RAZGOVOR S VRANJIČANKOM MAJOM ERCEGOVIĆ KAPETANICOM DRVENOGA JEDRENJAKA – »Ćer o’ stareg kalafata«

SOLINSKA KRONIKA 331, 15. ožujka 2022.

Razgovarala: Marijana BATARELO-JELAVIĆ
Fotografije: Jakov TEKLIĆ

– Otac je s gradnjom broda krenuo 1991. početkom Domovinskoga rata u teška vremena kada u kući nismo imali novca niti za najosnovnije potrebe. Po struci je bio brodograditelj i cili je život proveja u brodarstvu. Najprije je radio u škverovima, a onda je nabavio izletnički brod, zvao se »Toni« i s njime je organizirao jednodnevne izlete. Zime je provodio izrađujuć kaiće koje je prodavao, a ja sam uvik trčkarala oko njega – priča kapetanica Maja

»Majka, žena, kapetanica…« riječi su koje na najbolji način opisuju 37-godišnju Vranjičanku Maju Ercegović koja stojeći 20 godina za kormilom jedrenjaka živi svoj san, ali i san svog oca Tomislava Mandića koji je 10 godina svoga života posvetio izradi dvadesetčetiri metarskog drvenog ljepotana koji s ponosom nosi ime »Moja Maja«.

– Otac je s gradnjom broda krenuo 1991. početkom Domovinskoga rata u teška vremena kada u kući nismo imali novca niti za najosnovnije potrebe. Po struci je bio brodograditelj i cili je život proveja u brodarstvu. Najprije je radio u škverovima, a onda je nabavio izletnički brod, zvao se »Toni« i s njime je organizirao jednodnevne izlete. Zime je provodio izrađujuć kaiće koje je prodavao, a ja sam uvik trčkarala oko njega – priča nam Maja tijekom ugodne ćakule uz kavu na vranjičkoj rivi.

Dvadesetčetiri metarski drveni jedrenjak »Moja Maja« Tomislav Mandić je gradio punih 10 godina

– Dok pričamo meni je u glavi kako sam tribala iskoristit ovu bonacu za lakirat brod – smije se Maja koja nije naučila mirovati.

– Od malena sam uz oca stalno nešto radila i to mi je u krvi. Sićan se da bi došla iz škole i na brzinu napisala domaći samo da mu mogu pomagat oko broda.

Unatoč ratnim vrimenima odlazija je u Bosnu i u Slavoniju i dovozio kubike i kubike drvene građe, hrastovine, borovine, tikovine i mahagonija, a posebna avantura bila je nabavka motora koji pogoni »Moju Maju«. Za kupit motor proda je izletnički brod i auto, golfa, a onda je bio problem kako ga prinit na brod. Tu nam je u pomoć priskočila Hrvatska vojska sa svojim helikopterom. I onda smo 2001. krenuli na prvu plovidbu, otac i ja – prisjetila se Maja napominjući kako je jedan pano u salonu rezerviran za fotografije vezane uz gradnju jedrenjaka.

– U početku sam plovila s ocem, a onda on zbog godina i bolesti više nije mogao ići sa mnom. Prvi put sam samostalno zapovidala 2014. Čoviku koji je bija sa mnom i koji je vozija brod je iznenada pozlilo, naškodile mu pečene paprike i luk toliko da je završija u bolnicu, a ja ostala sama s brodon punin gostiju. Sutradan je tribalo privezat brod u Gružu, stvarno je bilo nezgodno, nepovoljan vitar, puste jahte, ali uspila sam i to me ohrabrilo da nastavim – govori nam Maja.

Vranjička kapetanica uz jedrenjak kojim tijekom turističke sezone plovi na sedmodnevnim krstarenjima

Njezinog oca, kalafata Tomu odnila je azbestoza 2018. Nije radio u Salonitu, ali živio je blizu.

– Njegov odlazak bio mi je dodatni motiv da nastavim unatoč svim predrasudama s kojima sam se susrela, a bilo ih je dosta.

Govorili su mi: di će jedna žena upravljat brodom, žena donosi nesriću na brodu i slično. U početku su svi mislili da mi je to samo hir i da će me proći, a kad su vidili koliko sam uporna i koliko se trudim i predrasude su nestale – kroz smijeh će Maja koja je nakon završene Opće gimnazije Vladimir Nazor upisala Pomorski fakultet gdje je stekla diplomu iz pomorskoga menadžmenta.

– Ja sam odmah nakon osnovne škole, a pohađala sam OŠ Vjekoslava Paraća, htjela upisati srednju pomorsku, ali kako sam bila odlična učenica moj razrednik se oštro protivio tome i nagovorio me da upišem gimnaziju. Poslije je ipak prevladala ljubav prema pomorstvu iako mi u konačnici diploma ne znači puno. Ovo je posao gdje moraš raditi i biti spreman na sve, od najnižih poslova do upravljanja brodom, nema tu biranja – govori Maja koja uza se ima posadu sastavljenu od dva mornara i konobara, dok je za kuhanje zadužen njezin suprug Hrvoje.

– Uglavnom je to stalna, uigrana ekipa i to je jako važno – tvrdi Maja dodajući kako je riječ o ljudima s kojima punih pet mjeseci provodi 24 sata dnevno te je jako važno da se dobro slažu.

– Bazirani smo na sedmodnevna krstarenja, a kapacitet su nam 24 putnika. Sezona traje od polovice svibnja do polovice listopada, ali to ne vrijedi za zadnje dvije godine jer 2020. zbog situacije s koronom nismo ni isplovili, a prošle godine smo odradili tek polovicu uobičajene sezone – požalila nam se kapetanica Maja dodajući kako je ovogodišnju sezonu, s obzirom na rat u Ukrajini, teško predvidjeti jer već stižu otkazi rezervacija.

– Nerijetko čujem komentare kako je meni lako jer radim pet mjeseci, a ostatak godine odmaram, ali to su ljudi koji ne znaju da je zima za nas posebno intenzivna jer je to vrime kad se brod sređuje. Skidaju se jedra i tapeti, sve se rasprema i kreće servis motora i generatora, brušenje, lakiranje, pituravanje. Osim toga treba preživit zimu jer nam je brod jedini izvor prihoda – ističe naša sugovornica dodajući kako joj najteže pada odvojenost od djece.

– Toni ima 9, a Marieta 4 godine i već su naučili da ljeta provode s mojom mamom, bakom Ivkom bez koje ne bismo mogli funkcionirati. Toni ne voli brod, draži su mu brojevi, dok je Marieta pravo materino dite, s dvi i po godine je već upravljala pentom – kroz smijeh će Maja dodajući kako je često pitaju li voljela da njezina djeca nastave ovaj posao.

Posebno je mjesto u brodskome salonu rezervirano za pano s fotografijama izgradnje velebnoga jedrenjaka

– Ne znam što bi odgovorila. Nije ovo lako. Trebaš bit stvarno zaljubljen u brod i more, trebaš imati san i slijediti ga. Ja sam sretna i ne bi ništa mijenjala, a oni kako odluče. Bez obzira koji posao odaberu ja ću ih podržati – poručuje Maja koju je još davno novinar Damir Tolj, u svojoj reportaži smjestio u stihove poznate Oliverove pjesme »Ćer o’ stareg kalafata«.

»Pape jon je gradi brode, bi je meštar od zanata, na sve bande kad se ode nigdir takvog kalafata. Bi je meštar zlatne ruke ma najlipje ča je jema nisu brodi nasrid luke vengo ćer krasota je’na…«

Rad s ljubavlju nema cijenu

Kalafat Toma Mandić je brod, koji je nazvao po kćeri jedinici izgradio u dvoru, na mjestu današnjega maslinika, a porinuo ga je ispred kuće, gdje je i danas vezan, uz pomoć čuvene »Brodospasove« pomorske dizalice »Veli Jože«.

– Trebalo je najprije grtalicom izdubit dno da brod ne nasidne jer je bilo plitko – objašnjava nam Maja dok se zajedno uspinjemo na jedrenjak praćeni pogledima kućnoga ljubimca, dvogodišnjeg dalmatinera Skubija koji se radije drži kopna.

Dok nam kapetanica s ponosom pokazuje svoga drvenog ljepotana primjećujemo kako svaki »kantun« odiše ljubavlju koju je njezin pokojni otac Toma ugradio u ovo svoje životno djelo.

– Teško je procijenit njegovu pravu vrijednost jer nije sve u materijalu, to su sati i sati rada, deset godina svoga života je on u ovo uložija. To niko ne može platit – s nostalgijom će Maja.

Gost na vr’ jarbola

Dvogodišnjem dalmatineru Skubiju kraj je draži od mora

– Na brodu sam doživila puno lipih trenutaka, ali bilo je i neugodnih situacija. Svega ima kad vozite dvadesetak ljudi koji zajedno trebaju provesti sedam dana. Bilo je tu puno novih ljubavi, pa čak i prosidbi, ali bilo je i prekida.

Dođu zajedno i nakon dva dana se posvađaju pa traže odvojene kabine, a ja ih nemam di smistit jer je sve puno. E onda moraju izdržat kako znaju – kroz smijeh će Maja dodajući kako ima i posebno zahtjevnih gostiju.

