IZLOŽBA FOTOGRAFIJA O OCU ANTI GABRIĆU »TAMO GDJE PALME CVATU« AUTORA ZVONIMIRA ATLETIĆA – Odjek svečeva života

SOLINSKA KRONIKA 335, 15. srpnja 2022.
Piše: Mario MATIJEVIĆ
Fotografije: Zaklada otac Ante Gabrić

Jedan od temeljnih ciljeva ove izložbe je buđenje istinskoga hodočasničkoga puta kojega je po hrvatskim svetištima diljem Domovine za svoga života prošao otac Ante Gabrić. Njegovi posjeti pak solinskomu prasvetišu još su živi u sjećanjima sudionika velike proslave jubilejâ Crkve u Hrvata godine 1976., a njegove propovijedi i poruke s Gospina Otoka danas više no ikad pozivaju na istinitost kršćanskoga življenja

Solinska Galerija Zvonimir ugostila je izložbu fotografija o životu i radu najpoznatijega hrvatskoga misionara oca Ante Gabrića pod naslovom »Tamo gdje palme cvatu« autora Zvonimira Atletića.

Izložbu su priredili Zaklada otac Ante Gabrić, Hrvatski fotografski centar i Javna ustanova u kulturi »Zvonimir« Solin uz svesrdnu pomoć župe Gospe od Otoka u Solinu te pod pokroviteljstvom Veleposlanstva Indije.

Izložba je otvorena na svetkovinu sv. Petra i Pavla, a nazočnima su o samoj izložbi, njezinu projektnomu putu, ocu Anti Gabriću i Zakladi govorili Mario Matijević u ime Javne ustanove u kulturi »Zvonimir« Solin, Ivan Ugrin i Violeta Oršulić u ime Zaklade.

Solinjani su se izložbom prisjetili susreta s ocem Antom Gabrićem u solinskomu prasvetištu na Gospinu otoku

Uvodnim obraćanjem istaknuto je kako je jedan od temeljnih ciljeva ove izložbe buđenje istinskoga hodočasničkoga puta kojega je po hrvatskim svetištima diljem Domovine za svoga života prošao otac Ante Gabrić. Njegovi posjeti pak solinskomu prasvetišu još su živi u sjećanjima sudionika velike proslave jubilejâ Crkve u Hrvata godine 1976., a njegove propovijedi i poruke s Gospina Otoka danas više no ikad pozivaju na istinitost kršćanskoga življenja.

U ime Zaklade otac Ante Gabrić, o izložbi ali i drugim projektima govorili su Violeta Oršulić i Ivan Ugrin

Govoreći o samoj izložbi i autoru fotografija Ivan Ugrin je istaknuo kako je autor 1977. upoznao i fotografirao Majku Tereziju i oca Antu Gabrića u njihovim misijama u gradovima Kolkata i Maria Polli. Otada su se više puta sreli dok ih je pratio na njihovim putovanjima u Hrvatskoj i Indiji, dokumentirajući njihov rad i život u Hrvatskoj i Indiji. Atletić je vjerojatno fotograf koji je najčešće bio u mogućnosti dokumentirati njihov rad s bolesnim i siromašnim ljudima u njihovim misijama. Ugrin je nadalje zaključio kako je jedan od ciljeva same izložbe koja »hodočasti« po domovinskim svetištima i župama i upoznavanje javnosti s procesom beatifikacije oca Ante Gabrića.

Violeta Oršulić je pak upoznala nazočne s radom Zaklade koja je kao neprofitna organizacija osnovana s ciljem širenja pobožnosti prema Slugi Božjemu ocu Anti Gabriću, oživljavanju misijskih postaja koje je za svoga života i rada osnovao u Bengaliji, najsiromašnijemu dijelu Indije. Oršulić je nadalje istaknula kako je krajnji cilj ovoga djelovanja u misijskim postajama pružanje pomoći siromašnim obiteljima u obrazovanju njihove djece preko projekta kumstva »Palma«, a potom u osposobljavanju odraslih za život kroz revitalizaciju zanatskih radionica koje je za svoga života organizirao o. Ante. Obnovljena župna kuća u Mariapoliju uskoro će postati volonterski centar »Tamo gdje palme cvatu« kako bi se kroz volontiranja pomoglo misijskim postajama, Misionarkama ljubavi Majke Terezije u Kolkati i Mariapoliu te omogućilo dodatne vidove volontiranja u različitim projektima Zaklade.

Rodna pak kuća o. Ante Gabrića u Metkoviću u projektu koji Zaklada provodi s Družbom Isusovom postat će Spomen kuća, tematski muzej, te duhovni centar. Djelovanje Zaklade usmjereno je između ostaloga i uskomu povezivanju Hrvatske i Indije temeljenomu na onomu povijesnom podržavanju Gabrićevih misija domovinske i iseljene Hrvatske zaključila je Violeta Oršulić pozvavši na praćenje i podršku rada Zaklade, a sve s ciljem ispravnoga valoriziranja života i djela oca Ante Gabrića, velikoga zaštitnika i zagovornika.

Otac Ante Gabrić, Sluga Božji

Metković, 28. veljače 1915. – Kolkata, Indija, 20. listopada 1988.
Hrvatski katolički svećenik, isusovac, misionar.

Rođen je u Metkoviću kao osmo dijete Petra i Katarine Gabrić. Godine 1933. primljen je u isusovački novicijat, a u Zagrebu je nakon dvije godine izgovorio isusovačke redovničke zavjete. Studij filozofije polazio je do 1938. na sveučilištima u Italiji, a iste godine se vratio u Metković i objavio roditeljima da ide u Indiju. U zoru 10. listopada 1938. ukrcao se na parobrod u metkovskoj luci i otišao je kao misionar u Indiju. U misiji Bošonti, zaređen je za svećenika 1943. Posvećuje se misionarskom radu među hindusima, muslimanima i malobrojnim katolicima. Osnivao je male seoske škole, kapelice, zanatske škole i bolnice.

Posebno se brinuo za udovice hindusa koje su prognane iz društva, te je za njih osnovao dom, a djecu smješta u sirotišta. Pomagao je u gradnji koliba, nasipa i putova. Organizirao je prehranu školske djece. Nadarenu je djecu slao na dodatno školovanje. Osnovao je misijsku postaju »Maria Polli« u Kumrokhaliu s vjerskim, zdravstvenim i humanitarnim ustanovama. Osnovna škola u Kumrokhaliu danas nosi ime »Otac Ante Gabrić«. Za života je pokrstio na tisuće ljudi. Usko i često je surađivao s Majkom Terezom. Umro je 20. listopada 1988. u Kalkuti a pokopan je po svojoj želji u misijskoj postaji »Maria Polli«. Na sprovodu je bilo oko 20 000 katolika, muslimana i hindusa. Pokopan je sa šakom neretvanske zemlje iz Metkovića i s bočicom Jadranskog mora.

Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić otvorio je u 28. veljače 2015. u Zagrebu biskupijski postupak za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića, na dan 100. obljetnice njegova rođenja. U prigodnom je govoru kardinal podsjetio na riječi svete Majke Terezije, koje je 1978. godine izrekla u Metkoviću, rodnome gradu o. Gabrića: »…ljudi u Bengaliji su u ocu Gabriću dobili Isusa. Preko njega i od njega doznali su da ih dragi Bog ljubi. Oni su doznali da su naša braća i sestre…«

Zvonimir Atletić

Istaknuti hrvatski fotograf se veoma rano zanimao za fotografiju te je već 1976. tijekom studiranja na Akademiji dramskih umjetnosti odlučio da će mu fotografija biti profesija. Član je ULUPUH-a od 1982. te mu je status umjetnika (HZSU) dodijeljen 1988.

