SOLINSKE ULICE – POGLED KROZ SJEĆANJA I SADAŠNJOST – Ulica suvremenog grada s grobljem baštine

SOLINSKA KRONIKA 331, 15. ožujka 2022.

Piše: Branko GRGIĆ BARKOV
Fotografije: Jakov TEKLIĆ, vmgs.hr

Tri velike prometnice koje dijele i povezuju Solin uzdužno, nose značajna imena: jugoistočna Marulićeva, središnja Zvonimirova i sjeverozapadna Radićeva, poprečno ih povezuje Ulica dr. Franje Tuđmana. Zaista odabrani nazivi sažeto povezuju razdoblja naše državnosti i korijene kulture. Fizički su nastale u različitim vremenima i na različite načine

Imajući u vidu prethodno spominjane ulice, ova je ulica nastankom najnovija. Počinje na Meterizama i završava kod Vidovića mosta. Iako je nedavnim preimenovanjem njezin dio od Meteriza do Glavičina – pogona Coca cole dobio ime ulice grada Heroja taj naziv izgleda nije još zaživio.

Na zračnoj fotografiji Solina iz 1934. u dnu se vidi trasa nekadašnje Feratine, a na kojoj je s vremenom formirala današnja Ulica

Gotovo u čitavoj svojoj dužini položena je preko trase nekadašnje električne željeznice – Feratine – koja je prevozila pakirani cement iz tvornice u Majdanu do luke u Vranjicu. Stoga su i njezini tehnički elementi, npr. Radijus zakrivljenosti kolnika neprikladni i nedovoljni za današnji promet.

Ovo se prvenstveno odnosi na zadnju polovicu prometnice jer se po uređenosti može tako i podijeliti. Naime njena prva polovica, počevši od Meteriza do istočnog ulaza u prostor Coca Cole je široka ulica, dobro uređena s obostranim nogostupima (prekinutim ili suženim na dva mjesta), rotorom, pješačkim prijelazima i označena semaforizacijom za potrebe pješaka i vozača.

Ulica neprikladna grada i imena koje nosi

Drugi dio ulice (može se reći i ceste) je neprikladan i doslovno jadan. Ima dijelova, primjerice uz Dvorine i nekadašnju drobilicu kamena, koji su toliko uski da se dva vozila u prometu ne mogu mimoići. Za pješake je opasna čitava dionica jer na njoj uopće ne postoji nogostup. Ne postoji ni srednje obilježena traka na kolniku , a prometnica je dvosmjerna. Nadalje ne postoje niti znakovi upozorenja na opasne zavoje od 90º i slabe vidljivosti. Može se dakle postaviti pitanje što ova cesta u konačnici ima?

Fotografija tvornice u Majdanu i trasa Feratine uz Ljubince

Ima asfaltni sloj položen preko nekadašnje podloge za tračnice Feratine. Ima dobru rasvjetu što je iznenađujuće za ovakvo stanje ceste.

Ukoliko se ovim primjedbama nadoda oštećenja na zapadnomu rubu nasipa koja su nastala uslijed proširivanja ulaza na privatne parcele koje se nalaze na razini ispod prometne površine, zaključuje se kako je netko odlučio uz što manje financijskih sredstava i u što kraće vrijeme omogućiti prometovanje ovom lokalnom cestom.

Međutim objektivno govoreći ovaj nered predugo traje. Nedavno se tako, i to u više prigoda čulo da je uređenje prometnice predviđeno u skorašnje vrijeme i prema projektnoj dokumentaciji.
Dobro je ako je istinito, jer ova ulica-cesta zaslužuje najveću pažnju u Solinu.

Prometna kralježnica jugoistočnih naselja i opasni zidovi

Ponajprije stoga što je u prometnomu cilju preuzela prvenstvo pri dolasku u gradsko središte iz jugoistočnih naselja Japirko, Bašini, Mravinci, Majdan i to iz pravca Splita, Vranjica, Sv. Kaja, Rupatine.

Dvosmjerna je i povezuje vrlo bitne sadržaje poredane uza nju; veliki trgovački centar, specijalizirane trgovine, prasvetište na Gospinu Otoku, Staro i Novo groblje, budući objekt Turističke zajednice, luksuzne hotele, teniske terene, školu, sportsku dvoranu.

Zaista impozantan zbroj svakidašnjih potreba u životu građana i posjetitelja Solina. Stoga ju je neophodno u čitavoj dužini do samoga kraja urediti prema suvremenim standardima korištenja ulica i pritom ju neprestano održavati na svim razinama.

Nedopustivo je nadalje da se još uvijek nije riješio spor između vlasnika stambenog objekta koji prekida normalnu širinu nogostupa i zaduženih za ovu cestu.

Ističem nadalje visoke potporne zidove kod teniskih igrališta koji izgledaju poprilično prijeteće s obzirom na mogućnost napinjanja i popuštanja zbog bočnoga dijagrama sila pritiska na unutrašnje plohe zidova. Ukoliko već ne postoje potrebno je odmah ugraditi kontrolne točke za geodetsku kontrolu pomaka. Prije nego bude kasno!

Ulica je nedavno obogaćena i učinkovitim kružnim tokom

Nasuprot ovih zidova je pak nezavršena dionica nogostupa koja zahtjeva izradu podgradnog zida kojim će se pak nogostup proširiti i omogućiti pješacima neometano kretanje ovom dionicom bez nelagode prijetećih zidova i skakutanja po kolniku i rubnjaku nogostupa.

Otkrivena pa »sačuvana« baština

Ova velika ulica-cesta uza se vezuje značajne arheološke lokalitete – nalazišta novijeg doba. Područje Glavičina je odavno poznato. Nedavno je pak izgradnja velikog trgovačkog centra na Smiljanovcu otkrila veliko antičko groblje, dio jugoistočne salonitanske nekropole.

Najnovija istraživanja na Bugarevu iznijela su na svijetlo dana vrlo bogato nalazište grobova, gradskih zidina i temeljnih konstrukcija iz antičkoga vremena koje još treba pomno ispitati, valorizirati i nadam se zaštititi.

Najnovija istraživanja na Bugarevu iznijela su na svijetlo dana vrlo bogato nalazište

Zaštititi kako bi ostali vidljivi i svjedočili životu i postojanju velike Salone jer nažalost današnji interesi razvoja sve to zatiru. Nigdje se tako prošlost ne devastira kao ovdje.

Asfalt, beton, rušenja, ceste i zgrade sve prekrivaju. Vrijedni pokretni predmeti se odnose na druga mjesta jer Solin i dandanas nema prikladan prostor makar za privremeno i/li prigodno izlaganje.

Mnogo ih je koji su omogućili ovakvu sudbinu svih nalazišta i lokaliteta kako onih antičkih tako i kasnijih. Za ilustraciju svoje tvrdnje navodim gradnju stambene zgrade na nedavno otkrivenim ostatcima uz starokršćansku baziliku u Tuđmanovoj ulici.

Kao da je ova skromna arhitektura današnjih stambenih zgrada vrjednija od ovih nalazišta. Loši smo baštinici.

Potporni zidovi kod teniskih igrališta opasno su napuknuli i nagnuli se prema prometnici

Na potporne zidove je potrebno odmah ugraditi kontrolne točke za geodetsku kontrolu pomaka

IZ TISKA IZIŠAO I PREDSTAVLJEN ČETRNAESTI SVEZAK ČASOPISA ZA SOLINSKE TEME »TUSCULUM« – Prema dubinama znanstvenih vodâ

SOLINSKA KRONIKA 331, 15. ožujka 2022.

Piše: Mario MATIJEVIĆ

Četrnaesti svezak na 222 stranice donosi deset priloga koje potpisuje 12 autora od kojih su dva inozemna autora te je jedan prilog izvorno na engleskomu jeziku. Osam je izvornih znanstvenih radova i dva su pregledna, pet ih je s područja arheologije, a četiri s područja lokalne povijesti te jedan s područja povijesti Crkvene glazbe

Četrnaesti svezak Časopisa za solinske teme – Tusculum predstavljen je 22. veljače u velikoj galeriji nakladnika časopisa, solinske Javne ustanove u kulturi »Zvonimir«.

Iako tiskan koncem 2021. zadnji je svezak zbog epidemiološke situacije predstavljen s manjim vremenskim odmakom, ali ipak uz zadovoljstvo nazočnih imajući u vidu da je i 13. broj predstavljen isključivo virtualno.

Solinske su teme okupljene u ovomu svesku nazočnima približili ovogodišnji predstavljači Ivan Alduk, diplomirani arheolog, Pročelnik Konzervatorskoga odjela u Imotskom, Ivan Balta, diplomirani teolog i arhivar u Nadbiskupskom arhivu u Splitu te u ime nakladnika i radnoga tima časopisa Tusculum Mario Matijević, diplomirani teolog.

Počevši od godine 2008. Tusculum je do danas izišao u 14 svezaka i 15 brojeva, od kojih je deseti svezak dvobroj, odnosno jedan je zbornik radova znanstvenoga skupa održanoga u Solinu.

Ukupno su objavljena 193 priloga na 3 333 stranice, a potpisao ih je 71 autor.

Radovi te recenzije pretežno domaćih, ali i nekolicine inozemnih stručnjaka kategorizirani su kao 119 izvornih, 27 preglednih, 34 stručna te 9 priloga ostale vrste.

Četrnaesti broj pak na 222 stranice donosi deset priloga koje potpisuje 12 autora od kojih su dva inozemna autora te je jedan prilog izvorno na engleskomu jeziku. Osam je izvornih znanstvenih radova i dva su pregledna, pet ih je s područja arheologije, a četiri s područja lokalne povijesti te jedan s područja povijesti Crkvene glazbe.

Arheološke teme u novomu svesku Tusculuma nazočnima je predstavio Ivan Alduk.

Nikola Cesarik donio je izvorni znanstveni rad u kojemu piše o M. Serviliusu koji je služio kao Augustov legat u Iliriku/Dalmaciji

Prvi rad 14. sveska tako potpisuje Nikola Cesarik iz Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Zavoda za povijesne i društvene znanosti u Rijeci. Izvorni znanstveni rad M. Servilius, legatus pro praetore Caesaris Augusti (ad CIL 3, 14690) na 12 stranica teksta sa 7 ilustracija donosi revidirano čitanje natpisa CIL 3, 14690 iz Salone. Na njemu je nedvojbeno spomenut M. Servilius (cos. 3. po Kr.), koji je služio kao Augustov legat u Iliriku/Dalmaciji. U nastavku rada raspravlja se o vremenu njegova namjesništva te se zaključuje kako je riječ o namjesniku dalmatinskog dijela Ilirika koji je tu dužnost obnašao između mandata G. Vibija Postuma i P. Kornelija Dolabele.

Istraživanja na lokalitetu Trstenik u Kaštel Sućurcu iz 2002. ukazala su na postojanje djelomično potopljenoga rimskog gospodarskog kompleksa s očuvanom obalnom konstrukcijom i očuvanim rimskim brodom

Irena Radić Rossi sa Sveučilišta u Zadru, Odjela za arheologiju i David G. Ruff s Institute of Nautical Archaeology, Texas A&M University donose rad Rimski brod na Trsteniku u Kaštel Sućurcu. Izvorni znanstveni rad na 19 stranica teksta s 20 ilustracija i jednom tablom obrađuje rezultate istraživanja na lokalitetu Trstenik u Kaštel Sućurcu iz 2002. koji je ukazao na postojanje djelomično potopljenoga rimskog gospodarskog kompleksa s očuvanom obalnom konstrukcijom. Istraživanjem iz 2006. ušlo se u trag rimskom brodu, ispunjenom kamenjem i namjerno potopljenom u funkciji sanduka kojim je bila učvršćena operativna obala. Iskopavanje broda provedeno je 2007., 2015. i 2020., a tijekom posljednjeg istraživanja pronađena su još dva broda iskorištena na isti način.

Dražen Maršić sa Sveučilišta u Zadru, Odjela za arheologiju potpisuje izvorni znanstveni rad Salonitanske grobne are s motivom stabla kao dekorom bočnih ploha. Autor na 21 stranicu teksta s 15 ilustracija analizira pojavu stabla kao dekorativnog uzorka na salonitanskim grobnim arama te dovodi u sadržajnu i kronološku vezu s istorodnim prikazima na arama grada Rima i sjeverne Italije, odakle su uvijek stizali snažni umjetnički impulsi. Vrstu stabla zbog postupka uopćavanja nije uvijek moguće sa sigurnošću prepoznati. Studirane salonitanske grobne are datiraju od kasnoklaudijevskog doba do otprilike sredine 2. stoljeća. Posljednji odjek motiva stabla susrećemo na rijetkim salonitanskim sarkofazima.

