SOLINSKE ULICE – POGLED KROZ SJEĆANJA I SADAŠNJOST – Ulica suvremenog grada s grobljem baštine

SOLINSKA KRONIKA 331, 15. ožujka 2022.

Piše: Branko GRGIĆ BARKOV
Fotografije: Jakov TEKLIĆ, vmgs.hr

Tri velike prometnice koje dijele i povezuju Solin uzdužno, nose značajna imena: jugoistočna Marulićeva, središnja Zvonimirova i sjeverozapadna Radićeva, poprečno ih povezuje Ulica dr. Franje Tuđmana. Zaista odabrani nazivi sažeto povezuju razdoblja naše državnosti i korijene kulture. Fizički su nastale u različitim vremenima i na različite načine

Imajući u vidu prethodno spominjane ulice, ova je ulica nastankom najnovija. Počinje na Meterizama i završava kod Vidovića mosta. Iako je nedavnim preimenovanjem njezin dio od Meteriza do Glavičina – pogona Coca cole dobio ime ulice grada Heroja taj naziv izgleda nije još zaživio.

Na zračnoj fotografiji Solina iz 1934. u dnu se vidi trasa nekadašnje Feratine, a na kojoj je s vremenom formirala današnja Ulica

Gotovo u čitavoj svojoj dužini položena je preko trase nekadašnje električne željeznice – Feratine – koja je prevozila pakirani cement iz tvornice u Majdanu do luke u Vranjicu. Stoga su i njezini tehnički elementi, npr. Radijus zakrivljenosti kolnika neprikladni i nedovoljni za današnji promet.

Ovo se prvenstveno odnosi na zadnju polovicu prometnice jer se po uređenosti može tako i podijeliti. Naime njena prva polovica, počevši od Meteriza do istočnog ulaza u prostor Coca Cole je široka ulica, dobro uređena s obostranim nogostupima (prekinutim ili suženim na dva mjesta), rotorom, pješačkim prijelazima i označena semaforizacijom za potrebe pješaka i vozača.

Ulica neprikladna grada i imena koje nosi

Drugi dio ulice (može se reći i ceste) je neprikladan i doslovno jadan. Ima dijelova, primjerice uz Dvorine i nekadašnju drobilicu kamena, koji su toliko uski da se dva vozila u prometu ne mogu mimoići. Za pješake je opasna čitava dionica jer na njoj uopće ne postoji nogostup. Ne postoji ni srednje obilježena traka na kolniku , a prometnica je dvosmjerna. Nadalje ne postoje niti znakovi upozorenja na opasne zavoje od 90º i slabe vidljivosti. Može se dakle postaviti pitanje što ova cesta u konačnici ima?

Fotografija tvornice u Majdanu i trasa Feratine uz Ljubince

Ima asfaltni sloj položen preko nekadašnje podloge za tračnice Feratine. Ima dobru rasvjetu što je iznenađujuće za ovakvo stanje ceste.

Ukoliko se ovim primjedbama nadoda oštećenja na zapadnomu rubu nasipa koja su nastala uslijed proširivanja ulaza na privatne parcele koje se nalaze na razini ispod prometne površine, zaključuje se kako je netko odlučio uz što manje financijskih sredstava i u što kraće vrijeme omogućiti prometovanje ovom lokalnom cestom.

Međutim objektivno govoreći ovaj nered predugo traje. Nedavno se tako, i to u više prigoda čulo da je uređenje prometnice predviđeno u skorašnje vrijeme i prema projektnoj dokumentaciji.
Dobro je ako je istinito, jer ova ulica-cesta zaslužuje najveću pažnju u Solinu.

Prometna kralježnica jugoistočnih naselja i opasni zidovi

Ponajprije stoga što je u prometnomu cilju preuzela prvenstvo pri dolasku u gradsko središte iz jugoistočnih naselja Japirko, Bašini, Mravinci, Majdan i to iz pravca Splita, Vranjica, Sv. Kaja, Rupatine.

Dvosmjerna je i povezuje vrlo bitne sadržaje poredane uza nju; veliki trgovački centar, specijalizirane trgovine, prasvetište na Gospinu Otoku, Staro i Novo groblje, budući objekt Turističke zajednice, luksuzne hotele, teniske terene, školu, sportsku dvoranu.

Zaista impozantan zbroj svakidašnjih potreba u životu građana i posjetitelja Solina. Stoga ju je neophodno u čitavoj dužini do samoga kraja urediti prema suvremenim standardima korištenja ulica i pritom ju neprestano održavati na svim razinama.

Nedopustivo je nadalje da se još uvijek nije riješio spor između vlasnika stambenog objekta koji prekida normalnu širinu nogostupa i zaduženih za ovu cestu.

Ističem nadalje visoke potporne zidove kod teniskih igrališta koji izgledaju poprilično prijeteće s obzirom na mogućnost napinjanja i popuštanja zbog bočnoga dijagrama sila pritiska na unutrašnje plohe zidova. Ukoliko već ne postoje potrebno je odmah ugraditi kontrolne točke za geodetsku kontrolu pomaka. Prije nego bude kasno!

Ulica je nedavno obogaćena i učinkovitim kružnim tokom

Nasuprot ovih zidova je pak nezavršena dionica nogostupa koja zahtjeva izradu podgradnog zida kojim će se pak nogostup proširiti i omogućiti pješacima neometano kretanje ovom dionicom bez nelagode prijetećih zidova i skakutanja po kolniku i rubnjaku nogostupa.

Otkrivena pa »sačuvana« baština

Ova velika ulica-cesta uza se vezuje značajne arheološke lokalitete – nalazišta novijeg doba. Područje Glavičina je odavno poznato. Nedavno je pak izgradnja velikog trgovačkog centra na Smiljanovcu otkrila veliko antičko groblje, dio jugoistočne salonitanske nekropole.

Najnovija istraživanja na Bugarevu iznijela su na svijetlo dana vrlo bogato nalazište grobova, gradskih zidina i temeljnih konstrukcija iz antičkoga vremena koje još treba pomno ispitati, valorizirati i nadam se zaštititi.

Najnovija istraživanja na Bugarevu iznijela su na svijetlo dana vrlo bogato nalazište

Zaštititi kako bi ostali vidljivi i svjedočili životu i postojanju velike Salone jer nažalost današnji interesi razvoja sve to zatiru. Nigdje se tako prošlost ne devastira kao ovdje.

Asfalt, beton, rušenja, ceste i zgrade sve prekrivaju. Vrijedni pokretni predmeti se odnose na druga mjesta jer Solin i dandanas nema prikladan prostor makar za privremeno i/li prigodno izlaganje.

Mnogo ih je koji su omogućili ovakvu sudbinu svih nalazišta i lokaliteta kako onih antičkih tako i kasnijih. Za ilustraciju svoje tvrdnje navodim gradnju stambene zgrade na nedavno otkrivenim ostatcima uz starokršćansku baziliku u Tuđmanovoj ulici.

Kao da je ova skromna arhitektura današnjih stambenih zgrada vrjednija od ovih nalazišta. Loši smo baštinici.

Potporni zidovi kod teniskih igrališta opasno su napuknuli i nagnuli se prema prometnici
Na potporne zidove je potrebno odmah ugraditi kontrolne točke za geodetsku kontrolu pomaka

IZ TISKA IZIŠAO I PREDSTAVLJEN ČETRNAESTI SVEZAK ČASOPISA ZA SOLINSKE TEME »TUSCULUM« – Prema dubinama znanstvenih vodâ

SOLINSKA KRONIKA 331, 15. ožujka 2022.

Piše: Mario MATIJEVIĆ

Četrnaesti svezak na 222 stranice donosi deset priloga koje potpisuje 12 autora od kojih su dva inozemna autora te je jedan prilog izvorno na engleskomu jeziku. Osam je izvornih znanstvenih radova i dva su pregledna, pet ih je s područja arheologije, a četiri s područja lokalne povijesti te jedan s područja povijesti Crkvene glazbe

Četrnaesti svezak Časopisa za solinske teme – Tusculum predstavljen je 22. veljače u velikoj galeriji nakladnika časopisa, solinske Javne ustanove u kulturi »Zvonimir«.

Iako tiskan koncem 2021. zadnji je svezak zbog epidemiološke situacije predstavljen s manjim vremenskim odmakom, ali ipak uz zadovoljstvo nazočnih imajući u vidu da je i 13. broj predstavljen isključivo virtualno.

Solinske su teme okupljene u ovomu svesku nazočnima približili ovogodišnji predstavljači Ivan Alduk, diplomirani arheolog, Pročelnik Konzervatorskoga odjela u Imotskom, Ivan Balta, diplomirani teolog i arhivar u Nadbiskupskom arhivu u Splitu te u ime nakladnika i radnoga tima časopisa Tusculum Mario Matijević, diplomirani teolog.

Počevši od godine 2008. Tusculum je do danas izišao u 14 svezaka i 15 brojeva, od kojih je deseti svezak dvobroj, odnosno jedan je zbornik radova znanstvenoga skupa održanoga u Solinu.

Ukupno su objavljena 193 priloga na 3 333 stranice, a potpisao ih je 71 autor.

Radovi te recenzije pretežno domaćih, ali i nekolicine inozemnih stručnjaka kategorizirani su kao 119 izvornih, 27 preglednih, 34 stručna te 9 priloga ostale vrste.

Četrnaesti broj pak na 222 stranice donosi deset priloga koje potpisuje 12 autora od kojih su dva inozemna autora te je jedan prilog izvorno na engleskomu jeziku. Osam je izvornih znanstvenih radova i dva su pregledna, pet ih je s područja arheologije, a četiri s područja lokalne povijesti te jedan s područja povijesti Crkvene glazbe.

Arheološke teme u novomu svesku Tusculuma nazočnima je predstavio Ivan Alduk.

Nikola Cesarik donio je izvorni znanstveni rad u kojemu piše o M. Serviliusu koji je služio kao Augustov legat u Iliriku/Dalmaciji

Prvi rad 14. sveska tako potpisuje Nikola Cesarik iz Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Zavoda za povijesne i društvene znanosti u Rijeci. Izvorni znanstveni rad M. Servilius, legatus pro praetore Caesaris Augusti (ad CIL 3, 14690) na 12 stranica teksta sa 7 ilustracija donosi revidirano čitanje natpisa CIL 3, 14690 iz Salone. Na njemu je nedvojbeno spomenut M. Servilius (cos. 3. po Kr.), koji je služio kao Augustov legat u Iliriku/Dalmaciji. U nastavku rada raspravlja se o vremenu njegova namjesništva te se zaključuje kako je riječ o namjesniku dalmatinskog dijela Ilirika koji je tu dužnost obnašao između mandata G. Vibija Postuma i P. Kornelija Dolabele.

Istraživanja na lokalitetu Trstenik u Kaštel Sućurcu iz 2002. ukazala su na postojanje djelomično potopljenoga rimskog gospodarskog kompleksa s očuvanom obalnom konstrukcijom i očuvanim rimskim brodom

Irena Radić Rossi sa Sveučilišta u Zadru, Odjela za arheologiju i David G. Ruff s Institute of Nautical Archaeology, Texas A&M University donose rad Rimski brod na Trsteniku u Kaštel Sućurcu. Izvorni znanstveni rad na 19 stranica teksta s 20 ilustracija i jednom tablom obrađuje rezultate istraživanja na lokalitetu Trstenik u Kaštel Sućurcu iz 2002. koji je ukazao na postojanje djelomično potopljenoga rimskog gospodarskog kompleksa s očuvanom obalnom konstrukcijom. Istraživanjem iz 2006. ušlo se u trag rimskom brodu, ispunjenom kamenjem i namjerno potopljenom u funkciji sanduka kojim je bila učvršćena operativna obala. Iskopavanje broda provedeno je 2007., 2015. i 2020., a tijekom posljednjeg istraživanja pronađena su još dva broda iskorištena na isti način.

Dražen Maršić sa Sveučilišta u Zadru, Odjela za arheologiju potpisuje izvorni znanstveni rad Salonitanske grobne are s motivom stabla kao dekorom bočnih ploha. Autor na 21 stranicu teksta s 15 ilustracija analizira pojavu stabla kao dekorativnog uzorka na salonitanskim grobnim arama te dovodi u sadržajnu i kronološku vezu s istorodnim prikazima na arama grada Rima i sjeverne Italije, odakle su uvijek stizali snažni umjetnički impulsi. Vrstu stabla zbog postupka uopćavanja nije uvijek moguće sa sigurnošću prepoznati. Studirane salonitanske grobne are datiraju od kasnoklaudijevskog doba do otprilike sredine 2. stoljeća. Posljednji odjek motiva stabla susrećemo na rijetkim salonitanskim sarkofazima.