Njegove su fotografije objavljivane u sredstvima dnevnoga tiska i mnogim časopisima te snima za prospekte, kataloge, plakate, razglednice, kalendare i sl. Osamdesetih godina prati domaću i stranu modnu scenu. Snima kolekcije mnogih modnih kuća te modnih kreatora.

U suradnji s »Glasom koncila« i »Kršćanskom sadašnjosti« umjetničkim je fotografijama obogatio prijevode knjiga Phila Bosmansa, jednog od najprevođenijih kršćanskih duhovnih pisaca današnjice.

Davne 1977. upoznao je i fotografirao Majku Tereziju i oca Antu Gabrića u njihovim misijama u gradovima Kolkata i Maria Polli. Otada su se više puta sreli dok ih je pratio na njihovim putovanjima u Hrvatskoj i Indiji, dokumentirajući njihov rad i život u Hrvatskoj i Indiji. Atletić je vjerojatno fotograf koji je najčešće bio u mogućnosti dokumentirati njihov rad s bolesnim i siromašnim ljudima u njihovim misijama.

»Crnobijele fotografije Zvonimira Atletića ne govore tisuću riječi. One zapravo uopće ne govore. One su zaokružene u svetoj tišini, u tišini kojom otvaramo prostor našoj duši za komunikaciju s našim Stvoriteljem… Danas, u vrijeme nehumane brzine, stresa te stalnih udaraca sa svih strana, On traži pomoć od viteza ali ne s glasnim zvucima već šapćući: »Ne idi nigdje drugdje, ne ostavljaj me, ostani ovdje.« Atletićeve fotografije odgovaraju na ovaj poziv, nude nam pomoć bez ijedne riječi. Ostaju u nama koliko i sam život.« (Branimir Stanić)

SUSTAVNIM UVOĐENJEM NEPRIMJERENE TERMINOLOGIJE DO BRISANJA IDENTITETA SOLINSKOGA SVETIŠTA – Park-svetište Gospe od Otoka?

SOLINSKA KRONIKA 335, 15. srpnja 2022.
Piše: Mario MATIJEVIĆ

U najmanju je ruku začuđujuće kako gruda zemlje okružena hrvatskom rijekom krštenicom, na kojoj je hrvatska kraljica sagradila jednu od najstarijih crkava posvećenih Blaženoj Djevici Mariji, u kojoj su krunjeni i pokopani hrvatski kraljevi, na kojoj se rodilo hrvatsko kraljevstvo, kojom su hodili sveci i grešnici, pape i državnici… može biti nazivan parkom

Ponovna pojava neprimjerenoga izraza u javnome diskursu za jedno od najstarijih i najvažnijih prasvetišta Crkve u Hrvata Gospin otok u kojemu ga se u nekakvome natječaju naziva/svrstava u parkove ponovno pobuđuje pažnju i ukazuje na neka čudna kretanja u suvremenomu Solinu.

Zanimljivo je štoviše kako u našoj sekularnoj Domovini u kojoj je »vjera privatna stvar« upravo vjerski prostori, mjesta… vrlo brzo izgube epitet privatnoga.

Prije kojih desetak godina na sličnomu natječaju jedno od najstarijih Marijanskih svetišta Crkve u Hrvata, Prasvetište Gospe od otoka dobilo je nagradu kao najljepše uređeni park, a u posljednje se vrijeme eto priča ponavlja, osvrćući pažnju na margine, odnosno sada već namjeru iskrivljavanja stvarnosti.

Slabije upućeni poznavatelji terminologije lako će upisujući riječi u mrežne tražilice pronaći što su to svetišta.

Tako u tekstu kojega donosi profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu dr. sc. Vladimir Dugalić stoji kako su svetišta, posebice ona posvećena Blaženoj Djevici Mariji – »mjesta koja svjedoče osobitu prisutnost Marije u životu Crkve i sastavni su dio duhovne i kulturne baštine nekoga naroda, privilegirana mjesta gdje vjernici, željni učvrstiti svoju vjeru, traže susret s Bogom i Majkom Gospodinovom. U svetištima vjernici traže duhovnu utjehu te su svetišta oaze molitve, zavjeta, ali i mjesta duhovnoga obraćenja u kojima čovjek ponovno zadobiva svoj nutarnji duhovni mir. Uz svetišta razvija se tako bogat duhovni život te nastaju mnogi oblici pučke pobožnosti kao i opsežna molitvenička baština«.

Upisivanjem pak pojma »park« u mrežnu inačicu Hrvatske enciklopedije Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža dolazi se do slijedećega sadržaja:
»Park (engl. < starofranc. Parc < srednjovj. lat. parricus: ograđen prostor).
Prostor u prirodi s planski raspoređenom vegetacijom, stazama, vodenim površinama i motivima, građevnim konstrukcijama i skulpturama; perivoj (novogrč. Περιβόλι < grč. περίβολος: ograda; dvorište). Elementi kojima se oblikuju parkovi su bilje (drveće, grmlje, pokrivači tla – uglavnom trava, trajnice, sezonsko cvijeće) i različiti građevni materijali (pijesak, kamen, opeka, beton, zemlja, drvo i dr.). Sadržaji parka mogu biti odmorišta, umjetna jezera, fontane te specifični objekti (rozariji, alpinumi, pergole i dr.).«

Gledajući rečeno, u najmanju je ruku začuđujuće kako gruda zemlje okružena hrvatskom rijekom krštenicom, na kojoj je hrvatska kraljica sagradila jednu od najstarijih crkava posvećenih Blaženoj Djevici Mariji, u kojoj su krunjeni i pokopani hrvatski kraljevi, na kojoj se rodilo hrvatsko kraljevstvo, kojom su hodili sveci i grešnici, pape i državnici… može biti nazivan parkom.

Štoviše bi li bilo moguće svetišta Majke Božje Bistričke, Majke Božje Trsatske, Gospe od utočišta u Aljmašu, Majke Božje od Krasna ili Majke Božje Lurdske u Vepricu nazivati ili proglašavati parkom.

Međutim povijesna igra koja kao konačni cilj (možda ne namjerno) ima degradaciju samoga prasvetišta nije toliko novoga datuma, barem ne onoga od prije deset godina. Pokušaji pretvaranja Gospina otoka u park započeli su još prije nešto više od devedeset godina.

Prijedlog da se na Otoku uredi park uz ideju da se pored ušća Rike uredi hipodrom i aerodrom, javio se daleke godine 1929. u splitskome tisku. Žestoko su mu se suprotstavili Crkovinarstvo Gospe od Otoka sa župnikom don Matom Mihanovićem te arheolog don Frane Bulić, tadašnji predsjednik Hrvatskoga društva za istraživanje domaće povijesti »Bihać«.

Crkovinari Stipan Milišić, Duje Žižić, Andrija Sesartić i Mate Katić zajedno sa župnikom don Matom Mihanovićem 25. travnja 1930. pišu Općinskoj upravi: Ima jedna godina, da se po Splitskim novinam širi vjest, da bi Ta Ug. Ob. Uprava imala napraviti park perivoj na zemljištu Gospe od Otoka, vlasnosti ove župne crkve. U tomu nas je po prvi put osvjedočila službena odluka Te uprave 21/3 1930 br. 13.330 po kojoj se je uskratila dozvola crkovinarstvu, da gradi župni stan, jer da Obćina kani tu izvesti perivoj.
Dok s jedne strane hvalimo dobre namjere Te Ugl. Uprave, s druge strane ne možemo dopustiti, da na zemljištu eskluzino crkovnom bilo ko (…) bilo koji rad bez dozvole vlastnika. Ne samo to. Potpisani odlučno odbijaju, da se tu pravi park, ne radi parka kao takova, nego radi posljedica, koje nosi sobom park.
To se protivi svetosti mjesta. Tu je naša župna crkva svetište starodavno, tu naše pokopište, tu grobnice naših hrvatskih kraljeva, te ne smijemo dopustiti da se profanira jedno i drugo zabavištima svake vrsti. Iskustvo nam pokazuje, da gdje su parkovi, tu su i legla na žalost i nemorala. Pa da na tom mjestu, svetom i sa nacionalnog i vjerskog gledišta, dopustimo pravljenje parka, bili bi odgovorni i pred Bogom i pred narodom.
Stoga molimo, da se naš stav uzme u obzir i unapred primi na znanje da ne mislimo dopustiti nikomu da tu pravi bilo što, što bi se protivilo našim načelima.
Našom inicijativom cijeli Gospin otok zasadjen je uresnim stablima, tu ima za nas korisne livade oko osam vriti, crkva i pokopište u redu je držano, starine ljubomorno pažene i prema tome posjetiocim svetišta dosta, a za javno šetalište i zabavište Gospin Otok nije do sad bio pa neće ni u buduće.

