JAVNI POZIV ZA DOSTAVU PONUDA ZA ORGANIZACIJU PROGRAMA “ADVENT U SOLINSKOJ GRADINI”

JAVNI POZIV ZA DOSTAVU PONUDA ZA ORGANIZACIJU PROGRAMA
“ADVENT U SOLINSKOJ GRADINI”

Javna ustanova u kulturi Zvonimir Solin poziva sve zainteresirane pravne i fizičke osobe da dostave ponudu za organizaciju programa manifestacije „Advent u solinskoj Gradini”, koja će se održati na ljetnoj pozornici u Gradini, od 9. prosinca 2023. do 2. siječnja 2024. godine. Cjeloviti tekst Javnog poziva nalazi se na poveznici:
https://zvonimirsolin.hr/wp-content/uploads/2023/10/JAVNI-POZIV-ZA-DOSTAVU-PONUDA-ZA-ORGANIZACIJU-PROGRAMA-ADVENT-U-SOLINSKOJ-GRADINI.pdf

 

UČENICI I UČITELJI OŠ DON LOVRE KATIĆA NIZOM AKTIVNOSTI OBILJEŽILI OBLJETNICU ROĐENJA HRVATSKOGA PJESNIKA – »U ZAGRLJAJU S MATOŠEM«

SOLINSKA KRONIKA 346, 15. lipnja 2023.

Pjesničko-glazbena večer jedna je od mnogih aktivnosti u kojima su učenici sudjelovali u sklopu obilježavanja 150. obljetnice rođenja Antuna Gustava Matoša. Započeli su čitanjem Matoševih pjesama uz zadatak vizualizacije odabranih stihova. Birali su ilustraciju, fotografiju ili videozapis te su Matoševe pjesme predstavljali ostatku razreda. Početkom veljače na mrežnoj stranici škole objavljena je prigodna prezentacija o životu i djelu hrvatskoga pjesnika, a priložene su i njegove najpoznatije pjesme koje su učenici grafički uredili…

Na pjesničko-glazbenoj večeri sudjelovali su: pjesnici; Mira Aužina, Lucija Baketić, Katja Božić, Leona Bubić, Tea Bubić, Klara Čulić, Antea Ercegović, Lana Gotovac, Bruna Jerčić, Petra Klarić, Mirta Marković, Marko Gabriel Matijević, Suzana Pranjić, Mia Prgomet, Sara Šarlija, recitatori; Antea Galić i Nika Kljaković Gašpić, glazbenici; Lucija Baketić, Leonarda Grgić, Marijeta Kličinović, Nika Matić, Ante Svalina, Baldo Šale, voditelji; Domina Alujević, Nikolina Didović i Marin Punda

Antun Gustav Matoš jedan je od najpoznatijih hrvatskih književnika svih vremena. U sklopu projekta »Hrvatski književni velikani« ove su školske godine učenici i učitelji OŠ don Lovre Katića nizom aktivnosti obilježili obljetnicu njegova rođenja.

– Prije 150 godina rodio se čovjek. Prije 150 godina u dalekome Tovarniku, pokraj Vukovara, rodilo se dijete. Bijaše to petak, 13. lipnja 1873. godine.

Učenice Mira Aužina i Jelena Babić pod mentorstvom učiteljice Likovne kulture Ljubinke Grujin Vuletić izradile su prigodni školski pano

Legenda kaže da je babica pri porodu roditeljima rekla da će postati velik i poznati čovjek, ali će u životu puno patiti. I doista, Matoš posta glazbenikom i pjesnikom, velikanom hrvatske književnosti – riječi su to kojima su 6. lipnja 2023. učenici OŠ don Lovre Katića započeli pjesničko-glazbenu večer »U zagrljaju s Matošem«.

Riječ je o jednoj od mnogih aktivnosti u kojima su učenici sudjelovali u sklopu obilježavanja 150. obljetnice rođenja Antuna Gustava Matoša.

Započeli su čitanjem Matoševih pjesama uz zadatak vizualizacije odabranih stihova. Birali su ilustraciju, fotografiju ili videozapis te su Matoševe pjesme predstavljali ostatku razreda.

Početkom veljače na mrežnoj stranici škole objavljena je prigodna prezentacija o životu i djelu hrvatskoga pjesnika, a priložene su i njegove najpoznatije pjesme koje su učenici grafički uredili.

Tom je prigodom Aktiv učitelja Hrvatskoga jezika objavio natječaj za izbor najljepših literarnih radova nadahnutih stihovima Antuna Gustava Matoša. Upravo su izabrane radove uz recitacije Matoševih stihova učenici čitali na spomenutoj pjesničko-glazbenoj večeri. Ugođaj ne bi bio potpun bez glazbene pratnje njihovih vršnjaka za koju se pobrinula učiteljica Glazbene kulture Slavica Dadić.

Učenice Mira Aužina i Jelena Babić pod mentorstvom učiteljice Likovne kulture Ljubinke Grujin Vuletić izradile su prigodni školski pano nadahnut poznatim Matoševim spomenikom na Gornjemu gradu u Zagrebu.

– Cilj nam je bio pjesnika dovesti k nama u zagrljaj. Trudile smo se vjerno izraditi njegovu sliku, a pored njega je gordi jablan iz pjesme »Jesenje veče« jer smatramo da taj »samac usred svemira«, kako ga pjesnik naziva, predstavlja upravo Matoša – rekle su mlade umjetnice Mira i Jelena.

Utjeha kose

Posjetitelji naše škole mogli su uživati u maloj izložbi učeničkih radova, ali i u galeriji prikupljenih fotografija učenika i učitelja s Gornjega grada u Zagrebu, pored Matoševa spomenika.

Projekt je uključivao i snimanje radijske igre »Moj spas za Matoša« što učenici Multimedijske grupe upravo privode kraju.

– Bilo mi je jako zabavno snimati radijsku emisiju. Ne smijem previše odati, ali tražila sam i pronašla Matoša u njegovim pjesmama, u domoljublju, ljubavi i patnji, a sve ćete to shvatiti kad poslušate emisiju – najavila je petašica Josipa Mandušić.

– Zagrlimo i ne zaboravimo pjesnika u čijim stihovima i danas prepoznajemo neka nova gnijezda bez sokola, uske varoši i ljude, slutnje žalosnih soneta, a u isto vrijeme i snažno domoljublje kad nam kaže: Dok je srca, bit će i Kroacije. Nanese li vas put na zagrebački Gornji grad, sjednite s Matošem, sjetite se njegove inspirativne životne priče i njegovih stihova – rekla je za kraj voditeljica projekta Hrvatka Kuko.

O PJESNIKU

Tovarnik, 13. lipnja 1873. – Zagreb, 17. ožujka 1914.
Književna djela: Iverje, Novo iverje, Ogledi, Vidici i putovi, Umorne priče, Naši ljudi i krajevi, Pečalba, Oko Lobora, Pjesme (objavljene posmrtno)
Najpoznatije pjesme: Notturno, Maćuhica, 1909. Gospa Marija, Utjeha kose, Jesenje veče…

Notturno

ZANIMLJIVOSTI

Rođen je na petak, 13.
Babica je prorekla da će postati poznatim čovjekom, ali će u životu patiti.
Ponavljao je sedmi razred zbog negativnih ocjena iz fizike i, pazite sad, hrvatskoga jezika.
Pobjegao iz austrijske vojne škole.
Uhićen, ali pobjegao iz vojnoga zatvora.
Kao vojni bjegunac 13 godina nije smio natrag u Hrvatsku.
Svirao violončelo što ga je prehranilo u prvim godinama izvan domovine.
Potajno noću prelazio granicu i dolazio u Zagreb.
Posljednju pjesmu Notturno napisao u bolničkome krevetu.
U noći kad je umro ostavio ceduljicu na kojoj piše: Ugasio sam se.
Njegov je nadimak bio Gustl.
»Biti Matoš znači ne biti nikada dosadan!« rekao je Ivo Andrić.

U SOLINU ODRŽAN DRUGI »FESTIVAL IZVRSNOSTI« S UKUPNO 82 PROJEKTA PREDSTAVLJENA KROZ TRI DANA – Grad mladosti, znanosti i izvrsnosti

SOLINSKA KRONIKA 346, 15. lipnja 2023.
Piše: Mario MATIJEVIĆ
Fotografije: Centar izvrsnosti Splitsko-dalmatinske županije, Vesna ŽIŽIĆ

Sve tri večeri Festivala izvrsnosti popraćene su emocijama koje su bile prisutne u svakoj ispričanoj priči »Čuvara baštine«, u svakom »Dalmatinskom suveniru« učeničkih zadruga koji su marljivo izrađivali učenici cijele školske godine. Riječi mentora, voditelja, učenika i ostalih prisutnih, dokaz su da ova priča ima veliki potencijal, a to su pokazali učenici i mentori kroz izvannastavne aktivnosti i programe

Drugi Festival izvrsnosti u organizaciji Centra izvrsnosti Splitsko-dalmatinske županije, Javne ustanove u kulturi »Zvonimir« Solin, Arheološkoga muzeja u Splitu i drugih partnerskih institucija zbog vremenskih je neprilika umjesto u solinskoj Gradini održan u sportskoj dvorani u Arapovcu 5. i 6. svibnja dok je završna večer održana 7. svibnja u Teatrinu Gradske knjižnice Solin.

Na početku događaja okupljenima su se obratili župan Blaženko Boban, zamjenik gradonačelnika Solina Ivica Rakušić te zamjenik ravnatelja CARNET-a, Ivan Šabić.

– Možemo utjecati na to da nam djeca budu izvrsna, onako kako to radi Centar izvrsnosti, a ove godine s naglaskom na kulturnu baštinu. Hvala svima, ali iznad svega srce ide izvrsnoj djeci koja na izuzetan način prezentiraju Splitsko-dalmatinsku županiju i šire pozitivnu priču – rekao je župan i pozvao da svi promoviraju i potiču ove izvrsne mlade ljude.

Prva dva dana festivala učenici i mentori su predstavili projekte unutar programa »Čuvari baštine«, »Dalmatinski suvenir«, »RAST« i »Mother Earth«.

Ivica Zelić, ravnatelj Centra izvrsnosti Splitsko-dalmatinske županije na poseban je način zahvalio Javnoj ustanovi u kulturi »Zvonimir« Solin i Osnovnoj školi Kraljice Jelene pri organizaciji Festivala

– Čestitam svim sudionicima Festivala izvrsnosti na kreativnim projektima i proizvodima koje su pokazali na ovoj jedinstvenoj manifestaciji. Sve tri večeri Festivala izvrsnosti popraćene su emocijama koje su bile prisutne u svakoj ispričanoj priči naših »Čuvara baštine«, u svakom »Dalmatinskom suveniru« učeničkih zadruga koji su marljivo izrađivali učenici cijele školske godine. Riječi mentora, voditelja, učenika i ostalih prisutnih, dokaz su da ova priča ima veliki potencijal, a to su pokazali učenici i mentori kroz izvannastavne aktivnosti i programe »RAST«, »Mother Earth« i »CIMAJ«, naglasila je s oduševljenjem Zorana Bašić Plazibat iz Centra izvrsnosti SDŽ.