– Bude i pijanstava, a jednom nam se jedan gost popeja na vrh jarbola i nije zna sić, pa ti odluči šta ćeš s njim – veselo će Maja koja se s godinama naučila nositi sa svim situacijama.

– Najvažnije je da mi predvidimo neveru i da se na vrime sklonimo na sigurno, a ove peripetije s gostima se uvik nekako riješe – poručuje iskusna kapetanica.

Od vrtla do mora

Kad nije na brodu ili oko njega Maja je u vrtu. Obrađuje masline, sadi rajčice, kupus i krumpire.

– Imamo 28 stabala maslina, a ovo ostalo sadimo za svoje potrebe. Domaće je domaće, a mi nismo naučili mirovat – govori Maja pokazujući na maslinik zasađen na zemljištu na kojemu je njezin otac gradio jedrenjak.

– Moram pohvaliti muža, iako on neće moć virovat da ga hvalim – smije se Maja dodajući kako bi bez njega teško sve stigla.

– Hrvoja sam upoznala u vrime kad je radio kao mornar na turističkim brodovima. Tada sam i ja na »Mojoj Maji« radila kao mornar i tribala sam razvuć kablove u marini, a on se ponudio da mi pomogne.

Naravno da sam odbila iako mi je bio simpatičan. Sad smo već 13 godina u braku i moramo se slagat jer kako bi inače izdržali toliko miseci na brodu po cili dan zajedno – veselo će Maja.

POTRAGA ZA RJEŠENJEM PROMETNO-DRUŠTVENIH PROBLEMA S KOJIMA SE SVAKODNEVNO SUSREĆU NAŠI SUGRAĐANI – Pojedinci i društveni (ne)red

SOLINSKA KRONIKA 331, 15. ožujka 2022.

Pojedinci koji s(a)vjesno izgrađuju našu društvenu zajednicu i rade na njezinu razvoju nerijetko su pritom usporeni, ako ne i zaustavljeni onim članovima zajednice čije se ponašanje ne odlikuje brigom za druge i opće dobro

Kada se dvoje ili više pojedinaca udruži u zajednički oblik suživota govorimo o nastanku društvene zajednice. Suvremeno društvo nerijetko odlikuju zajednice koje se sastoje od grupa ljudi s različitom identifikacijom, životnim navikama, rasom, vjerom itd.

Društvena je zajednica životno okruženje za sve koji se u nju uključuju. Ponajbolja ilustracija suvremenoga društva je susjedstvo. Obitelj koja primjerice živi u neposrednoj blizini može biti druge rase ili vjere, ali zajedno s drugim obiteljima izgrađuje istu društvenu platformu, isto mjesto i područje na kojemu obitava tvoreći time društvenu zajednicu. Kako bi društvena zajednica mogla što bolje funkcionirati i razvijati se potreban je red koji će to omogućiti.

Jedan od osnovnih i neizostavnih preduvjeta civiliziranoga načina života stoga je razvijena svijest građana o potrebi održavanja komunalnoga reda, odnosno čistoće i urednosti sredine u kojoj obitavaju te poštivanje prometnih propisa. Stranice našega mjesečnika neprestano su posvećene problemima koji proizlaze iz nekulture i sramotnoga ponašanja pojedinaca.

Pojedinci koji svjesno izgrađuju našu društvenu zajednicu i rade na njezinu razvoju nerijetko su pritom usporeni, ako ne i zaustavljeni onim članovima zajednice čije se ponašanje ne odlikuje brigom za druge i opće dobro.

Potaknuti pak onima koji se zalažu za učinkovito i sigurno funkcioniranje društvene zajednice zabilježili smo nekoliko prometno-komunalnih situacija na nekoliko lokacija, a u kojima interes pojedinca ponovno dolazi ispred interesa čitave društvene zajednice. U nastavku dakle donosimo fotografije i odgovore koje su na naš upit dostavile nadležne službe Grada Solina.

(ne)održavanje komunalnoga reda
Olupina vozila na privatnoj parceli na solinskoj Bilankuši, neposredno uz sjeveroistočni ugao salonitanskih bedema: – Riječ je o zemljištu u privatnom vlasništvu čijeg se vlasnika višekratno upozoravalo na neuredno stanje parcele. Vlasniku predmetne parcele izdat će se nalog s rokom za uređenje zapuštenosti parcele što predmnijeva i uklanjanje olupine vozila na istoj –
(ne)održavanje komunalnoga reda
Vozilo koje se mjesecima nalazi parkirano na glavnomu ulazu u arheološki park na Manastirinama: – Radi se o zemljištu u gradskomu vlasništvu, a kako je parkirano vozilo, žuti kombi, uredno registrirano, komunalno redarstvo nema pravnu osnovu za uklanjanje predmetnoga vozila –
(ne)održavanje komunalnoga reda
Zapuštena ograda u Ulici hrvatskih branitelja koja onemogućava neometano kretanje nogostupom: – Neuredno držanje ograde, odnosno obraslost iste živicom koju treba orezati, odgovornost je vlasnika, odnosno tvrtke »Coca Cola« Hrvatska. Odsjek za komunalno redarstvo Grada Solina izdao je usmeni nalog, a temeljem istoga uputit će i pismeni nalog za rezanje živice koja ulazi na nogostup gradske prometnice kao i primjereno bojanje ograde na mjestima gdje je zahrđala –
(ne)održavanje komunalnoga reda
U Draškovićevoj ulici neposredno uz prometni trak na zemljištu u vlasništvu Arheološkoga muzeja duže vremena se nalazi višemetarsko plovilo: – Plovilo zabilježeno na fotografiji postavljeno je na zemljištu u vlasništvu Ministarstva kulture koje je povjereno na upravljanje Arheološkom muzeju u Splitu. Putem službene evidencije utvrđen je vlasnik vozila koji je u kontaktu s komunalnim redarstvom izjavio da je spreman dobrovoljno ukloniti plovilo čim djelatnici Muzeja otpočnu s istražnim radovima na ovom arheološkom lokalitetu –
(ne)održavanje komunalnoga reda
Privatni autoprijevoznici u Ulici Hrvatskih branitelja parkiraju teretna motorna vozila na kolnoj površini: – U Ulici Hrvatskih branitelja prometni redari do sada su postupali 43 puta te su ispisali 4 novčane kazne i 39 pisanih upozorenja. S vlasnikom teretnih motornih vozila parkiranih u navedenoj ulici pored postupanja više je puta obavljen i usmeni razgovor zbog rješavanja navedenog problema –
(ne)održavanje komunalnoga reda
Teretna motorna vozila parkirana na zemljištu u vlasništvu grada Solina na samomu ulazu na vranjički poluotok: – Parkirana teretna motorna vozila, autobusi i osobna motorna vozila uz kolnik Krešimirove ulice u Vranjicu ne nalaze se na javnoj prometnoj površini te na taj način nisu u području djelovanja prometnoga redara –

DESET POMOĆNIKA U NASTAVI ZAPOSLENIH PREKO »UDRUGE MOJE DIJETE« U BORBI S NELOGIČNOSTIMA OBRAZOVNO-ODGOJNOGA SUSTAVA – Zagreb može, ostatak države ne

SOLINSKA KRONIKA 331, 15. ožujka 2022.

Oni su se primjerice izborili da im se satnica poveća na 30 kuna u slučajevima gdje to sufinancira grad Zagreb, dok je nama ostalima satnica 25 kuna neto sukladno odredbi Ministarstva znanosti i obrazovanja što je ispod minimalne studentske satnice

Udruga roditelja djece s poteškoćama u razvoju »Moje dijete« Solin već deset godina provodi projekt »TI si uz MENE!« putem kojega osigurava zapošljavanje pomoćnika u nastavi i stručno komunikacijskih posrednika. Trenutačno je posredstvom udruge angažirano 10 pomoćnika u nastavi koji djeluju u osnovnim školama Vjekoslava Paraća u Solinu, Petra Kružića u Klisu i u OŠ Dugopolje te u centrima za odgoj i obrazovanje Slava Raškaj i Juraj Bonači u Splitu.

Prema riječima Ljubice Milković, voditeljice Udruge »Moje dijete«, pomoćnici se već godinama nose s brojnim problemima unutar sustava koji ne prepoznaje važnost njihova rada. To najbolje potvrđuje činjenica da Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike još uvijek nije odredilo kvalifikacijsku oznaku njihovog zanimanja u Registru Hrvatskog kvalifikacijskog okvira.

U prostorijama Udruge »Moje dijete« susreli smo se s četiri pomoćnice u nastavi, Miom Bartulović i Marijom Martinić Vidović, koje su angažirane u COO Juraj Bonači, Ivanom Korolija iz COO Slava Raškaj te Marinom Vrdoljak iz OŠ Dugopolje. Na početku razgovora naglasile su nam kako uistinu vole posao koji rade jer je plemenit i pun empatije, ali da su nezadovoljne kada je u pitanju njihov status unutar sustava i vrednovanje njihova rada.

– Od 2013. radim kao pomoćnica u nastavi i iz godine u godinu se nadam kako će naš status konačno biti riješen, ali to se do danas nije dogodilo – govori Mia Bartulović napominjući kako je puno problema s kojima se susreću.