Don Frane Bulić je Općinskoj upravi u Splitu poslao opširno pismo (objavio ga je i u zagrebačkom Obzoru) u kojem, između ostaloga, stoji: Kada je potpisani pročitao ovog dana člančić na str. 3. br 141., dneva 5. VI. 1929. g. mjesnoga »Novo Doba« pod naslovom: Sutrašnji Solin. Pitanje parka, aerodroma i hipodroma u Solinu, zavapio je prema onoj starinskoj izreci: nulla est insania, quam non dixerit vel scripserit, vel fecerit aliquis Spalatinorum, t.j. nema nikakove budalaštine, koju ne bi izrekao ili napisao ili počinio koji Spalatrin, ne Splićanin koji misli i prema tomu promišljeno radi, nego Spalatrinus, koji nepromišljeno misli, a još nepromišljenije radi. Ili ako pisac nije Splićanin, bacio se je u nepromišljenu rabotu, nepoznavajući ni Solin, ni što se od pet decenija u arheološkom i poljoprivrednom obziru u njemu učinilo, te naprosto sanja.
U gore navedenom člančiću zagovara se:
1. da se spasi romantičan otok Gospe od Otoka za budući veliki park Splita, na komu da bude podignut veliki perivoj;
2. da se u solinskom blatu podigne aerodrom;
3. da bi se u solinskom blatu uredilo jedno konjsko trkalište hipodrom – i to idealno izgradnjom dvaju širokih mostove preko rijeke Jader.
Zahvaliti je Bogu, da se napokon došlo do toga, da se misli na uredjenje solinske rijeke Jader, glede kojega je pitanja potpisani poslao bezbroj usmenih i pismenih poruka splitskoj općini od kojih četrdesetak godina i upozorivao na nepristojno stanje rijeke Jader osobito ispod Gospina mostića, koji vodi na Gospinu Livadu, gdje rijeka Jader leži tako, da se ne zna »utram i partem fluat«, kako je o drugoj rijeci napisao Julij Cezar, prvi namjesnik Dalmacije. (…) Nego glede Gospine Livade, koju bi se namjeravalo urediti za »Park«, pisac članka kao da ne zna, da je ona sva i sva, i gornji i donji dio, vlasništvo Crkve Solinske, da gornji dio dalo bi se samo u nekomu dijelu zašumiti, a da je donji, južni dio, sjenokoša, koja Crkvi rentira lijepog novca.
Potom don Frane spominje arheološka istraživanja na Otoku i otkriće starohrvatske trobrodne bazilike i natpisa kraljice Jelene te kaže da su tadašnje iskopine god. 1898. bile obustavljene zbog nestašice novčanih sredstava i dodaje: Svako dakle uplićanje bilo vlasti, bilo privatnika u Gospinu Livadu u Solinu, za ma bilo koju svrhu, ne bi se dalo opravdati ako nije dozvolom, privolom i potpisanoga društva »Bihaća«, koje naravski ići će na ruku svakomu, osobito kad se radi u korisne svrhe.

U ostatku svoga pisma don Frane raspravlja o uređenju korita Rike te o prijedlogu uređenja hipodroma i aerodroma (o tome ćemo nekom drugom prigodom) te na kraju, između ostaloga, moli vlasti da se u Solinu od kamena mosta dalje do izvora rijeke Jader ne poduzme nikakva u nikaku obziru promjena, osobito ne na Gospinoj Livadi, prije nego li Društvo »Bihać« bude saslušano, a to s obzirom na arheološka istraživanja od njega odavna početa i izvedena i ona koja se imaju još izvesti.

Čudnu igru je ponovno povijest zaigrala na Gospinu otoku. Pred gotovo jednoga stoljeća sa solinskim i splitskim srbofilnim političarima i velikosrpskom diktaturom zatim onom bezbožnom komunističkom, a danas nekom drugom.

Međutim zajednički je nedostatak svim »igračima« što zaboravljaju naime da Gospin otok i Prasvetište već čitavo tisućljeće ne pripada nikome doli Gospi, Blaženoj Djevici Mariji, Majci Božjoj.

Gospin otok je mjesto molitve i sakramenata, kontemplacije, hodočašćâ, suzâ i zavjetâ, obećanjâ i vjernosti, sveto tlo Crkve u Hrvata. Gospin otok je prasvetište, a ne park-svetište!

OTVORENA IZLOŽBA »SAKRALNA TEMATIKA JOZE KLJAKOVIĆA-USKRS« I PREDSTAVLJEN ŠESTI NASLOV IZ BIBLIOTEKE »JOZO KLJAKOVIĆ U TEKSTOVIMA DRUGIH AUTORA 1« – Desetljetni spomenik solinskomu velikanu

SOLINSKA KRONIKA 333, 15. svibnja 2022.
Piše: Mario MATIJEVIĆ
Fotografije: Jakov TEKLIĆ/katalog izložbe

Novim naslovom i priređenom izložbom obilježeno je i deset godina od pokretanja biblioteke kojoj je prvotni cilj revitalizacija njegova lika i djela. Solinska je manifestacija trebala ugostiti koncert s premijernim izvođenjem LADO-voga nosača zvuka »Veliko je sad veselje«, s hrvatskim tradicionalnim uskrsnim napjevima upravo u crkvi svetoga Martina u Vranjicu, pod freskama koje je oslikao Jozo Kljaković no zbog specifičnih društveno-političkih okolnosti projekt nije mogao biti izveden u ovome obliku

Svečanim otvorenjem izložbe »Sakralna tematika Joze Kljakovića-Uskrs« te predstavljanjem šestoga naslova u nizu Biblioteke »Jozo Kljaković« u solinskoj je Galeriji »Zvonimir« još jednom odana počast solinskomu velikanu, umjetniku, slikaru i piscu Jozi Kljakoviću. Novim naslovom i priređenom izložbom obilježeno je i deset godina od pokretanja biblioteke kojoj je prvotni cilj revitalizacija njegova lika i djela.

Godine 2012. Javna je ustanova u kulturi »Zvonimir« Solin na poticaj i u suradnji s prof. dr. sc. don Josipom Dukićem, predanim istraživačem i promicateljem, a u namjeri objavljivanja niza knjiga s tekstovima Joze Kljakovića pokrenula istoimenu biblioteku u sklopu vlastite nakladničke djelatnosti.

Desetogodišnji intenzivni rad na vrjednovanju Kljakovićeva stvaralaštva iz godine u godinu i iz projekta u projekt okuplja sve više različitih institucija i stručnjaka

Iako su brojni tekstovi o Kljakoviću svoje mjesto nalazili na stranicama mjesečnika Solinska kronika, koji gotovo tri desetljeća bilježi povijest solinske svakodnevice, kao i znanstvenoga časopisa za solinske teme »Tusculum«, inicijalni je cilj same biblioteke svakako bila svojevrsna revitalizacija lika i djela Joze Kljakovića u rodnomu Solinu, a upravo preko njegovih dosad ili neobjavljenih ili objavljenih, ali javnosti gotovo u potpunosti nepoznatih tekstova.