Ana i Dino Demicheli s Odsjeka za arheologiju Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu potpisuju izvorni znanstveni rad Salonitanska nadgrobna ara obitelji Aeronii u Rimu. Rad na 13 stranica teksta s 11 ilustracija opisuje nadgrobnu aru koju su za života sebi i svojim potomcima podigli Kvint Eronije Adjutor i njegova oslobođenica i supruga Eronija Delicija. Spomenik je podrijetlom iz Salone, a vrlo brzo nakon pronalaska odnesen je u Veneciju gdje se nalazio u glasovitoj starinarskoj zbirci braće Nani. Tijekom 19. ili 20. stoljeća premješten je u Rim. U članku se analiziraju i jezične kvalitete natpisa i karakteristike klesanja slova te se ustanovljavaju sličnosti završne formule ovoga i još jednoga salonitanskog spomenika koji je nastao u istoj klesarskoj radionici.

Nino Švonja iz Arheološkog muzeja u Splitu donosi pregledni rad Nadgrobna stela Gaja K. Anterota iz Vranjica. Autor tako na 7 stranica teksta s 3 ilustracije obrađuje nadgrobnu stelu uzidanu kao spolij u pročelje obiteljske kuće Grubić u Vranjicu. Klesana je vrlo jednostavno – obrisi su naznačeni tek jednostavnom profilacijom unutar koje je epitaf na grčkom jeziku. Supruga Onomasta podiže ovu stelu svome suprugu Gaju K. Anterotu. Lijevo od natpisa uklesana su tri latinska križa. Natpis je do sada objavljen jedino u članku A. Steinbuchela i u CIG-u.

Povijesne teme zadnjega sveska Tusculuma započinju prilogom s područja solinske povijesti 16. stoljeća Michaela Ursinusa s Universitat Heidelberg, The Terra Nullius between the Contado of Split and the Pious Foundation (vakıf) of Rüstem Paşa c. 1574 – 1585. Izvorni znanstveni rad na 7 stranica teksta s 2 ilustracije obrađuje mletačke i osmanske izvore za razdoblje od 1574. do 1585. pružaju vrijedne podatke o ničijoj zemlji u neposrednom zaleđu Splita, o pojasu koji je dijelio teritorij (territorio) grada od poljoprivrednih imanja (ciftlik) u posjedu velikog vezira Rustem-paše, zeta (damad) sultana Sulejmana Veličanstvenog, a koji su se sastojali od nekoliko mlinova i sedamdesetak kršćanskih domaćinstava koja su plaćala poreze.

Krešimir Kužić u izvornom znanstvenom radu Utjecaj »maloga ledenog doba« na operacije tijekom oslobođenja Klisa 1648. godine, na 18 stranica teksta s 5 ilustracija prikazuje utjecaj meteoroloških ekstrema na postrojbe mletačke vojske tijekom operacije oslobođenja tvrđave Klis u ožujku 1648. »Malo ledeno doba« imalo je golem utjecaj na ljudske aktivnosti, a posebice na ratovanje. Oslobođenje Klisa dogodilo se početkom najžešće faze ovoga klimatskog poremećaja na sjevernoj hemisferi. Žestoka bura i hladnoće uzrokovale su žrtve među vojnicima iz opsadnih snaga.

Solinski župnik don Mate Mihanović prilikom svečanosti uz blagoslova solinske Sokolane održao je govor političko-društveno kontroverznoga sadržaja

Mario Matijević iz Javne ustanove u kulturi »Zvonimir« Solin potpisuje pregledni rad Solinski svećenici i Sokolsko društvo – govor pri blagoslovu Sokolane i zastave, u kojemu na 19 stranica teksta s 4 ilustracije obrađuje događaj otvaranja i blagoslova Sokolskoga doma (Sokolane) u Solinu i društvene zastave. Todobni je naime solinski župnik don Mate Mihanović unatoč izričitim preporukama i smjernicama mjesnoga Ordinarija prilikom svečanosti uz blagoslov održao govor političko-društveno kontroverznoga sadržaja.

Djelovanje pjevačkoga zbora i dramske sekcije najviše su obilježili kulturno-prosvjetni rad Seljačke sloge u Solinu

Tonći Ćićerić u izvornom znanstvenom radu Kulturno-prosvjetna djelatnost solinskog ogranka Seljačke sloge u predvečerje Drugoga svjetskog rata na 32 stranice teksta sa 7 ilustracija, 2 priloga i 7 tabli rekonstruira kulturno-prosvjetnu aktivnost solinskog ogranka Seljačke sloge u razdoblju od 1936. do 1940. istovremeno stavljajući njegovu djelatnost u širi društveni i politički kontekst. Posebnu pažnju autor posvećuje djelovanju pjevačkog zbora i dramske sekcije koji su najviše obilježili kulturno-prosvjetni rad Seljačke sloge u Solinu u turbulentim godinama pred početak Drugoga svjetskog rata.

Četrnaesti svezak solinskih tema zaključen je prilogom Mirka Jankova s Umjetničke akademije u Splitu, Pregled stanja pučkoga crkvenog pjevanja glagoljaških korijena u Solinu, Klisu, Vranjicu, Mravincima i Kučinama u 2020. godini. Autor kroz izvorni znanstveni rad na 52 stranice teksta sa 2 priloga i 7 tabli oslanjajući se na različita istraživanja evidencijom uporabnoga repertoara in situ te popisom (svih) i anketiranjem (odazvanih) pjevača i pjevačica, osigurava pisani trag pa i »pravo glasa« tim baštinicima i aktivnim nositeljima ove vrste obrednoga liturgijskoga i paraliturgijskoga pjevanja, ponajprije kao dokumentarni prilog stanja u 2020. istodobno i kao jedan od zaloga njegova daljnjeg očuvanja, savjesnije kultivacije i bolje javne vidljivosti.

Tim časopisa Tusculum prilikom predstavljanja četrnaestoga sveska najavio je i druge ovogodišnje korake u znanstveno-popularnomu radu Ustanove podsjetivši na održavanje znanstvenoga skupa posvećenoga don Lovri Katiću, a koji se priprema u organizaciji s Odsjekom za povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Splitu, Odsjekom za glazbenu kulturu i glazbenu pedagogiju Umjetničke akademije u Splitu, Arheološkim muzejom u Splitu, Muzejom hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, Nadbiskupskim arhivom u Splitu, Centrom don Frane Bulić pri Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu.

Tekuća godina iznjedrit će još jedan naslov iz niza znanstvenih djela Biblioteke Tusculum, a koji je dio projekta suradnje s Ivanom Aldukom i Državnim arhivom u Zadru, te se u povodu navedenih manifestacija očekuje se i ranije najavljivano otvaranje Znanstveno-dokumentacijskoga centra pri solinskomu »Zvonimiru«, koji će se temeljiti na građi tridesetogodišnjega arhiva mjesečnika Solinska kronika, arhivu časopisa Tusculum i biblioteci oformljenoj iz razmjene publikacija, a najvećim dijelom na velikodušnoj privatnoj donaciji znanstveno-stručne građe za budući »Zvonimirov« istraživački centar.

POTRAGA ZA RJEŠENJEM PROMETNO-DRUŠTVENIH PROBLEMA S KOJIMA SE SVAKODNEVNO SUSREĆU NAŠI SUGRAĐANI – Pojedinci i društveni (ne)red

SOLINSKA KRONIKA 331, 15. ožujka 2022.

Pojedinci koji s(a)vjesno izgrađuju našu društvenu zajednicu i rade na njezinu razvoju nerijetko su pritom usporeni, ako ne i zaustavljeni onim članovima zajednice čije se ponašanje ne odlikuje brigom za druge i opće dobro

Kada se dvoje ili više pojedinaca udruži u zajednički oblik suživota govorimo o nastanku društvene zajednice. Suvremeno društvo nerijetko odlikuju zajednice koje se sastoje od grupa ljudi s različitom identifikacijom, životnim navikama, rasom, vjerom itd.

Društvena je zajednica životno okruženje za sve koji se u nju uključuju. Ponajbolja ilustracija suvremenoga društva je susjedstvo. Obitelj koja primjerice živi u neposrednoj blizini može biti druge rase ili vjere, ali zajedno s drugim obiteljima izgrađuje istu društvenu platformu, isto mjesto i područje na kojemu obitava tvoreći time društvenu zajednicu. Kako bi društvena zajednica mogla što bolje funkcionirati i razvijati se potreban je red koji će to omogućiti.

Jedan od osnovnih i neizostavnih preduvjeta civiliziranoga načina života stoga je razvijena svijest građana o potrebi održavanja komunalnoga reda, odnosno čistoće i urednosti sredine u kojoj obitavaju te poštivanje prometnih propisa. Stranice našega mjesečnika neprestano su posvećene problemima koji proizlaze iz nekulture i sramotnoga ponašanja pojedinaca.

Pojedinci koji svjesno izgrađuju našu društvenu zajednicu i rade na njezinu razvoju nerijetko su pritom usporeni, ako ne i zaustavljeni onim članovima zajednice čije se ponašanje ne odlikuje brigom za druge i opće dobro.

Potaknuti pak onima koji se zalažu za učinkovito i sigurno funkcioniranje društvene zajednice zabilježili smo nekoliko prometno-komunalnih situacija na nekoliko lokacija, a u kojima interes pojedinca ponovno dolazi ispred interesa čitave društvene zajednice. U nastavku dakle donosimo fotografije i odgovore koje su na naš upit dostavile nadležne službe Grada Solina.

(ne)održavanje komunalnoga reda
Olupina vozila na privatnoj parceli na solinskoj Bilankuši, neposredno uz sjeveroistočni ugao salonitanskih bedema: – Riječ je o zemljištu u privatnom vlasništvu čijeg se vlasnika višekratno upozoravalo na neuredno stanje parcele. Vlasniku predmetne parcele izdat će se nalog s rokom za uređenje zapuštenosti parcele što predmnijeva i uklanjanje olupine vozila na istoj –

(ne)održavanje komunalnoga reda
Vozilo koje se mjesecima nalazi parkirano na glavnomu ulazu u arheološki park na Manastirinama: – Radi se o zemljištu u gradskomu vlasništvu, a kako je parkirano vozilo, žuti kombi, uredno registrirano, komunalno redarstvo nema pravnu osnovu za uklanjanje predmetnoga vozila –

(ne)održavanje komunalnoga reda
Zapuštena ograda u Ulici hrvatskih branitelja koja onemogućava neometano kretanje nogostupom: – Neuredno držanje ograde, odnosno obraslost iste živicom koju treba orezati, odgovornost je vlasnika, odnosno tvrtke »Coca Cola« Hrvatska. Odsjek za komunalno redarstvo Grada Solina izdao je usmeni nalog, a temeljem istoga uputit će i pismeni nalog za rezanje živice koja ulazi na nogostup gradske prometnice kao i primjereno bojanje ograde na mjestima gdje je zahrđala –

(ne)održavanje komunalnoga reda
U Draškovićevoj ulici neposredno uz prometni trak na zemljištu u vlasništvu Arheološkoga muzeja duže vremena se nalazi višemetarsko plovilo: – Plovilo zabilježeno na fotografiji postavljeno je na zemljištu u vlasništvu Ministarstva kulture koje je povjereno na upravljanje Arheološkom muzeju u Splitu. Putem službene evidencije utvrđen je vlasnik vozila koji je u kontaktu s komunalnim redarstvom izjavio da je spreman dobrovoljno ukloniti plovilo čim djelatnici Muzeja otpočnu s istražnim radovima na ovom arheološkom lokalitetu –

(ne)održavanje komunalnoga reda
Privatni autoprijevoznici u Ulici Hrvatskih branitelja parkiraju teretna motorna vozila na kolnoj površini: – U Ulici Hrvatskih branitelja prometni redari do sada su postupali 43 puta te su ispisali 4 novčane kazne i 39 pisanih upozorenja. S vlasnikom teretnih motornih vozila parkiranih u navedenoj ulici pored postupanja više je puta obavljen i usmeni razgovor zbog rješavanja navedenog problema –

(ne)održavanje komunalnoga reda
Teretna motorna vozila parkirana na zemljištu u vlasništvu grada Solina na samomu ulazu na vranjički poluotok: – Parkirana teretna motorna vozila, autobusi i osobna motorna vozila uz kolnik Krešimirove ulice u Vranjicu ne nalaze se na javnoj prometnoj površini te na taj način nisu u području djelovanja prometnoga redara –

DESET POMOĆNIKA U NASTAVI ZAPOSLENIH PREKO »UDRUGE MOJE DIJETE« U BORBI S NELOGIČNOSTIMA OBRAZOVNO-ODGOJNOGA SUSTAVA – Zagreb može, ostatak države ne

SOLINSKA KRONIKA 331, 15. ožujka 2022.