Ana i Dino Demicheli s Odsjeka za arheologiju Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu potpisuju izvorni znanstveni rad Salonitanska nadgrobna ara obitelji Aeronii u Rimu. Rad na 13 stranica teksta s 11 ilustracija opisuje nadgrobnu aru koju su za života sebi i svojim potomcima podigli Kvint Eronije Adjutor i njegova oslobođenica i supruga Eronija Delicija. Spomenik je podrijetlom iz Salone, a vrlo brzo nakon pronalaska odnesen je u Veneciju gdje se nalazio u glasovitoj starinarskoj zbirci braće Nani. Tijekom 19. ili 20. stoljeća premješten je u Rim. U članku se analiziraju i jezične kvalitete natpisa i karakteristike klesanja slova te se ustanovljavaju sličnosti završne formule ovoga i još jednoga salonitanskog spomenika koji je nastao u istoj klesarskoj radionici.

Nino Švonja iz Arheološkog muzeja u Splitu donosi pregledni rad Nadgrobna stela Gaja K. Anterota iz Vranjica. Autor tako na 7 stranica teksta s 3 ilustracije obrađuje nadgrobnu stelu uzidanu kao spolij u pročelje obiteljske kuće Grubić u Vranjicu. Klesana je vrlo jednostavno – obrisi su naznačeni tek jednostavnom profilacijom unutar koje je epitaf na grčkom jeziku. Supruga Onomasta podiže ovu stelu svome suprugu Gaju K. Anterotu. Lijevo od natpisa uklesana su tri latinska križa. Natpis je do sada objavljen jedino u članku A. Steinbuchela i u CIG-u.

Povijesne teme zadnjega sveska Tusculuma započinju prilogom s područja solinske povijesti 16. stoljeća Michaela Ursinusa s Universitat Heidelberg, The Terra Nullius between the Contado of Split and the Pious Foundation (vakıf) of Rüstem Paşa c. 1574 – 1585. Izvorni znanstveni rad na 7 stranica teksta s 2 ilustracije obrađuje mletačke i osmanske izvore za razdoblje od 1574. do 1585. pružaju vrijedne podatke o ničijoj zemlji u neposrednom zaleđu Splita, o pojasu koji je dijelio teritorij (territorio) grada od poljoprivrednih imanja (ciftlik) u posjedu velikog vezira Rustem-paše, zeta (damad) sultana Sulejmana Veličanstvenog, a koji su se sastojali od nekoliko mlinova i sedamdesetak kršćanskih domaćinstava koja su plaćala poreze.

Krešimir Kužić u izvornom znanstvenom radu Utjecaj »maloga ledenog doba« na operacije tijekom oslobođenja Klisa 1648. godine, na 18 stranica teksta s 5 ilustracija prikazuje utjecaj meteoroloških ekstrema na postrojbe mletačke vojske tijekom operacije oslobođenja tvrđave Klis u ožujku 1648. »Malo ledeno doba« imalo je golem utjecaj na ljudske aktivnosti, a posebice na ratovanje. Oslobođenje Klisa dogodilo se početkom najžešće faze ovoga klimatskog poremećaja na sjevernoj hemisferi. Žestoka bura i hladnoće uzrokovale su žrtve među vojnicima iz opsadnih snaga.

Solinski župnik don Mate Mihanović prilikom svečanosti uz blagoslova solinske Sokolane održao je govor političko-društveno kontroverznoga sadržaja

Mario Matijević iz Javne ustanove u kulturi »Zvonimir« Solin potpisuje pregledni rad Solinski svećenici i Sokolsko društvo – govor pri blagoslovu Sokolane i zastave, u kojemu na 19 stranica teksta s 4 ilustracije obrađuje događaj otvaranja i blagoslova Sokolskoga doma (Sokolane) u Solinu i društvene zastave. Todobni je naime solinski župnik don Mate Mihanović unatoč izričitim preporukama i smjernicama mjesnoga Ordinarija prilikom svečanosti uz blagoslov održao govor političko-društveno kontroverznoga sadržaja.

Djelovanje pjevačkoga zbora i dramske sekcije najviše su obilježili kulturno-prosvjetni rad Seljačke sloge u Solinu

Tonći Ćićerić u izvornom znanstvenom radu Kulturno-prosvjetna djelatnost solinskog ogranka Seljačke sloge u predvečerje Drugoga svjetskog rata na 32 stranice teksta sa 7 ilustracija, 2 priloga i 7 tabli rekonstruira kulturno-prosvjetnu aktivnost solinskog ogranka Seljačke sloge u razdoblju od 1936. do 1940. istovremeno stavljajući njegovu djelatnost u širi društveni i politički kontekst. Posebnu pažnju autor posvećuje djelovanju pjevačkog zbora i dramske sekcije koji su najviše obilježili kulturno-prosvjetni rad Seljačke sloge u Solinu u turbulentim godinama pred početak Drugoga svjetskog rata.

Četrnaesti svezak solinskih tema zaključen je prilogom Mirka Jankova s Umjetničke akademije u Splitu, Pregled stanja pučkoga crkvenog pjevanja glagoljaških korijena u Solinu, Klisu, Vranjicu, Mravincima i Kučinama u 2020. godini. Autor kroz izvorni znanstveni rad na 52 stranice teksta sa 2 priloga i 7 tabli oslanjajući se na različita istraživanja evidencijom uporabnoga repertoara in situ te popisom (svih) i anketiranjem (odazvanih) pjevača i pjevačica, osigurava pisani trag pa i »pravo glasa« tim baštinicima i aktivnim nositeljima ove vrste obrednoga liturgijskoga i paraliturgijskoga pjevanja, ponajprije kao dokumentarni prilog stanja u 2020. istodobno i kao jedan od zaloga njegova daljnjeg očuvanja, savjesnije kultivacije i bolje javne vidljivosti.

Tim časopisa Tusculum prilikom predstavljanja četrnaestoga sveska najavio je i druge ovogodišnje korake u znanstveno-popularnomu radu Ustanove podsjetivši na održavanje znanstvenoga skupa posvećenoga don Lovri Katiću, a koji se priprema u organizaciji s Odsjekom za povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Splitu, Odsjekom za glazbenu kulturu i glazbenu pedagogiju Umjetničke akademije u Splitu, Arheološkim muzejom u Splitu, Muzejom hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, Nadbiskupskim arhivom u Splitu, Centrom don Frane Bulić pri Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu.

Tekuća godina iznjedrit će još jedan naslov iz niza znanstvenih djela Biblioteke Tusculum, a koji je dio projekta suradnje s Ivanom Aldukom i Državnim arhivom u Zadru, te se u povodu navedenih manifestacija očekuje se i ranije najavljivano otvaranje Znanstveno-dokumentacijskoga centra pri solinskomu »Zvonimiru«, koji će se temeljiti na građi tridesetogodišnjega arhiva mjesečnika Solinska kronika, arhivu časopisa Tusculum i biblioteci oformljenoj iz razmjene publikacija, a najvećim dijelom na velikodušnoj privatnoj donaciji znanstveno-stručne građe za budući »Zvonimirov« istraživački centar.

SOLINSKE ULICE – POGLED KROZ SJEĆANJA I SADAŠNJOST – Prometnica koja je presjekla grad

SOLINSKA KRONIKA 330, 15. veljače 2022.
Piše: Branko GRGIĆ BARKOV
Fotografije: Jakov TEKLIĆ,vmgs.hr

Spomenuta cesta gradila se najviše ručno, puno radnika s mašklinima, lopatama, karijolama, dok je tek pokoji kamion razvozio šutu i kamenje. Kao znatiželjna djeca čudili smo se valjku koji je brektao valjajući sloj po sloj nasipa

Građena je sredinom pedesetih godina prošloga stoljeća, a projektirana je s namjerom da se promet sa Širine usmjeri prema Klisu i dalje prema unutrašnjosti Zagore i Bosne. To je bila »Nova cesta« (tako se zvala iako nije bilo službene oznake imena).

Projektirana je kao pravocrtna linija, počevši od kuće Katić na Širini pa do kuće Grubišić na Bilankuši. U to vrijeme nije bilo nikakvih istražnih radova prije početka gradnje ni bilo kakvih prepreka (objekti, privatne parcele i sl.) naspram realizaciji prometnice.

Središte Solina na zračnoj fotografiji iz 1950. Radićeva ulica ili tadašnji Novi put većim je dijelom poprimio svoje konture

Tako su njome npr. presječene putne veze između centra Solina i lokaliteta Salone. Obitelji Katić, Pletikosić, Žižić, Matijević i Kljaković ostale su odsječene u svojim kućama i posjedima od središta Solina, a kuća Grubišić je srušena uz jedan dio bedema uz lokalitet istočnih salonitanskih gradskih vrata »Porta Andetria«.

Navedenim ne umanjujem vrijednost i važnost ovoga projekta jer je njime konačno solinsko središte oslobođeno teškoga prometa koji je do tada njime svakodnevno tutnjao.

Gradnja u arheološkoj zoni

Nedavna arheološka istraživanja prilikom provođenja magistralnoga plinovoda još su jednom ukazala na blago koje se krije ispod ove ceste. Cesta je naime nastala u vremenu brzoga industrijskoga razvoja i proizvodnje dobara bez ikakvih kriterija zaštite okoliša i standarda stanovanja.

Solin se doslovno gušio od prašine iz okolnih cementara, bukom iz nekadašnjega pogona za obradu kamena »Jadranka« i smradom iz pogona »Crivare« uz Riku koja je pak bila teško zagađena odbačenom životinjskom krvlju i iznutricama nakon pranja klaonice uz Gospin Otok.

Sivi tonovi i verdura u vrtovima, sivo nebo. Sve mi je ovo još uvijek svježe u sjećanju i zato povećava ovu današnju ljepotu prirode u Solinu. Crvenilo krovova, bistrina Rike. Tko je mislio takvo nešto dočekati?

Spomenuta cesta gradila se najviše ručno, puno radnika s mašklinima, lopatama, karijolama, dok je tek pokoji kamion razvozio šutu i kamenje. Kao znatiželjna djeca čudili smo se valjku koji je brektao valjajući sloj po sloj nasipa.

Uspomene iz školskih dana

Stablo oraha kojemu bi trebalo dati spomenički značaj i istaknutost, raste uz današnji drvored platana i podsjeća na nekadašnji popularni naziv ulice »Kroz oraje«

Početak ove ceste prolazi preko močvarnoga tla. Poznato je naime da se s Kozjaka, preko nepropusnih slojeva fliša slijevaju podzemne vode prema erozijskim bazama.

Kod nas prema Jadru, a u Kaštelima i priobalju prema moru. Sjećam se naših zimskih radosti kada bi se na onim zaleđenim površinama mi mališi pokušavali klizati. Momci su tada čak kopirali igrati hokej. Možete li samo zamisliti improvizirane palice od suhih palminih grana okrenutih debljom zakrivljenom stranom prema ledu? Doma nas je dočekivala vika zbog namočenih, u to vrijeme samo kožnih postola i mokrih čarapa. Ali, uvijek se isplatilo.

U rano smo proljeće tu brali prve visibabe. Bili smo i prvi pješaci po ovoj cesti, kad bismo se vraćali iz škole na Bilankuši i skačući po škaji još nedovršeno nogostupa odlazili kućama. Mi djeca Meteriza, Bilica i Vranjica.

Teški se promet brzo preusmjerio iz glavne ulice na ovu cestu. Kamioni su jurili u oba pravca. To je bila samo tranzitna cesta jer se nije imalo razloga u njoj zaustavljati. Tek se je sredinom šezdesetih godina prošloga stoljeća uz nju počela graditi prva stambena zgrada. A i ona se odmicala od ceste.

Slično se događalo i ubuduće. Cesta je zjapila prazna bez ikakvih sadržaja. Kasnije je uzduž posađen drvored oraha. Kad je porastao, orasi su privlačili ruke uvis kako bi se dosegnuo koji zdravi plod.

