske Hitlera, Staljina i Mussolinija, lijevo i desno u razini slikareve glave nalaze se Roosevelt i Churchill, a moguće je prepoznati i ostale poput De Gaullea u gornjem lijevom kutu. Poruka je jasna: svi moćni političari, svjetski lideri koji odlučuju o sudbini svakog pojedinca, jadni su ispod svojih karikaturalnih maski kojima paradiraju svijetom.
Mnogi tekstovi upućuju na to da karikatura u Hrvatskoj nikada nije uspjela steći status ravnopravan ostalim likovnim vrstama. U većoj ili manjoj mjeri smatrala se manje vrijednim oblikom likovnoga izražavanja. To je itekako osjetio Jozo Kljaković jer kada se u likovnim kritikama negativno pisalo o njegovu slikarstvu, često se podcjenjivačkim tonom isticalo da je on izvrstan karikaturist. Karakterističan primjer je Iso Kršnjavi koji je 1924. dao iznimno negativnu ocjenu Kljakovićeva štafelajnog i fresko slikarstva za Vijenac i potom za češki Prager Presse, kada je pišući o Kljakovićevim freskama za crkvu sv. Marka, nazvao Kljakovića »karikaturistom koji je prema tome i riješio svoju zadaću«. Potom je Lunaček u Obzoru uzvratio tekstom »Što pišu o Hrvatima u stranim novinama« te braneći Kljakovića zaključio: »Ta zar je moguće uopće pomisliti da će u Pragu vjerovati da župne crkve u Jugoslaviji i to u Zagrebu gdje je centar umjetnosti, naručuju karikature. To je mogao g. Kršnjavi napisati da su Koprive ilustrirani molitvenički tjednik.«
Kljaković je od malih nogu pokazivao talent za karikaturu, no nije mu posvećivao posebnu pozornost, već je karikature crtao prvenstveno za zabavu. Iako su njegove karikature često hvaljene, nikada nije bio stalni suradnik nekog humorističkog časopisa poput drugih istaknutih hrvatskih karikaturista koji su u to vrijeme primali sasvim pristojne honorare za svoje karikature. Već u djetinjstvu i ranoj mladosti provedenima u Solinu i Splitu, gotovo je sigurno bio upoznat s djelovanjem splitskog kruga karikaturista.
Umjetnost i ljepota, 1922.
Dalmatinski karikaturisti mogli su ga se dojmiti, prije svega prenijevši na njega sklonost portretnoj karikaturi čitave figure. Nakon studiranja u Pragu, Rimu i Parizu (gdje je studirao fresko slikarstvo uz koje se njegov rad najviše povezuje), za vrijeme boravka u Zagrebu stvorio je u karikaturi prepoznatljiv izraz individualnih značajki, sasvim suprotan slikarskom dijelu svoga opusa. U karikaturi je pokazao kako je svoj slikarski izraz mogao ostvariti ne nekoliko vrlo različitih načina, ali je svjesno, unutar realističkih tendencija prve polovice 20. stoljeća, odabrao neoklasicističke elemente, ostavši trajno skeptičan prema dosezima avangardnih pokreta i gotovo svega što je producirala moderna njegova vremena.
Frano DULIBIĆ
SOLINSKE ULICE – POGLED KROZ SJEĆANJA I SADAŠNJOST – »Žila kucavica« u gradskomu središtu
Piše: Branko GRGIĆ BARKOV
Fotografije: Jakov TEKLIĆ
Tri velike prometnice koje dijele i povezuju Solin uzdužno, nose značajna imena: jugoistočna Marulićeva, središnja Zvonimirova i sjeverozapadna Radićeva, poprečno ih povezuje Ulica dr. Franje Tuđmana. Zaista odabrani nazivi sažeto povezuju razdoblja naše državnosti i korijene kulture. Fizički su nastale u različitim vremenima i na različite načine
Od vremena daleke prošlosti, kada smo se uspravili na dvije noge pa do današnjih dana suvremenoga društva trudili smo se stvoriti mrežu putova i cesta. Cilj je uvijek bio isti, omogućiti što lakšu međusobnu komunikaciju i što brže svladavanje udaljenosti.
O tome nam pak govori i bogatstvo našega jezika razlikujući nazive; staze koje smo možda prve utabali (šumske staze, kozje staze), putove po kojima smo putovali (poljski put, brdski put) i konačno brze prometnice po kojima se danas kreću vozila velikim brzinama (ceste 1. i 2. reda, autoputovi).
Kada smo se dovoljno namnožili počeli smo se grupirati u zaseoke, sela, gradiće, a danas su to postali gradovi i ogromne zajednice čiji se prirast više ne može niti kontrolirati. U gusto naseljenim i urbanim sredinama lakše su komuniciranje i snalaženje omogućile ulice.
Prostori s obostranim ulazima kroz koje ulazimo u naše kuće, stanove, dućane, a zbog čega se i zovu ulice. S vremenom su ti prolazi i ulazi, ulice dobili imena i kućne brojeve, koji su se nerijetko mijenjali sukladno postojećim vlastima i ideologijama. Ne kaže se slučajno da je ime znak i obilježje ljudi i vremena.
Stari Solin ili Solin moga djetinjstva bio je netipično dalmatinsko mjesto, bez kaleta, bez trga, bez nekoga središta. Raštrkan po obroncima i padinama Kozjaka tek nešto gušće poredan uz Jadro ili glavnu seosku cestu. Mali zaseoci ili susjedstva nazivani prema većinskim prezimenima starih obitelji ili prema toponimima na kojima su izgrađeni. Paraći, Gašpini, Ponkovi, Bašini, Japirkovi… Rupotina, Bilice, Donja Strana i sl.
Odlučio sam stoga kroz nekoliko nastavaka u Solinskoj kronici napisati mali dio svojih sjećanja i današnjih zapažanja vezanih uz današnje tri velike solinske ulice. Svjestan sam činjenice da su sjećanja nestalna jer ih velike vremenske udaljenosti čine slabijima i promjenjivijima, a današnja opažanja su individualni pogledi s obzirom na važnost detalja koje autor daje.
Tri velike prometnice koje dijele i povezuju Solin uzdužno nose značajna imena. To su: jugoistočna Marulićeva, središnja Zvonimirova i sjeverozapadna Radićeva, poprečno ih povezuje Ulica dr. Franje Tuđmana. Zaista odabrani nazivi sažeto povezuju razdoblja naše državnosti i korijene kulture. Fizički su nastale u različitim vremenima i na različite načine.
Ulica Kralja Zvonimira
Ovo je najstarija ulica u Solinu (barem kada se promatra s gledišta novijega vremenskog razdoblja). Listajući »Atlas – kartografski spomenici hrvatskog Jadrana« u izdanju AGM-a, Zagreb 1995., na starim gravurama ne može se naći precizna lokacija niti pravac pružanja današnje Zvonimirove ulice. Naznačeni su prometni pravci između istaknutoga Klisa prema Splitu, uvijek prisutna rijeka Jadro i poneki ostatak antičkih objekata.
Ako se pak preskoči nekoliko stoljeća i zađe u sredinu dvadesetoga (od kada postoje moja sjećanja), otkrije se da je Zvonimirova ulica glavna poveznica između Splita i ovoga dijela Dalmacije sa zaleđem i dalje s Bosnom. Tako je ova seoska cesta bila i ostala »žila kucavica« čitavoga Solina.
Najvećim je dijelom položena preko vanjskih bedema Salone, od Bilankuše pa do Kapelice je to i dokazano prilikom brojnih arheoloških istraživanja koja su provedena za potrebe polaganja komunalnih instalacija.
Pamtim mijene i važnije događaje koji su se odvijali po njoj. Tu sam po prvi puta vidio čete naoružanih vojnika, kolone mazgi i opreme koji su pedesetih godina marširali na ukrcaj u luku i pjevali »Zona A, zona B, bit će naše obadvije«.
Prvi razred Osnovne škole u školskoj godini 1952./’53.
U prvi razred osnovne škole krenuo sam na Reviju (današnji River) pa ovdje prilažem fotografiju malih prvašića snimljenu na skalinama uz vodopad.
Otvaranjem škole na Bilankuši, svakodnevno smo do nje hodali ovom ulicom i promatrali što ima novoga ili zanimljivog za djecu u odrastanju na selu.
Prolazili smo pokraj dvije mesnice, brijačnice, ulaza u Macel (klaonicu), velike mlinice, dućana mješovite robe, pekarnice, gostionice, postolarije i tri funtane. To je bilo uglavnom sve. Nezanimljivo za nas.
Pošta je bila na početku ulice, u privatnoj kući. Unutra je bila jedina telefonska govornica u čitavom Solinu. Privatne parcele su bočno doticale ulicu i činile privraća i vrtove između pojedinačnih kuća. Uz ulicu je s lijeve strane bila duga foša u koju su se slijevale kišne vode na ulicu i razne otpadne vode, a završavala je na Širini u rijeci. Dugo je bila otvorena i pružala ružne vonje i sivilo seoske kloake. Kad su je jednom prekrili betonskim pločama to je bio veliki napredak u komunalnom redu staroga Solina.
Ali fizika ulice nikada nije bila bogzna što pa ni sjećanja na to nisu bitna. Događaji uz nju su rijetki i upečatljivi i dugo ostaju zapisani u sjećanju. Kao što su jutarnje budnice, kada je limena glazba naviještala državne praznike.
Muzika iz zvučnika na drvenim stupovima s drečećim marševima. Sprovodi sa Širine s mrtvačkom kočijom i visokim vijencima od palmi. Maškarade i derneci, jata tuka koje su seljanke iz Zagore šibama gonile prema vratima Macela pred Božićne blagdane. Kod Buffeta na Širini ispred kojeg je u kasnim poslijepodnevnim satima jedan stari gospodin svirao na zlatnoj harfi. Fanteka i svih čuda jednog cirkusa. Prvih vožnji na ringišpilu na livadi današnjeg parka. Straha pri gledanju nepokretnog udava ispod staklenog poklopca. Ne mogu preskočiti nedjeljna događanja u Bašti Gašpić. Roditelji su nas vodili popit narančadu iz staklenih boca. Pića su se hladila u gajbama u rijeci, a piva se točila iz bačava. Uvečer smo slušali muziku uživo. Na svojim instrumentima su svirali i pjevali Mijo, Jugoslav i Marinko. Parovi su plesali na betonskom podiju. Vješti flamanski slikar bi sve ovo lako skupio u samo jednoj slici seoskog života.
Kakva je ulica danas?
Zadržala je svoje gabarite i položaj u prostoru kakvi su bili i ranije.
Obogatila se novim sadržajima, zasvijetlila semaforima i zagušila automobilima. Oni kojima se žuri ne vole je, ali oni koji njome hodaju imaju vremena obazirati se i primijetiti neke detalje koji podsjećaju na prošlost ili »blagodati« sadašnjosti.