Izvannastavne aktivnosti pokazale su se kao savršen spoj tradicionalnih vrijednosti i modernog doba gdje su učenici kroz ekologiju i projekte održivog razvoja dali svoje viđenje problema današnjice unutar programa RAST i Mother Earth.

Od ukupno 82 projekta koja su učenici predstavili u ova tri dana, stručni žiri je donio odluku i nagradio najbolje.

Prvu i posljednju večer ovogodišnjega Festivala izvrsnosti prigodnim je riječima zaključio ravnatelj i Spiritus movens Centra Ivica Zelić zahvalivši ponajprije svim sudionicima, posjetiteljima i podržavateljima festivala koji su još jednom pokazali kako izgleda učenička kreativnost na jednom mjestu.

Ivica Rakušić, zamjenik solinskoga gradonačelnika istaknuo je primjerenost i svrsishodnost odvijanja ovakvih manifestacija u Solinu, ishodištu nacionalne kulturne baštine

– Ovaj je festival uza sve one brojne projekte koje provodimo tijekom čitave školske godine, plodonosno mjesto susreta i jedinstveni poticaj djeci i mladima da se uključe u naše programe, kao i nadahnuće odgojno-obrazovnim djelatnicima za rad u školi i izvan škole. U današnjemu je svijetu i vremenu izuzetno važno znanje učiniti zanimljivim, a time i privlačnim to vjerujem uspijevamo već treću godinu zaredom povezujući ga sa zabavom. Na taj način naime zainteresirali smo učenike za razvoj vještina u području koje ih zanima. Štoviše pružili smo i jedinstvenu priliku drugima da vide čime se to djeca i mladi bave te koliko kreativni i inovativni mogu biti – zaključio je ravnatelj Zelić najavljujući još sadržajniji festival dogodine.

Čuvari Baštine

Program ima za cilj razvijanje inovativnosti, kreativnosti, kritičkoga mišljenja, informacijske i digitalne pismenosti te sposobnosti za istraživački i suradnički rad kroz planiranje, provedbu i predstavljanje projekata u području baštine. Realizacijom ovakve vrste programa uključene učenike i djelatnike potiče se na izgradnju osobnoga, kulturnoga i zavičajnoga identiteta stvaranjem sadržaja vezanih uz materijalnu i nematerijalnu baštinu, usko vezano uz područje koje ih okružuje te na taj način utječe na razvoj svijesti o potrebi očuvanja prirodne i kulturne zavičajne baštine.

Ovogodišnja tema programa »Čuvari baštine« bila je: »Mlade ruke, mudre glave« a sudjelovalo je 18 osnovnih škola te 11 srednjih škola Splitsko-dalmatinske županije.

Prvo mjesto osnovnih škola u programu »Čuvari baštine« pripalo je OŠ Silvije Strahimir Kranjčević i njihovoj »Paškurici – pogačici ispisanoj ljubavlju«.

Drugo mjesto u kategoriji osnovnih škola u programu »Čuvari baštine« osvojila je Osnova škola Gradac projektom »Ćakulaonica«.

Treće pak mjesto u kategoriji osnovnih škola u programu »Čuvari baštine« pripalo je Osnovnoj školi Manuš s projektom pod nazivom »Daj mi kus soparnika«.

U kategoriji srednjih škola u programu »Čuvari baštine«, prvo mjesto osvojili su učenici Obrtno tehničke škole u Splitu s projektom »Tradicijska izrada drvenih igračaka«.

Drugo mjesto u ovoj kategoriji pripalo je Srednjoj školi Petar Šegedin Korčula za projekt pod nazivom »3 moja brata i mi, korčulanske bratovštine«.

Treće mjesto u kategoriji srednjih škola u ovome programu pripalo je Srednjoj školi braće Radić Kaštel Štafilić Nehaj za projekt pod nazivom »Udica se zadije za prste«.

Ukupni pak pobjednici programa »Čuvari baštine« prema mišljenju stručnoga žirija su učenici OŠ Silvije Strahimir Kranjčević s projektom »Paškurica – pogačica ispisana ljubavlju«.

RAST

Osnovna ideja programa se krije u njegovom nazivu:
R – razluči, A – analiziraj, S – smisli, T – testiraj.

Kroz projekte u sklopu programa RAST, učenici zajedno sa svojim mentorima obrađuju teme uočavanja određenoga problema ili izazova u njihovoj bližoj okolini/zajednici, bilo da se radi o neprihvatljivom odlagalištu otpada, neuređenom dječjem igralištu, loše iskorištenom prostoru (oko škole, u kvartu, mjestu..) te pronalaze rješenja za stvarni problem u njihovoj okolini.

U ovogodišnjemu je programu sudjelovalo 5 osnovnih škola te 3 srednje škole Splitsko-dalmatinske županije.

Nagradu za najbolji projekt unutar programa RAST osvojila je Škola za dizajn, grafiku i održivu gradnju s projektom »Tranzicija – škola, kvart, grad«.

Mother Earth

Riječ je o novomu programu, točnije istraživačkom projektu CI SDŽ i Odjela za darovite Ministarstva obrazovanja Države Izrael.

Provedba projekta je zamišljena kao suradnja učenika iz RH sa skupinama učenika iz Izraela, polaznika programa za darovite u Državi Izrael u provođenju istraživanja na temu klimatskih promjena i njihova utjecaja na društvo. Program pokriva područja istraživanja: onečišćenje zraka, onečišćenje mora, problem mikroplastike te globalno zagrijavanje.

Za sudjelovanje je odabrano 5 osnovnoškolskih timova u sklopu projekta »Jadranski RZC STEM«.

Predstavnici solinske Osnovne škole Kralja Zvonimira s nagradom »Najbolji reporteri« unutar programa CIMAJ

Najbolji projekt unutar programa »Mother Earth« osvojili su učenici OŠ Josip Pupačić Omiš i OŠ Kamen Šine Split s projektom »Scream from deep sea pollution«.

CIMAJ

Program je namijenjen visokomotiviranim i potencijalno darovitim učenicima s interesom za jezično izražavanje, pisanje, novinarstvo, fotografiju, film, web dizajn i montažu.

Osnovna ideja programa je umrežavanje visokomotiviranih i darovitih učenika na školskoj, općinskoj, gradskoj i županijskoj razini, pri čemu učenici bilježe vijesti iz svojih škola i predstavljaju ih preko društvenih mreža, kroz članke, foto i video uratke, prezentacije putem medija osmišljenoga samo za njih.

Kroz ovaj program s njima rade zainteresirani školski mentori u manjim grupama usmjeravajući njihove potencijale u stvaranje kreativnih, inovativnih i korisnih produkata. Jedan od ciljeva ovog programa je uspostava modela izvješćivanja šire javnosti o postignućima škola, aktivnostima CI HBŽ i pozitivnim pričama lokalne zajednice putem kojega će sudionici moći objavljivati svoje uratke, razmjenjivati ideje i iskustva i komunicirati sa drugim učenicima, na materinjem i na jezicima koje uče u školi i izvan škole.

U programu je sudjelovalo 7 osnovnih škola te 6 srednjih škola Splitsko-dalmatinske županije.

U programu CIMAJ, za prestižnu nagradu »Oskar izvrsnosti« učenici su predstavili 13 projekata, i to u nekoliko kategorija.

U kategoriji »Vijest i reportaža« među osnovnim školama prvo mjesto pripalo je učenicima OŠ Marjan Split i njihov »Posjet institutu za oceanografiju i ribarstvo«, dok je za istu kategoriju u srednjim školama prvo mjesto pripalo Komercijalno-trgovačkoj školi Split s reportažom »Impressum«.

U kategoriji »Intervju«, prvo mjesto osnovnih škola osvojili su učenici OŠ Slatine kroz intervju s fotoreporterom Feđom Klarićem, »Smoje mi je bio ne samo novinarski, nego i životni otac«. U istoj kategoriji među srednjim školama prvo mjesto osvojili su učenici V. gimnazije Vladimir Nazor i njihov intervju s Tisjom Kljaković Gašpić.

U kategoriji »Najbolji reporteri« prvo su mjesto osvojili učenici OŠ kralja Zvonimira Solin, dok su u istoj kategoriji među srednjoškolcima prvo mjesto osvojili učenici V. gimnazije, Vladimir Nazor u Splitu.

U kategoriji »Podcast«, prvo mjesto među osnovnim školama pripalo je učenicima OŠ Josipa Pupačića Omiš i njihov »Podcast u Petici – Hamletovanje«, dok je isto mjesto među srednjoškolskom kategorijom pripalo učenicima SŠ II. gimnazije u Splitu i njihov uradak »Rade Popadić: Dobar je novinar zainteresiran, marljiv i savjestan – na takvima je veliko breme odgovornosti«.

U kategoriji »Dokumentarni film« prvo mjesto osvojili su učenici OŠ Slatine i njihov dokumentarac »Ča more znači«, dok je isto mjesto, u istoj kategoriji pripalo učenicima srednje Škole za dizajn, grafiku i održivu gradnju i njihov dokumentarac »Čuvari baštine na Hvaru«.

U kategoriji »Nagrada CIMAJ-evaca«, prvo mjesto pripalo je OŠ Slatine i II. gimnaziji Split, dok je u posljednjoj kategoriji, »Grand prix«, prvo mjesto pripalo učenicima OŠ Slatine – »Glas iz Slatina daleko se čuje« i Komercijalno trgovačkoj školi i njihovom digitalnom školskom listu »KonTaŠ«.

NAKON ODRAĐENOG BRZOG I ZAHTJEVNOG PROCESA ISELJENJA ZAPOČELI RADOVI NA REKONSTRUKCIJI PROSTORIJU U DOMU KULTURE – Nova duša za Zvonimirovo drugo stoljeće

SOLINSKA KRONIKA 346, 15. lipnja 2023.

Planirano preuređenje obuhvatit će ponajprije zastarjelu i dotrajalu veliku dvoranu s popratnim prostorijama u prizemlju, a zatim i dio ostalih prostorija koje će nakon više desetljeća osvanuti u ruhu dostojnomu društvenoga resora i vremena u kojemu ova ustanova djeluje

Približavajući se stoljeću svoga postojanja u gradskomu središtu zgrada Doma kulture podvrgnuta je još jednom, ovoga puta opsežnijem građevinsko-adaptacijskom zahvatu. Naime nakon nemogućnosti izgradnje planiranoga Kulturno (informativnoga) centra na novopronađenom senzacionalnom arheološkom lokalitetu uz Samostan svetoga Rafaela planirana su sredstva preusmjerena u preuređenje »Zvonimirove« zgrade.

Planirano preuređenje obuhvatit će ponajprije zastarjelu i dotrajalu veliku dvoranu s popratnim prostorijama u prizemlju, a zatim i dio ostalih prostorija koje će nakon više desetljeća osvanuti u ruhu dostojnomu društvenoga resora i vremena u kojemu ova ustanova djeluje.

