Autor: urednik

SOLINSKA KRONIKA 333, 15. svibnja 2022.

Piše: Mario MATIJEVIĆ
Fotografije: Jakov TEKLIĆ/katalog izložbe

Novim naslovom i priređenom izložbom obilježeno je i deset godina od pokretanja biblioteke kojoj je prvotni cilj revitalizacija njegova lika i djela. Solinska je manifestacija trebala ugostiti koncert s premijernim izvođenjem LADO-voga nosača zvuka »Veliko je sad veselje«, s hrvatskim tradicionalnim uskrsnim napjevima upravo u crkvi svetoga Martina u Vranjicu, pod freskama koje je oslikao Jozo Kljaković no zbog specifičnih društveno-političkih okolnosti projekt nije mogao biti izveden u ovome obliku

Svečanim otvorenjem izložbe »Sakralna tematika Joze Kljakovića-Uskrs« te predstavljanjem šestoga naslova u nizu Biblioteke »Jozo Kljaković« u solinskoj je Galeriji »Zvonimir« još jednom odana počast solinskomu velikanu, umjetniku, slikaru i piscu Jozi Kljakoviću. Novim naslovom i priređenom izložbom obilježeno je i deset godina od pokretanja biblioteke kojoj je prvotni cilj revitalizacija njegova lika i djela.

Godine 2012. Javna je ustanova u kulturi »Zvonimir« Solin na poticaj i u suradnji s prof. dr. sc. don Josipom Dukićem, predanim istraživačem i promicateljem, a u namjeri objavljivanja niza knjiga s tekstovima Joze Kljakovića pokrenula istoimenu biblioteku u sklopu vlastite nakladničke djelatnosti.

Iako su brojni tekstovi o Kljakoviću svoje mjesto nalazili na stranicama mjesečnika Solinska kronika, koji gotovo tri desetljeća bilježi povijest solinske svakodnevice, kao i znanstvenoga časopisa za solinske teme »Tusculum«, inicijalni je cilj same biblioteke svakako bila svojevrsna revitalizacija lika i djela Joze Kljakovića u rodnomu Solinu, a upravo preko njegovih dosad ili neobjavljenih ili objavljenih, ali javnosti gotovo u potpunosti nepoznatih tekstova.

U temeljima solinske kulture

Zvonimirova djelatnost od samih je početaka bila usmjerena prema Kljakoviću kao jednomu od najvećih potomaka solinske loze. Tako je upravo u Galeriji »Zvonimir« 1996. održana prva izložba Kljakovićevih djela u samostalnoj Hrvatskoj te je uz kontinuirana gostovanja njegovih slika na tematskim izložbama u Solinu i o Solinu, godine 2012. izložbom njegovih nepoznatih i novopronađenih djela u Solinu Kljaković dobio »novi život«.

Izuzetan trud pojedinaca, a zatim i ustanovâ u revitalizaciji Kljakovićeva lika i djela, ponajprije u rodnomu Solinu pratila je nažalost i druga strana medalje.

Naime Kljakovićeva je bista koja je u samomu središtu Solina postavljena uoči Dana Grada i blagdana Male Gospe u rujnu 1996., nakon 12 godina vandalizirana i bačena u obližnju rijeku, da bi konačno nakon ponovnoga postavljanja i vandaliziranja ovaj spomenik solinskomu velikanu svoje mjesto našao u Domu »Zvonimir«. Ovakav specifičan odnos prema Jozi Kljakoviću bio je dodatni poticaj u aktualiziranju i promicanju njegova života i djela.

Priređivanjem ove izložbe kao i nove publikacije u nizu Biblioteke »Jozo Kljaković« predano surađujući s prof. dr. sc. don Josipom Dukićem i Lidijom Fištrek iz Memorijalne zbirke Jozo Kljaković, Jozin rodni grad već čitavo desetljeće ustraje na pravcu povijesnoga oduživanja svomu velikanu.

Pokretanje biblioteke »Jozo Kljaković«

Pisani spomenici podignuti Kljakoviću započeli su knjigom »Libar moga života«. Riječ je o inicijalnoj publikaciji u spomenutomu nizu od svojih 150 stranica A5 formata sadržaj koje je podijeljen u tri zasebne, logički i kronološki poredane cjeline. Knjigu je prof. dr. sc. don Josip Dukić opremio i popisom stranih i manje poznatih riječi, kratkim životopisom Joze Kljakovića te popisom izabrane literature.