Ima i kontinuiteta jer se i dalje na nekim mjestima krumpir uzgaja uza sami rub ulice, a i maslinici su u punomu sjaju uz privraća obiteljskih kuća. Nogostupa uglavnom nema obostrano, a često su suženi na svega tridesetak centimetara pa se njima ne mogu mimoići dvije osobe. Pridoda li se ovakvomu stanju i pokoji hidrant postavljen usred nogostupa ili primjerice dio bunkera iz Drugoga svjetskog rata koji je na jednomu mjestu doslovno prepolovio površinu nogostupa, lako je zamisliti kako se teško pješaci snalaze u svemu tome.
Međutim ni vozačima nije jednostavan ulazak u Zvonimirovu ulicu. Izgradnjom velikoga prometnog čvora na Širini ona je naime postala gotovo slijepa ulica.
Jedino pravac iz Splita ima krajičkom desne trake izravan spoj s početkom ulice. Svi ostali koji se kreću iz Svetoga Kaja, Radićeve ulice, Vranjica preko Meteriza ili iz Marulićeve, a žele ući u samo gradsko središte moraju se uspeti nadvožnjakom prema Splitu i čekati trenutak da se iz sporednoga spoja (bez trake za ubrzavanje!) poprečno uguraju u silazni krak i uz dosta sreće odvezu prema ulazu u Solin.
Takvo prometno rješenje onemogućilo je izravan dolazak do npr. Parka na početku ulice, restorana, veterinarske stanice, pazarića, stanovâ, poslovnicâ i tako sve do početka dvosmjerne regulacije prometa u sredini kratke dionice Zvonimirove ulice. Ovo je za mene degradiranje najvažnije i najživlje ulice grada Solina, odnosno samoga gradskoga središta.
Početak ulice resi najstariji i najljepši park u Solinu.
Čitavome je parku nasušno potreban sustavni pristup i cjelovito projektno rješenje
Tu su ostatci stogodišnjih stabala platana, spomenici, dječja igrališta i kao najnoviji sadržaj je na brzinu izvedena »skate« rampa za mlade i njihove potrebe za vještinom klizanja i preskakanja. Sami park je ozbiljno nagrizlo i nedavno izgrađeno parkiralište. Zbog čega ovo sve napominjem?
Ovomu je prostoru nasušno naime potreban sustavni pristup i cjelovito projektno rješenje iz kojih bi se zatim crpili pojedinačni detalji kako bi jednoga dana zablistao na pravi način, a sada, odnosno odavno već nije tako. Stvari se događaju potpuno slučajno. Hortikulturno je u potpunosti zapušten (osušeni jablani čekaju da ih netko posiječe prije no što padnu nekome na glavu ili parkirani automobil).
Veliki vodoskok kao atrakcija i živost leži zapušten unutar korita rijeke pa niti kadikad, u sparnim ljetnim danima ili u vrijeme vikenda ne uljepšava ovaj divan park omeđen rukavcima bistre rijeke. Nadam se boljim vremenima. Kada?
S obzirom da već pišem o, za mnoge nebitnim stvarima, o samomu početku ove ulice napomenut ću još dvije »sitnice«.
Ispred zgrade pošte davno je podignut obzid u trokutastomu obliku u kojemu se u svojevrsnoj minijaturi htjelo prikazati poznate salonitanske arheološke lokalitete. Pokušaj je u potpunosti neuspio jer je rješenje bilo više za kućnu upotrebu negoli za javni prostor.
Danas je to sve razbijeno i krhotine kamena su razbacane ispod već odrasloga stabla. Zar se taj lijepi prostor, oaza u samomu gradskom središtu ne bi mogao hortikulturno urediti zasađivanjem prikladnog niskog zelenila i cvijeća? Sigurno bi bio ljepši ukras gradu negoli ovaj zapušteni detalj u strogom gradskom središtu.
Zadnji primjer javno neprihvatljivoga zauzeća prostora s jednim na brzinu sklepanim kafićem nikako ne mogu preskočiti.
Solin je nekada naime bio poznat po točionicama i dobrim zalogajima onoga vremena. Gostionice su nudile jednostavna domaća jela i pića te privlačile bonkuloviće iz Splita i okolice.
Danas su to kafići, okupljališta mladih i starijih. Lijepo su i u trendu današnjih interijera uređeni. A onda u samo jedno poslijepodne među njima se pojavila vanjska terasa izgrađena plastičnom imitacijom drvenih dasaka i stupova, opasana cimama konopa, a omeđena posudama sa zabodenim plastičnim cvijećem. Idilu osigurava i mali vodoskok između (plastičnih) bačava.
Mislio sam da je riječ o scenografiji za neki kaubojski film i da je sve to kratkoga vijeka. Taman. Stoji tu već od ljeta i pokazuje nam kako se može raditi što je koga volja. E po meni ne može, ako se degradira javni prostor, pa iako je zahvat unutar privatne parcele.
Kafići u najstrožem gradskom središtu postaju ogledalo grada i njegova društva
Grad ima pravo propisati uvjete kojima se određuju detalji s obzirom na vrijednost prostora i okolnoga uređenja. Takvi su nam propisi dobro poznati počevši od Dubrovnika i Makarske pa sve do brojnih drugih gradova na našoj obali.
Završavam ovaj esej o Zvonimirovoj ulici u Solinu. Meni najdražoj i posebnoj jer je svaka kuća u njoj muzej uspomena na događaje i naraštaje žitelja koji su uz nju postojali ili se događali. O njima bih mogao pisati još dugo, ali nema se komu.
Malo nas je ostalo i više nikoga to ne zanima. Lijepe novouređene vrijednosti u njoj poput Gradine i Teatrina sam preskočio. Ljepota je ugodna oku, ali ružnoća više za oko »zapinje«. Možda će se netko drugi odvažiti da napiše i dopuni ova moja opažanja tako da zapisi ostanu u arhivu Solinske kronike.
ZRCALJENJE STUPNJA RAZVIJENOSTI LOKALNE DRUŠTVENE ZAJEDNICE – ŽIVOT NA LANCU – »Treba znati prerezati«
Prizorima pasa vezanih lancem svjedočimo i u našemu gradu, u dvorištima privatnih kuća, uz garaže i skladišta, uz radionice i napuštene građevine nejasne namjene. Nemoguće je razumjeti motivaciju vlasnikâ da drže pse godinama vezane u ograničenomu prostoru, često izložene vrućini i hladnoći bez ikakve mogućnosti da se zaštite
Život u polariziranomu društvu u kojemu jedni žive u izobilju, a drugi na rubu gladi, vidljiv je i u odnosu prema životinjama, posebno psima. Dok jedni uživaju punu pažnju i brigu svojih vlasnika dijeleći s njima i stambeni prostor, drugi žive osamljenički i zaboravljeno, vezani lancem u dvorištu ili u nekom malom boksu, čekajući oskudni obrok i rijetku šetnju, ako uopće i nju.
Rezignirani i osuđeni na patnju životare bez ikakve perspektive, bez interakcije s drugim životinjama, bez trčanja i igre, bez osjećaja sigurnosti i korisnosti jer su napravili nešto za čovjeka.
Prizorima pasa vezanih lancem svjedočimo i u našemu gradu, u dvorištima privatnih kuća, uz garaže i skladišta, uz radionice i napuštene građevine nejasne namjene. Nemoguće je razumjeti motivaciju vlasnikâ da drže pse godinama vezane u ograničenomu prostoru, često izložene vrućini i hladnoći bez ikakve mogućnosti da se zaštite.
Psi su vezani uz ljude, ovise o njima, imaju svoju ulogu u ljudskomu životu, bilo kao čuvari, pomoćnici u lovu i ispaši stoke, bilo kao vjerno društvo i pratnja. Promjenom načina života, sigurno se i njihova uloga u ljudskomu životu promijenila, pa su sve češće kućni ljubimci i kao takvi zahtijevaju brigu i pažnju.
Ipak, pojedini vlasnici, očito nesvjesni njihove patnje, drže ih zatočene na lancu čime poništavaju i obezvrjeđuju pseći život, koji zapravo nema nikakav smisao, jer vezani na lancu ne mogu biti čak ni adekvatni čuvari kako to možda njihovi vlasnici zamišljaju.
Vezani, ali uz ljude
Za nadzor nad provođenjem Odluke Grada Solina zaduženi su komunalni redari koji su ovlašteni zatražiti i pomoć policijskih službenika ako naiđu na otpor vlasnikâ pasâ
Protekla 2021. bila je obilježena Nacionalnom kampanjom za Hrvatsku bez pasa na lancu koju su pokrenule udruge Prijatelji životinja, Sklonište Prijatelji Čakovec, Udruga Pobjede i druge članice Mreže za zaštitu životinja, kojom traže hitnu izmjenu postojećega Zakona o zaštiti životinja uvođenjem potpune zabrane držanja pasa na lancu.
Kampanja pod nazivom »Zabranimo lanac« uz »online« peticiju koju je potpisalo više desetaka tisuća građana predstavljena je i putem jumbo plakata s parolom »Treba znati prerezati«.
Višegodišnja borba udrugâ za osiguravanje prava životinja na adekvatne uvjete i dostojanstven život kulminirala je nakon potresnih fotografija koje su pristizale iz ruralnih potresom pogođenih područja u 2020. i koje su prikazivale gladne i zaboravljene životinje vezane lancem bez mogućnosti da umaknu sigurnoj smrti.
Volonteri koji su spašavali životinje ukazivali su na pogubne posljedice držanja životinja, mahom pasa, na lancu koji osim što im onemogućava slobodno kretanje, najčešće nanosi i ozbiljne fizičke povrede.
Zastrašujuća iskustva nakon potresâ i poplavâ
Aktivisti čakovečkoga skloništa Prijatelji poručili su:
– Pse nazivamo najboljim čovjekovim prijateljem, a osuđujemo ih na ropstvo, na život u radijusu od nekoliko metara. Oni, koji po svojoj naravi vole slobodu više nego ljudi, kojima je priroda trčati, njuškati, istraživati, vezani su 10, 15 godina na iste te lančuge da bi što? Umrli u tom istom blatu poput psa Bobija iz okolice Petrinje koji je umirao u agoniji danima dok ga nisu spasili volonteri tek toliko da umre na toplom i uz ljudski dodir i utjehu – poručili su Čakovčani.
Slično iskustvo imali su i volonteri iz osječkoga azila za pse koji su spašavali pse iz poplavljenih područja u Posavini:
– Nezamislivo je koliko ljudi mogu biti okrutni prema onima koje zovemo najboljim prijateljima čovjeka. Čak i danas, sedam godina kasnije, teško je živjeti sa scenama kojima su ti dani bili ispunjeni: mrtvi psi koje nitko nije niti pustio s lanaca kad je Sava krenula nadirati. I danas, baš zbog tih pasa koji se nisu imali priliku niti spasiti, dijelom smo ove kampanje, za sve one koji su danas na njihovu mjestu! Svaki život, ma kako on malen nama bio, velik je onome tko ga živi i za svaki taj život želimo se boriti! – zaključili su osječki volonteri.