Početku radova na rekonstrukciji prethodilo je potpuno iseljenje svih sastavnica »Zvonimirova« djelovanja što je pak iziskivalo poseban trud i pažnju imajući u vidu da je riječ o neprekidnom, tridesetogodišnjemu radu ustanove. Obavljajući potrebne predradnje, usklađujući ih s hodogramom projekta i planirajući nastavak djelovanja solinskoga »Zvonimira« ravnatelj Tonći Ćićerić je istaknuo detaljnost, ali i ekspeditivnost pri ostvarivanju preduvjeta.

– Moram javno zahvaliti svim »Zvonimirovim« djelatnicima koji su, uz svoje redovne poslove u produkciji naših programa, kroz protekla dva tjedna odradili veliki posao pakiranja i preseljenja cjelokupne građe i inventara iz Doma kulture. Najveći su izazov predstavljali transport i pohrana našega fundusa umjetnina i ostale vrijedne arhivske građe, ali i taj je zadatak odrađen besprijekorno. Usprkos činjenici da ćemo tijekom radova na Domu biti dislocirani na više lokacija, siguran sam da se to neće negativno odraziti na naš rad, dapače, pred vratima je i 28. Solinsko kulturno ljeto koje će naši djelatnici, bez obzira na otežane uvjete rada, zasigurno realizirati na visokoj razini. S nestrpljenjem iščekujemo završetak projekta adaptacije i povratak u Dom, koji će, obnovljen i suvremeno opremljen, pružiti mogućnost za realizaciju brojnih novih kulturnih programa.

Imajući u vidu sve nedavno realizirane projekte u gradu Solinu, njihovu preciznost kao i ekspeditivnost u izvedbi i poštivanju rokova uz visoku razinu profesionalnosti, djelatnicima »Zvonimira« i svim sudionicima kulturnoga života u gradu preostaje iščekivati konac radova kojima će nakon punoga stoljeća postojanja zgrade, solinski »Zvonimir« u infrastrukturnomu smislu ući u 21. stoljeće.

IZLOŽBA FOTOGRAFIJA U POVODU OBILJEŽAVANJA TRIDESETE OBLJETNICE PREMINUĆA DUJE RENDIĆA-MIOČEVIĆA Arheolog solinske kulture

SOLINSKA KRONIKA 345, 15. svibnja 2023.
Piše: Mario Matijević
Fotografije: Solinska kronika, katalog izložbe

S ciljem prisjećanja stručne javnosti, kao i upoznavanja mlađih naraštaja sa životom i djelom u povodu pak 30. obljetnice preminuća Duje Rendića-Miočevića priredili smo izložbu fotografija i manjega dijela stručnih materijala s njegovih istraživanja u Saloni. Svrsishodno je bilo pak izložbu prirediti u Biblioteci koja je dijelom nastala upravo nesebičnom donacijom knjiga Ante Rendića-Miočevića čime se trag ove obitelji u istraživanju, proučavanju i očuvanju bogate solinske baštine dodatno produbljuje

Vjera u uskrsnuće mrtvih i život vječni za ovozemnoga života obilježavanjem dana premiuća pojedinaca naše zajednice, njihova »Dies natalis« za vječnost, potiče nas da stvaranjem novih kulturnih sadržaja nastavljamo njihov rad na zajedničkoj izgradnji zajednice odstojne Kraljevstva nebeskoga.

Izložba fotografija i manjeg dijela stručnih materijala priređena je u povodu tridesete obljetnice preminuća akademika Duje Rendića-Miočevića

Čuvajući uspomenu na Duju Rendića-Miočevića, zaslužnog istraživača salonitanske i solinske spomeničke baštine Javna ustanova u kulturi »Zvonimir« Solin u suradnji s partnerskim institucijama i pojedincima godine 2016. pod okriljem svoga Časopisa za solinske teme »Tusculum« organizirala je znanstveni skup u povodu sto godina od njegova rođenja. Rezultati istraživanja predstavljenih na skupu objavljeni su u zasebnomu broju časopisa iz 2017.

Oslanjajući se pak na pozitivan odjek znanstvenoga skupa i zbornika radova, a u uskoj suradnji s njegovim sinom Antom Rendićem-Miočevićem, solinski je »Zvonimir« razrađujući očuvanje uspomene na život i djelo Duje Rendića-Miočevića godine 2022. u novooformljenoj Biblioteci svečanim spomen činom, a u sklopu svečanosti otvaranja znanstvenoga simpozija posvećenoga don Lovri Katiću, postavio njegovo spomen-poprsje, autorski rad kipara Duje Matetića.

S ciljem prisjećanja stručne javnosti, kao i upoznavanja mlađih naraštaja sa životom i djelom u povodu pak 30. obljetnice preminuća Duje Rendića-Miočevića priredili smo ovu izložbu fotografija i manjega dijela stručnih materijala s njegovih istraživanja u Saloni. Svrsishodno je bilo pak izložbu prirediti u Biblioteci koja je dobrim dijelom nastala upravo nesebičnom donacijom knjiga obitelji Rendić-Miočević čime se trag ove obitelji u istraživanju, proučavanju i očuvanju bogate solinske baštine dodatno produbljuje.

Čuvanjem uspomene, ali i neprestanim proučavanjem rada Duje Rendića-Miočevića nastojimo ostati na njegovu pravcu koji u arheologiji traži i pronalazi modele predviđanja neizbježnih kulturnih promjena, a s ciljem njihova boljega razumijevanja i mogućnosti planiranja za budućnost naše društvene zajednice.

Izložbu je svečano otvorio Ante Rendić-Miočević, sin pokojnoga Duje istaknuvši pritom njegovu ulogu u oblikovanju suvremene nacionalne arheologije, a prisjetivši se pritom i arheoloških istraživanja u Solinu

Gledajući njegova kapitalna djela proistekla iz aktivnoga istraživačkoga rada očito je kako su modeli razvoja značajnih kulturnih događaja i prekretnica, uspostavljanje, razvoj i raspad društvenih zajednica i gradova tek dio tema kojima je Duje Rendić-Miočević oslikavajući svakodnevicu (salonitanskoga) društva, usmjerio povijest i baštinu našega grada.

 

Eruditski, sveobuhvatni pristup prvenstveno arheološkomu polju kakav je imao promiče pristup prošlim kulturama u njihovoj cjelovitosti, proučavajući život jednoga društva u potpunosti, njegove trgovačke odnose, kretanja kroz krajobraze, pisana i umjetnička dostignuća, njegova vjerovanja…

Naša prošlost je naše kulturno nasljeđe, a život i rad Duje Rendića-Miočevića nudi način kako ga ispravno usvojiti, očuvati te obogaćeni njegovim vrjednotama prenositi budućim naraštajima.

Izložba nastoji kroz tri polazišta, a s našega salonitanskoga i solinskoga vidokruga nakon tri desetljeća od njegova preminuća pružiti uvid u život i rad Duje Rendića-Miočevića.

Prvi vid interpretira Rendića-Miočevića kao čitača salonitanske i solinske arheološke baštine u kojemu se on u vlastitomu formiranju kreće od epigrafičara do najvišega stupnja čovjekove pismenosti, poetskog izričaja koji je predočio u svome djelu »Carmina Epigraphica«.

Duje Rendić-Miočević je radom u Saloni i Solinu, u Arheološkomu muzeju u Splitu i Zagrebu slijedio tragove velikana nacionalne arheologije i kulture te ga se s toga stajališta promatra i predstavlja u drugomu vidu izložbe.

Treći vid zaključuje njegovo djelovanje kao svojevrsnoga ambasadora, poslanika Salone u (znanstvenom) svijetu, na značajnim međunarodnim skupovima i inozemnim manifestacijama, ali i običnim putovanjima.

Prva poslijeratna istraživanja u Saloni, u društvu s Ejnarom Dyggveom, njegovim ondašnjim asistentom Hjalmarom Torpom, don Lovrom Katićem i dr., 1949.-1950.
 Prva istraživačka kampanja zagrebačkih studenata (u društvu s direktorom splitskog Arheološkog muzeja Branimirom Gabričevićem i skupinom ondašnjih studenata (Radoslav Katičić, Ivo Petricioli i dr.)

»Duhovno vlasništvo čitavog čovječanstva«

Piše: Dino DEMICHELI

U Saloni su iskopavali mnogi, no malo je onih kojima je stečena erudicija dozvoljavala vidjeti širu perspektivu koja izlazi daleko izvan okvira sonde koje istražuju. Jedan od takvih istraživača bio je i Duje Rendić-Miočević, o kojemu sam kao istraživaču Salone, ali i drugih lokaliteta, imao prigode slušati svjedočanstva nekoliko generacija njegovih studenata

U usporedbi s ostalim gradovima na istočnoj obali Jadrana, može se reći da je Salona bila veliki grad: bez obzira gdje povučemo granicu njezina rasprostiranja, na svom je vrhuncu morala imati između 40 i 60 tisuća stanovnika, što je brojka koju je većina naših velikih gradova dosegnula tek u 20. stoljeću.

No, veličina Salone ne ogleda se samo u njezinoj površini, ona ima puno veću značenjsku vrijednost današnjim stanovnicima Saloni okolnih područja. Ona je za mnoge identitetsko mjesto, točka prijeloma, jedan od onih lokaliteta koji nas definira kao društvo. Naime, posljednjih smo desetljeća više puta bili na svojevrsnom civilizacijskom testu koji je inicirala njezina izravna ili planirana devastacija, a koji nismo uvijek položili s osobitim uspjehom.

Izv. prof. dr. sc. Dino Demicheli u povodu otvaranja izložbe održao je predavanje o životu i radu Duje Rendića-Miočevića

Donekle tješi činjenica da se u važnim trenutcima uvijek pronašlo dovoljno onih koji su znali, mogli i htjeli reagirati i svojim angažmanom doprinijeti da posljedice devastacije budu daleko veće. Ne ulazeći u osnovni problem, a to je nedovoljna svijest o tome što znači imati lokalitet kao što je Salona u svome susjedstvu, moram podvući da je odgovornost na svima nama, kako na Solinjanima, gradskoj upravi, investitorima i posjetiteljima, tako i na arheolozima i konzervatorima.

Značaju Salone u prvome redu doprinose arheološka istraživanja, no put od iskopavanja do toga da ono što je pronađeno postane dio baštine koju smo spremni pojmiti kao dio sebe ponekad je predug.

Nakon dvjesto godina od početka sustavnih iskopavanja poznajemo tek malene djeliće onoga što je ona nekoć bila, a zahvaljujući onima koji su je istraživali prije nas, ona je postala sinonim za važan antički lokalitet. Danas su uvjeti terenskoga rada lakši nego nekada, no u promišljanjima o ovoj antičkoj metropoli uvelike se naslanjamo na istraživače koji su nam ne samo onim što su pronašli, već i načinom na koji su vodili istraživanja, dali smjernice kako tumačiti ostatke života u antici, kako čitati spomenike i što je podjednako važno, kako prenijeti znanje.

