SVEČANIM PREDSTAVLJANJEM OBILJEŽENO PETNAEST GODINA ČASOPISA ZA SOLINSKE TEME – Solinska sjedinjenost kulture i znanosti

SOLINSKA KRONIKA 343, 15. ožujka 2023.
Piše: Mario MATIJEVIĆ

Iako arheološko-povijesne teme u javno-društvenom, ponekad i političkom diskursu u gradu koji je ishodište nacionalne arheologije i povijesti (time i samoga identiteta) učestalo ne nailaze na razumijevanje i odobravanje, a čime se paradoksalno parafrazira Svetopisamska epizoda o prorokovanju u vlastitom kraju i Liječniku koji najprije treba izliječiti samoga sebe, one su najzastupljenije u petnaestogodišnjem tuskulumskom hodu. Od dosadašnjih 208 priloga, 96 ih pripada isključivo arheološkim temama, 60 povijesnim, 11 području povijesti umjetnosti, čak 16 lokalnoj glazbenoj povijesti, povijesti književnosti pripada 6, a zaštiti spomenika dva priloga

Petnaestogodišnji hod znanstveno-istraživačkim putevima brončanoga sjaja zastao je na trenutak predstavljanjem petnaestoga sveska časopisa za solinske teme Tusculum. Novouređena Biblioteka JUK »Zvonimir« Solin koja je osim hvalevrijednom donacijom dr. sc. Ante Rendića-Miočevića, znatnim dijelom oblikovana kroz međuinstitucionalnu razmjenu publikacija s eminentnim državnim institucijama, a koja je započela pred 15 godina upravo izlaženjem Tusculuma, ugostila je početkom ožujka predstavljače i vjernu tuskulumsku publiku.

Nominalno i normativno pripadajući godini 2022. koncem koje je i tiskan, časopis je prilagođavajući se povratku na predpandemijske manifestacijske okolnosti, a u konačnici i zbog objektivnih datosti predstavljen u ovoj kalendarskoj godini.

Najnoviji svezak na ukupno 227 stranica donosi 13 priloga koje potpisuje 15 autora. Na tragu svih dosadašnjih svezaka i ovaj Tusculum ima najviše izvornih znanstvenih radova njih 8, pregledna rada su 3, jedan je stručni i jedan in memoriam. Najnoviji svezak također slijedeći tradiciju solinskih tema ima najviše priloga posvećenih arheološkim temama.

Bogata povijest časopisa

Petnaest dosadašnjih svezaka i 16 brojeva, 10. je naime svezak izišao u dva broja, okupilo je 208 priloga na ukupno 3560 stranica, a koje potpisuje 86 različitih odnosno ukupno 233 autora. Među dosad objavljenim prilozima ukupno je 127 izvorno znanstvenih, 30 preglednih, 35 stručnih i 10 ostalih priloga.

Iako arheološko-povijesne teme u javno-društvenom, ponekad i političkom diskursu u gradu koji je ishodište nacionalne arheologije i povijesti (time i samoga identiteta) učestalo ne nailaze na razumijevanje i odobravanje, a čime se paradoksalno parafrazira Svetopisamska epizoda o prorokovanju u vlastitom kraju i Liječniku koji najprije treba izliječiti samoga sebe, one su najzastupljenije u petnaestogodišnjem tuskulumskom hodu.

Od navedenih 208 priloga, 96 ih pripada isključivo arheološkim temama, 60 povijesnim, 11 području povijesti umjetnosti, čak 16 lokalnoj glazbenoj povijesti, povijesti književnosti pripada 6 priloga, a zaštiti spomenika dva priloga.

Osim u 15 svezaka odnosno 16 brojeva tuskulumske su rasprave rezonirale i u dvama zasebnim publikacijama kojima je otpočela i Biblioteka znanstvenih djela Tusculum. Prva od njih objavljena je godine 2009. kada je prilog Arsena Duplančića »Solinska narodna nošnja na starim grafikama i crtežima« posebno opremljen i tiskan u obliku grafičke mape, druga pak izišla godine 2017. djelo je akademika Stjepana Krasića »Kandijski rat i oslobođenje Klisa od Turaka godine 1648.«

Najnoviji svezak Tusculuma u Biblioteci JUK Zvonimir Solin predstavili su Mario Matijević u ime nakladnika, izv. prof. art. Blaženko Juračić, izv. prof. dr. sc. Dino Demicheli, a u ime uredništva o počecima časopisa je govorio jedan od njegovih pokretača Marko Matijević

Iskorak u znanstveni svijet

Bogatstvo izražaja solinskih tema i raspravljanje o njima do punoga je izražaja došlo i u trima znanstvenim skupovima koji su održani u solinskomu »Zvonimiru«, a pod okriljem ovoga časopisa. »Salonitanska muza Duje Rendića-Miočevića« prvi je znanstveni skup održan 2017. kojim su potaknuti Rendićevim suvremenicima, studentima, suradnicima i mlađi naraštaji istraživača na upečatljiv način zaokružili lik i djelo jednoga od najvećih istraživača salonitanske arheološke baštine.

Ovim skupom postavljeni su temelji i određen pravac kretanja svih nadolazećih istraživanja čiji zaključci bivaju ukoričeni u tuskulumskim koricama.

Znanstveni kolokvij s pratećom izložbom »Helena Mater«, odnosno »Helena Regina i Solin godine 1898.« održani 2018. prvi su znanstveni skup i izložba posvećeni jednomu od najvažnijih nacionalnih lokaliteta, a u povodu 120 godina od otkrića sarkofaga i crkava hrvatske kraljice Jelene.

Ostajući u potpunosti na ovomu tragu protekle je godine, nakon izložbe u povodu 60. obljetnice preminuća don Lovre Katića 2021., održan i treći znanstveni skup, simpozij »Duša jedne povijesti« posvećen solinskomu velikanu, svećeniku, povjesničaru, književniku don Lovri Katiću, a rezultati kojega će vlastiti izričaj naći u zasebnomu broju jednoga od nadolazećih svezaka Tusculuma.

Kao i onaj o kraljici Jeleni i ovaj znanstveni izričaj je popratila prigodna izložba radova Vjekoslava Paraća, odnosno novih akvizicija JUK »Zvonimir« Solin.

Tuskulumski skuti poduprti kulturnim stupom JUK »Zvonimir« Solin obgrlit će i rezultate istraživanja koji će biti predstavljeni na ovogodišnjem međunarodnom znanstvenom simpoziju i izložbi koje pak u listopadu »Zvonimir« organizira u suradnji s Katoličkim bogoslovnim fakultetom u Splitu, Odsjekom za povijest Filozofskoga fakulteta u Splitu i brojnim drugim partnerskim institucijama.

Nadalje u ovomu vidu se realizira i projekt restauracije arhivske građe, pod autorstvom i na inicijativu vjernoga tuskulumskog autora Ivana Alduka, a koja se nalazi u Državnomu arhivu u Zadru, partnerskoj instituciji u projektu.

Priznanja za postignuto, prilog za buduće

Zaokružujući petnaestgodišnju tuskulumsku priču želja je nakladnika bila odati i posebna priznanja zaslužnim pojedincima u neprestanom i predanom radu na časopisu od njegovih vrlih početaka.

S ciljem odavanja priznanja uveden je naslov i posebno priznanje u vidu povelje, prikladno nazvan »Tusculumen«.

Prvim Tusculumenom je tako svečano proglašen prof. dr. sc. Dražen Maršić s Odsjeka za arheologiju Sveučilišta u Zadaru.

Maršić je kao jedan od vanjskih pokretača časopisa, najpredaniji njegov član uredništva i autor koji je u petnaest godina među tuskulumskim koricama objavio 15 izvornih znanstvenih radova s područja arheologije na ukupno 186 stranica. Upravo su Maršićevi radovi pokazali i ogroman potencijal koji časopis nosi i u svome drugome obliku onome digitalnome, apliciranome prvotno na hvalevrijednomu nacionalnomu portalu znanstvenih časopisa Hrčak. Samo na tome portalu njegovih 15 priloga pregledano je i preuzeto oko 14 500 puta, što je pak zbog umreženosti s drugim svjetskim bazama podataka multiplicirano nekoliko desetaka puta.

Pribrojivši ovome i visoku razinu citiranosti Maršićevih tuskulumskih radova među znanstvenicima jasno je da su njegovi radovi, a time i čitav časopis pozicionirali solinske teme u svjetskom znanstveno-istraživačkom polju.

Drugo priznanje i naslov »Tusculumen« u povodu 15 godina izlaženja časopisa dodijeljeni su Marku Matijeviću, a zbog petnaest godina neprekidnoga doprinosa u uređivačkomu radu časopisa.

Petnaestogodišnji tuskulumski hod kojemu su se od samoga osnivanja i pokretanja časopisa pridružili brojni autori, suradnici od akademika, domaćih i inozemnih sveučilišnih profesora do samostalnih znanstvenika, istraživača i studenata okrunio je nakladničku »Zvonimirovu« djelatnost, a kulturnomu identitetu grada čijim se temama bavi dao novi izričaj.

Globalno gledajući, a lokalno djelujući Tusculum, časopis za solinske teme odavno je tako ispunio svoju primarnu zadaću ne ostajući samo i tek na ukoričavanju napisanih znanstvenih priloga već su rasprave koje je potaknuo, razmišljanja i istraživanja koja je razvio nadahnule i urodile brojnim projektima od solinskih osnovnoškolskih preko sveučilišnih sve do gradskih »europskih«.

Demicheli je na predstavljanju istaknuo važnost tema koje objavljene po prvi puta upravo u Tusculumu

IZV. PROF. DR. SC. DINO DEMICHELI O ARHEOLOŠKIM I DRUGIM TEMAMA U ČASOPISU

Nadiđena arheološka pokretačka misao

Govoreći o arheološkim temama kako u najnovijem svesku časopisa tako i o onima koje su obilježile njegovu petnaestogodišnju povijest izv. prof. dr. sc. Dino Demicheli je naglasio višestruki značaj časopisa.

– Prvenstveno Solin kao područje zaslužuje ovako nešto, da se na jednome mjestu nađe desetak do 15 tema koje će biti znanstveno obrađene, a Solin kao bazen tema koje se mogu istraživati u suštini je neiscrpan.

Treba istaknuti kako su u časopisu teme obrađene na zaista zavidnoj razini, imamo vrhunskih članaka, među njima i onih gdje su neke teme prvi put obrađene upravo među koricama ovoga časopisa. Iako je arheologija u žarištu i iako je bila glavni pokretač svega, časopis je nadišao odavno takvu misao samo arheološkog, već je to časopis puka solinskoga koji obrađuje teme solinske svakodnevice. Štoviše, 15 godina za jedan časopis nije mala stvar.

U današnje vrijeme kada se sve više odustaje od tiskanoga medija i sve prelazi na mrežni prostor, pronaći financiranje, pronaći suradnike koje će sve ove godine kontribuirati na svoj način i odvojiti od svoga vremena, dati jedan prilog Solinu i Solinjanima, ovo je zaista veliko postignuće. Zato čestitam uredništvu i ljudima koji su prepoznali ovaj projekt i koji ga guraju i dalje – istaknuo je Demicheli, poručivši kako vidi svijetlu budućnost časopisa.

Posebnost glazbenih tema

Predstavljajući petnaesti Tusculum izv. prof. art. Blaženko Juračić integralno je sagledao sve teme s područja solinske glazbene povijesti koje su objavljene u dosadašnjih 15 svezaka i 16 brojeva.

Juračić je tako istaknuo kako je 16 radova koji obrađuju muzikološke fenomene glazbe u Solinu s naglaskom na solinskom pučkom pjevanju, pučkim napjevima te kulturno-prosvjetnoj djelatnosti u Solinu.

Dva su autora koja su zaronila u slojevitost glazbenoga svijeta te svojim istraživanjima oteli zaboravu određene fenomene, a transkripcijama glazbenih artefakata trajno su sačuvali eksponate te ih oteli zubu vremena.

Tusculum 3: Tonći Ćićerić »Sprovodni napjev solinske Bratovštine«; Mirko Jankov »Glagoljaška glazbena baština u Solinu i njegovoj okolici«;

Tusculum 4: Mirko Jankov »Večernje koje se pjevaju u Vranjicu«;

Tusculum 5: Tonći Ćićerić »Solinsko pučko pjevanje kao predmet melografskoga interesa u prvoj polovini 20. stoljeća«; Mirko Jankov »Stara solinska misa«;

Tusculum 6: Tonći Ćićerić »Solinsko glagoljaško pjevanje na magnetofonskim snimkama Stjepana Stepanova iz godine 1964.«; Mirko Jankov »Nekoliko crkvenih pučkih napjeva iz Solina«;

Tusculum 7: Mirko Jankov »Pučki sprovodni napjevi iz Klisa«;

Tusculum 9: Mirko Jankov »Iz pučkoga crkvenog repertoara pjevača župe sv. Martina biskupa u Vranjicu«;

Tusculum 10: Mirko Jankov »Pjevana štenja u bogoslužnoj praksi župne crkve svetoga Martina biskupa u Vranjicu«;

Tusculum 11: Mirko Jankov » Pučki crkveni napjevi Jobova štenja za pokojne iz Klisa, Solina, Vranjica, Mravinaca i Kučina – transkripcije i komparativna analiza«;

Tusculum 12: Mirko Jankov »Drugi život dvaju tradicijskih crkvenih napjeva Puče moj (Prijekorâ) u izvedbi Vokalista Salone iz Solina«;

Tusculum 14: Tonći Ćićerić »Kulturno-prosvjetna djelatnost solinskog ogranka Seljačke sloge u predvečerje Drugoga svjetskog rata«; Mirko Jankov »Pregled stanja pučkoga crkvenog pjevanja glagoljaških korijena u Solinu, Klisu, Vranjicu, Mravincima i Kučinama u 2020. godini«;

Najnoviji prilozi

Jedna od postava klape Sutikva pojačana članovima folklornog zbora KUD-a Salona iz sredine devedesetih godina 20. stoljeća. S lijeva na desno: Teo Kljaković Gašpić, Igor Ćićerić, Ante Parać, Nebojša Boban, Mladen Poljak, Josip Marković, Tonko Podrug, Dinko Parać, Toni Grubić, Vladimir Vetma, Nenad Galić, Andrija Podrug (voditelj)

Glazbene teme u najnovijem Tusculumu pak otvara Tonći Ćićerić u izvorno znanstvenom radu »Solinsko pučko pjevanje u kontekstu razvoja klapskoga pjevanja u Solinu od sredine 20. stoljeća do danas«.

Nakon što su u razdoblju od 1906. do 1947. godine melografi i folkloristi u nekoliko navrata pohodili Solin s namjerom da zabilježe vokalnu folklornu glazbenu praksu ovdašnjega stanovništva za potrebe vlastitih etnografskih odnosno etnomuzikoloških istraživanja, ili su pak djelovali u sklopu projekata koje su organizirale i podupirale strukovne institucije s istim znanstvenim interesima, u drugoj polovini 20. stoljeća solinsko pučko pjevanje u najvećoj mjeri počinje bivati predmetom zanimanja glazbenih stručnjaka zaokupljenih klapskim pjevanjem. I dok su njihovi prethodnici solinskoj vokalnoj folklornoj glazbi većinom pristupali iz znanstvenoga diskursa, melografi druge polovine stoljeća u solinskom pučkom pjevanju uglavnom nalaze materijale za kreaciju klapskoga repertoara, posebice nakon osnivanja Festivala dalmatinskih klapa u Omišu 1967. godine, koji je potaknuo ubrzani razvoj i uspon klapskoga pjevanja. Ovaj rad donosi pregled njihove melografske i obrađivačke djelatnosti te s njom nedjeljiva razvoja klapskoga pjevanja u Solinu od sredine sedamdesetih godina 20. stoljeća pa sve do danas.