Bez općega sustava kontrole i pozitivni solinski primjer
Tijekom 2021. Ministarstvo poljoprivrede održalo je javno savjetovanje o planu zakonodavnih aktivnosti u 2022.
Veliki broj građana i aktivista uključio se u javnu raspravu s komentarima vezanima uz izmjene Zakona o zaštiti životinja zbog zabrane držanja pasâ na lancu. Među najvažnijim prijedlozima udrugâ je da se iz članka Zakona o zaštiti životinja koji propisuje da je zabranjeno »držati pse stalno vezane« izbriše riječ »stalno« i da se dodaju prekršajne odredbe.
Dok god je zakon formuliran u ovomu obliku, omogućava se vlasnicima da životinje drže zarobljene na lancu jer ne postoji sustav koji bi kontrolirao njihovo ponašanje.
Psi su vezani uz ljude, ovise o njima, imaju svoju značajnu ulogu u ljudskomu životu
Grad Solin je jedan od rijetkih hrvatskih gradova koji je donio Odluku o uvjetima i načinu držanja kućnih ljubimaca i načinu postupanja s napuštenim i izgubljenim životinjama (»Službeni vjesnik Grada Solina« br. 10/18, 5/19). U Članku 3, stavak 2 navodi se da »posjednik ne smije ograničavati kretanje kućnim ljubimcima na način koji mu uzrokuje bol, patnju, ozljede ili strah«, a u stavku 3 istog Članka da je »zabranjeno držati pse trajno vezane ili ih trajno držati u prostorima ili dijelu dvorišta bez omogućavanja slobodnoga kretanja izvan tog prostora«, odnosno »vezati pse, osim privremeno u iznimnim situacijama kada ograđivanje dijela dvorišta nije izvedivo. U tom slučaju pas se može vezati na način da mu je omogućeno kretanje u radijusu 5 metara, a sredstvo vezanja i ogrlica moraju biti od takvoga materijala da psu ne nanose bol ili ozljede te da se sredstvo vezanja ne može omotati i samim time skratiti na manje od 5 metara.«
Također, zabranjeno je »trajno i samostalno držanje kućnih ljubimaca na adresi različitoj od prebivališta ili boravišta posjednika, osim u slučaju kada se radi o radnim psima koji čuvaju neki objekt ili imovinu, a posjednik im je dužan osigurati svakodnevni nadzor.«
Komunalni redari i svijest lokalne društvene zajednice
Za nadzor nad provođenjem ove Odluke zaduženi su komunalni redari koji su ovlašteni zatražiti i pomoć policijskih službenika ako naiđu na otpor vlasnikâ pasâ. Prema Odluci, komunalni su redari dužni podnijeti prijavu veterinarskoj inspekciji kada u provedbi nadzora »utvrde da se kućni ljubimac nalazi u stanju na temelju kojega se može zaključiti da životinja trpi bol, patnju ili veliki strah, da je ozlijeđena ili da bi nastavak njezina života u istim uvjetima bio povezan s neotklonjivom boli, patnjom ili velikim strahom.«
Člankom 30. ove Odluke propisane su prekršajne odredbe koje uključuju i novčane kazne za nepoštivanje propisa koji su navedeni u Odluci. U Prilogu 1 propisana je minimalna površina ograđenih prostorâ za pse ovisno o njihovoj težini, kao i veličina pseće kućice. Na mrežnim stranicama Grada Solina istaknuti su kontakti solinskih komunalnih redara kao i prijavni obrazac koji građani mogu ispuniti i prijaviti kršenje prava životinja koja su ovom Odlukom propisana.
Iako je Odluka o uvjetima i načinu držanja kućnih ljubimaca i načinu postupanja s napuštenim i izgubljenim životinjama, koju su lokalne samouprave u obvezi donijeti, veliki korak naprijed u zaštiti prava životinja, važno je naglasiti da svi propisi navedeni u Odluci proizlaze iz samoga Zakona o zaštiti životinja i da tek promjenom Zakona može doći do ujednačenoga postupanja prema životinjama.
Dok se to ne uredi, svaka jedinica lokalne samouprave može na svoj način interpretirati Zakon i različito tumačiti njegove odredbe. Izmjena Zakona dugotrajan je postupak, a Ministarstvo poljoprivrede najavilo je da će tek u 2022. »osnovati povjerenstvo koje će započeti s radom, a u prvom redu s prikupljanjem dokumentacije i izradom analiza nastavno na dostavljene prijedloge za izmjenu Zakona o zaštiti životinja«.
Zaključno govoreći izgleda kako će mnogi psi još dugo živjeti na lancu prije nego se ostvare ciljevi pokrenute kampanje, a do tada jedino preostaje apelirati na savjest i svijest građana i vlasnika pasa da se brinu za životinje koje o njima ovise.
RAZGOVOR SA ZAGREBAČKIM SOLINJANINOM DR. STJEPKOM STIPOM BUĆANOM – Priko baluna i fakulteta do poliklinike i unukâ
Razgovarao: Dinko FAZINIĆ
Fotografije: Privatni album
Nakon pada Vukovara tražili su tri likara za područje Duge Rese. Meni se taman rodila Dora, treća kćer. Mislin se troje male dice doma, nije baš najpametnije za javit se, ali nešto se u meni prilomilo. Nisam moga dopustit sebi da ne pomognem koliko mogu
Reka san babi da je danas Hajduk u Mravincima, misleći da i ona zna da sad igran za njih. Nema kome nisan reka. Utakmica u punom jeku, kad evo ti moje babe u crnoj vešti koju su nosile starije žene u to vrime sa šćapom i lumbrelon, upada u teren i viče sucu. »Šta tiraš dicu da igraju po ovom vrimenu, neš ti meni razbolit moga Stipu«
Kao djeca bili smo ludi za balunom. Jedva bismo čekali da završi kućni red koji je trajao izričito od 14 do 17 sati i otiđemo »bacit na male branke«. Nije bilo pregovora oko ranijega izlaska jer se red poštivao u suprotnome bismo dobili odgojnu iza ušiju. Igor, Daćo, pokojni Kema, Hola, Mlađo, Zvone, Mate i moja malenkost bili smo talentirani za balun.
Jedan je bio ipak poseban, Stipe Stjepko Bućan. Nekoliko godina nakon pošli smo svatko za svojim hobijem. Stipe je bio odličan vezni u pionirima Sloge iz Mravinaca. Nije to promaklo Hajduku pa se brzo našao u njihovim redovima.
Stjepko Bućan u društvu zadovoljnih korisnika njegove poliklinike Jean Claudea Van Dammea i Mirka Filipovića
Odličan je bio Stjepko u juniorima Hajduka. Nametnuo se vrlo brzo u pravoga lidera što ne čudi zbog njegovih izraženih mentalnih sposobnosti.
Danas je Stjepko Stipe Bućan sretan obiteljski i uspješan poslovni čovjek koji zapošljava desetke vrhunskih stručnjaka i vodi uspješnu, visoko specijaliziranu polikliniku za rehabilitaciju ozljeda leđa »Ligament« u Zagrebu.
Za početak, idemo se mi dogovoriti kako voditi razgovor, književno ili po domaću?
Ma naravno po domaću, kakvo je to pitanje.
U redu, ispričaj mi tu priču s Hajdukom koju smo stalno priskakali.
Teško je to ukratko ispričat. Poziv je doša odjednom, poziv koji se ne propušta. Hajduk je bija institucija, san svakoga diteta koji bi udrija jednom balun, ma život.
Nakon svakodnevnog treninga ne bi ima vrimena vratit se u Solin pojist obid pa bi mi ga mater Mira nosila isprid medicinske škole. A ima dobra batuda sa školom i učenjem. U to doba trenirali su me Biće Mladinić i Špaco Poklepović.
Prije jednog treninga ispala mi je svjedodžba srednje škole na pod svlačionice. Bija sam odličan učenik i o tome nisam volija pričat jer je važilo nepisano pravilo da odličan učenik ne more bit dobar nogometaš. I za nesriću, Biće Mladinić skupi taj papir s poda, pogleda i uzvikne: »Špaco, pa jesan ti reka da on ne more bit igrač. Kad dođe do vratara umisto da zabije gol on napravi još dva lažnjaka. Vidi mu svjedožbu. Ima previše čuka u glavi«.
Nikad neću zaboravit jednu utakmicu kad mi je izletija lakat i požalim se Bići Mladiniću. Na to će on meni: »Ne brini sinko, uvik neko zlo za nešto dobro.« I onda kad me nakon nekog vrimena vidija u ambulanti NK Zagreba kako s laktom stišćen igrače, reka je: »Vidiš da ti je dobro doša zakrivljen lakat i da nisi posta igrač pa ne tribaš se vucarat po svitu kao ostali.«
Niki dan mi je Vranković reka nakon šta san ga malo stisnija: »Ma bez veze si stavija naziv ambulante »Ligament«, »Lakat« bi bolje pristaja«.
Ne bi! Nadimak »Lakat« se veže za Aljošu Asanovića. Smišno mi je to sa svjedodžbom, moran priznat. Svi se inače hvale dobrim ocjenama, a ti si ih mora skrivat ka zmije noge. Nego, jesi li ikad zaigra protiv tvoje Sloge?
Neš virovat, prva utakmnica za Hajduk bila je protiv moje Sloge u Mravincima. Sićam se ka sad, padala je jaka kiša, a ja se prije utakmice poša javit babi Ivki i didu Stipi. Reka san babi da je danas Hajduk u Mravincima, misleći da i ona zna da sad igran za njih.
Nema kome nisan reka. Utakmica u punom jeku, kad evo ti moje babe u crnoj vešti koju su nosile starije žene u to vrime sa šćapom i lumbrelon, upada u teren i viče sucu. »Šta tiraš dicu da igraju po ovom vrimenu, neš ti meni razbolit moga Stipu«.
I onda si zbog straja od babe napustija Hajduk, Solin, prista se bavit balunom i pobiga u Zagreb?
Haha, je zbog babe. Ma, zadnju juniorsku godinu počela me bolit peta, trenira san i trpija da ne ispadnen iz momčadi. U to vrime mi je došla želja upisat medicinu, ali kako to sve uskladit. Onda san reka sam sebi, ajde odradi faks, treniraj sam pa ćeš posli vidit oš se moć vratit.
Stipin rođendan, Dragan Kurtović, Sipan Bućan i Dinko Fazinić
U to vrime je igra Sokrates, vrhunski igrač, ujedno i likar, pa šta ne bi i ja moga. Nisam mislija poć u Zagreb jer se u Splitu otvorija medicinski faks, ali san na prvom prijemnom otresa ka kruška. I onda mi je jedan razgovor prominija život.