Oni su se primjerice izborili da im se satnica poveća na 30 kuna u slučajevima gdje to sufinancira grad Zagreb, dok je nama ostalima satnica 25 kuna neto sukladno odredbi Ministarstva znanosti i obrazovanja što je ispod minimalne studentske satnice

Udruga roditelja djece s poteškoćama u razvoju »Moje dijete« Solin već deset godina provodi projekt »TI si uz MENE!« putem kojega osigurava zapošljavanje pomoćnika u nastavi i stručno komunikacijskih posrednika. Trenutačno je posredstvom udruge angažirano 10 pomoćnika u nastavi koji djeluju u osnovnim školama Vjekoslava Paraća u Solinu, Petra Kružića u Klisu i u OŠ Dugopolje te u centrima za odgoj i obrazovanje Slava Raškaj i Juraj Bonači u Splitu.

Prema riječima Ljubice Milković, voditeljice Udruge »Moje dijete«, pomoćnici se već godinama nose s brojnim problemima unutar sustava koji ne prepoznaje važnost njihova rada. To najbolje potvrđuje činjenica da Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike još uvijek nije odredilo kvalifikacijsku oznaku njihovog zanimanja u Registru Hrvatskog kvalifikacijskog okvira.

U prostorijama Udruge »Moje dijete« susreli smo se s četiri pomoćnice u nastavi, Miom Bartulović i Marijom Martinić Vidović, koje su angažirane u COO Juraj Bonači, Ivanom Korolija iz COO Slava Raškaj te Marinom Vrdoljak iz OŠ Dugopolje. Na početku razgovora naglasile su nam kako uistinu vole posao koji rade jer je plemenit i pun empatije, ali da su nezadovoljne kada je u pitanju njihov status unutar sustava i vrednovanje njihova rada.

– Od 2013. radim kao pomoćnica u nastavi i iz godine u godinu se nadam kako će naš status konačno biti riješen, ali to se do danas nije dogodilo – govori Mia Bartulović napominjući kako je puno problema s kojima se susreću.

– Prijavljene smo na pola radnoga vremena, odnosno na ukupno 23 sata tjedno, a naši radni sati i sati učitelja ne određuju se na isti način. Tako se primjerice pomoćniku koji je u školi od 8 do 12.20 h računa kao da je radio 4.5 sata, dok se učitelju istovremeno računa da je proveo 5 sati na nastavi jer naš sat traje 60 minuta, a njihov 45, kao da nismo u istom razredu – objašnjava Mia.

Četiri pomoćnice u nastavi, Mia Bartulović i Marija Martinić Vidović, koje su angažirane u COO Juraj Bonači, Ivana Korolija iz COO Slava Raškaj te Marina Vrdoljak iz OŠ Dugopolje ističu nepravednost u vrjednovanju njihova statusa unutar sustava kao i njihova rada

– Osim toga moram reći i to da naš radni odnos prestaje završetkom nastavne školske godine i svako ljeto smo prisiljene prijaviti se na Zavod za zapošljavanje da bismo svakog rujna uvijek iznova iščekivale hoće li projekt proći ili ne i hoće li dijete o kojemu brinemo dobiti odobrenje Ministarstva ili ne – govori Mia dodajući kako postoji Udruga pomoćnika u nastavi, ali da ona djeluje u Zagrebu i uglavnom se bazira na problematiku grada u kojem djeluje.

– Oni su se primjerice izborili da im se satnica poveća na 30 kuna u slučajevima gdje to sufinancira grad Zagreb, dok je nama ostalima satnica 25 kuna neto sukladno odredbi Ministarstva znanosti i obrazovanja što je ispod minimalne studentske satnice – dodaje Marija Martinić Vidović koja zadnje tri godine radi kao pomoćnica u Centru Juraj Bonači.

Uz sve navedeno naše sugovornice su se požalile i na činjenicu da unutar sustava ne postoje propisani standardi za provođenje edukacija.
– Brojne institucije nude edukacije, po različitim cijenama i u različitomu trajanju i to sami moramo financirati, a pojedina uvjerenja koja dobijemo nam se ne upisuju u radnu knjižicu – dodaju naše sugovornice.

Još jedan detalj oko kojega su suglasne jest činjenica da nije isto raditi kao pomoćnik u redovnoj školi i u specijaliziranim ustanovama.
– U ustanovama je opseg našega angažmana daleko veći i zahtijeva stalnu interakciju s djetetom jer neka od njih imaju pelene, prisutne su i teškoće pri kretanju pa im moramo pomagati kod odlazaka na toalet, neki imaju teškoća u hranjenju pa i tu moramo pomagati. Osim toga, mi koje smo u specijaliziranim ustanovama moramo raditi i u slučaju kada nema djeteta za kojega smo zadužene. U tomu slučaju preuzimamo brigu za drugu djecu, što u sustavu redovitoga školstva nije slučaj – ističu naše sugovornice dok voditeljica Udruge »Moje dijete« naglašava kako je puno problema koji se »stavljaju pod tepih«.

– Problemi u specijaliziranim ustanovama traju već tridesetak godina, od osamostaljenja hrvatske države. Naime, odjeli odgoja i obrazovanja koji djeluju unutar javnih ustanova nisu izdvojeni iz sustava socijalne skrbi, a ponašaju se kao da jesu i prate termine školskih praznika koje propisuje Ministarstvo znanosti i obrazovanja. Problem se očituje i u pretrpanim razrednim odjelima, iznad normativa propisanih pravilnicima, heterogenosti učenika u samim skupinama te nemogućnosti zamjene odsutnoga djelatnika do 7 dana. To se ne bi smjelo događati jer te odjele u ustanovama pohađaju djeca kojima je potrebna stalna skrb – upozorila je Milković.

– Svakako bih istaknula i to da su pomoćnici angažirani putem udrugâ u neravnopravnomu položaju sa svojim kolegama u ustanovama, odnosno ne tretira ih se na isti način. Kad su u pitanju njihova prava usmjerava ih se na udruge kao poslodavce, a kada su u pitanju obveze onda se od njih traži i više od onoga za što su angažirani. Iz godine u godinu se nadamo konačnomu rješavanju navedenih problema te stalnomu zapošljavanju pomoćnika u nastavi i stručno komunikacijskih posrednika jer bismo na taj način dobili educirane i sigurne zaposlenike. Naime, zbog nesigurnosti jedan dio njih samo privremeno radi na ovim poslovima što dovodi u neprilike škole, ali i udruge. Sreća je da imamo pomoćnice koje, unatoč diskriminaciji koju doživljavaju unutar sustava, i dalje s ljubavlju i entuzijazmom obavljaju svoj poziv – poručila je Milković.

Formirati zasebna razredna odjeljenja

To bi otvorilo mogućnost da se škole specijaliziraju za određene teškoće učenika, odnosno da se primjerice u jednoj školi formira homogena skupina za djecu s down sindromom, u drugoj za djecu s poremećajima iz spektra autizma, u trećoj za granične intelektualne teškoće i tako dalje, pa bi tek onda mogli govoriti o inkluzivnom školovanju i integraciji djece s TUR-om u zajednici

– Broj djece s teškoćama u razvoju u neprestanom je porastu što potvrđuju i statistike, a dionici u sustavu obrazovanja se ne prilagođavaju ili djelomično primjenjuju zakone, smjernice i Pravilnik o osnovnoškolskom i srednjoškolskom obrazovanju učenika s Teškoćama u razvoju (TUR) što treba mijenjati – smatra Ljubica Milković, voditeljica Udruge »Moje dijete« Solin.

– Istaknula bih potrebu formiranja posebnih razrednih odjeljenja u svim školama u sustavu redovnog obrazovanja. To bi otvorilo mogućnost da se škole specijaliziraju za određene teškoće učenika, odnosno da se primjerice u jednoj školi formira homogena skupina za djecu s down sindromom, u drugoj za djecu s poremećajima iz spektra autizma, u trećoj za granične intelektualne teškoće i tako dalje, pa bi tek onda mogli govoriti o inkluzivnom školovanju i integraciji djece s TUR-om u zajednici.

Trenutačno na području Solina imamo posebno razredno odjeljenje u dvije škole, OŠ kraljice Jelene i OŠ kralja Zvonimira i u okviru njih nastavu istovremeno pohađaju učenici od 1. do 8. razreda s različitim spektrom poteškoća. Takva je situacija gotovo u čitavoj Hrvatskoj što ni u kom slučaju nije dobro i u kontradiktornosti je sa zakonima i pravilnicima koje je Ministarstvo znanosti i obrazovanja samo donijelo – smatra Milković.

Roditeljska podrška pomoćnicama

Nadamo se da će sustav prepoznati važnost djelovanja pomoćnika i konačno im riješiti status. Njihovo iščekivanje je i naše iščekivanje jer ne znamo kako bismo funkcionirali bez njihove pomoći – poručili su roditelji članovi Udruge

Podršku pomoćnicama u nastavi iskazale su i mame, članice Udruge »Moje dijete«, Anita Milovac, Marijana Ivanović i Anđelka Radić.
Kćerka Anite Milovac, devetogodišnja Sara, boluje od rijetkoga »Phelan McDermid« sindroma i pohađa nastavu u COO Juraj Bonači.

– Pomoćnici su naša produžena ruka i dajem im punu podršku u borbi za njihov status. Kad imate osobu s kojom i roditelj i dijete »klikne« u svakom pogledu onda je to neprocjenjivo – rekla je Anita Milovac dodajući kako je Sarina pomoćnica zadužena za još jedno dijete u grupi.

– Ona to uspješno usklađuje i stvarno smo zadovoljni njezinim radom, ne znam kako bismo funkcionirali bez nje – govori Sarina mama.

Marijanin sin Petar, 14-godišnjak s »Downovim« sindromom, pohađa posebnu skupinu u OŠ kralja Zvonimira u Solinu i ima pomoćnicu koja brine samo o njemu.

– Petar ima višestruke teškoće, potrebna mu je pomoć pri penjanju uza stube, kod odlaska u WC, kod hranjenja, tako da je potpuno vezan uza svoju pomoćnicu, ona mu pruža osjećaj sigurnosti – ističe Marijana dodajući kako je odnos sustava prema pomoćnicima uistinu sramotan.

– Oni nisu samo pomoćnici, oni su njegovatelji našoj djeci, oni ih štite, pomažu im. Ukoliko se nastavi ovakva situacija bojim se da će biti sve manje onih koji će se odlučiti za ovaj posao – smatra naša sugovornica.

Anđelkin sin, 13-godišnji Duje, također ima downov sindrom, a trenutno pohađa 6. razred u COO Juraj Bonači.

Duje ima pomoćnicu koju dijeli s još jednim dječakom, bez nje bi teško funkcionirao i doista sam joj neizmjerno zahvalna kao i Udruzi »Moje dijete« koja nam pruža pomoć i podršku – kazala je Anđelka Radić.

Nadamo se da će sustav prepoznati važnost djelovanja pomoćnika i konačno im riješiti status. Njihovo iščekivanje je i naše iščekivanje jer ne znamo kako bismo funkcionirali bez njihove pomoći – poručile su naše sugovornice.

