Časopis Tusculum
Drage Solinjanke i Solinjani, poštovani prijatelji!
Zdravstvena ugroza nas tjera na oprez pa nije uputno sastajati se u našemu Domu i porazgovarati o novom, trinaestom svesku Tusculuma, časopisa za solinske teme, koji je pred koji dan izašao iz tiska. Stoga ćemo ga predstaviti na međumrežju s nadom kako ćemo se uskoro opet sastajati uživo. Trinaesti svezak Tusculuma nastavlja svoje poslanje i donosi nove priloge rasvjetljavanju onoga što se događalo na ovom prostoru: 14 autora potpisuje 13 radova iz područja arheologije, povijesti, povijesti umjetnosti, povijesti arheologije. Protežu se od antike, preko srednjega vijeka do jučer. Te je radove usmjeravalo 18 recenzenata u 26 recenzija. Oni su ih i kategorizrali pa tako imamo 11 izvornih znanstvenih članaka i dva stručna članka.
Dražen Maršić u izvornom znanstvenom članku Studije o isejskoj carskoj skupini (II) – Isejski lorikat iz Arheološkoga muzeja u Zagrebu govori o isejskom kipu u oklopu koji se čuva u Arheološkome muzeju u Zagrebu. Posebnu pažnju posvećuje tehnološkim karakteristikama skulpture, nošnje, oklopa i posebno, što je rijetko, upućuje na tragove polikromije. Boja nije očuvana, ali nakupine pigmenta su vidljive. Tragove boje autor prepoznaje na leđnom dijelu oklopa, pterigama kožnate podstave i njihovim vrpčastim završetcima. Uz vlastiti osvrt o mogućoj atribuciji i kritički prikaz ranijih interpretacija isejske carske skulpture u oklopu, važan je doprinos i usporedba i nova interpretacija odnosa s poznatim salonitanskim lorikatom koji se čuva u Americi. Dva su kipa različite impostacije, različite izvedbe kožnate podstave i dekora pteriga na zglob, a značajne su razlike i u izvedbi detalja tropeja. Zbog toga autor umjesto kvalifikacije o tropeju na isejskom kipu kao »replici« salonitanskoga predlaže novu – o dvije »verzije« istoga predloška u statuarnoj plastici ili skedi. S obzirom na slabiju kvalitetu izvedbe isejski kip mogao je biti izrađen u samoj Isi ili možda u Saloni.
Nikola Cesarik u izvornom znanstvenom članku Veterani qui militaverunt sub P. Memmio Regulo (ad CIL 3, 2028 = 8753) na jasan način razlaže čitanje jednoga, danas nažalost izgubljenoga natpisa iz Salone koji je nastao na samome početku vladavine cara Klaudija. Specifičnost natpisa je ta što se na njemu nalazi nekoliko podataka koji se mogu na različite načine tumačiti, a što je i navedeno u samome članku. Kako spomenik nije sačuvan, postoji nekoliko mjesta na natpisu koja pripadaju sferi domišljanja najizglednije interpretacije pa tako i autor donosi nekoliko vlastitih intervencija u lekciju natpisa. Pritom daje razložna objašnjenja, no ostaje činjenica da će neka mjesta na natpisu i dalje biti otvorena. Ta pak mjesta nisu od presudne važnosti za glavni doprinos ovoga članka, a taj je donesen u potpoglavlju koji nosi naziv Curam gerentibus. U njemu autor dokazuje da je najizglednije da su veterani V. Makedonske legije, koji su nekoć vojevali pod Publijem Memijem Regulom, odnosno legijskim primipilom Lucijem Precilijem Klementom Julijanom, osigurali sredstava za postavljanje ovoga spomenika u Saloni.
Silvia Bekavac u izvornom znanstvenom članku Lex arae Dianae in Aventino na natpisu iz Salone piše o znamenitom solinskom natpisu CIL 3 1993, datiranom u 9. listopad 137. godine, na kojemu se pored imena dvojice salonitanskih magistrata pojavljuje i sintagma kojom se »ostali zakoni« vezani uz taj Jupitru posvećeni žrtvenik povezuju s onima »izrečenima uz žrtvenik Dijane na Aventinu«. Glavni je zaključak da solinski spomenik i pozivanje na Dijanu Aventinsku nemaju nikakvu poveznicu u njezinu kultu, već načinu na koji je podignut, prostorno organiziran i zakonima propisan tijek obreda koji će se vršiti u sklopu Jupitrova svetišta. Dijana se spominje samo iz razloga što su u njezinu hramu bili postavljeni zakoni na koje se u ovim natpisima referira, zbog čega je sasvim pogrešno povezivanje Dijaninih božanskih karakteristika s razlogom postavljanja posvetnih natpisa. S druge strane, ovo ukazuje na čvrstu povezanost središta i periferije – u ovom primjeru Rima i Salone – te potvrđuju činjenicu da institucije konstituirane u samom Rimu predstavljaju model municipalnom uređenju svake novonastale kolonije i municipija.