Sićaš se isprid zgrade je bija koš di su igrali Šimun Anđelinović, braća Brko, Pegla Radošević, Ševerdija, Igor Ćićerić i Boško Matković. U pauzi od košarke uletija mi je Boško i reka: »Znaš mali, veća ti je mogućnost upast na medicinu u Zagrebu, nego u Splitu«. Logično ili ne, posluša san ga, ali nije išlo sve glatko.
Moja ekipa iz srednje otišla je u JNA, a meni je Hajduk odgodija vojsku i ostavija me trenirat. Išli smo vani na puste turnire na kojima san učija za prijemni. Za kraj, pođemo mi na glasoviti juniorski međunarodni turnir »Kvarnerska rivijera« na kojem su osim nas bili Juve, Leeds, Dinamo, Rijeka.
Vodija nas je Pero Nadoveza. Igrali smo protiv Dinama koji je ima u to vrime braću Boban, Jurčevića, Biškupića. Dobili smo ih 1:0 mojin golon. Adrenalin me tira naprid i jedan put kad san krenija na vratara, on je ispuca balun i pogodija direkt u glavu. Zbog dezorijentacije odveli su me u bolnicu.
Nije ništa izgledalo loše, ali kad san tu večer uzeja knjigu u ruke, nisam se ničeg moga sitit. Umra san od straja. Dani su prolazili, ali moje pamćenje se nije vraćalo.
I onda pet dana prije prijemnog, pođem ja u Zagreb kod prijatelja iz srednje škole da mi pomogne u pripremi. Ivan Meštrović, čudo od čovika, spasija me sa zajedničkim pripremanjem. Primalo ih je 120, a prijavilo se priko 600. I znaš koji san bija? 120.
Jednom dođe kod mene u polikliniku na tretman kolegica otorinac koja je tada bila prva na prijemnom, a ja je u šali upitam: »Jesi ti sigurna da zadnji s prijemnog zna dobro svoj posal?«
Pretpostavljan da balun nisi više igra.
Jesan jedno vrime za »Zagreb« kod Dražena Jerkovića, ali zbog boli noge sam mora pristat. Posli san igra za repku faksa sa »po noge« jer je u momčadi bilo i profešura, pa sam mislija, ajde lipo, možda budu malo blaži na ispitima.
Ma kakvi. Prof. Winter s kojin san igra bacija me četiri puta iz anatomije i tira još bolje, još bolje. Reka mi je: »Stipe, ti moraš biti demonstrator ili padaš«. Mrzija san ga. Ali, kad sam nakon faksa doša u Švicarsku na seminar iz ultrazvuka nešto sam shvatija. Kad bi profesor postavija pitanje iz anatomije, samo san ja diza ruku.
Posli me upita odakle sam; na šta san mu ponosno odgovorija, »Hrvatska, Zagrebačko sveučilište«, na što mi je uzvratija da do kraja seminara ne triban više ništa odgovarat. Čim san se vratija u Zagreb otiša san kod prof. Wintera zahvalit mu na »mučenju«.
Na kraju krajeva bez odličnog poznavanja anatomije ne bi moga uspješno radit svoj posal.
Otvaranje vlastite ambulante nije bila ideja dr. Wintera?
Nakon šta sam završio faks otiša san u Gardu 1991. i kad sam se vratija za dvi godine trener Dražen Jerković me na sugestiju mog prijatelja Gašperta doveja na klupu NK Zagreba ka likara. Odma san shvatija nakon prvog treninga da još neki igrači imaju probleme kao i ja. Onda san sam sebi reka, nije slučajno da si se ovdi zateka kako bi im pomoga. U to vrime san radija na hitnoj pa bi nakon noćne iša na trening ka likar.
Jedno poslipodne taman da ću zatvorit ambulantu na vrime, jer žena poluđuje zbog našeg učestalog kašnjenja u teatar ili kino, kad prilazi mi šepajući izvjesni gosp. Ante. I štaš sad? Pomoć sebi i ne naljutit ženu ili otvoriti i pomoći čoviku.
Presudilo je ono drugo zbog čega san i izabra medicinu. Žena će već shvatiti da ćemo i ovaj put prispit na drugi čin. Čovik se žali da nakon operacije kolina još šepa i ima velike probleme. Nakon terapija, ne samo da je normalno hoda, nego je igra mali balun.
Ali nije u tome poanta. Gosp. Ante mi je reka da mi može kreditno pomoć oko opreme u ambulanti. U to vrime mislija sam uzeti dijagnostički ultrazvuk, ali ispostavilo se da puno više košta nego su moje mogućnosti i odusta.
Jedan dan stiže novi ultrazvučni vrhunski aparat ispred ambulante i šalje ga gosp. Ante. Oblija me znoj. Ja ga nazoven i kažem mu, »krivo smo se razumili šjor Ante, nismo mislili to uzet, trenutno nam je preskupo«, na što će on meni: »Momak, jesi li moga zatvorit ambulantu i poć kući kad san doša nakon radnog vrimena. Jesi, ali si osta i spasija me. Ovo ti je moj poklon«.
Šok za šokom, dobro se nisam srušija, jedva san smoga snage pitat kako ćemo mu vratiti, na što mi je odgovorija: »Sinko, vrati drugoj dici«. Gledan u nebo, 1993., žepovi suvi ka barut, a dobija »Ferrarija«.
Znači Dražen Jerković i šjor Ante glavni su »krivci« za posal koji danas radiš?
Haha, pa ajmo reć da djelomično jesu, ali ideja za ovo što radim je zapravo nastala iz osobne nevoje. Postavlja san pitanje, zašto mi unatoč svim terapijama i injekcijama koje sam dobiva u petu, bol u nozi ne prolazi. Jednon prilikon me moj cimer Bujas, danas kirurg u Šibeniku, stisnija po leđima i meni peta sutradan bolje.
Kažem ja ekipi što mi se dogodilo, a oni me počeli zezat, kakav je to problem koji se tako rješava, kakve veze imaju leđa i peta, i da mi je sve u glavi. Oni me zezaju, a ja razmišljan triba li bol uvik ličit od mista di boli.
Na koncu sam shvatija da je moja bol u leđima bila povezana s boli u peti.
Žena je već dobila posal u školi kao učiteljica po struci, ali je ipak odlučila biti podrška u osnivanju ambulante. Sanja je čudo od žene, sav tehnički dio bio je na njenim leđima. To što je moja žena odrađivala su vrlo zahtjevne stvari koji se na prvu ne vide, ali bez kojih sustav ne bi moga funkcionirat. Tako je na meni osta samo moj posal u koji si sto posto i moreš se razvijat. Prava blagodat.
Puno nas je zbog posla prisljeno sidit osam do deset sati za računalom što je pogubno za kralježnicu. Što bi ti takvim ljudima preporučio?
Današnji ritam života, razvoj informatike, prisljava nas da puno sidimo, a to nije normalno za čovika. Tribalo bi ako je moguće naći neku sredinu pa nakon posla šetat, malo vježbat, rastegnit se. Sidenjem se tilo počinje urušavat i kad to skužimo već bude kasno. Ako već niste u tome, najbolji početak za vježbanje su pedesete. Ništa ekstremno, čisto relaksirajuće, ali ne smite se zapustit.
Znam na desetke ljudi koji su podijeli sjajne impresije iz tvoje poliklinike. Neki su prošli neuspjela bolnička liječenja, veći dio poslan na operaciju, ali nakon tvojih tretmana vratili se među »žive« Stvorio si ogromnu reputaciju, ne samo u Zagrebu, već u cijeloj Hrvatskoj. U čemu je tajna tvog uspjeha?
Uvik se pitam u ovih trideset godina kako radimo, zašto nam ljudi rado dolaze, a nikad nismo platili ni kunu za promidžbu. Mišljenja sam kad nešto ponizno, temeljito radiš, ljudi to znaju prepoznati. Na kraju zahvaljuješ Bogu za svaki dan, za dar koji ti je da kako bi na pravi način pomoga ljudima i radiš posal koji voliš. Nema tih para koje mogu platit kad vidin zadovoljstvo kod osobe kojoj san pomoga. Kako bi reka Bepo Matešić: »Nije u šoldima sve«. S takvin pristupom, nemaš straja za posal.
Sudionik si više olimpijada. Sudjelovao si u najvećim uspjesima i medaljama plivača Draganje, tenisača Ančića, vatarpolista, rukomentaša. Kako si ti kao mladi likar uletija u sve to?
Jednom su mi u ambulantu upali izbornik vaterpolo reprezentacije pok. Silić, Perica Bukić i prof. Labar. Pozvali su me kao liječnika jer su Peharec i Suman išli sa rukometašima. Moju prvu olimpijadu smo pobijedili Jugoslaviju u četvrtfinalu.
Iza toga san iša na olimpijadu u Australiju pa Grčku, di san bija s rukometašima koji su osvojili zlato, sudjelovao i u bronci Ančića i Ljube, srebra Draganje. Pet olimpijada san naniza, nova i lipa iskustva. E da, skoro san zaboravija nezaboravno. Bija san medicinska pomoć i u osvajanju Goranovog Wimbledona. Nema veće časti nego predstavljati dostojanstveno i ponosno svoju državu.
Stjepko i supruga imaju petero djece, tri cure; Teu, Mirtu i Doru, dva momka, Jakova i Franu, te za sad sedmero unučadi: Jeru, Maru, Nevu-Karmelu, Šimuna, Emu, Pavla, Patrika
Tija san priskočit priču o Domovinskom ratu jer imam osjećaj da diram po nikad zacijeljenim ranama , ali kad već spominješ.
Sad je već prošlo puno vrimena pa je lakše. Je, nakon pada Vukovara tražili su tri likara za područje Duge Rese. Meni se taman rodila Dora, treća kćer. Mislin se troje male dice doma, nije baš najpametnije za javit se, ali nešto se u meni prilomilo.
Nisam moga dopustit sebi da ne pomognem koliko mogu. I onda skupija ženu i troje dice, išli se slikat da dica imaju uspomenu ako se ne vratim. A doli su me zatekle užasne scene, puno mrtvih i ranjenih mladih ljudi, a nije baš bilo adekvatne opreme pa san reka generalu Miljevcu da idem doma po opremu i vraćam se.
Mislili su da sam se pripa i sigurno se neću vratit. Ali vratija san se i osta godinu i po. Na žalost moj mentor doktor Đaković, otac petoro dice, nije ima tu sriću. Ubili su ga pod oznakom Crvenog križa na koji se ne smi pucati. Strašno.
Posli san sudjelova i u Oluji. Iako su me mnogi odvraćali od rata zbog troje male dice i riskiranja gubitka posla na hitnoj, ponosan san na svoju odluku. To su trenuci kad jesi ili nisi. Izija bi se živ da san odlučija drukčije.
Ti si jedan od boljih promicatelja demografske obnove. Ali, sigurno vam nije bilo lako s petero dice.