Mirko Jankov donosi izvorni znanstveni prilog naslovljen »Iz riznice svjetovnoga repertoara Pučkih pivača Gospe od Otoka – Solin: Transkripcije i jezično-glazbena analiza osam tradicijskih napjeva(dio prvi: muški tekstovi)«.

Pučki pivači iz Solina najpoznatiji su kao nositelji i predvodnici (para)liturgijskoga pjevanja glagoljaških korijena u mjesnoj župnoj crkvi Gospe od Otoka (po kojoj i sami već desetljećima nose ime), a odnedavna i u novoizgrađenoj crkvi Svete Obitelji. Ipak, znatan dio njihova tradicijskog repertoara obuhvaća i napjeve svjetovne tematike i namjene – baštinski vokalni izričaj na koji je ovaj prilog upućen u cijelosti. S obzirom na neminovnu fluktuaciju članova zbora, osobito (trajna) odlaska starijih pjevača, njihovi recentni nasljednici, napose najnoviji pjevači, suočavaju se s neumitnim izazovima njegovanja i međugeneracijske transmisije (bliske im i drage) pjevačke tradicije. Dojmu nematerijalnosti pa i krhkosti odnosne glazbene prakse i same građe – kako crkvene tako i one svjetovne (pri čemu se i ovom prilikom utvrđuje postojanje stanovitih, nerijetko i značajnih dodirnih točaka) – također i latentne bojazni od gubitka izvedbene uvjerljivosti i devijacije pjevačke memorije pridonijela je na poseban način nedavna virusna pandemija. Upravo ona potaknula je pjevače i njihova voditelja da osam usmeno naslijeđenih
svjetovnih napjeva (s muškim tekstovima) pohrane informacijski-zvukovno – u razdoblju od 2020. do 2021. godine – s ciljem transkribiranja i pregledne glazbene analize te – posljedično – olakšana učenja/ponavljanja dotična gradiva sadašnjim i budućim članovima ovoga muškog zbora. Osim toga, polučene spoznaje moguće je uklopiti i u one koje se općenito tiču dalmatinske klapske pisme, dok same transkripcije mogu poslužiti kao kreativno-poticajna ishodišta za nove umjetničke (klapske) obrade.

DISPUTATIONES TUSCULUNAE MMXXII

Stela Gaja Valerija Prokula iz Salone (Nikola Cesarik »Cohors I Alpinorum vel cohors I milliaria Delmatarum?«)

Martin Bažoka i Ivan Šuta iz Muzeja grada Kaštela potpisuju izvorni znanstveni rad »Prapovijesni nalazi s gradine Sutikve u Solinu«.

Luka Donadini donosi pregledni rad »Religija, kult i moralnost u Saloni (I) – Poštovanje i dužnost prema božanstvima«.

Nikola Cesarik potpisuje izvroni znanstveni rad »Cohors I Alpinorum vel cohors I milliaria Delmatarum?«.

Diana Čorić u suautorstvu s Draženom Maršićem s Odjela za arheologiju Sveučilišta u Zadru donosi izvorni znanstveni rad »Salonitanska kamena urna T. Domicije Januarije«.

Krešimir Grbavac potpisuje pregledni rad »Stela alumna Merkurija iz Solina«.

Dino Demicheli s Odsjeka za arheologiju Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu donosi izvorni znanstveni rad »Dva epigrafska fragmenta iz obiteljske kuće u solinskom predjelu Ninčevićima«.

Ivan Alduk stručni članak naslovljava »Natuknice za studiju o srednjovjekovnom Solinu (I)«.
Ana Šimić sa Staroslavenskoga instituta u Zagrebu potpisuje izvorni znanstveni rad »Kraljica Jelena Slavna u hrvatskim povijesnim romanima«.

Blanka Matković sa Sveučilišta u Cambridgeu donosi pregledni članak »Zaboravljena povijest grada Splita i njegove okolice Križarska organizacija srednje Dalmacije kroz UDB-in dosje Zlate Radović«.

Arsen Duplančić potpisuje izvorni znanstveni rad »Dva crteža Franje Kopača u Solinu«.

Tonći Ćićerić iz Javne ustanove u kulturi Zvonimir Solin potpisuje izvorni znanstveni rad »Solinsko pučko pjevanje u kontekstu razvoja klapskoga pjevanja u Solinu od sredine 20. stoljeća do danas«.

Mirko Jankov donosi izvorni znanstveni rad »Iz riznice svjetovnoga repertoara Pučkih pivača Gospe od Otoka – Solin: Transkripcije i jezično-glazbena analiza osam tradicijskih napjeva (dio prvi: muški tekstovi)«.

Arsen Duplančić i Marko Matijević zaključuju 15 tuskulumske rasprave tekstom »U spomen na Milana Ivaniševića (8. svibnja 1937. – 30. prosinca 2021.)«.

MARKO MATIJEVIĆ U IME UREDNIŠTVA NA SVEČANOMU PREDSTAVLJANJU O POKRETANJU I POČETKU ČASOPISA ZA SOLINSKE TEME

Prisjećanje početaka

Prvim Tusculumom godine 2008. započelo je novo razdoblje u kulturnomu životu grada na Jadru

Ideja o časopisu, čiji, eto, petnaesti broj obilježavamo kao »malu« obljetnicu rodila se nakon tiskanja knjige »Solinska svakodnevica u osvit novoga doba«, koja je napisana u suradnji s prof. Mladenom Domazetom nakon višegodišnjega istraživanja.

U knjizi smo »pokrili« gotovo sva područja života u Solinu, a priča nas je, iz »osvita novoga doba«, nerijetko odvodila u dublju prošlost. Teme tamo obrađene samo su »zagrebale« površnu i tražile su dublju i širu obradu, drugi format. A za to nam nije bila dostatna ni Solinska kronika, naš mjesečnik koji trideset godina radi ono što mu naziv kaže, na marginama koje je »Svakodnevica« i nastala. Jer novine su ipak novine, ograničene prostorom, traju kratko i nisu sasvim prikladne za članke uže specijalizacije.

Pa se rodila ideja o pokretanju časopisa koji bi, uza svu potrebitu znanstvenu aparaturu, obrađivao solinske teme. Ideju je brzo prihvatio Špiro Žižić, tadašnji ravnatelj Doma Zvonimir, čovjek koji je godinama stajao iza (ili ispred!) svih važnijih kulturnih zbivanja u našemu gradu.

Za pomoć smo se obratili Milanu Ivaniševiću, čovjeku kojega ocrtavaju riječi: široko znanje, stručnost, točnost i minucioznost. A nemjerljivu potporu nam je pružio Ante Ljubičić, tajnik Grada Solina, čovjek koji – bit ću neskroman – ima dar prepoznavanja dobrih projekata.

Novčanu potporu osigurao je Grad, kojemu su tada na čelu bili gradonačelnik Blaženko Boban i predsjednik Gradskoga vijeća dr. Kajo Bućan.

Počeli smo okupljati znanstvenike i stručnjake kojima je blisko područje našega interesa te smo, uz silan vjetar u leđa akademika Nenada Cambija i prof. Dražena Maršića, godine 2008. konačno stvorili prvi broj časopisa kojemu je naziv podario Milan Ivanišević po uzoru na Ciceronov i Bulićev Tusculum. I time smo započeli naše tusculumske razgovore o Solinu, Vranjicu, Mravincima, Kučinama, ali i o nešto širem prostoru koji utječe na Solin i na koji utječe Solin.

A stranice časopisa otvorili smo arheolozima (Solina ne bi bilo bez arheologije, a arheologija bi bila siromašnija bez Solina), povjesničarima, povjesničarima umjetnosti, arhitektima, ekolozima, riječju svima koji imaju nešto reći o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti toga našeg prostora.

Nismo pisali samo za akademsku zajednicu, željeli smo – govorili smo te prve godine, a aktualno je i danas – prenijeti u svijest svih sugrađana, a posebno onih koji su pozvani odlučivati, kako je ovaj pedalj zemlje između mora, Kozjaka i Mosora, što nam ga je Bog dao, ugodan za življenje sada, a bit će i u budućnosti ako mi to budemo htjeli i ako se okanimo njegova uništavanja građenjem bez reda, rušenjem davno oblikovanih građevnih i prostornih vrijednosti i trovanjem zemlje, mora i Rike.

Posebno raduje to što nam se pridružuje sve više mladih znanstvenika i stručnjaka i ravnopravno sa starijim i iskusnijim kolegama sudjeluje u »tusculumskim razgovorima«.

A to je jamstvo da ćemo Tusculum ostaviti u dobrim rukama, boljima nego što su naše.

Tusculum: to su svi autori tekstova, crteža, fotografija, svi članovi uredništva koji zajedno s recenzentima usmjeravaju naš časopis koji je – opet će me ponos odvesti u neskromnost – odavno prerastao granice našega grada i države. Tusculum: to ste i vi, dragi moji Solinjani i solinski prijatelji, vi zbog kojih se Tusculum i rodio.

I za kraj, želim da nas Tusculum nadživi!

POTPISIVANJEM UGOVORA S GALERIJOM KLOVIĆEVI DVORI SOLINSKI ZVONIMIR UČVRŠĆUJE PARTNERSKU MREŽU

Nemjerljiv doprinos

Mario Matijević i Tonći Ćićerić u društvu dr. sc. Petre Vugrinec, voditeljice stručne službe Galerije Klovićevi dvori i ravnatelja Galerije Antonia Picukarića

Početkom mjeseca ožujka ravnatelj Javne ustanove u kulturi »Zvonimir« Solin i Mario Matijević na poziv dugogodišnje »Zvonimirove« suradnice dr. sc. Petre Vugrinec, voditeljice stručne službe Galerije Klovićevi dvori posjetili su ovu najveću i najpoznatiju nacionalnu galeriju.

Ciljevi posjeta bili su dogovori o nastavku suradnje dviju institucija na galerijsko-izložbenom, znanstveno-istraživačkom i nakladničkom polju.

Tom prilikom su ravnatelj Galerije Klovićevi dvori Antonio Picukarić i ravnatelj JUK »Zvonimir« Solin potpisali ugovor o međusobnoj suradnji odnosno donaciji publikacija Galerije Klovićevi dvori Zvonimirovoj Biblioteci.

Imajući u vidu dosadašnju izuzetno uspješnu suradnju ravnatelj Picukarić je izrazio veliko zadovoljstvo i nadu u uspješnost budućih projekata, a koji će pak u solinskomu slučaju biti od kardinalnoga značaja.

Vrijedna izdanja Klovićevih dvora među publikacijama drugih partnerskih institucija kao i privatnih donatora »Zvonimirovoj« će Biblioteci i svim njenim participantima zasigurno dati dodatni zamah u proučavanju i istraživanju solinskih tema.

 

TRAGOM SJEĆANJA OD PROŠLOSTI GRAĐANSKOGA SOLINA PREMA BUDUĆNOSTI – Može li se sačuvati vila obitelji Petrašić?

SOLINSKA KRONIKA 342, 15. veljače 2023.
Piše: mr. sc. Branko GRGIĆ BARKOV
Fotografije: Jakov TEKLIĆ, »Solinska svakodnevica u osvit novoga doba« 2006., »Više od sjećanja« 2011.

Vila Petrašić sagrađena je pri kraju Zvonimirove ulice, u stilu jednostavne secesije, bez mnogo ukrasa, osim zelenih keramičkih pločica na stupovima ulaznoga trijema. Upravo ta njezina jednostavnost, zajedno s visinom i volumenom izgradnje na velikoj parceli daje joj izrazitu eleganciju. I danas svraća poglede prolaznika. U arhivima se nalaze nacrti i sve dozvole po kojima je izgrađena. Burna je njezina prošlost, jadna sadašnjost, a neizvjesna budućnost

Nedavno je Turistička zajednica Grada Solina uzduž Zvonimirove ulice postavila na značajnije objekte lijepo dizajnirane pločice s kratkim obavijestima o namjeni tih objekata tijekom prošloga stoljeća. Dobro je zamišljeno kako podsjetiti današnje stanovnike Solina ili njegove posjetitelje kako je to nekada bilo. Korištena je tehnika preslika sa starih fotografija iz dostupnih arhiva i obiteljskih albuma. Pločice pak u realnome obliku prati i virtualni sadržaj na mrežnim stranicama.

Prateći te podatke i dojam koji se dobije, te uspoređujući s današnjim stanjem vidljivo je koliko se to »Ubavo selo«, kako ga je nazvao don Lovre Katić, promijenilo u tih stotinjak godina. Svi bitni sadržaji solinske prošlosti opisani su i prikazani u vrijednoj knjizi »Solinska svakodnevica u osvit novoga doba« autorâ Marka Matijevića i Mladena Domazeta, dok se ideja o očuvanju uspomene na istaknute solinske lokalitete susreće i u foto-monografiji Marka Matijevića i Jakova Teklića »Više od sjećanja«.

Moja je pak namjera u ovome kratkome osvrtu, a oslanjajući se na spomenute postavljene pločice, istaknuti dvije lokacije odnosno dva objekta kojima prijeti loša sudbina.

Solinska Mljekara, spomenik viziji i poduzetničkom duhu

Prva solinska mljekara na samom ulazu u današnju Zvonimirovu ulicu

Prva je lokacija na početku Zvonimirove ulice. To su zapušteni ostatci solinske Mljekare. Osnovali su je predstavnici dvije moćne obitelji; vranjičke Luka Grgić i solinske Josip Šperac davne 1902. Nemam namjeru ponavljati sve ono što je o tome napisano. Samo želim istaknuti viziju i hrabrost osnivača koji su se upustili u taj poduhvat u selu u kojemu u to doba osim gostionica nije postojao nijedan drugi proizvodni pogon maloga gospodarstva.

Objekt je preživio oba velika rata, a danas je dio velike i zapuštene površine. Njegovo glavno pročelje okrenuto je ulici i zajedno s pristupnom površinom i ogradom predstavlja lijepi objekt. Ako ga se ne zaštiti buduća izgradnja, kako se to danas kaže »stambeno poslovnih« objekata u potpunosti će ga uništiti. Štoviše ove se godine navršava 120 godina postojanja zdanja, koje bi se moglo uklopiti u buduću izgrađenost na ovoj lokaciji ostavivši trag na nekadašnju privrednu aktivnost i na ponos i ugled današnjim naraštajima. Pritom mislim da se unutar izvornih gabarita i sačuvanog vanjskog izgleda kriju velike mogućnosti. Primjerice od muzeja mljekarstva pa do tehničkih radionica, prijeko potrebnih prostora za suvremene startup-ove itd.

Sve sam prethodno napisao kako bih postavio pitanje: Zašto je ovaj toliko važni objekt preskočen i zašto na ulaznim dvorišnim vratima nije postavljena pločica »Jeste li znali?« Budući da postavljene pločice uzduž Zvonimirove ulice, po mome mišljenju možda imaju i inicijalnu zaštitu odabranih objekata, tada ova stara zgrada solinske mljekare to zasigurno zaslužuje i zahtijeva.

Obiteljska kuća Petrašić

Secesijska vila Petrašić i danas svojom ljepotom plijeni pažnju i dominira Zvonimirovom ulicom

Sagradio ju je dr. Mate Petrašić u kojoj je stanovao s obitelji. Ordinacija mu je bila u prekrasnoj kući Benzon uz samu rijeku pored solinske Širine, nažalost srušena je za vrijeme bombardiranja Solina u Drugom svjetskom ratu.

Vila Petrašić sagrađena je pri kraju Zvonimirove ulice, u stilu jednostavne secesije, bez mnogo ukrasa, osim zelenih keramičkih pločica na stupovima ulaznoga trijema. Upravo ta njezina jednostavnost, zajedno s visinom i volumenom izgradnje na velikoj parceli daje joj izrazitu eleganciju. I danas svraća poglede prolaznika. U arhivima se nalaze nacrti i sve dozvole po kojima je izgrađena.

