Jubilarni, 20. pehar pripao je domaćinu Omladincu, nakon boljeg izvođenja jedanaesteraca, u regularnom je bilo 0:0 (6:5). Prethodila je utakmica za 3. mjesto između juniora Solina i trećeligaša Zagore iz Unešića
U finalu 20. Memorijala Slaven Jurić, u subotu 6. kolovoza 2022. u Vranjicu, igrali su dva solinska gradska kluba trećeligaš Sloga iz Mravinaca i županijski ligaš domaćin Omladinac. Jubilarni, 20. pehar pripao je domaćinu Omladincu, nakon boljeg izvođenja jedanaesteraca, u regularnom je bilo 0:0 (6:5). Prethodila je utakmica za 3. mjesto između juniora Solina i trećeligaša Zagore iz Unešića! Mladi Solinjani su pretrpjeli brodolom, porazom od 6:1!
U polufinalu, 3. kolovoza 2022., je Sloga eliminirala Zagoru, boljim izvođenjem jedanaesteraca (4:3), a u regularnom vremenu je bilo 0:0. U drugom polufinalnom susretu gledali smo zanimljiv mali gradski derbi između juniora Solina i domaćina Omladinca, kada su Vranjičani bili uvjerljivo bolji i pobijedili rezultatom 3:0, pogocima Roka Puljiza u 25. i 45. minuti, i Vinka Vujčića u 30. minuti.
Finale turnira u Vranjicu donijelo je prvo poluvrijeme gotovo bez ozbiljnijih prigoda u kojem su obje momčadi bile dobre u defenzivi. U drugom dijelu prvu pravu prigodu imao je Puljiz ali mu je vratar Duvnjak obranio. Omladinac je posljednjih 15 minuta igrao s igračem manje zbog dvije opomene Brdara. Imala je i Sloga svoju prigodu u završnici preko Marovića ali je odlični vratar Radić uspio to obraniti. Jedanaesterci su u konačnici odlučila pobjednika turnira.
Igrači trenera Vinka Marače u svih šest navrata bili su precizni (Puljiz, Vučemilović Alegić, Podrug, M. Radić, Vujčić i Belajić) su pogađali vrata Duvnjaka, dok je igrač Sloge Krstulović-Opara pogodio stativu za slavlje Vranjičana, stoga je jubilarno 20. izdanje Memorijala Slaven Jurić ostavilo prijelazni pehar u Vranjicu, kao i onaj u trajno vlasništvo.
Na proglašenju najuspješnijih Omladinac je imao najboljeg vratara Josipa Radića i strijelaca Roka Puljiza, dok je najbolji igrač turnira Mateo Katuša član Sloge.
FINALNA UTAKMICA: OMLADINAC – SLOGA 0:0(6:5/11m)
VRANJIC: SC Kava. Gledatelja 200. Sudac: Josip Zec (Split).
NK OMLADINAC: Puharić (od 46. J. Radić), Bilojelić, Podrug, Vujčić, Vuković (od 60. Avramović), Brdar, Kurir (od 77. Gudelj), Vojković (od 60. Belajić), M. Radić, Puljiz, Vučemilović-Alegić. Trener: Vinko Marača.
HNK SLOGA: Milaković (od 46. Duvnjak), Katuša, Čubelić, A. Vuković, Galić, L. Vuković, Ninčević, Vranješ, Matković, Pezo, Marović. Trener: Stipe Grčić.
Polufinalne utakmice 20. Memorijala u Vranjicu
OMLADINAC – SOLIN II 3:0
VRANJIC – SC Kava. Gledatelja 150. Sudac: Josip Zec (Split). Pomoćni sudci: Ante Elez i Ivan Ujević.
STRIJELCI: 1:0 – Puljiz (25), 2:0 – Vujčić (30), 3:0 – Puljiz (45).
NK OMLADINAC: J. Radić, Bilojelić, Podrug, Vujčić, Vuković, Brdar, M. Radić, Vojković, Budić, Puljiz, Vučemilović-Alegić (još su igrali, Puharić, Lozić, Belajić, Lalić, Maretić, Tomičić, Blašković, Kurir, Gudelj, Brkić, Hrabar). Trener: Vinko Marača
NK SOLIN II: Marović, Šerić, Dragičević, Tokić, Mrković, Skoko, Anđelić, Budimir, Brajković, Majdov, Marinović (još su igrali Maleš, Čurak, Šimleša, Prkačin, Mijić Čular, Sarić).
Trener: Ognjen Majdov.
Kombinirani sastav Solina nije mogao pružiti otpor uvjerljivim Vranjičanima. Već u prvom dijelu “sinovi sunca” sa dva pogotka Roka Puljiza i jednim Vinka Vujčića potvrdili put u finale 20. Memorijala prof. Slaven Jurić!
SLOGA – ZAGORA 0:0 (4:3/11m)
VRANJIC – SC Kava. Gledatelja 100. Sudac: Josip Zec. Pomoćni sudci: Ante Elez i Ivan Ujević.
HNK SLOGA: Milaković, Galić, B. Matković, Katuša, Krstulović-Opara, Pezo, Marović, L. Vuković, Beović, A. Vuković, M. Radić (još su igrali Duvnjak, Bratim, Šestan, Vranješ, Ninčević, Roguljić, Cikatić, Mišević-Kujundžić, Čudina, Bokavšek, Marasović). Trener: Stipe Grčić.
NK ZAGORA: Lytovka, Vidović, Jurišić, Bagarić, Mornar, Zeljković, Blažević, Božić, Gabrić, Ivanišević, Kardum (još su igrali: Mrčela, Franetović, Brajković, Erceg, Majzelj, Bulat, Vrasnjić. Trener: Boris Pavić.
Nakon 0:0 u regularnom vremenu, Slogaši su bili uspješniji na jedanaesterce, 4:3!
NA SOLINSKIM MANASTIRINAMA OBILJEŽENA OBLJETNICA PREMINUĆA DON FRANE BULIĆA – Nastavak velikanova djela
Ravnatelj Arheološkoga muzeja u Splitu dr. sc. Ante Jurčević nakon pozdravnih riječi istaknuo je veličinu don Frane Bulića kako u stručnomu tako i u društvenomu svijetu, naglasivši kako je današnje pak stanje Salone odsjaj onoga iz don Franina vremena. Jurčević je nadalje istaknuo nužnost nastavka rada na svim poljima, posebno usmjeravajući pažnju na lokalnu zajednicu
Obilježavajući 88. obljetnicu preminuća uglednoga hrvatskoga svećenika, arheologa, konzervatora i povjesničara don Frane Bulića 29. srpnja pred njegovim sarkofagom na salonitanskim Manastirinama, a u organizaciji Arheološkoga muzeja u Splitu okupili su se predstavnici lokalne vlasti, institucija kao i brojni pobornici života i djela ovoga hrvatskoga velikana.
Liturgijski spomen čin blagoslova i molitve predvodio je vikar župe Gospe od Otoka don Vladimir Smoljo u društvu župnika župe svetoga Martina u Vranjicu don Ivana Matkovića, dok je svečanost uveličao vranjički župni zbor. Lovorov vijenac uz sarkofag don Frane Bulića položili su solinski dogradonačelnik Ivica Rakušić i ravnatelj Arheološkoga muzeja u Splitu dr. sc. Ante Jurčević.
Obraćajući se nazočnima u ime Grada Solina dogradonačelnik Ivica Rakušić prigodnim je riječima istaknuo veličinu i važnost don Frane Bulića kako u prošlosti, a ponajviše u današnjemu vremenu i društvu.
Zahvalivši Arheološkomu muzeju na čelu s dr. sc. Antom Jurčevićem dogradonačelnik Rakušić je istaknuo nužnost suradnje Grada Solina s ovom međunarodno uglednom i priznatom institucijom
Zahvalivši Arheološkomu muzeju na čelu s dr. sc. Antom Jurčevićem dogradonačelnik Rakušić je istaknuo nužnost suradnje Grada Solina s ovom međunarodno uglednom i priznatom institucijom na nastavku don Franina djela; istraživanja, očuvanja i prezentiranja Salone. Rakušić je u konačnici istaknuo kako se jedino sinergijom ovih, a time i drugih partnerskih institucija korištenjem sredstava iz Europskih fondova Saloni može vratiti zasluženi sjaj koji je imala u don Franinu vremenu.
Ravnatelj Arheološkoga muzeja u Splitu dr. sc. Ante Jurčević nakon pozdravnih riječi istaknuo je veličinu don Frane Bulića kako u stručnomu tako i u društvenomu svijetu, naglasivši kako je današnje pak stanje Salone odsjaj onoga iz don Franina vremena.
Jurčević je nadalje istaknuo nužnost nastavka rada na svim poljima, posebno usmjeravajući pažnju na lokalnu zajednicu koja kao ona iz koje je i don Frane potekao zauzima posebno mjesto u očuvanju salonitanske baštine.
Jurčević je istaknuo nužnost nastavka rada na svim poljima, posebno usmjeravajući pažnju na lokalnu zajednicu koja zauzima posebno mjesto u očuvanju salonitanske baštine
Obnova i prezentiranje groba svetoga Dujma i njegova nećaka, biskupa Prima na Manastirinama početni su zamah u vraćanju sjaja ovomu lokalitetu koji je na svojevrstan način jedan od izvora povijesnoga života salonitanske Crkve, solinskoga prasvetišta, a time i Crkve u Hrvata.
Povezanost don Frane Bulića i župe, odnosno pravetišta Gospe od Otoka tema je koju će se tek obrađivati, a nedavno pronađeni dokumenti u župskomu arhivu ukazuju na posebnu odanost i pobožnost koju je prema ovomu svetištu imao don Frane. Upravo je naime don Frane Bulić u mjesecu kolovozu 1898. na Otoku pronašao sarkofag kraljice Jelene, njegovom je zauzetošću Gospi od Otoka 1911. vraćen povijesni status župe, a voljenoj je župi prema dokumentima oporučno ostavio brigu o svome posljednjem počivalištu.
Povijesni svjedočanstva stoga su jedinstveni zalog produbljivanju suradnje s prasvetištem Gospe od Otoka s kojim će Muzej, nakon obnove groba svetoga Dujma na Manastirinama, vraćajući stari sjaj i crkvici svetoga Dujma dati potrebni zamah i solinskomu vjerničkom puku u pobožnosti prema ovomu svecu i mučeniku. Slijedom toga Jurčević je istaknuo kako upravo u suradnji s prasvetištem Gospe od Otoka i drugim partnerskim institucijama leži ključ revitalizacije ovoga lokaliteta od neprocjenjive važnosti za Nadbiskupiju i čitavu hrvatsku vjersku kulturu.