– Prijavljene smo na pola radnoga vremena, odnosno na ukupno 23 sata tjedno, a naši radni sati i sati učitelja ne određuju se na isti način. Tako se primjerice pomoćniku koji je u školi od 8 do 12.20 h računa kao da je radio 4.5 sata, dok se učitelju istovremeno računa da je proveo 5 sati na nastavi jer naš sat traje 60 minuta, a njihov 45, kao da nismo u istom razredu – objašnjava Mia.

Četiri pomoćnice u nastavi, Mia Bartulović i Marija Martinić Vidović, koje su angažirane u COO Juraj Bonači, Ivana Korolija iz COO Slava Raškaj te Marina Vrdoljak iz OŠ Dugopolje ističu nepravednost u vrjednovanju njihova statusa unutar sustava kao i njihova rada

– Osim toga moram reći i to da naš radni odnos prestaje završetkom nastavne školske godine i svako ljeto smo prisiljene prijaviti se na Zavod za zapošljavanje da bismo svakog rujna uvijek iznova iščekivale hoće li projekt proći ili ne i hoće li dijete o kojemu brinemo dobiti odobrenje Ministarstva ili ne – govori Mia dodajući kako postoji Udruga pomoćnika u nastavi, ali da ona djeluje u Zagrebu i uglavnom se bazira na problematiku grada u kojem djeluje.

– Oni su se primjerice izborili da im se satnica poveća na 30 kuna u slučajevima gdje to sufinancira grad Zagreb, dok je nama ostalima satnica 25 kuna neto sukladno odredbi Ministarstva znanosti i obrazovanja što je ispod minimalne studentske satnice – dodaje Marija Martinić Vidović koja zadnje tri godine radi kao pomoćnica u Centru Juraj Bonači.

Uz sve navedeno naše sugovornice su se požalile i na činjenicu da unutar sustava ne postoje propisani standardi za provođenje edukacija.
– Brojne institucije nude edukacije, po različitim cijenama i u različitomu trajanju i to sami moramo financirati, a pojedina uvjerenja koja dobijemo nam se ne upisuju u radnu knjižicu – dodaju naše sugovornice.

Još jedan detalj oko kojega su suglasne jest činjenica da nije isto raditi kao pomoćnik u redovnoj školi i u specijaliziranim ustanovama.
– U ustanovama je opseg našega angažmana daleko veći i zahtijeva stalnu interakciju s djetetom jer neka od njih imaju pelene, prisutne su i teškoće pri kretanju pa im moramo pomagati kod odlazaka na toalet, neki imaju teškoća u hranjenju pa i tu moramo pomagati. Osim toga, mi koje smo u specijaliziranim ustanovama moramo raditi i u slučaju kada nema djeteta za kojega smo zadužene. U tomu slučaju preuzimamo brigu za drugu djecu, što u sustavu redovitoga školstva nije slučaj – ističu naše sugovornice dok voditeljica Udruge »Moje dijete« naglašava kako je puno problema koji se »stavljaju pod tepih«.

– Problemi u specijaliziranim ustanovama traju već tridesetak godina, od osamostaljenja hrvatske države. Naime, odjeli odgoja i obrazovanja koji djeluju unutar javnih ustanova nisu izdvojeni iz sustava socijalne skrbi, a ponašaju se kao da jesu i prate termine školskih praznika koje propisuje Ministarstvo znanosti i obrazovanja. Problem se očituje i u pretrpanim razrednim odjelima, iznad normativa propisanih pravilnicima, heterogenosti učenika u samim skupinama te nemogućnosti zamjene odsutnoga djelatnika do 7 dana. To se ne bi smjelo događati jer te odjele u ustanovama pohađaju djeca kojima je potrebna stalna skrb – upozorila je Milković.

– Svakako bih istaknula i to da su pomoćnici angažirani putem udrugâ u neravnopravnomu položaju sa svojim kolegama u ustanovama, odnosno ne tretira ih se na isti način. Kad su u pitanju njihova prava usmjerava ih se na udruge kao poslodavce, a kada su u pitanju obveze onda se od njih traži i više od onoga za što su angažirani. Iz godine u godinu se nadamo konačnomu rješavanju navedenih problema te stalnomu zapošljavanju pomoćnika u nastavi i stručno komunikacijskih posrednika jer bismo na taj način dobili educirane i sigurne zaposlenike. Naime, zbog nesigurnosti jedan dio njih samo privremeno radi na ovim poslovima što dovodi u neprilike škole, ali i udruge. Sreća je da imamo pomoćnice koje, unatoč diskriminaciji koju doživljavaju unutar sustava, i dalje s ljubavlju i entuzijazmom obavljaju svoj poziv – poručila je Milković.

Formirati zasebna razredna odjeljenja

To bi otvorilo mogućnost da se škole specijaliziraju za određene teškoće učenika, odnosno da se primjerice u jednoj školi formira homogena skupina za djecu s down sindromom, u drugoj za djecu s poremećajima iz spektra autizma, u trećoj za granične intelektualne teškoće i tako dalje, pa bi tek onda mogli govoriti o inkluzivnom školovanju i integraciji djece s TUR-om u zajednici

– Broj djece s teškoćama u razvoju u neprestanom je porastu što potvrđuju i statistike, a dionici u sustavu obrazovanja se ne prilagođavaju ili djelomično primjenjuju zakone, smjernice i Pravilnik o osnovnoškolskom i srednjoškolskom obrazovanju učenika s Teškoćama u razvoju (TUR) što treba mijenjati – smatra Ljubica Milković, voditeljica Udruge »Moje dijete« Solin.

– Istaknula bih potrebu formiranja posebnih razrednih odjeljenja u svim školama u sustavu redovnog obrazovanja. To bi otvorilo mogućnost da se škole specijaliziraju za određene teškoće učenika, odnosno da se primjerice u jednoj školi formira homogena skupina za djecu s down sindromom, u drugoj za djecu s poremećajima iz spektra autizma, u trećoj za granične intelektualne teškoće i tako dalje, pa bi tek onda mogli govoriti o inkluzivnom školovanju i integraciji djece s TUR-om u zajednici.

Trenutačno na području Solina imamo posebno razredno odjeljenje u dvije škole, OŠ kraljice Jelene i OŠ kralja Zvonimira i u okviru njih nastavu istovremeno pohađaju učenici od 1. do 8. razreda s različitim spektrom poteškoća. Takva je situacija gotovo u čitavoj Hrvatskoj što ni u kom slučaju nije dobro i u kontradiktornosti je sa zakonima i pravilnicima koje je Ministarstvo znanosti i obrazovanja samo donijelo – smatra Milković.

Roditeljska podrška pomoćnicama

Nadamo se da će sustav prepoznati važnost djelovanja pomoćnika i konačno im riješiti status. Njihovo iščekivanje je i naše iščekivanje jer ne znamo kako bismo funkcionirali bez njihove pomoći – poručili su roditelji članovi Udruge

Podršku pomoćnicama u nastavi iskazale su i mame, članice Udruge »Moje dijete«, Anita Milovac, Marijana Ivanović i Anđelka Radić.
Kćerka Anite Milovac, devetogodišnja Sara, boluje od rijetkoga »Phelan McDermid« sindroma i pohađa nastavu u COO Juraj Bonači.

– Pomoćnici su naša produžena ruka i dajem im punu podršku u borbi za njihov status. Kad imate osobu s kojom i roditelj i dijete »klikne« u svakom pogledu onda je to neprocjenjivo – rekla je Anita Milovac dodajući kako je Sarina pomoćnica zadužena za još jedno dijete u grupi.

– Ona to uspješno usklađuje i stvarno smo zadovoljni njezinim radom, ne znam kako bismo funkcionirali bez nje – govori Sarina mama.

Marijanin sin Petar, 14-godišnjak s »Downovim« sindromom, pohađa posebnu skupinu u OŠ kralja Zvonimira u Solinu i ima pomoćnicu koja brine samo o njemu.

– Petar ima višestruke teškoće, potrebna mu je pomoć pri penjanju uza stube, kod odlaska u WC, kod hranjenja, tako da je potpuno vezan uza svoju pomoćnicu, ona mu pruža osjećaj sigurnosti – ističe Marijana dodajući kako je odnos sustava prema pomoćnicima uistinu sramotan.

– Oni nisu samo pomoćnici, oni su njegovatelji našoj djeci, oni ih štite, pomažu im. Ukoliko se nastavi ovakva situacija bojim se da će biti sve manje onih koji će se odlučiti za ovaj posao – smatra naša sugovornica.

Anđelkin sin, 13-godišnji Duje, također ima downov sindrom, a trenutno pohađa 6. razred u COO Juraj Bonači.

Duje ima pomoćnicu koju dijeli s još jednim dječakom, bez nje bi teško funkcionirao i doista sam joj neizmjerno zahvalna kao i Udruzi »Moje dijete« koja nam pruža pomoć i podršku – kazala je Anđelka Radić.

Nadamo se da će sustav prepoznati važnost djelovanja pomoćnika i konačno im riješiti status. Njihovo iščekivanje je i naše iščekivanje jer ne znamo kako bismo funkcionirali bez njihove pomoći – poručile su naše sugovornice.

NAKON VIŠEGODIŠNJIH PREDRADNJI U SVETOMU KAJU POLOŽEN TEMELJNI KAMEN ZA ZGRADU IZ PROGRAMA POTICANE STANOGRADNJE – Pet godina, novi stanovi, nova lista

SOLINSKA KRONIKA 331, 15. ožujka 2022.