Istina, imamo petero dice, tri cure; Teu, Mirtu i Doru, dva momka, Jakova i Franu, te za sad sedmero unučadi: Jeru, Maru, Nevu-Karmelu, Šimuna, Emu, Pavla, Patrika. Pa nas ti zovi u goste, hehehe. Sićan se kad je moj dragi punac osta šokiran kad samo mu rekli da čekamo drugo dite, a mi četvrta godina faksa. Reka mi je: »Sinko moj, ja san mislija da ti ka budući likar nešto znaš o medicini«.
Pokazuje li neko od dice interes nastaviti rad u poliklinici?
Teško je znati. Sin Jakov je na trećoj godini medicine u Rijeci, a treća kćer Dora je završila kineziologiju. Njih dvoje su možda najizgledniji kandidati. Starije kćeri Tea koja je završila kroatistiku i Mirta predškolski nisu izravno vezane za ovu djelatnost. Doduše, Tea je znala pomagati na pultu. Najmlađi sin Frane je tek sedmi razred, ima mota sa ljudima, ali tek triba vidit u što će se profilirati. Ovo je lip posal jer znaš da pomažeš ljudima. Di ćeš veće sriće za likara kad bolesnog čovika podigneš da opet može normalno funkcionirati. Sve u Božje ruke. Nije bitno što će dica radit, bitno je da uživaju u svom poslu, kao i ja.
Po materi Miri Solinjanin, Ninčević, po ocu Ivi, nekadašnjem nogometnom treneru, Mravinčanin. Vidiš li sebe u jednom od ova dva mista u mirovini?
E lipi moj, teško. Ako Bog da sa ženicom ću se bavit oko unuka. Nisan od ljudi koji zaboravljaju svoje korijene. Dica tribaju znat odakle im je ćaća, zaletimo se mi doli od gušta, ali ne, ne virujen u trajni povratak. U Zagrebu je bačeno obiteljsko sidro.
VIJEĆNIČKA PITANJA SA SEDME SJEDNICE GRADSKOGA VIJEĆA – Strukturalni i komunalni problemi
Vedran Duvnjak (NLM) zatražio je da mu se pisanim putem dostave koeficijenti za obračun plaća svih zaposlenika Grada te računi za nabavku sprava namijenjenih uređenju planiranoga dječjeg igrališta u Draškovićevoj ulici. Tihomir Bečko (nezavisni) još jednom je postavio pitanje neriješenih granica s općinom Klis, a zanimao se i za elektrifikaciju Blaca te uređenje dječjega igrališta na Žižinoj glavici
Aktualni sat 7. sjednice Gradskoga vijeća otvorio je predsjednik Ivan Andabak (NLM) apelom da se materijali za Vijeće ubuduće dostavljaju u elektroničkomu umjesto u papirnatom obliku. Osim toga iznio je prijedlog splitskog ogranka Staroslavenskoga instituta, središnje hrvatske akademske ustanove za istraživanje hrvatske glagoljice i glagoljaštva, o postavljanju spomenika Ćirilu i Metodu u gradu Solinu.
Andabak se zanimao i za prijateljstvo grada Solina s drugim gradovima, a odgovor mu je dao dogradonačelnik Ivica Rakušić koji je istaknuo kako Solin trenutačno prijateljuje samo s talijanskim gradom Monte Compatria, ali da postoje inicijative za još nekoliko sklapanja prijateljskih odnosa, s gradovima Rama u Izraelu, Wadowice u Poljskoj i Rugao u Kini.
– Nažalost, panedemija virusa COVID-19 zaustavila je realizaciju tih planova i odgodila ih za neka bolja vremena – rekao je dogradonačelnik Rakušić.
Balotište uz groblje i javna nabava
Vijećnik Goran Miličević (HDZ) postavio je pitanje vezano uz uređenje bivšega balotišta pored Novoga groblja u Solinu, točnije zanimalo ga je što se planira napraviti na tom prostoru.
Prema riječima upravitelja Vlastitoga komunalnog pogona Ante Parčine u planu je uklanjanje postojećega montažnog objekta te prenamjena ovoga prostora u igralište namijenjeno djeci.
Vijećnik Zdravko Perko (HDZ) zanimao se za daljnje korake vezane uz Pravilnik o provedbi javne nabave.
– Znamo da je Ministarstvo uprave RH 19. studenoga dostavilo službenu odluku kojom daje za pravo gradonačelniku da obustavi primjenu akta donesenoga od strane Gradskoga vijeća međutim Gradsko vijeće nije postupilo sukladno navedenoj odluci pa me zanima što nas sada očekuje – pitao je vijećnik Perko.
– S obzirom da Gradsko vijeće nije u propisanom roku povuklo svoju nezakonitu odluku Ministarstvo je pokrenulo spor pred Upravnim sudom – odgovorio je gradonačelnik.
Nova lista za POS-ove stanove
Željko Ljubičić (HDZ) osvrnuo se na skori početak gradnje POS-ovih stanova u Svetomu Kaju te ga je u vezi s tim zanimalo je li istekla postojeća lista korisnika stanova, po kojim uvjetima će se formirati nova te planira li Grad i dalje sudjelovati u Programu poticane stanogradnje.
Gradnja POS-ovih stanova u Svetomu Kaju nakon dugogodišnjega procesa uskoro bi trebala započeti
Odgovorio mu je pročelnik Odjela za javne djelatnosti Darko Bilandžić ističući kako je lista korisnika POS-ovih stanova vrijedila do 1. prosinca 2021. te da je potrebno provesti natječaj za novu pri čemu će doći do korigiranja kriterija u skladu s potrebama građana.
– Prijedlog novih uvjeta će prije raspisivanja natječaja biti predstavljen Gradskomu vijeću, a nova lista će biti javno dostupna – rekao je pročelnik Bilandžić dok je gradonačelnik Ninčević najavio daljnje sudjelovanje Grada u projektima stambenoga zbrinjavanja mladih obitelji uz napomenu kako će se ispitati mogućnost provedbe nekih drugih modela.
Troškovi uređenja ulica i koeficijenti gradskih službenika
Vijećnik Ivan Rubić (NLM) apelirao je da se ležeći policajci koji su nedavno postavljeni u Ulici don Frane Bulića dodatno osvijetle, a zatražio je i troškovnik vezan uz uređenje ulica Petra Krešimira IV., Kliški put i Svetog Nikole.
Ivan Kalaica (NLM) postavio je pitanje izgradnje novoga mosta iza Doma »Zvonimir«, pored ribogojilišta jer je postojeći zbog dotrajalosti zatvoren za prolaz.
Pročelnica Odjela za komunalne djelatnosti Sanja Samardžija u svomu je odgovoru istaknula kako je navedeni most u vlasništvu Hrvatskih voda s kojima je Grad pokrenuo dogovore jer se bez njihove suglasnosti ne može pristupiti izgradnji novoga mosta.
Vedran Duvnjak (NLM) zatražio je da mu se pisanim putem dostave koeficijenti za obračun plaća svih zaposlenika Grada te računi za nabavku sprava namijenjenih uređenju planiranoga dječjeg igrališta u Draškovićevoj ulici.
Granice s Klisom i struja na Blacima
Solinsko zakozjačko selo u godini 2022. idalje je bez električne mreže
Tihomir Bečko (nezavisni) još jednom je postavio pitanje neriješenih granica s općinom Klis, a zanimao se i za elektrifikaciju Blaca te uređenje dječjega igrališta na Žižinoj glavici.
– Problem granica između grada Solina i općine Klis traje već dugi niz godina i pregovori koje smo do sada imali s predstavnicima navedene općine nisu urodili plodom. U međuvremenu sam delegirao svoga zamjenika Ivicu Rakušića da zajedno s predsjednikom Gradskoga vijeća Ivanom Andabakom nastavi pregovore, ali uvjeren sam da će konačna odluka ipak biti na Vladi RH – rekao je gradonačelnik.
Pitanje vezano uz elektrifikaciju Blaca Grad će proslijediti nadležnim službama HEP-a, a igralište na Žižinoj glavici u tijeku je realizacije, naime proveden je postupak nabave za izradu projekte dokumentacije za navedeni prostor na kojem bi se trebalo naći igralište za mali nogomet i košarku te pet do šest igrala namijenjenih djeci, najavljeno je ovom prilikom.
Uspornici na prometnicama i park za pse
Damir Bekavac (NLM) zatražio je da mu se pisanim putem dostavi popis udruga koje djeluju na području grada Solina zajedno s izvješćem o visini sredstava koja im se dodjeljuju. Osim toga zanimao se za uređenje prometnice koja prolazi kroz Kučine, a koja je u nadležnosti Županijske uprave za ceste.
Solinsko-kliška granica vječno je pitanje sjednica Gradskoga vijeća
Prema riječima pročelnice Sanje Samardžije već je izrađen prometni elaborat za navedenu prometnicu u Kučinama te je u tijeku javno savjetovanje vezano uz izmjenu i dopunu odluke o uređenju prometa na području grada Solina.
Mario Jaman (SDP) zamolio je da se, sukladno zahtjevima građana Ulice Gašpina mlinica, ispita mogućnost postavljanja uspornika u navedenoj ulici od broja 59 do broja 65.
Vijećnica Anita Perković Milišić (NLM) zanimala se za najavljeno uređenje još jednoga parka za pse na području grada Solina, a upozorila je i na loše stanje rubnika u ulici Kliški put.
– Postojao je idejni projekt za uređenje parka za pse u neposrednoj blizini raskrižja Širina, ali pokazalo se da on nije izvediv zbog arheoloških ostataka koja se nalazi na tom prostoru. Trenutačno smo u fazi iznalaženja zamjenske lokacije – odgovorio je dogradonačelnik Ivica Rakušić.
Pročelnica Sanja Samardžija odgovorila je na pitanje vezano uz rubnike u ulici Kliški put ističući kako je postojeće oštećenje nastalo uslijed postavljanja javne rasvjete te će isto uskoro biti sanirano.
SEDMA SJEDNICA GRADSKOGA VIJEĆA NEIZGLASAVANJEM PRORAČUNA OBILJEŽENA POTPUNIM BLOKIRANJEM RADA GRADA I GRADSKIH SLUŽBI – Ispisivanje povijesti
Odbijanjem temeljnog financijskog dokumenta teškoga nešto više od 186 milijuna kuna odbijeni su i prijedlozi programa naslonjenih na njega, program za građenje i održavanje komunalne infrastrukture, programi javnih potreba u kulturi i sportu te program javnih potreba socijalne skrbi
Neusvajanjem prijedloga proračuna za 2022. kojega je gradonačelnik Dalibor Ninčević predstavio 22. prosinca na 7. sjednici Gradskoga vijeća Grad Solin je od 1. siječnja ove godine u potpunoj financijskoj blokadi.
Tom prilikom je vladajuća većina koju čini koalicija Nezavisna lista mladih (NLM), Bolji Solin, Most, SDP i nezavisni vijećnik Tihomir Bečko odbila temeljni financijski dokument težak nešto više od 186 milijuna kuna. Osim proračuna odbijeni su i prijedlozi programa naslonjenih na njega, program za građenje i održavanje komunalne infrastrukture, programi javnih potreba u kulturi i sportu te program javnih potreba socijalne skrbi.