»ZABORAVLJENE IGRE I BROJALICE« PROJEKT UČENIKA 4.B I 2.A RAZREDA OSNOVNE ŠKOLE VJEKOSLAVA PARAĆA – Granice baštine i igre

SOLINSKA KRONIKA 330, 15. veljače 2022.
Marijana BATARELO-JELAVIĆ
Foto: Jakov TEKLIĆ

– Cilj nam je revitalizirati igre koje su 70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća igrali roditelji te djedovi i bake naših učenika – rekla je knjižničarka Nada Topić dodajući kako učenici od početka školske godine istražuju te pokušavaju naučiti pravila i popularizirati stare igre među svojim vršnjacima

Četvrtaši Stipe i Petar podučavaju učenike drugog razreda Bornu i Jerka staroj igri »Neka tuče, neka tuče…«

Učenici 4.B i 2.A razreda Osnovne škole Vjekoslava Paraća predstavili su 2. veljače u prekrasnom ambijentu salonitanskoga amfiteatra projekt »Zaboravljene igre i brojalice« kojega provode od početka ove školske godine. Predstavljanje projekta organizirano je u sklopu zimskoga festivala »Solin Winterfest« kao dio tematske cjeline »Naslijeđe«.

U projektu sudjeluju učenici 4.A i 4.B razreda, učenici viših razreda polaznici Likovne radionice, učiteljice razredne nastave Snježana Bonacin i Jelena Žunić, ujedno koordinatorica projekta, učiteljice glazbene i likovne kulture Đurđica Kalebić i Sanja Mirošević, učiteljica engleskoga jezika Ivana Polić te školska knjižničarka Nada Topić.

– Cilj nam je revitalizirati igre koje su 70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća igrali roditelji te djedovi i bake naših učenika – rekla je knjižničarka Nada Topić dodajući kako učenici od početka školske godine istražuju te pokušavaju naučiti pravila i popularizirati stare igre među svojim vršnjacima.

Od koordinatorice projekta, učiteljice 4.B Jelene Žunić doznajemo kako je početku provedbe projektnih aktivnosti prethodila anketa među učenicima četvrtih razreda te je tom prilikom uočeno kako djeca vole provoditi vrijeme na otvorenom, ali da je broj igara koje poznaju jako malen.

Igra »Škatule batule« zahtijeva mnogo mašte i vještine

– Prva aktivnost koju smo proveli bilo je istraživanje u knjižnici gdje su djeca u raznoj literaturi pronašla igre iz prošlosti, a potom su o njima razgovarali sa svojim starijim ukućanima.

Nakon toga smo u našoj školi ugostili novinarku i publicistkinju Miu Sesartić koja nam je predstavila svoju najnoviju knjigu »Meni će Pluton uvik bit planet« u kojoj opisuje svoje djetinjstvo tijekom 70-ih i 80-ih godina prošloga stoljeća na solinskoj Širini uključujući i igre koje je igrala sa svojim vršnjacima, a koje nam je tom prilikom demonstrirala – rekla je učiteljica Žunić.

U nastavku projekta učenici će zajedno s učiteljicom glazbene kulture Đurđicom Kalebić predstaviti naučene brojalice, a potom predvođeni učiteljicom Snježanom Bonacin oslikati školsko dvorište kako bi ga što više prilagodili igranju starih igara poput školice i slično.

– Nakon toga planiramo napraviti intervju s nekim od djedova ili baka naših učenika, a uz sve to i dalje ćemo predstavljati »Zaboravljene igre i brojalice« u sklopu javnih kulturnih događanja.

Svakako bih spomenula i to, da je ovaj projekt dobio potporu Centra izvrsnosti Županije splitsko-dalmatinske koja je osigurala sredstva i ovom prilikom im želimo zahvaliti što su nas podržali – poručila je Nada Topić dodajući kako je igra od pamtivijeka sastavni dio djetinjstva te predstavlja važan dio kulture življenja, pa u tom smislu i nematerijalne kulturne baštine koju učenici i učitelji OŠ Vjekoslava Paraća svojim projektom nastoje sačuvati od zaborava.

Potvrđeno osmijehom

U prezentaciji starih igara i brojalica u salonitanskomu amfiteatru sudjelovali su učenici 4.B razreda s učiteljicom Jelenom Žunić i učenici 2.A razreda s učiteljicom Ines Popović. Stariji učenici mlađima su predstavili četiri igre: »Neka tuče,neka tuče…«, »Škatule batule«, »Lanac probijanac« i »Paukova mreža – Olimpijada«, te brojalicu »Okoš bokoš«.

– Za neke od ovih igara sam prije čuo, ali nisam znao kako se igraju – rekao je četvrtaš Karlo.

Njegova vršnjakinja Korina otkrila je kako je već prije od mame naučila neke igre, a posebno joj je draga »Ledena baba« koju je naučila igrati i svoje prijateljice.

Četvrtašice Mila i Sara upoznale su nas s brojalicom »Okoš bokoš« koju su naučile od učiteljice, a koju su one ovom prilikom predstavile učenicima drugoga razreda, Petri, Toniju, Luciji i Marinu.

– Nemojte pljunuti u šaku, nego samo kažite »pu« – podučile su ih Mia i Sara.

Malo dalje od njih Marino, Ante, Jerko, Borna i Ena igraju »Lanac probijanac«. Otkrivaju kako im je ovo jedna od najdražih igara.

– Najljepše je kada se svi zajedno igramo na velikom odmoru. Ove stare igre su baš super – poručili su razigrani mališani, a njihov osmijeh najbolja je potvrda kako je igra jedan od najvažnijih i najljepših trenutaka djetinjstva.

SAMOSTALNA MEMORIJALNA ZBIRKA JOZE KLJAKOVIĆA PRIREDILA IZLOŽBU »KARIKATURE JOZE KLJAKOVIĆA – IZ FUNDUSA ZBIRKE« – Temperamentnost i duhovitost u crtežu

SOLINSKA KRONIKA 329, 15. siječnja 2022.
Piše: Mario MATIJEVIĆ
Fotografije: Samostalna memorijalna zbirka Joze Kljakovića

Izložbu prati dvojezični katalog koji uređuje i potpisuje autorica Lidija Fištrek, a koji na 30 stranica A4 formata uz uvodni tekst o izložbi, biografske crtice o Kljakoviću i katalog izloženih djela kroz sedam poglavlja obrađuje Kljakovićevu karikaturalnu umjetničku djelatnost. Tematske tekstove Lidije Fištrek u katalogu na izvrstan način nadopunjava i tekst prof. dr. sc. Frane Dulibića

Približavajući se pedesetoj obljetnici osnutka Memorijalna zbirka Jozo Kljaković, a koja odnedavno nosi prefiks »Samostalna«, na zagrebačkomu Rokovu perivoju proteklu je godinu zaključila priređivanjem izložbe »Karikature Joze Kljakovića – Iz fundusa Zbirke« kojoj je pak autorica Lidija Fištrek, voditeljica Zbirke.

Držeći tako u zadnje vrijeme prepoznatljivi »allegro moderato« brojnim izložbama, predavanjima, predstavljanjima publikacija i različitim manifestacijama Zbirka je i u ovoj panedmijskoj godini dala značajan doprinos promicanju osobe i stvaralaštva hrvatskoga velikana Joze Kljakovića.

Izložba se prepoznatljivo konceptualno u potpunosti nastavlja na prethodne kojima je predstavljeno Kljakovićevo sakralno slikarstvo ili pak njegov izričaj u scenografskomu području kao i (novo)otkupljena djela kojima je obogaćena sama Zbirka.

Nadalje, izlaganjem opusa od 48 karikatura čije se fotografije nalaze u fundusu Samostalne Memorijalne zbirke Jozo Kljaković na najizvrsniji je način obilježena i 52. godišnjica slikareva preminuća.

Izložbu prati dvojezični katalog koji uređuje i potpisuje autorica Lidija Fištrek, a koji na 30 stranica A4 formata uz uvodni tekst o izložbi, biografske crtice o Kljakoviću i katalog izloženih djela kroz sedam poglavlja obrađuje Kljakovićevu karikaturalnu umjetničku djelatnost. Tematske tekstove Lidije Fištrek u katalogu na izvrstan način nadopunjava i tekst prof. dr. sc. Frane Dulibića.

Prema pisanju Lidije Fištrek u uvodnomu dijelu kataloga najpoznatije Kljakovićeve karikature datiraju iz 1917. i 1918., a pripadaju razdoblju art decoa i postkubizma. Na karikaturama Joze Kljakovića oživljen je cijeli niz zagrebačkih umjetnika, novinara, profesora i političara.

– Na pomalo duhovit način Jozo Kljaković vještom rukom i oštrim okom bilježi karakteristike fizionomija poznatih ličnosti 20-ih i 30-ih godina 20. stoljeća. Njegov karakter i duhovitost u crtežu, kao i neuobičajeno golemi formati, zaslužuju istaknuto mjesto u povijesti karikature. Kljakovićeva najpoznatija i ujedno najveća karikatura pod nazivom »Umjetnost i ljepota«, koju u literaturi možemo pronaći i pod nazivom »Bakanal« umjetnosti i ljepote, nastala je 1922. i čuva se u fundusu Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu. Karikatura prikazuje skupni portret važnih hrvatskih slikara i kipara u karakterističnim pokretima pri radu i odražava izvrsnu sposobnost prodiranja u karakterne osobine pojedinaca – ističe autorica izložbe.
Nadalje govoreći o važnosti karikature i ovoga dijela Kljakovićeva likovnoga opusa Fištrek apostrofira Kljakovićevu poznatost u svijetu karikature.

– Često karikature daju bolju i uvjerljiviju informaciju o nekoj ličnosti i događaju nego napisane riječi. Iako neupućenima može izgledati da je Kljaković nepoznat kao karikaturist jer su njegove karikature zaboravljene, 20-ih godina prošlog stoljeća njegov je talent za karikaturu bio poznat i izvan umjetničkih krugova – zaključuje autorica izložbe u uvodnomu dijelu kataloga napominjući kako je zbog zanimljivosti građe ovu temu stručnim tekstom obradio prof. dr. sc. Frano Dulibić.

IZ KATALOGA IZLOŽBE: Karikatura – drugo lice slikara Kljakovića

U sjeni Kljakovićeva konzervativnog odnosa prema slikarstvu nastajale su karikature koje otkrivaju slikarevo manje poznato lice. Danas znamo za manji broj sačuvanih Kljakovićevih karikatura, kao i nekoliko desetaka objavljenih u tisku. Iako malen dio opusa, po svojoj upečatljivosti, prepoznatljivosti i recepciji u vrijeme kada su nacrtane i objavljene, Kljakovićeve karikature nezaobilazan su doprinos povijesti portretne karikature u Hrvatskoj. Premda neupućenima može izgledati da je Kljaković nepoznat kao karikaturist jer su njegove karikature danas zaboravljene, dvadesetih godina 20. stoljeća njegov talent za karikaturu bio je poznat čak i izvan umjetničkih krugova. Njegov karakter, temperamentnost i duhovitost u crtežu, te neuobičajeno golemi formati (čak i u svjetskim okvirima), zaslužuju istaknuto mjesto u povijesti karikature u Hrvatskoj. Najčešći motiv njegovih karikatura bili su kolege, prijatelji i znanci iz umjetničkih krugova koji mu često nisu ostajali »dužni« te su na karikaturu uzvraćali karikaturom.