Knjiga je svojevrsni nastavak, logični slijed Kljakovićevih dotad poznatih i od strane Matice hrvatske objavljenih publikacija (»U suvremenom kaosu« 1992. i »Krvavi val« 2011.). Riječ je o rukopisu jedne od neobjavljenih knjiga, a koji se nakon Jozine smrti sačuvao kod njegova brata Živka, koji je također bio slikar. Kako priređivač i urednik J. Dukić napominje u uvodnomu dijelu knjiga je naslovljena »Libar moga života« upravo prema podatcima pronađenima u jednomu pismu između Vinka Nikolića i Joze Kljakovića, a koje se čuva u arhivu Papinskoga hrvatskog zavoda svetoga Jeronima.

Knjiga zbog svoga memoarskoga stila nalikuje prvoj knjizi »U suvremenom kaosu«, te ju se može prepoznati i kao svojevrsnu »reviziju« ovoga djela, ali koje je produbljivanjem i davanjem novih detalja u nekim dijelovima dodatno pojasnio.

Za nas Solinjane ova je knjiga i posebno emotivno štivo jer u njoj Kljaković kroz detaljno opisivanje svojega djetinjstva i rane mladosti, života u Solinu i školovanja u Splitu donosi mnoštvo opisa solinskoga kraja, društva i ljudi koji su gotovo pa u potpunosti nestali prevelikom industrijalizacijom, ogromnim prilivom stanovništva pa čak i nasilnim gubljenjem onoga izvorno »Solinskoga«.

»Dalmatinske teme« objavljene godine 2013. logični su nastavak priče započete objavljivanjem Kljakovićeva rukopisa u knjizi »Libar moga života«. Osim naime autorovih autobiografskih radova priređivač prof. dr. sc. don Josip Dukić u šezdesetak je Kljakovićevih članaka, eseja i polemika objavljenih u različitim novinama, a koji se čuvaju u arhivu Papinskoga hrvatskoga zavoda svetog Jeronima u Rimu, prepoznao materijal za tematsko formiranje novih publikacija.

»Dalmatinske teme« tako sabiru osam Kljakovićevih članaka objavljenih u razdoblju od 1948. do godine 1962., a poredane su svojevrsnim kronološkim redom, odnosno po redoslijedu objavljivanja u izvornim novinama i revijama. S obzirom da članci obrađuju teme, osobe i događaje iz Dalmacije, logično je bilo da priređivač knjizi udjeli i takav naslov.

»Dalmatinske teme« obrađuju pitanje Hrvatske u poratnom turobnom vremenu, tri eseja o velikom Kljakovićevom prijatelju i supatniku Ivanu Meštroviću, članak o čovjeku koji je Jozu prepoznao i usmjerio »Sjećanje na don Franu Bulića«, a u povodu dvadesete godišnjice njegove smrti. »Split i splitski umjetnici« te »Spomen-crkva u Biskupiji« značajni su zbog svjedočanstva jednoga vremena, društva i stanja uma grada Splita, kao i svih todobnih društvenih okolnosti u okolici Knina.

Knjiga posvećena hrvatskome mučeniku, kardinalu Alojziju Stepincu »Čovjek bez maske« treća je u nizu i čini dotadašnju srž, pa čak i okosnicu Kljakovićeva literarnoga stvaralaštva. Isključivo subjektivno govoreći, upravo u Kljakovićevim prilozima ukoričenima u ovoj publikaciji do potpunoga izražaja je došla sva njegova filozofska, teološka, humanistička misao izražena posebnim, kljakovićevskim leksikom.

Štoviše upravo u osobi kardinala Alojzija Stepinca, velikog Kljakovićeva prijatelja i uzora, najsažetije, najsnažnije i najočitije je utjelovljena borba čovjeka, pojedinca protiv bezumnosti raznih »izama« jednoga vremena. Borba za čovjeka, čovještvo i čovječanstvo koju su čitav svoj život vodili i Kljaković i Meštrović, Maček i brojni drugi velikani hrvatskoga naroda.