U Saloni su iskopavali mnogi, no malo je onih kojima je stečena erudicija dozvoljavala vidjeti širu perspektivu koja izlazi daleko izvan okvira sonde koje istražuju. Jedan od takvih istraživača bio je i Duje Rendić-Miočević, o kojemu sam kao istraživaču Salone, ali i drugih lokaliteta, imao prigode slušati svjedočanstva nekoliko generacija njegovih studenata, a redom svi su isticali njegovo veliko znanje, odmjerenost, pristojnost te brigu za studente.

U Saloni je započeo svoj radni vijek: kao kustos, a potom i ravnatelj Arheološkog muzeja u Splitu, ondje je vodio više istraživanja, a objavio je i brojne epigrafske spomenike koje je pronašao. Kako je njegovo polje djelovanja bilo uistinu široko, a u isto vrijeme temeljito, rado se bavio pitanjem Grka na istočnoj obali Jadrana, o kojima je neke odgovore pronašao upravo u Saloni, interpretirajući glasoviti natpis o poslanstvu Isejaca Cezaru koji je pronađen nedaleko od »Porta Caesarea«.

Pedesetih je godina prošloga stoljeća reformirao program studija arheologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a po tom se modelu nastava arheologije održavala idućih pola stoljeća. Među ostalim, uveo je obaveznu terensku praksu za studente jer je znao da se ovom znanošću ne može baviti netko tko nije proveo tjedne i mjesece na terenskim istraživanjima, u neposrednom doticaju s iskopanim materijalom i dijelovima arhitekture.

Nakon iznimno uspješnih istraživanja koje je šezdesetih godina prošlog stoljeća vodio u Danilu kod Šibenika, u Saloni je sedamdesetih godina, opet uz brojne studente, vodio istraživanja na spoju sjevernog i istočnog ugla stare gradske jezgre, nedaleko od »Porta Caesarea«. Znao je što istraživanja u Saloni mogu pružiti studentima i koliko mogu poticajno djelovati na njihovo kasnije znanstveno određenje i razvitak.

Duje Rendić-Miočević u Duggi u Tunisu

Salona je ipak nekadašnja metropola te je i mogućnost pronalaska raznovrsnog materijala daleko veća nego na ostalim lokalitetima, što je svakome tko se želi baviti rimskom civilizacijom od iznimne važnosti.

O njegovome doprinosu svjetskoj epigrafiji, numizmatici, onomastici i ilirologiji nema potrebe ovdje iznositi jer se uglavnom tiču prostora izvan Salone, no valja spomenuti dvije iznimne cjeline njegova opusa. Već je kao mlađi znanstvenik počeo proučavati natpise u stihu, a do te je mjere bio opčinjen lirikom tih epitafa da je tijekom vremena preveo stotinjak ovih pjesama, pritom otkrivajući i svoju poetsku stranu u njihovim prepjevima. Natpisi s područja Salone čine većinu ove zbirke koja je 1987. god. objavljena pod naslovom »Carmina epigraphica«.

Drugi dio tiče se njegovih radova o ranome kršćanstvu na području Dalmacije, u kojima donosi niz novih interpretacija crkvene arhitekture, posebice one u Saloni. Svi njegovi znanstveni radovi na ovu temu tiskani su postumno u knjizi »Dalmatia christiana – opera omnia« godine 2011.

Vjerojatno najsnažniji društveni angažman Duje Rendića-Miočevića bio je vezan upravo uz spas i očuvanje arheološke baštine Salone, o čemu je napisao dva teksta. Prvi je objavljen 1977. u sklopu inicijative »S.O.S za baštinu«, a u kojemu je sažeto donio pregled koji i danas glasi za jedan od kanonskih tekstova o salonitanskome urbanizmu. Drugi je tekst, nazvan »(In)felix Salona«, tiskan 1988. godine, a nastao je kao reakcija na izgradnju tzv. Zaobilaznice koja je prekrila značajan odsječak Salone. Poprilično pesimistično i rezignirano, ali nadasve srčano, akademik Rendić-Miočević reagira na kulturocid koji se tada proveo nad veličanstvenim ostatcima južnog dijela Salone. Vjerujem da bi danas drugačije reagirao, budući da Salona polako, ali sigurno izlazi ne samo iz tame zemlje već i iz tame nebrige i neznanja.

Osobno nisam poznavao Duju Rendića-Miočevića, no znanstvenim je radovima, ali i u svjedočanstvima njegovih najbližih suradnika, ostavio snažan utisak na mene. Pripada onoj generaciji znanstvenika koja nije uživala tehnološke pogodnosti koje danas uvelike olakšavaju znanstveni i terenski rad, no čija je razina upotrebljivoga znanja bila na gotovo nedostižnoj razini. Neke od tih časnih starina imao sam prilike doživjeti i ostati fasciniran spektrom tema o kojima mogu suvereno razgovarati, tako da mi je otprilike jasno na koliko se razina studentima ustvari odvijala terenska nastava koju je vodio Duje Rendić-Miočević.

Poslije ovih nekoliko godina pod njegovim vodstvom, terenska nastava u Saloni više od četrdeset godina nije bila organizirana za studente, što je nedvojbeno bila velika šteta. Nakon što su se stvorili uvjeti za njezinu ponovnu uspostavu, rado sam se 2018. prihvatio organizacije istraživanja koja primarno služe edukaciji novih naraštaja studenata.

Filozofski fakultet, Zagreb, govor aktualnog dekana Filozofskog fakulteta Duje Rendića-Miočevića na svečanoj sjednici proslave 300. godišnjice osnutka Sveučilišta, godine 1969.

S obzirom na velik interes studenata za sudjelovanjem na ovome lokalitetu, čini se da im poprilično znači istraživati ovdje, a svima koji sudjeluju u iskopavanjima nastojimo ugraditi svijest o očuvanju ovoga lokaliteta, počesto se pozivajući na primjere nekih od zaslužnih nam prethodnika. S tim mislima vratit ću se na početak teksta i na onu odgovornost koju kao znanstvena zajednica, ali i društvo općenito imamo, upravo riječima pokojnog akademika.

Spominjući kontinuitet procesa uništavanja ovog lokaliteta, u svome »S.O.S za Salonu«, Rendić-Miočević progovara tekstom koji je još uvijek aktualan: »Na nama svima je da taj proces, čije su tendencije i danas očite, ne samo usporimo, nego da ga i u što većoj mjeri uklonimo spasivši, i za našu današnjicu i budućnost uopće koliko je to u našoj moći danas da učinimo, te doista neprocjenjive vrijednosti, koje su proizvod našeg kraja, ali duhovno vlasništvo čitavog čovječanstva, prema kojemu, kao čuvari tih izuzetnih vrijednosti, imamo i ljudskih i moralnih nezaobilaznih obaveza«.

SVEČANIM PREDSTAVLJANJEM OBILJEŽENO PETNAEST GODINA ČASOPISA ZA SOLINSKE TEME – Solinska sjedinjenost kulture i znanosti

SOLINSKA KRONIKA 343, 15. ožujka 2023.
Piše: Mario MATIJEVIĆ

Iako arheološko-povijesne teme u javno-društvenom, ponekad i političkom diskursu u gradu koji je ishodište nacionalne arheologije i povijesti (time i samoga identiteta) učestalo ne nailaze na razumijevanje i odobravanje, a čime se paradoksalno parafrazira Svetopisamska epizoda o prorokovanju u vlastitom kraju i Liječniku koji najprije treba izliječiti samoga sebe, one su najzastupljenije u petnaestogodišnjem tuskulumskom hodu. Od dosadašnjih 208 priloga, 96 ih pripada isključivo arheološkim temama, 60 povijesnim, 11 području povijesti umjetnosti, čak 16 lokalnoj glazbenoj povijesti, povijesti književnosti pripada 6, a zaštiti spomenika dva priloga

Petnaestogodišnji hod znanstveno-istraživačkim putevima brončanoga sjaja zastao je na trenutak predstavljanjem petnaestoga sveska časopisa za solinske teme Tusculum. Novouređena Biblioteka JUK »Zvonimir« Solin koja je osim hvalevrijednom donacijom dr. sc. Ante Rendića-Miočevića, znatnim dijelom oblikovana kroz međuinstitucionalnu razmjenu publikacija s eminentnim državnim institucijama, a koja je započela pred 15 godina upravo izlaženjem Tusculuma, ugostila je početkom ožujka predstavljače i vjernu tuskulumsku publiku.

Nominalno i normativno pripadajući godini 2022. koncem koje je i tiskan, časopis je prilagođavajući se povratku na predpandemijske manifestacijske okolnosti, a u konačnici i zbog objektivnih datosti predstavljen u ovoj kalendarskoj godini.

Najnoviji svezak na ukupno 227 stranica donosi 13 priloga koje potpisuje 15 autora. Na tragu svih dosadašnjih svezaka i ovaj Tusculum ima najviše izvornih znanstvenih radova njih 8, pregledna rada su 3, jedan je stručni i jedan in memoriam. Najnoviji svezak također slijedeći tradiciju solinskih tema ima najviše priloga posvećenih arheološkim temama.

Bogata povijest časopisa

Petnaest dosadašnjih svezaka i 16 brojeva, 10. je naime svezak izišao u dva broja, okupilo je 208 priloga na ukupno 3560 stranica, a koje potpisuje 86 različitih odnosno ukupno 233 autora. Među dosad objavljenim prilozima ukupno je 127 izvorno znanstvenih, 30 preglednih, 35 stručnih i 10 ostalih priloga.

Iako arheološko-povijesne teme u javno-društvenom, ponekad i političkom diskursu u gradu koji je ishodište nacionalne arheologije i povijesti (time i samoga identiteta) učestalo ne nailaze na razumijevanje i odobravanje, a čime se paradoksalno parafrazira Svetopisamska epizoda o prorokovanju u vlastitom kraju i Liječniku koji najprije treba izliječiti samoga sebe, one su najzastupljenije u petnaestogodišnjem tuskulumskom hodu.

Od navedenih 208 priloga, 96 ih pripada isključivo arheološkim temama, 60 povijesnim, 11 području povijesti umjetnosti, čak 16 lokalnoj glazbenoj povijesti, povijesti književnosti pripada 6 priloga, a zaštiti spomenika dva priloga.

Osim u 15 svezaka odnosno 16 brojeva tuskulumske su rasprave rezonirale i u dvama zasebnim publikacijama kojima je otpočela i Biblioteka znanstvenih djela Tusculum. Prva od njih objavljena je godine 2009. kada je prilog Arsena Duplančića »Solinska narodna nošnja na starim grafikama i crtežima« posebno opremljen i tiskan u obliku grafičke mape, druga pak izišla godine 2017. djelo je akademika Stjepana Krasića »Kandijski rat i oslobođenje Klisa od Turaka godine 1648.«

Najnoviji svezak Tusculuma u Biblioteci JUK Zvonimir Solin predstavili su Mario Matijević u ime nakladnika, izv. prof. art. Blaženko Juračić, izv. prof. dr. sc. Dino Demicheli, a u ime uredništva o počecima časopisa je govorio jedan od njegovih pokretača Marko Matijević

Iskorak u znanstveni svijet

Bogatstvo izražaja solinskih tema i raspravljanje o njima do punoga je izražaja došlo i u trima znanstvenim skupovima koji su održani u solinskomu »Zvonimiru«, a pod okriljem ovoga časopisa. »Salonitanska muza Duje Rendića-Miočevića« prvi je znanstveni skup održan 2017. kojim su potaknuti Rendićevim suvremenicima, studentima, suradnicima i mlađi naraštaji istraživača na upečatljiv način zaokružili lik i djelo jednoga od najvećih istraživača salonitanske arheološke baštine.