Nema ih više zamijenjeni su platanama. Ostala je uspomena na prizor, kao u filmovima, kada su prikazivani veliki drvoredi oraha ispred otmjenih kuća i dvorova.

Velikan hrvatske povijesti

Današnji naziv ceste je Ulica je Stjepana Radića. Lijepo i dobro odabrano ime, kao da njezin pravocrtni pravac podsjeća na davnu njegovu želju što bržega narodnoga osamostaljenja. Početak ulice resi bista istaknutoga hrvatskoga političara koja podsjeća na velebni skup pripadnika HSS-a na solinskoj Širini dvadesetih godina prošloga stoljeća, a kojega je predvodio upravo Stjepan Radić.

Danas je ulica tehnički dobro renovirana, (ako se izuzmu problemi s oborinskom i fekalnom kanalizacijom koji se intenziviraju za velikih kiša), glatki i ravni asfaltni sloj, obostrani nogostupi, dobra signalizacija svijetlećih pješački prijelaza, semaforsko raskrižje, znakovi upozorenja i zabrane. Sve za primjer kako to može biti u dobroj prometnoj regulaciji.

Ali uvijek ima nešto što bi moglo biti bolje, nešto što je bilo zaboravljeno ili nešto što bi trebala donijeti budućnost. Ulica je dobro osvijetljena s visokih čeličnih stupova, ali se prilikom rekonstrukcije zaboravilo u rasvjetu uključiti gornju autobusnu stanicu, onu na Bilankuši. Ostala je u mraku i bila neprilična za mladost i za starost.

Tome se problemu doskočilo s nekoliko drvenih stupova preko kojih je dovedena rasvjeta i do ove lokacije. Vrijedno je i pohvalno, ali smo kraj ove najmodernije solinske ulice završili s neusklađenim i različitim primjerima razvođenja električne instalacije. Pokvarili jedinstvo cjelokupnog rješenja uzduž ulice.

Povezivanje Salone i Solina

Tijekom radova na rekonstrukciji ulice pronađeni su brojni ostatci antičke arhitekture

Slijedeća napomena se odnosi na današnje planiranje jednog premošćivanja ulice. Postojeće ceste su definitivno naime odijelile današnji Solin od arheoloških ostataka nekada veličanstvene Salone.

Tehnička rješenja omogućuju da se barem na jednomu mjestu to popravi. Štoviše to i sami topografski uvjeti nude. Na mjestu gdje Radićeva siječe nekadašnju veliku salonitansku cestu, koja se i dan danas vidljivo pruža od samoga središta Salone pa prolazeći pored kuća Pletikosić i Matijević ide pokraj samostana Svetoga Rafaela sve do pazarića u središtu Solina, moguće je naime izvesti modernu konstrukciju u obliku pješačkoga mosta i nadsvoditi prometni trak u Radićevoj ulici.

Ovakav zahvat bi zasigurno pomogao turističkoj ponudi grada jer bi ponovno izravno povezao dva dijela grada, Salonu i Solin, a usto bi se omogućilo sigurno prelaženje prometnice u svakodnevnomu životu.

Ovakav pothvat zasigurno je investicijski velik za sam grad, ali uz današnje mogućnosti izvora financiranja lako bi se mogao ostvariti.
Na kraju ovoga osvrta vezanoga uz Radićevu ulicu u Solinu, moja opažanja zaokružuje dječja igra.

Na njenom početku davno su se igrala i velika djeca, isto to se danas događa na kraju Radićeve. Razigranost, vika, nadmetanje, vježbanje najljepše spajaju prošlost i sadašnjost.

U GALERIJI »ZVONIMIR« PREDSTAVLJENA BROŠURA »MOJE ZGODE U SALONI« – Novo ruho starih priča

SOLINSKA KRONIKA 329, 15. siječnja 2022.

Brošuru su priredili Turistička zajednica grada Solina i Arheološki muzej Split, a anegdote su preuzete iz članka Arsena Duplančića »Nekoliko doživljaja don Frane Bulića iz njegove neobjavljene knjige o Saloni« objavljenoga godine 1986. dodatno je prilagodio kustos epigrafičke zbirke Arheološkoga muzeja Split Nino Švonja

Brojnim djelima nadahnutima životom i radom svećenika, arheologa i povjesničara don Frane Bulića ovih je dana pridodano još jedno »Moje zgode u Saloni«. Dvojezična brošura donosi izbor don Franinih anegdota vezanih uz Salonu kojoj je posvetio najveći i najvažniji dio svojih istraživanja. Brošuru su priredili Turistička zajednica grada Solina i Arheološki muzej Split, a anegdote su preuzete iz članka Arsena Duplančića »Nekoliko doživljaja don Frane Bulića iz njegove neobjavljene knjige o Saloni«.

Okupljene na prezentaciji, održanoj 16. prosinca u Galeriji »Zvonimir«, pozdravio je dogradonačelnik Ivica Rakušić koji se posebno osvrnuo na važnost ove brošure u turističkoj promidžbi Salone, a predstavljanju je nazočio i ravnatelj Arheološkog muzeja u Splitu dr. sc. Ante Jurčević.
Nešto više o nastanku i sadržaju djela rekli su direktorica TZ Solin Jelena Stupalo, voditelj knjižnice Arheološkoga muzeja u Splitu Arsen Duplančić, prof. i kustos epigrafičke zbirke Arheološkoga muzeja Split Nino Švonja zaslužan za odabir anegdota i slika te popratnih komentara sadržanih u brošuri.

– Zahvaljujući Arheološkomu muzeju Split, odnosno njihovom projektu interpretativnoga razgleda Salone »Šetnja s don Franom Bulićem« kojega utjelovljuje upravo Nino Švonja, nastala je ideja za ovu knjižicu – rekla je Jelena Stupalo dodajući kako je smatrala da priče sadržane u tomu projektu trebaju biti dostupne svim posjetiteljima.

– Iz anegdota sadržanih u ovoj knjižici, koja će biti besplatna za sve posjetitelje Salone, možemo iščitati don Franinu duhovitost, upornost i snalažljivost. Nadamo se da će ona doprinijeti interpretaciji i promidžbi ovoga dijela naše baštine koja do sada nije bila dovoljno poznata široj javnosti – poručila je direktorica TZ Solin Jelena Stupalo.

Arsen Duplančić, prof. iznio je neke od zanimljivih detalja vezanih uz don Franu Bulića, istaknutoga Solinjanina koji je u nasljeđe ostavio brojne uspomene.

– Njegova se veličina očitovala i u njegovu ophođenju s ljudima, odnosno u činjenici da se znao svima približiti, težacima i đacima, arheolozima i visokim dužnosnicima, a brojne dogodovštine i anegdote govore o njegovom karakteru, domišljatosti i ustrajnosti – rekao je prof. Duplančić upućujući pohvale odabiru naslovnice brošure koja donosi zanimljivu karikaturu don Frane Bulića. Za njezinu izradu zaslužan je don Franin suvremenjak, poznati hrvatski karikaturist Anđeo Uvodić.

Priređivač brošure Nino Švonja uputio je ovom prilikom zahvalu svima onima koji su omogućili njezin nastanak i tiskanje, a posebno Jeleni Stupalo, Arsenu Duplančiću, ravnatelju Arheološkog muzeja Anti Jurčeviću te kolegici Emi Višić Ljubić koja je dala veliki doprinos u njezinu stvaranju.
U glazbenom dijelu programa nastupila je mlada Solinjanka Sara Andrić, dok je glumac Ivan Medić, koji je ovom prilikom utjelovio lik don Frane Bulića, predstavio nekoliko zgoda sadržanih u knjižici.

SAMOSTALNA MEMORIJALNA ZBIRKA JOZE KLJAKOVIĆA PRIREDILA IZLOŽBU »KARIKATURE JOZE KLJAKOVIĆA – IZ FUNDUSA ZBIRKE« – Temperamentnost i duhovitost u crtežu

SOLINSKA KRONIKA 329, 15. siječnja 2022.
Piše: Mario MATIJEVIĆ
Fotografije: Samostalna memorijalna zbirka Joze Kljakovića

Izložbu prati dvojezični katalog koji uređuje i potpisuje autorica Lidija Fištrek, a koji na 30 stranica A4 formata uz uvodni tekst o izložbi, biografske crtice o Kljakoviću i katalog izloženih djela kroz sedam poglavlja obrađuje Kljakovićevu karikaturalnu umjetničku djelatnost. Tematske tekstove Lidije Fištrek u katalogu na izvrstan način nadopunjava i tekst prof. dr. sc. Frane Dulibića

Približavajući se pedesetoj obljetnici osnutka Memorijalna zbirka Jozo Kljaković, a koja odnedavno nosi prefiks »Samostalna«, na zagrebačkomu Rokovu perivoju proteklu je godinu zaključila priređivanjem izložbe »Karikature Joze Kljakovića – Iz fundusa Zbirke« kojoj je pak autorica Lidija Fištrek, voditeljica Zbirke.

Držeći tako u zadnje vrijeme prepoznatljivi »allegro moderato« brojnim izložbama, predavanjima, predstavljanjima publikacija i različitim manifestacijama Zbirka je i u ovoj panedmijskoj godini dala značajan doprinos promicanju osobe i stvaralaštva hrvatskoga velikana Joze Kljakovića.

Izložba se prepoznatljivo konceptualno u potpunosti nastavlja na prethodne kojima je predstavljeno Kljakovićevo sakralno slikarstvo ili pak njegov izričaj u scenografskomu području kao i (novo)otkupljena djela kojima je obogaćena sama Zbirka.

Nadalje, izlaganjem opusa od 48 karikatura čije se fotografije nalaze u fundusu Samostalne Memorijalne zbirke Jozo Kljaković na najizvrsniji je način obilježena i 52. godišnjica slikareva preminuća.

Izložbu prati dvojezični katalog koji uređuje i potpisuje autorica Lidija Fištrek, a koji na 30 stranica A4 formata uz uvodni tekst o izložbi, biografske crtice o Kljakoviću i katalog izloženih djela kroz sedam poglavlja obrađuje Kljakovićevu karikaturalnu umjetničku djelatnost. Tematske tekstove Lidije Fištrek u katalogu na izvrstan način nadopunjava i tekst prof. dr. sc. Frane Dulibića.

Prema pisanju Lidije Fištrek u uvodnomu dijelu kataloga najpoznatije Kljakovićeve karikature datiraju iz 1917. i 1918., a pripadaju razdoblju art decoa i postkubizma. Na karikaturama Joze Kljakovića oživljen je cijeli niz zagrebačkih umjetnika, novinara, profesora i političara.

– Na pomalo duhovit način Jozo Kljaković vještom rukom i oštrim okom bilježi karakteristike fizionomija poznatih ličnosti 20-ih i 30-ih godina 20. stoljeća. Njegov karakter i duhovitost u crtežu, kao i neuobičajeno golemi formati, zaslužuju istaknuto mjesto u povijesti karikature. Kljakovićeva najpoznatija i ujedno najveća karikatura pod nazivom »Umjetnost i ljepota«, koju u literaturi možemo pronaći i pod nazivom »Bakanal« umjetnosti i ljepote, nastala je 1922. i čuva se u fundusu Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu. Karikatura prikazuje skupni portret važnih hrvatskih slikara i kipara u karakterističnim pokretima pri radu i odražava izvrsnu sposobnost prodiranja u karakterne osobine pojedinaca – ističe autorica izložbe.
Nadalje govoreći o važnosti karikature i ovoga dijela Kljakovićeva likovnoga opusa Fištrek apostrofira Kljakovićevu poznatost u svijetu karikature.

– Često karikature daju bolju i uvjerljiviju informaciju o nekoj ličnosti i događaju nego napisane riječi. Iako neupućenima može izgledati da je Kljaković nepoznat kao karikaturist jer su njegove karikature zaboravljene, 20-ih godina prošlog stoljeća njegov je talent za karikaturu bio poznat i izvan umjetničkih krugova – zaključuje autorica izložbe u uvodnomu dijelu kataloga napominjući kako je zbog zanimljivosti građe ovu temu stručnim tekstom obradio prof. dr. sc. Frano Dulibić.