– Žao mi je što proračun nije usvojen, prvenstveno radi građana jer činjenica je da će dobar dio gradskih investicija, programa i transfera udrugama biti oskudan, gotovo neprovediv. Mislim da građani Solina to nisu zaslužili – rekao je tom prilikom gradonačelnik Dalibor Ninčević napominjući kako svatko preuzima odgovornost za svoje odluke.
– Moram istaknuti da sam predsjednika Gradskoga vijeća još 8. studenoga 2021. upoznao s pripremom proračuna te da sam pozvao njega i aktualnu većinu u Gradskomu vijeću da daju svoje sugestije. Oni su očito imali drugačiji plan što su u konačnici i potvrdili. Iz svega ovoga trebamo izvući određene pouke, a vjerujem da će to učiniti i građani te da se ovakva situacija više nikada neće ponoviti – poručio je gradonačelnik Ninčević.
Istovremeno je predsjednik Gradskoga vijeća Ivan Andabak obrazlažući razloge neusvajanja proračuna poručio kako se radi o principima proizašlima iz nesuradnje s gradonačelnikom.
– Mogli smo odmah nakon usvajanja rebalansa proračuna za 2021. zajedno sjesti za stol i dogovoriti programe koji bi se našli unutar financijskoga plana za 2022., ali to se očito nije dogodilo – rekao je Andabak dodajući kako po njegovu mišljenju neusvajanje proračuna neće dovesti do većih problema u financiranju tekućih gradskih obveza i davanja.
Nakon neusvajanja proračuna uslijedila je izrada Odluke o privremenomu financiranju Grada koja temeljem zakona može biti na snazi do 31. ožujka, a njezin predlagatelj, predsjednik Gradskoga vijeća, predstavio ju je na sjednici održanoj pretposljednjega dana 2021. Odlukom o privremenomu financiranju sredstva predviđena za sveukupne tromjesečne rashode iznose 7.4 milijuna kuna.
– Privremeno financiranje se, temeljem zakonskih odredbi, obavlja razmjerno proračunu ostvarenomu u istom razdoblju prethodne godine, a najviše do jedne četvrtine ukupno izvršenih rashoda. Prilikom izrade spomenute Odluke korišteni su podaci proračuna ostvarenoga u 2020. jer izvršenje proračuna za 2021. još nije doneseno – pojasnio je Andabak obrazlažući način izrade ovoga dokumenta koji je usvojen s 11 glasova za, pristiglih od strane vladajuće većine u Gradskomu vijeću, te s 8 suzdržanih glasova vijećnika HDZ-a.
Gradonačelnik je već 5. siječnja 2022. obustavio primjenu Odluke o privremenom financiranju Grada Solina za razdoblje od 1. siječnja do 31. ožujka 2022. jer je njome, kako je obrazložio, povrijeđen Zakon o proračunu.
– Odluka je upućena na ocjenu u Ministarstvo financija, a do donošenja pravorijeka planiram iskoristiti zakonsku mogućnost izrade Odluke o financiranju nužnih izdataka i rashoda kako bi Grad mogao nastaviti s funkcioniranjem – poručio je Ninčević.
USVOJENE TRI OD ČETRNAEST TOČAKA SEDME SJEDNICE GRADSKOGA VIJEĆA
Teško bez dijaloga
Od ukupno 14 točaka sadržanih u dnevnomu redu 7. sjednice aktualnoga saziva Gradskoga vijeća usvojene su tek tri, a jedna od njih odnosi se na financiranje aktivnosti Hrvatske gorske službe spašavanja, odnosno na prijedlog da se u proračunu za 2022. za ovu namjenu osigura 100 tisuća kuna.
Među usvojenim točkama našli su se još prijedlog izmjena i dopuna statuta Dječjega vrtića »Cvrčak« Solin te prijedlog Programa rada Gradske knjižnice Solin s financijskim planom za 2022. kojega je predstavio ravnatelj Knjižnice Ivan Peroš. Planirani prihodi GK Solin u 2022. iznose 2.9 milijuna kuna, a u istom su iznosu planirani i rashodi.
Podršku vladajuće većine nije dobio plan i program rada Dječjega vrtića »Cvrčak« Solin za pedagošku 2021./’22. s financijskim planom za 2022. kojega je predstavila ravnateljica DV-a Anđela Biuk. Sukladno predstavljenim financijskim projekcijama, prihodi DV-a »Cvrčak« u 2022. planirani su u iznosu od gotovo 35 milijuna kuna jednako kao i rashodi, ali ovaj je plan, jednako kao i Program rada odbijen bez detaljnijega obrazloženja.
Većinom glasova odbijen je i Plan razvoja sustava civilne zaštite za 2022. s financijskim planom za trogodišnje razdoblje kojega je predstavio pročelnik Odjela za javne djelatnosti Darko Bilandžić.
Najviše rasprave pak razvilo se oko Odluke o imenovanju ravnatelja Javne ustanove u kulturi »Zvonimir« Solin. Upravno je vijeće JUK »Zvonimir« naime donijelo odluku o prijedlogu kandidata Tonća Ćićerića, koji je protekle četiri godine bio na funkciji ravnatelja spomenute ustanove. Tonća Ćićerića su osim Upravnoga vijeća podržali i stručni djelatnici JUK »Zvonimir« te članovi Kulturnoga vijeća grada Solina ističući kako je kao ravnatelj u proteklom mandatu značajno podigao razinu produkcije kulturnih programa ustanove na glazbenom, dramskom i izložbenom području što je uvelike doprinijelo prepoznatljivosti Solina u širim kulturnim krugovima.
Vladajuća većina u Gradskomu vijeću unatoč navedenomu nije podržala prijedlog o imenovanju Tonća Ćićerića, a njihovu je odluku odmah po završetku sjednice prokomentirao gradonačelnik Dalibor Ninčević.
– Mislim da su tu sve riječi suvišne i da su svi naši građani koji su ovo gledali shvatili poruku, a to je da se zatvaraju vrata stručnosti i kompetentnosti, a otvaraju se vrata nekim političkim igrama u koje ne želim ulaziti – poručio je gradonačelnik.
KONFERENCIJE ZA MEDIJE GRADONAČELNIKA DALIBORA NINČEVIĆA O NOVONASTALOJ SITUACIJI U GRADU SOLINU
Neizvjesnost i nesigurnost
Nakon neusvajanja proračuna za 2022. i donošenja Odluke o privremenomu financiranju uslijedile su dvije konferencije za medije sazvane od strane gradonačelnika Dalibora Ninčevića.
Na prvoj konferenciji održanoj 3. siječnja Ninčević je predstavio javnosti detalje Odluke o privremenomu financiranju, napominjući kako je ovaj važan dokument dobio na uvid netom prije početka sjednice te kako njime nije predviđeno dovoljno sredstava za daljnje neometano funkcioniranje Grada.
– Planirani proračun Grada Solina trebao je iznositi gotovo 187 milijuna kuna, a Odluka o privremenomu financiranju za prva tri mjeseca ove godine predviđa tek 7.4 milijuna za financiranje svih potreba Grada i potreba proračunskih korisnika – rekao je Ninčević upozoravajući na propuste napravljene prilikom izrade spomenute Odluke.
– Prema izvršenju proračuna za 2020. koji je iznosio 132.6 milijuna kuna najviši iznos od jedne četvrtine ukupno izvršenih rashoda koji se mogao osigurati za prva tri mjeseca ove godine iznosi 33.1 milijuna kuna što je za 25.76 milijuna manje od iznosa sadržanoga u Odluci – rekao je gradonačelnik napominjući kako je nemogućnost raspolaganja sredstvima iz gradske blagajne dovela i do kašnjenja isplate plaća zaposlenicima gradske uprave i Vlastitoga komunalnog pogona te svih gradskih ustanova, Dječjeg vrtića »Cvrčak«, Gradske knjižnice i Javne ustanove u kulturi »Zvonimir«.
Tijekom druge konferencije za medije održane 13. siječnja gradonačelnik je upoznao javnost s koracima koje je poduzeo u cilju deblokiranja Grada i vraćanja u donekle normalizirano funkcioniranje.
– Neispravnu i nezakonitu Odluku o privremenom financiranju koje je izradilo i usvojilo Gradsko vijeće stavio sam izvan snage. Iskoristio sam jedinu opciju koju mi zakon omogućava te započeo s izradom Odluke o financiranju nužnih izdataka i rashoda, kojom ću nastojati osigurati sve isplate ugovorenih obveza i ostvarenih prava građana koje su do sada neodgovornom i nepromišljenom odlukom Gradskoga vijeća bile blokirane – poručio je gradonačelnik dodajući kako je Odluka o privremenomu financiranju upućena na ocjenu u Ministarstvo financija, a potom bi o njoj ovisno o stavu Ministarstva trebao odlučivati i Visoki upravni sud.
– Na žalost, situacija nije dobra po Grad i građane Solina. Zavladala je neizvjesnost i nesigurnost i teško se snalaziti u svemu tome – rekao je gradonačelnik napominjući kako proračun, kao temeljni financijski dokument, nikakva druga odluka ne može adekvatno zamijeniti.
PRIOPĆENJE ZA MEDIJE VLADAJUĆE KOALICIJE U GRADSKOMU VIJEĆU
Pravovremeno reagirati
Nakon što smo pripremili Odluku, gradske službe na nju nisu imale primjedbe, a kolege i kolegice iz HDZ-a, članovi Odbora za financije bili su suzdržani na dokument, kao što su kolegice i kolege iz HDZ-a bili suzdržani na Gradskomu vijeću. Zašto tada nisu reagirali i već tada predstavili dokument Odluke kao nezakonit i neodrživ?
Poštovani i cijenjeni predstavnici medija,
gospodin Gradonačelnik je u svoja dva zadnja medijska obraćanja po pitanju političke situacije u Gradu Solinu, prvenstveno vezano za Odluku o privremenomu financiranju, javnosti naveo brojne netočne podatke, a neke iznimno bitne za razumijevanje situacije zaboravio predstaviti.
Zaključno sagledavajući kronologiju događaja 12. siječnja Predsjednik Gradskoga vijeća je zatražio mišljenje nadležnih institucija kako bi se situacija u Solinu raščistila, a uz objašnjenje trenutačne situacije institucijama, točnije Ministarstvu pravosuđa i uprave poslana je sva dokumentacija, službena korespondencija i ostalo potrebno kako bi Ministarstvo dalo mišljenje.
Gradsko vijeće tako je zatražilo mišljenje po sljedećim pitanjima:
1) Može li Gradsko vijeće donijeti Odluku o izmjenama i dopunama odluke o privremenom financiranju kako bi se ispravile eventualne greške zadržavajući se u okvirima koji su za privremeno financiranje utvrđeni u Zakonu o proračunu?