KLASIČNI KONCERTNI PROGRAM ZAPOČEO NASTUPOM ZAGREBAČKOGA KVARTETA – Stvaralaštvo (je) u detaljima
U prvomu je dijelu izveden jedan od najpoznatijih Haydnovih gudačkih kvarteta, onaj u D-duru, op. 94, br. 5 iz 1790., poznat i pod nazivom »Ševa« kojega je skladatelj posvetio mađarskom violinistu Johannu Tostu. U drugom dijelu koncerta dobro raspoloženi Zagrepčani su solinskoj publici podarili izvedbu još jednoga amblematskog djela klasične literature za njihov sastav, Gudački kvartet u F – duru, br. 12 Antonia Dvořaka
Koncertom Zagrebačkoga kvarteta, starih znanaca solinske publike otvoren je klasični glazbeni program 27. Solinkog kulturnog ljeta. Kvartet koji svakim nastupom u našem gradu izaziva veliko zanimanje ovoga je puta nastupio u svom stalnom sastavu – Martin Krpan (violina), Hrvoje Philips (violina), Davor Philips (viola) i Martin Jordan (violončelo) te se predstavio »željenim« gudačkim repertoarom, sastavljenim od stožernih djela Josepha Haydna i Antonina Dvořaka.
U prvomu je dijelu izveden jedan od najpoznatijih Haydnovih gudačkih kvarteta, onaj u D-duru, op. 94, br. 5 iz 1790., poznat i pod nazivom »Ševa« kojega je skladatelj posvetio mađarskom violinistu Johannu Tostu.
Ovaj je kvartet amblematski predstavnik Haydnonova opusa za gudački kvartet te je jasnom formom, koju je Paul Epstein opisao kao »vrunsku zabavu u četiri stavka« stekao iznimnu popularnost koja traje do danas. Zagrebački je kvartet nadahnutom izvedbom Haydnovih privlačnih i upečatljivih glazbenih tema pretočenih u jasne i koncizne formalne strukture, još jednom potvrdio njegov izniman skadateljski genij, ali i svoje impozantne izvođačke sposobnosti.
U drugom dijelu koncerta dobro raspoloženi Zagrepčani su solinskoj publici podarili izvedbu još jednoga amblematskog djela klasične literature za njihov sastav, Gudački kvartet u F – duru, br. 12 Antonia Dvořaka.
Ovo je djelo nastalo 1893. tijekom skladateljeva boravka u Sjedinjenim Američkim Državama, netom nakon završetka njegove poznate 9. simfonije »Iz Novoga svijeta«.
Zbog očitoga utjecaja tradicijske glazbe s kojom se Dvořak susreo na američkomu tlu, ovaj kvartet nosi pridjev »američki« te je kao takav u vrijeme nastanka kod brojnih američkih skladatelja izazvao veliki interes za ovu glazbenu vrstu.
Ovaj se kvartet nadalje pokazao kao prekretnica u Dvořakovom pristupu komornim glazbenim formama, nakon koje je uspio pronaći ravnotežu između svoje bujne melodijske invencije i jasne formalne strukture. Sam Dvořak u jednom pismu kaže kako mu se prilikom skladanja »pred očima stalno pojavljivao dragi otac Haydn«, što je poveznica na koju je i program ovoga solinskog koncerta, sastavljen upravo od djela ove dvojice glazbenih velikana nastojao i ukazati.
Zagrebački kvartet je interpretaciji ove skladbe pristupio minuciozno i s puno pažnje za svaki formalni i stilski detalj, što je rezultiralo izvedbom koja će se dugo pamtiti. To je potvrdio i dugotrajni pljesak oduševljene solinske publike u ispunjenoj crkvi Gospe od Otoka, kojoj su se Zagrepčani odužili još jednim ukusnim glazbenim dodatkom.
KLASIČNI KONCERTI SOLINSKOG KULTURNOG LJETA U KOLOVOZU
Troprut glazbenoga izričaja
Skraćena koncertna izvedba opere »Ivana Orleanska« ruskoga skladatelja Petra Iljiča Čajkovskoga pobudila je veliki interes publike. Zanimljivi koncertni program pod nazivom »Talijani u gostima« u crkvi Gospe od Otoka izveo je Ansambl Ars Longa iz Zagreba, dok se domaći pijanist Marin Limić ovaj put solinskoj publici predstavio uz pratnju Dubrovačkoga simfonijskog orkestra
Prva polovica kolovoza u klasičnomu je glazbenom programu 27. Solinskog kulturnog ljeta donijela tri vrlo zanimljiva koncertna ostvarenja.
Skraćena koncertna izvedba opere »Ivana Orleanska« ruskoga skladatelja Petra Iljiča Čajkovskoga pobudila je veliki interes publike.
»Ivana Orleanska« šesta je operna produkcija koju je Javna ustanova u kulturi »Zvonimir« Solin ostvarila programskom suradnjom s drugim institucijama
Izvedba je zakazana u jedinstvenomu ambijentu na Manastirinama međutim zbog očekivane buke u povodu još jednoga vjenčanja na otvorenomu (na susjednom privatnom zemljištu!) morala je biti prebačena u Galeriju Zvonimir, što u konačnici nije utjecalo na izvođače koji su nam podarili vrhunsko ostvarenje.
Polaznici Masterklassa operne literature iz Zagreba, pod umjetničkim vodstvom doc. art. Simona Dešpalja, pokazali su iznimno glazbeno i scensko umijeće bez obzira što se mahom radi o umjetnicima koji su još uvijek studenti glazbenih akademija.
Čajkovskovljevo viđenje francuske teme iz 15. stoljeća, koja se događala usred Stogodišnjega rata s Englezima, uspješno su ostvarili solisti Dagmar Drechslerova, Boris Beus, Margareta Klobučar, Ino Klasan, Emanuel Tomljenović, Petra Cik, Tea Zec, Gabrijela Hrženjak i Lucija Klarić. Ovo je, nakon Mozartovih opera »Bastien i Bastienne«, »Figarov pir« i »Čarobna frula«, Donizettijeva »Ljubavnoga napitka« i Zajčeva »Nikole Šubića Zrinskoga« šesta operna produkcija koju je Javna ustanova u kulturi Zvonimir Solin ostvarila programskom suradnjom s hrvatskim glazbenim akademijama i učilištima.
Koncert Ansambla Ars longa ponovno je pokazao kako isključivo klasičnim izričajem punina liturgijskoga prostora crkve Gospe od Otoka dolazi do istinskoga izričaja
Zanimljivi koncertni program pod nazivom »Talijani u gostima« u crkvi Gospe od Otoka izveo je Ansambl Ars Longa iz Zagreba, koji je nastupio u sastavu Monika Cerovčec (sopran), Ana Benić Šalinović (flauta), Stjepan Nobilo (oboa i blok flaute), Lea Sušanj Lujo (violončelo) i Linda Mravunac Fabijanić (čembalo). Na programu su bila djela starih talijanskih majstora koji su svoje umjetničke karijere ostvarili izvan Italije, poput T. Cecchina, A. Lottija, G. M. Bononcinija, D. Scarlattija, F. Bersantija, P. A. Locatellija i G. B. Plattija.
Članove Ansambla Ars Longa inače prati reputacija majstora za izvođenja stare glazbe, što su nadahutim i besprijekornim ostvarenjem na 27. Solinskom kulturnom ljetu, na oduševljenje domaće publike, potvrdili i ovom prilikom.
Treći klasični koncert u kolovozu bio je rezerviran za domaćega pijanista Marina Limića koji je mnogo puta imao priliku predstaviti se solinskoj publici, ali ovaj put uz pratnju Dubrovačkoga simfonijskog orkestra.
Dubrovački su simfoničari pod ravnanjem maestra Ivana Huta, njihova rezidentnoga dirgenta, koncert otvorili 3. simfonijom u D-duru staroga dubrovačkog skladatelja Luke Sorkočevića, nakon čega su pružili glazbenu potporu solistu Marinu Limiću u izvedbi Koncerta u D-duru za klavir i orkestar Josepha Haydna.
U završnomu dijelu koncerta, Dubrovački simfonijski orkestar izveo je 3. simfoniju u D-duru Franza Schuberta. Iako je jaka bura ometala glazbenike, mnogobrojna publika na solinskim Manastirinama nije ostala uskraćena za visoku razinu njihove izvedbe, što je i nagradila dugotrajnim pljeskom.
U završnomu dijelu koncerta, Dubrovački simfonijski orkestar izveo je 3. simfoniju u D-duru Franza Schuberta
NAKON IZGRADNJE NOVE CRKVE SOLINSKO PRASVETIŠTE GOSPE OD OTOKA U POTEŠKOĆAMA SVAKODNEVNOGA OČUVANJA DOSTOJANSTVA SVETOGA MJESTA – Vratiti Otok Materi!
Pješački, biciklistički i promet motornim vozilima, kretanje sugrađana i posjetitelja s kućnim ljubimcima, nedolično ponašanje i odijevanje turista, a ponekad i domicilnoga stanovništva oko i u crkvama prasvetišta, glasna glazba iz ugostiteljskih objekata i drugih manifestacija koja remeti bogoslužja svakodnevni su doprinosi u nepoštovanju svetosti mjesta
Izvirući iz života i mučeničke smrti biskupa Dujma i svetih solinskih mučenika, znanih i neznanih Solinjana koji su svoju vjeru posvjedočili krvlju, napajajući snagu svoga toka sa zapada preko rimskih biskupa, a potom benediktinskih samostana i zadužbina hrvatskih knezova i kraljeva solinsku Crkvu nisu nadvaldala ni avarska ni gotska, turska ni mletačka, pa ni paklena vrata bezbožnoga komunizma.
Od svoga izvora u salonitanskim vremenima na hrvatskoj rijeci Krštenici, hrvatskomu Jordanu salonitanska, solinska, Crkva u Hrvata ukorijenila se u prasvetištu Gospe od Otoka. Već više od tisuću godina na Otoku, zavjetom i zalaganjem Jelene, hrvatske kraljice svete uspomene Crkva časti Majku Božju, našu Gospu od Otoka.
»Ljubomornim čuvanjem blaga vjere koje im je povijest povjerila«, kako je to rekao jedan od svetih hodočasnika na Otoku, Sveti Ivan Pavao II. vjerni solinski puk čuvao je i očuvao Materin i kraljičin Otok, njegovo prasvetište.
Svakodnevna izgradnja prasvetišta
Svega koju godinu od ponovne uspostave solinske župe (ponovno uspostavljena 1911. odcjepljenjem od vranjičke kojoj je pripala) zbog brzorastućega broja stanovnika, a time i župljana solinski su župnici iskazali potrebu za izgradnjom veće crkve.
Povijesna je želja i potreba nedavno ostvarena u novoj crkvi Svete Obitelji. Međutim nakon više od stoljeća, ostvarenjem zacrtanoga cilja i izgradnjom novoga liturgijskoga prostora pred solinskim vjerničkim pukom i njegovim pastirima stoji novi, daleko teži i opsežniji cilj. Izgradnja svakodnevne svijesti o prasvetištu.