Burna je njezina prošlost, jadna sadašnjost, a neizvjesna budućnost. Za vrijeme Drugog svjetskog rata u njoj su boravili okupatorski oficiri. Kasnije su ih zamijenili lokalni moćnici, predstavnici vlasti novostvorene države. Dobro se sjećam dâna kada sam s majkom čekao u redu na stubama vile da nam se za neke »točkice« udijeli malo hrane.

U vili su živjeli i imali ordinaciju solinski doktori Martin i Mira Žižić s djecom. Jedan od njih, Bogdan Žižić, režiser i zaljubljenik u Solin spominje te dane. Zadnji vlasnik kompleksa vile bio je Stipe Grubišić Ponkin.

Sjećam ga se kao uznosita gospodina koji na laganoj i uglancanoj kočiji prolazi kroz Solin, od kuće do njegove mlinice, zadnje koja je još mljela brašno, Velike galije. Udova Marija Grubišić Ponkova čitavo imanje je ostavila rodbini iz Biskoga. Iako u vili godinama nitko ne živi i ne održava je, njeno je stanje dobro. Vizualno se ne vide veća konstrukcijska oštećenja. Svi detalji od krovišta pa do podrumskih prozora su sačuvani. Očito je da je vrlo solidno građena. Okolni đardin je u potpunosti uništen, a ogradni je zid djelomično uklonjen radi pristupa autopraonici smještenoj u dvorišnim objektima.

Ponovno postavljam pitanje zbog čega izravno uz ovaj objekt nije postavljena pločica »Jeste li znali?« nego je svoje mjesto našla na prometnome znaku uz dvorište! Dok je primjerice na kamenu kuću obitelji Škombro, koja graniči s dvorištem ove vile, pločica postavljena, a u istoj je u prizemlju nekoć bila samo seoska gostionica.

Je li današnji Solin naučio lekciju s rodnom kućom don Lovre Katića?

Uz ovaj postoji još poneki primjer postavljanja ovih pločica na u najmanju ruku neprimjerene objekte.

Vila Petrašić »Može i mora« dobiti svoju pločicu na primjerenom mjestu, ali i biti ispravno valorizirana! Zbog čega? Zbog toga što predstavlja vrijednu arhitektonsku cjelinu, svjedoči visokoj kulturi stanovanja s početka prošloga stoljeća i što u sebi krije velike potencijale korištenja u današnje vrijeme.

Budući da nikoga ne zastupam niti favoriziram, navest ću samo površno onako kako mi misli lete pišući ovaj tekst: može nastaviti život elitnoga obiteljskoga stanovanja bez ikakvih nadogradnji, smanjivanja parcele đardina.

Može se u postojećim gabaritima prenamijeniti u sadržaje društvene aktivnosti, likovna galerija, luksuzna kavana, prostor za komorno muziciranje itd. Pri tome upravo Grad ima na raspolaganju sve alate da ostvari pravo prvokupa ukoliko nastupi prodaja vile.

Ukoliko pak nije zainteresiran tada može svojim dozvolama, propisima, plombama u zemljišnim knjigama zaustaviti bilo kakvu devastaciju ove kulturne baštine grada Solina.

Prvi korak bi bio da Turistička zajednica (ponovno?) postavi pločicu na ulaznomu stupu kod glavnoga ulaza u Vilu. Nadam se da su preskakanja ova dva objekta slučajno dogodila, ili pak da su postavljene pločice slučajno uklonjene, pomaknute, a ne da su odškrinuta vrata agresiji koja se događa pri izgradnji stambenih objekata u solinskom gradskomu središtu.

Potencijali ovoga spomenika solinske građanske kulture su nezamislivi

PREDSTAVLJENA KNJIGA »SMILJANA RENDIĆ: ZLATNO PERO HRVATSKOGA NOVINARSTVA« AUTORICE DR. SC. SILVANE BURILOVIĆ CRNOV, PRVE KNJIGE U BIBLIOTECI »ZNAMENITI KATOLIČKI NOVINARI« – A Križ je, kažu, vaga svega svijeta

SOLINSKA KRONIKA 341. 15. siječnja 2023.
Piše: Kristina BITANGA/ smn.hr

Knjiga »Smiljana Rendić: zlatno pero hrvatskoga novinarstva« na 157 stranica, a kroz šest poglavlja donosi njezin životopis i bibliografiju, domagojsku duhovnu formaciju i hrvatsko nacionalno usmjerenje, novinarsko i književno ostvarenje, praćenje i analizu II. vatikanskog koncila, odnos prema autoritetu te osvrt na nerazumijevanje njezina rada i uloge vjernika laika

Knjiga »Smiljana Rendić: zlatno pero hrvatskoga novinarstva« autorice dr. sc. Silvane Burilović Crnov, prve knjige objavljene u novopokrenutoj biblioteci »Znameniti katolički novinari« koja je zajednički projekt Glasa Koncila i Društva hrvatskih katoličkih novinara, svečano je predstavljena 12. siječnja 2023. u Splitu.

Uz autoricu, knjigu su predstavili glavni urednik Glasa Koncila Branimir Stanić, tajnica Hrvatskog društva katoličkih novinara Marija Belošević, prof. dr. sc. don Mladen Parlov i književnica Zdenka Čorkalo.

O Smiljani Rendić (1926.-1994.), znamenitoj novinarki i književnici, istaknutoj laikinji Crkve u Hrvatskoj tijekom i nakon Drugog vatikanskog koncila koja se s pravom može svrstati među prvakinje hrvatskog katoličkog novinarstva, došli su čuti mnogi pa je Galerija ‘Vinko Draganja’ dominikanskoga samostana bila dupkom ispunjena.

Obogaćenje Crkve i društva

Glavni urednik lista »Glas Koncila«, kojega je Smiljana Rendić s nekolicinom svećenika stvorila, g. Branimir Stanić rekao je kako glavni cilj ove knjige, koja obiluje zanimljivim informacijama, nije otkriti sve o Smiljani Rendić nego približiti njen genijalan lik kojem Crkva u Hrvatskoj, Glas Koncila i katoličko novinarstvo duguju mnogo.

– U ovoj knjizi možete doživjeti Smiljanu Rendić ne samo kao važnu ličnost 20. stoljeća nego doista kao izuzetnu i snažnu ženu. Ovo nije priča o junakinji našeg doba koja je bila siromašna dok je nisu otkrili te nije postala svjetski poznata bogatašica. Ona je ostala siromašna do kraja života i u tom svom siromaštvu učinila je nevjerojatne stvari. Iz vlastite bijede obogatila je ne samo Crkvu u Hrvatskoj nego i čitavo hrvatsko društvo – naglasio je Stanić.

Nadalje podsjetio je na njezin progon i osudu koju je morala prolaziti ne samo zbog političkog članka za koji je osuđena »Izlazak iz genitiva ili drugi hrvatski preporod« već zbog toga što je bila katolička novinarka u ona teška vremena.

Pohvalio je temeljitu analizu arhivske građe te opširnost razgovora koje je sa Smiljaninim suvremenicima obavila autorica te zaključio da Smiljana Rendić svima u domovini i Crkvi može biti uzor i nadahnuće.

Prijeko potrebna knjiga o snažnoj i jakoj ženi

Tajnica Hrvatskoga društva katoličkih novinara Marija Belošević izrazila je radost što će zahvaljujući ovoj knjizi veći broj ljudi čuti za Smiljanu Rendić koja na najbolji mogući način podcrtava važnost vjernika laika, žena u Crkvi. Istaknula je kako od nje mogu učiti svi, a napose novinari, jer su njezin život i rad svjedočanstvo promicanja objektivnosti, istine, moralne odgovornosti za napisanu riječ, hrvatskog jezika, povijesti, kulture i domoljublja.

Profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu dr. sc. don Mladen Parlov rekao je kako je važno da postoje knjige kao ova koje će neke osobe i događaje izvući iz tame prošlosti i zaborava jer osobe kao što je Smiljana Rendić doista je vrijedno osvijetliti jer su dali veliki doprinos hrvatskoj kulturi, novinarstvu i Crkvi.

Kardinal Franjo Kuharić predaje jubilarno priznanje sa »zlatnim perom Glasa Koncila« najistaknutijoj hrvatskoj katoličkoj novinarki Smiljani Rendić

– Ona je bila snažna i jaka žena koja, iako nije imala zaštitu, nikada nije htjela odstupiti od svojih uvjerenja te je i u najtežim razdobljima sačuvala svoje dostojanstvo. Bila je žena erudiktinja koja je uvijek radila na svom znanju te je, iako nije imala fakultetsko obrazovanje, dobro govorila i pisala nekoliko svjetskih jezika te bez poteškoća ulazila u duboke teološke rasprave.

Bila je vatikanistica koja je, iako nikada nije napustila Jugoslaviju, duboko poznavala život unutar vatikanskih zidina kao nitko u našem narodu prije ni poslije nje. Izrazito je voljela židovski narod jer je Isus po tijelu bio Židov te je temeljito poznavala njihovu povijest, kulturu i religiju. Bila je zauzeta vjernica laikinja koja je silno voljela Katoličku crkvu i hrvatski narod – naglasio je don Mladen Parlov.

Čestitajući autorici na izvrsnoj knjizi Parlov je iznio nadu da će joj ovo biti prva u nizu knjiga.

Žrtva komunisitčkog progona

Književnica i doktorica Zdenka Čorkalo istaknula je kako je zahvaljujući ovoj knjizi, Smiljana Rendić rođena po drugi put. Posvjedočila je kako je na svojoj prvoj godini studija medicine u Rijeci upoznala Smiljanu Rendić, družila se s njom i u tim susretima nikada nije osjetila neosunčanu stranu njezine stvarnosti.

Smiljana Rendić u društvu najistaknutijih hrvatskih teologa

Približivši okupljenima povijesni kontekst njenog djetinjstva, mladosti i odrasle dobi rekla je kako je u svojim nastojanjima oko istine grubom silom zaustavljana i ponižavana do mjere koja je svakako imala namjeru promijeniti njezin katolički i nacionalni svjetonazor.

– Autorica nije imala lagan posao jer je trebalo pronaći i pročitati tisuće pisama, polemika i osvrta, trebalo je ne učiniti propust u izboru i trebalo se moći odvojiti od primjedbi kojih ima koliko i poznavatelja Smiljane Rendić dok je bila živa.

Snagom prvorazrednog interpreta autorica je ušla u Smiljanin lik i u likove koji su o njoj govorili, nije dodavala svoje mišljenje nego je sve pročitano zaoblila, u intelektualnom i emocionalnom nadahnuću povezala vjerno i logično, kao da čitajući tekstove gledamo paralelno i film o njima. Knjiga se lagano čita, što je zasluga autorice, a teško pamti, za što se pobrinula sama Smiljana koja je enciklopedijskim znanjem i toplinom prema najmanjima, najslabijima, dala na znanje tko ju je obdario svime što je imala – zaključila je Zdenka Čorkalo.

Vjernica, teologinja, novinarka

Autorica knjige dr. sc. Silvana Burilović Crnov pojasnila je kako se s mišlju i djelom Smiljane Rendić susrela prije nešto više od 11 godina te se u njoj probudio poticaj da istraži ono što je još uvijek nepoznato i otme zaboravu ono što je nepravedno u nj gurnuto.

Uredništvo Glasa Koncila 1964. Rendić, Pavlinić, Kustić, Ladika

Godine istraživanja njene bogate pisane ostavštine kojoj pripadaju nekoliko knjiga, stotine objavljenih članaka u crkvenom i svjetovnom tisku te obilna privatna korespondencija izrodile su doktorskom disertacijom »Smiljana Rendić: katolička novinarka i pratiteljica Drugog vatikanskog koncila«.

Istaknula je kako je to istraživanje bilo velika i zahtjevna zadaća, ali i privilegij te radost i dar. Ova knjiga rasterećena je znanstvenoga aparata i svjedoči o hrabroj i odlučnoj, osebujnoj i borbenoj ženi, vjernici laikinji i vatikanistici, višedesetljetnoj hrvatskoj novinarki i književnici, ali i o vremenu u kojemu je djelovala, pisala, živjela svoj vjernički i nacionalni identitet ne odričući se istine, ne bježeći od poteškoća i nepravdi na koje je nailazila.

– Zbog svega spomenutog i zbog cjelokupnog njezina doprinosa hrvatskom društvu, kulturi, jeziku, a osobito Crkvi i hrvatskom katoličkom novinarstvu nadam se da će djelo Smiljane Rendić biti vrednovano onako kako ona to zaslužuje, da će ova knjiga i njezina promocija biti poticaj tome da će se njezino djelo jednom sabrati u sveske, prevesti na strane jezike, biti tema znanstvenih skupova i simpozija, da će se organizirati Dani Smiljane Rendić, a svakako je zaslužila da nagrada hrvatskih katoličkih novinara nosi njezino ime – istaknula je autorica.

Drugo vrijeme, slični problemi

Aktualizirajući pak knjigu, odnosno čitavo životno djelo Smiljane Rendić te sagledavajući ga u današnjemu kontekstu autorica je istaknula teškoće s kojima se susretala, a koje su u konačnici formirale genijalan um Smiljane Rendić.

– Propatila je kao katolička novinarka laikinja. Nije joj bilo lako kao ženi u muškom patrijarhalnom mentalitetu, ni kao laikinji u kleričkomu svijetu. Smiljana nije završila teologiju, ali je dobro poznavala i od nje se kao takve intelektualke često tražilo suglasje više nego kritičko promišljanje. S velikom radošću pratila je Koncil i Crkvena zbivanja i željela je biti interpretatorica a ne samo kroničarka. Pratila je ne samo teološka kretanja u Crkvi, nego i filozofska, kulturološka i politička gibanja u domovini i svijetu.

Privatna zbirka pisama Smiljane Rendić Vladimiru Pavliniću

Njezini tekstovi bili su djelomično cenzurirani iz različitih razloga. Zato je Smiljana pisala pisma odgovornima u Crkvi, intelektualnoj crkvenoj i društvenoj eliti, u kojima je najizvornije iznosila svoje mišljenje. Teme u pismima bile su raznovrsne, pa čak i u samome jednome pismu obrađuje više tema: teološke, biblijske, povijesne i ekleziološke te književne rasprave.

Njezina pisma sadržavaju dragocjene uvide u svu složenu problematiku prihvaćanja ili prikrivenog odmaka od Drugoga vatikanskog koncila, ali i svega onoga što ju je mučilo te brojne biografske podatke. Preslike pisama je sačuvala, nazivala ih je feljtonima i smatrala ih je najboljim što će od nje u prozi ostati. Bez tih pisama nemoguće ju je upoznati – istaknula je autorica, osvrćući se tako i na nadahnjujući moment u oblikovanju ove knjige.

– Već u prvom dubljem susretu s mišlju i djelom Smiljane Rendić vidjela sam da kao vjernica laikinja, znanstvenica, novinarka stojim pred nečim velikim i vrijednim svakoga truda. Učila sam iz svakoga njezinoga teksta i svake crtice njezina života. Povezala nas je ista ljubav prema neprolaznim vrijednostima: ljubav prema Bogu, Crkvi, Svetom pismu, hrvatskome narodu, povijesti, kulturi i jeziku, čovjeku, učenju i pisanoj riječi.

Živjele smo u različitim vremenima, ona je imala egzistencijalnih problema jer je sudski kažnjena i prisilno umirovljena. Teško je dolazila do knjiga i informacija. Čeznula je za slobodom izražavanja i hrvatskom samostalnošću. Zaključila bih da je hrvatski katolički novinar i vjernik laik lakše biti danas, zahvaljujući svemu što je Smiljana Rendić dala hrvatskome narodu i Crkvi.