2) Može li Gradsko vijeće donijeti takvu odluku, kao što je ranije navedeno u pitanju br. 1, ako je trenutačna Odluka o privremenomu financiranju obuhvaćena Odlukom o obustavi općega akta od strane gradonačelnika?
3) Postoje li kakva zakonska ograničenja za izvršavanje isplate plaća službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi i ostalim djelatnicima Grada, konkretno u slučaju Solina, ako po gradonačelnikovu tumačenju određena sredstva Odlukom o privremenom financiranju (30. prosinca 2021.) nisu dostatna, iako sam Zakon o proračunu navodi u čl. 44 stavak 3. kako se za privremeno financiranje određuju sredstva najviše do 25% ukupno izvršenih rashoda prema zadnjem izvještaju izvršenja proračuna, dok se ne navodi minimum rashoda?
Slijedom navedenoga potpuno je jasno kako Gradsko vijeće nije željelo niti je blokiralo Grad u bilo kojemu smislu stoga navodi gospodina Gradonačelnika jednostavno ne odgovaraju istini, jer je i sam rekao kako novca ipak ima za sve neophodne rashode, a samo razdoblje dok je na snazi Odluka o privremenom financiranju ograničavajuće je za nova zaposlenja i ugovaranje novih poslova, na što od samoga početka upozoravamo.
Odluku o privremenomu financiranju Gradsko vijeće je pripremilo nakon što se gospodin Gradonačelnik kukavički povukao iz izrade istoga ostavljajući minimalan vremenski prostor Gradskomu vijeću za izradu istoga. Pored toga otegotna okolnost za Gradsko vijeće je bio i izostanak adekvatne pomoći od strane Grada jer je sama Odluka donošena na temelju dokumenata dostavljenih od strane gradskih službi.
Gradonačelnik je rekao kako su gradske službe do kasno radile kako bi nama pomogle, no nije spomenuo kako gradske službe utorkom rade u poslijepodnevnim satima, a također nije spomenuo kako se najviše vremena izgubilo upravo u pripremi dokumenta za dostavu.
Nakon što smo pripremili Odluku, gradske službe na nju nisu imale primjedbe, a kolege i kolegice iz HDZ-a, članovi Odbora za financije bili su suzdržani na dokument, kao što su kolegice i kolege iz HDZ-a bili suzdržani na Gradskomu vijeću. Zašto tada nisu reagirali i već tada predstavili dokument Odluke kao nezakonit i neodrživ? Zašto gospodin Gradonačelnik nije već ranije pripremio odluku o privremenomu financiranju znajući kako postoji mogućnost za istu s obzirom na političku situaciju u Solinu? Zašto gospodin Gradonačelnik nije odgovorio 6. siječnja na poziv za dogovor oko Proračuna?
Iako se čitavo vrijeme kroz medije provlači teza kako je Gradsko vijeće blokiralo Solin upravo je gospodin Gradonačelnik na zadnjoj konferenciji demantirao samoga sebe objašnjavajući kako je pronašao način za plaćanje svih neophodnih rashoda. Tu nije trebalo »pronaći« ništa jer plaće nikada nisu ni bile upitne.
Tehnički gledano i da je Gradsko vijeće donijelo odluku kako za vrijeme trajanja privremenoga financiranja ostavlja jednu kunu izvršnoj vlasti za podmirenje troškova Gradonačelnik nema apsolutno nikakvo ograničenje za isplate plaća i slično, štoviše zakon mu takvo što i dopušta. Grad Split primjerice prije nekoliko godina nije ni imao Gradsko vijeće, a i prošli su rok od 31. ožujka (do kada vrijedi Odluka o privremenom financiranju) pa su plaće bile isplaćivane i Grad je u potpunosti normalno funkcionirao.
Hrvatski je Sabor 2012. donio Uredbu od izmjenama i dopunama odluke o privremenom financiranju pa takvu odluku nitko nije sporio, kao što se sada spori solinskomu Gradskomu Sve odluke Gradskoga vijeća donesene su u skladu sa zakonima RH i na temelju dostavljenih materijala od strane izvršne vlasti.
Ono što posebno smeta jest pozivanje na građane. Pa upravo svi mi smo birani od strane građana, nismo sami nigdje došli. Naš legitimitet proizlazi upravo iz volje građana, što gospodin Gradonačelnik uporno ignorira. Odbijajući bilo kakav vid suradnje s Gradskim vijećem on odbija suradnju s građanima. Nisu svi građani birali HDZ kao svoju opciju, upravo suprotno, građani su HDZ-u većinom rekli ne. Takvu političku situaciju gospodin Gradonačelnik jednostavno mora prihvatiti i biti Gradonačelnik svima, kao što mi pokušavamo.
Iako Gradonačelnik navodi kako je on iznad politike i kako spašava cijeli Grad od tobože lošega Gradskog vijeća sam sebe demantira po tko zna koji put. Puna su mu usta vrtića i naših dragih teta kad priča o plaćama, dok s druge strane nije napravio ništa po pitanju navodnoga »mobbinga« u vrtićima. Možda razlog nečinjenja leži u činjenici kako je na čelu Upravnoga vijeća vrtića predsjednik solinskog HDZ-a i samim time stranački nadređen gospodinu Gradonačelniku?
Čitava ova priča je tužna politička borba gdje izvršna vlast pokušava na sve načine difamirati Gradsko vijeće, predstaviti nesposobnim, a sve u svrhu novih izbora. Izvršnoj vlasti ne odgovara kontrola Gradskoga vijeća jer Solin nakon 30 godina ima drugačiju političku priču gdje jedna politička opcija nema apsolutnu kontrolu nad svim segmentima upravljanja Gradom.
Sustav koji se gradio tridesetak godina nije naviknut na ovako što gdje se pita, gdje se kontroliraju financije, gdje se pokušavaju implementirani nove stvari, gdje se pokušava demokratizirati sustav i gdje se pokušava sve raditi transparentno.
LJEKOVITO BILJE I BILJNI PRIPRAVCI – Darovi za Kralja
Tamjan je jedna od najstarijih mirisnih smola, njime se trgovalo još prije 5000 godina na Arapskom poluotoku i u sjevernoj Africi, gdje je bio vrijedan poput zlata. U staromu Egiptu se koristio u religijskim obredima, za balzamiranje mumija, za cijeljenje rana, ali i u kozmetici za izradu maske za pomlađivanje, a pougljeni tamjan je ženama služio za iscrtavanje očiju i obrva
Tamjan – Boswellia sp. – porodica Burseraceae
Tamjan je aromatična smola koja se dobiva iz stabla Boswellia – tamjanovac, kojih nalazimo diljem Azije i Afrike, a dobiva se zarezivanjem kore tamjanovca. Boswellia su zimzelena stabla iz porodice Burseraceae koja obuhvaća tridesetak vrsta.
Može narasti do 5 ili 6 metara visine, lišće joj postane vrlo gusto i u razdoblju najvećih vrućina i suše prestaje vegetativna aktivnost, a lišće opada kao što se događa kod naših biljaka u zimskim mjesecima. Biljka cvate stvarajući vrlo lijep cvat, sastavljen od malih bijelih cvjetova skupljenih u grozd.
Kako smo spomenuli rod Boswellia ima više vrsta od kojih se može dobivati smola tamjana, a najviše se za to koriste Boswelia Sacra, Boswelia Carterii (arapski tamjanovac) i Boswelia Serrata (indijski tamjanovac).
Vrste imaju i svoje varijetete, pa smola tamjana koja se dobiva ovisno o mjestu uzgoja i varijeteta može varirati po kemijskom sastavu, boji i mirisu.
Tamjan je jedna od najstarijih mirisnih smola, njime se trgovalo još prije 5000 godina na Arapskom poluotoku i u sjevernoj Africi, gdje je bio vrijedan poput zlata. U staromu Egiptu se koristio u religijskim obredima, za balzamiranje mumija, za cijeljenje rana, ali i u kozmetici za izradu maske za pomlađivanje, a pougljeni tamjan je ženama služio za iscrtavanje očiju i obrva.
Ajurvedska medicina je upotrebljavala tamjan za liječenje astme, artritisa, za zacjeljivanje rana, za zaštitu od patogenih mikroorganizma kao i za pročišćavanja krvi. Bio je jedna od najpoželjnijih biljaka na svijetu i u vrijeme staroga Rima, činjenica je da su ga stari Rimljani obožavali i trošili više tisuća tona tamjana godišnje za svoje potrebe.
Tamjan se od davnina koristi i u kršćanstvu u obredima rimokatoličke i pravoslavne Crkve.
Tamjan je osim toga i jedna od najstarijih i najljekovitijih biljaka koja se tisućljećima upotrebljava za liječenje brojnih bolesti i poremećaja. Ima široku primjenu i izvan medicine, u kozmetici, za osvježavanje prostora i kao sredstvo za opuštanje tijekom meditacija. Tamjan kao lijek ne uzrokuje nikakve nuspojave kod kontinuirane primjene.
Najvažniji sastojak tamjana su bosvelijske kiseline koje imaju izuzetno snažno protuupalno i analgetičko djelovanje i vrlo su učinkovite u smanjivanju boli uzrokovanih artritisom i upalnim stanjima zglobova i kostiju. Preporuča se za ublažavanje simptoma Chronove bolesti, za liječenje cista i za normaliziranje cirkulacije krvožilnog sustava.
Ekstrakt tamjana – tamjanov acetat, dokazano utječe na neurološka oštećenja, olakšava simptome depresije i smanjuje tjeskobu. Za tamjanov acetat je znanstveno dokazano da ima izuzetan utjecaj na dio mozga koji je odgovoran za emocionalni razvoj i stanje čovjeka. Tamjan ima anksiolitički učinak što zapravo opisuje njegovu sposobnost da smanji tjeskobu i napetost kod ljudi i potakne tijelo i um na opuštanje.
Izuzetno svojstvo tamjana da smiri i opusti organizam, te da prevlada negativne emocije, prepoznato je pa se danas najčešće korisi kao prirodno sredstvo za liječenje depresije i anksioznosti. Ovo djelovanje može objasniti njegovu povijesnu uporabu tijekom vjerskih obreda, molitve ili meditacije. Omogućavajući brže postizanje smirenja i ispunjujući organizam pozitivnom energijom postao je sredstvo koje pomaže kod brojnih metoda za postizanje ravnoteže uma i tijela. U svrhe stvaranje emocionalne ravnoteže i umirivanja od velike pomoći je i sami miris tamjana primjenjen kao aromaterapija.