Neosporna je činjenica kako zadnji veliki val doseljavanja stanovništva u »Najmlađi grad« nije jednakom brzinom pratio razvoj svijesti o bogatoj solinskoj baštini, a time u ovome slučaju o samome prasvetištu. Štoviše već običnom šetnjom i usputnim, nasumičnim, ali ugodnim razgovorima s »posjetiteljima« Otoka odmah se uviđa razina (ne)poznavanja svetosti mjesta na kojemu se nalaze.
Iako su nepoznavanje i nesvjesnost o nekomu mjestu isključivo odgovornost pojedinca i odraz razine njegove kulture i društvene zauzetosti, nemoguće je ne primijetiti da poneke lokalne institucije i istaknuti pojedinci (ne)namjerno, vlastitim djelovanjem prasvetištu dodaju neke druge, sporedne epitete kojima se gotovo nezamjetno, ali sasvim uspješno skreće pažnja s onoga najvažnijega.
Štoviše pomnim promatranjem svakodnevnih situacija u prasvetištu vrlo brzo se uočavaju različiti komunalno-sigurnosni problemi koji narušavaju dignitet samoga mjesta.
Ozbiljni komunalni problemi
Nakon jasnih znakova zabrane postavljenih na pristupnim točkama prasvetištu nalaze se i stupovi s kamerama
Pješački, biciklistički i promet motornim vozilima, kretanje sugrađana i posjetitelja s kućnim ljubimcima, nedolično ponašanje i odijevanje turista, a ponekad i domicilnoga stanovništva oko i u crkvama prasvetišta, glasna glazba iz ugostiteljskih objekata i drugih manifestacija koja remeti bogoslužja svakodnevni su doprinosi u nepoštovanju svetosti mjesta.
Imajući na umu činjenicu da je današnji Solin nastao oko Gospina Otoka i da je sami Otok s prasvetištem sastavni dio gradskoga korpusa iluzorno je i protuučinkovito nastojati da se svakodnevna pješačka komunikacija preko Otoka onemogući.
Međutim imajući u vidu epizode iz noćnoga života, a koje se jednako kao u čitavomu gradskom središtu nerijetko odvijaju i na samomu Otoku, u potpunosti je opravdano težiti da se na pristupne točke u samo prasvetište postave vrata s mogućnošću zaključavanja u kasnim noćnim satima. Praksa je to koja je dobro poznata u svjetskim i brojnim nacionalnim svetištima.
Kotačima na vjernike
Među najvećim komunalno-sigurnosnim problemima koji narušavaju dignitet prasvetišta svakako je promet biciklima i motociklima. Iako su s ciljem rasterećenja gradskoga središta od prometovanja motornim vozilima, a posljedično i samoga prasvetišta izgrađeni most i Ulica dr. Franje Tuđmana koji gradsko središte spajaju s najvećim solinskim naseljem Priko vode nebrojene su svakodnevne situacije u kojima brojni vozači, valjda s ciljem uštede sve skupljih naftnih derivata, koriste pravac preko Gospina Otoka za prometovanje, iako je isto znakovima zabranjeno, štoviše označeno kao pješačka zona.
Nebriga, a u konačnici krajnja nekultura i nepoštovanje kod vozača bicikla i motocikala nažalost sve učestalije do izražaja dolazi i tijekom nedjeljnih euharistijskih slavlja na kojima vozači razvijaju vještine prometovanja između vjernika koji na službi Božjoj sudjeluju na prostoru izvan i ispred nove crkve.
Otegotna okolnost ove situacije leži u činjenici da nekadašnji prometni, a sada pješački pravac između dvaju mostova nema nikakvih prepreka za prometovanje ovoga tipa vozila. Činjenica pak kako se pod tim asfaltom još uvijek nalazi tisućljetna krunidbena bazilika i mauzolej hrvatskih vladara najmanje je što je u ovoj epizodi priče bitno.
Zabranu prometovanja preko prasvetišta unatoč postavljenim znakovima zabrane jednako krše strani i domaći vozačiKretanja motociklima kroz pješačku zonu na Otoku nerijetko se događaju i za nedjeljnih svetih misa, kada je prostor prepun vjernika
Nejasno je u konačnici kako prekršitelji zabrane prometovanja ne prezaju ni pred učinkovitošću desetak gradskih kamera visoke razlučivosti postavljenima na dvama stupovima uz spomenuti pravac.
Otok svetoga Franje
Uz brojnu djecu i obitelji koji uljepšavaju i uveseljavaju sliku našega grada, a time i samoga prasvetišta na Otoku, Solin zaista obiluje i nebrojenim jedinkama najvjernijega čovjekova prijatelja i pratitelja. Iako sve životinje kao Božja stvorenja, a današnjemu društvu poglavito dragi psi, u kršćanskoj tradiciji imaju svoju značajnu, pozitivnu ulogu, njihovo kretanje po prasvetištu, izuzevši terapijske i pse vodiče zasigurno mora u potpunosti bili regulirano, odnosno ograničeno.
Na zauzimajući pritom stranu također brojnih »pasomrzaca«, kojima nerijetko obiluju i vjernički krugovi, a što je još jedna od posljedica nepoznavanja i nepriznavanja Crkvene tradicije i nauka, neizostavno je naglasiti kako psima, ma koliko trenirani bili nije mjesto u prasvetištu.
Štoviše upravo brojne svakodnevne epizode i istinske »scene« na koje se može u prasvetištu naići s psima bez povodca, brnjice, koji obavljaju nuždu po zelenima površinama (istim onima na kojima se igraju djeca) svjedoče kako našim najvjernijim prijateljima ipak nije mjesto u prasvetištu.
Unatoč upozorenjima na svim pristupnim točkama sve je veći broj vlasnika pasa koji svoje ljubimce izvode u šetnju u solinsko prasvetište
Nerijetko je nadalje susresti tijekom nedjeljnih euharistijskih slavlja brojne šetače, domaće i turiste koji upravo tijekom Službe moraju proći sa svojim ljubimcima među okupljene vjernike.
Nažalost epizode s vlasnicima pasa koji ih šetaju oko nove i stare crkve te po zelenim površinama nakon usmenoga upozorenja bilo župljana, sugrađana ili dobronamjernih prolaznika o svetosti mjesta na kojemu se nalaze, poprimaju gotovo nadrealne scene i izraze. Slučajevi su to koje zasigurno možemo sresti i u Lourdesu, Fatimi, Mariji Bistrici i drugim svetištima.
Decibeli i služba Božja
Suživot prasvetišta i živoga gradskoga središta mladoga grada kao što je Solin i po pitanju (glasne) glazbe i raznih manifestacija nerijetko se umjesto susreta pretvara u istinski sudar.
Ometanje nedjeljnih kao i svakodnevnih poslijepodnevnih euharistijskih slavlja iz svega nekoliko metara udaljenih ugostiteljskih objekata, one nešto zrelije Solinjane vraća u 1976. kada su slavlja na Otoku ometana glasnom (komunistički obojanom) glazbom iz nekadašnje Sokolane, današnjega Doma kulture Zvonimir. Štoviše sve brojniji hodočasnici ovakve situacije, ako je suditi po njihovim reakcijama zasigurno ne doživljavaju ni gostoljubivo ni kulturno ne dajući pritom dojam skladnoga suživota u gradu na Jadru.
Zrcalo društvene razvijenosti
Solinsko prasvetište na Otoku neizostavni je i temeljni dio kulture ovoga grada, te je bili vjernici ili ne najgledanije zrcalo stupnja naše društvene razvijenosti.
Solinsko prasvetište Gospe od Otoka istinski je kulturalni izražaj koji ukazuje na očekivanja i postignuća, ciljeve i ostvarenja vjerničke i društvene zajednice grada na Jadru. Štoviše ispravno sudioništvo u izgradnji svakodnevne svijesti o prasvetištu nezaobilazno prati i izgradnju same društvene zajednice.
Kada društvo, bilo vjerničko ili ne, prihvati da je solinsko prasvetište »mjesto i vrijeme« u kojemu se vjernički puk okuplja i izražava vlastitu sakramentalnu pripadnost Božjem narodu, a s ciljem služenja čovjeku i čitavomu društvu, tada će sazrjeti i solinska društvena zajednica s Gospinim Otokom i prasvetištem kao zrcalom njegova identiteta.
Prasvetište na Gospinu Otoku identitetsko je zrcalo društva i čitavog naroda
SOLIN MEĐU ČETIRI HRVATSKA GRADA S POZITIVNIM PRIRODNIM PRIRASTOM U PROŠLOJ GODINI – Ukupni razvoj ukorak s demografijom
Na popisu su uz Solin, Metković, Vrgorac i Dugo Selo. Brojevi potvrđuju nastavak silaznoga trenda i daljnji pad u odnosu na 2020. kada je pozitivni prirast bilježilo sedam gradova. Istovremeno se bilježi porast broja gradova koji imaju troznamenkastu negativnu brojku prirodnoga prirasta. Takvih je gradova 2020. bilo 28, a 2021. čak 37
Prema nedavno objavljenim podacima Državnoga zavoda za statistiku samo četiri hrvatska grada, među kojima je i Solin, u prošloj su godini imali pozitivan prirodni prirast, odnosno više rođenih nego umrlih.
Na ovom popisu su se uz Solin našli još Metković, Vrgorac i Dugo Selo. Navedena brojka potvrđuje nastavak silaznoga trenda i daljnji pad u odnosu na 2020. kada je pozitivni prirast bilježilo sedam gradova. Istovremeno se bilježi porast broja gradova koji imaju troznamenkastu negativnu brojku prirodnoga prirasta. Takvih je gradova 2020. bilo 28, a 2021. čak 37.
Solin i Dugo Selo jedina su dva grada koja su uspjela održati prošlogodišnju razinu i razliku u broju rođenih i umrlih. Solin je u 2020. imao 55 rođenih više nego umrlih, a prošle godine 56, dok je Dugo Selo ostalo na brojki od 6 više rođenih nego umrlih.
Što se pak samoga broja rođenih tiče, najbolje brojke u prošloj godini bilježi grad Klanjec u kojemu je prosječno rođeno 14.16 beba na tisuću stanovnika, a slijede ga Novalja s 12.82 i Solin s 12.52 rođenih na tisuću stanovnika.
Promatrano na razini čitave države u Hrvatskoj je prošle godine rođeno 663 beba više nego 2020., ali je umrlo čak 5 689 osoba više nego godinu ranije. Prirodni prirast je bio negativan u svim županijama, a tek u 25 gradova i općina pozitivan, i tu najbolje stoje gradovi i općine iz Splitsko-dalmatinske županije.