– Knjiga »Smiljana Rendić: zlatno pero hrvatskoga novinarstva« na 157 stranica, a kroz šest poglavlja donosi njezin životopis i bibliografiju, domagojsku duhovnu formaciju i hrvatsko nacionalno usmjerenje, novinarsko i književno ostvarenje, praćenje i analizu II. vatikanskog koncila, odnos prema autoritetu te osvrt na nerazumijevanje njezina rada i uloge vjernika laika.

Knjigu su recenzirali prof. dr. Danijel Labaš, prof. dr. Marko Trogrlić i prof. dr. Jerko Valković. Zahvaljujući Glasu Koncila, Hrvatskom društvu katoličkih novinara i svima koji su dali doprinos nastanku ove knjige, autorica je na poseban način na podršci zahvalila svojoj obitelji.

 

PREDSTAVLJEN 199. SVEZAK IZ BIBLIOTEKE ZNANSTVENIH DJELA SPLITSKOGA KNJIŽEVNOGA KRUGA »STUDIJE O RANOM SREDNJOVJEKOVLJU«, AUTORA ŽELJKA RAPANIĆA, A KOJE JE PRIREDIO PROF. DR. SC. IVAN BASIĆ – Eruditska kontekstualizacija

SOLINSKA KRONIKA 341. 15. siječnja 2023.
Piše: Mario MATIJEVIĆ
Fotografije: Filozofski fakultet u Splitu

Nije bilo jednostavno izabrati iz bogatoga opusa one radove koji bi na najbolji način predstavili stvaralaštvo profesora Rapanića koji je producirao ukupno oko tri stotine bibliografskih jedinica. Iz tih tri stotine izabrati one najzanimljivije nije bio nimalo zavidan zadatak. Ovo je jedna vrsta hrestomatije, zbirke najvažnijih tekstova istraživača koji je ostavio dubok trag i kojemu ćemo dug početi vraćati tek sada nakon njegove smrti

Atrij splitskoga Filozofskog fakulteta sredinom prosinca ugostio je nazočne na predstavljanju 199. sveska iz Biblioteke znanstvenih djela splitskoga Književnoga kruga pod naslovom »Studije o ranom srednjovjekovlju«, kapitalnoga djela na gotovo 700 stranica autora Željka Rapanića, a koje je priredio prof. dr. sc. Ivan Basić.

Najnoviju publikaciju priređivanje koje je odobrila obitelj pokojnoga autora i zdušno popratila samo predstavljanje, a tiskanje koje su financijski poduprli Ministarstvo znanosti i obrazovanja, Grad Split i Javna ustanova u kulturi Zvonimir Solin javnosti su predstavili prof. dr. sc. Mladen Ančić s Odjela za povijest Sveučilišta u Zadru, dr. sc. Danijel Džino s Odjela za povijest i arheologiju na sveučilištu Macquaire u Australiji, izv. prof. dr. sc. Ivan Josipović s Odjela za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zadru te priređivač prof. dr. sc. Ivan Basić. Nakon pozdrava koji je u ime Fakulteta uputio prodekan doc. dr. sc. Vedran Barbarić predstavljanje je moderirao prof. dr. sc. Josip Vrandečić.

Uvodni dio predstavljanja prof. dr. sc. Mladen Ančić započeo je govorom o životu i djelu Željka Rapanića koji je prema njegovim riječima iza sebe ostavio važan i neizbrisiv trag. Predstavljajući članke koji su vezani uz epigrafiku i reviziju povijesnoga i arheološkog rada prof. Ančić je istaknuo kako se radi o ukupno sedam članaka objavljenih u razdoblju od 35 godina.

Iskorak jednoga čovjeka

– Ono što je zajedničko ne samo tim člancima nego čitavomu Rapanićevu opusu jest erudicija, duboko poznavanje materijala o kojem se govori i u konačnici ono što je danas već rijetkost, duboko poznavanje jezika na kojima su napisani spomenici o kojima se radi. U ono vrijeme kada je bio u zenitu svoje aktivnosti, latinski jezik je bio vrsta egzotike, čovjek bi očekivao da je danas situacija nešto bolja, no danas je još gore.

Danas ljudi koji se bave tim poslom često ne znaju latinski jezik, a bez toga nema onoga što je osnovna kvaliteta njegova rada i što je dalo težinu zaključcima do kojih je dolazio. Njegovo dobro poznavanje jezika i erudicija zapanjujuća je za one okolnosti u kojima je Željko Rapanić živio i djelovao.

Danas biti erudit znači sjediti u sobi, bilo gdje od Mrduše Donje do New Yorka i jednim klikom dolaziti do stvari, informacija. U ona doba stvari se jako teško dobivalo i zapravo je zapanjujuće što je sve Željko bio u stanju predočiti i pokupiti znanje koje je zatim oblikovao u radove.

Ono što je meni uvijek ostalo u sjećanju i fascinantno jest dimenzija koje nema u ovoj knjizi, a koju moram svakako spomenuti. Njegov običaj objavljivanja tekstova u ondašnjem dnevnom tisku. To je nešto što iz današnje perspektive izgleda zaista zapanjujuće. Današnjega dnevnog tiska u biti nema, realno on ne postoji, a kamoli da će još objavljivati tekstove toga tipa kakvi su se objavljivali.

Smatram da je ovih nekoliko riječi dalo dojam o općem kontekstu djela koje je ostavio iza sebe i onoga što je sabrano u ovoj knjizi. Naravno ova knjiga radova sama po sebi ne vrijedi bez konzultacije njegovih knjiga koje je napravio i za koje su predradnje zapravo bili članci koji su ovdje sabrani.

Sjećam se tako kakvo je »otkriće« bilo, još prije nego sam ga upoznao, njegovo predromaničko doba u Dalmaciji. Fascinantan način i promjena diskursa uopće o tom predmetu, način na koji je on predstavio taj svoj materijal. Dao je ono što bismo danas rekli društveni kontekst umjetnosti ranog srednjeg vijeka. Nešto što do tada nitko zapravo nije ni pomišljao da bi trebalo raditi, barem što se tiče našega hrvatskog prostora.

Prve radnje stoga su bile upravo ovi članci u kojima se s jedne strane govori o velikim epigrafičkim spomenicima. Svijest o tome da te stvari treba staviti u širi društveni kontekst onog doba.

Njegov članak o natpisu na sarkofagu kraljice Jelene je fascinantan stoga što iskače iz matrice dotadašnjega pisanja gdje se te stvari čitaju doslovno. Tada se naime razvija čitava teorija kako je kraljica Jelena bila jako dobra jer je vodila računa o udovicama i siročadi. Željko je to zapravo obradio na posve nov način tumačeći da je riječ o formularičnome govoru toga doba i da to treba razumijevati na taj način. Skinuo je dakle onu, da to tako kažemo, auru romantičarskoga pristupa gdje se tekst čita doslovno i stavio ga u njegov stvarni kontekst.

Istu je stvar napravio i s natpisima iz Branimirova doba, a kojih je poslije došlo još više. Pitanje koje je ostalo pronalaskom ovih novih natpisa, kolega Basić je uspio riješiti svojim predgovorom. Ako uzmete čitati ove članke prije toga morate pročitati predgovor koji stoji jer on daje suvremeni kontekst onoga što je nastajalo prije 35, 40 godina jer su neki od tih tekstova sada i stariji od 40 godina. To je golem protok vremena, a golema je i produkcija koja je u međuvremenu nastala.

Bez obzira na to kada netko želi istraživati to doba, mora krenuti upravo od ovih tekstova jer su oni na neki način bili prekretnica u pristupu problemima i to je ono najvažnije i ono što u njima treba vidjeti.

Takav je slučaj sa svim radovima do ovoga posljednjeg o čuvenom teologu Gottschalku koji je bio na dvoru kneza Trpimira i koji je ostavio nekoliko rečenica o tome svom boravku, a koje su bile izazvale silnu produkciju i interpretacije. Rapanić je taj koji je te interpretacije na pravu mjeru sveo svojim člankom pokazavši još nešto što je postalo tečevina današnje matice znanstvenog istraživanja.

Ono što je ključna stvar, tekstovi, odnosno rečenice koje nas zanimaju imaju svoj kontekst, cjelovito djelo. U našoj historiografiji, znanosti, povijesti umjetnosti pa i u arheologiji zapravo se bio izgubio taj osjećaj da svaki komadić teksta koji nama treba, ima neki svoj širi kontekst i da se značenje onoga što želimo izvući ili dobiti iz nekoga teksta ne može dobiti bez poznavanja cjelovitoga konteksta.

Upravo je na ovom primjeru i pokazao da rečenice koje govore o Dalmaciji u biti imaju puno jasnije značenje kada se uzme u obzir ono što je napisano prije i nakon toga. To je nešto što je možda jedna od najvrjednijih stvari koje se mogu nabrojiti u doprinose njegove djelatnosti. Obraćanje pozornosti na širi kontekst teksta koji se proučava.

Ovo što je Rapanić postigao s tekstom o Gottschalku i što je postignuto izložbom o Karolinzima je zapravo vratilo, da tako kažem, povijesnu znanost u Hrvatskoj na tračnice stvarne znanosti. Bez toga konteksta nemoguće je razumjeti o čemu se tu radi.

Ono čime ću zaključiti je tadašnji strahoviti doprinos koji je došao, da tako kažem, čak i s ruba ukupne akademske zajednice, iz jednoga grada koji u to vrijeme nije imao duboku tradiciju humanističkih disciplina.

Štoviše tu još više začuđujuće činjenica da je jedan čovjek svojim radom uspio napraviti takav iskorak prema onome što je bila tradicija istraživanja matice na tim područjima – zaključio je prof. Ančić pozivajući one malobrojne zainteresirane da posegnu za novom Rapanićevom publikacijom.

Genijalnost kontinuiteta

Dr. sc. Danijel Džino u uvodnomu dijelu svoga izlaganja napomenuo je kako osobno nije imao priliku upoznati Željka Rapanića, ali ono o čemu je govorio je njegov velik utjecaj, upravo zbog pogleda na određene situacije, odnosno kompleksni period hrvatske povijesti. Dr. sc. Danijel Džino osvrnuo se tako na radove u novoj knjizi koji se odnose na kontinuitet između kasne antike i ranoga srednjeg vijeka na Jadranskoj obali.

– Rapanić je dao prilog proučavanju kontinuiteta u kasnoantičkom salonitanskom ageru koji dolazi iz njegova poznatoga referata iz 1976. i riječ je o jednom od vjerojatno najrevolucionarnijih radova koji su napisani u tom dobu.

Prije ovoga referata koji je objavio na engleskom i kasnije hrvatskom jeziku percepcija događanja iz početaka sedmoga stoljeća je bila vrlo jednostavna. Dolaze horde Gota, Avara i Slavena i jednostavno preplavljuju čitavo područje Dalmacije, obale itd. Samim time ta percepcija koja dolazi iz čitanja pisanih izvora utjecala je u mnogome i na arheologiju, zbog toga što su arheolozi nekoliko godina prije ovoga referata kretali od pretpostavke da je Salona uništena 614. Samim time pretpostavljalo se da tu više ničega nije bilo.

Rapanić međutim izlazi s vrlo zanimljivom idejom, idejom koju će generacije arheologa i povjesničara kasnije prihvatiti, a to je da vidimo određenu vrstu kontinuiteta u području oko Salone, od Trogira do Splita. Ta kasnoantička prošlost nije izbrisana, nego ona i dalje nastavlja živjeti kroz takozvana »mračna vremena« sedmoga i osmoga stoljeća.

Samim time on uzima neke stvari, kao primjerice kontinuitet sakralnih objekata, kao polaznu točku i dolazi do vrlo zanimljivih zaključaka koji su za ovaj dio između Trogira i Splita krucijalni jer je on prema Rapaniću zadržao kontinuitet s kasnoantičkim vremenom sve do devetoga stoljeća.

Kada sam prvi puta čitao taj rad to je bilo otkriće, jer netko misli nešto drugačije. Rapanić se naravno vratio tim svojim idejama u jednome od svojih posljednjih radova, onome iz 2016. o propasti Salone. Mi naime iz historiografije, povijesti i arheologije prošloga stoljeća imamo percepciju da je Salona izgorjela u plamenu barbara koji su dolazili sa sjevera.

Ono što radi Rapanić je vrlo precizno seciranje svih poznatih vrela da bi se došlo do zaključka da zapravo nemamo potporu za takvu ideju. Slijedeće generacije arheologa i povjesničara su to prihvatile i danas otvorenije govorimo o napuštanju Salone, o iseljavanju iz toga grada prije negoli o njegovom uništenju i njegovom kraju.

Jedan od početnih radova koji je također vrlo bitan je kontekst, a to je pregled dugog trajanja nazvan »Od grčkih kolonista do franačkih misionara«. Rapanić je naime sudjelovao u vrlo značajnom projektu izložbe »Hrvati i Karolinzi« iz 2000. Sudjelovao je u projektu generacije mlađih autora, a sam je došao iz starije generacije.

Njegov uvod i priprema terena za ideje koje će kasnije izraziti znanstvenici, dao je pregled kulturne povijesti dalmatinskog i hrvatskog prostora od kraja prapovijesti do srednjega vijeka, neprocjenjiv su doprinos.

Riječ je o jednoj od najboljih sinteza koje sam čitao na takvu tematiku, a sintetski radovi su nemogući bez ogromnoga znanja i suverenoga vladanja tim kompleksnim materijalom.

Poleogeneza je jedna od omiljenih tema Željka Rapanića. Razmišljanja o nastanku gradova na istočnom Jadranu prostor je u kojemu on uzima baklju od Mate Suića i prenosi je na rani srednji vijek u proučavanju oblikovanja, nastanka života gradova. Riječ je o nečemu čime se struka, u izuzetku Suićeve knjige koja ne ide u srednji vijek nego završava s kasnom antikom, nije bavila.

Gledajući u globalu moramo ovaj Rapanićev odnos između kasne antike i srednjega vijeka prepoznati u njegovu doprinosu formiranja koncepta »mekoga« prijelaza iz antike u srednji vijek. Prije njega to ne postoji jer je bio oštri prijelaz te se sve završava dolaskom Slavena. Počinje novo društvo i nova povijest.

Kod Rapanića vidimo drugo, on podvlači taj prijelaz, značaj udjela starije, antičke kulture u srednjemu vijeku. Prenošenja i nasljeđivanja antičkih i kasnoantičkih Dalmatinaca na one koji su ovdje živjeli u srednjemu vijeku, govorili doduše drugim jezikom, imali svoju kulturu, ali koji su polazili od istih ishodišta.

U svakom slučaju zaključno govoreći ovdje imamo kolekciju izuzetnih radova koji trebaju naravno biti sagledani u kontekstu, osobito u kontekstu njihova utjecaja na kasnije generacije, promatranja nekih temelja na kojima gradimo ono što danas razmatramo i diskutiramo – zaključno je rekao dr. sc. Danijel Džino.

U suvremenim znanstvenim okvirima

Govoreći o zadnjemu dijelu knjige izv. prof. dr. sc. Ivan Josipović istaknuo je kako se po glavnom sadržaju poglavlja mogu okarakterizirati kao dominantno povijesno-umjetničke, ako je takva uska specifikacija uopće pogodna za radove Željka Rapanića.

– Unatoč činjenici da je po svojoj diplomi prvenstveno bio povjesničar umjetnosti, budući da je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu 1956. diplomirao baš povijest umjetnosti koja se prema tadašnjem studijskom programu slušala objedinjeno sa studijem povijesti većina Rapanićevih radova nastalih tijekom njegove plodonosne 40 godišnje karijere karakterizira čvrsta prožetost više povijesnih znanosti i srodnih im pomoćnih disciplina, arheologije, povijesti, povijesti umjetnosti, epigrafike, filologije, onomastike.