U temeljima solinske kulture

Zvonimirova djelatnost od samih je početaka bila usmjerena prema Kljakoviću kao jednomu od najvećih potomaka solinske loze. Tako je upravo u Galeriji »Zvonimir« 1996. održana prva izložba Kljakovićevih djela u samostalnoj Hrvatskoj te je uz kontinuirana gostovanja njegovih slika na tematskim izložbama u Solinu i o Solinu, godine 2012. izložbom njegovih nepoznatih i novopronađenih djela u Solinu Kljaković dobio »novi život«.

Izuzetan trud pojedinaca, a zatim i ustanovâ u revitalizaciji Kljakovićeva lika i djela, ponajprije u rodnomu Solinu pratila je nažalost i druga strana medalje.

Naime Kljakovićeva je bista koja je u samomu središtu Solina postavljena uoči Dana Grada i blagdana Male Gospe u rujnu 1996., nakon 12 godina vandalizirana i bačena u obližnju rijeku, da bi konačno nakon ponovnoga postavljanja i vandaliziranja ovaj spomenik solinskomu velikanu svoje mjesto našao u Domu »Zvonimir«. Ovakav specifičan odnos prema Jozi Kljakoviću bio je dodatni poticaj u aktualiziranju i promicanju njegova života i djela.

Novim naslovom i priređenom izložbom obilježeno je i deset godina od pokretanja biblioteke kojoj je prvotni cilj revitalizacija lika i djela Joze Kljakovića

Priređivanjem ove izložbe kao i nove publikacije u nizu Biblioteke »Jozo Kljaković« predano surađujući s prof. dr. sc. don Josipom Dukićem i Lidijom Fištrek iz Memorijalne zbirke Jozo Kljaković, Jozin rodni grad već čitavo desetljeće ustraje na pravcu povijesnoga oduživanja svomu velikanu.

Pokretanje biblioteke »Jozo Kljaković«

Pisani spomenici podignuti Kljakoviću započeli su knjigom »Libar moga života«. Riječ je o inicijalnoj publikaciji u spomenutomu nizu od svojih 150 stranica A5 formata sadržaj koje je podijeljen u tri zasebne, logički i kronološki poredane cjeline. Knjigu je prof. dr. sc. don Josip Dukić opremio i popisom stranih i manje poznatih riječi, kratkim životopisom Joze Kljakovića te popisom izabrane literature.

Knjiga je svojevrsni nastavak, logični slijed Kljakovićevih dotad poznatih i od strane Matice hrvatske objavljenih publikacija (»U suvremenom kaosu« 1992. i »Krvavi val« 2011.). Riječ je o rukopisu jedne od neobjavljenih knjiga, a koji se nakon Jozine smrti sačuvao kod njegova brata Živka, koji je također bio slikar. Kako priređivač i urednik J. Dukić napominje u uvodnomu dijelu knjiga je naslovljena »Libar moga života« upravo prema podatcima pronađenima u jednomu pismu između Vinka Nikolića i Joze Kljakovića, a koje se čuva u arhivu Papinskoga hrvatskog zavoda svetoga Jeronima.

Knjiga zbog svoga memoarskoga stila nalikuje prvoj knjizi »U suvremenom kaosu«, te ju se može prepoznati i kao svojevrsnu »reviziju« ovoga djela, ali koje je produbljivanjem i davanjem novih detalja u nekim dijelovima dodatno pojasnio.

Za nas Solinjane ova je knjiga i posebno emotivno štivo jer u njoj Kljaković kroz detaljno opisivanje svojega djetinjstva i rane mladosti, života u Solinu i školovanja u Splitu donosi mnoštvo opisa solinskoga kraja, društva i ljudi koji su gotovo pa u potpunosti nestali prevelikom industrijalizacijom, ogromnim prilivom stanovništva pa čak i nasilnim gubljenjem onoga izvorno »Solinskoga«.

»Dalmatinske teme« objavljene godine 2013. logični su nastavak priče započete objavljivanjem Kljakovićeva rukopisa u knjizi »Libar moga života«. Osim naime autorovih autobiografskih radova priređivač prof. dr. sc. don Josip Dukić u šezdesetak je Kljakovićevih članaka, eseja i polemika objavljenih u različitim novinama, a koji se čuvaju u arhivu Papinskoga hrvatskoga zavoda svetog Jeronima u Rimu, prepoznao materijal za tematsko formiranje novih publikacija.

»Dalmatinske teme« tako sabiru osam Kljakovićevih članaka objavljenih u razdoblju od 1948. do godine 1962., a poredane su svojevrsnim kronološkim redom, odnosno po redoslijedu objavljivanja u izvornim novinama i revijama. S obzirom da članci obrađuju teme, osobe i događaje iz Dalmacije, logično je bilo da priređivač knjizi udjeli i takav naslov.

»Dalmatinske teme« obrađuju pitanje Hrvatske u poratnom turobnom vremenu, tri eseja o velikom Kljakovićevom prijatelju i supatniku Ivanu Meštroviću, članak o čovjeku koji je Jozu prepoznao i usmjerio »Sjećanje na don Franu Bulića«, a u povodu dvadesete godišnjice njegove smrti. »Split i splitski umjetnici« te »Spomen-crkva u Biskupiji« značajni su zbog svjedočanstva jednoga vremena, društva i stanja uma grada Splita, kao i svih todobnih društvenih okolnosti u okolici Knina.

Knjiga posvećena hrvatskome mučeniku, kardinalu Alojziju Stepincu »Čovjek bez maske« treća je u nizu i čini dotadašnju srž, pa čak i okosnicu Kljakovićeva literarnoga stvaralaštva. Isključivo subjektivno govoreći, upravo u Kljakovićevim prilozima ukoričenima u ovoj publikaciji do potpunoga izražaja je došla sva njegova filozofska, teološka, humanistička misao izražena posebnim, kljakovićevskim leksikom.

Štoviše upravo u osobi kardinala Alojzija Stepinca, velikog Kljakovićeva prijatelja i uzora, najsažetije, najsnažnije i najočitije je utjelovljena borba čovjeka, pojedinca protiv bezumnosti raznih »izama« jednoga vremena. Borba za čovjeka, čovještvo i čovječanstvo koju su čitav svoj život vodili i Kljaković i Meštrović, Maček i brojni drugi velikani hrvatskoga naroda.

Knjiga sadrži trinaest tematskih članaka objavljenih u razdoblju od 1947. do 1961., a prethodi im Kljakovićev predgovor koji je priređivač don Josip Dukić pronašao u arhivu Papinskoga hrvatskoga zavoda svetoga Jeronima u Rimu. Kljaković je u ovoj knjizi na poseban način pokazao hrabrost pravovremeno i na pravim mjestima pišući o komunistima, Josipu Brozu Titu, partizanima, ustašama, Anti Paveliću, Srbima i Jugoslavenima. Sva njegova pronicljivost, aktualnost pa čak i proroštvo dolaze do izražaja u tekstovima o hrvatsko-srpskim odnosima i ćirilici.

»Političke teme i tekstovi« knjiga je koja na 142 stranice donosi četrnaest Kljakovićevih članaka objavljenih od godine 1953. do 1963., a koje je pak napisao u Buenos Airesu i Rimu. Svi su članci objavljeni u nezavisnom tjedniku iseljenih Hrvata u Kanadi »Hrvatski glas«. Neobjavljeni tipkopis (uz Kljakovićeve rukom pisane intervencije) »Crveni pelivan« J. Dukić je pronašao u vatikanskomu Arhivu. Tekstovi u ovoj knjizi također su izuzetno aktualni te snažno ocrtavaju politički profil Joze Kljakovića, kao takvi kako ističe priređivač velik su i važan doprinos u rasvjetljavanju jednoga od najslabije istraženih razdoblja Kljakovićeva života, razdoblja u kojemu se odigrala njegova politička pustolovina od jugoslavenskog unitarista i nacionalista do osviještenog i umjerenog hrvatskog nacionalista.