– Prema službenim statistikama broj stanovnika nam je narastao za oko tisuću, ali otvoreno ću reći kako smatram da to nisu relevantni podaci, moja pretpostavka je da je trenutačno broj stanovnika puno veći od 25 tisuća koliko pokazuje najnoviji popis – naglasio je gradonačelnik Ninčević

Direktor Agencije za pravni promet i posredovanje nekretninama (APN), Dragan Hristov, solinski gradonačelnik Dalibor Ninčević, predsjednik Gradskoga vijeća Solina Ivan Andabak i dožupan splitsko-dalmatinski Ante Šošić položili su 22. veljače u Svetomu Kaju temeljni kamen za zgradu iz programa poticane stanogradnje (POS) u kojoj će se smjestiti 17 mladih obitelji.

Gradilište je blagoslovio župnik župe Svetoga Kaja don Nikola Bodrožić

– Iako smo se u ovaj projekt uključili još 2016., trebalo je proći poprilično muke i vremena da bi došao ovaj trenutak – rekao je gradonačelnik Dalibor Ninčević dodajući kako je javni natječaj za odabir izvođača radova bio raspisan čak četiri puta te da je svaki put procijenjena vrijednost bila niža za nekoliko milijuna kuna od licitirane.

– Naglasio bih da je Grad Solin osigurao ovo atraktivno zemljište u središtu Svetoga Kaja, izradio dokumentaciju, dobio dozvole i preuzeo komunalno opremanje lokacije te u konačnici osigurao dodatnih 1.6 milijuna kuna kako bi se mogao potpisati ugovor s izvođačem radova – rekao je Ninčević.
Stanovi u novoj zgradi prodavat će se po cijeni od 1350 eura za četvorni metar, a uskoro bi trebale krenuti i prijave za listu prvenstva.

– Već smo 2017. formirali listu prvenstva koja je vrijedila četiri godine. Produžili smo je dodatno za godinu dana, ali je po zakonu više nije bilo moguće produživati. Za obitelji koje su ostvarivale pravo ovo je na neki način otegotna okolnost, ali s obzirom na protek vremena, pitanje je bi li oni zadovoljili trenutačne uvjete – rekao je gradonačelnik najavljujući kako će se zbog izmijenjenih okolnosti pristupiti izmjeni pravilnika o prioritetima. Ninčević je također naglasio kako će proces iskaza javnoga interesa i formiranje liste prvenstva temeljem bodovanja biti završeno prije nego zgrada bude gotova.

Statistici usprkos

Nadalje Ninčević je nadodao kako smatra da prosječno poskupljenje stambenih kvadrata ne će utjecati na interes za kupovanje nekretnina u Solinu.
– Iznenađujuće je da interes ne posustaje, a to je pokazatelj da, osim cijene kvadrata koji je bio primaran unatrag dvadesetak godina, mlade obitelji prepoznaju Solin kao mjesto u kojemu je ugodno živjeti.

Prema službenim statistikama broj stanovnika nam je narastao za oko tisuću, ali otvoreno ću reći kako smatram da to nisu relevantni podaci, moja pretpostavka je da je trenutačno broj stanovnika puno veći od 25 tisuća koliko pokazuje najnoviji popis. U svakom slučaju važno je da imamo pozitivan trend prirodnoga prirasta što nas sve zajedno obvezuje da ulažemo u ovaj i u druge projekte – poručio je Ninčević.

Izmjena normi i politička komplementarnost

Čelnik APN-a Dragan Hristov nije krio zadovoljstvo zbog početka izgradnje POS-ove zgrade koja će uz 17 stambenih jedinica imati i pripadajuća parkirališna mjesta te skladišni i poslovni prostor, a protezat će se na 1500 četvornih metara površine.

– Rok izgradnje je 400 dana, a ukupna vrijednost projekta iznosi gotovo 15 milijuna kuna s PDV-om od čega su poticajna sredstva RH viša od 3.5 milijuna kuna – rekao je Hristov zahvaljujući svima koji su ustrajali u ovom projektu.

– Nadamo se da će Ministarstvo graditeljstva pripremiti određene norme kako bismo u budućnosti lakše dolazili do dobavljača, jer ne možemo utjecati na sve resurse, pri tom prvenstveno mislim na cijenu građevinskoga materijala te općenito situaciju u građevinskomu sektoru. Smatram da se, uz velik napor APN-a i lokalnih zajednica, ipak dosta radi – zaključio je Hristov.

Predsjednik Gradskoga vijeća Ivan Andabak i ovom je prilikom istaknuo važnost suradnje između političkih opcija na realizaciji projekta POS-a.
– Najbitnije je da će 17 obitelji dobiti adekvatan smještaj, a na nama je odgovornost da osim stambenih ispunimo i infrastrukturne potrebe. Koliko god ovo izvrsno zvučalo, sa sobom nosi odgovornost i zbog toga je bitna komplementarnost politike, odnosno bez obzira na političke opcije kod ovakvih stvari moramo misliti i djelovati na isti način kako bismo zadovoljili sve potrebe mladih obitelji – rekao je Andabak.

Dožupan Ante Šošić naglasio je kako je poticana stanogradnja dio demografskih mjera koje provodi Republika Hrvatska, a posebno se osvrnuo na pozitivan primjer Grada Solina u kojega se zadnjih godina doseljava sve veći broj mladih obitelji.

– Svakako treba pozdraviti napor kojega Grad Solin i njegova uprava na čelu s gradonačelnikom Ninčevićem ulažu u izazov demografije koji je u današnjim uvjetima poprilično složen. Naglasio bih kako je to komplementarno sa županijskom politikom usmjerenom na demografsku revitalizaciju – poručio je dožupan Šošić.

LJEKOVITO BILJE I BILJNI PRIPRAVCI – Oplemenite prostor sobnim biljkama

SOLINSKA KRONIKA 330, 15. veljače 2022.
Piše: dr. sc. Olivera CRMARIĆ

Biljke mogu biti učinkovit način, ujedno jednostavan i put kojim se može promijeniti izgled i »podignuti« svaki dnevni boravak ili drugu prostoriju u domu. Prepreka tom cilju ne treba predstavljati nedostatak sunčeve svjetlosti, jer postoje brojne biljke koje su vrlo lijepe i mogu bujno rasti i s minimalnim izvorom svjetlosti. Stoga pokušajte unijeti biljke u sjenovite kutke doma, uljepšat će prostor, podignuti raspoloženje ukućana i poboljšati kvalitetu zraka, jer možete imati raskošne biljke čak i u najmračnijim sobama

Slonova noga – Beaucarnea recurvata, porodica Agave

Dobila je naziv po stabljici koja je zadebljana pri dnu te sliči slonovoj nozi. Vrlo dobro raste u sušnijim uvjetima, a može preživjeti pri slabom osvjetljenju i pola godine. Poželjno je preko ljeta jače osvjetljenje, a slabije zimi.

Vrlo često se uzgaja u malim posudama jer ne treba veliki prostor. Ovo je idealna biljka za osobe koje vole biljke u stanu, a nemaju vremena za posvetiti se održavanju sobnog bilja, jer nije zahtjevna i gotovo svatko ju može imati kao svog biljnog ljubimca.

Slonova noga spada među otpornije i izdržljivije biljke, nije potrebno često zalijevanje, možda jednom u 10 dana, ali listove je poželjno malo češće prskati hladnom vodom kako ne bi presušili ako je suhi zrak u zatvorenim stambenim ili poslovnim prostorima. Idealna temperatura za ovu biljku je oko 20° C.

Raste vrlo sporo tako da ju nema potrebe često presađivati, možda jednom u dvije do tri godine, odnosno tek kada njezino korijenje počne polako izlaziti iz posude. Najučinkovitije za uzgoj su plitke, keramičke posude u kojima ljepota slonove noge dolazi do izražaja i u kojima neće doći do viška vlage u tlu.

Sanseverija – Sanseveria

Poznata je pod nazivima sablja, sabljarka, indijansko pero i svekrvin jezik. Idealna je sobna biljka za sve zaposlene i zaboravne ljubitelje sobnih biljaka. Ne voli pretjerano zalijevanje, odlikuje se otpornošću i skromnim zahtjevima, a odlična je za pročišćavanje zraka u prostorijama. Ne treba je previše zalijevati, jer je podložna truljenju.

Prilikom zalijevanja treba pripaziti da voda ne dospije u središte biljke, a zalijevati onda kada se zemlja u teglici prosuši. Sanseverije se presađuju svake 2 do 3 godine u malo veće posude, supstrat u koji sadimo sanseverije treba biti propustan, a za sadnju se koristiti pliće i šire posude, jer imaju plitak korijen.

Rod Sanseveria obuhvaća više od 50 vrsta, poznati su varijeteti koji se razlikuju po veličini, boji, širini i obliku lista. Boja lista sanseverija je zelena s manje ili više izraženim šarama, ima ih sa žutim obrubom listova ili niske sanseverije sa širim listovima. Sve su popularnije cilindrične sanseverije čiji se listovi mogu preplitati u različite oblike.

Porijeklo sanseverije su stepska područja Afrike. Dobila je ime po princu od San Severa, a u Europi je postala popularna od 18. stoljeća. Ako imate malu djecu bolje je da lončanice sa sanseverijama držite na povišenom mjestu, jer neke sorte mogu izazvati dijareju pojede li se njihovo lišće.