IZ KATALOGA IZLOŽBE: Karikatura – drugo lice slikara Kljakovića

U sjeni Kljakovićeva konzervativnog odnosa prema slikarstvu nastajale su karikature koje otkrivaju slikarevo manje poznato lice. Danas znamo za manji broj sačuvanih Kljakovićevih karikatura, kao i nekoliko desetaka objavljenih u tisku. Iako malen dio opusa, po svojoj upečatljivosti, prepoznatljivosti i recepciji u vrijeme kada su nacrtane i objavljene, Kljakovićeve karikature nezaobilazan su doprinos povijesti portretne karikature u Hrvatskoj. Premda neupućenima može izgledati da je Kljaković nepoznat kao karikaturist jer su njegove karikature danas zaboravljene, dvadesetih godina 20. stoljeća njegov talent za karikaturu bio je poznat čak i izvan umjetničkih krugova. Njegov karakter, temperamentnost i duhovitost u crtežu, te neuobičajeno golemi formati (čak i u svjetskim okvirima), zaslužuju istaknuto mjesto u povijesti karikature u Hrvatskoj. Najčešći motiv njegovih karikatura bili su kolege, prijatelji i znanci iz umjetničkih krugova koji mu često nisu ostajali »dužni« te su na karikaturu uzvraćali karikaturom.
Toma Rosandić, kipar
Kao karikaturist postao je poznat prije svega po prigodnim karikaturama velikoga formata, a samo sporadično objavio bi poneku portretnu karikaturu u tisku. Kljakovićeva karikatura članova Grupe nezavisnih umjetnika iz 1924. najvjerojatnije je nastala kao unikatni plakat za izložbu Grupe u Karlovcu, a tiskana je i kao fotografska razglednica. Originalni crtež je izgubljen, no iz reprodukcije se može pretpostaviti da je bio velikog formata. Na skupnom portretu Kljaković je prikazao značajne hrvatske slikare i kipare u karakterističnim pokretima pri radu, uspjevši izvrsno prodrijeti u karakterne osobine pojedinaca. Na karikaturi su prikazani svi tadašnji članovi Grupe nezavisnih umjetnika: Ljubo Babić, Zlatko Šulentić, Ivan Meštrović, Vladimir Varlaj, Marin Studin, Frano Kršinić, Jeronim Miše, Vladimir Becić i Jozo Kljaković. Iako je unutar kadra prikazano mnoštvo likova, to ne predstavlja kompozicijski problem za Kljakovića.
Dapače, očito je da je Kljakoviću bilo stalo na duhovit način prikazati stvaralački žar skupine aktivnih i ambicioznih umjetnika. Na ovoj, kao i na dvjema sačuvanim karikaturama grupe umjetnika, autor je prikazao i sebe. Zanimljivo je da se »nije štedio«, nego je sebe karikirao na sličan način na koji su njegovi kolege i znanci prikazali njegov lik u karikaturi.
Najzanimljivija je Kljakovićeva karikatura nazvana »Umjetnost i ljepota« iz 1922. za koju se donedavno nije znalo da je sačuvan njezin izvorni crtež. Bila je poznata preko fotografske razglednice izdužena formata. Karikatura prikazuje više od dvadeset iznimno komičnih muških aktova u krajoliku, poput bogova na Olimpu ili mitoloških likova u Arkadiji, među koje se umiješalo i nekoliko satira. Glave (i tijela) većinom su portretne karikature profesora onodobne zagrebačke Kraljevske akademije za umjetnost i umjetni obrt.
Ova karikatura nije samo sjajan primjer portretnih karikatura hrvatskih umjetnika s izvrsnom karakterizacijom svakog pojedinog lica, nego istodobno predstavlja i rijedak primjer iznimno uspjele karikature tijela u vidu aktova, karikature koja može nastati samo kada autor dobro poznaje sve osobe koje prikazuje. Istaknimo i činjenicu da je ova karikatura po formatu najveća u povijesti hrvatske karikature, a rijetkost je i u svijetu. Visinom od tri metra, a dužinom od čak šest metara, istodobno je i parodija monumentalnih mitoloških i povijesnih kompozicija. Nastala je za proslavu Kraljevske akademije za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu 1922. (zabavu nazvanu »Tutankamon«), i bila je postavljena u tada novootvorenom varijeteu »Slivnjak«, u podzemnim prostorijama. Karikatura »Umjetnost i ljepota« danas se nalazi u vlasništvu Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu. Nažalost, nisu nam poznata svjedočanstva o učinku koji je morala izazvati kod sudionika proslave, ali postoji neobjavljeni Kljakovićev zapis koji djelomice razjašnjava neobičnu kompoziciju u čijem se središtu nalazio slon kojeg je modelirao Frangeš. »…Toga Frangešovog slona ja sam upotrijebio u svojoj velikoj karikaturi, kao centar moje kompozicije, koja je predstavljala povorku sviju zagrebačkih umjetnika. Neki su vukli slona neki su gurali slona. Jedni su plesali oko njega, drugi stupali uz njega. Najmlađi su grabili naranče koje su izlazile ispod slonova repa. Povorku je predvodio Crnčić, a Babić je lebdio u zraku sa šišmiševim krilima, nad svima. Na slonu je sjedio ružičasti i debeljuškasti Valdec, sa umjetničkim amblemom u ruci. Na završetku te povorke, na jednoj pećini, stajali su dva beogradska istaknuta umjetnika: Dobrović i Rosandić, i promatrali to hrvatsko umjetničko roblje. U špilji te opačine naslikao sam sebe, sa oreolom oko glave. Slika je bila temperom izvedena, a umjetnici svi golišavi i iskarikirani…«.
Ovom autorovu svjedočanstvu prethodila je pretpovijest te karikature koja je sačuvana od zaborava zahvaljujući detaljnom opisu Antonije Tkalčić Koščević. Prema autorici, ta se pretpovijest dogodila dvanaestak godina ranije kada su građani Zagreba na gradskim ulicama mogli vidjeti nadrealni prizor sličan spomenutoj karikaturi. Studenti likovne akademije, uz neke profesore, na »Dječji dan« aktivno su sudjelovali u priredbama, pa tako i 1910., kada su načinili velikog slona od papira, a upravitelj povorke bio je Rudolf Valdec. Iznimno smiješna kostimirana povorka obogaćena cirkuskim likovima zasigurno je bila senzacija, a detaljan i dirljiv opis Antonije Tkalčić Koščević otima zaboravu tu duhovitu epizodu iz povijesti svakodnevice i završava nostalgičnim zaključkom: »Prašina zaborava pala je na ovu generaciju, a rat pokopao.«
Treća iznimno zanimljiva karikatura prikazuje glavne predstavnike umjetničke grupe »Zemlja«. Nastala je oko 1932. i bila je potpuno zaboravljena do 2007. kada je donacijom Sergea Warinera dospjela iz Pariza u Zagreb. Na karikaturi su prikazani Krsto Hegedušić, Antun Augustinčić, Oton Postružnik, Ivan Tabaković i mecena »Zemljašima«, Irina Aleksander. Iza strašila skrivaju se dvije male figure promatrajući ostale: Omer Mujadžić i Frano Kršinić. Iza Krste Hegedušića koji ore njivu vide se mladi izdanci kukuruza i razbacane male slike. Vladimir Crnković piše kako je u tim slikama moguće prepoznati pojednostavljene dijelove ranih Generalićevih akvarela te mu je to omogućilo da ovaj Kljakovićev crtež datira u vrijeme oko 1932. Na ovoj karikaturi Kljaković je manje ekspresivan u izrazu nego što je to znao biti na ranijim primjerima te je bliži monumentalnoj jasnoći i jednostavnosti koja kao da želi stvoriti parodiju Hegedušićeva slikarskog izraza iz tog razdoblja, odnosno parodiju »zemljaškog« likovnog izraza, te nas u skladu s tim asocira i na brueghelovske karakteristike.
Nekoliko Kljakovićevih portretnih karikatura nalazimo objavljene u Koprivama sredinom 1921. Osim karikatura u Koprivama, ističu se i karikature sačuvane u Memorijalnoj zbirci Joze Kljakovića u Zagrebu, izrazito kubističkog izraza (Blagoje Bersa, Pecija Petrović, Gustav Krklec). Među tim karikaturama izdvaja se ona Ive Vojnovića objavljena u Književnoj republici 1924. kao ilustracija uz Krležin tekst, a koja je izvedena poput najozbiljnijeg, vrlo solidnog kubističkog crteža. Kada ne bismo znali ništa o Kljakovićevu iznimno konzervativnom odnosu prema avangardnim pravcima prve polovice 20. stoljeća, a posebice o njegovu negativnom mišljenju o Picassu, tada ne bismo niti pomislili da bi to mogla biti karikatura, nego bismo vjerovali da se radi o kubističkom crtežu.
Crteže poput kubističkog portreta Ive Vojnovića smatramo karikaturama jer možemo pretpostaviti da je Kljaković želio pokazati kako je lako usvojiti avangardni izraz, a vjerojatno i da je to pitanje likovne pomodnosti, te kako na kubistički način transformirani portreti mogu djelovati smiješno. To je posebno zanimljivo u kontekstu činjenice da je u hrvatskoj likovnoj umjetnosti rijedak kubistički crtež poput nekoliko Kljakovićevih koji su toliko dosljedni u svojoj kubističkoj izražajnosti.
Sličan postupak vidimo i na nekoliko crteža na kojima prevladavaju kuboekspresionističke značajke (Milan Begović, Ljubo Wiesner, Petar Konjović, Vjekoslav Klaić), a inačicu tih karakteristika vidimo i na uljima na platnu koja su zapravo karikature: Hrvatski dramski pisci, s istaknutim Krležom u središtu kompozicije i Umjetnička zavist s Meštrovićem. U neobjavljenom rukopisu Kljaković je zapisao da su te slike »bile persiflaža Lhotovog kubizma, koga su bili preuzeli neki naši mladi slikari.«
Spomenimo i da su sačuvane dvije fotografije Kljakovićevih slika (tehnika ulja na platnu ili kartonu) na kojima se izruguje Picassu i kubističkom načinu slikanja. Sve to potvrđuje Kljakovićevu intenciju da karikaturu koristi kao sredstvo za ismijavanje modernizma i raznih avangardnih tendencija. Karikaturu u tehnici ulja na platnu, Kljaković je na drugačiji način upotrijebio naslikavši sliku »Maske« 1949.
Prikazao je slikara kako sjedi u atelijeru okrenut leđima promatraču, te dovršava jednu od maski koju vješa na zid. Lako je prepoznati da su na slici prikazane maske vodećih političara u razdoblju Drugog svjetskog rata. Iznad slikareve glave obješene su karikaturalne maske Hitlera, Staljina i Mussolinija, lijevo i desno u razini slikareve glave nalaze se Roosevelt i Churchill, a moguće je prepoznati i ostale poput De Gaullea u gornjem lijevom kutu. Poruka je jasna: svi moćni političari, svjetski lideri koji odlučuju o sudbini svakog pojedinca, jadni su ispod svojih karikaturalnih maski kojima paradiraju svijetom.
Mnogi tekstovi upućuju na to da karikatura u Hrvatskoj nikada nije uspjela steći status ravnopravan ostalim likovnim vrstama. U većoj ili manjoj mjeri smatrala se manje vrijednim oblikom likovnoga izražavanja. To je itekako osjetio Jozo Kljaković jer kada se u likovnim kritikama negativno pisalo o njegovu slikarstvu, često se podcjenjivačkim tonom isticalo da je on izvrstan karikaturist. Karakterističan primjer je Iso Kršnjavi koji je 1924. dao iznimno negativnu ocjenu Kljakovićeva štafelajnog i fresko slikarstva za Vijenac i potom za češki Prager Presse, kada je pišući o Kljakovićevim freskama za crkvu sv. Marka, nazvao Kljakovića »karikaturistom koji je prema tome i riješio svoju zadaću«. Potom je Lunaček u Obzoru uzvratio tekstom »Što pišu o Hrvatima u stranim novinama« te braneći Kljakovića zaključio: »Ta zar je moguće uopće pomisliti da će u Pragu vjerovati da župne crkve u Jugoslaviji i to u Zagrebu gdje je centar umjetnosti, naručuju karikature. To je mogao g. Kršnjavi napisati da su Koprive ilustrirani molitvenički tjednik.«
Kljaković je od malih nogu pokazivao talent za karikaturu, no nije mu posvećivao posebnu pozornost, već je karikature crtao prvenstveno za zabavu. Iako su njegove karikature često hvaljene, nikada nije bio stalni suradnik nekog humorističkog časopisa poput drugih istaknutih hrvatskih karikaturista koji su u to vrijeme primali sasvim pristojne honorare za svoje karikature. Već u djetinjstvu i ranoj mladosti provedenima u Solinu i Splitu, gotovo je sigurno bio upoznat s djelovanjem splitskog kruga karikaturista.
Umjetnost i ljepota, 1922.
Dalmatinski karikaturisti mogli su ga se dojmiti, prije svega prenijevši na njega sklonost portretnoj karikaturi čitave figure. Nakon studiranja u Pragu, Rimu i Parizu (gdje je studirao fresko slikarstvo uz koje se njegov rad najviše povezuje), za vrijeme boravka u Zagrebu stvorio je u karikaturi prepoznatljiv izraz individualnih značajki, sasvim suprotan slikarskom dijelu svoga opusa. U karikaturi je pokazao kako je svoj slikarski izraz mogao ostvariti ne nekoliko vrlo različitih načina, ali je svjesno, unutar realističkih tendencija prve polovice 20. stoljeća, odabrao neoklasicističke elemente, ostavši trajno skeptičan prema dosezima avangardnih pokreta i gotovo svega što je producirala moderna njegova vremena.
Frano DULIBIĆ

RAZGOVOR S IZV. PROF. DR. SC. DINOM DEMICHELIJEM O PROTEKLIM I TRENUTAČNIM ARHEOLOŠKIM ISTRAŽIVANJIMA U SALONI – Antički grad ponovno otkriva svoje potencijale!