»Perturbatori javnoga poretka« predzadnja je knjiga objavljena godine 2018. Ona na 175 stranica objedinjuje čak 16 članaka napisanih u razdoblju od 1948. do 1963. godine. Pet je članaka izvorno sačuvano u tiskanomu obliku, dva u rukopisu i čak devet u tipkopisu te za dvije potonje grupe priređivaču nije poznato jesu li bile ranije objavljenje. Članci u ovoj knjizi iznose vrlo mučne teme koje su Kljakovića pretvorile u hrabrog polemičara, vrlo jasnih uvjerenja koja su ga na kraju stajala uskrate zasluženoga priznanja, ali i samoga zdravlja. Štoviše upravo je priprema ove knjige »stavila točku na i« u raspravama o autentičnosti, izvornosti Kljakovićevih članaka.

Nepresušan izvor Kljakovićeva stvaralaštva

Kljakovićev je jezični stil u svim knjigama identičan. Jednostavan, pitak s kratkim rečenicama, jezgrovit, a opet često obogaćen podužim rečeničnim izrazima. Leksik je tipičan todobni poslijeratni, nerijetko obogaćen brojnim anglizmima i talijanizmima ovisno o adresatima kojima i temama o kojima piše. Na isti način na koji Kljaković slika ulja i slaže mozaike kompozicijski slaže i svoj tekst, nerijetko romantičarski opisujući prirodu, krajobraze i društvo, a portretistički duboko i detaljno pojedinca, osobu. Nerijetko pisac Kljaković poseže i za cinizmom u kojemu je najsnažnije za čitava života ostalo živjeti ono njegovo izvorno »Solinsko«.

Tekstovi pisca Kljakovića snažno su određeni kršćanskim egzistencijalizmom i personalizmom, filozofskim usmjerenjima i tokovima tipičnima za postratno europsko humanističko društvo. Nerijetko se u njegovim rečeničnim formulacijama, stavovima, moralnim i vjerski načelima može prepoznati utjecaj istinskog filozofskog izričaja kršćanskoga humanizma. Kljaković se doista svojom političkom filozofijom na tragu kršćanskih egzistencijalista građanskomu individualističkomu društvu te totalitarnim kolektivističkim društvima (fašizmu, nacizmu i komunizmu) suprotstavlja personalističkim, komunitarnim i pluralističkm društvom. Društvom koje je duboko nadahnuto kršćanskim poimanjem osobe, zajedništva i solidarnosti.

Kljakovićev politički put kretao se od jugoslavenskog unitarizma i nacionalizma do osviještenoga i umjerenoga hrvatskog nacionalizma. Njegovi tekstovi obiluju izričitim odbijanjem pa čak i zgražanjem nad svakim onim »izmom« koji je obilježio ljudsko društvo, a koji su nažalost snažno otpečatili i njegov život. On je za čitava svoga života uz veliku naklonost nacionalne opcije Hrvatske seljačke stranke predvođene Vlatkom Mačekom, uvijek bio i ostalo socijalno osviješten.

Prva od dvije publikacije Kljakovića u tekstovima drugih autora

Obilježavajući mali jubilej, deset godina od pokretanja Biblioteke »Jozo Kljaković« priređivanjem novoga naslova u nizu nastavljen je intenzivni rad na revitalizaciji Kljakovićeva djela ovom prigodom kroz okupljanje i objavljivanje tekstova koje su o Jozinom životu i radu pisali njegovi suvremenici, bilo da je riječ o povijesno umjetničkom ili društveno političkom gledištu.

Knjiga naslovljena »Jozo Kljaković u tekstovima drugih autora 1« na 175 stranica obuhvaća 19 tekstova, a koje potpisuju Kljakovićevi suvremenici, kolege, prijatelji, todobni istaknuti intelektualci Josip Bašić, Antun Bonifačić, Pavao Butorac, Stjepan Gaži, Stjepan Lacković, Ivan Lendić, Ivan Meštrović, Franjo Nevistić, Vjekoslav Paver, Bogdan Radica, Ivo Šrepel i Viktor Vida.

Članci u knjizi poredani su po redoslijedu njihova objavljivanja od članaka iz »Hrvatske straže« 1938. pa sve do »Hrvatskoga glasa« iz 1953. Devet prvih članaka posvećeno je Kljakovićevu likovnomu stvaralaštvu od njegovih uradaka u dobrotskoj crkvi sv. Eustahija do razmatranja o religioznim motivima u umjetnosti Joze Kljakovića i Ivana Meštrovića.

Osim što članci donose jedinstven todobni uvid u Kljakovićevo stvaralaštvo nemjerljiva je njihova vrijednost u današnjemu svjetlu. Naime analiza Kljakovićevih djela, kombinacija stručnoga pojmovlja s bogatstvom povjesničarsko-umjetničkoga leksika za današnje je prilike jedinstven primjer pristupanja i promatranja umjetničkoga stvaralaštva, a koje ponajprije nosi pedagoške i kulturno formativne vrijednosti.

Deset idućih članaka najnovije publikacije pažnju usmjerava na Kljakovićev spisateljski rad kao i njegov utjecaj na društveno-političke prilike počevši s člankom Viktora Vide o Kljakovićevoj knjizi »U suvremenom kaosu« pa sve do članka Josipa Bašića o Kljakovićevoj knjizi i drugim temama.

Jednako stručan i sveobuhvatan pristup Kljakovićevu stvaralaštvu i radu na ovomu polju zastupljen je i odabiru članaka u drugomu dijelu nove publikacije čime su priređivači uspjeli uspostaviti ravnovjesje i razbistriti objektivnost prikazivanja sveoubuhvatnosti humanističkoga stvaralaštva Joze Kljakovića, a prepoznajući ga u konačnici kao jednoga od nositelja suvremene hrvatske nacionalne kulture.

Najavljeni nastavak ove publikacije obuhvaćat će članke o Kljakoviću koji su nastali nakon godine 1953., nakon njegove smrti pa sve do najnovijega vremena.

Zadnja publikacija tako je još jedno u nizu svjedočanstava kako je slikar, scenograf, pisac Jozo Kljaković duboko svom umjetničkom, leksičkom, filozofsko-teološkom i političkom smislu bio i ostao uvjereni i nepokolebljivi humanist.

Četvrta izložba Kljakovićevih djela u rodnomu Solinu

Izložba pak »Sakralna tematika Joze Kljakovića-Uskrs« rezultat je dugogodišnje suradnje solinskoga »Zvonimira« i Memorijalne zbirke Jozo Kljaković iz Zagreba, a za njezino solinsko priređivanje su zaslužni Lidija Fištrek, voditeljica Zbirke i Mario Matijević iz Solinskoga »Zvonimira«.

Nakon izložbe »Scenografija Joze Kljakovića za Dubrovački diptihon i Dubravku« 2019. druga je to izložba priređena u suradnji s Memorijalnom zbirkom i njezinom voditeljicom Fištrek, a ukupno četvrta Kljakovićeva izložba u solinskomu »Zvonimiru«.

Sedam Kljakovićevih crteža iz fundusa zagrebačke Memorijalne zbirke najizvrsniji su primjer umjetnikova stvaralaštva duboko obilježenoga i prožetoga sakralnom tematikom, a sama realizacija izložbe u vazmenomu vremenu dodatni je izraz simboličnoga govora Kljakovićeva stvaralaštva.