Knjiga sadrži trinaest tematskih članaka objavljenih u razdoblju od 1947. do 1961., a prethodi im Kljakovićev predgovor koji je priređivač don Josip Dukić pronašao u arhivu Papinskoga hrvatskoga zavoda svetoga Jeronima u Rimu. Kljaković je u ovoj knjizi na poseban način pokazao hrabrost pravovremeno i na pravim mjestima pišući o komunistima, Josipu Brozu Titu, partizanima, ustašama, Anti Paveliću, Srbima i Jugoslavenima. Sva njegova pronicljivost, aktualnost pa čak i proroštvo dolaze do izražaja u tekstovima o hrvatsko-srpskim odnosima i ćirilici.

»Političke teme i tekstovi« knjiga je koja na 142 stranice donosi četrnaest Kljakovićevih članaka objavljenih od godine 1953. do 1963., a koje je pak napisao u Buenos Airesu i Rimu. Svi su članci objavljeni u nezavisnom tjedniku iseljenih Hrvata u Kanadi »Hrvatski glas«. Neobjavljeni tipkopis (uz Kljakovićeve rukom pisane intervencije) »Crveni pelivan« J. Dukić je pronašao u vatikanskomu Arhivu. Tekstovi u ovoj knjizi također su izuzetno aktualni te snažno ocrtavaju politički profil Joze Kljakovića, kao takvi kako ističe priređivač velik su i važan doprinos u rasvjetljavanju jednoga od najslabije istraženih razdoblja Kljakovićeva života, razdoblja u kojemu se odigrala njegova politička pustolovina od jugoslavenskog unitarista i nacionalista do osviještenog i umjerenog hrvatskog nacionalista.

»Perturbatori javnoga poretka« predzadnja je knjiga objavljena godine 2018. Ona na 175 stranica objedinjuje čak 16 članaka napisanih u razdoblju od 1948. do 1963. godine. Pet je članaka izvorno sačuvano u tiskanomu obliku, dva u rukopisu i čak devet u tipkopisu te za dvije potonje grupe priređivaču nije poznato jesu li bile ranije objavljenje. Članci u ovoj knjizi iznose vrlo mučne teme koje su Kljakovića pretvorile u hrabrog polemičara, vrlo jasnih uvjerenja koja su ga na kraju stajala uskrate zasluženoga priznanja, ali i samoga zdravlja. Štoviše upravo je priprema ove knjige »stavila točku na i« u raspravama o autentičnosti, izvornosti Kljakovićevih članaka.

Nepresušan izvor Kljakovićeva stvaralaštva

Kljakovićev je jezični stil u svim knjigama identičan. Jednostavan, pitak s kratkim rečenicama, jezgrovit, a opet često obogaćen podužim rečeničnim izrazima. Leksik je tipičan todobni poslijeratni, nerijetko obogaćen brojnim anglizmima i talijanizmima ovisno o adresatima kojima i temama o kojima piše. Na isti način na koji Kljaković slika ulja i slaže mozaike kompozicijski slaže i svoj tekst, nerijetko romantičarski opisujući prirodu, krajobraze i društvo, a portretistički duboko i detaljno pojedinca, osobu. Nerijetko pisac Kljaković poseže i za cinizmom u kojemu je najsnažnije za čitava života ostalo živjeti ono njegovo izvorno »Solinsko«.

Tekstovi pisca Kljakovića snažno su određeni kršćanskim egzistencijalizmom i personalizmom, filozofskim usmjerenjima i tokovima tipičnima za postratno europsko humanističko društvo. Nerijetko se u njegovim rečeničnim formulacijama, stavovima, moralnim i vjerski načelima može prepoznati utjecaj istinskog filozofskog izričaja kršćanskoga humanizma. Kljaković se doista svojom političkom filozofijom na tragu kršćanskih egzistencijalista građanskomu individualističkomu društvu te totalitarnim kolektivističkim društvima (fašizmu, nacizmu i komunizmu) suprotstavlja personalističkim, komunitarnim i pluralističkm društvom. Društvom koje je duboko nadahnuto kršćanskim poimanjem osobe, zajedništva i solidarnosti.