U izvornom znanstvenom članku Epigrafski spoliji iz Zvonimirove ulice u Solinu Dino Demicheli kataloški obrađuje i potom analizira 18 epigrafskih spolija pronađenih 1992. tijekom zaštitnih arheoloških radova na istočnim gradskim fortifikacijama u današnjoj Zvonimirovoj ulici u Solinu. Među njima su od posebne znanstvene vrijednosti natpis posvećen rimskom bogu Prijapu, zatim nadgrobni natpis koji po prvi put u Dalmaciji spominje očuha (victricus). Nakon provedene višeslojne analize natpisa i spomenika autor zaključuje kako se na njima mogu pročitati imena 19 osoba čija dva gentilicija i tri kognomena do sada nisu zabilježena na rimskim natpisima iz provincije Dalmacije. Autor ustvrđuje odnose između komemoratora i preminulih, na osnovi onomastičke analize zaključuje da je najmanje deset osoba imalo građansko pravo, među ostalim osobama potvrđeni su i robovi. Spomenici se datiraju u vrijeme 2. i 3. stoljeća, što znači da pripadaju razdoblju podizanja ili obnove ovoga dijela gradskih fortifikacija.Upravo u njima autor s punim opravdanjem prepoznaje onaj dio Salone koji će u budućnosti dati nove i brojne kamene natpise.
Ivo Donelli u stručnom članku Vrste kamena otkrivene na trasi plinovoda u Solinu donosi klasifikaciju kamenih artefakta sa zaštitnih arheoloških istraživanja na gradilištu plinovoda u Ulici Stjepana Radića u Solinu. Određuje uzorke uspoređujući ih s referentnim uzorcima iz baze podataka Odsjeka konzervacije i restauracije kamena Umjetničke akademije u Splitu. Određuje naziv kamena, vrstu i kamenolome.
U izvornom znanstvenom članku Spolia u Gašpinoj i Aljinovićevoj mlinici u Solinu Nenad Cambi govori o dva rimska spolija uzidana u dvije od nekoliko preživjelih solinskih mlinica – nadgrobnoj steli u Gašpinoj mlinici i kipu komponiranu od muškoga tijela i ženske glave u Aljinovićevoj mlinici. Potonji nije nikada bio znanstveno valoriziran. Prvi spolium, monumentalna nadgrobna stela Prostinije Prokule i Faventine Delikate iz Trajanova doba, ugrađen je u Gašpinoj mlinici u Solinu poviše sjevernih vrata. Žena na lijevoj strani portretnoga polja nosi sofisticiranu frizuru koja podsjeća na one iz carske okoline (Plotina, Marcijana i Matidija), dok je djevojčica Delikata počešljana tako da oponaša mušku frizuru, ponajviše Trajanov portret decennalia tipa. Drugi spolium je kip uzidan u Aljinovićevu mlinicu. Na temelju dviju starih fotografija može se reći da je posrijedi novokomponirani kip. Tijelo je muškarca, a glava žene nešto većih dimenzija od ljudskih. Muškarac je odjeven u tuniku i togu. Na lomu vrata umetnuta je ženska glava. Njezina frizura je iz doba oko sredine 3. stoljeća ili nešto kasnije. Vlasnici mlinice su nedavno izvadili žensku glavu i umetnuli nakaznu gipsanu. Kako se obje mlinice nalaze na području salonitanskih istočnih nekropola oba spolija veoma vjerojatno potječu iz sepulkralnoga ambijenta, jer treba pretpostaviti da su nađena prigodom gradnje mlinica.