Dobro rastu i u prostorijama koje imaju slabo osvjetljenje. U tom slučaju će šare na listovima biti slabije izražene. U svijetlim prostorijama sanseverije će cvjetati, ali ne podnose izravnu sunčevu svjetlost. Njihovi cvjetovi su mali i neugledni, a imaju miris koji podsjeća na miris vanilije.

Visoka vlažnost zraka i zemlje ne odgovara ovim biljkama, pa su zapravo idealne biljke za stanove jer se mogu postaviti blizu radijatora, uopće im ne smetaju manjak vlage i temperatura zraka. Jednom kada im pronađete mjesto, dobro je ne premještati ih, pa će se najbolje razvijati na svom stalnom mjestu.

Sanseverije se razmnožavaju dijeljenjem biljke, što je jednostavan način razmnožavanja. Tijekom proljeća kada se presađuju biljke sanseverije možemo podijeliti i na taj način razmnožiti. Biljke se presađuju kada vidimo da im je posuda postala tijesna. Posuda treba biti samo malo veća, jer presađivanje u mnogo veću može dovesti do šoka i propadanja biljke.

Ovo je jedna je od najtolerantnijih sobnih biljaka koja može preživjeti sve, a istovremeno izgledati svježe i privlačno, te dekorirati prostor u kojem je smjestimo.

Zlatni puzavac – Epipremnum aureum, porodica kozlačevki, Araceae

Ova biljka je penjačica koja može narasti i do 2 metra, a sadi se kao sobna biljka najviše zbog efektnih srcolikih listova. Kod nas je popularna sobna biljka jer je zahvalna za održavanje, može rasti u vis s potpornjem, a šarenolisne sorte se osobito mogu saditi i u posude obješene na zidu.

Postoje brojne sorte sobnih puzavaca koji se međusobno razlikuju po listovima. Ima ih krupnolisnih ili sitnolisnih sorti, boja lista varira od najobičnijih sa zelenim lišćem, bijelo prugastim lišćem, crvenkastim, ljubičastim, ili dlakavim srebrno prugastim listovima. Porijeklo zlatnog puzavca je Južna Amerika, a kod nas se odavno smatra da ova biljka donosi novac i sreću.

Zlatni puzavac je biljka koja odlično pročišćava zrak u domu pa je i to razlog što je rasprostranjen kao sobna biljka, ali krasi i mnoge druge zatvorene prostore poput primjerice poslovnih prostora, ureda i trgovina. Zbog svoje sposobnosti pročišćavanja zraka na način da uklanja brojne štetne kemikalije koje kruže zrakom te u potpunosti može pročistiti zrak u stanu ova dekorativna biljka bi trebala biti jedna od prvih kada se odabiru sobne biljke.

Zlatni puzavac je vrlo jednostavan za održavanje i ne treba posebne uvjete za život. Listovi puzavca mogu biti svjetliji i tamniji, a njihova boja ovisi isključivo o količini svijetla kojoj su izloženi. Iako traži svijetlo mjesto za rast, ipak ne podnosi jako sunce tijekom ljetnih mjeseci.

Svjetlo je bitnije mlađim biljkama, starije biljke mogu biti i na tamnijem mjestu u stanu. Intenzitet osvjetljenja je bitan samo za izgled listova, jer se šare na listu mogu održati samo ako biljka stoji na punomu svijetlu. Kako se radi o puzavici, kako biljka raste i stari pri dnu najčešće ogole, potrebno je iz reznica uzgajati mlade biljke, na način da se odlomi grančica, uklone se dva do tri donja lista, a mogu se jednostavno zakorijeniti i u čaši s vodom, a zatim posaditi u zemlju.

Kao i svaka druga sobna biljka na listovima puzavca se nakuplja prašina pa je najbolje tada tuširati biljku i kada se listovi posuše vratite na njegovo mjesto. Inače puzavac treba redovito zalijevati, ali mu korijen ne smije biti uronjen u vodu. Naravno ljeti treba češće zalijevanje i redovito dohranjivanje pa nam tada bujno rastu.

Fitonija – Fittonia, porodica Lamiales

Postoji više od pedeset poznatih vrsta ove biljke ali sve su nastale od dvije:
Fittonia gigantea- iz Bolivije, koja je oko 60 cm visoka zeljasta trajnica, s ovalnim, na vrhu lagano zašiljenim listovima, jarkocrvenih žila na tamnozelenoj lisnoj površini.

Fittonia verschaffeltii – iz Kolumbije, koja je niska, puzajuća biljka čiji su listovi okrugli do srcoliki ili jajasti, na vrhu tupo zaobljeni, dugi i do 10 cm, i njima prekriva tlo. Javlja se u dva oblika: Argyroneura – srebnih žila i Pearcei – svijetlo crvenih žila.

Cvjetovi fitonije su sitni i neugledni, bijeli ili blijedo krem boje, skupljeni u cvast nalik klasu, a cvatnja je u jesen. Postoje brojni varijeteti koji se razlikuju po obliku, veličini i rasporedu listova, a naravno spektar boje je iznimno velik pa se u ponudi mogu naći osim srebrne, roze i crvene nervarure lista, postoje i bijela, fuksije, terakota, modra i gotovo crna. Fitonija je tako postala zanimljivija i vrlo dekorativna biljka za uređenje prostora. Osobito je velika primjena kada se posade uz visoke biljke, gdje služe kao pokrivači tla.

Biljka traži zasjenjen položaj, nikako je ne treba izlagati izravnom sunčevom svijetlu, a kako se radi o tropskoj biljci odgovara im toplina i vlaga zemlje i zraka. Idealna temperatura im je od 21 do 25 stupnjeva Celzijevih, a noćna ili zimska temperatura ne smije padati ispod od 16 do 17 stupnjeva Celzijevih, pa se zbog toga često javlja kao biljka u terarijima. U ljetnom periodu treba je zalijevati dva do tri puta tjedno, zimi manje, ali se tlo ne smije osušiti, a poželjno je biljku svakodnevno orošavati mlakom odstajalom vodom.

Prihranjivanje je svako 2 do 3 tjedna, tekućim gnojivom ali u slabijoj koncentraciji od navedene. Učinkovite su i dekorativne ako ih se posadi skupa s nekoliko biljaka, a osobito kada imaju različite boje. Fitonije se razmnožavaju jednostavno reznicama kojima se odstrane donji listovi, ali da ima barem 3 do 4 reda listova, ožiljava već za 2 tjedna u čaši s vodom.

Fitonija je vrlo dekorativna ako ima dovoljno svijetla, kada ima nevjerojatan kontrast obojenih žila listova, ako listovi ne postanu zeleni. Treba je čuvati od propuha, suše i prezalijevanja. Da bi dobili bujni grm treba zalamati vrhove grančica i cvjetove.

Spatifilum – Spathiphyllum

Svima poznata prekrasna sobna biljka s cvjetovima nalik na bijela jedra neki zovu jedarce, neki mirni ljiljan, a neki jednostavno spatifilum. Među ljubiteljima biljaka već je odavno popularna jer nije osjetljiva.

Spatifilum ne podnosi previše sunca i najbolje će uspijevati ako ga smjestimo uza sjeverni prozor ili ga udaljimo barem 1 ili 2 metra od prozora. Treba pripaziti da ne bude na propuhu. Bez obzira radi li se o domu ili uredu, spatifilumi su izvrsne sobne biljke jer mogu rasti u slabom osvjetljenju. Spatifilum može preživjeti s vrlo malo vode, a prekomjerno zalijevanje je za njega kobno.

Vlaga potrebna listovima može se osigurati redovitim prskanjem listova prskalicom, barem jednom dnevno. Da bi bujno rastao spatifilum traži neko tekuće biljno gnojivo namijenjeno sobnim biljkama koje cvatu, a gnojidba se vrši dva puta godišnje što je dovoljno za zdrav rast.

Tijekom zime ne treba gnojenje i jednostavno je potrebno pustiti biljku da se malo odmori, a zalijemo je samo jednom tjedno. Spatifilum je biljka koja se najbolje presađuje u proljeće u samo malo veće posude, tako se korijen lakše prilagođava na presađivanje i brzo pokazuje dobre rezultate, tj. kreće u porast. Široki listovi su jako dekorativni, intenzivne zelene boje kada su zdravi, ali su pravi magneti za prašinu, stoga je poželjno prebrisavanje vlažnom krpom.

Naravno jednostavno je otuširati biljku, pustiti je da se prosuši te vratiti na njeno mjesto. Spatifilum ne voli izravno sunčevo svjetlo, u tom slučaju može doći do gubljenja boje i oštećivanje lista.

PADALINE

U mjesecu siječnju 2022. u Solinu na području Gornje Rupotine palo je 17 litara kiše po četvornomu metru.