Komentirajući najnovije podatke Državnoga zavoda za statistiku solinski gradonačelnik Dalibor Ninčević istaknuo je kako je Solin već godinama grad s najboljim demografskim pokazateljima, a pozitivni trendovi potiču se raznim mjerama, gradnjom vrtića, igrališta, škola, stipendiranjem, financiranjem školskih potrepština te brojnim poticajima.
Naš Grad za mjere usmjerene na poboljšanje života djece i mladih izdvaja više od trećine ukupnoga godišnjeg proračuna i doista mi je drago što je Državni zavod za statistiku još jednom potvrdio ono što stalno ističem, a to je činjenica da se Solin, kao jedan od rijetkih u Hrvatskoj, može pohvaliti da je Grad prijatelj djece, mladih i obitelji – rekao je Ninčević najavljujući mogućnost uvođenja novih poticajnih mjera.
U narednom razdoblju planirane su neke nove mjere te povećanje novčanih potpora za novorođenu djecu koje će biti za 50 do 60 posto veće od postojećih. Osim toga planirano je povećanje potpore za produljeni porodiljni dopust te povećanje mjesečne potpore za obitelji s četvero i više djece.
Naglasio bih kako smo prošle godine svečano otvorili novi objekt Dječjeg vrtića »Cvrčak« s ulaganjem od preko 26 milijuna kuna, a u tijeku su i aktivnosti na realizaciji novih objekata dječjeg vrtića u mjesnim odborima Rupotina i Sveti Kajo.
Uz to, osigurali smo i sredstva za izjednačavanje cijena u gradskim i privatnim vrtićima pa roditelji sada plaćaju jednaku cijenu. Međutim, bez obzira na demografske mjere koje smo donijeli, svakako treba istaknuti da iz godine u godinu mlade obitelji prepoznaju Solin kao grad ugodan za življenje, što je potvrda rada i nastojanja Gradske uprave za podizanjem kvalitete života i osiguravanja svih sadržaja potrebnih za život.
Demografske mjere, djeca i mladi temelj su naših projekata i u ovom mandatu. Vjerujem da će dodatna ulaganja u prometnu infrastrukturu i povezanost potaknuti i gospodarski rast te dalje podizati kvalitetu života u našemu gradu – poručio je gradonačelnik.
GRADONAČELNIKOVA KONFERENCIJA ZA MEDIJE U POVODU (NE)IZVOĐENJA RADOVA NA ŠIRINI I NA ULAZU U SOLIN – Vremena do kraja rujna…
Ako nije izvjesno da se radovi na Širini mogu nastaviti u nekom razumnom roku očekujem da se sanira ova površina i vrati u prvobitno stanje. Isto tako, želim jasno izraziti očekivanje da se radovi na izgradnji rampe pored »Salona Malla« pokrenu odmah po završetku turističke sezone, znači krajem rujna. Ukoliko se to ne dogodi pozvat ću sugrađane na prosvjed i blokiranje prometnice – rekao je gradonačelnik Ninčević
Gradonačelnik Dalibor Ninčević održao je 18. srpnja na solinskoj Širini konferenciju za medije kako bi iskazao nezadovoljstvo i ogorčenost zbog sporosti, ali i neodgovornosti investitora i izvođača u realizaciji projekta rekonstrukcije ovoga raskrižja.
– Moram usto izraziti i nezadovoljstvo zbog velikoga kašnjenja u početku gradnje dodatne rampe s državne ceste D8 kod »Salona Malla« iz pravca Splita, važnoga prometnog spoja za naselja Priko vode, Mravince i Kučine.
Ovaj projekt, jednako kao i raskrižje Širina u nadležnosti je Hrvatskih cesta koje sam mjesecima pozivao da barem uklone hrpe iskopanoga materijala s raskrižja Širina koje smanjuju preglednost te ugrožavaju sigurnost u prometu. Unatoč svim mojim apelima i molbama nije se ništa poduzimalo, a jedino što sam dobivao su neodređeni i slobodno mogu reći, trosmisleni odgovori – rekao je gradonačelnik dodajući kako je tek poziv medijima doveo do određenih reakcija.
– Nakon što sam 14. srpnja najavio konferenciju za medije, istog dana u večernjim satima na Širinu je izašla teška mehanizacija i počela otklanjati zemlju i materijal koji je mjesecima tu stajao – rekao je gradonačelnik upozoravajući i na rupe ispunjene vodom koje na ovako visokim temperaturama mogu dovesti do zaraze.
(Ne)sretna arheologija
– Mogu razumjeti da se radovi vezani uz arheologiju trebaju izvoditi temeljito, naime kako nam objašnjavaju iz Hrvatskih cesta na ovom su prostoru pronađeni vrijedni antički nalazi zbog kojih se trebaju provesti dodatna, opsežna arheološka istraživanja, ali uistinu ne mogu, a da ne pitam odgovorne u Hrvatskim cestama, ali i konzervatore, što se drugo moglo i očekivati na ovoj lokaciji smještenoj uz antičku Salonu – komentirao je Ninčević dodajući kako je iz odgovora Hrvatskih cesta evidentno da se radovi neće tako brzo nastaviti.
– Jedan od razloga su spomenuti arheološki radovi, dok se drugi razlog krije u problemima s izabranim izvođačem. Upravo iz tih razloga je trebalo zemlju i materijal odvesti dok se radovi ne nastave, ako se uopće nastave – poručio je Ninčević koji smatra da je Split, kao drugi grad po veličini u Hrvatskoj, uključujući širu splitsku prometnu aglomeraciju, godinama bio u drugom planu i nije tretiran na način kako bi trebao biti s obzirom na svoj značaj.
– Pogledajmo samo kako su prometno riješeni ulazi u druge veće gradove u Hrvatskoj, Rijeku, Osijek, Zagreb, Zadar… Držim da za takvo tretiranje Splita i Dalmacije nisu krive samo prijašnje vlade, ministarstva ili Hrvatske ceste.
Najveća krivnja i odgovornost i onda i sada, leži na nama političarima, posebno onima koji su se penjali u hijerarhiji, prema ministarstvima ili saborskim klupama i to bez obzira iz kojih stranaka dolazili. Kada bi otišli odavde zaboravili bi od kud potječu.
Tek unatrag nekoliko godina kada smo počeli svi zajedno, pritom mislim na gradove Split, Solin, Kaštela, Trogir i Omiš, na čelu sa Županijom i županom Blaženkom Bobanom, artikulirati interese Splita i Dalmacije prema Zagrebu, nadležnom ministarstvu i Hrvatskim cestama, tražeći veća ulaganja u prometnu infrastrukturu, uz veliku potporu i razumijevanje Vlade RH na čelu s premijerom Andrejem Plenkovićem, stvari su se počele micati s mjesta.
Izvukli su se tako iz naftalina neki projekti o kojima je godinama bilo riječi, tu prije svega mislim na rekonstrukciju Širine, izgradnja rampe na samom ulazu u Split, projektiranje i planiranje novih investicija kao što su izgradnja čvora Mravince – TTTS i tunel kroz Kozjak.
(Ne)namjerna sporost
Znam da je za realizaciju svakoga projekta potrebno vrijeme za izradu dokumentacije, ishođenje dozvola, raspisivanje nabava, izbor izvođača, ali sve to ide presporo. Zapravo, ponekad se pitam je li ta sporost doista uvjetovana opravdanim razlozima ili pak da bi se ljudima zamazalo oči i stvorilo privid da se nešto radi, a ne radi se ništa ili gotovo ništa.
Već sam istaknuo kako je drugi razlog za sazivanje ove konferencije kašnjenje s realizacijom projekta dogradnje rampe na Matoševu ulicu kod »Salona Malla« iz pravca Splita. Izgrađen je nadvožnjak, a da se pri tome nije vodilo računa o izgradnji rampe koja je prije postojala i koja je od velikoga značaja za oko 15 tisuća stanovnika mjesnih odbora Priko vode, Mravince i Kučine.
Zajedničkim nastojanjima i pritiskom uspjeli smo postići potpisivanje Sporazuma s Hrvatskim cestama kojim su se obvezali naknadno izgraditi ovaj odvojak vrijedan oko 10 milijuna kuna s PDV-om. Sporazum je potpisan 8. siječnja 2018. i smatram kako smo imali i više nego dovoljno strpljenja, ali ovo je uistinu prešlo svaku mjeru – poručio je gradonačelnik dodajući kako je prije više od 19 mjeseci, točnije u veljači 2021., izabran izvođač radova, tvrtka »Lavčević« d.d., ali unatoč tome kao i činjenici da su dobivene sve potrebne dozvole gradnja odvojka još uvijek nije započela.
– Činjenica je da je u međuvremenu došlo do znatnoga povećanja cijene materijala, ali Vlada je donijela Zaključak prema kojemu razliku do 10 posto ukupne vrijednosti podmiruje izvođač radova, dok sve iznad toga ide na teret investitora što znači da ne postoje prepreke da se izvođač uvede u posao.
U konačnici što misliti nakon svega osim da nam se bacaju mrvice kako bismo se zadovoljili. Očekujem da se Hrvatske ceste jasno i nedvosmisleno očituju o tome hoće li se i kada nastaviti radovi na rekonstrukciji raskrižja Širina. Ako nije izvjesno da se radovi mogu nastaviti u nekom razumnom roku očekujem da se sanira ova površina i vrati u prvobitno stanje.
Isto tako, želim jasno izraziti očekivanje da se radovi na izgradnji rampe pored »Salona Malla« pokrenu odmah po završetku turističke sezone, znači krajem rujna. Ukoliko se to ne dogodi pozvat ću sugrađane na prosvjed i blokiranje prometnice. Moja je uloga zaštita interesa Solina – poručio je Ninčević.
(Ne)sporni izvođač radova
Radovi na projektu rekonstrukcije Širina, vrijedni 172 milijuna kuna svečano su otvoreni krajem siječnja ove godine i već tada se moglo pretpostaviti da izabrani izvođač radova ima određene probleme u poslovanju te da je malo vjerojatno da će uspješno izgurati ovako zahtjevan projekt na kojega smo svi zajedno jako dugo čekali.
Već smo se pripremili i na pojačane gužve te manji komoditet za vrijeme izvođenja radova, ali nismo bili spremni na nešto, na što su građani najosjetljiviji, a to je da ih netko zavlači. Ne čude stoga komentari kako je najvažnije bilo slikati se i otvoriti radove. Znam da to vjerojatno nije bila namjera, ali nakon svega tako ispada. Naime, odgovarajući na moje apele da uklone hrpe zemlje s raskrižja odgovarali su mi kako se to ne može napraviti dok se sve temeljito ne istraži, a sada se odjednom nakon što sam sazvao konferenciju za medije sve može.
U svakom slučaju smatram kako su za ovaj nered na gradilištu Širina u odgovorne Hrvatske ceste, a posebno ispostava u Splitu – poručio je gradonačelnik Dalibor Ninčević.