Crteži koji uprizoruju scene iz Kristova javnoga djelovanja, od propovijedanja i Posljednje večere, preko Razapinjanja, Skidanja s križa, Mrtvoga Krista na odru do dvaju crteža Kristova uskrsnuća na najizvrsniji su način u slikarevu rodnomu Solinu »progovorili« o pečatu kršćanskoga Uskrsa u temeljima lokalne i nacionalne kulture.

Suzvučje najnovije publikacije i priređene izložbe tim je snažnije što su na istoj doneseni Kljakovićevi crteži, studije za neka od uljâ na platnu koja se nalaze u Zavodu svetoga Jeronima u Rimu. Upravo su se razni autori, pišući članke o Kljakovićevu stvaralaštvu, a koji su doneseni u najnovijoj publikaciji, osvrtali na ta njegova djela. Ivan Lendić tako pišući o Kljakovićevu prikazivanju Krista ističe kako je kroz ova njegova djela moguće pratiti Kristovo lice, koje u ranijim fazama njegova stvaralaštva, »nosi tragove duboke sjete« dok je Krist u njegovoj zrelijoj fazi »usklađen i produhovljen u najvećoj mjeri«.

Konačno govoreći crteži Joze Kljakovića doista predočuju faze stvaralaštva kroz koje je osobno prolazio, a koje je donosio raznovrsnim materijalom svjetovnih i crkvenih tema u dužem vremenskom razdoblju.

Izložba »Sakralna tematika Joze Kljakovića-Uskrs« četvrta je izložba njegovih djela u solinskoj galeriji »Zvonimir«

– Od art dècoa do otvorenoga divljenja klasici, odnosno talijanskoj renesansi kojom se Kljaković dugo inspirirao svi crteži Joze Kljakovića prikazuju vještinu odličnoga crtača. Kljakovićev uzor u crtanju, njemački slikar Albrecht Dürer, ostavio je izrazit pečat na njegov rad. Način prikazivanja tonusa mišića, oblikovanje silueta, kao i vješta uporaba tehnike »chiaroscuro« na crtežima odražava dürerovski majstorski izričaj. Biblijska tematika Uskrsnuća na odabranim crtežima vrijedan je dio Kljakovićeva opusa koji se nalazi u fundusu Memorijalne zbirke – zaključuje Lidija Fištrek u tekstu kataloga izložbe.

Bogatstvo projekta i (propuštena) prilika

Obilježavanje desete godišnjice pokretanja Biblioteke Jozo Kljaković uz izložbu i novu publikaciju u samomu je početku bilo osmišljeno u većem opsegu, uključujući doprinos više (međunarodnih) institucija, a uz financijsku i organizacijsku potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, Grada Zagreba i Grada Solina te Turističke zajednice grada Solina.

Čitavi je projekt naime kako su naglasili organizatori trebao uključivati i koncert Ansambla narodnih plesova i pjesama Hrvatske LADO. Točnije solinska je manifestacija trebala ugostiti koncert s premijernim izvođenjem LADO-voga nosača zvuka »Veliko je sad veselje«, s hrvatskim tradicionalnim uskrsnim napjevima upravo u crkvi svetoga Martina u Vranjicu, pod freskama koje je oslikao Jozo Kljaković.

Štoviše održavanje ovoga koncerta u vranjičkoj crkvi trebalo je biti dodatni poticaj u prijeko potrebnoj zaštiti i restauraciji rapidno propadajućih Kljakovićevih freski. Nažalost zbog specifičnih društveno-političkih okolnosti jedinstveni koncert je otkazan, a gostovanje čitavoga projekta u rimskomu Zavodu svetoga Jeronima, u kojemu je Jozo Kljaković boravio i stvarao veliki dio svoga života, odgođeno je za stabilnija društveno-politička vremena.

SOLINSKE ULICE – POGLED KROZ SJEĆANJA I SADAŠNJOST – Ulica suvremenog grada s grobljem baštine

SOLINSKA KRONIKA 331, 15. ožujka 2022.

Piše: Branko GRGIĆ BARKOV
Fotografije: Jakov TEKLIĆ, vmgs.hr

Tri velike prometnice koje dijele i povezuju Solin uzdužno, nose značajna imena: jugoistočna Marulićeva, središnja Zvonimirova i sjeverozapadna Radićeva, poprečno ih povezuje Ulica dr. Franje Tuđmana. Zaista odabrani nazivi sažeto povezuju razdoblja naše državnosti i korijene kulture. Fizički su nastale u različitim vremenima i na različite načine

Imajući u vidu prethodno spominjane ulice, ova je ulica nastankom najnovija. Počinje na Meterizama i završava kod Vidovića mosta. Iako je nedavnim preimenovanjem njezin dio od Meteriza do Glavičina – pogona Coca cole dobio ime ulice grada Heroja taj naziv izgleda nije još zaživio.

Na zračnoj fotografiji Solina iz 1934. u dnu se vidi trasa nekadašnje Feratine, a na kojoj je s vremenom formirala današnja Ulica

Gotovo u čitavoj svojoj dužini položena je preko trase nekadašnje električne željeznice – Feratine – koja je prevozila pakirani cement iz tvornice u Majdanu do luke u Vranjicu. Stoga su i njezini tehnički elementi, npr. Radijus zakrivljenosti kolnika neprikladni i nedovoljni za današnji promet.

Ovo se prvenstveno odnosi na zadnju polovicu prometnice jer se po uređenosti može tako i podijeliti. Naime njena prva polovica, počevši od Meteriza do istočnog ulaza u prostor Coca Cole je široka ulica, dobro uređena s obostranim nogostupima (prekinutim ili suženim na dva mjesta), rotorom, pješačkim prijelazima i označena semaforizacijom za potrebe pješaka i vozača.

Ulica neprikladna grada i imena koje nosi

Drugi dio ulice (može se reći i ceste) je neprikladan i doslovno jadan. Ima dijelova, primjerice uz Dvorine i nekadašnju drobilicu kamena, koji su toliko uski da se dva vozila u prometu ne mogu mimoići. Za pješake je opasna čitava dionica jer na njoj uopće ne postoji nogostup. Ne postoji ni srednje obilježena traka na kolniku , a prometnica je dvosmjerna. Nadalje ne postoje niti znakovi upozorenja na opasne zavoje od 90º i slabe vidljivosti. Može se dakle postaviti pitanje što ova cesta u konačnici ima?

Fotografija tvornice u Majdanu i trasa Feratine uz Ljubince

Ima asfaltni sloj položen preko nekadašnje podloge za tračnice Feratine. Ima dobru rasvjetu što je iznenađujuće za ovakvo stanje ceste.

Ukoliko se ovim primjedbama nadoda oštećenja na zapadnomu rubu nasipa koja su nastala uslijed proširivanja ulaza na privatne parcele koje se nalaze na razini ispod prometne površine, zaključuje se kako je netko odlučio uz što manje financijskih sredstava i u što kraće vrijeme omogućiti prometovanje ovom lokalnom cestom.

Međutim objektivno govoreći ovaj nered predugo traje. Nedavno se tako, i to u više prigoda čulo da je uređenje prometnice predviđeno u skorašnje vrijeme i prema projektnoj dokumentaciji.
Dobro je ako je istinito, jer ova ulica-cesta zaslužuje najveću pažnju u Solinu.

Prometna kralježnica jugoistočnih naselja i opasni zidovi

Ponajprije stoga što je u prometnomu cilju preuzela prvenstvo pri dolasku u gradsko središte iz jugoistočnih naselja Japirko, Bašini, Mravinci, Majdan i to iz pravca Splita, Vranjica, Sv. Kaja, Rupatine.

Dvosmjerna je i povezuje vrlo bitne sadržaje poredane uza nju; veliki trgovački centar, specijalizirane trgovine, prasvetište na Gospinu Otoku, Staro i Novo groblje, budući objekt Turističke zajednice, luksuzne hotele, teniske terene, školu, sportsku dvoranu.