PEDIJATRIJA – Osipne bolesti u djece

SOLINSKA KRONIKA 330, 15. veljače 2022.
Piše: prim. mr. sc. Katica OBRADOVIĆ, dr. Med., spec. pedijatar

U djece su osipne bolesti česta pojava. Uzroci i mehanizmi njihova nastanka su brojni, a vrlo često su im razlog infekcija. Obično tada osip prati i povišena tjelesna temperatura, prehlada, kašalj. Vrućice s osipom su najčešće infekcijskoga virusnog uzroka. Najvažnije je prepoznati o kojoj se ospinoj bolesti radi. Ako se radi o zaraznoj bolesti takvo dijete treba staviti u izolaciju da ne zarazi i drugu djecu

S kliničkoga stajališta razlikuju se tri skupine osipnih bolesti:

1. osipi tijekom virusnih infekcija su obično samoizlječive blaže bolesti, s rijetkom potrebom specifičnog antivirusnog liječenja.
2. osipi u sklopu bakterijskih bolesti, bolesti s potrebom antimikrobnoga liječenja, što ponekad kao u slučaju septičkoga rasapa treba hitno započeti liječenje.
3. osipne bolesti koje su posredovane isključivo imunosnim mehanizmima, među njima treba prepoznati bolesti s težom kliničkom slikom koje ponekad treba liječiti supresijom imunosne reakcije.

Makulopapulozni osipi su najčešći. Sastoje se od makula, crvenih mrlja. Rašireni su po licu, trupu , te nogama i rukama. Najčešće se takav osip javlja u sklopu enterovirusnih infekcija najčešće ljeti. Prenose se fekalno oralnim putem. Dječje zarazne bolesti su karakterizirane makukopapuloznim osutkom: infekcijski eritem, trodnevna groznica. Njihova klinička slika je blažega tijeka.

Ospice su dječja zarazna bolest virusne etiologije težega tijeka s visokom temperaturom. Jači makulozni osutak je na čelu, licu, vratu trupu. Rubeola je dječja zarazna bolest s makulopapuloznim osutkom. Ona je blaža dječja zarazna bolest s blažim tijekom i blažim osutkom u odnosu na ospice. Obje bolesti su danas rijetke jer se većina djeca u dobi od godine dana cijepe protiv ospica i rubeole.

U sklopu mononukleoze, adenovirusne infekcije, rotavirusnoga proljeva, respiratornih virusnih infekcija može se javiti makulozni osutak. U svakodnevnomu radu s djecom ima dosta osutaka i oni su najčešće blagoga kliničkoga tijeka, najčešće virusne etiologije. Makulopapulozni osutak može biti i alergijskoga uzroka. Tada se liječi lijekovima protiv alergije.

U vrućim ljetnim danima takav osutak može biti posljedica znojenja. Češće u vrućim ljetnim danima kod manje i predškolske djece. Miliaria je česta u dojenčadi, a javlja se nakon 10. dana života. Promjene nastaju zbog začepljenja izvodnih kanala žlijezda znojnica, posljedične rupture kanala te curenja znoja u okolno tkivo. Osutak je makulopapulozni.

Ako su promjene dublje u koži pojavljuju se blijede tvrde papule uglavnom na trupu, ramenima i leđima. Liječenje je simptomatsko, a sastoji se u rashlađivanju tijela, regulaciji temperature okoline ili snižavanja tjelesne temperature. Lokalna primjena raznih krema dodatno začepljuje izvodne kanale znojnica, te može pogoršati klinički sliku.

Kod 20 % dojenčadi prisutne su neonatalne akne. Za nastanak bolesti važan je učinak koji imaju majčini hormoni na žlijezde lojnice novorođenčeta, te s obzirom na povećanu učestalost u muške djece, vjerojatno i fetalni testosteron, porijeklom iz testisa djeteta.

Klinička slika karakterizirana je pojavom papula i papulopustula te komedona na koži lica, najčešće na obrazima i bradi. Promjene se povlače oko 8. mjeseca života. U neke djece s neonatalnim aknama iz briseva kožnih promjena izolirane su i gljivice. Terapija lokalnom primjenom antimikotika dovodi do brze regresije promjena na koži.

Kod dojenčadi je čest pelenski osutak. Blaži pelenski osutak liječi se neutralnim kremama, a jači se najčešće izliječi antimikoticima.
Eritematozni osip je crvenilo kože, a može nastati zbog brojnih uzroka. Eritroskavamozni osutak se nalazi kod psorijaze, pitirijaze.

Uglavnom su to osipi koji zahvaćaju čitavo tijelo, te sluznice i tada govorimo o mukokutanom sindromu. Šarlah ili skarlatina je bakterijski uzrokovana dječje zarazna bolest karakterizirana eritemom, sitnim makuloznim osutkom kože koji počinje od prepona i sluznica. Liječi se antibioticima. Crvenilo kože nalazimo i kod teških bolesti kao što su toksični šok sindrom, stafilokokni sindrom ljuštenja kože, te Kawasakijeva bolest. Te se bolesti liječe u bolnici. Eritemi kože mogu nastati i u alergijskim bolestima, te autoimunim.

Vezikulozni osipi su mjehurići ispunjeni bistrom tekućinom. Nalaze se iznad razine kože i nisu veći od 5 mm. Mjehuri veći od 5 mm zovu se bule.
Varičele ili vodene kozice je vrlo zarazna dječja zarazna bolest. Javlja se uglavnom u djece od prve do sedme godine života, rjeđe u odraslih. Lako se prenosi i za nju postoji velika sklonost u one djece koja je još nisu preboljela. Zato se javlja epidemijski. Od kada smo u pandemiji korona virusa varičela ima manje.

Zadnjih mjesec dana pojavile su se više u vrtićima, školi, a tako i u našoj ordinaciji. Uzročnik varičele je virus iz skupine herpes virusa, varičela zoster virus. Izvor zaraze je samo bolesnik.

Virus se prenosi zrakom, kapljičnim putem, ali i dodirom. Zaraznost počinje u zadnjim danima inkubacije, a najjače je prije izbijanja osipa i traje sve dok osip izbija. Dijete je zarazno dok ima mjehuriće, vezikule, a kada se jave kraste nije više zarazno. Virus varičele ulazi u organizam preko dišnoga sustava. Inkubacija bolesti je od 14 do 15 dana, no može biti i od 7 do 23 dana.

Prije izbijanja osipa dijete može biti prehlađeno, imati povišenu temperaturu. Karakterističan osip za varičele su mjehurići koji se javljaju na trupu, po licu, iza uha, na vratu i vlasištu, te po nogama i rukama. Osip u obliku mjehurića može se javiti i na sluznici usta.

Vezikule nakon nekoliko dana postaju kraste. Izbijanje osipa često prati povišena temperatura, te svrbež kože, razdražljivost djeteta. Osip izbija 4. ili 5. dan, najkasnije 7 ili 8 dana.

Komplikacije varičela su moguće, ali u praksi rijetke. To su upale pluća, encefalitis. U imunodeficijentnih bolesnika može se javiti progresivne, hemoragične varičele.

Bolest se liječi mirovanjem. Tapkanje mjehurića dezificijensom, otopinom hipermangana sa čime sprječavamo infekciju varičela. To se postiže tako da se pazi na čistoću tijela i krevetnine. Ne češati vezikule.

Jaki svrbež se liječi antihistaminicima. Desetak dana dijete treba biti u kući i mirovati.
Prevencija varičela je cijepljenje protiv varičela koje kod nas nije obavezno.

Varičele su blaga dječja zarazna bolest, koja je blagog tijeka, dijete je dobro podnese i ostavlja doživotnu zaštitu. Tijekom života dolazi se u kontakt sa virusom varičele i tako se imunitet ponovno stvara i štiti od bolesti.Kod malog broja djece, naročito kd djece koja imaju neku bolest imunodeficijecije, prirođenu ili izazvane lijekovima može biti i smrtonosna.

Varičele su najčešća dječja zarazna bolest koja se javlja na našem terenu.

»ZABORAVLJENE IGRE I BROJALICE« PROJEKT UČENIKA 4.B I 2.A RAZREDA OSNOVNE ŠKOLE VJEKOSLAVA PARAĆA – Granice baštine i igre

SOLINSKA KRONIKA 330, 15. veljače 2022.
Marijana BATARELO-JELAVIĆ
Foto: Jakov TEKLIĆ

– Cilj nam je revitalizirati igre koje su 70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća igrali roditelji te djedovi i bake naših učenika – rekla je knjižničarka Nada Topić dodajući kako učenici od početka školske godine istražuju te pokušavaju naučiti pravila i popularizirati stare igre među svojim vršnjacima

Četvrtaši Stipe i Petar podučavaju učenike drugog razreda Bornu i Jerka staroj igri »Neka tuče, neka tuče…«

Učenici 4.B i 2.A razreda Osnovne škole Vjekoslava Paraća predstavili su 2. veljače u prekrasnom ambijentu salonitanskoga amfiteatra projekt »Zaboravljene igre i brojalice« kojega provode od početka ove školske godine. Predstavljanje projekta organizirano je u sklopu zimskoga festivala »Solin Winterfest« kao dio tematske cjeline »Naslijeđe«.

U projektu sudjeluju učenici 4.A i 4.B razreda, učenici viših razreda polaznici Likovne radionice, učiteljice razredne nastave Snježana Bonacin i Jelena Žunić, ujedno koordinatorica projekta, učiteljice glazbene i likovne kulture Đurđica Kalebić i Sanja Mirošević, učiteljica engleskoga jezika Ivana Polić te školska knjižničarka Nada Topić.

– Cilj nam je revitalizirati igre koje su 70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća igrali roditelji te djedovi i bake naših učenika – rekla je knjižničarka Nada Topić dodajući kako učenici od početka školske godine istražuju te pokušavaju naučiti pravila i popularizirati stare igre među svojim vršnjacima.