SOLINSKA KRONIKA 328, 15. prosinca 2021.

Razgovarao: Mario MATIJEVIĆ

Salonitanskim je lokalitetima dovoljno posvetiti malo pažnje kako bi u punoj snazi pokazali sav svoj sjaj i veličinu.
Istraživanja istočno od episkopalnoga centra započeta 20. rujna, a koja su trajala do 16. listopada okupila su dosad najveću ekipu sastavljenu od 31 studenta, 5 članova stručne ekipe, 16 volontera iz SAD-a.

Na Kapljuču, na mjestu na kojemu se izvorna austrijska cesta isprepliće s antičkim bedemom odvija se tako arheološka etapa projekta kojoj je cilj pronaći epigrafske spolije u salonitanskim bedemima, a koji su se tijekom povijesti istraživanja Salone pokazale kao najvažniji epigrafski resurs

Godina u kojoj su u Saloni otkriveni senzacionalni arheološki lokaliteti pokazavši ju još većom i važnijom no što je itko dosad znao i pretpostavljao, u kojoj su antički bedemi proglašavani austrijskim cestama, otkriveni pa dekomponirani, drugi pak lokaliteti istraženi pa zasuti radi izgradnje kojekakvih (kulturnih) sadržaja obilježena je i nastavkom sustavnih istraživanja u samoj Saloni, a koja zahvaljujući potonjima evo traju već puna dva stoljeća.

Istraživanja istočno od episkopalnoga centra započeta 20. rujna, a koja su trajala do 16. listopada vodio je izv. prof. dr. sc. Dino Demicheli s Odsjeka za arheologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu u suradnji s Emom Višić Ljubić iz Arheološkoga muzeja u Splitu.
Riječ je o istraživanjima koja se na ovome lokalitetu provode od 2018., a koja se protekle godine zbog nepovoljne epidemiološke situacije nisu provodila.

Prema riječima prof. dr. sc. Demichelija ove je godine sudjelovao 31 student, 5 članova stručne ekipe, 16 volontera iz SAD-a, čime je oformljena dosad najbrojnija istraživačka ekipa.

Građevina s apsidom u episkopalnom centru

– Studenti su došli u okviru terenske nastave, a istraživanje u Saloni pruža im neprocjenjivo iskustvo rada jer se susreću s raznovrsnim materijalom u velikim količinama. Osim toga, imaju prilike sudjelovati u raznim etapama dokumentiranja terena i primarne obrade materijala. Istraživanjima pristupamo dosta organizirano – naglasio je prof. Demicheli nastavivši s riječima hvale za volontere koji su bili vrlo zainteresirani i poprilično agilni jer su znali da dolaze po iskustvo koje su željeli proživjeti u što većem intenzitetu te se nisu štedjeli.

– Naime, sav se iskop na terenu obavlja ručno pa je mašklin glavni alat na većini otvorene površine. Uglavnom se radi o ljudima koji su oduvijek maštali o kopanju na arheološkome lokalitetu, što se dalo primijetiti u njihovom pristupu raznim zadatcima. Neki su već bili prije dvije godine, što je samo potvrda da je radno okruženje vrlo dobro i ugodno čim su poželjeli opet doći iz SAD-a i provesti dio svoga vremena kako bi fizički radili. Kako se radi o terenu sa donekle složenom stratigrafijom, uvijek su radili uz prisutnost nekog od arheologa koji bi ih uputio kako će nešto napraviti i na što obratiti pozornost – istakuno je prof. Demicheli.

Građevina koja svjedoči dugome životu u gradu

Govoreći nadalje o samoj lokaciji istraživanja i njezinoj važnosti unutar episkopalnoga centra u Saloni Demicheli je istaknuo:
– Istraživanje se provodilo sa svih strana apside i unutar nje, otvaranje novih sondi južno i zapadno od apside. U samoj apsidi su otkrivene izvorne ploče hodne površine te ih nismo uklanjali, no istraživali smo na dijelovima gdje su one bile prethodno uklonjene. Budući da se radi o vrlo pravilno izrađenim kamenim pločama, nema sumnje da su nekada nekome poslužile kao već gotov građevinski materijal.

Ostale su sačuvane one koje se nalaze uza zid apside, a na kojem je bila napravljena klupa. Ovako znamo da sav materijal koji se nalazi ispod razine ploča u biti prethodi gradnji ovoga objekta, što je ponovno vrijedan podatak koji će pomoći u određivanju starosti samoga objekta s apsidom. Inače, ovoj se građevini ne zna namjena, budući da je otkrivena tek njezina manja površina.

Njezin se najveći dio nalazi južno od postojeće sonde, a u budućim se istraživanjima nadamo da ćemo joj otkriti funkciju. U proširenju zapadno od apside otkrili smo zid koji je, kako se čini, pripadao susjednoj građevini, a koja se nalazi između tzv. Petrove ulice i građevine s apsidom. Sondu smo na sjeveru proširili do akvedukta te se nadamo da ćemo u dubljim slojevima pronaći odnos akvedukta i strukture koju smo uz njega pronašli.

S istočne strane sonde već smo prije dvije godine pronašli veću otpadnu jamu koja se podvlači ispod lučnoga zida te nam je i materijal ondje pronađen također indikator za dataciju same apside. Od važnijih nalaza može se izdvojiti ulomak natpisa iz 1. ili 2. stoljeća koji je bio odbačen i zatrpan u toj jami – naglasio je prof. Demicheli.

Uspješna sezona u dalmatinskoj metropoli

– Pronađeni materijal uglavnom je iz kasnoantičkoga perioda, premda ima i ranijih komada, uglavnom keramičkih, koji se mogu ranije datirati. Ponešto materijala je iz kasnorepublikanskog i ranocarskoga perioda. Uglavnom se radi o nasipavanju terena iz rimskoga doba pri čemu je korištena zemlja koju su donosili s drugih salonitanskih lokacija, što je prouzrokovalo miješanje materijala iz različitih razdoblja. Tako se može dogoditi da se unutar istoga sloja pronađe dijelove posuda iz 1. i iz 5. stoljeća.

Istraživanju je pak prethodila konzervacija istočnoga kraka apside koji je od početka istraživanja bio zatečen u napuknutome stanju. To smo svakako htjeli sanirati prije nastavka istraživanja, a konzervaciju je vrlo kvalitetno i brzo napravila tvrtka »Kvinar« d.o.o.

Sve u svemu, dosta uspješna sezona s mnogo nalaza, što je svakako očekivano u antičkoj dalmatinskoj metropoli, no koji uvijek iznenade količinom, raznolikošću i ponekim neuobičajenim nalazom – zaključio je prof. Demicheli svoj osvrt na istraživanja provedena u episkopalnomu centru.

Uz austrijsku cestu

Pjesmu sretnih mašklina po salonitanskoj baštinskoj škaji prof. Demicheli je kao voditelj projekta »Novi životi antičkih natpisa: epigrafski spoliji na području srednje Dalmacije« koji financira Hrvatska zaklada za znanost, nastavio istraživanjem bedema i kula južno od bazilike na Kapljuču.

Na mjestu na kojemu se izvorna austrijska cesta isprepliće s antičkim bedemom odvija se tako arheološka etapa projekta kojoj je cilj pronaći epigrafske spolije u salonitanskim bedemima, a koji su se tijekom povijesti istraživanja Salone pokazale kao najvažniji epigrafski resurs.

– Bedemi su naime od svoje gradnje 170. godine bili više puta nadograđivani i popravljani te su se u svim ovim fazama gradnje i reparacije kao građevinski materijal koristili epigrafski spomenici, u prvom redu nadgrobni.

Bedemi na Kapljuču prije početka…
…i za vrijeme istraživanja

Istraživanje se provelo na potezu bedema koji se nalaze dvjestotinjak metara istočno od amfiteatra, točno ispod lokaliteta Kapljuč. Parcela je u posjedu Arheološkoga muzeja u Splitu i nalazi se južno od postojećega puta, a početkom ove je godine očišćena od stabala koja su ondje rasla. Tek nakon što su ona uklonjena, bilo je moguće doživjeti prostor kao ostatke zidina i kula, no ni približno tako dobro kao kada smo ovaj dio očistili od zemlje, kamenja i vegetacije koja je nastavila rasti po kulama – naglasio je prof. Demicheli.

Impozantnost bedema

– Otkriveno je više od 90 dužnih metara zidane površine, što zasad uključuje bedeme i četiri kule. Naime, očistili smo nasip kamenja koji se nalazio ispred zidova i između kula, a djelomično se radi o urušenju samoga bedema, djelomično o nabačenom kamenju koje je ondje tijekom vremena odlagano zbog raščišćavanja tla koje se obrađivalo.

Uklanjanjem kamenja i zemlje dobila se posve nova vizura ovoga predjela Salone: gotovo da i nije bilo prolaznika koji nije zastao i izrazio svoju zapanjenost nakon pogleda na impozantne ostatke antičkoga bedema: On je nekoć okruživao Salonu u duljini od preko 4 kilometra, a upravo se na ovome dijelu oni mogu jako dobro doživjeti jer su mjestimično visoki 2 do 3 metra. No, nisu ni približno visoki koliki su bili tek izgrađeni, a tadašnja im je visina iznosila desetak metara.

Kada se ovomu podatku pridruži i onaj da su bedemi široki 2 do 3 metra, da su temeljeni po nekoliko metara ispod hodne površine i da su imali barem stotinjak obrambenih kula od kojih su neke jako velikih dimenzija, morate ostati impresionirani tim građevinskim poduhvatom. Danas se takvo što ne može niti zamisliti, a ovaj novootkriveni potez bedema i kula donosi najbliži dojam nekadašnje impozantne fortifikacijske arhitekture.

Ono što također valja istaknuti je to da smo u kamenome nasipu pronašli više komada antičkih natpisa, mahom nadgrobnih, a koji su bili iskorišteni kao građevinski materijal – istaknuo je prof. Demicheli.

Stari/novi lokaliteti na dohvatu ruke

Osim čišćenja, odnosno otkrivanja velikih površina pročelja bedema i kula, započelo se i s istraživanjem unutrašnjosti jedne od kula.
– Radi se o dvostrukoj kuli s dvama trokutastim istacima, a koja je zapunjena zemljom te je želimo što više u dubinu otkriti.

Uklanjanjem četrdesetogodišnjega raslinja bedemi na Kapljuču su pokazali sav potencijal ovoga lokaliteta

Radi se konkretno o kuli br. 18. Ovaj joj je broj dao Ejnar Dyggve, Danac koji je dugi niz godina istraživao u Saloni i koji je na svome glasovitome planu ucrtao sve dotad poznate kule. Samo na potezu sjevernih salonitanskih bedema, ima oko 70 kula, no nisu sve građene u isto vrijeme, što također daje na kompleksnosti njihova istraživanja. Istraživanje ovakvoga tipa je dugotrajni proces, kao i svako slično istraživanje lokaliteta koji je živio više stoljeća.