Budući da su u poglavljima iz treće, epigrafičke cjeline kao i u posljednja tri poglavlja iz zadnje, šeste cjeline, već nešto kazali moji prethodnici preostaje mi ukratko predstaviti Rapanićeve tekstove u kojima je ponajprije raspravljao o datiranju važnih primjera dalmatinske predromaničke arhitekture, zatim onima u kojima se javio okvir nastanka većine srednjovjekovnih spomenika u svoj njihovoj ukupnosti, te konačno o radu u kojemu je zajedno s Dušanom Jelovinom predstavio rezultate revizijskog istraživanja iz 1972. na Gospinu Otoku u Solinu i interpretaciju tamošnjega arhitektonskoga kompleksa.

U četvrtoj cjelini nalaze se dva Rapanićeva rada napisana krajem devedesetih godina prošloga stoljeća, a oba imaju isti podnaslov »De ecclesiis datandis«, te se kako sam Rapanić naglašava trebaju tretirati kao jedna tematska cjelina, a što je u ovoj knjizi i urađeno. U prvom od njih autor obrađuje problematiku izvora za datiranje šesterolisne predromaničke crkve svete Marije u Trogiru.

U radu pak o spomenicima tzv. »Nepotpune biografije« što je sintagma koju je sam Rapanić dovitljivo smislio za skupinu predromaničkih spomenika za koje su još uvijek nepoznati svi ključni podatci autor spominje nekoliko primjera različitih djela npr. sarkofag splitskoga nadbiskupa Ivana, Višeslavova krstionica itd.

Ali ipak težište stavlja na tri primjera iz predromaničkoga razdoblja, a to su ostatci crkve nepoznatoga titulara na lokalitetu Lopuška glavica u Biskupiji kod Knina, zatim crkva Svete Marije na lokalitetu Crkvina u istom selu, te konačno crkva svete Marte u Bijaćima kod Trogira.

Kritizirajući dalekosežne zaključke koje su u pogledu tih građevina iznosili pojedini autori na temelju nepotpune, a samim time i neprikladne dokumentacije Rapanić se založio za napuštanje zastarjelih i neprovjerenih podataka i narativa, držeći da oni trebaju biti zamijenjeni rezultatima nekih budućih revizijskih arheoloških istraživanja i na njima temeljenim novim interpretacijama.

Ponajbolji Rapanićevi radovi nalaze se u idućoj, petoj cjelini, a njih karakterizira minuciozno sagledavanje društveno-povijesnih okvira u kojima su nastali spomenici hrvatske predromaničke umjetnosti.

U pitanju su tri rada nastala od početka osamdesetih do sredine devedesetih godina dvadesetog stoljeća u kojima autor raspravlja o načinu djelovanja i porijeklu klesarskih radionica, etničkoj pripadnosti graditelja i umjetnika, utjecajima na formiranje cjelokupnoga ranosrednjovjekovnoga umjetničkoga stvaralaštva, nužnoj isprepletenosti odnosa između naručitelja, planera i izvršitelja u uspješnoj realizaciji složenih graditeljskih i svih ostalih umjetničkih ostvarenja kao čina zavjetnoga poklona, te konačno o ranokršćanskoj baštini kao važnom stratumu na kojem je iznikla umjetnička baština, ali i kulturno civilizacijski okvir za razvitak srednjovjekovnoga društva koje pokazuje izrazitu naklonost, ali i rekao bih određeno strahopoštovanje prema tekovinama i sačuvanim umjetničkim dostignućima prethodnoga, prosperitetnijeg razdoblja.

Naširoko razglabajući o okolnostima i društvenim okvirima hrvatske predromanike Rapanić je u tim svojim radovima savršeno nadopunjavao spoznaje do kojih su dolazili povjesničari, arheolozi i povjesničari umjetnosti njegove i nešto mlađe generacije, a koji su svoj fokus prvenstveno stavljali na konkretnu, formalno deskriptivnu i stilsku analizu samoga umjetničkog spomenika, a manje na šire sagledavanje okolnosti i uvjeta u kojima su oni nastajali.

Iako se manje bavio arheološkim poslom u užem smislu riječi, tj. iskopavanjima, zaštitnim istraživanjima i rekognisciranjima terena iznimno je važan prvi Rapanićev članak iz šeste cjeline ove knjige inače pisan u koautorstvu s Dušanom Jelovinom, a u kojemu on iznosi rezultate revizijskih istraživanja arhitektonskoga kompleksa na Gospinu Otoku u Solinu.

U tom radu iz 1977. autori kritički sagledavaju u literaturi iznesena gledišta o tom važnom lokalitetu za hrvatsku ranosrednjovjekovnu povijest s kompletnim stanjem koje su zatekli provodeći sondažna iskopavanja na terenu, nudeći pritom svoju novu interpretaciju sakralnoga kompleksa.

U njoj su opovrgli dotad prihvaćeno Dyggveovo mišljenje o postojanju dvojnih crkava, gemina posvećenih svetom Stjepanu i svetoj Mariji, ponudivši interpretaciju prema kojoj je na Gospinu Otoku postojala tek jedna predromanička građevina desetoga stoljeća s kraljevskim mauzolejom u predvorju, a koja je najvjerojatnije bila posvećena svetom Stjepanu, dok je titular svete Marije tek u 14. stoljeću iz crkve na solinskom lokalitetu Gradina prešao na otočić na rijeci Jadro.

Bez obzira što se u novijim radovima opet aktualiziralo pitanje postojanja gemina na Otoku Rapanićevi i Jelovinini zaključci ne mogu biti olako odbačeni jer se suprotstavljena mišljenja prvenstveno oslanjaju na sekundarni izvor iz znatno mlađega vremena dok njihova stajališta proizlaze iz prvorazrednih provedenih arheoloških istraživanja, prvih i za sada jedinih nakon onih Bulićevih s kraja 19. i Dyggve-Karamanovih iz sredine prve polovine 20. stoljeća.

Zaključno gledajući knjigu kao cjelinu mogu reći da ona u potpunosti opravdava ideju njezina priređivača da na jednomu mjestu okupi najznačajnije radove zaslužnoga istraživača hrvatskog ranog srednjovjekovlja čija je blaga pojavnost u živom sjećanju svih onih koji su ga poznavali.

Posebno treba istaknuti i pohvaliti iscrpan uvodnik u ovu knjigu iz pera njezina urednika i priređivača Ivana Basića koji je akribično komentirajući svaku od ukupno 20 Rapanićevih rasprava uložio znatan trud da njegov znanstveni opus bude sagledan u okvirima suvremenih znanstvenih spoznaja čime im je, rekao bih, dao novi život, ali i sve nas upozorio na nezaobilazno mjesto Željka Rapanića u našoj medievistici.

Kada se prethodno navedenome nadoda činjenica da je u pripremi ove knjige na poticaj priređivača, koji im je ujedno bio nastavnik na izbornom kolegiju, sudjelovalo i devet studentica i studenata povijesti, nema razloga sumnjati da će brojne spoznaje, zaključci i još uvijek otvorena pitanja koja je Rapanić iznosio i postavljao, a koji su publiciranjem ove knjige ponovno aktualizirani biti ubaštinjeni u budućim naraštajima arheologa, povjesničara i povjesničara umjetnosti, koji će ih zasigurno dodatno vrednovati i reinterpretirati, a možda na njih ponuditi i suvisle odgovore koji zasad na neki način izmiču našim mogućnostima.

Najvažnije od najvažnijeg

Obraćajući se nazočnima na samomu kraju predstavljanja prigodnim se riječima obratio i priređivač hvale vrijedne publikacije prof. dr. sc. Ivan Basić.

– Neobično mi je zadovoljstvo što sam pokojnoga profesora Rapanića koji nas je napustio na sam Badnjak 2018. imao povlasticu poznavati posljednjih desetak godina, njegovoga života, a još mi je veće zadovoljstvo što večeras mogu na neki način ovim zbornikom njegovih radova, vratiti dug tomu čovjeku od kojega sam tako mnogo naučio prije nego što sam ga upoznao i za vrijeme toga poznanstva, a i sada kada više nije među nama.

Ova knjiga je imala zanimljivu povijest, nastala je kao rezultat kolaborativnoga rada na diplomskomu studiju Odsjeka za povijest ovoga fakulteta u ak. god 20/21. studenti su se spremno odazvali mome prijedlogu da se kolegij odradi na način da se u konačnici stvori jedna vrsta »čitanke« najvažnijih radova, najvažnijega istraživača toga kolegija.

Nije bilo jednostavno izabrati iz bogatoga opusa one radove koji bi na najbolji način predstavili stvaralaštvo profesora Rapanića koji je producirao ukupno oko tri stotine bibliografskih jedinica. Iz tih tri stotine izabrati one najzanimljivije nije bio nimalo zavidan zadatak.

Ovo je jedna vrsta hrestomatije, zbirke najvažnijih tekstova istraživača koji je ostavio dubok trag i kojemu ćemo dug početi vraćati tek sada nakon njegove smrti.

Književni krug u Splitu kao jedna od najvažnijih udruga humanista od sedamdesetih godina naovamo se spremno odazvao i na prijedlog da se tako sabrani radovi ukoriče u jednu knjigu, a k tome je objavljena i kao gotovo jubilarni 199. svezak najuglednije biblioteke te udruge, a to je biblioteka znanstvenih djela.

Dužnost mi je zahvaliti i recenzentima knjige, profesoru emeritusu Jakšiću i Anti Miloševiću. Uz zahvalu obitelji pokojnoga profesora Rapanića koja je blagonaklono i zdušno prihvatila tiskanje njegovih radova u svemu ovome kazao bih zaključno da se nadam da će i buduće generacije, shvatiti vrijednost tih radova – zaključio je prof. dr. sc. Ivan Basić.

VRANJIC I VRANJIČKO PROIBOALJE U SUVREMENIM EKOLOŠKIM POGLEDIMA – Zelena linija u pomorskoj industriji

SOLINSKA KRONIKA 341. 15. siječnja 2023.
Piše: Martin BILIĆ, mag. ing. nav. traff.
Fotografije: Privatni album, Solinska kronika

Svjedoci smo nažalost nepoštivanja implementacije načela o zaštiti mora i priobalja, o onome tko ih primjenjuje, o njegovoj stručnosti i vještini. Dugogodišnja degradacija okoliša kojoj je izvrgnut Vranjic i okolna mjesta kontinuirano jača ranjivost njegovih građana ugrožavajući njihovo zdravlje, sigurnost i blagostanje. Svaka luka je drugačija i svaka će ići jedinstvenim putem kako bi postala zelenija i pametnija na svom putu kako bi smanjila emisije i poboljšala održivost svojih operacija

More kao najveći i najjeftiniji prijevozni put predstavlja jednu od najvažnijih uloga u svjetskomu gospodarstvu. Povećanje brodske industrije u zadnjih pola stoljeća za sobom nosi sve veće probleme onečišćenja okoliša. Razvojem svjetskoga gospodarstva, a samim time i pomorske industrije povećava se potreba za zaštitom okoliša.

Stoljetna industrijalizacija obale i priobalja ostavila je neizbrisiv trag

Najveći izvor zagađenja s broda predstavljaju ispušni plinovi, kemikalije, fekalije, kruti otpad, biocidne prevlake i balast. Međunarodna pomorska organizacija, IMO – (International Maritime Organization) donijela je niz konvencija i protokola kojima je cilj zaštita mora i priobalja.

Neke od najznačajnijih su Međunarodna konvencija o sprječavanju onečišćenja s broda – MARPOL 73/78, Međunarodna konvencija o nadzoru i upravljanju brodskim balastnim vodama i talozima iz 2004. i Međunarodna konvencija za sigurno i okolišno prihvatljivo recikliranje brodova iz 2009. Republika Hrvatska i nadzorna ministarstva prihvatili su načela IMO rezolucije o zaštiti mora i priobalja.

Održivi razvoj se pojavio kao vodeći princip dugoročnog globalnog razvoja. Gospodarski razvoj, društveni razvoj i zaštita okoliša tri su temeljna stupa održivog razvoja. Koncept održivoga razvoja istaknut je u međunarodno preuzetim hrvatskim obvezama prvenstveno onima iz »Agende 2030 za održivi razvoj« koji je Republika Hrvatska potpisala 2015.

Uvođenjem AIS (Automatic Identification Sistem), RH je pokrila praćenje brodova prilikom ulaska u Jadran kroz Otrant i nametnula obvezu sektorskoga javljanja Nacionalnoj središnjici za spašavanje i traganje (Maritime Rescue Coordination Center) u Rijeci.

Plan intervencija kod iznenadnoga onečišćenja mora u Republici Hrvatskoj, mjesta i luke zakloništa… su još jedan od pokazatelja primjene načela o zaštiti mora i priobalja. U korak s legislativom nažalost svjedoci smo nepoštivanja načela implementacije i zanemarivanja ekološke komponente Jadrana koji mora biti ispred svih naših ciljeva.

»Green line«

Pomorska industrija i brodske kompanije okreću se ekološki prihvatljivom »zelenom« pomorstvu u svrhu smanjenja utjecaja broda na okoliš. Osim brodova i morske luke su jedan od glavnih pokretača pritiska na okoliš, posebno zbog činjenice da se većina morskih luka i terminala nalazi u blizini urbanih područja.

Većina lučkih sustava koristi zastarjelu tehnologiju za mjerenje potrošnje energije i zbog navedenih činjenica ne doprinosi energetskoj učinkovitosti, zaštiti okoliša i održivomu razvoju.

Stoga je cilj luke da se razviju tehnološka poboljšanja u svrhu energetske učinkovitosti. Ključno pitanje ekološke luke je pronaći ravnotežu između ekoloških, društvenih utjecaja i ekonomskih interesa.

Predviđa se da će ekološka luka postati temelj razvoja luka u budućnosti. Jedan od ciljeva ekoloških luka jest stvaranje dobroga ekološkog okruženja i visoke ekonomske učinkovitosti u luci.

Kako bi se postigao navedeni cilj, potrebno je osigurati korištenje obnovljivih izvora za lučke aktivnosti, ili provođenje održive prakse kao što je recikliranje i ponovno korištenje tih materijala. Jasno je da luke imaju odgovornost prema svom okolišu i da se potrebno upravljanje lukom treba pobrinuti za učinkovitu logistiku i operacije.

Dok u prošlosti zaštita okoliša nije bila problem, danas luke diljem svijeta smatraju sprječavanje onečišćenja svojim prvim ciljem, posebno kod uvoza/izvoza rasutoga tereta (ugljen, žito, željezna ruda, gnojivo, itd.).

Problemi se mogu pojaviti tijekom utovara ili istovara, ali i ako je materijal potrebno uskladištiti u lučkoj zoni. Kako bi se postiglo smanjenje emisija, prvi bi korak mogao biti korištenje ekološki prihvatljive opreme za rukovanje u rasutom stanju.

Sjeverna luka zadnjih godina radi punim kapacitetom

Izrada strategije »Green Ports« pružit će priliku de se objedine svi izazovi i prilike koje se odnose na poboljšanje održivosti poslovanja. Zahvaljujući istraživanju i razvoju u zelenoj tehnologiji, mogu se dizajnirati i proizvoditi strojevi, koji uključuju sofisticirane mjere kontrole prašine, koji mogu postići najviše ekološke standarde.

Istraživanja su pokazala da se emisije CO2 u blizini luke javljaju samo zbog lučkih aktivnosti i ukoliko se žele poboljšati bit će potrebna interakcija između lučkih i unutarnjih aktera.

Ekološke inicijative na razini EU potiču institucije na što brži ulazak u »zelenu tranziciju« kako bi se pozicionirali na tržištu prometnih usluga u pomorskom prijevozu. Uvođenje koncepta »Zelene luke« nije samo zaštita okoliša već i postizanje boljih uvjeti rada, poboljšanja kvaliteta morskih lučkih usluga, čime se morske luke pozicioniraju konkurentnije na tržištu.

Široka svijest o klimatskim promjenama, potreba za većom sigurnošću i zaštitom u lučkim operacijama, ali i utrka za većom logističkom učinkovitošću doveli su do pojave brojnih digitalnih inicijativa i projekata diljem svijeta.