Zaista impozantan zbroj svakidašnjih potreba u životu građana i posjetitelja Solina. Stoga ju je neophodno u čitavoj dužini do samoga kraja urediti prema suvremenim standardima korištenja ulica i pritom ju neprestano održavati na svim razinama.

Nedopustivo je nadalje da se još uvijek nije riješio spor između vlasnika stambenog objekta koji prekida normalnu širinu nogostupa i zaduženih za ovu cestu.

Ističem nadalje visoke potporne zidove kod teniskih igrališta koji izgledaju poprilično prijeteće s obzirom na mogućnost napinjanja i popuštanja zbog bočnoga dijagrama sila pritiska na unutrašnje plohe zidova. Ukoliko već ne postoje potrebno je odmah ugraditi kontrolne točke za geodetsku kontrolu pomaka. Prije nego bude kasno!

Ulica je nedavno obogaćena i učinkovitim kružnim tokom

Nasuprot ovih zidova je pak nezavršena dionica nogostupa koja zahtjeva izradu podgradnog zida kojim će se pak nogostup proširiti i omogućiti pješacima neometano kretanje ovom dionicom bez nelagode prijetećih zidova i skakutanja po kolniku i rubnjaku nogostupa.

Otkrivena pa »sačuvana« baština

Ova velika ulica-cesta uza se vezuje značajne arheološke lokalitete – nalazišta novijeg doba. Područje Glavičina je odavno poznato. Nedavno je pak izgradnja velikog trgovačkog centra na Smiljanovcu otkrila veliko antičko groblje, dio jugoistočne salonitanske nekropole.

Najnovija istraživanja na Bugarevu iznijela su na svijetlo dana vrlo bogato nalazište grobova, gradskih zidina i temeljnih konstrukcija iz antičkoga vremena koje još treba pomno ispitati, valorizirati i nadam se zaštititi.

Najnovija istraživanja na Bugarevu iznijela su na svijetlo dana vrlo bogato nalazište

Zaštititi kako bi ostali vidljivi i svjedočili životu i postojanju velike Salone jer nažalost današnji interesi razvoja sve to zatiru. Nigdje se tako prošlost ne devastira kao ovdje.

Asfalt, beton, rušenja, ceste i zgrade sve prekrivaju. Vrijedni pokretni predmeti se odnose na druga mjesta jer Solin i dandanas nema prikladan prostor makar za privremeno i/li prigodno izlaganje.

Mnogo ih je koji su omogućili ovakvu sudbinu svih nalazišta i lokaliteta kako onih antičkih tako i kasnijih. Za ilustraciju svoje tvrdnje navodim gradnju stambene zgrade na nedavno otkrivenim ostatcima uz starokršćansku baziliku u Tuđmanovoj ulici.

Kao da je ova skromna arhitektura današnjih stambenih zgrada vrjednija od ovih nalazišta. Loši smo baštinici.

Potporni zidovi kod teniskih igrališta opasno su napuknuli i nagnuli se prema prometnici

Na potporne zidove je potrebno odmah ugraditi kontrolne točke za geodetsku kontrolu pomaka

IZ TISKA IZIŠAO I PREDSTAVLJEN ČETRNAESTI SVEZAK ČASOPISA ZA SOLINSKE TEME »TUSCULUM« – Prema dubinama znanstvenih vodâ

SOLINSKA KRONIKA 331, 15. ožujka 2022.

Piše: Mario MATIJEVIĆ

Četrnaesti svezak na 222 stranice donosi deset priloga koje potpisuje 12 autora od kojih su dva inozemna autora te je jedan prilog izvorno na engleskomu jeziku. Osam je izvornih znanstvenih radova i dva su pregledna, pet ih je s područja arheologije, a četiri s područja lokalne povijesti te jedan s područja povijesti Crkvene glazbe

Četrnaesti svezak Časopisa za solinske teme – Tusculum predstavljen je 22. veljače u velikoj galeriji nakladnika časopisa, solinske Javne ustanove u kulturi »Zvonimir«.

Iako tiskan koncem 2021. zadnji je svezak zbog epidemiološke situacije predstavljen s manjim vremenskim odmakom, ali ipak uz zadovoljstvo nazočnih imajući u vidu da je i 13. broj predstavljen isključivo virtualno.

Solinske su teme okupljene u ovomu svesku nazočnima približili ovogodišnji predstavljači Ivan Alduk, diplomirani arheolog, Pročelnik Konzervatorskoga odjela u Imotskom, Ivan Balta, diplomirani teolog i arhivar u Nadbiskupskom arhivu u Splitu te u ime nakladnika i radnoga tima časopisa Tusculum Mario Matijević, diplomirani teolog.

Počevši od godine 2008. Tusculum je do danas izišao u 14 svezaka i 15 brojeva, od kojih je deseti svezak dvobroj, odnosno jedan je zbornik radova znanstvenoga skupa održanoga u Solinu.

Ukupno su objavljena 193 priloga na 3 333 stranice, a potpisao ih je 71 autor.

Radovi te recenzije pretežno domaćih, ali i nekolicine inozemnih stručnjaka kategorizirani su kao 119 izvornih, 27 preglednih, 34 stručna te 9 priloga ostale vrste.

Četrnaesti broj pak na 222 stranice donosi deset priloga koje potpisuje 12 autora od kojih su dva inozemna autora te je jedan prilog izvorno na engleskomu jeziku. Osam je izvornih znanstvenih radova i dva su pregledna, pet ih je s područja arheologije, a četiri s područja lokalne povijesti te jedan s područja povijesti Crkvene glazbe.

Arheološke teme u novomu svesku Tusculuma nazočnima je predstavio Ivan Alduk.

Nikola Cesarik donio je izvorni znanstveni rad u kojemu piše o M. Serviliusu koji je služio kao Augustov legat u Iliriku/Dalmaciji

Prvi rad 14. sveska tako potpisuje Nikola Cesarik iz Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Zavoda za povijesne i društvene znanosti u Rijeci. Izvorni znanstveni rad M. Servilius, legatus pro praetore Caesaris Augusti (ad CIL 3, 14690) na 12 stranica teksta sa 7 ilustracija donosi revidirano čitanje natpisa CIL 3, 14690 iz Salone. Na njemu je nedvojbeno spomenut M. Servilius (cos. 3. po Kr.), koji je služio kao Augustov legat u Iliriku/Dalmaciji. U nastavku rada raspravlja se o vremenu njegova namjesništva te se zaključuje kako je riječ o namjesniku dalmatinskog dijela Ilirika koji je tu dužnost obnašao između mandata G. Vibija Postuma i P. Kornelija Dolabele.

Istraživanja na lokalitetu Trstenik u Kaštel Sućurcu iz 2002. ukazala su na postojanje djelomično potopljenoga rimskog gospodarskog kompleksa s očuvanom obalnom konstrukcijom i očuvanim rimskim brodom

Irena Radić Rossi sa Sveučilišta u Zadru, Odjela za arheologiju i David G. Ruff s Institute of Nautical Archaeology, Texas A&M University donose rad Rimski brod na Trsteniku u Kaštel Sućurcu. Izvorni znanstveni rad na 19 stranica teksta s 20 ilustracija i jednom tablom obrađuje rezultate istraživanja na lokalitetu Trstenik u Kaštel Sućurcu iz 2002. koji je ukazao na postojanje djelomično potopljenoga rimskog gospodarskog kompleksa s očuvanom obalnom konstrukcijom. Istraživanjem iz 2006. ušlo se u trag rimskom brodu, ispunjenom kamenjem i namjerno potopljenom u funkciji sanduka kojim je bila učvršćena operativna obala. Iskopavanje broda provedeno je 2007., 2015. i 2020., a tijekom posljednjeg istraživanja pronađena su još dva broda iskorištena na isti način.