Michael Ursinus u izvornom znanstvenom članku Ottoman Çiftlik / Zemin Holdings in the Grounds of Ancient Salona and the Ager Salonitanus before the Fall of Klis (1537) obrađuje temu koja se gotovo po prvi put pojavljuje u kontekstu Klisa i neposredne okolice. Naime, poznato je da Osmanlije u svoj porezni sustav i popise (deftere) uključuju i one teritorije na kojima još uvijek nije formalno i čvrsto uspostavljena njihova vlast. Zbog toga su od iznimne historiografske važnosti dva kratka teksta iz deftera TD 157, koja se u radu objavljuju u turskoj transkripciji i prijevodu. Iz njih je očito da je dio prostora između Klisa i Trogira skoro dva desetljeća prije pada Klisa bio pod otomanskom upravom. Zemljište, vinogradi i mlinovi Jerolima Lukašića bili su dodijeljeni kao čiftluk trojici turskih uglednika, a zemljište unutar razorene Salone kao zemin drugoj dvojici, potom i trećem, za 30 akči. U vrijeme popisa spomenuti čiftluk i zemin nisu bili obrađivani, pa je i cijena koja se za njihovo korištenje morala plaćati bila najniža.
U izvornom znanstvenom članku Prilog povijesti početaka arheologije u Saloni Arsen Duplančić rasvjetljava okolnosti otkrivanja termi sjeveroistočno od teatra u najstarijem dijelu Salone godine 1771. i to tako da je povezao tadašnje izvještaje i jedan nacrt sa suvremenom literaturom te istraživanjima provedenima 1805. i 1821. Zaključuje kako su upravo na tom mjestu istraživanjem termalnog sklopa 2. listopada 1821. započela prva sustavna arheološka institucionalna iskopavanja u Saloni, odnosno u Hrvatskoj. Terme su tijekom 19. stoljeća uništene, ali bi se njihovi ostatci vjerojatno našli nekim novim istraživanjima. Autor je pokazao izvanredno poznavanje raznovrsnih izvora koji o njima govore, iz njih je izvukao mnoštvo podataka naglašavajući iznimnu važnost Salone kao arheološkoga lokaliteta iznimnoga potencijala. Temu rada je znalački iskoristio za objavljivanje u godini kada Arheološki muzej u Splitu obilježava dva stoljeća svoga postojanja.
Ivan Šuta u izvornom znanstvenom članku Skica nacrta ceste Klis – Split iz 1807. godine donosi skicu nacrta te ceste iz vremena francuske uprave, koja se čuva u kartografskoj zbirci Državnoga arhiva u Zadru. Razmatrane su dvije varijante trase na dijelu od Solina do Klisa, ali je izgrađena trasa preko naselja Rupotina, koja zaobilazi klišku tvrđavu i Greben sa sjeverne strane. Trasa je korištena i prije kao pješački put, no tada je dovedena u stanje da se može koristiti za kolni prijevoz. Autor radi analizu obiju trasa i na osnovu dostupnih izvora zaključuje da je riječ o dijelu kolne ceste Split – Sinj. Na inicijativu francuskoga vojnog zapovjednika generala A. Marmonta trasu je vjerojatno projektirao inženjer Frane Zavoreo. Cesta je izgrađena 1807., a u gradnji su osim lokalnoga stanovništva sudjelovali i francuski vojnici. Trasa ceste većim dijelom koristi se i danas kao lokalni put u odvojenim segmentima. Riječ je o prvoj kolnoj cesti koja je nakon rimskoga doba povezala obalu i zaleđe, a bila je u upotrebi do gradnje nove austrijske ceste sredinom 19. stoljeća.
Tonći Ćićerić u izvornom znanstvenom članku Prilozi za biografiju admirala Antona Račića, temeljem obiteljskih i javnih dokumenata te drugih dostupnih izvora i svjedočanstava, rekonstruira životni i profesionalni put Antona Račića, kontraadmirala Austro-ugarske ratne mornarice, koji se nakon iznimne vojne karijere u danima mirovine s obitelji skrasio u Solinu, gdje je godine 1933. našao i svoje posljednje počivalište. Osim što nastoji rasvijetlili na našim prostorima do sada slabo poznatu admiralovu biografiju, ovaj rad donosi i brojne podatke o drugim članovima obitelji Račić u kojoj je mornarički poziv dio generacijskoga nasljeđa. Autor je satkao preglednu sliku jedne zapostavljene biografije kao relevantnu podlogu s pripadajućim dosezima koji ostaju nezaobilazna historiografska pozicija za svako daljnje istraživanje teme. Za Solin tema je intrigantna zbog povezanosti Račića s tadašnjim lokalnim elitama kao i fragmentima obiteljske svakodnevice i življenja u Solinu.