Toma Rosandić, kipar

Kao karikaturist postao je poznat prije svega po prigodnim karikaturama velikoga formata, a samo sporadično objavio bi poneku portretnu karikaturu u tisku. Kljakovićeva karikatura članova Grupe nezavisnih umjetnika iz 1924. najvjerojatnije je nastala kao unikatni plakat za izložbu Grupe u Karlovcu, a tiskana je i kao fotografska razglednica. Originalni crtež je izgubljen, no iz reprodukcije se može pretpostaviti da je bio velikog formata. Na skupnom portretu Kljaković je prikazao značajne hrvatske slikare i kipare u karakterističnim pokretima pri radu, uspjevši izvrsno prodrijeti u karakterne osobine pojedinaca. Na karikaturi su prikazani svi tadašnji članovi Grupe nezavisnih umjetnika: Ljubo Babić, Zlatko Šulentić, Ivan Meštrović, Vladimir Varlaj, Marin Studin, Frano Kršinić, Jeronim Miše, Vladimir Becić i Jozo Kljaković. Iako je unutar kadra prikazano mnoštvo likova, to ne predstavlja kompozicijski problem za Kljakovića.
Dapače, očito je da je Kljakoviću bilo stalo na duhovit način prikazati stvaralački žar skupine aktivnih i ambicioznih umjetnika. Na ovoj, kao i na dvjema sačuvanim karikaturama grupe umjetnika, autor je prikazao i sebe. Zanimljivo je da se »nije štedio«, nego je sebe karikirao na sličan način na koji su njegovi kolege i znanci prikazali njegov lik u karikaturi.
Najzanimljivija je Kljakovićeva karikatura nazvana »Umjetnost i ljepota« iz 1922. za koju se donedavno nije znalo da je sačuvan njezin izvorni crtež. Bila je poznata preko fotografske razglednice izdužena formata. Karikatura prikazuje više od dvadeset iznimno komičnih muških aktova u krajoliku, poput bogova na Olimpu ili mitoloških likova u Arkadiji, među koje se umiješalo i nekoliko satira. Glave (i tijela) većinom su portretne karikature profesora onodobne zagrebačke Kraljevske akademije za umjetnost i umjetni obrt.
Ova karikatura nije samo sjajan primjer portretnih karikatura hrvatskih umjetnika s izvrsnom karakterizacijom svakog pojedinog lica, nego istodobno predstavlja i rijedak primjer iznimno uspjele karikature tijela u vidu aktova, karikature koja može nastati samo kada autor dobro poznaje sve osobe koje prikazuje. Istaknimo i činjenicu da je ova karikatura po formatu najveća u povijesti hrvatske karikature, a rijetkost je i u svijetu. Visinom od tri metra, a dužinom od čak šest metara, istodobno je i parodija monumentalnih mitoloških i povijesnih kompozicija. Nastala je za proslavu Kraljevske akademije za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu 1922. (zabavu nazvanu »Tutankamon«), i bila je postavljena u tada novootvorenom varijeteu »Slivnjak«, u podzemnim prostorijama. Karikatura »Umjetnost i ljepota« danas se nalazi u vlasništvu Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu. Nažalost, nisu nam poznata svjedočanstva o učinku koji je morala izazvati kod sudionika proslave, ali postoji neobjavljeni Kljakovićev zapis koji djelomice razjašnjava neobičnu kompoziciju u čijem se središtu nalazio slon kojeg je modelirao Frangeš. »…Toga Frangešovog slona ja sam upotrijebio u svojoj velikoj karikaturi, kao centar moje kompozicije, koja je predstavljala povorku sviju zagrebačkih umjetnika. Neki su vukli slona neki su gurali slona. Jedni su plesali oko njega, drugi stupali uz njega. Najmlađi su grabili naranče koje su izlazile ispod slonova repa. Povorku je predvodio Crnčić, a Babić je lebdio u zraku sa šišmiševim krilima, nad svima. Na slonu je sjedio ružičasti i debeljuškasti Valdec, sa umjetničkim amblemom u ruci. Na završetku te povorke, na jednoj pećini, stajali su dva beogradska istaknuta umjetnika: Dobrović i Rosandić, i promatrali to hrvatsko umjetničko roblje. U špilji te opačine naslikao sam sebe, sa oreolom oko glave. Slika je bila temperom izvedena, a umjetnici svi golišavi i iskarikirani…«.
Ovom autorovu svjedočanstvu prethodila je pretpovijest te karikature koja je sačuvana od zaborava zahvaljujući detaljnom opisu Antonije Tkalčić Koščević. Prema autorici, ta se pretpovijest dogodila dvanaestak godina ranije kada su građani Zagreba na gradskim ulicama mogli vidjeti nadrealni prizor sličan spomenutoj karikaturi. Studenti likovne akademije, uz neke profesore, na »Dječji dan« aktivno su sudjelovali u priredbama, pa tako i 1910., kada su načinili velikog slona od papira, a upravitelj povorke bio je Rudolf Valdec. Iznimno smiješna kostimirana povorka obogaćena cirkuskim likovima zasigurno je bila senzacija, a detaljan i dirljiv opis Antonije Tkalčić Koščević otima zaboravu tu duhovitu epizodu iz povijesti svakodnevice i završava nostalgičnim zaključkom: »Prašina zaborava pala je na ovu generaciju, a rat pokopao.«
Treća iznimno zanimljiva karikatura prikazuje glavne predstavnike umjetničke grupe »Zemlja«. Nastala je oko 1932. i bila je potpuno zaboravljena do 2007. kada je donacijom Sergea Warinera dospjela iz Pariza u Zagreb. Na karikaturi su prikazani Krsto Hegedušić, Antun Augustinčić, Oton Postružnik, Ivan Tabaković i mecena »Zemljašima«, Irina Aleksander. Iza strašila skrivaju se dvije male figure promatrajući ostale: Omer Mujadžić i Frano Kršinić. Iza Krste Hegedušića koji ore njivu vide se mladi izdanci kukuruza i razbacane male slike. Vladimir Crnković piše kako je u tim slikama moguće prepoznati pojednostavljene dijelove ranih Generalićevih akvarela te mu je to omogućilo da ovaj Kljakovićev crtež datira u vrijeme oko 1932. Na ovoj karikaturi Kljaković je manje ekspresivan u izrazu nego što je to znao biti na ranijim primjerima te je bliži monumentalnoj jasnoći i jednostavnosti koja kao da želi stvoriti parodiju Hegedušićeva slikarskog izraza iz tog razdoblja, odnosno parodiju »zemljaškog« likovnog izraza, te nas u skladu s tim asocira i na brueghelovske karakteristike.
Nekoliko Kljakovićevih portretnih karikatura nalazimo objavljene u Koprivama sredinom 1921. Osim karikatura u Koprivama, ističu se i karikature sačuvane u Memorijalnoj zbirci Joze Kljakovića u Zagrebu, izrazito kubističkog izraza (Blagoje Bersa, Pecija Petrović, Gustav Krklec). Među tim karikaturama izdvaja se ona Ive Vojnovića objavljena u Književnoj republici 1924. kao ilustracija uz Krležin tekst, a koja je izvedena poput najozbiljnijeg, vrlo solidnog kubističkog crteža. Kada ne bismo znali ništa o Kljakovićevu iznimno konzervativnom odnosu prema avangardnim pravcima prve polovice 20. stoljeća, a posebice o njegovu negativnom mišljenju o Picassu, tada ne bismo niti pomislili da bi to mogla biti karikatura, nego bismo vjerovali da se radi o kubističkom crtežu.
Crteže poput kubističkog portreta Ive Vojnovića smatramo karikaturama jer možemo pretpostaviti da je Kljaković želio pokazati kako je lako usvojiti avangardni izraz, a vjerojatno i da je to pitanje likovne pomodnosti, te kako na kubistički način transformirani portreti mogu djelovati smiješno. To je posebno zanimljivo u kontekstu činjenice da je u hrvatskoj likovnoj umjetnosti rijedak kubistički crtež poput nekoliko Kljakovićevih koji su toliko dosljedni u svojoj kubističkoj izražajnosti.
Sličan postupak vidimo i na nekoliko crteža na kojima prevladavaju kuboekspresionističke značajke (Milan Begović, Ljubo Wiesner, Petar Konjović, Vjekoslav Klaić), a inačicu tih karakteristika vidimo i na uljima na platnu koja su zapravo karikature: Hrvatski dramski pisci, s istaknutim Krležom u središtu kompozicije i Umjetnička zavist s Meštrovićem. U neobjavljenom rukopisu Kljaković je zapisao da su te slike »bile persiflaža Lhotovog kubizma, koga su bili preuzeli neki naši mladi slikari.«
Spomenimo i da su sačuvane dvije fotografije Kljakovićevih slika (tehnika ulja na platnu ili kartonu) na kojima se izruguje Picassu i kubističkom načinu slikanja. Sve to potvrđuje Kljakovićevu intenciju da karikaturu koristi kao sredstvo za ismijavanje modernizma i raznih avangardnih tendencija. Karikaturu u tehnici ulja na platnu, Kljaković je na drugačiji način upotrijebio naslikavši sliku »Maske« 1949.
Prikazao je slikara kako sjedi u atelijeru okrenut leđima promatraču, te dovršava jednu od maski koju vješa na zid. Lako je prepoznati da su na slici prikazane maske vodećih političara u razdoblju Drugog svjetskog rata. Iznad slikareve glave obješene su karikaturalne maske Hitlera, Staljina i Mussolinija, lijevo i desno u razini slikareve glave nalaze se Roosevelt i Churchill, a moguće je prepoznati i ostale poput De Gaullea u gornjem lijevom kutu. Poruka je jasna: svi moćni političari, svjetski lideri koji odlučuju o sudbini svakog pojedinca, jadni su ispod svojih karikaturalnih maski kojima paradiraju svijetom.
Mnogi tekstovi upućuju na to da karikatura u Hrvatskoj nikada nije uspjela steći status ravnopravan ostalim likovnim vrstama. U većoj ili manjoj mjeri smatrala se manje vrijednim oblikom likovnoga izražavanja. To je itekako osjetio Jozo Kljaković jer kada se u likovnim kritikama negativno pisalo o njegovu slikarstvu, često se podcjenjivačkim tonom isticalo da je on izvrstan karikaturist. Karakterističan primjer je Iso Kršnjavi koji je 1924. dao iznimno negativnu ocjenu Kljakovićeva štafelajnog i fresko slikarstva za Vijenac i potom za češki Prager Presse, kada je pišući o Kljakovićevim freskama za crkvu sv. Marka, nazvao Kljakovića »karikaturistom koji je prema tome i riješio svoju zadaću«. Potom je Lunaček u Obzoru uzvratio tekstom »Što pišu o Hrvatima u stranim novinama« te braneći Kljakovića zaključio: »Ta zar je moguće uopće pomisliti da će u Pragu vjerovati da župne crkve u Jugoslaviji i to u Zagrebu gdje je centar umjetnosti, naručuju karikature. To je mogao g. Kršnjavi napisati da su Koprive ilustrirani molitvenički tjednik.«
Kljaković je od malih nogu pokazivao talent za karikaturu, no nije mu posvećivao posebnu pozornost, već je karikature crtao prvenstveno za zabavu. Iako su njegove karikature često hvaljene, nikada nije bio stalni suradnik nekog humorističkog časopisa poput drugih istaknutih hrvatskih karikaturista koji su u to vrijeme primali sasvim pristojne honorare za svoje karikature. Već u djetinjstvu i ranoj mladosti provedenima u Solinu i Splitu, gotovo je sigurno bio upoznat s djelovanjem splitskog kruga karikaturista.

Umjetnost i ljepota, 1922.

Dalmatinski karikaturisti mogli su ga se dojmiti, prije svega prenijevši na njega sklonost portretnoj karikaturi čitave figure. Nakon studiranja u Pragu, Rimu i Parizu (gdje je studirao fresko slikarstvo uz koje se njegov rad najviše povezuje), za vrijeme boravka u Zagrebu stvorio je u karikaturi prepoznatljiv izraz individualnih značajki, sasvim suprotan slikarskom dijelu svoga opusa. U karikaturi je pokazao kako je svoj slikarski izraz mogao ostvariti ne nekoliko vrlo različitih načina, ali je svjesno, unutar realističkih tendencija prve polovice 20. stoljeća, odabrao neoklasicističke elemente, ostavši trajno skeptičan prema dosezima avangardnih pokreta i gotovo svega što je producirala moderna njegova vremena.
Frano DULIBIĆ

SOLINSKE ULICE – POGLED KROZ SJEĆANJA I SADAŠNJOST – »Žila kucavica« u gradskomu središtu

SOLINSKA KRONIKA 329, 15. siječnja 2022.

Piše: Branko GRGIĆ BARKOV
Fotografije: Jakov TEKLIĆ

Tri velike prometnice koje dijele i povezuju Solin uzdužno, nose značajna imena: jugoistočna Marulićeva, središnja Zvonimirova i sjeverozapadna Radićeva, poprečno ih povezuje Ulica dr. Franje Tuđmana. Zaista odabrani nazivi sažeto povezuju razdoblja naše državnosti i korijene kulture. Fizički su nastale u različitim vremenima i na različite načine

Od vremena daleke prošlosti, kada smo se uspravili na dvije noge pa do današnjih dana suvremenoga društva trudili smo se stvoriti mrežu putova i cesta. Cilj je uvijek bio isti, omogućiti što lakšu međusobnu komunikaciju i što brže svladavanje udaljenosti.