Ovim skupom postavljeni su temelji i određen pravac kretanja svih nadolazećih istraživanja čiji zaključci bivaju ukoričeni u tuskulumskim koricama.

Znanstveni kolokvij s pratećom izložbom »Helena Mater«, odnosno »Helena Regina i Solin godine 1898.« održani 2018. prvi su znanstveni skup i izložba posvećeni jednomu od najvažnijih nacionalnih lokaliteta, a u povodu 120 godina od otkrića sarkofaga i crkava hrvatske kraljice Jelene.

Ostajući u potpunosti na ovomu tragu protekle je godine, nakon izložbe u povodu 60. obljetnice preminuća don Lovre Katića 2021., održan i treći znanstveni skup, simpozij »Duša jedne povijesti« posvećen solinskomu velikanu, svećeniku, povjesničaru, književniku don Lovri Katiću, a rezultati kojega će vlastiti izričaj naći u zasebnomu broju jednoga od nadolazećih svezaka Tusculuma.

Kao i onaj o kraljici Jeleni i ovaj znanstveni izričaj je popratila prigodna izložba radova Vjekoslava Paraća, odnosno novih akvizicija JUK »Zvonimir« Solin.

Tuskulumski skuti poduprti kulturnim stupom JUK »Zvonimir« Solin obgrlit će i rezultate istraživanja koji će biti predstavljeni na ovogodišnjem međunarodnom znanstvenom simpoziju i izložbi koje pak u listopadu »Zvonimir« organizira u suradnji s Katoličkim bogoslovnim fakultetom u Splitu, Odsjekom za povijest Filozofskoga fakulteta u Splitu i brojnim drugim partnerskim institucijama.

Nadalje u ovomu vidu se realizira i projekt restauracije arhivske građe, pod autorstvom i na inicijativu vjernoga tuskulumskog autora Ivana Alduka, a koja se nalazi u Državnomu arhivu u Zadru, partnerskoj instituciji u projektu.

Priznanja za postignuto, prilog za buduće

Zaokružujući petnaestgodišnju tuskulumsku priču želja je nakladnika bila odati i posebna priznanja zaslužnim pojedincima u neprestanom i predanom radu na časopisu od njegovih vrlih početaka.

S ciljem odavanja priznanja uveden je naslov i posebno priznanje u vidu povelje, prikladno nazvan »Tusculumen«.

Prvim Tusculumenom je tako svečano proglašen prof. dr. sc. Dražen Maršić s Odsjeka za arheologiju Sveučilišta u Zadaru.

Maršić je kao jedan od vanjskih pokretača časopisa, najpredaniji njegov član uredništva i autor koji je u petnaest godina među tuskulumskim koricama objavio 15 izvornih znanstvenih radova s područja arheologije na ukupno 186 stranica. Upravo su Maršićevi radovi pokazali i ogroman potencijal koji časopis nosi i u svome drugome obliku onome digitalnome, apliciranome prvotno na hvalevrijednomu nacionalnomu portalu znanstvenih časopisa Hrčak. Samo na tome portalu njegovih 15 priloga pregledano je i preuzeto oko 14 500 puta, što je pak zbog umreženosti s drugim svjetskim bazama podataka multiplicirano nekoliko desetaka puta.

Pribrojivši ovome i visoku razinu citiranosti Maršićevih tuskulumskih radova među znanstvenicima jasno je da su njegovi radovi, a time i čitav časopis pozicionirali solinske teme u svjetskom znanstveno-istraživačkom polju.

Drugo priznanje i naslov »Tusculumen« u povodu 15 godina izlaženja časopisa dodijeljeni su Marku Matijeviću, a zbog petnaest godina neprekidnoga doprinosa u uređivačkomu radu časopisa.

Petnaestogodišnji tuskulumski hod kojemu su se od samoga osnivanja i pokretanja časopisa pridružili brojni autori, suradnici od akademika, domaćih i inozemnih sveučilišnih profesora do samostalnih znanstvenika, istraživača i studenata okrunio je nakladničku »Zvonimirovu« djelatnost, a kulturnomu identitetu grada čijim se temama bavi dao novi izričaj.

Globalno gledajući, a lokalno djelujući Tusculum, časopis za solinske teme odavno je tako ispunio svoju primarnu zadaću ne ostajući samo i tek na ukoričavanju napisanih znanstvenih priloga već su rasprave koje je potaknuo, razmišljanja i istraživanja koja je razvio nadahnule i urodile brojnim projektima od solinskih osnovnoškolskih preko sveučilišnih sve do gradskih »europskih«.

Demicheli je na predstavljanju istaknuo važnost tema koje objavljene po prvi puta upravo u Tusculumu

IZV. PROF. DR. SC. DINO DEMICHELI O ARHEOLOŠKIM I DRUGIM TEMAMA U ČASOPISU

Nadiđena arheološka pokretačka misao

Govoreći o arheološkim temama kako u najnovijem svesku časopisa tako i o onima koje su obilježile njegovu petnaestogodišnju povijest izv. prof. dr. sc. Dino Demicheli je naglasio višestruki značaj časopisa.

– Prvenstveno Solin kao područje zaslužuje ovako nešto, da se na jednome mjestu nađe desetak do 15 tema koje će biti znanstveno obrađene, a Solin kao bazen tema koje se mogu istraživati u suštini je neiscrpan.

Treba istaknuti kako su u časopisu teme obrađene na zaista zavidnoj razini, imamo vrhunskih članaka, među njima i onih gdje su neke teme prvi put obrađene upravo među koricama ovoga časopisa. Iako je arheologija u žarištu i iako je bila glavni pokretač svega, časopis je nadišao odavno takvu misao samo arheološkog, već je to časopis puka solinskoga koji obrađuje teme solinske svakodnevice. Štoviše, 15 godina za jedan časopis nije mala stvar.

U današnje vrijeme kada se sve više odustaje od tiskanoga medija i sve prelazi na mrežni prostor, pronaći financiranje, pronaći suradnike koje će sve ove godine kontribuirati na svoj način i odvojiti od svoga vremena, dati jedan prilog Solinu i Solinjanima, ovo je zaista veliko postignuće. Zato čestitam uredništvu i ljudima koji su prepoznali ovaj projekt i koji ga guraju i dalje – istaknuo je Demicheli, poručivši kako vidi svijetlu budućnost časopisa.

Posebnost glazbenih tema

Predstavljajući petnaesti Tusculum izv. prof. art. Blaženko Juračić integralno je sagledao sve teme s područja solinske glazbene povijesti koje su objavljene u dosadašnjih 15 svezaka i 16 brojeva.

Juračić je tako istaknuo kako je 16 radova koji obrađuju muzikološke fenomene glazbe u Solinu s naglaskom na solinskom pučkom pjevanju, pučkim napjevima te kulturno-prosvjetnoj djelatnosti u Solinu.

Dva su autora koja su zaronila u slojevitost glazbenoga svijeta te svojim istraživanjima oteli zaboravu određene fenomene, a transkripcijama glazbenih artefakata trajno su sačuvali eksponate te ih oteli zubu vremena.

Tusculum 3: Tonći Ćićerić »Sprovodni napjev solinske Bratovštine«; Mirko Jankov »Glagoljaška glazbena baština u Solinu i njegovoj okolici«;

Tusculum 4: Mirko Jankov »Večernje koje se pjevaju u Vranjicu«;

Tusculum 5: Tonći Ćićerić »Solinsko pučko pjevanje kao predmet melografskoga interesa u prvoj polovini 20. stoljeća«; Mirko Jankov »Stara solinska misa«;

Tusculum 6: Tonći Ćićerić »Solinsko glagoljaško pjevanje na magnetofonskim snimkama Stjepana Stepanova iz godine 1964.«; Mirko Jankov »Nekoliko crkvenih pučkih napjeva iz Solina«;

Tusculum 7: Mirko Jankov »Pučki sprovodni napjevi iz Klisa«;

Tusculum 9: Mirko Jankov »Iz pučkoga crkvenog repertoara pjevača župe sv. Martina biskupa u Vranjicu«;

Tusculum 10: Mirko Jankov »Pjevana štenja u bogoslužnoj praksi župne crkve svetoga Martina biskupa u Vranjicu«;

Tusculum 11: Mirko Jankov » Pučki crkveni napjevi Jobova štenja za pokojne iz Klisa, Solina, Vranjica, Mravinaca i Kučina – transkripcije i komparativna analiza«;

Tusculum 12: Mirko Jankov »Drugi život dvaju tradicijskih crkvenih napjeva Puče moj (Prijekorâ) u izvedbi Vokalista Salone iz Solina«;

Tusculum 14: Tonći Ćićerić »Kulturno-prosvjetna djelatnost solinskog ogranka Seljačke sloge u predvečerje Drugoga svjetskog rata«; Mirko Jankov »Pregled stanja pučkoga crkvenog pjevanja glagoljaških korijena u Solinu, Klisu, Vranjicu, Mravincima i Kučinama u 2020. godini«;

Najnoviji prilozi

Jedna od postava klape Sutikva pojačana članovima folklornog zbora KUD-a Salona iz sredine devedesetih godina 20. stoljeća. S lijeva na desno: Teo Kljaković Gašpić, Igor Ćićerić, Ante Parać, Nebojša Boban, Mladen Poljak, Josip Marković, Tonko Podrug, Dinko Parać, Toni Grubić, Vladimir Vetma, Nenad Galić, Andrija Podrug (voditelj)

Glazbene teme u najnovijem Tusculumu pak otvara Tonći Ćićerić u izvorno znanstvenom radu »Solinsko pučko pjevanje u kontekstu razvoja klapskoga pjevanja u Solinu od sredine 20. stoljeća do danas«.

Nakon što su u razdoblju od 1906. do 1947. godine melografi i folkloristi u nekoliko navrata pohodili Solin s namjerom da zabilježe vokalnu folklornu glazbenu praksu ovdašnjega stanovništva za potrebe vlastitih etnografskih odnosno etnomuzikoloških istraživanja, ili su pak djelovali u sklopu projekata koje su organizirale i podupirale strukovne institucije s istim znanstvenim interesima, u drugoj polovini 20. stoljeća solinsko pučko pjevanje u najvećoj mjeri počinje bivati predmetom zanimanja glazbenih stručnjaka zaokupljenih klapskim pjevanjem. I dok su njihovi prethodnici solinskoj vokalnoj folklornoj glazbi većinom pristupali iz znanstvenoga diskursa, melografi druge polovine stoljeća u solinskom pučkom pjevanju uglavnom nalaze materijale za kreaciju klapskoga repertoara, posebice nakon osnivanja Festivala dalmatinskih klapa u Omišu 1967. godine, koji je potaknuo ubrzani razvoj i uspon klapskoga pjevanja. Ovaj rad donosi pregled njihove melografske i obrađivačke djelatnosti te s njom nedjeljiva razvoja klapskoga pjevanja u Solinu od sredine sedamdesetih godina 20. stoljeća pa sve do danas.