Kljakovićev politički put kretao se od jugoslavenskog unitarizma i nacionalizma do osviještenoga i umjerenoga hrvatskog nacionalizma. Njegovi tekstovi obiluju izričitim odbijanjem pa čak i zgražanjem nad svakim onim »izmom« koji je obilježio ljudsko društvo, a koji su nažalost snažno otpečatili i njegov život. On je za čitava svoga života uz veliku naklonost nacionalne opcije Hrvatske seljačke stranke predvođene Vlatkom Mačekom, uvijek bio i ostalo socijalno osviješten.

Prva od dvije publikacije Kljakovića u tekstovima drugih autora

Obilježavajući mali jubilej, deset godina od pokretanja Biblioteke »Jozo Kljaković« priređivanjem novoga naslova u nizu nastavljen je intenzivni rad na revitalizaciji Kljakovićeva djela ovom prigodom kroz okupljanje i objavljivanje tekstova koje su o Jozinom životu i radu pisali njegovi suvremenici, bilo da je riječ o povijesno umjetničkom ili društveno političkom gledištu.

Knjiga naslovljena »Jozo Kljaković u tekstovima drugih autora 1« na 175 stranica obuhvaća 19 tekstova, a koje potpisuju Kljakovićevi suvremenici, kolege, prijatelji, todobni istaknuti intelektualci Josip Bašić, Antun Bonifačić, Pavao Butorac, Stjepan Gaži, Stjepan Lacković, Ivan Lendić, Ivan Meštrović, Franjo Nevistić, Vjekoslav Paver, Bogdan Radica, Ivo Šrepel i Viktor Vida.

Članci u knjizi poredani su po redoslijedu njihova objavljivanja od članaka iz »Hrvatske straže« 1938. pa sve do »Hrvatskoga glasa« iz 1953. Devet prvih članaka posvećeno je Kljakovićevu likovnomu stvaralaštvu od njegovih uradaka u dobrotskoj crkvi sv. Eustahija do razmatranja o religioznim motivima u umjetnosti Joze Kljakovića i Ivana Meštrovića.

Osim što članci donose jedinstven todobni uvid u Kljakovićevo stvaralaštvo nemjerljiva je njihova vrijednost u današnjemu svjetlu. Naime analiza Kljakovićevih djela, kombinacija stručnoga pojmovlja s bogatstvom povjesničarsko-umjetničkoga leksika za današnje je prilike jedinstven primjer pristupanja i promatranja umjetničkoga stvaralaštva, a koje ponajprije nosi pedagoške i kulturno formativne vrijednosti.

Deset idućih članaka najnovije publikacije pažnju usmjerava na Kljakovićev spisateljski rad kao i njegov utjecaj na društveno-političke prilike počevši s člankom Viktora Vide o Kljakovićevoj knjizi »U suvremenom kaosu« pa sve do članka Josipa Bašića o Kljakovićevoj knjizi i drugim temama.

Jednako stručan i sveobuhvatan pristup Kljakovićevu stvaralaštvu i radu na ovomu polju zastupljen je i odabiru članaka u drugomu dijelu nove publikacije čime su priređivači uspjeli uspostaviti ravnovjesje i razbistriti objektivnost prikazivanja sveoubuhvatnosti humanističkoga stvaralaštva Joze Kljakovića, a prepoznajući ga u konačnici kao jednoga od nositelja suvremene hrvatske nacionalne kulture.

Najavljeni nastavak ove publikacije obuhvaćat će članke o Kljakoviću koji su nastali nakon godine 1953., nakon njegove smrti pa sve do najnovijega vremena.

Zadnja publikacija tako je još jedno u nizu svjedočanstava kako je slikar, scenograf, pisac Jozo Kljaković duboko svom umjetničkom, leksičkom, filozofsko-teološkom i političkom smislu bio i ostao uvjereni i nepokolebljivi humanist.

Četvrta izložba Kljakovićevih djela u rodnomu Solinu

Izložba pak »Sakralna tematika Joze Kljakovića-Uskrs« rezultat je dugogodišnje suradnje solinskoga »Zvonimira« i Memorijalne zbirke Jozo Kljaković iz Zagreba, a za njezino solinsko priređivanje su zaslužni Lidija Fištrek, voditeljica Zbirke i Mario Matijević iz Solinskoga »Zvonimira«.