ODGOVOR HRVATSKIH CESTA VEZANO UZ NOVONASTALU SITUACIJU U IZVOĐENJU RADOVA NA RASKRIŽJU ŠIRINA I ULAZU U SOLIN
Sukladno naputcima nadležnoga ministarstva
Tijekom dosadašnjih izvršenih zaštitnih arheoloških istraživanja otkriveni su iznimno značajni antički ostaci te je sukladno uvjetima koje je propisao nadležni Konzervatorski odjel Ministarstva kulture Republike Hrvatske, potrebno provesti veliki dodatni opseg arheoloških istražnih radova
Stavljajući naglasak na uvažavanje i zaštitu značajnih arheoloških ostataka Hrvatske ceste ne žele napraviti nepopravljivu (kulturocidnu) grešku koja je pak na ovomu prostoru učinjena prilikom izgradnje tzv. Splitske zaobilaznice 80-ih godina prošloga stoljeća
Nakon medijske konferencije koju je sazvao gradonačelnik Dalibor Ninčević na raskrižju Širina, s ciljem ostvarivanja objektivnoga pogleda na situaciju glasnogovornica Hrvatskih cesta Tamara Pajić odgovarajući na upite istaknula je kako je potvrđeno da su tijekom do sada izvršenih arheoloških istraživanja otkriveni iznimno značajni antički ostaci te da je sukladno uvjetima koje je propisao nadležni Konzervatorski odjel Ministarstva kulture Republike Hrvatske, potrebno provesti veliki dodatni opseg arheoloških istražnih radova.
– Nažalost, potencijalna nalazišta pokrivaju gotovo čitav zahvat raskrižja Širina te u tom kontekstu predstoje još značajniji iskopi nego su do sada obavljeni. Sve naprijed navedeno iziskivat će dodatno vrijeme i znatna financijska sredstva kako bi se isto moglo izvršiti.
Hrvatske ceste će radove na dodatnim arheološkim istraživanjima posebno ugovoriti, a s obzirom da se radi o tehnički zahtjevnim radovima isto će zasigurno imati utjecaj na konačan rok dovršetka projekta. Hrvatske ceste pokrenule su postupak nabave za dodatna zaštitna istraživanja koji je tijeku, a radi prethodno navedenoga privremeno su obustavljeni radovi kako se ne bi stvarali dodatni i nepotrebni troškovi – navodi se u odgovoru Hrvatskih cesta.
Osvrćući se na upit o pretpostavci postojanja arheoloških ostataka na predmetnomu području iz Hrvatskih cesta su kratko poručili.
– Arheološki radovi se ugovaraju sukladno konzervatorskim uvjetima koje smo dobili od nadležnih tijela. Projektanti su postupili u potpunosti prema dostavljenim uvjetima.
Ono što se ugovara su dodatna arheološka istraživanja čije nam je izvođenje naloženo nakon početka radova – odgovorila u ime Hrvatskih cesta glasnogovornica Pajić.
Komentirajući nadalje probleme u poslovanju odabranog izvođača radova, DIV Grupe d.o.o. Pajić je istaknula:
– Zasada ne možemo sa sigurnošću kazati hoće li biti problema radi situacije s kojom se suočio izvođač.
Sredstva za projekt su osigurana te ćemo u okviru međusobnih ugovornih odnosa učiniti sve da projekt ne bude doveden u pitanje i da se izvođaču ne pogoršava situacija u kojoj se našao.
Osvrćući se na problem kašnjenja u realizaciji projekta izgradnje dodatne rampe s državne ceste D8 kod »Salona Malla« iz pravca Splita prema naseljima, Priko vode, Mravince i Kučine, glasnogovornica Hrvatskih cesta kratko je najavila kako se početak radova očekuje nakon završetka turističke sezone.
IZLOŽBA FOTOGRAFIJA O OCU ANTI GABRIĆU »TAMO GDJE PALME CVATU« AUTORA ZVONIMIRA ATLETIĆA – Odjek svečeva života
Piše: Mario MATIJEVIĆ
Fotografije: Zaklada otac Ante Gabrić
Jedan od temeljnih ciljeva ove izložbe je buđenje istinskoga hodočasničkoga puta kojega je po hrvatskim svetištima diljem Domovine za svoga života prošao otac Ante Gabrić. Njegovi posjeti pak solinskomu prasvetišu još su živi u sjećanjima sudionika velike proslave jubilejâ Crkve u Hrvata godine 1976., a njegove propovijedi i poruke s Gospina Otoka danas više no ikad pozivaju na istinitost kršćanskoga življenja
Solinska Galerija Zvonimir ugostila je izložbu fotografija o životu i radu najpoznatijega hrvatskoga misionara oca Ante Gabrića pod naslovom »Tamo gdje palme cvatu« autora Zvonimira Atletića.
Izložbu su priredili Zaklada otac Ante Gabrić, Hrvatski fotografski centar i Javna ustanova u kulturi »Zvonimir« Solin uz svesrdnu pomoć župe Gospe od Otoka u Solinu te pod pokroviteljstvom Veleposlanstva Indije.
Izložba je otvorena na svetkovinu sv. Petra i Pavla, a nazočnima su o samoj izložbi, njezinu projektnomu putu, ocu Anti Gabriću i Zakladi govorili Mario Matijević u ime Javne ustanove u kulturi »Zvonimir« Solin, Ivan Ugrin i Violeta Oršulić u ime Zaklade.
Solinjani su se izložbom prisjetili susreta s ocem Antom Gabrićem u solinskomu prasvetištu na Gospinu otoku
Uvodnim obraćanjem istaknuto je kako je jedan od temeljnih ciljeva ove izložbe buđenje istinskoga hodočasničkoga puta kojega je po hrvatskim svetištima diljem Domovine za svoga života prošao otac Ante Gabrić. Njegovi posjeti pak solinskomu prasvetišu još su živi u sjećanjima sudionika velike proslave jubilejâ Crkve u Hrvata godine 1976., a njegove propovijedi i poruke s Gospina Otoka danas više no ikad pozivaju na istinitost kršćanskoga življenja.
U ime Zaklade otac Ante Gabrić, o izložbi ali i drugim projektima govorili su Violeta Oršulić i Ivan Ugrin
Govoreći o samoj izložbi i autoru fotografija Ivan Ugrin je istaknuo kako je autor 1977. upoznao i fotografirao Majku Tereziju i oca Antu Gabrića u njihovim misijama u gradovima Kolkata i Maria Polli. Otada su se više puta sreli dok ih je pratio na njihovim putovanjima u Hrvatskoj i Indiji, dokumentirajući njihov rad i život u Hrvatskoj i Indiji. Atletić je vjerojatno fotograf koji je najčešće bio u mogućnosti dokumentirati njihov rad s bolesnim i siromašnim ljudima u njihovim misijama. Ugrin je nadalje zaključio kako je jedan od ciljeva same izložbe koja »hodočasti« po domovinskim svetištima i župama i upoznavanje javnosti s procesom beatifikacije oca Ante Gabrića.
Violeta Oršulić je pak upoznala nazočne s radom Zaklade koja je kao neprofitna organizacija osnovana s ciljem širenja pobožnosti prema Slugi Božjemu ocu Anti Gabriću, oživljavanju misijskih postaja koje je za svoga života i rada osnovao u Bengaliji, najsiromašnijemu dijelu Indije. Oršulić je nadalje istaknula kako je krajnji cilj ovoga djelovanja u misijskim postajama pružanje pomoći siromašnim obiteljima u obrazovanju njihove djece preko projekta kumstva »Palma«, a potom u osposobljavanju odraslih za život kroz revitalizaciju zanatskih radionica koje je za svoga života organizirao o. Ante. Obnovljena župna kuća u Mariapoliju uskoro će postati volonterski centar »Tamo gdje palme cvatu« kako bi se kroz volontiranja pomoglo misijskim postajama, Misionarkama ljubavi Majke Terezije u Kolkati i Mariapoliu te omogućilo dodatne vidove volontiranja u različitim projektima Zaklade.
Rodna pak kuća o. Ante Gabrića u Metkoviću u projektu koji Zaklada provodi s Družbom Isusovom postat će Spomen kuća, tematski muzej, te duhovni centar. Djelovanje Zaklade usmjereno je između ostaloga i uskomu povezivanju Hrvatske i Indije temeljenomu na onomu povijesnom podržavanju Gabrićevih misija domovinske i iseljene Hrvatske zaključila je Violeta Oršulić pozvavši na praćenje i podršku rada Zaklade, a sve s ciljem ispravnoga valoriziranja života i djela oca Ante Gabrića, velikoga zaštitnika i zagovornika.
Otac Ante Gabrić, Sluga Božji
Metković, 28. veljače 1915. – Kolkata, Indija, 20. listopada 1988.
Hrvatski katolički svećenik, isusovac, misionar.
Rođen je u Metkoviću kao osmo dijete Petra i Katarine Gabrić. Godine 1933. primljen je u isusovački novicijat, a u Zagrebu je nakon dvije godine izgovorio isusovačke redovničke zavjete. Studij filozofije polazio je do 1938. na sveučilištima u Italiji, a iste godine se vratio u Metković i objavio roditeljima da ide u Indiju. U zoru 10. listopada 1938. ukrcao se na parobrod u metkovskoj luci i otišao je kao misionar u Indiju. U misiji Bošonti, zaređen je za svećenika 1943. Posvećuje se misionarskom radu među hindusima, muslimanima i malobrojnim katolicima. Osnivao je male seoske škole, kapelice, zanatske škole i bolnice.
Posebno se brinuo za udovice hindusa koje su prognane iz društva, te je za njih osnovao dom, a djecu smješta u sirotišta. Pomagao je u gradnji koliba, nasipa i putova. Organizirao je prehranu školske djece. Nadarenu je djecu slao na dodatno školovanje. Osnovao je misijsku postaju »Maria Polli« u Kumrokhaliu s vjerskim, zdravstvenim i humanitarnim ustanovama. Osnovna škola u Kumrokhaliu danas nosi ime »Otac Ante Gabrić«. Za života je pokrstio na tisuće ljudi. Usko i često je surađivao s Majkom Terezom. Umro je 20. listopada 1988. u Kalkuti a pokopan je po svojoj želji u misijskoj postaji »Maria Polli«. Na sprovodu je bilo oko 20 000 katolika, muslimana i hindusa. Pokopan je sa šakom neretvanske zemlje iz Metkovića i s bočicom Jadranskog mora.
Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić otvorio je u 28. veljače 2015. u Zagrebu biskupijski postupak za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića, na dan 100. obljetnice njegova rođenja. U prigodnom je govoru kardinal podsjetio na riječi svete Majke Terezije, koje je 1978. godine izrekla u Metkoviću, rodnome gradu o. Gabrića: »…ljudi u Bengaliji su u ocu Gabriću dobili Isusa. Preko njega i od njega doznali su da ih dragi Bog ljubi. Oni su doznali da su naša braća i sestre…«
Zvonimir Atletić
Istaknuti hrvatski fotograf se veoma rano zanimao za fotografiju te je već 1976. tijekom studiranja na Akademiji dramskih umjetnosti odlučio da će mu fotografija biti profesija. Član je ULUPUH-a od 1982. te mu je status umjetnika (HZSU) dodijeljen 1988.
Njegove su fotografije objavljivane u sredstvima dnevnoga tiska i mnogim časopisima te snima za prospekte, kataloge, plakate, razglednice, kalendare i sl. Osamdesetih godina prati domaću i stranu modnu scenu. Snima kolekcije mnogih modnih kuća te modnih kreatora.
U suradnji s »Glasom koncila« i »Kršćanskom sadašnjosti« umjetničkim je fotografijama obogatio prijevode knjiga Phila Bosmansa, jednog od najprevođenijih kršćanskih duhovnih pisaca današnjice.
Davne 1977. upoznao je i fotografirao Majku Tereziju i oca Antu Gabrića u njihovim misijama u gradovima Kolkata i Maria Polli. Otada su se više puta sreli dok ih je pratio na njihovim putovanjima u Hrvatskoj i Indiji, dokumentirajući njihov rad i život u Hrvatskoj i Indiji. Atletić je vjerojatno fotograf koji je najčešće bio u mogućnosti dokumentirati njihov rad s bolesnim i siromašnim ljudima u njihovim misijama.
»Crnobijele fotografije Zvonimira Atletića ne govore tisuću riječi. One zapravo uopće ne govore. One su zaokružene u svetoj tišini, u tišini kojom otvaramo prostor našoj duši za komunikaciju s našim Stvoriteljem… Danas, u vrijeme nehumane brzine, stresa te stalnih udaraca sa svih strana, On traži pomoć od viteza ali ne s glasnim zvucima već šapćući: »Ne idi nigdje drugdje, ne ostavljaj me, ostani ovdje.« Atletićeve fotografije odgovaraju na ovaj poziv, nude nam pomoć bez ijedne riječi. Ostaju u nama koliko i sam život.« (Branimir Stanić)
SUSTAVNIM UVOĐENJEM NEPRIMJERENE TERMINOLOGIJE DO BRISANJA IDENTITETA SOLINSKOGA SVETIŠTA – Park-svetište Gospe od Otoka?
U najmanju je ruku začuđujuće kako gruda zemlje okružena hrvatskom rijekom krštenicom, na kojoj je hrvatska kraljica sagradila jednu od najstarijih crkava posvećenih Blaženoj Djevici Mariji, u kojoj su krunjeni i pokopani hrvatski kraljevi, na kojoj se rodilo hrvatsko kraljevstvo, kojom su hodili sveci i grešnici, pape i državnici… može biti nazivan parkom
Ponovna pojava neprimjerenoga izraza u javnome diskursu za jedno od najstarijih i najvažnijih prasvetišta Crkve u Hrvata Gospin otok u kojemu ga se u nekakvome natječaju naziva/svrstava u parkove ponovno pobuđuje pažnju i ukazuje na neka čudna kretanja u suvremenomu Solinu.
Zanimljivo je štoviše kako u našoj sekularnoj Domovini u kojoj je »vjera privatna stvar« upravo vjerski prostori, mjesta… vrlo brzo izgube epitet privatnoga.
Prije kojih desetak godina na sličnomu natječaju jedno od najstarijih Marijanskih svetišta Crkve u Hrvata, Prasvetište Gospe od otoka dobilo je nagradu kao najljepše uređeni park, a u posljednje se vrijeme eto priča ponavlja, osvrćući pažnju na margine, odnosno sada već namjeru iskrivljavanja stvarnosti.
Slabije upućeni poznavatelji terminologije lako će upisujući riječi u mrežne tražilice pronaći što su to svetišta.
Tako u tekstu kojega donosi profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu dr. sc. Vladimir Dugalić stoji kako su svetišta, posebice ona posvećena Blaženoj Djevici Mariji – »mjesta koja svjedoče osobitu prisutnost Marije u životu Crkve i sastavni su dio duhovne i kulturne baštine nekoga naroda, privilegirana mjesta gdje vjernici, željni učvrstiti svoju vjeru, traže susret s Bogom i Majkom Gospodinovom. U svetištima vjernici traže duhovnu utjehu te su svetišta oaze molitve, zavjeta, ali i mjesta duhovnoga obraćenja u kojima čovjek ponovno zadobiva svoj nutarnji duhovni mir. Uz svetišta razvija se tako bogat duhovni život te nastaju mnogi oblici pučke pobožnosti kao i opsežna molitvenička baština«.
Upisivanjem pak pojma »park« u mrežnu inačicu Hrvatske enciklopedije Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža dolazi se do slijedećega sadržaja:
»Park (engl. < starofranc. Parc < srednjovj. lat. parricus: ograđen prostor).
Prostor u prirodi s planski raspoređenom vegetacijom, stazama, vodenim površinama i motivima, građevnim konstrukcijama i skulpturama; perivoj (novogrč. Περιβόλι < grč. περίβολος: ograda; dvorište). Elementi kojima se oblikuju parkovi su bilje (drveće, grmlje, pokrivači tla – uglavnom trava, trajnice, sezonsko cvijeće) i različiti građevni materijali (pijesak, kamen, opeka, beton, zemlja, drvo i dr.). Sadržaji parka mogu biti odmorišta, umjetna jezera, fontane te specifični objekti (rozariji, alpinumi, pergole i dr.).«
Gledajući rečeno, u najmanju je ruku začuđujuće kako gruda zemlje okružena hrvatskom rijekom krštenicom, na kojoj je hrvatska kraljica sagradila jednu od najstarijih crkava posvećenih Blaženoj Djevici Mariji, u kojoj su krunjeni i pokopani hrvatski kraljevi, na kojoj se rodilo hrvatsko kraljevstvo, kojom su hodili sveci i grešnici, pape i državnici… može biti nazivan parkom.
Štoviše bi li bilo moguće svetišta Majke Božje Bistričke, Majke Božje Trsatske, Gospe od utočišta u Aljmašu, Majke Božje od Krasna ili Majke Božje Lurdske u Vepricu nazivati ili proglašavati parkom.
Međutim povijesna igra koja kao konačni cilj (možda ne namjerno) ima degradaciju samoga prasvetišta nije toliko novoga datuma, barem ne onoga od prije deset godina. Pokušaji pretvaranja Gospina otoka u park započeli su još prije nešto više od devedeset godina.
Prijedlog da se na Otoku uredi park uz ideju da se pored ušća Rike uredi hipodrom i aerodrom, javio se daleke godine 1929. u splitskome tisku. Žestoko su mu se suprotstavili Crkovinarstvo Gospe od Otoka sa župnikom don Matom Mihanovićem te arheolog don Frane Bulić, tadašnji predsjednik Hrvatskoga društva za istraživanje domaće povijesti »Bihać«.
Crkovinari Stipan Milišić, Duje Žižić, Andrija Sesartić i Mate Katić zajedno sa župnikom don Matom Mihanovićem 25. travnja 1930. pišu Općinskoj upravi: Ima jedna godina, da se po Splitskim novinam širi vjest, da bi Ta Ug. Ob. Uprava imala napraviti park perivoj na zemljištu Gospe od Otoka, vlasnosti ove župne crkve. U tomu nas je po prvi put osvjedočila službena odluka Te uprave 21/3 1930 br. 13.330 po kojoj se je uskratila dozvola crkovinarstvu, da gradi župni stan, jer da Obćina kani tu izvesti perivoj. Dok s jedne strane hvalimo dobre namjere Te Ugl. Uprave, s druge strane ne možemo dopustiti, da na zemljištu eskluzino crkovnom bilo ko (…) bilo koji rad bez dozvole vlastnika. Ne samo to. Potpisani odlučno odbijaju, da se tu pravi park, ne radi parka kao takova, nego radi posljedica, koje nosi sobom park. To se protivi svetosti mjesta. Tu je naša župna crkva svetište starodavno, tu naše pokopište, tu grobnice naših hrvatskih kraljeva, te ne smijemo dopustiti da se profanira jedno i drugo zabavištima svake vrsti. Iskustvo nam pokazuje, da gdje su parkovi, tu su i legla na žalost i nemorala. Pa da na tom mjestu, svetom i sa nacionalnog i vjerskog gledišta, dopustimo pravljenje parka, bili bi odgovorni i pred Bogom i pred narodom. Stoga molimo, da se naš stav uzme u obzir i unapred primi na znanje da ne mislimo dopustiti nikomu da tu pravi bilo što, što bi se protivilo našim načelima. Našom inicijativom cijeli Gospin otok zasadjen je uresnim stablima, tu ima za nas korisne livade oko osam vriti, crkva i pokopište u redu je držano, starine ljubomorno pažene i prema tome posjetiocim svetišta dosta, a za javno šetalište i zabavište Gospin Otok nije do sad bio pa neće ni u buduće.
Don Frane Bulić je Općinskoj upravi u Splitu poslao opširno pismo (objavio ga je i u zagrebačkom Obzoru) u kojem, između ostaloga, stoji: Kada je potpisani pročitao ovog dana člančić na str. 3. br 141., dneva 5. VI. 1929. g. mjesnoga »Novo Doba« pod naslovom: Sutrašnji Solin. Pitanje parka, aerodroma i hipodroma u Solinu, zavapio je prema onoj starinskoj izreci: nulla est insania, quam non dixerit vel scripserit, vel fecerit aliquis Spalatinorum, t.j. nema nikakove budalaštine, koju ne bi izrekao ili napisao ili počinio koji Spalatrin, ne Splićanin koji misli i prema tomu promišljeno radi, nego Spalatrinus, koji nepromišljeno misli, a još nepromišljenije radi. Ili ako pisac nije Splićanin, bacio se je u nepromišljenu rabotu, nepoznavajući ni Solin, ni što se od pet decenija u arheološkom i poljoprivrednom obziru u njemu učinilo, te naprosto sanja. U gore navedenom člančiću zagovara se: 1. da se spasi romantičan otok Gospe od Otoka za budući veliki park Splita, na komu da bude podignut veliki perivoj; 2. da se u solinskom blatu podigne aerodrom; 3. da bi se u solinskom blatu uredilo jedno konjsko trkalište hipodrom – i to idealno izgradnjom dvaju širokih mostove preko rijeke Jader. Zahvaliti je Bogu, da se napokon došlo do toga, da se misli na uredjenje solinske rijeke Jader, glede kojega je pitanja potpisani poslao bezbroj usmenih i pismenih poruka splitskoj općini od kojih četrdesetak godina i upozorivao na nepristojno stanje rijeke Jader osobito ispod Gospina mostića, koji vodi na Gospinu Livadu, gdje rijeka Jader leži tako, da se ne zna »utram i partem fluat«, kako je o drugoj rijeci napisao Julij Cezar, prvi namjesnik Dalmacije. (…) Nego glede Gospine Livade, koju bi se namjeravalo urediti za »Park«, pisac članka kao da ne zna, da je ona sva i sva, i gornji i donji dio, vlasništvo Crkve Solinske, da gornji dio dalo bi se samo u nekomu dijelu zašumiti, a da je donji, južni dio, sjenokoša, koja Crkvi rentira lijepog novca. Potom don Frane spominje arheološka istraživanja na Otoku i otkriće starohrvatske trobrodne bazilike i natpisa kraljice Jelene te kaže da su tadašnje iskopine god. 1898. bile obustavljene zbog nestašice novčanih sredstava i dodaje: Svako dakle uplićanje bilo vlasti, bilo privatnika u Gospinu Livadu u Solinu, za ma bilo koju svrhu, ne bi se dalo opravdati ako nije dozvolom, privolom i potpisanoga društva »Bihaća«, koje naravski ići će na ruku svakomu, osobito kad se radi u korisne svrhe.