Mirko Jankov donosi izvorni znanstveni prilog naslovljen »Iz riznice svjetovnoga repertoara Pučkih pivača Gospe od Otoka – Solin: Transkripcije i jezično-glazbena analiza osam tradicijskih napjeva(dio prvi: muški tekstovi)«.

Pučki pivači iz Solina najpoznatiji su kao nositelji i predvodnici (para)liturgijskoga pjevanja glagoljaških korijena u mjesnoj župnoj crkvi Gospe od Otoka (po kojoj i sami već desetljećima nose ime), a odnedavna i u novoizgrađenoj crkvi Svete Obitelji. Ipak, znatan dio njihova tradicijskog repertoara obuhvaća i napjeve svjetovne tematike i namjene – baštinski vokalni izričaj na koji je ovaj prilog upućen u cijelosti. S obzirom na neminovnu fluktuaciju članova zbora, osobito (trajna) odlaska starijih pjevača, njihovi recentni nasljednici, napose najnoviji pjevači, suočavaju se s neumitnim izazovima njegovanja i međugeneracijske transmisije (bliske im i drage) pjevačke tradicije. Dojmu nematerijalnosti pa i krhkosti odnosne glazbene prakse i same građe – kako crkvene tako i one svjetovne (pri čemu se i ovom prilikom utvrđuje postojanje stanovitih, nerijetko i značajnih dodirnih točaka) – također i latentne bojazni od gubitka izvedbene uvjerljivosti i devijacije pjevačke memorije pridonijela je na poseban način nedavna virusna pandemija. Upravo ona potaknula je pjevače i njihova voditelja da osam usmeno naslijeđenih
svjetovnih napjeva (s muškim tekstovima) pohrane informacijski-zvukovno – u razdoblju od 2020. do 2021. godine – s ciljem transkribiranja i pregledne glazbene analize te – posljedično – olakšana učenja/ponavljanja dotična gradiva sadašnjim i budućim članovima ovoga muškog zbora. Osim toga, polučene spoznaje moguće je uklopiti i u one koje se općenito tiču dalmatinske klapske pisme, dok same transkripcije mogu poslužiti kao kreativno-poticajna ishodišta za nove umjetničke (klapske) obrade.

DISPUTATIONES TUSCULUNAE MMXXII

Stela Gaja Valerija Prokula iz Salone (Nikola Cesarik »Cohors I Alpinorum vel cohors I milliaria Delmatarum?«)

Martin Bažoka i Ivan Šuta iz Muzeja grada Kaštela potpisuju izvorni znanstveni rad »Prapovijesni nalazi s gradine Sutikve u Solinu«.

Luka Donadini donosi pregledni rad »Religija, kult i moralnost u Saloni (I) – Poštovanje i dužnost prema božanstvima«.

Nikola Cesarik potpisuje izvroni znanstveni rad »Cohors I Alpinorum vel cohors I milliaria Delmatarum?«.

Diana Čorić u suautorstvu s Draženom Maršićem s Odjela za arheologiju Sveučilišta u Zadru donosi izvorni znanstveni rad »Salonitanska kamena urna T. Domicije Januarije«.

Krešimir Grbavac potpisuje pregledni rad »Stela alumna Merkurija iz Solina«.

Dino Demicheli s Odsjeka za arheologiju Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu donosi izvorni znanstveni rad »Dva epigrafska fragmenta iz obiteljske kuće u solinskom predjelu Ninčevićima«.

Ivan Alduk stručni članak naslovljava »Natuknice za studiju o srednjovjekovnom Solinu (I)«.
Ana Šimić sa Staroslavenskoga instituta u Zagrebu potpisuje izvorni znanstveni rad »Kraljica Jelena Slavna u hrvatskim povijesnim romanima«.

Blanka Matković sa Sveučilišta u Cambridgeu donosi pregledni članak »Zaboravljena povijest grada Splita i njegove okolice Križarska organizacija srednje Dalmacije kroz UDB-in dosje Zlate Radović«.

Arsen Duplančić potpisuje izvorni znanstveni rad »Dva crteža Franje Kopača u Solinu«.

Tonći Ćićerić iz Javne ustanove u kulturi Zvonimir Solin potpisuje izvorni znanstveni rad »Solinsko pučko pjevanje u kontekstu razvoja klapskoga pjevanja u Solinu od sredine 20. stoljeća do danas«.

Mirko Jankov donosi izvorni znanstveni rad »Iz riznice svjetovnoga repertoara Pučkih pivača Gospe od Otoka – Solin: Transkripcije i jezično-glazbena analiza osam tradicijskih napjeva (dio prvi: muški tekstovi)«.

Arsen Duplančić i Marko Matijević zaključuju 15 tuskulumske rasprave tekstom »U spomen na Milana Ivaniševića (8. svibnja 1937. – 30. prosinca 2021.)«.

MARKO MATIJEVIĆ U IME UREDNIŠTVA NA SVEČANOMU PREDSTAVLJANJU O POKRETANJU I POČETKU ČASOPISA ZA SOLINSKE TEME

Prisjećanje početaka

Prvim Tusculumom godine 2008. započelo je novo razdoblje u kulturnomu životu grada na Jadru

Ideja o časopisu, čiji, eto, petnaesti broj obilježavamo kao »malu« obljetnicu rodila se nakon tiskanja knjige »Solinska svakodnevica u osvit novoga doba«, koja je napisana u suradnji s prof. Mladenom Domazetom nakon višegodišnjega istraživanja.

U knjizi smo »pokrili« gotovo sva područja života u Solinu, a priča nas je, iz »osvita novoga doba«, nerijetko odvodila u dublju prošlost. Teme tamo obrađene samo su »zagrebale« površnu i tražile su dublju i širu obradu, drugi format. A za to nam nije bila dostatna ni Solinska kronika, naš mjesečnik koji trideset godina radi ono što mu naziv kaže, na marginama koje je »Svakodnevica« i nastala. Jer novine su ipak novine, ograničene prostorom, traju kratko i nisu sasvim prikladne za članke uže specijalizacije.

Pa se rodila ideja o pokretanju časopisa koji bi, uza svu potrebitu znanstvenu aparaturu, obrađivao solinske teme. Ideju je brzo prihvatio Špiro Žižić, tadašnji ravnatelj Doma Zvonimir, čovjek koji je godinama stajao iza (ili ispred!) svih važnijih kulturnih zbivanja u našemu gradu.

Za pomoć smo se obratili Milanu Ivaniševiću, čovjeku kojega ocrtavaju riječi: široko znanje, stručnost, točnost i minucioznost. A nemjerljivu potporu nam je pružio Ante Ljubičić, tajnik Grada Solina, čovjek koji – bit ću neskroman – ima dar prepoznavanja dobrih projekata.

Novčanu potporu osigurao je Grad, kojemu su tada na čelu bili gradonačelnik Blaženko Boban i predsjednik Gradskoga vijeća dr. Kajo Bućan.

Počeli smo okupljati znanstvenike i stručnjake kojima je blisko područje našega interesa te smo, uz silan vjetar u leđa akademika Nenada Cambija i prof. Dražena Maršića, godine 2008. konačno stvorili prvi broj časopisa kojemu je naziv podario Milan Ivanišević po uzoru na Ciceronov i Bulićev Tusculum. I time smo započeli naše tusculumske razgovore o Solinu, Vranjicu, Mravincima, Kučinama, ali i o nešto širem prostoru koji utječe na Solin i na koji utječe Solin.

A stranice časopisa otvorili smo arheolozima (Solina ne bi bilo bez arheologije, a arheologija bi bila siromašnija bez Solina), povjesničarima, povjesničarima umjetnosti, arhitektima, ekolozima, riječju svima koji imaju nešto reći o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti toga našeg prostora.

Nismo pisali samo za akademsku zajednicu, željeli smo – govorili smo te prve godine, a aktualno je i danas – prenijeti u svijest svih sugrađana, a posebno onih koji su pozvani odlučivati, kako je ovaj pedalj zemlje između mora, Kozjaka i Mosora, što nam ga je Bog dao, ugodan za življenje sada, a bit će i u budućnosti ako mi to budemo htjeli i ako se okanimo njegova uništavanja građenjem bez reda, rušenjem davno oblikovanih građevnih i prostornih vrijednosti i trovanjem zemlje, mora i Rike.

Posebno raduje to što nam se pridružuje sve više mladih znanstvenika i stručnjaka i ravnopravno sa starijim i iskusnijim kolegama sudjeluje u »tusculumskim razgovorima«.

A to je jamstvo da ćemo Tusculum ostaviti u dobrim rukama, boljima nego što su naše.

Tusculum: to su svi autori tekstova, crteža, fotografija, svi članovi uredništva koji zajedno s recenzentima usmjeravaju naš časopis koji je – opet će me ponos odvesti u neskromnost – odavno prerastao granice našega grada i države. Tusculum: to ste i vi, dragi moji Solinjani i solinski prijatelji, vi zbog kojih se Tusculum i rodio.

I za kraj, želim da nas Tusculum nadživi!

POTPISIVANJEM UGOVORA S GALERIJOM KLOVIĆEVI DVORI SOLINSKI ZVONIMIR UČVRŠĆUJE PARTNERSKU MREŽU

Nemjerljiv doprinos

Mario Matijević i Tonći Ćićerić u društvu dr. sc. Petre Vugrinec, voditeljice stručne službe Galerije Klovićevi dvori i ravnatelja Galerije Antonia Picukarića

Početkom mjeseca ožujka ravnatelj Javne ustanove u kulturi »Zvonimir« Solin i Mario Matijević na poziv dugogodišnje »Zvonimirove« suradnice dr. sc. Petre Vugrinec, voditeljice stručne službe Galerije Klovićevi dvori posjetili su ovu najveću i najpoznatiju nacionalnu galeriju.

Ciljevi posjeta bili su dogovori o nastavku suradnje dviju institucija na galerijsko-izložbenom, znanstveno-istraživačkom i nakladničkom polju.

Tom prilikom su ravnatelj Galerije Klovićevi dvori Antonio Picukarić i ravnatelj JUK »Zvonimir« Solin potpisali ugovor o međusobnoj suradnji odnosno donaciji publikacija Galerije Klovićevi dvori Zvonimirovoj Biblioteci.

Imajući u vidu dosadašnju izuzetno uspješnu suradnju ravnatelj Picukarić je izrazio veliko zadovoljstvo i nadu u uspješnost budućih projekata, a koji će pak u solinskomu slučaju biti od kardinalnoga značaja.

Vrijedna izdanja Klovićevih dvora među publikacijama drugih partnerskih institucija kao i privatnih donatora »Zvonimirovoj« će Biblioteci i svim njenim participantima zasigurno dati dodatni zamah u proučavanju i istraživanju solinskih tema.