Nakon izložbe »Scenografija Joze Kljakovića za Dubrovački diptihon i Dubravku« 2019. druga je to izložba priređena u suradnji s Memorijalnom zbirkom i njezinom voditeljicom Fištrek, a ukupno četvrta Kljakovićeva izložba u solinskomu »Zvonimiru«.

Sedam Kljakovićevih crteža iz fundusa zagrebačke Memorijalne zbirke najizvrsniji su primjer umjetnikova stvaralaštva duboko obilježenoga i prožetoga sakralnom tematikom, a sama realizacija izložbe u vazmenomu vremenu dodatni je izraz simboličnoga govora Kljakovićeva stvaralaštva.

Crteži koji uprizoruju scene iz Kristova javnoga djelovanja, od propovijedanja i Posljednje večere, preko Razapinjanja, Skidanja s križa, Mrtvoga Krista na odru do dvaju crteža Kristova uskrsnuća na najizvrsniji su način u slikarevu rodnomu Solinu »progovorili« o pečatu kršćanskoga Uskrsa u temeljima lokalne i nacionalne kulture.

Suzvučje najnovije publikacije i priređene izložbe tim je snažnije što su na istoj doneseni Kljakovićevi crteži, studije za neka od uljâ na platnu koja se nalaze u Zavodu svetoga Jeronima u Rimu. Upravo su se razni autori, pišući članke o Kljakovićevu stvaralaštvu, a koji su doneseni u najnovijoj publikaciji, osvrtali na ta njegova djela. Ivan Lendić tako pišući o Kljakovićevu prikazivanju Krista ističe kako je kroz ova njegova djela moguće pratiti Kristovo lice, koje u ranijim fazama njegova stvaralaštva, »nosi tragove duboke sjete« dok je Krist u njegovoj zrelijoj fazi »usklađen i produhovljen u najvećoj mjeri«.

Konačno govoreći crteži Joze Kljakovića doista predočuju faze stvaralaštva kroz koje je osobno prolazio, a koje je donosio raznovrsnim materijalom svjetovnih i crkvenih tema u dužem vremenskom razdoblju.

– Od art dècoa do otvorenoga divljenja klasici, odnosno talijanskoj renesansi kojom se Kljaković dugo inspirirao svi crteži Joze Kljakovića prikazuju vještinu odličnoga crtača. Kljakovićev uzor u crtanju, njemački slikar Albrecht Dürer, ostavio je izrazit pečat na njegov rad. Način prikazivanja tonusa mišića, oblikovanje silueta, kao i vješta uporaba tehnike »chiaroscuro« na crtežima odražava dürerovski majstorski izričaj. Biblijska tematika Uskrsnuća na odabranim crtežima vrijedan je dio Kljakovićeva opusa koji se nalazi u fundusu Memorijalne zbirke – zaključuje Lidija Fištrek u tekstu kataloga izložbe.

Bogatstvo projekta i (propuštena) prilika

Obilježavanje desete godišnjice pokretanja Biblioteke Jozo Kljaković uz izložbu i novu publikaciju u samomu je početku bilo osmišljeno u većem opsegu, uključujući doprinos više (međunarodnih) institucija, a uz financijsku i organizacijsku potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, Grada Zagreba i Grada Solina te Turističke zajednice grada Solina.

Čitavi je projekt naime kako su naglasili organizatori trebao uključivati i koncert Ansambla narodnih plesova i pjesama Hrvatske LADO. Točnije solinska je manifestacija trebala ugostiti koncert s premijernim izvođenjem LADO-voga nosača zvuka »Veliko je sad veselje«, s hrvatskim tradicionalnim uskrsnim napjevima upravo u crkvi svetoga Martina u Vranjicu, pod freskama koje je oslikao Jozo Kljaković.

Štoviše održavanje ovoga koncerta u vranjičkoj crkvi trebalo je biti dodatni poticaj u prijeko potrebnoj zaštiti i restauraciji rapidno propadajućih Kljakovićevih freski. Nažalost zbog specifičnih društveno-političkih okolnosti jedinstveni koncert je otkazan, a gostovanje čitavoga projekta u rimskomu Zavodu svetoga Jeronima, u kojemu je Jozo Kljaković boravio i stvarao veliki dio svoga života, odgođeno je za stabilnija društveno-politička vremena.