Osim istraživanja, trebat će napraviti konzervaciju otkrivenih dijelova zida, što je posao koji zahtijeva poprilična ulaganja, a bila bi prava šteta da se ovako impresivan dio lokaliteta ne zaštiti i djelomično rekonstruira kako bi doživljaj bio još snažniji. Dugoročni je plan otkriti potez bedema i kula do amfiteatra, samo što su one prema zapadu nešto niže sačuvane s vanjske strane.

No, uz istraživanje i prezentaciju na ovomu bi se mjestu mogla dobiti uistinu prekrasna vizura bedema od preko dvjesto metara u duljinu, što bi svakako poboljšalo i turističku ponudu jer bismo dobili još jedan lokalitet u Saloni vrijedan obilaska. Većinu je bedema u Saloni nemoguće ili vrlo teško istraživati s vanjske strane, budući da su oni ili ispod zemlje ili su kuće i ceste na njima ili vrlo blizu njima pa nema dovoljno prostora za istraživanje i prezentaciju.

Stoga je ovaj potez bedema najbolji za prezentaciju, a iz znanstvene je perspektive ovo odlična prilika da ustanovimo faze gradnje bedema koje nisu u svim dijelovima Salone podjednako poznate. Bedemi su se u posljednjih nekoliko desetljeća istraživali isključivo u sklopu zaštitnih istraživanja, a usprkos dobrim rezultatima, mnogi su se dijelovi trebali zatrpati.

Ovo su sada sustavna istraživanja, što znači da ne vodimo utrku s vremenom, te ona mogu trajati u više sezona po mjesec dana. Svakako nešto u čemu treba sudjelovati što više ljudi i institucija, a sve sa zajedničkim ciljem očuvanja, razumijevanja i prezentacije našeg kulturnog naslijeđa – zaključio je prof. Demicheli ukazavši uz znanstvenu važnost i na održive potencijale ovoga lokaliteta iskazavši posebnu pohvalu i zahvalnost kolegama koji sudjeluju na istraživanju; iz Arheološkoga muzeja u Splitu Jagoda Mardešić i Nino Švonja; zatim doktorandi-suradnici na projektu Josip Parat i Krešimir Grbavac, Ana Demicheli te studenti Tomislav, Nera, Martin, Santa i Vinko kojima je, kao i svima ostalima, ovo istraživanja bedema vrlo korisno iskustvo.

Pomoć pri istraživanjima pružili su nam Grad Solin, Turistička zajednica grada Solina, kao i Javna ustanova u kulturi »Zvonimir«, na čemu im zahvaljuje čitava arheološka ekipa. Ekipa se sastoji od arheologa iz Arheološkoga muzeja u Splitu i suradnika na projektu te studenata arheologa s Odsjeka za arheologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu kojima je iskustvo istraživanja bedema vrlo korisno i zanimljivo iskustvo – zaključio je prof. Demicheli.

 

OBJAVLJENA NOVA KNJIGA »PROMATRANJE«, SOLINJANINA TOME PODRUGA – Evokacije prolaznosti

SOLINSKA KRONIKA 327, 15. studenoga 2021.

– Jesu li ovi moji zapisi promatranja postigli ono nasuprotno motrenje koje bi me dovelo do nekih objektivnijih motrišta? I jesam li dobro razgraničio promatranje i ono promatrano?
Ovim zapisima nastojim mišljenjima istražiti i preispitati svoja stanja, raspoloženja, uzroke i posljedice koji su me doveli do ovoga do čega sam stigao –

Društvo hrvatskih književnika u svojoj je Maloj knjižnici objavljena je nova knjigu »Promatranje«, Solinjanina Tome Podruga. Knjiga kojoj je urednik Antun Pavešković na 416 stranica mekoga uveza formata 11,5 x 18 cm donosi prozne zapise, »…bremenita je evokacijama prolaznosti, obogaćena spoznajama dugoga piščeva življenja i zrelog poniranja u prostore životnog i duhovnog postojanja, uvažavajući u sažetim sadržajima čovjekov složeni identitet. Uz to je u ovome rukopisu svojevrstan razgovor s dragim piscima, pretežno odabranim duhovima u rasponima od Camusa i Ciorana, Milosza i Nietzschea, pa do Pessoe i Musila. Sadržaj rukopisa je neka vrsta intelektualnog i moralnog svođenja računa i opravdanog pozivanja na vlastite doživljaje, vlastite dvojbe i vlastite muke.« Tako piše u dijelu recenzije akademik Tonko Maroević, te nastavlja: »Ovaj rukopis nije primarna ispovjedna i memoarska proza već je više svjedočenje ovodobnog općeg i osobnog stanja duha. Ovo je djelo zaokupljeno autorovim etičkim i estetskim problemima te je pisanje čovjeka neravnodušnoga na svijet i okružje, pa je tekst prožet egzistencijalnom motiviranošću«.

Dvadeset i četvrta Podrugova knjiga podijeljena je na tri poglavlja »Promatranje – zapisi iz potkrovlja«, »Bilješke iz bolnice«, »Razgovor 10. 4. 1996.« jednako kao i njegove prethodne potvrđuje kako je Podrug »učvršćivan vlastitim lutanjima, slobodama i iskustvima, učenjem i gledanjem u svijet živih prepirki i razumijevanja u kojemu je shvatio da mu nema života bez vlastitoga mu uvjerenja i prožimanja misli proizvodom vlastite duhovnosti, tražio je pisanjem raznih vrsta tekstova onu prosvjećenost s kojom će bolje upoznati unutrašnjega sebe i svijet oko sebe…«. Podrugova »Promatranja« štoviše najbolje se mogu sagledati čitanjem uvodnoga dijela.

– Jesu li ovi moji zapisi promatranja postigli ono nasuprotno motrenje koje bi me dovelo do nekih objektivnijih motrišta? I jesam li dobro razgraničio promatranje i ono promatrano?
Ovim zapisima nastojim mišljenjima istražiti i preispitati svoja stanja, raspoloženja, uzroke i posljedice koji su me doveli do ovoga do čega sam stigao. Razmišljajući pisanjem pokušavam promisliti o mnogo čemu u razgovoru sa samim sobom i rako učvrstiti svoja uvjerenja. Pokušavam ne proturječiti samome sebi, ne raditi neke ustupke samome sebi, ništa ne činiti u vlastitu korist kako bih naposljetku morao sebe prezirati. Pokušavam izbjeći sebičnost i položaj da na svijetu, dok promišljam o sebi i drugim stvarima nema ništa zanimljivijeg osim mene. Drži me svijest da o onome na što i na koje mislim nikada nije ono na koje zaista mislim, kao da svaki prizor, doživljaj i događaj ima svoj trenutak sa sjenom, a ja ih pokušavam sjećanjima pretvarati u zaključke bez sjene, iako sam svjestan da nijedan događaj nije čitljiv u samome događaju, a niti posve u sjećanju.

Zapravo, svako približavanje istini je sukob s njome, jer je sve njezin obris, ništa nije nikada isto, iako ima i onoga u nama i okolo nas što se nikada ne mijenja. I ja ne poznajem svoje granice, da bih mogao reći -ja sam ja, pa bi bilo dobro za izgovoriti pravu istinu učiniti sebe suvišnim njezinim tumačem. Je li se zaista potrebno vidjeti izvana da bih znao biti ono što jesam i tako uspješnije napisati ono što me vraća onome što sam ili što sanjam da jesam? Možda, kad bih bio barem nesposoban pisati kao drugi valjda bih stvorio neobičnost koja bi posve otkrila moju vlastitost i izvornost. Možda pisanjem gubim sebe, ali ne mogu prestati pisati jer je sve gubitak, pa je moje pisanje neka vrsta poroka koji mi jedino preostaje, kao neki okvir u koji se uvlačim, neko utočište u kojemu bih izbjegao kaos.
Ovi zapisi su pokušaji postići viši položaj istine o meni iznjedrene iz prostora moga unutrašnjeg lebdećeg i zalutalog u pustolovini mojega ja koji ispitujućim pogledom mjeri mene i svijet.

Ako je istinito što piše M. Heidegger da je »umjetnost bitno događanje istine« ili konkretnije, da je »umjetničko djelo bitno događanje istine«, onda je shvatljiva spoznaja da istine ima u umjetničkom djelu, te nam je pobuda nju tražiti u njemu i kroz njegovo središte pronaći put do nje? Duh umjetničkoga djela željan je pokazati istinu i tako nam olakšati put do nje, ali postoji i istina da su stvorena i da se stvaraju razna umjetnička djela koja su sva željna istine pa je i mnogo istina i njihovih prikazbi, jer kad bi postojalo samo jedno umjetničko djelo, onda bi u njemu jedina istina bila posve očita. Stoga smo gladni umjetničkih djela pa slušamo ozbiljnu glazbu, čitamo vrhunska književna djela, gledamo duhovno oblikovanu slikovnost, ne bismo li do znali istinu. Ali, kad bismo bili u stanju sve te istine strpati u jednu bismo li bili s njome okovani? I sve dok tragamo za istinom gladni smo umjetničkih djela koja se velikodušno nude, jer dok ih koristimo ponekad nam se nameće osjećaj da u njima nedostaje potpune istine i da svaki stvaratelj umjetničkih djela nastoji svoju istinu s onom idealnom kojoj svi težimo nadoknaditi, te u silnoj potrazi za njom potraga mora biti nastavljena, jer joj se stalno primičemo, ali je još ne dotičemo, stoga što je »svaki umjetnik dijete svoga stoljeća i dužnik svojemu vremenu« (T. Ujević) u kojemu ima u jednoj istini bezbroj istina, jer je oblikovna i sadržajna razlika djela koja su davno stvorena i ona koja se sada stvaraju, ali nema razlike u bitnom onoga stvoreno ga i onoga stvaranoga te s njima istodobno možemo »ići naprijed i natrag, da nas čak put natrag vodi naprijed… da istom jednom dospijemo tamo gdje već boravimo« (M. Heidegger). Svjesna sadašnjost posjeduje svijest o prošlom, te u umjetničkom djelu istina pokazuje svoje neprolazno lice koje nije svjesno samoga sebe jer se nastavlja u budućim umjetničkim djelima mijenjajući prošlost oblika koja upravlja sadašnjošću.

Hoće li istina u umjetničkom djelu ikada doživjeti svoju smrt? Kad bi se to dogodilo značilo bi da je umjetnost izgubila kritički smisao za prošlost, povjerenje u sadašnjost i sumnju u budućnost, te bi tada istina u umjetničkom djelu izgubila svoj vlastiti lik, glas i zvuk, iako su se u svakome vremenu misleći umjetnici pitali: »Je li ovo svršetak svijeta, ili slika njegova užasa?« (W. Shakespeare), ali ipak »prolaze oblaci, ali nebo ostaje« (Sv. Augustin), pa će oni koji plove na oblacima poluistina ubirati i dalje svoje parcijalne istine iz neumjetničkog, estradnog i popularnog, a oni zagledanih u nebo prikazivati će ih kao istine i tako održavati tvrdnju da je »umjetničko djelo bitno događanje istine« kao ljepote.

*

Hrvatski književnik Toma Podrug rođen je u Solinu, 25. kolovoza 1931. Piše pjesme i prozu: putopise, pripovijetke i razna kratka prozna djela. Osim toga, piše književne kritike, oglede i članke za novine.