O tome nam pak govori i bogatstvo našega jezika razlikujući nazive; staze koje smo možda prve utabali (šumske staze, kozje staze), putove po kojima smo putovali (poljski put, brdski put) i konačno brze prometnice po kojima se danas kreću vozila velikim brzinama (ceste 1. i 2. reda, autoputovi).

Kada smo se dovoljno namnožili počeli smo se grupirati u zaseoke, sela, gradiće, a danas su to postali gradovi i ogromne zajednice čiji se prirast više ne može niti kontrolirati. U gusto naseljenim i urbanim sredinama lakše su komuniciranje i snalaženje omogućile ulice.

Prostori s obostranim ulazima kroz koje ulazimo u naše kuće, stanove, dućane, a zbog čega se i zovu ulice. S vremenom su ti prolazi i ulazi, ulice dobili imena i kućne brojeve, koji su se nerijetko mijenjali sukladno postojećim vlastima i ideologijama. Ne kaže se slučajno da je ime znak i obilježje ljudi i vremena.

Stari Solin ili Solin moga djetinjstva bio je netipično dalmatinsko mjesto, bez kaleta, bez trga, bez nekoga središta. Raštrkan po obroncima i padinama Kozjaka tek nešto gušće poredan uz Jadro ili glavnu seosku cestu. Mali zaseoci ili susjedstva nazivani prema većinskim prezimenima starih obitelji ili prema toponimima na kojima su izgrađeni. Paraći, Gašpini, Ponkovi, Bašini, Japirkovi… Rupotina, Bilice, Donja Strana i sl.

Odlučio sam stoga kroz nekoliko nastavaka u Solinskoj kronici napisati mali dio svojih sjećanja i današnjih zapažanja vezanih uz današnje tri velike solinske ulice. Svjestan sam činjenice da su sjećanja nestalna jer ih velike vremenske udaljenosti čine slabijima i promjenjivijima, a današnja opažanja su individualni pogledi s obzirom na važnost detalja koje autor daje.

Tri velike prometnice koje dijele i povezuju Solin uzdužno nose značajna imena. To su: jugoistočna Marulićeva, središnja Zvonimirova i sjeverozapadna Radićeva, poprečno ih povezuje Ulica dr. Franje Tuđmana. Zaista odabrani nazivi sažeto povezuju razdoblja naše državnosti i korijene kulture. Fizički su nastale u različitim vremenima i na različite načine.

Ulica Kralja Zvonimira

Ovo je najstarija ulica u Solinu (barem kada se promatra s gledišta novijega vremenskog razdoblja). Listajući »Atlas – kartografski spomenici hrvatskog Jadrana« u izdanju AGM-a, Zagreb 1995., na starim gravurama ne može se naći precizna lokacija niti pravac pružanja današnje Zvonimirove ulice. Naznačeni su prometni pravci između istaknutoga Klisa prema Splitu, uvijek prisutna rijeka Jadro i poneki ostatak antičkih objekata.

Ako se pak preskoči nekoliko stoljeća i zađe u sredinu dvadesetoga (od kada postoje moja sjećanja), otkrije se da je Zvonimirova ulica glavna poveznica između Splita i ovoga dijela Dalmacije sa zaleđem i dalje s Bosnom. Tako je ova seoska cesta bila i ostala »žila kucavica« čitavoga Solina.

Najvećim je dijelom položena preko vanjskih bedema Salone, od Bilankuše pa do Kapelice je to i dokazano prilikom brojnih arheoloških istraživanja koja su provedena za potrebe polaganja komunalnih instalacija.

Pamtim mijene i važnije događaje koji su se odvijali po njoj. Tu sam po prvi puta vidio čete naoružanih vojnika, kolone mazgi i opreme koji su pedesetih godina marširali na ukrcaj u luku i pjevali »Zona A, zona B, bit će naše obadvije«.

Prvi razred Osnovne škole u školskoj godini 1952./’53.

U prvi razred osnovne škole krenuo sam na Reviju (današnji River) pa ovdje prilažem fotografiju malih prvašića snimljenu na skalinama uz vodopad.
Otvaranjem škole na Bilankuši, svakodnevno smo do nje hodali ovom ulicom i promatrali što ima novoga ili zanimljivog za djecu u odrastanju na selu.

Prolazili smo pokraj dvije mesnice, brijačnice, ulaza u Macel (klaonicu), velike mlinice, dućana mješovite robe, pekarnice, gostionice, postolarije i tri funtane. To je bilo uglavnom sve. Nezanimljivo za nas.

Pošta je bila na početku ulice, u privatnoj kući. Unutra je bila jedina telefonska govornica u čitavom Solinu. Privatne parcele su bočno doticale ulicu i činile privraća i vrtove između pojedinačnih kuća. Uz ulicu je s lijeve strane bila duga foša u koju su se slijevale kišne vode na ulicu i razne otpadne vode, a završavala je na Širini u rijeci. Dugo je bila otvorena i pružala ružne vonje i sivilo seoske kloake. Kad su je jednom prekrili betonskim pločama to je bio veliki napredak u komunalnom redu staroga Solina.

Ali fizika ulice nikada nije bila bogzna što pa ni sjećanja na to nisu bitna. Događaji uz nju su rijetki i upečatljivi i dugo ostaju zapisani u sjećanju. Kao što su jutarnje budnice, kada je limena glazba naviještala državne praznike.

Muzika iz zvučnika na drvenim stupovima s drečećim marševima. Sprovodi sa Širine s mrtvačkom kočijom i visokim vijencima od palmi. Maškarade i derneci, jata tuka koje su seljanke iz Zagore šibama gonile prema vratima Macela pred Božićne blagdane. Kod Buffeta na Širini ispred kojeg je u kasnim poslijepodnevnim satima jedan stari gospodin svirao na zlatnoj harfi. Fanteka i svih čuda jednog cirkusa. Prvih vožnji na ringišpilu na livadi današnjeg parka. Straha pri gledanju nepokretnog udava ispod staklenog poklopca. Ne mogu preskočiti nedjeljna događanja u Bašti Gašpić. Roditelji su nas vodili popit narančadu iz staklenih boca. Pića su se hladila u gajbama u rijeci, a piva se točila iz bačava. Uvečer smo slušali muziku uživo. Na svojim instrumentima su svirali i pjevali Mijo, Jugoslav i Marinko. Parovi su plesali na betonskom podiju. Vješti flamanski slikar bi sve ovo lako skupio u samo jednoj slici seoskog života.

Kakva je ulica danas?

Zadržala je svoje gabarite i položaj u prostoru kakvi su bili i ranije.

Obogatila se novim sadržajima, zasvijetlila semaforima i zagušila automobilima. Oni kojima se žuri ne vole je, ali oni koji njome hodaju imaju vremena obazirati se i primijetiti neke detalje koji podsjećaju na prošlost ili »blagodati« sadašnjosti.

Ima i kontinuiteta jer se i dalje na nekim mjestima krumpir uzgaja uza sami rub ulice, a i maslinici su u punomu sjaju uz privraća obiteljskih kuća. Nogostupa uglavnom nema obostrano, a često su suženi na svega tridesetak centimetara pa se njima ne mogu mimoići dvije osobe. Pridoda li se ovakvomu stanju i pokoji hidrant postavljen usred nogostupa ili primjerice dio bunkera iz Drugoga svjetskog rata koji je na jednomu mjestu doslovno prepolovio površinu nogostupa, lako je zamisliti kako se teško pješaci snalaze u svemu tome.

Međutim ni vozačima nije jednostavan ulazak u Zvonimirovu ulicu. Izgradnjom velikoga prometnog čvora na Širini ona je naime postala gotovo slijepa ulica.

Jedino pravac iz Splita ima krajičkom desne trake izravan spoj s početkom ulice. Svi ostali koji se kreću iz Svetoga Kaja, Radićeve ulice, Vranjica preko Meteriza ili iz Marulićeve, a žele ući u samo gradsko središte moraju se uspeti nadvožnjakom prema Splitu i čekati trenutak da se iz sporednoga spoja (bez trake za ubrzavanje!) poprečno uguraju u silazni krak i uz dosta sreće odvezu prema ulazu u Solin.

Takvo prometno rješenje onemogućilo je izravan dolazak do npr. Parka na početku ulice, restorana, veterinarske stanice, pazarića, stanovâ, poslovnicâ i tako sve do početka dvosmjerne regulacije prometa u sredini kratke dionice Zvonimirove ulice. Ovo je za mene degradiranje najvažnije i najživlje ulice grada Solina, odnosno samoga gradskoga središta.

Početak ulice resi najstariji i najljepši park u Solinu.

Čitavome je parku nasušno potreban sustavni pristup i cjelovito projektno rješenje

Tu su ostatci stogodišnjih stabala platana, spomenici, dječja igrališta i kao najnoviji sadržaj je na brzinu izvedena »skate« rampa za mlade i njihove potrebe za vještinom klizanja i preskakanja. Sami park je ozbiljno nagrizlo i nedavno izgrađeno parkiralište. Zbog čega ovo sve napominjem?

Ovomu je prostoru nasušno naime potreban sustavni pristup i cjelovito projektno rješenje iz kojih bi se zatim crpili pojedinačni detalji kako bi jednoga dana zablistao na pravi način, a sada, odnosno odavno već nije tako. Stvari se događaju potpuno slučajno. Hortikulturno je u potpunosti zapušten (osušeni jablani čekaju da ih netko posiječe prije no što padnu nekome na glavu ili parkirani automobil).

Veliki vodoskok kao atrakcija i živost leži zapušten unutar korita rijeke pa niti kadikad, u sparnim ljetnim danima ili u vrijeme vikenda ne uljepšava ovaj divan park omeđen rukavcima bistre rijeke. Nadam se boljim vremenima. Kada?

S obzirom da već pišem o, za mnoge nebitnim stvarima, o samomu početku ove ulice napomenut ću još dvije »sitnice«.

Ispred zgrade pošte davno je podignut obzid u trokutastomu obliku u kojemu se u svojevrsnoj minijaturi htjelo prikazati poznate salonitanske arheološke lokalitete. Pokušaj je u potpunosti neuspio jer je rješenje bilo više za kućnu upotrebu negoli za javni prostor.

Danas je to sve razbijeno i krhotine kamena su razbacane ispod već odrasloga stabla. Zar se taj lijepi prostor, oaza u samomu gradskom središtu ne bi mogao hortikulturno urediti zasađivanjem prikladnog niskog zelenila i cvijeća? Sigurno bi bio ljepši ukras gradu negoli ovaj zapušteni detalj u strogom gradskom središtu.

Zadnji primjer javno neprihvatljivoga zauzeća prostora s jednim na brzinu sklepanim kafićem nikako ne mogu preskočiti.

Solin je nekada naime bio poznat po točionicama i dobrim zalogajima onoga vremena. Gostionice su nudile jednostavna domaća jela i pića te privlačile bonkuloviće iz Splita i okolice.

Danas su to kafići, okupljališta mladih i starijih. Lijepo su i u trendu današnjih interijera uređeni. A onda u samo jedno poslijepodne među njima se pojavila vanjska terasa izgrađena plastičnom imitacijom drvenih dasaka i stupova, opasana cimama konopa, a omeđena posudama sa zabodenim plastičnim cvijećem. Idilu osigurava i mali vodoskok između (plastičnih) bačava.

Mislio sam da je riječ o scenografiji za neki kaubojski film i da je sve to kratkoga vijeka. Taman. Stoji tu već od ljeta i pokazuje nam kako se može raditi što je koga volja. E po meni ne može, ako se degradira javni prostor, pa iako je zahvat unutar privatne parcele.

Kafići u najstrožem gradskom središtu postaju ogledalo grada i njegova društva

Grad ima pravo propisati uvjete kojima se određuju detalji s obzirom na vrijednost prostora i okolnoga uređenja. Takvi su nam propisi dobro poznati počevši od Dubrovnika i Makarske pa sve do brojnih drugih gradova na našoj obali.

Završavam ovaj esej o Zvonimirovoj ulici u Solinu. Meni najdražoj i posebnoj jer je svaka kuća u njoj muzej uspomena na događaje i naraštaje žitelja koji su uz nju postojali ili se događali. O njima bih mogao pisati još dugo, ali nema se komu.