U ostatku svoga pisma don Frane raspravlja o uređenju korita Rike te o prijedlogu uređenja hipodroma i aerodroma (o tome ćemo nekom drugom prigodom) te na kraju, između ostaloga, moli vlasti da se u Solinu od kamena mosta dalje do izvora rijeke Jader ne poduzme nikakva u nikaku obziru promjena, osobito ne na Gospinoj Livadi, prije nego li Društvo »Bihać« bude saslušano, a to s obzirom na arheološka istraživanja od njega odavna početa i izvedena i ona koja se imaju još izvesti.
Čudnu igru je ponovno povijest zaigrala na Gospinu otoku. Pred gotovo jednoga stoljeća sa solinskim i splitskim srbofilnim političarima i velikosrpskom diktaturom zatim onom bezbožnom komunističkom, a danas nekom drugom.
Međutim zajednički je nedostatak svim »igračima« što zaboravljaju naime da Gospin otok i Prasvetište već čitavo tisućljeće ne pripada nikome doli Gospi, Blaženoj Djevici Mariji, Majci Božjoj.
Gospin otok je mjesto molitve i sakramenata, kontemplacije, hodočašćâ, suzâ i zavjetâ, obećanjâ i vjernosti, sveto tlo Crkve u Hrvata. Gospin otok je prasvetište, a ne park-svetište!
SOLINSKI OSNOVCI NA PROGRAMU OBUKE NEPLIVAČA U ORGANIZACIJI SAVEZA ŠKOLSKIH SPORTSKIH DRUŠTAVA GRADA SOLINA – Plivanjem kroz život
Trenerica i voditeljica obuke Zrinka Smoje ističe kako je osnovni cilj programa osposobiti neplivače da samostalno mogu preplivati 25 metara. Naime prema »Kriteriju znanja plivanja« u Hrvatskoj, preplivavanje 25 metara je definirano nazivom »plivač početnik« dok se termin »plivač« odnosi na sposobnost preplivavanja 50 metara
Učenici drugih razreda osnovnih škola s područja grada Solina te općina Klis, Muć i Dugopolje od kraja lipnja ove godine sudjeluju u programu »Hrvatska pliva«. Riječ je o programu obuke neplivača kojega provodi Savez školskih sportskih društava grada Solina i okolice u partnerstvu s Plivačkim klubom »Mornar« iz Splita. Projekt je vrijedan 160 tisuća kuna, sufinancira se u većemu dijelu sredstvima Ministarstva turizma i sporta, a podržava ga i Ministarstvo znanosti i obrazovanja.
Oni nešto iskusniji su svoje vještine pokazali u većem, vanjskom bazenu
– Primarni cilj programa Obuke neplivača je smanjenje broja neplivača na području djelovanja Saveza, uključivanje što većeg broja djece u plivački sport, pozitivno usmjeravanje vrijednosnoga sustava i motivacije te poboljšanje zdravstvenoga statusa kao i poticanje na bavljenjem sportom u cilju prevencije nasilja u školama – rekla je Vesna Žižić, tajnica Saveza i koordinatorica programa »Hrvatska pliva« te jedna od trenerica na ovomu projektu.
– Zadaća nam je provedbom ovoga projekta i njegovom prezentacijom u javnosti dodatno osvijestiti kod djece i njihovih roditelja, ali i općenito u javnosti, nužnost znanja plivanja pogotovo na području uz more i rijeke gdje je mogućnost utapanja izuzetno velika – dodala je Žižić.
Obuka će se provoditi tijekom čitavoga mjeseca srpnja, a svaka skupina prolazi kroz dvotjedni tečaj kojega vode profesori kineziologije, treneri PK-a »Mornar«: Zrinka Smoje, Ante Đapić, Slobodan Glavčić i Damir Radić te Vesna Žižić.
Trenerica i voditeljica obuke Zrinka Smoje ističe kako je osnovni cilj programa osposobiti neplivače da samostalno mogu preplivati 25 metara. Naime prema »Kriteriju znanja plivanja« u Hrvatskoj, preplivavanje 25 metara je definirano nazivom »plivač početnik« dok se termin »plivač« odnosi na sposobnost preplivavanja 50 metara. U tu svrhu konstruirana je ljestvica ocjenjivanja od 12 ocjena od kojih prvih 11 definira stupanj osposobljenosti do »plivača početnika« dok posljednja ocjena, a riječ je o ocjeni 15, definira »plivača«.
– Ocjena 11 primjerice uključuje skok na noge u dubokom bazenu i preplivavanje proizvoljnom tehnikom minimalno 25 metara dok se ocjena 15 odnosi na skok na glavu u duboku vodu i preplivavanje minimalno 50 metara – objasnila je Smoje.
Testiranje i obuka se provode na bazenima PK »Mornar« u Sportskom centru Bazeni Poljud, a tijekom našega posjeta u obuci je sudjelovalo dvadesetak učenika solinskih osnovnih škola, OŠ kraljice Jelene i OŠ don Lovre Katića koji su stigli u pratnji Jelene Sanader te asistentice Minje Bralić zadužene za učenicu s posebnim potrebama.
Nakon uvodnoga zagrijavanja i prozivke vesela ekipa rado je uskočila u bazen, oni sa slabijim znanjem plivanja u unutarnji plići, a oni bolji u dublji, vanjski.
U unutarnjem bazenu su prijateljice Marta Mikas i Ema Babić, obje iz OŠ don Lovre Katića, koje nam stidljivo priznaju kako su do sada plivale samo uz pomoć »mišića«.
– Ja sam se prije bojala dubine, a sada me više nije strah – otkrila nam je Marta dok je Ema dodala kako joj je velika želja da ovo ljeto konačno nauči dobro plivati.
Do njih je Mateo Škrapić koji dolazi iz iste škole, a kojemu je najteže bilo savladati tehniku disanja.
Osnovni cilj programa je osposobiti neplivače da samostalno mogu preplivati 25 metara
– U jednomu smjeru izdržim, a onda moram hvatati zrak. Sad sam naučio kad moram disati na nos, a kad na usta – s ponosom će Mateo.
Duje Maršić priznaje kako je krenuo na obuku jer ga je bilo sram da ne zna plivati i kako će mu sad biti draže ići na plažu, a isti razlozi potaknuli su i Deu Rajić koja se pohvalila kako je odlično naučila zaveslaj.
Duje Bodrožić i Ivan Drnas, učenici OŠ kraljice Jelene trude se iskoristiti svaki trenutak u bazenu.
– Ivan prije i nije baš znao plivati, a sad može izdržati do Brača – hvali Duje prijatelja Ivana dodajući kako im je »fora« ići na bazen.
– Baš mi je dobro i počet ću trenirat plivanje – govori Duje koji je tijekom obuke naučio skakati na glavu tako da bi uskoro, jednako kao i njegovi vršnjaci koji sudjeluju u programu »Hrvatska pliva« mogao postati vrsni plivač. Stupanj njihova plivačkoga znanja bit će naveden i u diplomi koju će dobiti svi polaznici ove nadasve vesele, ali i iznimno važne obuke.
Dalmatinci neplivači
Savez školskih sportskih društava grada Solina i okolice osnovan je 2013. i okuplja oko 3500 učenika iz ukupno devet osnovnih škola s područja grada Solina te općina Klis, Muć i Dugopolje.
Od osnutka Savez djeluje s ciljem poticanja i promicanja školskoga sporta te radi na usklađivanju aktivnosti i natjecanja općinskih i gradskih školskih sportskih društava. U rad i programe Saveza uključeni su učitelji tjelesne i zdravstvene kulture kao i ostali odgojno obrazovni djelatnici.
– U sklopu redovnih aktivnosti koje provodimo 2017. smo u suradnji s Plivačkim klubom »Mornar« iz Splita pokrenuli projekt testiranja znanja plivanja za učenike 2. razreda osnovne škole. Testirali smo generacije 2017./’18., 2018./’19. i 2019./’20., a ove godine smo nakon pauze izazvane pandemijom proveli testiranje generacije 2021./’22.
Moram reći kako su rezultati testiranja izuzetno loši jer je u prvoj generaciji gotovo 50 posto testirane djece svrstano u kategoriju neplivača i slabih plivača, u sljedećoj generaciji ih je bilo 40 posto, a u generaciji 2019./’20. 35 posto. Ove godine smo testirali 383 učenika od kojih je 111 evidentirano kao slabi plivači, a 85 kao neplivači.
Te brojke su iznimno poražavajuće stoga smo se odlučili u partnerstvu s Plivačkim klubom »Mornar« prijaviti na natječaj Ministarstva turizma i sporta na program obuke neplivača »Hrvatska pliva« te smo odmah po saznanju kako smo prošli na natječaju pokrenuli program Obuke – rekla je koordinatorica Žižić dodajući kako su navedeni rezultati još lošiji ako se uzme u obzir da smo »morska županija«.
Posebno iznenađuje činjenica da ti rezultati nimalo ne odskaču od podataka o plivačkim znanjima djece na razini čitave Hrvatske koja su također vrlo loša. Osim toga žalosti činjenica da je među testiranim učenicima bilo i onih koji nikada nisu imala prilike plivati bilo u bazenu, bilo u moru iako im je ono nadohvat ruke.
Potaknuti ovim poražavajućim rezultatima te činjenicom kako je plivanje bazični sport koji obuhvaća gotovo sve mišićne skupine te je kao takav pogodna i poželjna aktivnost za djecu od najranije dobi odlučili smo organizirati obuku neplivača za učenike za koje je utvrđeno da im je ona neophodna.