 

TRAGOM SJEĆANJA OD PROŠLOSTI GRAĐANSKOGA SOLINA PREMA BUDUĆNOSTI – Može li se sačuvati vila obitelji Petrašić?

SOLINSKA KRONIKA 342, 15. veljače 2023.
Piše: mr. sc. Branko GRGIĆ BARKOV
Fotografije: Jakov TEKLIĆ, »Solinska svakodnevica u osvit novoga doba« 2006., »Više od sjećanja« 2011.

Vila Petrašić sagrađena je pri kraju Zvonimirove ulice, u stilu jednostavne secesije, bez mnogo ukrasa, osim zelenih keramičkih pločica na stupovima ulaznoga trijema. Upravo ta njezina jednostavnost, zajedno s visinom i volumenom izgradnje na velikoj parceli daje joj izrazitu eleganciju. I danas svraća poglede prolaznika. U arhivima se nalaze nacrti i sve dozvole po kojima je izgrađena. Burna je njezina prošlost, jadna sadašnjost, a neizvjesna budućnost

Nedavno je Turistička zajednica Grada Solina uzduž Zvonimirove ulice postavila na značajnije objekte lijepo dizajnirane pločice s kratkim obavijestima o namjeni tih objekata tijekom prošloga stoljeća. Dobro je zamišljeno kako podsjetiti današnje stanovnike Solina ili njegove posjetitelje kako je to nekada bilo. Korištena je tehnika preslika sa starih fotografija iz dostupnih arhiva i obiteljskih albuma. Pločice pak u realnome obliku prati i virtualni sadržaj na mrežnim stranicama.

Prateći te podatke i dojam koji se dobije, te uspoređujući s današnjim stanjem vidljivo je koliko se to »Ubavo selo«, kako ga je nazvao don Lovre Katić, promijenilo u tih stotinjak godina. Svi bitni sadržaji solinske prošlosti opisani su i prikazani u vrijednoj knjizi »Solinska svakodnevica u osvit novoga doba« autorâ Marka Matijevića i Mladena Domazeta, dok se ideja o očuvanju uspomene na istaknute solinske lokalitete susreće i u foto-monografiji Marka Matijevića i Jakova Teklića »Više od sjećanja«.

Moja je pak namjera u ovome kratkome osvrtu, a oslanjajući se na spomenute postavljene pločice, istaknuti dvije lokacije odnosno dva objekta kojima prijeti loša sudbina.

Solinska Mljekara, spomenik viziji i poduzetničkom duhu

Prva solinska mljekara na samom ulazu u današnju Zvonimirovu ulicu

Prva je lokacija na početku Zvonimirove ulice. To su zapušteni ostatci solinske Mljekare. Osnovali su je predstavnici dvije moćne obitelji; vranjičke Luka Grgić i solinske Josip Šperac davne 1902. Nemam namjeru ponavljati sve ono što je o tome napisano. Samo želim istaknuti viziju i hrabrost osnivača koji su se upustili u taj poduhvat u selu u kojemu u to doba osim gostionica nije postojao nijedan drugi proizvodni pogon maloga gospodarstva.

Objekt je preživio oba velika rata, a danas je dio velike i zapuštene površine. Njegovo glavno pročelje okrenuto je ulici i zajedno s pristupnom površinom i ogradom predstavlja lijepi objekt. Ako ga se ne zaštiti buduća izgradnja, kako se to danas kaže »stambeno poslovnih« objekata u potpunosti će ga uništiti. Štoviše ove se godine navršava 120 godina postojanja zdanja, koje bi se moglo uklopiti u buduću izgrađenost na ovoj lokaciji ostavivši trag na nekadašnju privrednu aktivnost i na ponos i ugled današnjim naraštajima. Pritom mislim da se unutar izvornih gabarita i sačuvanog vanjskog izgleda kriju velike mogućnosti. Primjerice od muzeja mljekarstva pa do tehničkih radionica, prijeko potrebnih prostora za suvremene startup-ove itd.

Sve sam prethodno napisao kako bih postavio pitanje: Zašto je ovaj toliko važni objekt preskočen i zašto na ulaznim dvorišnim vratima nije postavljena pločica »Jeste li znali?« Budući da postavljene pločice uzduž Zvonimirove ulice, po mome mišljenju možda imaju i inicijalnu zaštitu odabranih objekata, tada ova stara zgrada solinske mljekare to zasigurno zaslužuje i zahtijeva.

Obiteljska kuća Petrašić

Secesijska vila Petrašić i danas svojom ljepotom plijeni pažnju i dominira Zvonimirovom ulicom

Sagradio ju je dr. Mate Petrašić u kojoj je stanovao s obitelji. Ordinacija mu je bila u prekrasnoj kući Benzon uz samu rijeku pored solinske Širine, nažalost srušena je za vrijeme bombardiranja Solina u Drugom svjetskom ratu.

Vila Petrašić sagrađena je pri kraju Zvonimirove ulice, u stilu jednostavne secesije, bez mnogo ukrasa, osim zelenih keramičkih pločica na stupovima ulaznoga trijema. Upravo ta njezina jednostavnost, zajedno s visinom i volumenom izgradnje na velikoj parceli daje joj izrazitu eleganciju. I danas svraća poglede prolaznika. U arhivima se nalaze nacrti i sve dozvole po kojima je izgrađena.

Burna je njezina prošlost, jadna sadašnjost, a neizvjesna budućnost. Za vrijeme Drugog svjetskog rata u njoj su boravili okupatorski oficiri. Kasnije su ih zamijenili lokalni moćnici, predstavnici vlasti novostvorene države. Dobro se sjećam dâna kada sam s majkom čekao u redu na stubama vile da nam se za neke »točkice« udijeli malo hrane.

U vili su živjeli i imali ordinaciju solinski doktori Martin i Mira Žižić s djecom. Jedan od njih, Bogdan Žižić, režiser i zaljubljenik u Solin spominje te dane. Zadnji vlasnik kompleksa vile bio je Stipe Grubišić Ponkin.

Sjećam ga se kao uznosita gospodina koji na laganoj i uglancanoj kočiji prolazi kroz Solin, od kuće do njegove mlinice, zadnje koja je još mljela brašno, Velike galije. Udova Marija Grubišić Ponkova čitavo imanje je ostavila rodbini iz Biskoga. Iako u vili godinama nitko ne živi i ne održava je, njeno je stanje dobro. Vizualno se ne vide veća konstrukcijska oštećenja. Svi detalji od krovišta pa do podrumskih prozora su sačuvani. Očito je da je vrlo solidno građena. Okolni đardin je u potpunosti uništen, a ogradni je zid djelomično uklonjen radi pristupa autopraonici smještenoj u dvorišnim objektima.

Ponovno postavljam pitanje zbog čega izravno uz ovaj objekt nije postavljena pločica »Jeste li znali?« nego je svoje mjesto našla na prometnome znaku uz dvorište! Dok je primjerice na kamenu kuću obitelji Škombro, koja graniči s dvorištem ove vile, pločica postavljena, a u istoj je u prizemlju nekoć bila samo seoska gostionica.

Je li današnji Solin naučio lekciju s rodnom kućom don Lovre Katića?

Uz ovaj postoji još poneki primjer postavljanja ovih pločica na u najmanju ruku neprimjerene objekte.

Vila Petrašić »Može i mora« dobiti svoju pločicu na primjerenom mjestu, ali i biti ispravno valorizirana! Zbog čega? Zbog toga što predstavlja vrijednu arhitektonsku cjelinu, svjedoči visokoj kulturi stanovanja s početka prošloga stoljeća i što u sebi krije velike potencijale korištenja u današnje vrijeme.

Budući da nikoga ne zastupam niti favoriziram, navest ću samo površno onako kako mi misli lete pišući ovaj tekst: može nastaviti život elitnoga obiteljskoga stanovanja bez ikakvih nadogradnji, smanjivanja parcele đardina.

Može se u postojećim gabaritima prenamijeniti u sadržaje društvene aktivnosti, likovna galerija, luksuzna kavana, prostor za komorno muziciranje itd. Pri tome upravo Grad ima na raspolaganju sve alate da ostvari pravo prvokupa ukoliko nastupi prodaja vile.

Ukoliko pak nije zainteresiran tada može svojim dozvolama, propisima, plombama u zemljišnim knjigama zaustaviti bilo kakvu devastaciju ove kulturne baštine grada Solina.

Prvi korak bi bio da Turistička zajednica (ponovno?) postavi pločicu na ulaznomu stupu kod glavnoga ulaza u Vilu. Nadam se da su preskakanja ova dva objekta slučajno dogodila, ili pak da su postavljene pločice slučajno uklonjene, pomaknute, a ne da su odškrinuta vrata agresiji koja se događa pri izgradnji stambenih objekata u solinskom gradskomu središtu.

Potencijali ovoga spomenika solinske građanske kulture su nezamislivi

PREDSTAVLJENA KNJIGA »SMILJANA RENDIĆ: ZLATNO PERO HRVATSKOGA NOVINARSTVA« AUTORICE DR. SC. SILVANE BURILOVIĆ CRNOV, PRVE KNJIGE U BIBLIOTECI »ZNAMENITI KATOLIČKI NOVINARI« – A Križ je, kažu, vaga svega svijeta

SOLINSKA KRONIKA 341. 15. siječnja 2023.
Piše: Kristina BITANGA/ smn.hr

Knjiga »Smiljana Rendić: zlatno pero hrvatskoga novinarstva« na 157 stranica, a kroz šest poglavlja donosi njezin životopis i bibliografiju, domagojsku duhovnu formaciju i hrvatsko nacionalno usmjerenje, novinarsko i književno ostvarenje, praćenje i analizu II. vatikanskog koncila, odnos prema autoritetu te osvrt na nerazumijevanje njezina rada i uloge vjernika laika

Knjiga »Smiljana Rendić: zlatno pero hrvatskoga novinarstva« autorice dr. sc. Silvane Burilović Crnov, prve knjige objavljene u novopokrenutoj biblioteci »Znameniti katolički novinari« koja je zajednički projekt Glasa Koncila i Društva hrvatskih katoličkih novinara, svečano je predstavljena 12. siječnja 2023. u Splitu.

Uz autoricu, knjigu su predstavili glavni urednik Glasa Koncila Branimir Stanić, tajnica Hrvatskog društva katoličkih novinara Marija Belošević, prof. dr. sc. don Mladen Parlov i književnica Zdenka Čorkalo.

O Smiljani Rendić (1926.-1994.), znamenitoj novinarki i književnici, istaknutoj laikinji Crkve u Hrvatskoj tijekom i nakon Drugog vatikanskog koncila koja se s pravom može svrstati među prvakinje hrvatskog katoličkog novinarstva, došli su čuti mnogi pa je Galerija ‘Vinko Draganja’ dominikanskoga samostana bila dupkom ispunjena.