Višu pedagošku školu završio je u Splitu. U Zagrebu je studirao na Filozofskom fakultetu, na kojem je 1956. diplomirao komparativnu književnost.
Poslije studija radio je kao srednjoškolski profesor, a zatim kao urednik na Hrvatskom radiju u Zagrebu. Član je Društva hrvatskih književnika.
Djela: Pragovi, pjesme, 1965.; Paljevina, pjesme, 1965.; Pohod, pjesme, 1971.; Polaznik: (putopisi), putopisi, 1977.; Od Solina do Solina, pripovijetke, 1978.; Protrk, separat – putopisi, 1980.; Podanik, kratke proze, 1983.; Proplanak, pjesme, 1985.; Predaja, kratke proze, 1988.; Prizori: (od otoka do otoka), putopisi, 1991.; Plavet, pjesme, 1995.; Povratnik, kratka proza, 1996.; Podne, pjesme, 2002.; Popodne, pjesme, 2005.; Podneblje susreta književnosti i života, ogledi, 2007.; Prijateljstvo: u znaku Zorka, Preka i otoka Ugljana, stihovi i proza, 2007.; Približavanje: zapisi iz potkrovlja, ogledi, 2008.; Paljetkovanje: pad u zrcalo, kratke proze, 2009.; Putovanja, putopisi, 2011.; Prošlo: zapisi o djetinjstvu, 2012.; Predvečer, pjesme, 2012.; Ponoć, 2018.; Prečaci: (zapisi iz potkrovlja), 2018.;
Neka njegova djela na poljski jezik je prevela književnica i prevoditeljica Łucja Danielewska.
Zastupljen je u antologiji hrvatskih pjesnika »Skupljena baština« priređivača prof. dr. Stijepe Mijovića Kočana.
Godine 2006. osvojio je 2. nagrada Dubravko Horvatić, za putopisnu priču Uz more od Biokova do Velebita, a godine 2007. dobio je Nagradu grada Solina za životno djelo.

SOLINSKA EPIZODA DEVETIH DANA KLASIČNE GITARE – Seviljski majstori

SOLINSKA KRONIKA 327, 15. studenoga 2021.

Ovaj izvanredan gitaristički duo, kojega čine vodeći španjolski gitaristi zavidne međunarodne solističke i pedagoške karijere Franisco Bernier i Antonio Duro, predstavio se solinskoj publici biranim programom, sastavljenim od stožernih djela gitarističke literature, ali i ponekim obradama ciljano pisanima za ovaj izvođački sastav

U sklopu programa 9. Dana klasične gitare ostvareno je još jedno uspješno partnerstvo između Javne ustanove u kulturi »Zvonimir« Solin i udruge »Gitara ST« iz Splita, ove godine u zajedničkoj produkciji koncerta »Musicas del Mudno« Sevilla Guitar Dua. Ovaj izvanredan gitaristički duo, kojega čine vodeći španjolski gitaristi zavidne međunarodne solističke i pedagoške karijere Franisco Bernier i Antonio Duro, predstavio se solinskoj publici biranim programom, sastavljenim od stožernih djela gitarističke literature, ali i ponekim obradama ciljano pisanima za ovaj izvođački sastav.

U prvomu dijelu koncerta izvedena su skladbe »Fantazija op. 54« Fernanda Sora, »In Memoram« Antóna Garcíe Abrila, »Canción del Árbol caído« Alberta Ginastere i »Lo que vendrá« Astora Piazzolle, kojima su seviljski majstori gitare, izvanrednom i nadahnutom izvedbom potpuno zaokupili pažnju publike, da bi svoje majstorsko umijeće potvrdili u drugomu dijelu koncerta izvedbama skladbe »Bad Boy« Torua Takemitsua i trostavačnom skladbom »Tonadilla« Joaquína Rodriga.

Koncert su zaključili s nekoliko amblematskih minijatura Maunela de Falle: Danza del Molinero, Raomance del Pescador i La Vida Breve. Zavidnom izvođačkom tehnikom, profinjenim osjećajem za stilske značajke svakog pojedinog djela, kao i istančanim smislom za dinamičko nijansiranje u vrlo zahtjevnim akustičkim uvjetima Zvonimirove dvorane, kreirali su izvanrednu interpretaciju koja je, za pandemijske uvjete brojnu solinsku publiku, ostavila bez daha i koja će se zasigurno dugo pamtiti.

Naposljetku valja spomenuti i to da je gostovanje Seville Guitar Dua u Solinu i Splitu realizirano uz pokroviteljstvo Veleposlanstva Kraljevine Španjolske u Republici Hrvatskoj.

PREDSTAVLJENA LIKOVNA MONOGRAFIJA BOKELJSKE SLIKARICE VESNE ŠOJAT – Kamene vrleti doživljenoga zavičaja

SOLINSKA KRONIKA 326, 15. listopada 2021.
Piše: Željko BRGULJAN
Fotografije: M. VISIN

Kotorske vizure i motivski i misaono isključiv su interes i tema slikarstva Vesne Šojat. Dva iskoraka – kontrafori kao rana inspiracija francuskim katedralama i kliška utvrda, kao kasni interes za solinski kraj, samo potvrđuju rečeno

Predstavljanje likovne monografije akademske slikarice Vesne Šojat u organizaciji Nacionalnoga muzeja moderne umjetnosti, upriličeno je 27. rujna u palači Matice hrvatske u Zagrebu.

Ovo dugo očekivano izdanje kojega je izdavač »Skaner studio«, a suizdavač Nacionalni muzej moderne umjetnosti, reprezentativan je prikaz slikaričina opusa nastaloga kroz više od pola stoljeća predanoga stvaranja. Autor teksta je Nikola Albaneže, prijevoda Graham McMaster, oblikovanja i prijeloma Amalija Albaneže dok su recenzenti bili Tonko Maroević i Feđa Gavrilović, a urednik i autor predgovora Željko Brguljan.

Likovna monografija Vesne Šojat predstavljena je u zagrebačkoj palači Matice hrvatske

Listajući knjigu uočavamo da je dominantan motiv u dosadašnjemu opusu Vesne Šojat pejsaž Boke Kotorske, u užem smislu to su kamene vrleti nad zaljevom i detalji građevina staroga Kotora. Slikarica je fiksirala svojim kistom tisuće lica zaljevskoga pejsaža, odana kamenom amfiteatru jedinstvenoga Zaljeva. Iako rođenjem i odrastanjem pripada Zagrebu, Boka je za Vesnu Šojat bila onaj pravi, duboko doživljeni zavičaj.

Opčinjenost Zaljevom rezultirala je njezin primarni slikarski motiv – bokeljski kamen kojemu je ostala odana više od pola stoljeća. Nalazila ga je u vrletima nad Dobrotom, kotorskim zidinama, kamenim interijerima, a posebno u arhitektonskim elementima poput stupova i apsida, svodova i kupola, kontrafora i portala, ali i u kompleksnim građevinama, poput kotorske katedrale – simbola staroga grada. Kotorske vizure i motivski i misaono isključiv su interes i tema slikarstva Vesne Šojat. Dva iskoraka – kontrafori kao rana inspiracija francuskim katedralama i kliška utvrda, kao kasni interes za solinski kraj, samo potvrđuju rečeno.

Kamena snaga

Snažan interes za strukturu grada podno lovćenskog masiva, posebno za snagu monumentalnih zidina, usmjerila je na njihovu materiju, na svijetlo, na energiju kojom zrači sam kamen. Mističnost zaljeva s neponovljivim osvjetljenjima, pred kišu i oluju, u jesen i zimu, za Vesnu je postao iskonski pejsaž koji joj podjednako ispunja misli i srce. U slikarstvu Vesne Šojat nema lepršavosti i površnosti, njezine su vizije čvrste, djela koncizna, lapidarna.

Zidine, 1983.

Paleta joj je katkad sumorna katkad živa i prozračna, a sadržajno je zaokupljena kompozicijom masâ i strukturâ. Svojim pak strukturalnim pristupom tumači veličanstveni bokeljski pejsaž i sve što on sa sobom nosi – od estetskoga doživljaja do razumijevanja svijeta. Promatrano u eri tehnologija i brzih rješenja, Vesnino djelo kao da pripada nekim davnim – herojskim vremenima, u kojima se slikanju predavalo čitavim bićem, beskompromisno gradilo opuse dugim i predanim radom i u kojima je slikati značilo živjeti.

Svojim se likovnim opusom nadovezala na opuse roditeljâ, koji su kistom prenijeli brojne motive graditeljskoga biserja Boke Kotorske, kao i duh intimnih obiteljskih prostora. Razvivši osobni stil, Vesna Šojat je zaokružila ili, u kontekstu omiljenoga joj motiva »dogradila« slikarsko poimanje Boke Kotorske, prikazima bedema, utvrda i zidina te kamenih vrleti nad elementima urbane i fortifikacijske arhitekture. Zaokružila je obiteljsko slikarsko putovanje opusom koherentnim, ali i jedinstvenim, koji nam prenosi viziju Boke Kotorske u najboljem mogućem svjetlu – iz vremena još netaknutoga sklada i neizmijenjenoga duha.

Visoko vrednovanje

Potom je urednik, čestitajući slikarici na monografiji koja predstavlja njezin rad, a posebno na ustrajnom asketskom umjetničkom stvaranju – na preko pola stoljeća neprekidnoga slikanja u osami očeva ateljea, naglasio da njezino djelo pripada podjednako i hrvatskoj i crnogorskoj likovnoj baštini.

Pogled na zidine, 1994.

Recenzent Feđa Gavrilović istaknuo je da mu je upoznavanje s opusom Vesne Šojat bio velik užitak te da ju je autor teksta – znalački smjestio u koordinate vremena i prostora, kontekstualizirajući je uz hrvatske majstore pejzaža poput Crnčića ili Glihe. Riječ je o opusu koji zavrjeđuje visoko vrednovanje, a ova je monografija dobar korak prema ponovnom otkriću radova Vesne Šojat – Dodao je da je – njezina ljubav prema monumentalnim strukturama, kamenju zidina, katedrala i gradova pronašla izraz u njenoj punoj i bogatoj slikarskoj gesti -.

Drugi recenzent, nažalost preminuo tijekom rada na knjizi, Tonko Maroević ostavio je zapisano da se slikarsko djelo Vesne Šojat razvijalo u tišini i izolaciji – postupno i organski na premisama ozbiljnoga školovanja i u obiteljskoj atmosferi dvoje akademskih slikara – od kojih je kako ističe baštinila – ambijetalnu zaokupljenost prostorima i znakovima Bokokotorskog zaljeva – .

Maroević nadalje smatra da objavljivanje Vesnine monografije predstavlja – opravdanu afirmaciju jednoga opusa što je nastao izdvojeno od dominantnih tokova naraštaja – nastojanjima na – kromatskim i plastičkim vrijednostima korištene tvari, (…) na koherentnoj i gustoj viziji krajolika, sagledanoga iz osobnoga rakursa i metodom »pars pro toto« -.

Baštinjenje pejsažne tradicije

Autor teksta monografije Nikola Albaneže prisjetio se rada na monografiji i prvoga susreta sa slikaricom u njezinom atelijeru. Istaknuo je da je slikarstvo Vesne Šojat ono slikarstvo kojemu je važna podjednako materičnost i oblikovanje, a također i struktura te naglasio slikaričinu težnju plastičnoj monumentalnosti te simbolička ozračja. Smatra da autorica u kontekstu privrženosti materije i organizacije slike – pripada važnoj pejsažnoj tradiciji u hrvatskom slikarstvu 20. stoljeća gdje joj je mjesto u slijedu od Ljube Babića, Frana Šimunovića, Otona Glihe, njena oca Antuna Šojata -.

Albaneže je istaknuo kako će – ova monografija (…) pridonijeti upoznavanju i potvrđivanju jednoga zanimljivog, kvalitetnog i vrijednog opusa – te dodao da slikaričin opus mnogima može biti otkriće, kao što je bio i njemu samom.

Na samomu početku predstavljanja prisutne je pozdravio ravnatelj Nacionalnoga muzeja moderne umjetnosti Branko Franceschi kao suizdavač monografije i organizator događaja, a na kraju, u ime izdavača, direktor »Skaner studia« Dragi Savićević te su oba izrazila zadovoljstvo monografijom o slikarstvu Vesne Šojat, čestitajući slikarici, a također svim zaslužnima za ovo kvalitetno i lijepo izdanje.

Stupovi, 1984.