Nažalost, manje od polovice učenika koji su evidentirani kao loši plivači ili neplivači se odazvalo pozivu za obuku koja traje dva tjedna i u potpunosti je besplatna, a uključuje i organizirani prijevoz uz pratnju – rekla je koordinatorica i trenerica Žižić najavljujući kako će Savez, usprkos lošem odazivu, i idućih godina nastaviti s ovakvim i sličnim aktivnostima.
POSJET OBITELJSKOM POLJOPRIVREDNOM GOSPODDARSTVU ROGULJIĆ IZ KUČINA U POVODU DOBIVANJA PRIZNANJA »SUNCOKRET RURALNOG TURIZMA HRVATSKE« – Svaki dan je novi izazov
Moj otac i moj dida su se bavili poljoprivredom i stočarstvom, a žena i ja smo nastavili. U početku je to sve bilo samo amaterski, a onda se sve malo po malo širilo. Danas se u sklopu našega OPG-a bavimo maslinarstvom, pčelarstvom, stočarstvom i pečenjem soparnika. Sve to ne bi bilo moguće bez velikoga rada i truda čitave obitelji – rekao je Marinko dodajući kako su osim njega i supruge u posao uključena i njihova dva sina 31-godišnji Ivo i 28-godišnji Josip te nevjesta Antea
Obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo Roguljić iz Kučina dobitnik je priznanja »Suncokret ruralnog turizma Hrvatske« u kategoriji Tradicijska (ruralna) gastronomija. Svečanoj dodjeli priznanja, upriličenoj u sklopu petoga Međunarodnog kongresa o ruralnom turizmu u Cavtatu, nazočili su Marinko i Mirjana Roguljić, supružnici koji su 2003. među prvima na području čitave županije pokrenuli vlastitu poljoprivrednu djelatnost. Ovo uistinu vrijedno priznanje potaknulo nas je na posjet obitelji Roguljić koja nas je ugostila u svom domu u Kučinama, bazi njihovoga djelovanja.
Marinko Roguljić: – Pečenje soparnika jedna je od osnovnih djelatnosti našega OPG-a
– Moj otac i moj dida su se bavili poljoprivredom i stočarstvom, a žena i ja smo nastavili. U početku je to sve bilo samo amaterski, a onda se sve malo po malo širilo. Danas se u sklopu našega OPG-a bavimo maslinarstvom, pčelarstvom, stočarstvom i pečenjem soparnika. Sve to ne bi bilo moguće bez velikoga rada i truda čitave obitelji – rekao je Marinko dodajući kako su osim njega i supruge u posao uključena i njihova dva sina 31-godišnji Ivo i 28-godišnji Josip te nevjesta Antea.
– Trenutačno imamo 500 stabala maslina u Kučinama i na Šolti gdje posjedujemo 25 tisuća metara četvornih zemljišta. Imamo i 180 košnica pčela koje su trenutačno smještene u Lici, a tu pod Mosorom imamo tor s 30 grla stoke, krava i teladi. U poljoprivredi moraš biti u više grana jer nikad ne znaš kad će koja podbaciti. Tako primjerice ako jedne godine ne rode masline imamo pčelinje proizvode i obrnuto. Najbolje je kad sve funkcionira, ali onda se stvarno »ubijemo» od posla – objašnjava Marinko dodajući kako je vrlo važna dobra raspodjela poslova.
– Kod nas se točno zna tko je za što zadužen s tim da uvijek svi uskačemo tamo gdje je u nekom trenutku najviše posla – objašnjava Marinko.
Sin Ivo, po struci energetičar, brine o pčelama dok je njegov mlađi brat Josip, inženjer prehrambene tehnologije, zadužen za stoku. Mirjana zajedno s nevjestom Anteom, koja se odlično uklopila u obiteljski posao, peče soparnike, a Marinko vodi računa o maslinama.
– Moramo pohvaliti našeg Josipa jer je vjerojatno jedini student u Hrvatskoj koji je diplomirao na temu soparnika, a mentorica mu je naravno bila mama Mirjana – s ponosom će Marinko.
OPG ima i 180 košnica s pčelama te proizvodi prepoznatljivi i cijenjeni med te sve ostale pčelinje proizvode
– Ivo se specijalizirao za pčele, on je povjerenik Hrvatskoga pčelarskog saveza za Županiju splitsko-dalmatinsku – dodaje otac Marinko napominjući kako uz med u ponudi svoga OPG-a imaju i sve pčelinje proizvode, matičnu mliječ, pelud i api med.
– Sada smo stvarno zaokružili čitavu priču i ne planiramo više širiti djelatnost. Jedino što bismo željeli pokrenuti, a što trenutačno prostorno ne možemo ostvariti, jest kušaonica soparnika i meda – govori Marinko koji je prije nekoliko godina mjesto nositelja OPG-a prepustio sinu Ivi.
– Nadali smo se da će on kao mlađi lakše povući poticaje iz Eurospkih fondova, ali na kraju je ispalo da ne upadamo niti u jednu ciljanu skupinu tako da nismo ništa dobili.
Moram pohvaliti Grad Solin koji nam je krajem prošle godine dodijelio poticaj u sklopu Programa potpora poljoprivredi, a zahvale idu i solinskoj Turističkoj zajednici, odnosno njezinoj direktorici Jeleni Stupalo, koja nam pruža podršku – rekao je Marinko otkrivajući kako je upravo Jelena Stupalo zaslužna za dobivanje spomenutoga priznanja.
Naime TZ Solin je posredstvom Županije splitsko-dalmatinske, prijavila njihov OPG na spomenuti natječaj u kojem je sudjelovalo 138 projekata s područja čitave Hrvatske, a ocjenjivačka komisija je odabrala 59 najboljih.
– Ovo nam priznanje uistinu mnogo znači, supruga i ja smo išli zajedno na dodjelu. Bilo bi dobro da smo mogli ostati još koji dan u Cavtatu i malo se odmoriti, ali mi smo žurili natrag jer u ovom poslu nema godišnjega odmora – govori Marinko ponosan na svoje sinove koji su preuzeli velik dio posla.
Josip je diplomirao na temu soparnika, a mentorica mu je naravno bila mama Mirjana
– Da oni nisu bili spremni uskočiti i sami se angažirati vjerojatno bismo odustali od svega jer Mirjana i ja sami ne bismo mogli – govori Marinko dodajući kako se uz posao nađe vremena i za društvo.
– U prostoru gdje su nekada bile štale uredili smo mjesto za okupljanje, a u dvorištu su komin i krušna peć koja je tu za naše gušte – govore gostoljubivi Roguljići, vesela i složna obitelj koja zajedničkim snagama prevladava sve probleme.
– U ovomu je poslu svaki dan novi izazov jer nikad ne znaš što te čeka. Ako nam se slučajno dogodi da nam je primjerice jedno auto u kvaru sve nam se poremeti. Osim toga ovo je posao bez radnoga vremena, prilagođavaš se situaciji. Uglavnom smo u pet ujutro na nogama, a u izvanrednim situacijama, kad imamo veće narudžbe soparnika startamo u tri ujutro – govore Roguljići složni u poslu, ali i u stavu da ništa ne bi mijenjali.
Tko jednom proba uvijek se vraća
– Do onoga velikog požara 2017. godišnje smo imali 300 do 400 kila suhih smokava. Nakon požara smo posadili nova stabla, ali na njima još uvijek nema toliko roda. Požar nas je dosta unazadio, tada nam je izgorio i tor kojega smo samo privremeno uredili, ali nismo ga vratili u onakvo stanje kakav je nekada bio – govore Mirjana i Josip
– Moja je obitelj porijeklom iz nekadašnje Poljičke republike poznate po izradi soparnika koje su baka i majka pekle nekoliko puta godišnje, uglavnom u vrime posta – prisjetio se Marinko dodajući kako je i njegova supruga Mirjana, rodom iz Prugova, brzo naučila pripremati ovaj autohtoni specijalitet sastavljen od tijesta, blitve, peršina, luka i maslinova ulja.
Vrijedna i snalažljiva Mirjana uskoro je došla na ideju da bi se priča sa soparnikom mogla podignuti na višu razinu.
– Sve je krenulo sasvim slučajno, naime, Mirjana je prodajući ribu za jednoga ribara na splitskoj peškariji došla na ideju da bi se tu mogao prodavati i soparnik. Ispekla je dva i povela sa sobom djecu, Ivu i Josipa. Napravila im je improvizirani štand od gajbi i posložila soparnike koji su nestali u roku od pola sata, a Ivo i Josip su na taj način zaradili više nego što ona zaradi tijekom pola dana prodaje ribe – ispričao je Marinko dodajući kako je danas pečenje i prodaja soparnika jedna od četiri glavne djelatnosti njihova OPG-a.
Mirjana pak tumači kako joj kod izrade soparnika najviše vremena oduzima priprema blitve.
– Tu je još i izrada tijesta, nadjevanje, priprema ognjišta, pečenje i konačno rezanje i serviranje. To je čitavi proces i nikad ne možeš planirati unaprijed jer ne znaš kolika će biti narudžba. Važno je da je soparnik uvijek svjež i to je pravilo kojega se strogo držimo. Osim toga treba uvijek imati osiguranu dovoljnu količinu blitve. Mi je naravno sami uzgajamo, ali to nam ni u kojem slučaju nije dovoljno, tako da smo u međuvremenu pronašli kooperanta u Otoku kod Sinja od kojega nabavljamo svježu, ekološki uzgojenu blitvu – govori Mirjana koja je prije bila zadužena i za sušenje smokava.
– Do onoga velikog požara 2017. godišnje smo imali 300 do 400 kila suhih smokava. Nakon požara smo posadili nova stabla, ali na njima još uvijek nema toliko roda. Požar nas je dosta unazadio, tada nam je izgorio i tor kojega smo samo privremeno uredili, ali nismo ga vratili u onakvo stanje kakav je nekada bio – govore Mirjana i Josip koji je zadužen za stoku pod Mosorom za koju kopaju lokve i stvaraju pašnjake, a uskoro planiraju i obnoviti tor.
– To je zatvoreni, dobro uhodani sustav u kojemu tele živi u pokretu s majkom, a to se ne može ni sa čim mjeriti. Onaj tko jednom kod nas uzme meso uvijek se vraća – govori Josip, koji je kao inženjer prehrambene tehnologije dobro obučen za ovaj dio posla.
Ova web stranica koristi kolačiće tako da vam možemo pružiti najbolje moguće korisničko iskustvo. Podaci o kolačićima pohranjuju se u vašem pregledniku i obavljaju funkcije poput prepoznavanja kod povratka na našu web stranicu i pomaže našem timu da shvati koji su dijelovi web stranice vama najzanimljiviji i najkorisniji.
Ukoliko onemogućite ovaj kolačić, mi nećemo moći spremiti vaše postavke. To znači da ćete prilikom svake posjete morati odobriti ili blokirati kolačiće.