Malo nas je ostalo i više nikoga to ne zanima. Lijepe novouređene vrijednosti u njoj poput Gradine i Teatrina sam preskočio. Ljepota je ugodna oku, ali ružnoća više za oko »zapinje«. Možda će se netko drugi odvažiti da napiše i dopuni ova moja opažanja tako da zapisi ostanu u arhivu Solinske kronike.

ZRCALJENJE STUPNJA RAZVIJENOSTI LOKALNE DRUŠTVENE ZAJEDNICE – ŽIVOT NA LANCU – »Treba znati prerezati«

SOLINSKA KRONIKA 329, 15. siječnja 2022.

Piše: dr. sc. Nada TOPIĆ
Fotografije: Ivo PERVAN

Prizorima pasa vezanih lancem svjedočimo i u našemu gradu, u dvorištima privatnih kuća, uz garaže i skladišta, uz radionice i napuštene građevine nejasne namjene. Nemoguće je razumjeti motivaciju vlasnikâ da drže pse godinama vezane u ograničenomu prostoru, često izložene vrućini i hladnoći bez ikakve mogućnosti da se zaštite

Život u polariziranomu društvu u kojemu jedni žive u izobilju, a drugi na rubu gladi, vidljiv je i u odnosu prema životinjama, posebno psima. Dok jedni uživaju punu pažnju i brigu svojih vlasnika dijeleći s njima i stambeni prostor, drugi žive osamljenički i zaboravljeno, vezani lancem u dvorištu ili u nekom malom boksu, čekajući oskudni obrok i rijetku šetnju, ako uopće i nju.

Rezignirani i osuđeni na patnju životare bez ikakve perspektive, bez interakcije s drugim životinjama, bez trčanja i igre, bez osjećaja sigurnosti i korisnosti jer su napravili nešto za čovjeka.

Prizorima pasa vezanih lancem svjedočimo i u našemu gradu, u dvorištima privatnih kuća, uz garaže i skladišta, uz radionice i napuštene građevine nejasne namjene. Nemoguće je razumjeti motivaciju vlasnikâ da drže pse godinama vezane u ograničenomu prostoru, često izložene vrućini i hladnoći bez ikakve mogućnosti da se zaštite.

Psi su vezani uz ljude, ovise o njima, imaju svoju ulogu u ljudskomu životu, bilo kao čuvari, pomoćnici u lovu i ispaši stoke, bilo kao vjerno društvo i pratnja. Promjenom načina života, sigurno se i njihova uloga u ljudskomu životu promijenila, pa su sve češće kućni ljubimci i kao takvi zahtijevaju brigu i pažnju.

Ipak, pojedini vlasnici, očito nesvjesni njihove patnje, drže ih zatočene na lancu čime poništavaju i obezvrjeđuju pseći život, koji zapravo nema nikakav smisao, jer vezani na lancu ne mogu biti čak ni adekvatni čuvari kako to možda njihovi vlasnici zamišljaju.

Vezani, ali uz ljude

Za nadzor nad provođenjem Odluke Grada Solina zaduženi su komunalni redari koji su ovlašteni zatražiti i pomoć policijskih službenika ako naiđu na otpor vlasnikâ pasâ

Protekla 2021. bila je obilježena Nacionalnom kampanjom za Hrvatsku bez pasa na lancu koju su pokrenule udruge Prijatelji životinja, Sklonište Prijatelji Čakovec, Udruga Pobjede i druge članice Mreže za zaštitu životinja, kojom traže hitnu izmjenu postojećega Zakona o zaštiti životinja uvođenjem potpune zabrane držanja pasa na lancu.

Kampanja pod nazivom »Zabranimo lanac« uz »online« peticiju koju je potpisalo više desetaka tisuća građana predstavljena je i putem jumbo plakata s parolom »Treba znati prerezati«.

Višegodišnja borba udrugâ za osiguravanje prava životinja na adekvatne uvjete i dostojanstven život kulminirala je nakon potresnih fotografija koje su pristizale iz ruralnih potresom pogođenih područja u 2020. i koje su prikazivale gladne i zaboravljene životinje vezane lancem bez mogućnosti da umaknu sigurnoj smrti.

Volonteri koji su spašavali životinje ukazivali su na pogubne posljedice držanja životinja, mahom pasa, na lancu koji osim što im onemogućava slobodno kretanje, najčešće nanosi i ozbiljne fizičke povrede.

Zastrašujuća iskustva nakon potresâ i poplavâ

Aktivisti čakovečkoga skloništa Prijatelji poručili su:

– Pse nazivamo najboljim čovjekovim prijateljem, a osuđujemo ih na ropstvo, na život u radijusu od nekoliko metara. Oni, koji po svojoj naravi vole slobodu više nego ljudi, kojima je priroda trčati, njuškati, istraživati, vezani su 10, 15 godina na iste te lančuge da bi što? Umrli u tom istom blatu poput psa Bobija iz okolice Petrinje koji je umirao u agoniji danima dok ga nisu spasili volonteri tek toliko da umre na toplom i uz ljudski dodir i utjehu – poručili su Čakovčani.

Slično iskustvo imali su i volonteri iz osječkoga azila za pse koji su spašavali pse iz poplavljenih područja u Posavini:

– Nezamislivo je koliko ljudi mogu biti okrutni prema onima koje zovemo najboljim prijateljima čovjeka. Čak i danas, sedam godina kasnije, teško je živjeti sa scenama kojima su ti dani bili ispunjeni: mrtvi psi koje nitko nije niti pustio s lanaca kad je Sava krenula nadirati. I danas, baš zbog tih pasa koji se nisu imali priliku niti spasiti, dijelom smo ove kampanje, za sve one koji su danas na njihovu mjestu! Svaki život, ma kako on malen nama bio, velik je onome tko ga živi i za svaki taj život želimo se boriti! – zaključili su osječki volonteri.

Bez općega sustava kontrole i pozitivni solinski primjer

Tijekom 2021. Ministarstvo poljoprivrede održalo je javno savjetovanje o planu zakonodavnih aktivnosti u 2022.

Veliki broj građana i aktivista uključio se u javnu raspravu s komentarima vezanima uz izmjene Zakona o zaštiti životinja zbog zabrane držanja pasâ na lancu. Među najvažnijim prijedlozima udrugâ je da se iz članka Zakona o zaštiti životinja koji propisuje da je zabranjeno »držati pse stalno vezane« izbriše riječ »stalno« i da se dodaju prekršajne odredbe.

Dok god je zakon formuliran u ovomu obliku, omogućava se vlasnicima da životinje drže zarobljene na lancu jer ne postoji sustav koji bi kontrolirao njihovo ponašanje.

Psi su vezani uz ljude, ovise o njima, imaju svoju značajnu ulogu u ljudskomu životu

Grad Solin je jedan od rijetkih hrvatskih gradova koji je donio Odluku o uvjetima i načinu držanja kućnih ljubimaca i načinu postupanja s napuštenim i izgubljenim životinjama (»Službeni vjesnik Grada Solina« br. 10/18, 5/19). U Članku 3, stavak 2 navodi se da »posjednik ne smije ograničavati kretanje kućnim ljubimcima na način koji mu uzrokuje bol, patnju, ozljede ili strah«, a u stavku 3 istog Članka da je »zabranjeno držati pse trajno vezane ili ih trajno držati u prostorima ili dijelu dvorišta bez omogućavanja slobodnoga kretanja izvan tog prostora«, odnosno »vezati pse, osim privremeno u iznimnim situacijama kada ograđivanje dijela dvorišta nije izvedivo. U tom slučaju pas se može vezati na način da mu je omogućeno kretanje u radijusu 5 metara, a sredstvo vezanja i ogrlica moraju biti od takvoga materijala da psu ne nanose bol ili ozljede te da se sredstvo vezanja ne može omotati i samim time skratiti na manje od 5 metara.«

Također, zabranjeno je »trajno i samostalno držanje kućnih ljubimaca na adresi različitoj od prebivališta ili boravišta posjednika, osim u slučaju kada se radi o radnim psima koji čuvaju neki objekt ili imovinu, a posjednik im je dužan osigurati svakodnevni nadzor.«

Komunalni redari i svijest lokalne društvene zajednice

Za nadzor nad provođenjem ove Odluke zaduženi su komunalni redari koji su ovlašteni zatražiti i pomoć policijskih službenika ako naiđu na otpor vlasnikâ pasâ. Prema Odluci, komunalni su redari dužni podnijeti prijavu veterinarskoj inspekciji kada u provedbi nadzora »utvrde da se kućni ljubimac nalazi u stanju na temelju kojega se može zaključiti da životinja trpi bol, patnju ili veliki strah, da je ozlijeđena ili da bi nastavak njezina života u istim uvjetima bio povezan s neotklonjivom boli, patnjom ili velikim strahom.«

Člankom 30. ove Odluke propisane su prekršajne odredbe koje uključuju i novčane kazne za nepoštivanje propisa koji su navedeni u Odluci. U Prilogu 1 propisana je minimalna površina ograđenih prostorâ za pse ovisno o njihovoj težini, kao i veličina pseće kućice. Na mrežnim stranicama Grada Solina istaknuti su kontakti solinskih komunalnih redara kao i prijavni obrazac koji građani mogu ispuniti i prijaviti kršenje prava životinja koja su ovom Odlukom propisana.

Iako je Odluka o uvjetima i načinu držanja kućnih ljubimaca i načinu postupanja s napuštenim i izgubljenim životinjama, koju su lokalne samouprave u obvezi donijeti, veliki korak naprijed u zaštiti prava životinja, važno je naglasiti da svi propisi navedeni u Odluci proizlaze iz samoga Zakona o zaštiti životinja i da tek promjenom Zakona može doći do ujednačenoga postupanja prema životinjama.

Dok se to ne uredi, svaka jedinica lokalne samouprave može na svoj način interpretirati Zakon i različito tumačiti njegove odredbe. Izmjena Zakona dugotrajan je postupak, a Ministarstvo poljoprivrede najavilo je da će tek u 2022. »osnovati povjerenstvo koje će započeti s radom, a u prvom redu s prikupljanjem dokumentacije i izradom analiza nastavno na dostavljene prijedloge za izmjenu Zakona o zaštiti životinja«.

Zaključno govoreći izgleda kako će mnogi psi još dugo živjeti na lancu prije nego se ostvare ciljevi pokrenute kampanje, a do tada jedino preostaje apelirati na savjest i svijest građana i vlasnika pasa da se brinu za životinje koje o njima ovise.

RAZGOVOR S IZV. PROF. DR. SC. DINOM DEMICHELIJEM O PROTEKLIM I TRENUTAČNIM ARHEOLOŠKIM ISTRAŽIVANJIMA U SALONI – Antički grad ponovno otkriva svoje potencijale!

SOLINSKA KRONIKA 328, 15. prosinca 2021.

Razgovarao: Mario MATIJEVIĆ

Salonitanskim je lokalitetima dovoljno posvetiti malo pažnje kako bi u punoj snazi pokazali sav svoj sjaj i veličinu.
Istraživanja istočno od episkopalnoga centra započeta 20. rujna, a koja su trajala do 16. listopada okupila su dosad najveću ekipu sastavljenu od 31 studenta, 5 članova stručne ekipe, 16 volontera iz SAD-a.

Na Kapljuču, na mjestu na kojemu se izvorna austrijska cesta isprepliće s antičkim bedemom odvija se tako arheološka etapa projekta kojoj je cilj pronaći epigrafske spolije u salonitanskim bedemima, a koji su se tijekom povijesti istraživanja Salone pokazale kao najvažniji epigrafski resurs

Godina u kojoj su u Saloni otkriveni senzacionalni arheološki lokaliteti pokazavši ju još većom i važnijom no što je itko dosad znao i pretpostavljao, u kojoj su antički bedemi proglašavani austrijskim cestama, otkriveni pa dekomponirani, drugi pak lokaliteti istraženi pa zasuti radi izgradnje kojekakvih (kulturnih) sadržaja obilježena je i nastavkom sustavnih istraživanja u samoj Saloni, a koja zahvaljujući potonjima evo traju već puna dva stoljeća.

Istraživanja istočno od episkopalnoga centra započeta 20. rujna, a koja su trajala do 16. listopada vodio je izv. prof. dr. sc. Dino Demicheli s Odsjeka za arheologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu u suradnji s Emom Višić Ljubić iz Arheološkoga muzeja u Splitu.
Riječ je o istraživanjima koja se na ovome lokalitetu provode od 2018., a koja se protekle godine zbog nepovoljne epidemiološke situacije nisu provodila.