Obogaćenje Crkve i društva

Glavni urednik lista »Glas Koncila«, kojega je Smiljana Rendić s nekolicinom svećenika stvorila, g. Branimir Stanić rekao je kako glavni cilj ove knjige, koja obiluje zanimljivim informacijama, nije otkriti sve o Smiljani Rendić nego približiti njen genijalan lik kojem Crkva u Hrvatskoj, Glas Koncila i katoličko novinarstvo duguju mnogo.

– U ovoj knjizi možete doživjeti Smiljanu Rendić ne samo kao važnu ličnost 20. stoljeća nego doista kao izuzetnu i snažnu ženu. Ovo nije priča o junakinji našeg doba koja je bila siromašna dok je nisu otkrili te nije postala svjetski poznata bogatašica. Ona je ostala siromašna do kraja života i u tom svom siromaštvu učinila je nevjerojatne stvari. Iz vlastite bijede obogatila je ne samo Crkvu u Hrvatskoj nego i čitavo hrvatsko društvo – naglasio je Stanić.

Nadalje podsjetio je na njezin progon i osudu koju je morala prolaziti ne samo zbog političkog članka za koji je osuđena »Izlazak iz genitiva ili drugi hrvatski preporod« već zbog toga što je bila katolička novinarka u ona teška vremena.

Pohvalio je temeljitu analizu arhivske građe te opširnost razgovora koje je sa Smiljaninim suvremenicima obavila autorica te zaključio da Smiljana Rendić svima u domovini i Crkvi može biti uzor i nadahnuće.

Prijeko potrebna knjiga o snažnoj i jakoj ženi

Tajnica Hrvatskoga društva katoličkih novinara Marija Belošević izrazila je radost što će zahvaljujući ovoj knjizi veći broj ljudi čuti za Smiljanu Rendić koja na najbolji mogući način podcrtava važnost vjernika laika, žena u Crkvi. Istaknula je kako od nje mogu učiti svi, a napose novinari, jer su njezin život i rad svjedočanstvo promicanja objektivnosti, istine, moralne odgovornosti za napisanu riječ, hrvatskog jezika, povijesti, kulture i domoljublja.

Profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu dr. sc. don Mladen Parlov rekao je kako je važno da postoje knjige kao ova koje će neke osobe i događaje izvući iz tame prošlosti i zaborava jer osobe kao što je Smiljana Rendić doista je vrijedno osvijetliti jer su dali veliki doprinos hrvatskoj kulturi, novinarstvu i Crkvi.

Kardinal Franjo Kuharić predaje jubilarno priznanje sa »zlatnim perom Glasa Koncila« najistaknutijoj hrvatskoj katoličkoj novinarki Smiljani Rendić

– Ona je bila snažna i jaka žena koja, iako nije imala zaštitu, nikada nije htjela odstupiti od svojih uvjerenja te je i u najtežim razdobljima sačuvala svoje dostojanstvo. Bila je žena erudiktinja koja je uvijek radila na svom znanju te je, iako nije imala fakultetsko obrazovanje, dobro govorila i pisala nekoliko svjetskih jezika te bez poteškoća ulazila u duboke teološke rasprave.

Bila je vatikanistica koja je, iako nikada nije napustila Jugoslaviju, duboko poznavala život unutar vatikanskih zidina kao nitko u našem narodu prije ni poslije nje. Izrazito je voljela židovski narod jer je Isus po tijelu bio Židov te je temeljito poznavala njihovu povijest, kulturu i religiju. Bila je zauzeta vjernica laikinja koja je silno voljela Katoličku crkvu i hrvatski narod – naglasio je don Mladen Parlov.

Čestitajući autorici na izvrsnoj knjizi Parlov je iznio nadu da će joj ovo biti prva u nizu knjiga.

Žrtva komunisitčkog progona

Književnica i doktorica Zdenka Čorkalo istaknula je kako je zahvaljujući ovoj knjizi, Smiljana Rendić rođena po drugi put. Posvjedočila je kako je na svojoj prvoj godini studija medicine u Rijeci upoznala Smiljanu Rendić, družila se s njom i u tim susretima nikada nije osjetila neosunčanu stranu njezine stvarnosti.

Smiljana Rendić u društvu najistaknutijih hrvatskih teologa

Približivši okupljenima povijesni kontekst njenog djetinjstva, mladosti i odrasle dobi rekla je kako je u svojim nastojanjima oko istine grubom silom zaustavljana i ponižavana do mjere koja je svakako imala namjeru promijeniti njezin katolički i nacionalni svjetonazor.

– Autorica nije imala lagan posao jer je trebalo pronaći i pročitati tisuće pisama, polemika i osvrta, trebalo je ne učiniti propust u izboru i trebalo se moći odvojiti od primjedbi kojih ima koliko i poznavatelja Smiljane Rendić dok je bila živa.

Snagom prvorazrednog interpreta autorica je ušla u Smiljanin lik i u likove koji su o njoj govorili, nije dodavala svoje mišljenje nego je sve pročitano zaoblila, u intelektualnom i emocionalnom nadahnuću povezala vjerno i logično, kao da čitajući tekstove gledamo paralelno i film o njima. Knjiga se lagano čita, što je zasluga autorice, a teško pamti, za što se pobrinula sama Smiljana koja je enciklopedijskim znanjem i toplinom prema najmanjima, najslabijima, dala na znanje tko ju je obdario svime što je imala – zaključila je Zdenka Čorkalo.

Vjernica, teologinja, novinarka

Autorica knjige dr. sc. Silvana Burilović Crnov pojasnila je kako se s mišlju i djelom Smiljane Rendić susrela prije nešto više od 11 godina te se u njoj probudio poticaj da istraži ono što je još uvijek nepoznato i otme zaboravu ono što je nepravedno u nj gurnuto.

Uredništvo Glasa Koncila 1964. Rendić, Pavlinić, Kustić, Ladika

Godine istraživanja njene bogate pisane ostavštine kojoj pripadaju nekoliko knjiga, stotine objavljenih članaka u crkvenom i svjetovnom tisku te obilna privatna korespondencija izrodile su doktorskom disertacijom »Smiljana Rendić: katolička novinarka i pratiteljica Drugog vatikanskog koncila«.

Istaknula je kako je to istraživanje bilo velika i zahtjevna zadaća, ali i privilegij te radost i dar. Ova knjiga rasterećena je znanstvenoga aparata i svjedoči o hrabroj i odlučnoj, osebujnoj i borbenoj ženi, vjernici laikinji i vatikanistici, višedesetljetnoj hrvatskoj novinarki i književnici, ali i o vremenu u kojemu je djelovala, pisala, živjela svoj vjernički i nacionalni identitet ne odričući se istine, ne bježeći od poteškoća i nepravdi na koje je nailazila.

– Zbog svega spomenutog i zbog cjelokupnog njezina doprinosa hrvatskom društvu, kulturi, jeziku, a osobito Crkvi i hrvatskom katoličkom novinarstvu nadam se da će djelo Smiljane Rendić biti vrednovano onako kako ona to zaslužuje, da će ova knjiga i njezina promocija biti poticaj tome da će se njezino djelo jednom sabrati u sveske, prevesti na strane jezike, biti tema znanstvenih skupova i simpozija, da će se organizirati Dani Smiljane Rendić, a svakako je zaslužila da nagrada hrvatskih katoličkih novinara nosi njezino ime – istaknula je autorica.

Drugo vrijeme, slični problemi

Aktualizirajući pak knjigu, odnosno čitavo životno djelo Smiljane Rendić te sagledavajući ga u današnjemu kontekstu autorica je istaknula teškoće s kojima se susretala, a koje su u konačnici formirale genijalan um Smiljane Rendić.

– Propatila je kao katolička novinarka laikinja. Nije joj bilo lako kao ženi u muškom patrijarhalnom mentalitetu, ni kao laikinji u kleričkomu svijetu. Smiljana nije završila teologiju, ali je dobro poznavala i od nje se kao takve intelektualke često tražilo suglasje više nego kritičko promišljanje. S velikom radošću pratila je Koncil i Crkvena zbivanja i željela je biti interpretatorica a ne samo kroničarka. Pratila je ne samo teološka kretanja u Crkvi, nego i filozofska, kulturološka i politička gibanja u domovini i svijetu.

Privatna zbirka pisama Smiljane Rendić Vladimiru Pavliniću

Njezini tekstovi bili su djelomično cenzurirani iz različitih razloga. Zato je Smiljana pisala pisma odgovornima u Crkvi, intelektualnoj crkvenoj i društvenoj eliti, u kojima je najizvornije iznosila svoje mišljenje. Teme u pismima bile su raznovrsne, pa čak i u samome jednome pismu obrađuje više tema: teološke, biblijske, povijesne i ekleziološke te književne rasprave.

Njezina pisma sadržavaju dragocjene uvide u svu složenu problematiku prihvaćanja ili prikrivenog odmaka od Drugoga vatikanskog koncila, ali i svega onoga što ju je mučilo te brojne biografske podatke. Preslike pisama je sačuvala, nazivala ih je feljtonima i smatrala ih je najboljim što će od nje u prozi ostati. Bez tih pisama nemoguće ju je upoznati – istaknula je autorica, osvrćući se tako i na nadahnjujući moment u oblikovanju ove knjige.

– Već u prvom dubljem susretu s mišlju i djelom Smiljane Rendić vidjela sam da kao vjernica laikinja, znanstvenica, novinarka stojim pred nečim velikim i vrijednim svakoga truda. Učila sam iz svakoga njezinoga teksta i svake crtice njezina života. Povezala nas je ista ljubav prema neprolaznim vrijednostima: ljubav prema Bogu, Crkvi, Svetom pismu, hrvatskome narodu, povijesti, kulturi i jeziku, čovjeku, učenju i pisanoj riječi.

Živjele smo u različitim vremenima, ona je imala egzistencijalnih problema jer je sudski kažnjena i prisilno umirovljena. Teško je dolazila do knjiga i informacija. Čeznula je za slobodom izražavanja i hrvatskom samostalnošću. Zaključila bih da je hrvatski katolički novinar i vjernik laik lakše biti danas, zahvaljujući svemu što je Smiljana Rendić dala hrvatskome narodu i Crkvi.

– Knjiga »Smiljana Rendić: zlatno pero hrvatskoga novinarstva« na 157 stranica, a kroz šest poglavlja donosi njezin životopis i bibliografiju, domagojsku duhovnu formaciju i hrvatsko nacionalno usmjerenje, novinarsko i književno ostvarenje, praćenje i analizu II. vatikanskog koncila, odnos prema autoritetu te osvrt na nerazumijevanje njezina rada i uloge vjernika laika.

Knjigu su recenzirali prof. dr. Danijel Labaš, prof. dr. Marko Trogrlić i prof. dr. Jerko Valković. Zahvaljujući Glasu Koncila, Hrvatskom društvu katoličkih novinara i svima koji su dali doprinos nastanku ove knjige, autorica je na poseban način na podršci zahvalila svojoj obitelji.

 

Novi broj Solinske Kronike

posljednji broj solinske kronike

Pratite nas

   Facebook

   RSS

   Newsletter

Zvonimir Solin Newsletter

Najvažnije vijesti u vašem email sandučiću