Od koordinatorice projekta, učiteljice 4.B Jelene Žunić doznajemo kako je početku provedbe projektnih aktivnosti prethodila anketa među učenicima četvrtih razreda te je tom prilikom uočeno kako djeca vole provoditi vrijeme na otvorenom, ali da je broj igara koje poznaju jako malen.

Igra »Škatule batule« zahtijeva mnogo mašte i vještine

– Prva aktivnost koju smo proveli bilo je istraživanje u knjižnici gdje su djeca u raznoj literaturi pronašla igre iz prošlosti, a potom su o njima razgovarali sa svojim starijim ukućanima.

Nakon toga smo u našoj školi ugostili novinarku i publicistkinju Miu Sesartić koja nam je predstavila svoju najnoviju knjigu »Meni će Pluton uvik bit planet« u kojoj opisuje svoje djetinjstvo tijekom 70-ih i 80-ih godina prošloga stoljeća na solinskoj Širini uključujući i igre koje je igrala sa svojim vršnjacima, a koje nam je tom prilikom demonstrirala – rekla je učiteljica Žunić.

U nastavku projekta učenici će zajedno s učiteljicom glazbene kulture Đurđicom Kalebić predstaviti naučene brojalice, a potom predvođeni učiteljicom Snježanom Bonacin oslikati školsko dvorište kako bi ga što više prilagodili igranju starih igara poput školice i slično.

– Nakon toga planiramo napraviti intervju s nekim od djedova ili baka naših učenika, a uz sve to i dalje ćemo predstavljati »Zaboravljene igre i brojalice« u sklopu javnih kulturnih događanja.

Svakako bih spomenula i to, da je ovaj projekt dobio potporu Centra izvrsnosti Županije splitsko-dalmatinske koja je osigurala sredstva i ovom prilikom im želimo zahvaliti što su nas podržali – poručila je Nada Topić dodajući kako je igra od pamtivijeka sastavni dio djetinjstva te predstavlja važan dio kulture življenja, pa u tom smislu i nematerijalne kulturne baštine koju učenici i učitelji OŠ Vjekoslava Paraća svojim projektom nastoje sačuvati od zaborava.

Potvrđeno osmijehom

U prezentaciji starih igara i brojalica u salonitanskomu amfiteatru sudjelovali su učenici 4.B razreda s učiteljicom Jelenom Žunić i učenici 2.A razreda s učiteljicom Ines Popović. Stariji učenici mlađima su predstavili četiri igre: »Neka tuče,neka tuče…«, »Škatule batule«, »Lanac probijanac« i »Paukova mreža – Olimpijada«, te brojalicu »Okoš bokoš«.

– Za neke od ovih igara sam prije čuo, ali nisam znao kako se igraju – rekao je četvrtaš Karlo.

Njegova vršnjakinja Korina otkrila je kako je već prije od mame naučila neke igre, a posebno joj je draga »Ledena baba« koju je naučila igrati i svoje prijateljice.

Četvrtašice Mila i Sara upoznale su nas s brojalicom »Okoš bokoš« koju su naučile od učiteljice, a koju su one ovom prilikom predstavile učenicima drugoga razreda, Petri, Toniju, Luciji i Marinu.

– Nemojte pljunuti u šaku, nego samo kažite »pu« – podučile su ih Mia i Sara.

Malo dalje od njih Marino, Ante, Jerko, Borna i Ena igraju »Lanac probijanac«. Otkrivaju kako im je ovo jedna od najdražih igara.

– Najljepše je kada se svi zajedno igramo na velikom odmoru. Ove stare igre su baš super – poručili su razigrani mališani, a njihov osmijeh najbolja je potvrda kako je igra jedan od najvažnijih i najljepših trenutaka djetinjstva.

NOGOMET – 3. HNL JUG: ČETVRTOPLASIRANA SLOGA U IZMIJENJENOM SASTAVU U DRUGI DIO PRVENSTVA – Trener Boris Pavić želi pobjedničko raspoloženje

SOLINSKA KRONIKA 330, 15. veljače 2022.

Mravinačka Sloga, četvrtoplasirani klub u Trećoj HNL jug, pod paskom trenera Sinjanina Borisa Pavića, 10. siječnja je započela pripreme za drugi dio sezone.

U prvoj utakmici nastavka, u nedjelju 20. veljače Sloga je domaćin GOŠK Dubrovniku 1919. Mravinčani nastavljaju uspješan niz još od drugoga dijela prošle sezone. Od dolaska Borisa Pavića i njegovih suradnika Karla Trumbića i Gorana Bašića, uz pomoć svih momaka i ljudi, na čelu s predsjednikom kluba dr. Zdravkom Perkom, koji svakodnevno vode brigu o klubu, u 40 utakmica Treće HNL osvojen je 71 bod, bilanca je 20 pobjeda, 11 neodlučnih i devet poraza, uz gol razliku 68:33, plus u Kupu dvije pobjede i jedan poraz.

– Mjesec dana napornoga rada je iza nas i moram pohvaliti svoje igrače i suradnike u svim segmentima. Momčad je pretrpjela puno odlazaka u zimskoj stanci i mislim da smo u ligi daleko ispred svih. Otišli su Katić, Andabak, Vekić, Boko, Bratim, Boban, Pranjić, Valenti, Gotovac, Copić i Matković, plus ozlijeđeni Boljat. Gotovo jedna vrlo dobra trećeligaška momčad.

U klub su stigli Slugan iz Zagore, Katuša i Ćubelić iz Uskoka, Vivodinac iz Splita, Radić iz slovenskog drugoligaša Fužinara, junior Dugopolja Vuković, Milan Simpson iz Tućepa, a priključeno je nekoliko darovitih juniora Sloge – rekao je trener Sloge Boris Pavić, uz naglasak:

– Vjerujem da će odgovorni ljudi u klubu na čelu s predsjednikom dr. Zdravkom Perkom kojima ovom prilikom zahvaljujemo na odličnim uvjetima za rad, do kraja prijelaznog roka nagraditi sa dva iskusna igrača na deficitarnim pozicijama.

Tako ćemo brže i bezbolnije afirmirati naše talente, a naravno da izvedba i rezultat ne pate previše, jer želimo njihov razvoj u dobrom natjecateljskom ozračju.

U pripremama je Sloga započela s dva poraza Junak (0:1) i Solin (0:3), uslijedile su tri pobjede protiv Vodica (1:0), Hrvaca (2:1) i Zmaja u Makarskoj, 1:0. U utorak 15. veljače u prvom kolu županijskog kupa gostuju u Trogiru.

– Poštujemo Trogirane, ali želimo početak nastavka dočekati u pobjedničkom raspoloženju – zaključio je trener Pavić

JUDO – JK SOLIN: DRAGAN CRNOV NOVI GLAVNI TRENER JUNIORSKE I SENIORSKE ŽENSKE HRVATSKE REPREZENTACIJE – Kreće program priprema za Olimpijske igre u Parizu 2024.

SOLINSKA KRONIKA 330, 15. veljače 2022.

Zbog izuzetnih rezultata koje sam postizao u zadnjih pet godina na europskoj i svjetskoj razini, imao sam mnogo ponuda za preuzimanje reprezentacija u Europi i izvan nje. Čak u reprezentacijama koje su među najboljih pet u svijetu

Dragan Crnov, glavni trener judo kluba Solin i voditelj struke u solinskom klubu postao je glavni trener ženske seniorske i juniorske reprezentacije za naredno razdoblje do Olimpijskih igara u Parizu 2024. Do sada je Dragan Crnov u HJS-u obavljao dužnost trenera mlađih dobnih uzrasta kadeta i juniora, zatim je zbog izuzetnih rezultata postignutih u proteklih pet godina postao glavni trener ženske reprezentacije.

– Izuzetno sam sretan zbog nove pozicije glavnog trenera u Hrvatskom judo savezu. Drago mi je da je judo savez prepoznao moj trud i rezultate i dao mi povjerenje rad sa seniorskom reprezentacijom prema Parizu 2024. Zbog izuzetnih rezultata koje sam postizao u zadnjih pet godina na europskoj i svjetskoj razini, imao sam mnogo ponuda za preuzimanje reprezentacija u Europi i izvan nje.

Čak u reprezentacijama koje su među najboljih pet u svijetu. Međutim imam veliku potporu u judo klubu Solin i potporu svojih natjecatelja, te Hrvatskoga judo saveza, stoga sam odlučio naredno razdoblje ostati još uvijek ovdje i raditi s našom reprezentacijom i u judo klubu Solin. Tako će ostati dok osjećam potporu za rad od saveza kluba i grada Solina – rekao je Dragan Crnov.

Nakon odrađenih temeljnih priprema kroz 11. i 12. mjesec mlade reprezentativne nade Solina su od 6. do 16. siječnja bili na pripremama u Španjolskoj. U Valenciji je ekipu predvodio trener JK Solin i glavni trener ženske reprezentacije Hrvatske Dragan Crnov. Na pripremama su bili Toni Barišić, Marko Božić, Ana Viktorija Puljiz i Dominik Rožić.

– Ove pripreme sam zamislio kao finiširanje samih priprema za nadolazeća natjecanja koja nas uskoro očekuju. Prvi dio specifičnih judaških priprema odradili smo u Solinu.