Udruga MEDports koja danas okuplja 23 velike mediteranske luke koje predstavljaju više od 70% ukupnog prometa na Mediteranu okuplja danas predstavnike međunarodnih institucija, stručnjaka za pomorski promet i lučke djelatnosti koji usavršavaju svoje znanje kroz konkretna svjedočanstva, promišljanja o korištenju obnovljivih izvora energije u lučkim poslovima i aktivnostima.

Digitalizacija i automatizacija lučkih operacija i aktivnosti, uspostava Sustava upravljanja energijom/okolišem, primjena najboljih praksi vodećih luka u pitanjima zaštite okoliša,… neke su od mjera za uspostavu budućih održivih morskih luka.

Može li Sjeverna luka biti »Green port«?

Svjedoci smo nažalost nepoštivanja implementacije načela o zaštiti mora i priobalja, o onome tko ih primjenjuje, o njegovoj stručnosti i vještini. Dugogodišnja degradacija okoliša kojoj je izvrgnut Vranjic i okolna mjesta kontinuirano jača ranjivost njegovih građana ugrožavajući njihovo zdravlje, sigurnost i blagostanje.

Svaka luka je drugačija i svaka će ići jedinstvenim putem kako bi postala zelenija i pametnija na svom putu kako bi smanjila emisije i poboljšala održivost svojih operacija.

Može li Sjeverna luka krenuti putem modela »Zelene luke« u cilju minimaliziranja i kvalitete lučkih operacija?

Može li Sjeverna luka krenuti putem modela »Zelene luke« u cilju minimiziranja i kvalitete lučkih operacija? Prvi i najvažniji korak je pokrenuti projekt rekonstrukcije i obnove tehnološki zastarjele infrastrukture, što bi se pozitivno odrazilo i na lokalnu zajednicu.

Naime Sjeverna luka zadnjih godina radi punim kapacitetom, posebno treba istaknuti rast izvoza željezne sirovine i rasutoga tereta. Studija o utjecaju na okoliš Sjeverne luke na lučkom području Vranjičko-solinskog bazena pod upravom Lučke uprave Split jedan je od temeljnih dokumenata nacionalne ekološke politike s kojom bi konačno započela implementacija načela o zaštiti mora i priobalja.

Inicijative i Udruge pozivaju na ujedinjenje svih subjekata i sudionika u pomorskoj i okolišnoj djelatnosti u cilju postizanja sinergije u očuvanju naslijeđa i odgovornosti za more i okoliš.

Stalnim praćenjem svjetskih dostignuća na polju zaštite i spašavanja, davanjem najsuvremenijih rješenja, upornim zalaganjem moramo zaštiti naše more i okoliš od svih sektora koji na njega djeluju kako bi osigurali Hrvatskoj dugoročnu izglednu budućnost.

Tehnologija i ljudski um ne poznaju granice, stoga je vrijeme za promjene u svrhu spasa našega planeta i naše budućnosti. Život nam se sastoji od odluka, a svakodnevnim pametnim, ekološki prihvatljivim odlukama pozitivno utječemo na očuvanje prirode i čovjekova okoliša, najviših vrednota ustavnoga poretka Republike Hrvatske.

Nikada ne zaboravimo na ekološku komponentu Jadrana koja mora biti ispred svih naših ciljeva, za one koji su ga čuvali, za nas koji ga uživamo i za one koji će doći.

 

PREDAVANJE POSTULATORA KAUZE ZA PROGLAŠENJE SVETIM BLAŽENOG ALOJZIJA STEPINCA MSGR. DR. SC. JURJA BATELJE – Bogatstvo svetačkog života

SOLINSKA KRONIKA 340, 15. prosinca 2022.

Predavanje i predstavljanje knjiga uslijedilo je nakon večernjega euharistijskoga slavlja u novoj crkvi Svete Obitelji na kojemu je mons. Batelja koncelebrirao uz don Roka Kaštelana, župnoga vikara župe Gospe od Otoka. Pozdravljajući nazočne mons. Batelja je zahvalio župniku i upravitelju solinskoga Prasvetišta don Anti Čotiću i solinskomu vjerničkomu puku na iskrenome bratskom prijemu i mogućnosti da se u Solinu, izvoru Crkve u Hrvata još jednom prigodom progovori o Stepincu

Radost treće nedjelje Došašća u solinskomu je prasvetištu Gospe od Otoka posebno odjeknula u predstavljanju knjiga »Kardinal Alojzije STEPINAC, Posljednje propovijedi iz sužanjstva − od Božića 1959. do Svijećnice 1960.« i »Tragovima sveca. Zbornik u čast dr. sc. Jurja Batelje prigodom tridesete obljetnice rada postulatora kauze blaženoga Alojzija Stepinca« koje je uz prigodno predavanje nazočnima u velikoj dvorani pastoralnoga centra održao postulator kauze za proglašenje svetim blaženog Alojzija Stepinca msgr. dr. sc. Juraj Batelja.

Predavanje i predstavljanje knjiga uslijedilo je nakon večernjega euharistijskoga slavlja u novoj crkvi Svete Obitelji na kojemu je mons. Batelja koncelebrirao uz don Roka Kaštelana, župnoga vikara župe Gospe od Otoka. Pozdravljajući nazočne mons. Batelja je zahvalio župniku i upravitelju solinskoga Prasvetišta don Anti Čotiću i solinskomu vjerničkomu puku na iskrenome bratskom prijemu i mogućnosti da se u Solinu, izvoru Crkve u Hrvata još jednom prigodom progovori o Stepincu.

Oslanjajući se na misna čitanja kao i homiliju na euharistijskomu slavlju mons. Batelja je naglasio kako upravo u osobi Alojzija Stepinca pronalazimo proroka, glasnika, čvrstoga čovjeka nepoljuljanih vrjednota, odlike istinskoga Crkvenoga vođe koje su u današnjemu vremenu više nego potrebne.
Uklopivši većinu tema iz knjige i zbornika radova u životnu priču kardinala Stepinca mons. Batelja je nazočnima na vjerodostojan i živ način približio sadržaje vrijednih publikacija. Govoreći o Stepinčevu djetinjstvu, mladenačkim danima, njegovoj zaručnici i rađanju poziva te u konačnici odgovoru na svećenički poziv mons. Batelja je na sažet i popularno-znanstveni način predočio bogatstvo Stepinčeva života i djela koje sve više plijeni pozornost javnosti, a posebice hrvatskoga vjerničkog puka.

Nadalje mons. Batelja je istaknuo kako je njegov dolazak u Split u povodu pripreme nove publikacije, a u kojoj će se između ostaloga naći i materijali o velikomu humanistu, arheologu, svećeniku Solinjaninu don Frani Buliću kojemu je Alojzije Stepinac kao mladi zagrebački nadbiskup iskazao posebno poštovanje isprativši ga s ovoga svijeta najprije liturgijskim slavljem u zagrebačkoj katedrali, a zatim i na pogrebu na Manastirinama.

Knjigu »Kardinal Alojzije Stepinac: Posljednje propovijedi iz sužanjstva, od Božića 1959. do Svijećnice 1960.« sačinjava 10 posljednjih propovijedi kardinala Alojzija Stepinca koje je napisao u kućnom pritvoru u rodnom Krašiću. Knjiga je dvojezična, sadrži propovijedi na hrvatskom i njemačkom jeziku. Kardinalove propovijedi prevela je njemačka sutkinja dr. sc. Claudia Stahl koja je uz dr. sc. Esther Gitman najveća promotorica blaženog kardinala Stepinca u svijetu, a čija je fascinacija životom i djelom kardinala Alojzija Stepinca odražena u činjenici da je za potrebe što autentičnijega prevođenja naučila hrvatski jezik.

Mons. Batelja je istaknuo kako je ova knjiga Stepinčevih propovijedi izvrstan vodič za rast u vjeri i bolje poznavanje osobe blaženog Alojzija Stepinca, jer se u njima ogleda Stepinčeva duboka uronjenost u otajstvo Isusa Krista i njegove Crkve.

Govoreći pak o odjeku Stepinčeva života sve do današnjih dana mons. Batelja se posebno osvrnuo na zbornik radova »Tragovima sveca« kojega je priredio prof. dr. sc. don Mladen Parlov. Riječ je o epohalnom djelu u kojemu su 33 autora kroz 30 članaka obradili različite teme kako iz Stepinčeva života tako i one u kojima je prepoznat odjek njegova djelovanja. Usto dio priloga je posvećen i drugim svecima kao i povijesno-teološkim temama.
Zahvaljujući zaključno nazočnima na živomu štovanju i interesu za hrvatskoga kardinala i mučenika Stepinca mons. Batelja je parafrazirajući svečeve riječi naglasio kako je isključivo pobožnost prema Majci Božjoj, a koja se i danas prelijeva iz solinskoga prasvetišta očuvala i očuvat će katolički hrvatski narod od svih povijesnih nedaća.

OTKRIVANJEM SPOMEN-POPRSJA DUJI RENDIĆU-MIOČEVIĆU, OSNIVANJEM BIBLIOTEKE RENDIĆ-MIOČEVIĆ, ZNANSTVENIM SIMPOZIJEM I IZLOŽBOM DOBIVEN NOVI ZAMAH »ZVONIMIROVE« KULTURNO-ZNANSTVENE DJELATNOSTI – Potekla don Lovrina rijeka

SOLINSKA KRONIKA 338., 15. listopada 2022.
Piše: Mario MATIJEVIĆ
Fotografije: Jakov TEKLIĆ

Svečanost je održana kao uvod u prvi znanstveni simpozij posvećen velikome Solinjaninu, svećeniku, povjesničaru i humanistu don Lovri Katiću 14. listopada u solinskomu »Zvonimiru«. Simpozij je zaključen organizatorovim riječima kako upravo u partnerskim projektima s potonjim ustanovama leži budućnost kako nove biblioteke i njezinoga istraživačkoga centra, tako i čitavoga »Zvonimira« i kulturne aktivnosti

Spomen poprsje akademiku Duji Rendiću-Miočeviću otkriveno u “Zvonimirovoj” biblioteci rad je akademskoga kipara Duje Matetića

Otkrivanjem spomen-poprsja istaknutoga hrvatskog arheologa, zaslužnoga istraživača salonitanske arheološke baštine, akademika Duje Rendića-Miočevića te potpisivanjem ugovora o darovanju osobne biblioteke Ante Rendića-Miočevića Javnoj ustanovi u kulturi »Zvonimir« Solin, simbolički je započelo novo razdoblje u znanstvenomu vidu života solinske kulture. Svečanost je održana kao uvod u prvi znanstveni simpozij posvećen velikome Solinjaninu, svećeniku, povjesničaru i humanistu don Lovri Katiću 14. listopada u solinskomu »Zvonimiru«.

Otvarajući svečanost u ime solinskoga »Zvonimira« Mario Matijević je istaknuo kako je sami spomen-čin uokvirivanje jedne priče te okretanje stranice prema novim poglavljima. Naime prvi znanstveni skup u solinskome »Zvonimiru« posvećen je velikomu istraživaču Salone Duji Rendiću-Miočeviću, drugi obljetnici otkrića nadgrobnoga natpisa i crkve hrvatske kraljice Jelene na Otoku u Solinu, a ovaj zadnji velikome Solinjaninu don Lovri Katiću.

Postavljeno spomen poprsje Duje Rendića-Miočevića, kao i »životna« biblioteka Ante Rendića-Miočevića, istaknutoga arheologa i dugogodišnjega ravnatelja Arheološkoga muzeja u Zagrebu (p)ostaju jedinstveni solinski spomenik istraživačima, bogate prošlosti, a u zalog još bogatije budućnosti.

Obraćajući se nazočnima dr. sc. Ante Rendić-Miočević je izrazio osobnu duboko emotivnu razinu svečanoga trenutka imajući u vidu činjenicu da se u gradu u kojemu su njegov otac Duje i on osobno proveli znatan dio svoga života u istraživanjima, sada postavlja trajni spomen. Štoviše istaknuo je i zasluge pokojnoga ravnatelja solinskoga »Zvonimira« Špira Žižića, svoga studentskoga kolege u preliminarnim koracima poklanjanja osobne biblioteke ustanovi, a koji su realizirani i finalizirani zauzetošću sadašnje generacije.

Dr. sc. Ante Rendić-Miočević veliki zaljubljenik u Solin i njegovu bogatu prošlost ostavio je neizbrisiv trag u gradu na Jadru

Pokrenuta biblioteka po stručnoj obradi i sistematizaciji kao jedinstveni bibliotekarski korpus bit će pridružena postojećoj »Zvonimirovoj« biblioteci nastaloj kako iz vlastite nakladničke djelatnosti tako i procesom razmjene publikacija iz niza časopisa »Tusculum«, kao i bogatom tridesetogodišnjem arhivu mjesečnika »Solinska kronika«.

Objedinjena građa, kako je najavio Matijević nukleus je »Zvonimirova« istraživačkoga centra, a koji će u partnerskoj suradnji s istovjetnim jedinicama s nekoliko fakulteta splitskoga Sveučilišta kao i drugih institucija biti istinski zamašnjak u proučavanju i očuvanju solinskoga kulturno-društvenoga naslijeđa. Štoviše svojom otvorenošću prema odgojno obrazovnim jedinicama bit će referentna točka u formiranju novoga stručnoga kadra na području grada Solina.

DON LOVRINIM STOPAMA U ZNANSTVENOM SVIJETU
Program i tijek simpozija

Po svečanomu otvaranju manifestacije sudionici i participijenti su pristupili samomu znanstvenomu simpoziju. Od prijavljenih 18 sudionika s 16 referata na simpoziju je sudjelovalo 15 izlagača.

Simpozij je otvorio prof. dr. sc. don Josip Dukić s Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Splitu, voditelj Centra don Frane Bulić suorganizaotra simpozija.

Uvodno predavanje na znanstvenom simpoziju održao je prof. dr. sc. don Josip Dukić

Dukićevo izlaganje pod naslovom »Ljudi svetoga kamenja« – don Frane Bulić i don Lovre Katić na najbolji je način započelo simpozij uvodeći prisutne u materiju o don Lovri Katiću preko njegova odnosa sa znanstvenim i svećeničkim uzorom, mentorom don Franom Bulićem. Dukić se posebno osvrnuo na djelatnost Centra don Frane Bulić naglasivši kako će solinski »Zvonimir« na svome putu, a poglavito u smjerovima kao što je ovaj simpozij uvijek imati čvrst oslonac.

Drugo predavanje održali su dr. sc. Ante Gverić, ravnatelj Državnoga arhiva u Zadru i dr. sc. don Ante Sorić, ravnatelj Klasične gimnazije Ivana Pavla II. u Zadru pod naslovom Pitomac Centralnog bogoslovnog sjemeništa u Zadru (1906. – 1911.), u kojemu su donijeli pregled todobnih prilika u zadarskomu sjemeništu te iznijeli zanimljive detalje u formiranju i odgoju mladoga Katića, a koji uvelike doprinose objektivnoj slici u istraživanju njegova života i djela. Predavanje je upravo zbog svoga sadržaja te objektivnosti u pristupu i iznošenju materije izazvalo veliki interes kod sudionika, a kasnije potaknulo i rasprave.

Predavanje izv. prof. dr. sc. Ivana Basića s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu pod naslovom Porijeklo jedne doktorske disertacije i geneza jedne historiografske tradicije: Gottschalkova Dalmacija, don Lovre Katić i hrvatska medievistika 1930-ih zbog autorove zdravstvene spriječenosti na žalost prisutnih nije ovom prigodom održano. Veliki interes među sudionicima simpozija za ovo predavanje potaknulo je organizatore pak da po ostvarenju uvjeta ovo predavanje ponovno organizira u novootvorenjoj »Zvonimirovoj« biblioteci.