Ulje tamjana ima jedinstveni učinak na dišni sustav pa se koristi kao pomoć kod bronhitisa, prehlada i alergija. Vrlo povoljno djeluje na sve vrste sinusitisa i na astmu, a njegova primjena je vrlo jednostavna jer je dovoljno nakapati na ruku nekoliko kapi ulja i udisati njegov miris više puta dnevno kako bi pomogao pročišćavanju dišnih puteva. Ulje je izrazito blagotvorno i u liječenju problematične kože pa pomaže u rješavanju problema s aknama, ožiljcima, strijama i borama, na potpuno neškodljiv i netoksičan način. Nikada se ne koristi potpuno čisto ulje tamjana, već ga treba razrijediti s nekim baznim uljem.
Indija je danas najveći proizvođač tamjana. Indijci vrlo često žvaču smolu tamjana za poboljšanje zdravlja desni i zuba, jer njegova antimikrobna svojstva održavaju usnu šupljinu slobodnom od raznih patogenih mikroorganizama.
Premda i arapski i indijski tamjanovac imaju ljekovito djelovanje, klinički se najviše ispitivao upravo indijski, Boswelia serrata. Kemijski spojevi odgovorni za učinkovitost tamjanovca su derivati bosvelične kiseline koji inhibiraju upalne procese. Iako mehanizmi djelovanja nisu još u potpunosti razjašnjeni, postoje objašnjenja da ekstrakt tamjanovca ometa molekule koje omogućuju nakupljanje upalnih stanica u tkivu.
Derivati bosvelične kiseline ekstrakta tamjanovca djeluju i na sustav lipooksigenaze smanjujući lokalne upalne čimbenike leukotriene. Uz to, ekstrakt tamjanovca djeluje i na enzime koji rastu u upalnim i degenerativnim bolestima i nazivaju se matriks metaloproteinaze sprječavajući njihovu pretjeranu aktivnosti matriks metaloproteinaza još je jedan od mehanizama djelovanja tamjanovca.
Djelovanje ekstrakta tamjana na osteoartritis je dokazano kliničkim istraživanjima. Potvrđeno je da smanjuje jutarnju ukočenost i intenzitet boli, poboljšava snagu i pokretljivost zglobova, sve bez nuspojava uobičajenih za klasične protuupalne lijekove.
Eterično ulje arapskoga tamjanovca ima izraženo sedativno djelovanje na način da umiruje i usporava disanje, pa se koristi inhalacijski ili dermalno kod stresa i nervoza. S ciljem olakšavanja dišnih tegoba zbog svog mukolitičkog i ekspektorirajućeg djelovanja nalazi svoju primjenu u terapiji astme i bronhitisa inhalacijom.
U kozmetici se koristi najviše za izradu anti-age kozmetike, pa bi najjednostavnija primjena bila da u 20 ml biljnog ulja ploda divlje ruže ili badema nakapate 5 kapi eteričnog ulja arapskog tamjanovca, a koristi se za njegu lica prije spavanja.
Zadnjih godina istraživanja ekstrakta tamjana pokazuju da ima pozitivan učinak u smanjivanju lošega kolesterola. Također indicije su da pojačava učinak kemoterapije, a antikancerogeno djelovanje je vezano uz njegovo izazvanje apoptoze stanica raka, za sada samo u »in vitro« pokusima.
Smirna, mirra – Commiphora myrrha – porodica Burseraceae
Smirna se može uzgajati u posudama, obično se za uzgoj odabire Commiphora wildii, a najčešće se uzgaja kao bonsai. Biljka se razmnožava sjemenom ili vegetativno zakorijenjivanjem reznica. U vrtlarstvu je biljka cijenjena kao ukrasni bonsai, a također i kao prirodni repelent za muhe, komarce i druge dosadne kukce
Postoji pedesetak vrsta Commiphora, ali najviše se koristi za proizvodnju smirne grm Commiphora myrrha koji raste u vrućim i suhim polupustinjskim područjima Afrike, Arabije, Pakistana i Indije. Commiphora listopadno stablo, jako je dugovječna, a u punom vegetativnom razvoju naraste do 4 metra. Deblo je kvrgavo i debelo, sa srebrno-sivom napuknutom korom. Ponekad se u podnožju debla stvori veliki caudex koji svojom rezervom vode omogućava biljci da preživi u razdobljima duge suše i velike vrućine.
Na granama su suhe i oštre bodlje. Listovi su, mali, kožni i intenzivno zelene boje. Cvatovi smirne su narančaste boje u obliku metlica. Plodovi su vrlo ukrasne crvene bobice.
Na kraju ljeta iz pukotina kore izlazi smola, smirna, koja ima slatkast balzamični miris, po okusu je gorkokisela, a po boji žuto-narančasta.
Smirna se može uzgajati u posudama, obično se za uzgoj odabire Commiphora wildii, a najčešće se uzgaja kao bonsai. Biljka se razmnožava sjemenom ili vegetativno zakorijenjivanjem reznica. U vrtlarstvu je biljka cijenjena kao ukrasni bonsai, a također i kao prirodni repelent za muhe, komarce i druge dosadne kukce.
Smola smirne kao i tamjan, sakuplja se iz kore grma starog 3 do 4 godine, zareže se oko 2,5 cm duboko i pušta da isteče, a otprilike 2 tjedna kasnije kada se smola potpuno stvrdne, sakuplja se odvajanjem od kore.
Najpoznatije vrste smirne su Commiphora mukul, grm porijeklom iz Indije; Commiphora gileadensis sorta rasprostranjena u Saudijskoj Arabiji, Jemenu i jugoistočnom Egiptu; Commiphora wildii ili Namibijski tamjan, koji je endemska vrsta rasprostranjena na stjenovitim padinama između 600 i 1000 metara nadmorske visine.
Upotreba smirne od davnina je velika. Smola ili smirna koristila se u prošlosti za balzamiranje mrtvih i spaljivanje poput tamjana u okviru vjerskih obreda. Ovidij u 10. knjizi Metamorfoze spominje biljku commiphora myrrha, biljku povezanu s božanskom ljepotom.
Danas se u modernoj medicini koristi i u pripremi lijekova zbog svojih ljekovitih svojstava: pokazuje antibakterijsko, antivirusno i protuupalno djelovanje, smanjuje pretjerani rad štitnjače. Stoga se koristi protiv infekcija probavnog sustava, upalnih procesa kože te kod hipertireoze.
Ulje smirne se dobiva iz smole ove biljke i značajna je njegova upotreba u kozmetici jer djeluje tako da zateže kožu, zaustavlja krvarenje te potiče zacjeljivanje rana. Ulje smirne djeluje i kao antiseptik, uništava gljivice, dezinficira i sprječava upale te potiče prokrvljenost.
Uz to obnavlja i jača kožu i vrlo je djelotvorno kod kožnih problema. Budući da smirna ima općenito vrlo dobra njegujuća svojstva, njeno ulje se koristi i u ostalim mnogobrojnim proizvodima za njegu.
Smirna kao i tamjan zbog antiseptičkih svojstava nalazi primjenu u stomatologiji i proizvodnji preparata u terapiji parodontalnih bolesti. Ulazi u sastav zubnih pasta i voda za usta. U aromaterapiji smirna ima primjenu jer čisti dušu, daje unutarnju snagu i potiče smirenost i ravnotežu. Pomaže kod gubitka volje i kod duševnoga umora, daje optimizam i pouzdanje i odlična je kao ulje za meditaciju.
Smirna se već tisućljećima upotrebljava zbog svog jakog baktericidnoga djelovanja. Nađeni su zapisi na papirusima u starom Egiptu o primjeni kod balzamiranje ljudi i životinja. U vrijeme Hipokrata primjenjivana je kao tonik i antiseptik, kao ekspektorans kod pojačanog sekreta respiratornih organa, a zbog antimikrobnog djelovanja i u terapiji urogenitalnih organa.
U Bibliji se smirna dovodi u svezu s poklonstvom triju mudraca s Istoka novorođenom djetetu Isusu, Evanđelje po Mateju (2,11) spominje među darovima uz zlato i tamjan i smirnu. Drevne su civilizacije poznavale miru još davno prije Kristova rođenja.
Mira / smirna je gumirezina, koja se prvenstveno dobiva od biljne vrste Commiphora. Sastoji se od nepravilno oblikovanih komada, kvrgastih ili okruglastih zrna, katkad gotovo grozdastih, žućkaste ili crvenkastosmeđe boje. Zrna su na prijelomu školjkasta i voštanog sjaja, žilava su i teško se razbija u prašak koji je žutosmeđe do crvenkastosmeđe boje. Miris smirne je svojstven i aromatičan, a okus gorak i ljutkast. Kad se žvače, lijepi se za zube.
Postoji i Indijska mira ili Guggul-smola koja potječe od vrste Commiphora mukul Hook, koju neki zapadni znanstvenici smatraju patvorinom. U Indiji nalazi primjenu u ayurvedskoj medicini kao antireumatik. Smirna se sastoji od vrlo kompleksne smjese strukturno različitih spojeva, koji se mogu svrstati u tri skupine. Eterično ulje koje je žuto do žutozeleno i gusto, a postotak jako varira od 6 do 17 posto.
U ulju prevladavaju seskviterpeni i seskviterpenski ugljikovodici kao i seskviterpenski alkoholi. Druga skupina je topljiva smolna frakcija zastupljena je s 25 do 40 posto, a sastoji se najviše od komiforske kiseline i njihovih estera. Treća skupina je vodotopljivi dio gume i iznosi 30 do 60 posto.
Postoje brojni znanstveni radovi koji potvrđuju već poznata svojstva smirne, da ima baktericidno djelovanje, pospješuje granulaciju i zacjeljivanje rana, a u obliku alkoholnih otopina primjenjuje se u liječenju upale sluznice usta i ždrijela. Dokazan je njen analgetski učinak, protuupalno i antipiretsko djelovanje. Tinktura smirne se koristi najviše pri parodontalnim oboljenjima.
Uzročnici parodontalnih bolesti su bakterije iz plaka, mekih naslaga i kamenca. Sredstva na bazi mire za njegu usne šupljine su obično kao otopine za premazivanje zubnog mesa ili vode za usta.
Smirna je u EU registrirana i kao prirodni začinski ekstrakt za hranu.
PADALINE
U mjesecu studenom 2021. u Solinu na području Gornje Rupotine palo je 250 litara kiše po četvornom metru.
Ova web stranica koristi kolačiće tako da vam možemo pružiti najbolje moguće korisničko iskustvo. Podaci o kolačićima pohranjuju se u vašem pregledniku i obavljaju funkcije poput prepoznavanja kod povratka na našu web stranicu i pomaže našem timu da shvati koji su dijelovi web stranice vama najzanimljiviji i najkorisniji.
Ukoliko onemogućite ovaj kolačić, mi nećemo moći spremiti vaše postavke. To znači da ćete prilikom svake posjete morati odobriti ili blokirati kolačiće.
Držeći tako u zadnje vrijeme prepoznatljivi »allegro moderato« brojnim izložbama, predavanjima, predstavljanjima publikacija i različitim manifestacijama Zbirka je i u ovoj panedmijskoj godini dala značajan doprinos promicanju osobe i stvaralaštva hrvatskoga velikana Joze Kljakovića.