DANI HRVATSKE ARHEOLOGIJE U SPLITU I SOLINU, 11. DO 15. LISTOPADA 2021. – Salonitanski početak i kraj

SOLINSKA KRONIKA 326, 15. listopada 2021.
Piše: Mario MATIJEVIĆ
Fotografije: Tonći SESER, Solinska kronika

Znanstvenim skupom »Salona između Sredozemlja i Panonije« te otvaranjem izložbi »Vis-à-Vis 200. Arheološka baština otoka Visa«, »U temeljima hrvatske arheologije«, te »Krajolici i spomenici zadarskoga područja krajem 19. i početkom 20. stoljeća u istraživanjima prof. dr. Luke Jelića« obilježena je 200-ta obljetnica od osnutka Arheološkoga muzeja u Splitu i 200-ta obljetnica početka sustavnih arheoloških istraživanja u Saloni. U sklopu znanstvenoga skupa održan je i okrugli stol na temu »Budućnost Salone«

ZNANSTVENI SKUP »SALONA IZMEĐU SREDOZEMLJA I PANONIJE«

Solin, arheološko ishodište i središte

Najveći dio predavanja posvećen je novijim arheološkim istraživanjima u Saloni, ali i lokalitetima sa širega solinskog, sinjskog, imotskog i dubrovačkog područja te istraživanja na otocima Braču, Hvaru, Visu, Biševu i Korčuli te u Podunavlju

Predavanja o aktualnomu stanju Salone i arheoloških lokaliteta izazvala su poseban interes stručnjaka

Arheološki muzej u Splitu i Hrvatsko arheološko društvo organizirali su pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i medija, Splitsko-dalmatinske županije, Gradova Splita, Solina i Visa, JUK Zvonimir Solin te splitske i solinske Turističke zajednice znanstveni skup pod nazivom »Salona između Sredozemlja i Panonije«. Skupom je obilježena 200-ta obljetnica od osnutka Arheološkoga muzeja u Splitu i 200-ta obljetnica početka sustavnih arheoloških istraživanja u Saloni.

Na samomu skupu koji se od 11. do 15. listopada održavao u solinskomu hotelu »Salona palace« sudjelovalo je oko 200 arheologa, povjesničara umjetnosti i povjesničara, a održano je 50 predavanja.

Najveći dio predavanja posvećen je novijim arheološkim istraživanjima u Saloni, ali i lokalitetima sa širega solinskog, sinjskog, imotskog i dubrovačkog područja te istraživanja na otocima Braču, Hvaru, Visu, Biševu i Korčuli te u Podunavlju.

Svečanomu otvorenju samoga skupa uz predsjednicu Hrvatskoga arheološkoga društva dr. sc. Jacqueline Balen, muzejsku savjetnicu u Arheološkomu muzeju u Zagrebu, dr. sc. Antu Jurčevića, ravnatelja Arheološkoga muzeja u Splitu, Stipu Čogelju, zamjenika župana Splitsko-dalmatinske županije i Ivicu Rakušića, zamjenika gradonačelnika grada Solina nazočili su brojni drugi uzvanici i cijenjeni predavači.

Obraćajući se nazočnima u svojim su uvodnim govorima predsjednica dr. Balen kao i ravnatelj dr. Jurčević istaknuli važnost održavanja znanstvenoga skupa kao i popratnih manifestacija u povodu obilježavanja navedenih obljetnica, ali i bitnoga, gotovo prekretničkoga trenutka za samu Salonu i njezinu budućnost.

Predavanja na skupu koja će u vidu znanstvenih radova biti objavljena u zasebnomu izdanju kod nazočnih su pobudila popriličan interes što se dalo uočiti i u razvoju nekih rasprava koje su uslijedile nakon samih predavanja. Zatvaranjem znanstvenoga skupa stručna i šira javnost ostaju u iščekivanju izdanja u kojemu među 50 predavanja posebnu cjelinu čine 24 koja se izravno tiču Salone i Solina.

OKRUGLI STOL »BUDUĆNOST SALONE«

(Ne)sretna Salona

Okrugli stoj je uz (ponovno) iznesena stajališta ostavio otvorenima brojna pitanja

Nakon zadnjega ciklusa predavanja u sklopu znanstvenoga skupa u četvrtak 14. listopada održan je okrugli stol pod nazivom »Budućnost Salone« na kojemu su u ime Ministarstva kulture sudjelovali dr. sc. Tatjana Lolić, načelnica Sektora za konzervatorske odjele i inspekciju Uprave za zaštitu kulturne baštine, glavni konzervator mr. sc. Zoran Wiewegh, te pročelnik Konzervatorskog odjela u Splitu dr. sc. Radoslav Bužančić. Gradonačelnik grada Solina Dalibor Ninčević i Jelena Stupalo direktorica Turističke zajednice grada Solina, zatim predsjednica Hrvatskog arheološkog društva dr. sc. Jacqueline Balen, ravnatelj Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu dr. sc. Miroslav Katić, Arheološkog muzeja u Splitu dr. sc. Ante Jurčević te Muzeja grada Kaštela Ivan Šuta, kao i predstavnica Umjetničke akademije u Splitu, doc. dr. sc. Miona Miliša, konzervatorica-restauratorica Voditeljica odjela za konz.-rest. arheološke baštine, predstavnici privatnih arheoloških tvrtki Vedran Katavić i Anita Penović.

Osim iznošenja dosadašnjih (ne)poznatih dostignuća glede pitanja upravljanja Salonom i istoimenoga pokrenutoga plana, nazočni su po prvi puta javno progovorili i o bitnim problemima pred kojima se Salona, njezini lokaliteti, a time i čitava hrvatska arheološka baština pa i sama arheologija nalaze.

Plan proširenja zona zaštite između ostaloga potaknut je i najnovijim senzacionalnim arheološkim otkrićima na lokalitetu “Bugarevo”

Novost kojom se pak naziru (nekakvi) pozitivni pomaci po pitanju zaštite salonitanskih arheoloških lokaliteta iznio je glavni konzervator mr. sc. Zoran Wiewegh koji je nazočnima predstavio plan proširenja zona zaštite, a koji je između ostaloga potaknut i najnovijim senzacionalnim arheološkim otkrićima na lokalitetu Bugarevo, jugozapadno od Gospina otoka.

Rasprava koju je moderirala Jagoda Mardešić iz arheološkoga muzeja u Splitu uz naglasak na nužnu i hitnu zaštitu arheoloških lokaliteta koji se nalaze južno od Zaobilaznice, ali kao i onih koji kroz Kliško polje vode od Salone prema Klisu izazvala je brojne upite kod nazočnih stručnjaka. Štoviše brojni upiti, prijedlozi i kritike ukazali su na nužnost preispitivanja odnosa prema Saloni i arheološkoj baštini općenito počevši od samoga Ministarstva kulture pa do najizravnijih dionika, lokalnoga stanovništva.

 

OTVORENJE IZLOŽBE »VIS-À-VIS 200. ARHEOLOŠKA BAŠTINA OTOKA VISA«

Otok i Muzej

Na programu obilježavanja arheološko-kulturnih obljetnica našla se i izložba »Vis-à-Vis 200. Arheološka baština otoka Visa« koja je svečano otvorena 12. listopada.

Izložba predstavlja preko 750 odabranih spomenika Arheološkog muzeja u Splitu, pronađenih na području otoka, grada Visa jednoga od najvažnijih arheoloških lokaliteta u Hrvatskoj. Raznorodni predmeti (natpisi, skulpture, vaze i druge keramičke posude, terakote, nakit, oružje, oruđe, novac) svjedoče o najranijim tragovima života na otoku, od pretpovijesti do ranog srednjeg vijeka. S naglaskom na grčki grad Issu i njen dinamični razvoj tijekom razdoblja helenizma, izložba kroz višestruke cjeline tematski razrađuje pretpovijesno razdoblje i prve kontakte s Grcima, isejsko gospodarstvo, svakodnevicu, novac, pogrebne običaje, rimske (carske) skulpture te razdoblje kasne antike i srednjeg vijeka na otoku.

Na svečanom otvorenju, ravnatelj Ante Jurčević je u pozdravnom govoru zahvalio svima koji su pružili potporu organizaciji i održavanju izložbe. Foto: Tonći SESER

Na svečanom otvorenju, ravnatelj Ante Jurčević je u pozdravnom govoru zahvalio svima koji su pružili potporu organizaciji i održavanju izložbe, a posebno je zahvalio svim autorima, djelatnicima i suradnicima koji su sudjelovali u pripremama i postavljanju. Jurčević je rekao kako je izložba prigoda da se na jednome mjestu prikupi i pokaže bogatstvo isejske ostavštine jer je neprocjenjiva važnost antičke Isse, ali i općenito starije viške baštine, kulturnoj i gospodarskoj povijesti današnje Hrvatske.

– Maleni grad, osnovan u 4. stoljeću prije Krista, nalazio se na samoj periferiji grčkoga svijeta, ali je iznimno važan za naše jadranske prilike – rekao je Boris Čargo, jedan od autora izložbe, istaknuvši kako izložba nije samo o Issi već o čitavom otoku jer izložena arheološka baština prikazuje svu ljudsku djelatnost od neolitika do kasne antike i srednjovjekovnoga razdoblja.

Svečano otvarajući izložbu, a naglašavajući njezinu važnost i impresivnost akademik Nenad Cambj, jedan od bivših ravnatelja Muzeja i poznati istraživač Isse istaknuo je kako Vis nikada nije bio prezentiran na tako obiman način.

Svi odabrani eksponati iz fundusa Arheološkog muzeja u Splitu, pronađeni su mahom u zaštitnim ili sustavnim arheološkim istraživanjima, te rekognosciranjima otoka, grada Visa. Neki izlošci su nabavljeni donacijama ili otkupima iz privatnih zbirki građana gotovo od samih početaka muzejskog djelovanja.

Predstavljajući posjetiteljima isejske spomenike, ovom izložbom istaknut je dva stoljeća dugi rad i tradiciju Arheološkog muzeja u Splitu koji kontinuirano skrbi o zaštiti bogate viške arheološke baštine.

IZLOŽBA »KRAJOLICI I SPOMENICI ZADARSKOG PODRUČJA KRAJEM 19. I POČETKOM 20. STOLJEĆA U ISTRAŽIVANJIMA PROF. DR. LUKE JELIĆA«

Vranjic-Zadar-Split

Otvaranjem izložbe »Krajolici i spomenici zadarskog područja krajem 19. i početkom 20. stoljeća u istraživanjima prof. dr. Luke Jelića« u Muzeju Hrvatskih arheoloških spomenika zaključene su solinsko-splitske arheološke svečanosti.

Izložbu koja je nastala u suradnji djelatnika Zavoda za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zadru i Arheološkoga muzeja Zadar: dr. sc. Martine Dubolnić Glavan, Roberta Maršića, prof., i mr. sc. Majde Dadić te je popraćena katalogom autora Martine Dubolnić Glavan i Roberta Maršića otvorio je akademik Nenad Cambj u ime Zavoda za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zadru.

Izložba je nastala u suradnji djelatnika Zavoda za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zadru i Arheološkoga muzeja Zadar

Akademik Cambj je prigodno govoreći o važnosti života i rada don Luke Jelića za nacionalnu arheološku i povijesnu znanost podsjetio i na neke epizode iz njegova života, poglavito one vezane uz njegova ujaka don Franu Bulića i znanstveno istraživanje pitanja porijekla svetoga Dujma.

Obraćajući se nazočnima autori izložbe su istaknuli kako se početci arheološke i povijesne znanstvene djelatnosti na području Hrvatske, posebno Dalmacije, nezaobilazno se vezuju za lik i djelo prof. dr. Luke Jelića (1864. – 1922.). Taj istaknuti arheolog, povjesničar, prirodoslovac, kulturni djelatnik, svećenik i planinar, najplodniji period svojeg znanstvenog djelovanja proveo je na zadarskom području.

Studijskom izložbom predstavljeno je istraživačko, znanstveno i kulturno djelovanje kojim je Luka Jelić zadužio Zadar, Nin, Biograd na Moru te općenito šire zadarsko područje.

Izložena je do sada nepoznata ili nedovoljno poznata dokumentacija, krajolika i spomenika sa šireg zadarskog područja s kraja 19. i početka 20. st. koju je izradio Luka Jelić prema najnovijim znanstvenim i metodološkim standardima.

Spomenuta građa, koja svjedoči o njegovu životu, izobrazbi ili znanstveno-istraživačkome radu (diplome, pisma rukopisi, terenski dnevnici, fotografije, tehnička dokumentacija, itd.) potječe iz bogate arhive pohranjene u Arheološkom muzeju u Splitu.

Novi broj Solinske Kronike

posljednji broj solinske kronike

Pratite nas

   Facebook

   RSS

   Newsletter

Zvonimir Solin Newsletter

Najvažnije vijesti u vašem email sandučiću