Političke crtice društvenoga okvira don Lovre Katića naslov je predavanja koje je održao Ivan Andabak, mag. hist. i mag. ethnol. et anthrop., a u kojemu je donio osnovne informacije o političkim prilikama, vlastitom (kratkom) političkom angažmanu don Lovre Katića, interpretaciju njegovih političkih uvjerenja kao i podatke o njegovim osobnim stradanjima za vrijeme fašističkoga, a i komunističkoga režima.

Predavanje prof. dr. sc. don Marka Trogrlića s Odsjeka za povijest Filozofskoga fakulteta u Splitu o svećeničkom vidu don Lovrina života i djelovanja nije održano.

Izuzetno zapaženo i nadalje tematski inovativno predavanje održala je dr. sc. Silvana Burilovć-Crnov, voditeljica Informativnoga odjela Tiskovnoga ureda Splitsko-makarske nadbiskupije

Izuzetno zapaženo i nadalje tematski inovativno predavanje održala je dr. sc. Silvana Burilovć-Crnov, voditeljica Informativnoga odjela Tiskovnoga ureda Splitsko-makarske nadbiskupije, pod naslovom Neka teološka polazišta pisanih radova don Lovre Katića. Autorica je ovom prilikom naglasila kako do sada uvelike proučavana i razmatrana don Lovrina pisana djela, od strogo znanstvenih do spisateljskih i pjesničkih ukazuju na bliskost njegove teološke misli s polazištima Drugogo vatikanskog koncila, a u duboko pretkoncilskom vremenu.

Mario Matijević, dipl. theol. iz Javne ustanove u kulturi »Zvonimir« Solin u predavanju pod naslovom Obrana »Jereja Glagoljaša« – sukobljeno prijateljstvo don Vinka Brajevića i don Lovre Katića donio je pregled otvorenoga sukoba u medijskomu prostoru dojučerašnjih prijatelja i kolega don Vinka Brajevića i don Lovre Katića. Iznoseći meritum njihova sukoba, a koji je pak rezultirao pokretanjem Crkvenoga sudskoga postupka autor je naglasio kako je bit rada uklapanje u širu sliku todobnoga znanstveno-kulturnoga ozračja.

Mirko Jankov, mag. art.; univ. spec. mus. s Umjetničke akademija Sveučilišta u Splitu, u prilogu naslovljenom Don Frane Bulić i don Lovre Katić u kontekstu očuvanja hrvatske glazbenokulturne baštine ukazao je na važnost istaknutih povijesnih ličnosti i njihov nezaobilazan doprinos u očuvanju i formiranju nacionalne baštine odnosno čitave kulture.

Tonći Ćićerić. prof., ravnatelj Javne ustanove u kulturi »Zvonimir« Solin u predavanju pod naslovom »Slava v višnjih Bogu…« Don Lovre Katić i solinsko pučko pjevanje govoreći o pojedinostima u don Lovrinim doprinosima u očuvanju Crkvenoga, glagoljaškoga i pučkoga pjevanja ukazao je na njegov izravan doprinos i krucijalnu ulogu u očuvanju tradicionalnoga pjevanja.

Umjetničku priču o don Lovri Katiću na simpoziju je na jedinstven način zaokružila dr. sc. Petra Vugrinec, viša kustosica Galerije Klovićevi dvori u Zagrebu kroz predavanje naslovljeno Vjekoslav Parać – nove akvizicije i postojeći fundus JUUK »Zvonimir« u Solinu, a u kojemu se prigodno posebno osvrnula na uzajamno kreativni i plodni odnos Lovre Katića i Vjekoslava Paraća.

Drugi dio predavanja otvorio je dr. sc. Ivan Alduk, pročelnik Konzervatorskoga odjela u Imotskome prilogom pod naslovom Don Lovrini stećci – 90 godina poslije. Predavanje u kojemu je na jedinstveni način aktualizirano i posadašnjeno pitanje kojim se prije gotovo jednoga stoljeća na zapažen i istaknut način bavio don Lovre Katić dalo je uvida u nove smjerove međuinstitucionalne suradnje u budućnosti. Autorovo predavanje, ostalo je jedino s arheološkoga područja na samomu simpoziju jer su zbog objektivnih razloga predavanja dr. sc. Mira Katića ravnatelja Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu pod naslovom Župa Zmina, od istraživanja don Lovre Katića do danas, kao i dr. sc. Ante Jurčevića, ravnatelja Arheološkoga muzeja u Splitu naslovljenog Lovre Katić i razvoj hrvatske arheologije u Dalmaciji – rukovoditelj Muzeja hrvatskih starina u Kninu odgođena za drugu priliku.

Predavanje prof. dr. sc. Marka Rimca uvod je u jednu od idućih tema “Zvonimirova” interesa

Prof. dr. sc. Marko Rimac s Odsjeka za povijest Filozofskoga fakulteta u Splitu predavanjem pod naslovom Kliška okolica u defterima iz osmanskog razdoblja, aktualiziravši jedno od područja u kojima je znatan doprinos ostavio don Lovre Katić, prema riječima organizatora simpozija uveo je nazočne u jednu od budućih tema interesa u »Zvonimirovim« aktivnostima na ovomu polju. Točnije rečeno prema inicijativi dr. sc. Ivana Alduka, a u suradnji s Državnim arhivom u Zadru zajedničkim se projektom pristupa restauraciji i digitalizaciji važne arhivske građe, koja je učestalo bila predmetom interesa don Lovre Katića, te će čitavi projekt u dogledno vrijeme rezultirati međunarodnim znanstvenim skupom u Solinu.

Zaključna predavanja na simpoziju, a kojima se ušlo u svojevrsnu aktualizaciju don Lovrina djela u Solinu održale su dr. sc. Anđelka Slavić, ravnateljica i Maja Mamut, dipl. učiteljica iz Osnovne škole don Lovre Katića u Solinu. Predavanje pod naslovom Don Lovrini mali čuvari baštine – projekti i aktivnosti učenika OŠ don Lovre Katića nazočnima je dalo uvid u raznoliku i bogatu djelatnost najstarije solinske osmoljetke, te razvoj dodatnih smjerova obrazovanja.

Ivica Zelić, prof., ravnatelj Centra izvrsnosti Splitsko-dalmatinske županije u predavanju naslovljenom Što u slapu znači mala kap? – početak i provođenje programa Čuvari baštine ukazao je na nezaobilaznu ulogu solinskih dionika, Osnovne škole don Lovre Katića i JUK »Zvonimir« Solin, u formiranju i pokretanju programa Čuvari baštine, a pod kojim se drugu godinu zaredom odvijaju nebrojni školski projekti u čitavoj županiji.

Simpozij je zaključen organizatorovim riječima kako upravo u partnerskim projektima s potonjim ustanovama leži budućnost kako nove biblioteke i njezinoga istraživačkoga centra, tako i čitavoga »Zvonimira« i kulturne aktivnosti.

Pozitivne reakcije, razvijena rasprava kao i komentari svih sudionika na veliki dio predavanja ukazali su na uspješnost samoga simpozija te opravdanost organizatorove želje za nastavkom manifestacija ovoga tipa na periodičnoj razini, a koje će svoj izričaj naći prema ideji prof. dr. sc. Ivana Basića u »Danima don Lovre Katića«.

Nadalje prema najavi organizatora uz posebni zbornik radova sa simpozija ujedno i tematski broj časopisa za solinske teme – Tusculum, svi će radovi biti i sastavnim dijelom monografije o velikome Solinjaninu.

IZLOŽBA RADOVA VJEKOSLAVA PARAĆA – NOVE AKVIZICIJE U JAVNOJ USTANOVI U KULTURI »ZVONIMIR« SOLIN

Solinjanin od kista

Izložba novih akvizicija Vjekoslava Paraća u Javnoj ustanovi u kulturi »Zvonimir« Solin priređena je u povodu održavanja prvoga simpozija posvećenoga don Lovri Katiću, te na jedinstven način oživljava prijateljstvo dvaju velikih Solinjanâ, umjetnikâ, stvarateljâ koji su iza sebe, perom i kistom, nama u nasljedstvo ostavili duh jedne povijesti našega grada

Drugi dio manifestacije izložba je radova Vjekoslava Paraća koje su kao nove akvizicije u Javnoj ustanovi u kulturi »Zvonimir« Solin znatno obogatile postojeći fundus, a posebice »zaokružile« Paraćev opus u jedinoj solinskoj galeriji.

O novim akvizicijama u »Zvonimirovoj« zbirci govorila je dr. sc. Petra Vugrinec iz Galerije Klovićevi dovri u Zagrebu, priređivačica izložbe

Izložbu je priredila dugogodišnja suradnica solinskoga »Zvonimira« dr. sc. Petra Vugrinec, viša kustosica Galerije Klovićevi dvori u suradnji s Mariom Matijevićem koji je pak i ovom prilikom istaknuo važnu ulogu koju su u nabavci novih akvizicija, pravovremenom financijskom reakcijom odigrali ravnatelj ustanove Tonći Ćićerić i gradonačelnik Dalibor Ninčević. Uz kupljene akvizicije izložbi, a time i »Zvonimirovu« fundusu su pridružena i dva Paraćeva crteža koja je uz osobnu biblioteku poklonio dr. sc. Ante-Rendić Miočević.

Govoreći o Paraćevim djelima, njegovu umjetničkom stvaralaštvu i velikom cjeloživotnom prijateljstvu s don Lovrom Katićem dr. sc. Petra Vugrinec je istaknula kako je uz Jozu Kljakovića i don Franu Bulića ovaj dvojac ostavio neizbrisiva traga u hrvatskoj povijesti i kulturi, te znatno utjecao na brojna buduća pokoljenja.

Štoviše naglasila je kako će upravo preko ovakvih »Zvonimirovih« projekata solinski velikani i dalje sa svojim čvrsto postavljenim životnim, humanističkim, znanstvenim vrijednostima zasigurno utjecati i na oformljivanje novih naraštaja. Respektabilna zbirka umjetničkih djela, kao i njihovo učestalo projektno afirmiranje u kulturnomu životu pokazatelj su kako i stručno »Zvonimirovo« osoblje u tome igra nezaobilaznu ulogu.

Analizirajući Paraćeva djela dr. sc. Petra Vugrinec se posebno osvrnula na ona koja nose teološku tematiku i poruku, pa je tako uz crteže Isus s braćom Parać u Paraćevim dvorima, De profundis za djevojčicu, Procesija, ukazala na utjecaj don Lovre Katića koji je pak do punoga izražaja došao u novoj akviziciji Kraljica Jelena s maketom crkve Blažene Gospe od Otoka. Parać je naime upravo pod dubokim don Lovrinim utjecajem, a godine 1975. prasvetištu Gospe od Otoka kao zavjetni dar poklonio sliku Gradnja crkve na Otoku. Zamoljen od tadašnjega župnika don Tugomira Marije Jovanovića da po uzoru na vranjičku i klišku crkvu, unutrašnjost Gospine crkve na Otoku oslika povijesnim motivima, Parać je zbog starosti ponudu nevoljko odbio. Sve donedavno unutrašnjost crkve Gospe od Otoka unatoč tome bila je ukrašena paletom boja koju je pomno i sa snažnom simbolikom odabrao upravo Vjekoslav Parać.

»Zvonimirova« zbirka Paraćevih djela novim je akvizicijama poprimila respektabilne okvire

Zaključujući predavanje i otvarajući izložbu dr. sc. Petra Vugrinec je napomenula kako devet novih akvizicija u »Zvonimirovu« fundusu nose ogroman potencijal u budućemu kretanju kulturne djelatnosti ustanove.

Zaključujući ovogodišnju manifestaciju Mario Matijević je zahvalivši sudionicima, a na poseban način najvećem »Zvonimirovom« osobnom donatoru dr. sc. Anti Rendiću Miočeviću naglasio kako je ovogodišnji simpozij tek uvod u nove manifestacije sličnoga (znanstvenoga) karaktera.

Štoviše napomenuo je kako će se u tekućim pregovorima s Katoličkim bogoslovnim fakultetom u Splitu i Odsjekom za povijest filozofskoga fakulteta u Splitu uskoro definirati okviri znanstvenoga simpozija i popratnih kulturnih manifestacija kojima će se nagodinu u ovo vrijeme obilježiti događaji iz solinske povijesti.

Egzemplar zavičajne opsesije

Povod tekstu koji prati izložbu Novih akvizicija Javne ustanove u kulturi »Zvonimir« u Solinu je uvrštavanje čak devet novih djela Vjekoslava Paraća u postojeći fundus koji broji devet radova ovoga, uz Jozu Kljakovića, najznačajnijega umjetnika Solinskoga zaljeva gdje susreću se Mediteran i dinarsko zabrđe, more i tekućica Jadro, a zvukovi zavičaja odjekuju tragovima tisućljetne helenske, rimske, starokršćanske i hrvatske prošlosti.

 

Manastirine (Vizija rodnoga kraja), oko 1960., ugljen na papiru zagorjelom u požaru Paraćeva atelijera 1967., 53 x 42 cm, posveta na poleđini: Vjenčani poklon Anti i Marini Rendić-Miočević, 7. VII. 1973., donacija dr. Ante Rendića-Miočevića

Objedinjeni u već respektabilan presjek Paraćeva likovnoga stvaralaštva crteži, akvareli, gvaševi i tempere u bitnomu odražavaju tematske odrednice ovoga sadržajno konzistentnog opusa. S izuzetkom konstruktivističkoga traganja za formom i opijenosti francuskim joie de vivreom Paraćev se imaginarij generirao iz bogatoga tezaurusa prošlosti, krećući se unatrag radije nego naprijed. Nekako simptomatično za sve umjetnike oko 1900. iz Splita i okolice je to zaustavljeno vrijeme, grčevito odupiranje napretku, a njihovi odlasci i napuštanje zavičaja radi školovanja ili usavršavanja, uglavnom su uvijek manje značajni nego povratci.

Parać je upravo egzemplar zavičajne opsesije, te Omnia mea mecum porto popudbine. Dakako, povijesno-umjetnička tendencija apostrofiranja svega progresivnoga, inovativnog originalnog, u tijeku s europskim odlučit će se upravo za onaj pariški dio Paraća – zavodljive linije pariške koketerije, nepodnošljive lakoće postojanja i stvaranja. Novopridošli fundus Paraćevih djela u »Zvonimiru« odražava više podnošljivu težinu trajanja, s jedinom mogućom sudbinom slikara koji je rastao, molio se i volio u sjeni jablana i vrba kraj Gospe od Otoka ćuteći slavne dane krunidbe hrvatskih kraljeva u suglasju lepeta krila i zvonjave koja kao da odjekuje: Crkvica se gradi, Tamjanom se kadi.

Tri su ključne teme novih slika: eshatološke teme, kršćanska prošlost udružena sa starohrvatskom povijesti i zavičajne nostalgije. Povezane su dakako čitavim znanstveno-umjetničkim kontekstom kraja te objedinjuju Herkule hrvatske povijesti i arheologije, kao i crkve jer radi se o don Frani Buliću – arheologu, don Lovri Katiću – književniku i povjesniku te klasičaru Duji Rendiću-Miočeviću, da spomenemo samo one izravno povezane s djelima o kojima ćemo govoriti.

Slikarstvo je to temeljno rodoljubno, puno nostalgije za onim što je našem ništavnom vremenu prethodilo, a papiri na kojima prizor nastaje dvodimenzionalna su uprizorenja sjete i duboke nostalgije te danas već tako teško shvatljiva djela puna nepatvorene istine i ljepote.
Većina djela iz novih akvizicija nekoć su se nalazila u čuvenoj zagrebačkoj zbirci osebujnoga kolekcionara dr. Josipa Kovačića čiji se sakupljački nerv koncentrirao, osim na prve hrvatske slikarice rođene u 19. stoljeću, i na protagoniste istoga razdoblja pa se u zbirci znao naći i pokoji zanimljivi rad Kljakovića te, evo svjedočimo, i Paraća. Paraćeva djela iz te zbirke srećom danas nastavljaju život u zavičaju iz kojega su potekla te se podastiru javnosti koja ih je oduvijek dobro razumjela i s radošću baštinila.