Pozvali smo nekoliko ekipa gdje smo se uveli u taj dio programa. Kasnije smo otišli u Valenciju gdje je bilo deset reprezentacija i odradili smo odlične borbe. U narednom periodu nas očekuje za seniore Grand Prix u Portugalu gdje će nastupiti naša Ana Viktorija Puljiz, te kadetski Europski kup u talijanskom Lignanu.

Sve ove pripreme su uvod za nadolazeće olimpijske kvalifikacije, koje kreću od svibnja mjeseca pa sve do Pariza 2024. – rekao je Dragan Crnov.

SOLINSKE ULICE – POGLED KROZ SJEĆANJA I SADAŠNJOST – Prometnica koja je presjekla grad

SOLINSKA KRONIKA 330, 15. veljače 2022.
Piše: Branko GRGIĆ BARKOV
Fotografije: Jakov TEKLIĆ,vmgs.hr

Spomenuta cesta gradila se najviše ručno, puno radnika s mašklinima, lopatama, karijolama, dok je tek pokoji kamion razvozio šutu i kamenje. Kao znatiželjna djeca čudili smo se valjku koji je brektao valjajući sloj po sloj nasipa

Građena je sredinom pedesetih godina prošloga stoljeća, a projektirana je s namjerom da se promet sa Širine usmjeri prema Klisu i dalje prema unutrašnjosti Zagore i Bosne. To je bila »Nova cesta« (tako se zvala iako nije bilo službene oznake imena).

Projektirana je kao pravocrtna linija, počevši od kuće Katić na Širini pa do kuće Grubišić na Bilankuši. U to vrijeme nije bilo nikakvih istražnih radova prije početka gradnje ni bilo kakvih prepreka (objekti, privatne parcele i sl.) naspram realizaciji prometnice.

Središte Solina na zračnoj fotografiji iz 1950. Radićeva ulica ili tadašnji Novi put većim je dijelom poprimio svoje konture

Tako su njome npr. presječene putne veze između centra Solina i lokaliteta Salone. Obitelji Katić, Pletikosić, Žižić, Matijević i Kljaković ostale su odsječene u svojim kućama i posjedima od središta Solina, a kuća Grubišić je srušena uz jedan dio bedema uz lokalitet istočnih salonitanskih gradskih vrata »Porta Andetria«.

Navedenim ne umanjujem vrijednost i važnost ovoga projekta jer je njime konačno solinsko središte oslobođeno teškoga prometa koji je do tada njime svakodnevno tutnjao.

Gradnja u arheološkoj zoni

Nedavna arheološka istraživanja prilikom provođenja magistralnoga plinovoda još su jednom ukazala na blago koje se krije ispod ove ceste. Cesta je naime nastala u vremenu brzoga industrijskoga razvoja i proizvodnje dobara bez ikakvih kriterija zaštite okoliša i standarda stanovanja.

Solin se doslovno gušio od prašine iz okolnih cementara, bukom iz nekadašnjega pogona za obradu kamena »Jadranka« i smradom iz pogona »Crivare« uz Riku koja je pak bila teško zagađena odbačenom životinjskom krvlju i iznutricama nakon pranja klaonice uz Gospin Otok.

Sivi tonovi i verdura u vrtovima, sivo nebo. Sve mi je ovo još uvijek svježe u sjećanju i zato povećava ovu današnju ljepotu prirode u Solinu. Crvenilo krovova, bistrina Rike. Tko je mislio takvo nešto dočekati?

Spomenuta cesta gradila se najviše ručno, puno radnika s mašklinima, lopatama, karijolama, dok je tek pokoji kamion razvozio šutu i kamenje. Kao znatiželjna djeca čudili smo se valjku koji je brektao valjajući sloj po sloj nasipa.

Uspomene iz školskih dana

Stablo oraha kojemu bi trebalo dati spomenički značaj i istaknutost, raste uz današnji drvored platana i podsjeća na nekadašnji popularni naziv ulice »Kroz oraje«

Početak ove ceste prolazi preko močvarnoga tla. Poznato je naime da se s Kozjaka, preko nepropusnih slojeva fliša slijevaju podzemne vode prema erozijskim bazama.

Kod nas prema Jadru, a u Kaštelima i priobalju prema moru. Sjećam se naših zimskih radosti kada bi se na onim zaleđenim površinama mi mališi pokušavali klizati. Momci su tada čak kopirali igrati hokej. Možete li samo zamisliti improvizirane palice od suhih palminih grana okrenutih debljom zakrivljenom stranom prema ledu? Doma nas je dočekivala vika zbog namočenih, u to vrijeme samo kožnih postola i mokrih čarapa. Ali, uvijek se isplatilo.

U rano smo proljeće tu brali prve visibabe. Bili smo i prvi pješaci po ovoj cesti, kad bismo se vraćali iz škole na Bilankuši i skačući po škaji još nedovršeno nogostupa odlazili kućama. Mi djeca Meteriza, Bilica i Vranjica.

Teški se promet brzo preusmjerio iz glavne ulice na ovu cestu. Kamioni su jurili u oba pravca. To je bila samo tranzitna cesta jer se nije imalo razloga u njoj zaustavljati. Tek se je sredinom šezdesetih godina prošloga stoljeća uz nju počela graditi prva stambena zgrada. A i ona se odmicala od ceste.

Slično se događalo i ubuduće. Cesta je zjapila prazna bez ikakvih sadržaja. Kasnije je uzduž posađen drvored oraha. Kad je porastao, orasi su privlačili ruke uvis kako bi se dosegnuo koji zdravi plod.

Nema ih više zamijenjeni su platanama. Ostala je uspomena na prizor, kao u filmovima, kada su prikazivani veliki drvoredi oraha ispred otmjenih kuća i dvorova.

Velikan hrvatske povijesti

Današnji naziv ceste je Ulica je Stjepana Radića. Lijepo i dobro odabrano ime, kao da njezin pravocrtni pravac podsjeća na davnu njegovu želju što bržega narodnoga osamostaljenja. Početak ulice resi bista istaknutoga hrvatskoga političara koja podsjeća na velebni skup pripadnika HSS-a na solinskoj Širini dvadesetih godina prošloga stoljeća, a kojega je predvodio upravo Stjepan Radić.

Danas je ulica tehnički dobro renovirana, (ako se izuzmu problemi s oborinskom i fekalnom kanalizacijom koji se intenziviraju za velikih kiša), glatki i ravni asfaltni sloj, obostrani nogostupi, dobra signalizacija svijetlećih pješački prijelaza, semaforsko raskrižje, znakovi upozorenja i zabrane. Sve za primjer kako to može biti u dobroj prometnoj regulaciji.

Ali uvijek ima nešto što bi moglo biti bolje, nešto što je bilo zaboravljeno ili nešto što bi trebala donijeti budućnost. Ulica je dobro osvijetljena s visokih čeličnih stupova, ali se prilikom rekonstrukcije zaboravilo u rasvjetu uključiti gornju autobusnu stanicu, onu na Bilankuši. Ostala je u mraku i bila neprilična za mladost i za starost.

Tome se problemu doskočilo s nekoliko drvenih stupova preko kojih je dovedena rasvjeta i do ove lokacije. Vrijedno je i pohvalno, ali smo kraj ove najmodernije solinske ulice završili s neusklađenim i različitim primjerima razvođenja električne instalacije. Pokvarili jedinstvo cjelokupnog rješenja uzduž ulice.

Povezivanje Salone i Solina

Tijekom radova na rekonstrukciji ulice pronađeni su brojni ostatci antičke arhitekture

Slijedeća napomena se odnosi na današnje planiranje jednog premošćivanja ulice. Postojeće ceste su definitivno naime odijelile današnji Solin od arheoloških ostataka nekada veličanstvene Salone.

Tehnička rješenja omogućuju da se barem na jednomu mjestu to popravi. Štoviše to i sami topografski uvjeti nude. Na mjestu gdje Radićeva siječe nekadašnju veliku salonitansku cestu, koja se i dan danas vidljivo pruža od samoga središta Salone pa prolazeći pored kuća Pletikosić i Matijević ide pokraj samostana Svetoga Rafaela sve do pazarića u središtu Solina, moguće je naime izvesti modernu konstrukciju u obliku pješačkoga mosta i nadsvoditi prometni trak u Radićevoj ulici.

Ovakav zahvat bi zasigurno pomogao turističkoj ponudi grada jer bi ponovno izravno povezao dva dijela grada, Salonu i Solin, a usto bi se omogućilo sigurno prelaženje prometnice u svakodnevnomu životu.

Ovakav pothvat zasigurno je investicijski velik za sam grad, ali uz današnje mogućnosti izvora financiranja lako bi se mogao ostvariti.
Na kraju ovoga osvrta vezanoga uz Radićevu ulicu u Solinu, moja opažanja zaokružuje dječja igra.

Na njenom početku davno su se igrala i velika djeca, isto to se danas događa na kraju Radićeve. Razigranost, vika, nadmetanje, vježbanje najljepše spajaju prošlost i sadašnjost.

Novi broj Solinske Kronike

posljednji broj solinske kronike

Pratite nas

   Facebook

   RSS

   Newsletter

Zvonimir Solin Newsletter

Najvažnije vijesti u vašem email sandučiću