Josip Dukić i Bernard Dukić u izvornom znanstvenom članku Odnos don Frane Bulića i fra Ivana Markovića u kontekstu polemike o sv. Dujmu i apostolicitetu splitske Crkve govore o osporavanju apostoliciteta splitske Crkve temeljem arheoloških nalaza u Saloni početkom 20. stoljeća. Don Frane Bulić i fra Ivan Marković dali su, svaki na svoj način, velik doprinos proučavanju crkvene i civilne prošlosti Dalmacije. Don Frane je ostavio dubok trag kao profesor, odgojitelj, konzervator, povjesničar, arheolog i epigrafičar. Fra Ivan je napisao nekoliko književnih, teoloških i povijesnih djela. Njihovi kolegijalni odnosi dovedeni su u pitanje početkom 20. stoljeća kada se vodila rasprava vezana za salonitanskoga mučenika Domnija – Dujma. Don Franina i fra Ivanova korespondencija, koja se čuva u knjižnici Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Splitu, te jedno pismo u arhivu Franjevačkoga samostana u Sinju jasno pokazuju koliko su zapravo bile dinamične i žestoke rasprave, popraćene sudskom parnicom, koje su u konačnici utjecale na promjenu tradicionalnoga shvaćanja apostoliciteta splitske Crkve.
Lidija Fištrek u stručnom članku Elementi performansa u stvaralaštvu Joze Kljakovića piše o javnosti slabije znanom dijelu Kljakovićeva umjetničkog opusa. Taj svestrani umjetnik vrlo rano organizira izvedbe koristeći pri tom sve elemente umjetničkoga performansa. Koristi se tijelom koje postaje medij što odašilje poruke koje se prenose do primatelja, tj. gledatelja, čineći vizualnu teatralizaciju. Obzirom da u umjetnosti performansa kod Joze Kljakovića tijelo postaje događaj, zato što se nalazi u središtu pozornosti i nadilazi sematsko i semiotsko te njegovo djelovanje pokreću osjećaji, performativnost tijela kao umjetničkoga djela nalazi se u projekciji događaja. Prostor u kojem se performans događa nije nužno institucionalan, već prikazuje događaj koji djeluje u sadašnjosti toga trenutka pretpostavljajući nešto izvan sebe jer umjetnost performansa je uvijek izvedba za nekoga, za neku publiku koja ga prepoznaje i vrednuje ga, čak i u slučaju da je publika dio performansa.
Ivan Matijević u izvornom znanstvenom članku Njemačka protuzračna obrana u Solinu između ožujka i listopada 1944. objavljuje album s fotografijama anonimnoga pripadnika njemačkih zračnih snaga (Luftwaffe) između 1942. i 1945. Nakon obuke za operatera na Würzburg radaru boravio je u Berlinu i Parizu te je premješten u Niš u neku protuzračnu postrojbu ratnoga zrakoplovstva u sastavu 20. flak divizije, potom se od posljedica ranjavanja oporavljao u Vojnoj bolnici u Zagrebu. Najviše fotografija je iz vremena njegova boravka u Kučinama, vjerojatno tijekom ranoga proljeća 1944., te Solina gdje je između srpnja i listopada 1944. služio na Würzburg D radaru. Smještaj radara južno od talijanskoga bunkera pored Karapašine livade navodi na zaključak da je u neposrednoj blizini morala biti baterija protuzračnih topova od 88 mm čiju je vatru radar navodio. Ostatak rada posvećen je prikazu položaja i aktivnosti njemačke protuzračne obrane u Splitu i Solinu između ožujka i lipnja odnosno listopada 1944. i pokušaju određivanja vojnikove pripadnosti 9. Condor regimenti.
U ovakvim prigodama uobičajeno je zahvalom istaknuti one koji su pridonijeli dovršetku zajedničkoga posla. Zahvaljujemo svim suradnicima bez čijega truda ne bi bilo Tusculuma: već spomenutoj četrnaestorici autorâ prilogâ; recenzentima koji su usmjeravali autore; fotografima; Tonću Ćićeriću, ravnatelju Javne ustanove u kulturi Zvonimir; prevoditelju Radovanu Kečkemetu čiji rad daje posebnu dimenziju našemu časopisu; grafičaru Marku Grgiću i tiskari Jafra Print koji su se potrudili izgled Tusculuma približiti našim zahtjevima; te solinskim gradskim ocima i županijskim ocima bez čijega razumijevanja i potpore ne bi bilo Tusculuma.
I na kraju, hvala i vama drage Solinjanke i Solinjani, poštovani prijatelji, s nadom da ćete i u ovom broju Tusculuma otkriti koju novost iz naše prošlosti.
Priredio: Marko Matijević