Petra VUGRINEC

SUSTAVNIM UVOĐENJEM NEPRIMJERENE TERMINOLOGIJE DO BRISANJA IDENTITETA SOLINSKOGA SVETIŠTA – Park-svetište Gospe od Otoka?

SOLINSKA KRONIKA 335, 15. srpnja 2022.
Piše: Mario MATIJEVIĆ

U najmanju je ruku začuđujuće kako gruda zemlje okružena hrvatskom rijekom krštenicom, na kojoj je hrvatska kraljica sagradila jednu od najstarijih crkava posvećenih Blaženoj Djevici Mariji, u kojoj su krunjeni i pokopani hrvatski kraljevi, na kojoj se rodilo hrvatsko kraljevstvo, kojom su hodili sveci i grešnici, pape i državnici… može biti nazivan parkom

Ponovna pojava neprimjerenoga izraza u javnome diskursu za jedno od najstarijih i najvažnijih prasvetišta Crkve u Hrvata Gospin otok u kojemu ga se u nekakvome natječaju naziva/svrstava u parkove ponovno pobuđuje pažnju i ukazuje na neka čudna kretanja u suvremenomu Solinu.

Zanimljivo je štoviše kako u našoj sekularnoj Domovini u kojoj je »vjera privatna stvar« upravo vjerski prostori, mjesta… vrlo brzo izgube epitet privatnoga.

Prije kojih desetak godina na sličnomu natječaju jedno od najstarijih Marijanskih svetišta Crkve u Hrvata, Prasvetište Gospe od otoka dobilo je nagradu kao najljepše uređeni park, a u posljednje se vrijeme eto priča ponavlja, osvrćući pažnju na margine, odnosno sada već namjeru iskrivljavanja stvarnosti.

Slabije upućeni poznavatelji terminologije lako će upisujući riječi u mrežne tražilice pronaći što su to svetišta.

Tako u tekstu kojega donosi profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu dr. sc. Vladimir Dugalić stoji kako su svetišta, posebice ona posvećena Blaženoj Djevici Mariji – »mjesta koja svjedoče osobitu prisutnost Marije u životu Crkve i sastavni su dio duhovne i kulturne baštine nekoga naroda, privilegirana mjesta gdje vjernici, željni učvrstiti svoju vjeru, traže susret s Bogom i Majkom Gospodinovom. U svetištima vjernici traže duhovnu utjehu te su svetišta oaze molitve, zavjeta, ali i mjesta duhovnoga obraćenja u kojima čovjek ponovno zadobiva svoj nutarnji duhovni mir. Uz svetišta razvija se tako bogat duhovni život te nastaju mnogi oblici pučke pobožnosti kao i opsežna molitvenička baština«.

Upisivanjem pak pojma »park« u mrežnu inačicu Hrvatske enciklopedije Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža dolazi se do slijedećega sadržaja:
»Park (engl. < starofranc. Parc < srednjovj. lat. parricus: ograđen prostor).
Prostor u prirodi s planski raspoređenom vegetacijom, stazama, vodenim površinama i motivima, građevnim konstrukcijama i skulpturama; perivoj (novogrč. Περιβόλι < grč. περίβολος: ograda; dvorište). Elementi kojima se oblikuju parkovi su bilje (drveće, grmlje, pokrivači tla – uglavnom trava, trajnice, sezonsko cvijeće) i različiti građevni materijali (pijesak, kamen, opeka, beton, zemlja, drvo i dr.). Sadržaji parka mogu biti odmorišta, umjetna jezera, fontane te specifični objekti (rozariji, alpinumi, pergole i dr.).«

Gledajući rečeno, u najmanju je ruku začuđujuće kako gruda zemlje okružena hrvatskom rijekom krštenicom, na kojoj je hrvatska kraljica sagradila jednu od najstarijih crkava posvećenih Blaženoj Djevici Mariji, u kojoj su krunjeni i pokopani hrvatski kraljevi, na kojoj se rodilo hrvatsko kraljevstvo, kojom su hodili sveci i grešnici, pape i državnici… može biti nazivan parkom.

Štoviše bi li bilo moguće svetišta Majke Božje Bistričke, Majke Božje Trsatske, Gospe od utočišta u Aljmašu, Majke Božje od Krasna ili Majke Božje Lurdske u Vepricu nazivati ili proglašavati parkom.

Međutim povijesna igra koja kao konačni cilj (možda ne namjerno) ima degradaciju samoga prasvetišta nije toliko novoga datuma, barem ne onoga od prije deset godina. Pokušaji pretvaranja Gospina otoka u park započeli su još prije nešto više od devedeset godina.

Prijedlog da se na Otoku uredi park uz ideju da se pored ušća Rike uredi hipodrom i aerodrom, javio se daleke godine 1929. u splitskome tisku. Žestoko su mu se suprotstavili Crkovinarstvo Gospe od Otoka sa župnikom don Matom Mihanovićem te arheolog don Frane Bulić, tadašnji predsjednik Hrvatskoga društva za istraživanje domaće povijesti »Bihać«.

Crkovinari Stipan Milišić, Duje Žižić, Andrija Sesartić i Mate Katić zajedno sa župnikom don Matom Mihanovićem 25. travnja 1930. pišu Općinskoj upravi: Ima jedna godina, da se po Splitskim novinam širi vjest, da bi Ta Ug. Ob. Uprava imala napraviti park perivoj na zemljištu Gospe od Otoka, vlasnosti ove župne crkve. U tomu nas je po prvi put osvjedočila službena odluka Te uprave 21/3 1930 br. 13.330 po kojoj se je uskratila dozvola crkovinarstvu, da gradi župni stan, jer da Obćina kani tu izvesti perivoj.
Dok s jedne strane hvalimo dobre namjere Te Ugl. Uprave, s druge strane ne možemo dopustiti, da na zemljištu eskluzino crkovnom bilo ko (…) bilo koji rad bez dozvole vlastnika. Ne samo to. Potpisani odlučno odbijaju, da se tu pravi park, ne radi parka kao takova, nego radi posljedica, koje nosi sobom park.
To se protivi svetosti mjesta. Tu je naša župna crkva svetište starodavno, tu naše pokopište, tu grobnice naših hrvatskih kraljeva, te ne smijemo dopustiti da se profanira jedno i drugo zabavištima svake vrsti. Iskustvo nam pokazuje, da gdje su parkovi, tu su i legla na žalost i nemorala. Pa da na tom mjestu, svetom i sa nacionalnog i vjerskog gledišta, dopustimo pravljenje parka, bili bi odgovorni i pred Bogom i pred narodom.
Stoga molimo, da se naš stav uzme u obzir i unapred primi na znanje da ne mislimo dopustiti nikomu da tu pravi bilo što, što bi se protivilo našim načelima.
Našom inicijativom cijeli Gospin otok zasadjen je uresnim stablima, tu ima za nas korisne livade oko osam vriti, crkva i pokopište u redu je držano, starine ljubomorno pažene i prema tome posjetiocim svetišta dosta, a za javno šetalište i zabavište Gospin Otok nije do sad bio pa neće ni u buduće.

Don Frane Bulić je Općinskoj upravi u Splitu poslao opširno pismo (objavio ga je i u zagrebačkom Obzoru) u kojem, između ostaloga, stoji: Kada je potpisani pročitao ovog dana člančić na str. 3. br 141., dneva 5. VI. 1929. g. mjesnoga »Novo Doba« pod naslovom: Sutrašnji Solin. Pitanje parka, aerodroma i hipodroma u Solinu, zavapio je prema onoj starinskoj izreci: nulla est insania, quam non dixerit vel scripserit, vel fecerit aliquis Spalatinorum, t.j. nema nikakove budalaštine, koju ne bi izrekao ili napisao ili počinio koji Spalatrin, ne Splićanin koji misli i prema tomu promišljeno radi, nego Spalatrinus, koji nepromišljeno misli, a još nepromišljenije radi. Ili ako pisac nije Splićanin, bacio se je u nepromišljenu rabotu, nepoznavajući ni Solin, ni što se od pet decenija u arheološkom i poljoprivrednom obziru u njemu učinilo, te naprosto sanja.
U gore navedenom člančiću zagovara se:
1. da se spasi romantičan otok Gospe od Otoka za budući veliki park Splita, na komu da bude podignut veliki perivoj;
2. da se u solinskom blatu podigne aerodrom;
3. da bi se u solinskom blatu uredilo jedno konjsko trkalište hipodrom – i to idealno izgradnjom dvaju širokih mostove preko rijeke Jader.
Zahvaliti je Bogu, da se napokon došlo do toga, da se misli na uredjenje solinske rijeke Jader, glede kojega je pitanja potpisani poslao bezbroj usmenih i pismenih poruka splitskoj općini od kojih četrdesetak godina i upozorivao na nepristojno stanje rijeke Jader osobito ispod Gospina mostića, koji vodi na Gospinu Livadu, gdje rijeka Jader leži tako, da se ne zna »utram i partem fluat«, kako je o drugoj rijeci napisao Julij Cezar, prvi namjesnik Dalmacije. (…) Nego glede Gospine Livade, koju bi se namjeravalo urediti za »Park«, pisac članka kao da ne zna, da je ona sva i sva, i gornji i donji dio, vlasništvo Crkve Solinske, da gornji dio dalo bi se samo u nekomu dijelu zašumiti, a da je donji, južni dio, sjenokoša, koja Crkvi rentira lijepog novca.
Potom don Frane spominje arheološka istraživanja na Otoku i otkriće starohrvatske trobrodne bazilike i natpisa kraljice Jelene te kaže da su tadašnje iskopine god. 1898. bile obustavljene zbog nestašice novčanih sredstava i dodaje: Svako dakle uplićanje bilo vlasti, bilo privatnika u Gospinu Livadu u Solinu, za ma bilo koju svrhu, ne bi se dalo opravdati ako nije dozvolom, privolom i potpisanoga društva »Bihaća«, koje naravski ići će na ruku svakomu, osobito kad se radi u korisne svrhe.

U ostatku svoga pisma don Frane raspravlja o uređenju korita Rike te o prijedlogu uređenja hipodroma i aerodroma (o tome ćemo nekom drugom prigodom) te na kraju, između ostaloga, moli vlasti da se u Solinu od kamena mosta dalje do izvora rijeke Jader ne poduzme nikakva u nikaku obziru promjena, osobito ne na Gospinoj Livadi, prije nego li Društvo »Bihać« bude saslušano, a to s obzirom na arheološka istraživanja od njega odavna početa i izvedena i ona koja se imaju još izvesti.

Čudnu igru je ponovno povijest zaigrala na Gospinu otoku. Pred gotovo jednoga stoljeća sa solinskim i splitskim srbofilnim političarima i velikosrpskom diktaturom zatim onom bezbožnom komunističkom, a danas nekom drugom.

Međutim zajednički je nedostatak svim »igračima« što zaboravljaju naime da Gospin otok i Prasvetište već čitavo tisućljeće ne pripada nikome doli Gospi, Blaženoj Djevici Mariji, Majci Božjoj.

Gospin otok je mjesto molitve i sakramenata, kontemplacije, hodočašćâ, suzâ i zavjetâ, obećanjâ i vjernosti, sveto tlo Crkve u Hrvata. Gospin otok je prasvetište, a ne park-svetište!

EUROPARLAMENTARNA ZASTUPNICA ROMANA JERKOVIĆ PONOVO UPOZORAVA EUROPSKU KOMISIJU ZBOG PROBLEMA KANCEROGENOG ŠTETNOG OTPADA, OVOGA PUTA NA GRADSKOJ PLAŽI KOSICA U VRANJICU – Solinski azbest u europskomu parlamentu

SOLINSKA KRONIKA 335, 15. SRPNJA 2022.

– Moramo početi mijenjati svijest ljudi da na to ne smiju pristajati te da je država zakonski obvezana takve lokalitete sanirati. Zato koristim ovu priliku da pozovem građane da mi se jave putem moje web stranice te dojave informacije o sličnim problemima – zaključila je zastupnica Jerković

Hrvatska zastupnica u EP, Romana Jerković, (SDP, S&D) postavila je pitanje Europskoj komisiji kako bi upozorila na nezbrinuti kancerogeni azbestni otpad na gradskoj plaži Kosica u Vranjicu, koji ugrožava zdravlje ljudi na čitavom solinskom području.

Vranjička plaža Kosica nastala je nasipanjem azbestne sirovine uz obalu (zračna fotografija iz 1968.)

– Žalosti me vidjeti da resorno Ministarstvo uporno ignorira zahtjeve svojih građana koji upozoravaju na probleme štetnoga otpada u blizini njihovih domova. Otpada kojega je Hrvatska država prema zakonu dužna zbrinuti. Ovom nemaru u prilog najbolje govori i činjenica da je Komisija 24. rujna 2021. protiv Hrvatske pokrenula postupak zbog sustavnih nedostataka u pravilnoj primjeni Direktive o odlagalištima otpada i Okvirne direktive o otpadu. Usprkos opetovanim upozorenjima Komisije, koja su već rezultirala i tek će rezultirati financijskim sankcijama, Vlada RH i dalje ne čini ništa po pitanju sanacije opasnog otpada – naglasila je zastupnica Jerković.

Mještani u Vranjicu svjedoče kako neki od vranjičkih potoka koji u more uviru na Kosici prolaze kroz samu tvornicu Salonit, te su u prošlosti korišteni kao ispustni kanali za otpadne vode iz tvornice

Zastupnica je početkom mjeseca srpnja dobila odgovor Europske komisije na pitanje o Kosici u kojemu je naglašeno da su države članice obvezne »poduzeti sve potrebne mjere kako bi osigurale da se gospodarenje otpadom obavlja na način kojim se ne ugrožava zdravlje ljudi i ne šteti okolišu« te da je Komisija bila »svjesna azbestnog otpada nastalog djelovanjem bivše tvornice Salonit u Vranjicu, no dosad nije primila informacije o povezanim učincima na gradsku plažu Kosica«.

U odgovoru Komisije je također navedeno kako Komisija smatra prioritetnima situacije poput ovih »u kojima pravo EU-a nije pravilno ili uopće nije preneseno u nacionalno zakonodavstvo ili u kojima postoji znatan utjecaj na temeljne slobode ili ključna načela prava EU-a«. Zastupnici Jerković ovo nije prvi puta da upozorava Komisiju zbog nedosljedne primjene okolišnih direktiva. Ranije ove godine uputila je pitanje o tome što će Komisija poduzeti kako bi Republiku Hrvatsku natjerala da očisti oko 270 000 tona opasnog otpada nekadašnje tvornice ferolegura koji ugrožava zdravlje ljudi u Dugom Ratu.

– Već više od godine dana u Europskomu parlamentu, a i u Hrvatskoj, govorim o pravu čovjeka na život u čistom i zdravom okolišu. Stanje okoliša izravno utječe na naše zdravlje, a izloženost kancerogenim tvarima poput ovih koje nalazimo u štetnomu otpadu, nažalost, jedan je od razloga za visoku pojavnost raka. Moramo početi mijenjati svijest ljudi da na to ne smiju pristajati te da je država zakonski obvezana takve lokalitete sanirati. Zato koristim ovu priliku da pozovem građane da mi se jave putem moje web stranice te dojave informacije o sličnim problemima – zaključila je zastupnica Jerković.

Zastupnica će nastaviti komunikaciju s Komisijom te obavijestiti medije i javnost o novim zbivanjima.

Novi broj Solinske Kronike

posljednji broj solinske kronike

Pratite nas

   Facebook

   RSS

   Newsletter

Zvonimir Solin Newsletter

Najvažnije vijesti u vašem email sandučiću