Prema riječima prof. dr. sc. Demichelija ove je godine sudjelovao 31 student, 5 članova stručne ekipe, 16 volontera iz SAD-a, čime je oformljena dosad najbrojnija istraživačka ekipa.

Građevina s apsidom u episkopalnom centru

– Studenti su došli u okviru terenske nastave, a istraživanje u Saloni pruža im neprocjenjivo iskustvo rada jer se susreću s raznovrsnim materijalom u velikim količinama. Osim toga, imaju prilike sudjelovati u raznim etapama dokumentiranja terena i primarne obrade materijala. Istraživanjima pristupamo dosta organizirano – naglasio je prof. Demicheli nastavivši s riječima hvale za volontere koji su bili vrlo zainteresirani i poprilično agilni jer su znali da dolaze po iskustvo koje su željeli proživjeti u što većem intenzitetu te se nisu štedjeli.

– Naime, sav se iskop na terenu obavlja ručno pa je mašklin glavni alat na većini otvorene površine. Uglavnom se radi o ljudima koji su oduvijek maštali o kopanju na arheološkome lokalitetu, što se dalo primijetiti u njihovom pristupu raznim zadatcima. Neki su već bili prije dvije godine, što je samo potvrda da je radno okruženje vrlo dobro i ugodno čim su poželjeli opet doći iz SAD-a i provesti dio svoga vremena kako bi fizički radili. Kako se radi o terenu sa donekle složenom stratigrafijom, uvijek su radili uz prisutnost nekog od arheologa koji bi ih uputio kako će nešto napraviti i na što obratiti pozornost – istakuno je prof. Demicheli.

Građevina koja svjedoči dugome životu u gradu

Govoreći nadalje o samoj lokaciji istraživanja i njezinoj važnosti unutar episkopalnoga centra u Saloni Demicheli je istaknuo:
– Istraživanje se provodilo sa svih strana apside i unutar nje, otvaranje novih sondi južno i zapadno od apside. U samoj apsidi su otkrivene izvorne ploče hodne površine te ih nismo uklanjali, no istraživali smo na dijelovima gdje su one bile prethodno uklonjene. Budući da se radi o vrlo pravilno izrađenim kamenim pločama, nema sumnje da su nekada nekome poslužile kao već gotov građevinski materijal.

Ostale su sačuvane one koje se nalaze uza zid apside, a na kojem je bila napravljena klupa. Ovako znamo da sav materijal koji se nalazi ispod razine ploča u biti prethodi gradnji ovoga objekta, što je ponovno vrijedan podatak koji će pomoći u određivanju starosti samoga objekta s apsidom. Inače, ovoj se građevini ne zna namjena, budući da je otkrivena tek njezina manja površina.

Njezin se najveći dio nalazi južno od postojeće sonde, a u budućim se istraživanjima nadamo da ćemo joj otkriti funkciju. U proširenju zapadno od apside otkrili smo zid koji je, kako se čini, pripadao susjednoj građevini, a koja se nalazi između tzv. Petrove ulice i građevine s apsidom. Sondu smo na sjeveru proširili do akvedukta te se nadamo da ćemo u dubljim slojevima pronaći odnos akvedukta i strukture koju smo uz njega pronašli.

S istočne strane sonde već smo prije dvije godine pronašli veću otpadnu jamu koja se podvlači ispod lučnoga zida te nam je i materijal ondje pronađen također indikator za dataciju same apside. Od važnijih nalaza može se izdvojiti ulomak natpisa iz 1. ili 2. stoljeća koji je bio odbačen i zatrpan u toj jami – naglasio je prof. Demicheli.

Uspješna sezona u dalmatinskoj metropoli

– Pronađeni materijal uglavnom je iz kasnoantičkoga perioda, premda ima i ranijih komada, uglavnom keramičkih, koji se mogu ranije datirati. Ponešto materijala je iz kasnorepublikanskog i ranocarskoga perioda. Uglavnom se radi o nasipavanju terena iz rimskoga doba pri čemu je korištena zemlja koju su donosili s drugih salonitanskih lokacija, što je prouzrokovalo miješanje materijala iz različitih razdoblja. Tako se može dogoditi da se unutar istoga sloja pronađe dijelove posuda iz 1. i iz 5. stoljeća.

Istraživanju je pak prethodila konzervacija istočnoga kraka apside koji je od početka istraživanja bio zatečen u napuknutome stanju. To smo svakako htjeli sanirati prije nastavka istraživanja, a konzervaciju je vrlo kvalitetno i brzo napravila tvrtka »Kvinar« d.o.o.

Sve u svemu, dosta uspješna sezona s mnogo nalaza, što je svakako očekivano u antičkoj dalmatinskoj metropoli, no koji uvijek iznenade količinom, raznolikošću i ponekim neuobičajenim nalazom – zaključio je prof. Demicheli svoj osvrt na istraživanja provedena u episkopalnomu centru.

Uz austrijsku cestu

Pjesmu sretnih mašklina po salonitanskoj baštinskoj škaji prof. Demicheli je kao voditelj projekta »Novi životi antičkih natpisa: epigrafski spoliji na području srednje Dalmacije« koji financira Hrvatska zaklada za znanost, nastavio istraživanjem bedema i kula južno od bazilike na Kapljuču.

Na mjestu na kojemu se izvorna austrijska cesta isprepliće s antičkim bedemom odvija se tako arheološka etapa projekta kojoj je cilj pronaći epigrafske spolije u salonitanskim bedemima, a koji su se tijekom povijesti istraživanja Salone pokazale kao najvažniji epigrafski resurs.

– Bedemi su naime od svoje gradnje 170. godine bili više puta nadograđivani i popravljani te su se u svim ovim fazama gradnje i reparacije kao građevinski materijal koristili epigrafski spomenici, u prvom redu nadgrobni.

Bedemi na Kapljuču prije početka…

…i za vrijeme istraživanja

Istraživanje se provelo na potezu bedema koji se nalaze dvjestotinjak metara istočno od amfiteatra, točno ispod lokaliteta Kapljuč. Parcela je u posjedu Arheološkoga muzeja u Splitu i nalazi se južno od postojećega puta, a početkom ove je godine očišćena od stabala koja su ondje rasla. Tek nakon što su ona uklonjena, bilo je moguće doživjeti prostor kao ostatke zidina i kula, no ni približno tako dobro kao kada smo ovaj dio očistili od zemlje, kamenja i vegetacije koja je nastavila rasti po kulama – naglasio je prof. Demicheli.

Impozantnost bedema

– Otkriveno je više od 90 dužnih metara zidane površine, što zasad uključuje bedeme i četiri kule. Naime, očistili smo nasip kamenja koji se nalazio ispred zidova i između kula, a djelomično se radi o urušenju samoga bedema, djelomično o nabačenom kamenju koje je ondje tijekom vremena odlagano zbog raščišćavanja tla koje se obrađivalo.

Uklanjanjem kamenja i zemlje dobila se posve nova vizura ovoga predjela Salone: gotovo da i nije bilo prolaznika koji nije zastao i izrazio svoju zapanjenost nakon pogleda na impozantne ostatke antičkoga bedema: On je nekoć okruživao Salonu u duljini od preko 4 kilometra, a upravo se na ovome dijelu oni mogu jako dobro doživjeti jer su mjestimično visoki 2 do 3 metra. No, nisu ni približno visoki koliki su bili tek izgrađeni, a tadašnja im je visina iznosila desetak metara.

Kada se ovomu podatku pridruži i onaj da su bedemi široki 2 do 3 metra, da su temeljeni po nekoliko metara ispod hodne površine i da su imali barem stotinjak obrambenih kula od kojih su neke jako velikih dimenzija, morate ostati impresionirani tim građevinskim poduhvatom. Danas se takvo što ne može niti zamisliti, a ovaj novootkriveni potez bedema i kula donosi najbliži dojam nekadašnje impozantne fortifikacijske arhitekture.

Ono što također valja istaknuti je to da smo u kamenome nasipu pronašli više komada antičkih natpisa, mahom nadgrobnih, a koji su bili iskorišteni kao građevinski materijal – istaknuo je prof. Demicheli.

Stari/novi lokaliteti na dohvatu ruke

Osim čišćenja, odnosno otkrivanja velikih površina pročelja bedema i kula, započelo se i s istraživanjem unutrašnjosti jedne od kula.
– Radi se o dvostrukoj kuli s dvama trokutastim istacima, a koja je zapunjena zemljom te je želimo što više u dubinu otkriti.

Uklanjanjem četrdesetogodišnjega raslinja bedemi na Kapljuču su pokazali sav potencijal ovoga lokaliteta

Radi se konkretno o kuli br. 18. Ovaj joj je broj dao Ejnar Dyggve, Danac koji je dugi niz godina istraživao u Saloni i koji je na svome glasovitome planu ucrtao sve dotad poznate kule. Samo na potezu sjevernih salonitanskih bedema, ima oko 70 kula, no nisu sve građene u isto vrijeme, što također daje na kompleksnosti njihova istraživanja. Istraživanje ovakvoga tipa je dugotrajni proces, kao i svako slično istraživanje lokaliteta koji je živio više stoljeća.

Osim istraživanja, trebat će napraviti konzervaciju otkrivenih dijelova zida, što je posao koji zahtijeva poprilična ulaganja, a bila bi prava šteta da se ovako impresivan dio lokaliteta ne zaštiti i djelomično rekonstruira kako bi doživljaj bio još snažniji. Dugoročni je plan otkriti potez bedema i kula do amfiteatra, samo što su one prema zapadu nešto niže sačuvane s vanjske strane.

No, uz istraživanje i prezentaciju na ovomu bi se mjestu mogla dobiti uistinu prekrasna vizura bedema od preko dvjesto metara u duljinu, što bi svakako poboljšalo i turističku ponudu jer bismo dobili još jedan lokalitet u Saloni vrijedan obilaska. Većinu je bedema u Saloni nemoguće ili vrlo teško istraživati s vanjske strane, budući da su oni ili ispod zemlje ili su kuće i ceste na njima ili vrlo blizu njima pa nema dovoljno prostora za istraživanje i prezentaciju.

Stoga je ovaj potez bedema najbolji za prezentaciju, a iz znanstvene je perspektive ovo odlična prilika da ustanovimo faze gradnje bedema koje nisu u svim dijelovima Salone podjednako poznate. Bedemi su se u posljednjih nekoliko desetljeća istraživali isključivo u sklopu zaštitnih istraživanja, a usprkos dobrim rezultatima, mnogi su se dijelovi trebali zatrpati.

Ovo su sada sustavna istraživanja, što znači da ne vodimo utrku s vremenom, te ona mogu trajati u više sezona po mjesec dana. Svakako nešto u čemu treba sudjelovati što više ljudi i institucija, a sve sa zajedničkim ciljem očuvanja, razumijevanja i prezentacije našeg kulturnog naslijeđa – zaključio je prof. Demicheli ukazavši uz znanstvenu važnost i na održive potencijale ovoga lokaliteta iskazavši posebnu pohvalu i zahvalnost kolegama koji sudjeluju na istraživanju; iz Arheološkoga muzeja u Splitu Jagoda Mardešić i Nino Švonja; zatim doktorandi-suradnici na projektu Josip Parat i Krešimir Grbavac, Ana Demicheli te studenti Tomislav, Nera, Martin, Santa i Vinko kojima je, kao i svima ostalima, ovo istraživanja bedema vrlo korisno iskustvo.

Pomoć pri istraživanjima pružili su nam Grad Solin, Turistička zajednica grada Solina, kao i Javna ustanova u kulturi »Zvonimir«, na čemu im zahvaljuje čitava arheološka ekipa. Ekipa se sastoji od arheologa iz Arheološkoga muzeja u Splitu i suradnika na projektu te studenata arheologa s Odsjeka za arheologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu kojima je iskustvo istraživanja bedema vrlo korisno i zanimljivo iskustvo – zaključio je prof. Demicheli.

 

Novi broj Solinske Kronike

posljednji broj solinske kronike

Pratite nas

   Facebook

   RSS

   Newsletter

Zvonimir Solin Newsletter

Najvažnije vijesti u vašem email sandučiću