Dražen Maršić sa Sveučilišta u Zadru, Odjela za arheologiju potpisuje izvorni znanstveni rad Salonitanske grobne are s motivom stabla kao dekorom bočnih ploha. Autor na 21 stranicu teksta s 15 ilustracija analizira pojavu stabla kao dekorativnog uzorka na salonitanskim grobnim arama te dovodi u sadržajnu i kronološku vezu s istorodnim prikazima na arama grada Rima i sjeverne Italije, odakle su uvijek stizali snažni umjetnički impulsi. Vrstu stabla zbog postupka uopćavanja nije uvijek moguće sa sigurnošću prepoznati. Studirane salonitanske grobne are datiraju od kasnoklaudijevskog doba do otprilike sredine 2. stoljeća. Posljednji odjek motiva stabla susrećemo na rijetkim salonitanskim sarkofazima.

Ana i Dino Demicheli s Odsjeka za arheologiju Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu potpisuju izvorni znanstveni rad Salonitanska nadgrobna ara obitelji Aeronii u Rimu. Rad na 13 stranica teksta s 11 ilustracija opisuje nadgrobnu aru koju su za života sebi i svojim potomcima podigli Kvint Eronije Adjutor i njegova oslobođenica i supruga Eronija Delicija. Spomenik je podrijetlom iz Salone, a vrlo brzo nakon pronalaska odnesen je u Veneciju gdje se nalazio u glasovitoj starinarskoj zbirci braće Nani. Tijekom 19. ili 20. stoljeća premješten je u Rim. U članku se analiziraju i jezične kvalitete natpisa i karakteristike klesanja slova te se ustanovljavaju sličnosti završne formule ovoga i još jednoga salonitanskog spomenika koji je nastao u istoj klesarskoj radionici.

Nino Švonja iz Arheološkog muzeja u Splitu donosi pregledni rad Nadgrobna stela Gaja K. Anterota iz Vranjica. Autor tako na 7 stranica teksta s 3 ilustracije obrađuje nadgrobnu stelu uzidanu kao spolij u pročelje obiteljske kuće Grubić u Vranjicu. Klesana je vrlo jednostavno – obrisi su naznačeni tek jednostavnom profilacijom unutar koje je epitaf na grčkom jeziku. Supruga Onomasta podiže ovu stelu svome suprugu Gaju K. Anterotu. Lijevo od natpisa uklesana su tri latinska križa. Natpis je do sada objavljen jedino u članku A. Steinbuchela i u CIG-u.

Povijesne teme zadnjega sveska Tusculuma započinju prilogom s područja solinske povijesti 16. stoljeća Michaela Ursinusa s Universitat Heidelberg, The Terra Nullius between the Contado of Split and the Pious Foundation (vakıf) of Rüstem Paşa c. 1574 – 1585. Izvorni znanstveni rad na 7 stranica teksta s 2 ilustracije obrađuje mletačke i osmanske izvore za razdoblje od 1574. do 1585. pružaju vrijedne podatke o ničijoj zemlji u neposrednom zaleđu Splita, o pojasu koji je dijelio teritorij (territorio) grada od poljoprivrednih imanja (ciftlik) u posjedu velikog vezira Rustem-paše, zeta (damad) sultana Sulejmana Veličanstvenog, a koji su se sastojali od nekoliko mlinova i sedamdesetak kršćanskih domaćinstava koja su plaćala poreze.

Krešimir Kužić u izvornom znanstvenom radu Utjecaj »maloga ledenog doba« na operacije tijekom oslobođenja Klisa 1648. godine, na 18 stranica teksta s 5 ilustracija prikazuje utjecaj meteoroloških ekstrema na postrojbe mletačke vojske tijekom operacije oslobođenja tvrđave Klis u ožujku 1648. »Malo ledeno doba« imalo je golem utjecaj na ljudske aktivnosti, a posebice na ratovanje. Oslobođenje Klisa dogodilo se početkom najžešće faze ovoga klimatskog poremećaja na sjevernoj hemisferi. Žestoka bura i hladnoće uzrokovale su žrtve među vojnicima iz opsadnih snaga.

Solinski župnik don Mate Mihanović prilikom svečanosti uz blagoslova solinske Sokolane održao je govor političko-društveno kontroverznoga sadržaja

Mario Matijević iz Javne ustanove u kulturi »Zvonimir« Solin potpisuje pregledni rad Solinski svećenici i Sokolsko društvo – govor pri blagoslovu Sokolane i zastave, u kojemu na 19 stranica teksta s 4 ilustracije obrađuje događaj otvaranja i blagoslova Sokolskoga doma (Sokolane) u Solinu i društvene zastave. Todobni je naime solinski župnik don Mate Mihanović unatoč izričitim preporukama i smjernicama mjesnoga Ordinarija prilikom svečanosti uz blagoslov održao govor političko-društveno kontroverznoga sadržaja.

Djelovanje pjevačkoga zbora i dramske sekcije najviše su obilježili kulturno-prosvjetni rad Seljačke sloge u Solinu

Tonći Ćićerić u izvornom znanstvenom radu Kulturno-prosvjetna djelatnost solinskog ogranka Seljačke sloge u predvečerje Drugoga svjetskog rata na 32 stranice teksta sa 7 ilustracija, 2 priloga i 7 tabli rekonstruira kulturno-prosvjetnu aktivnost solinskog ogranka Seljačke sloge u razdoblju od 1936. do 1940. istovremeno stavljajući njegovu djelatnost u širi društveni i politički kontekst. Posebnu pažnju autor posvećuje djelovanju pjevačkog zbora i dramske sekcije koji su najviše obilježili kulturno-prosvjetni rad Seljačke sloge u Solinu u turbulentim godinama pred početak Drugoga svjetskog rata.

Četrnaesti svezak solinskih tema zaključen je prilogom Mirka Jankova s Umjetničke akademije u Splitu, Pregled stanja pučkoga crkvenog pjevanja glagoljaških korijena u Solinu, Klisu, Vranjicu, Mravincima i Kučinama u 2020. godini. Autor kroz izvorni znanstveni rad na 52 stranice teksta sa 2 priloga i 7 tabli oslanjajući se na različita istraživanja evidencijom uporabnoga repertoara in situ te popisom (svih) i anketiranjem (odazvanih) pjevača i pjevačica, osigurava pisani trag pa i »pravo glasa« tim baštinicima i aktivnim nositeljima ove vrste obrednoga liturgijskoga i paraliturgijskoga pjevanja, ponajprije kao dokumentarni prilog stanja u 2020. istodobno i kao jedan od zaloga njegova daljnjeg očuvanja, savjesnije kultivacije i bolje javne vidljivosti.

Tim časopisa Tusculum prilikom predstavljanja četrnaestoga sveska najavio je i druge ovogodišnje korake u znanstveno-popularnomu radu Ustanove podsjetivši na održavanje znanstvenoga skupa posvećenoga don Lovri Katiću, a koji se priprema u organizaciji s Odsjekom za povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Splitu, Odsjekom za glazbenu kulturu i glazbenu pedagogiju Umjetničke akademije u Splitu, Arheološkim muzejom u Splitu, Muzejom hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, Nadbiskupskim arhivom u Splitu, Centrom don Frane Bulić pri Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu.

Tekuća godina iznjedrit će još jedan naslov iz niza znanstvenih djela Biblioteke Tusculum, a koji je dio projekta suradnje s Ivanom Aldukom i Državnim arhivom u Zadru, te se u povodu navedenih manifestacija očekuje se i ranije najavljivano otvaranje Znanstveno-dokumentacijskoga centra pri solinskomu »Zvonimiru«, koji će se temeljiti na građi tridesetogodišnjega arhiva mjesečnika Solinska kronika, arhivu časopisa Tusculum i biblioteci oformljenoj iz razmjene publikacija, a najvećim dijelom na velikodušnoj privatnoj donaciji znanstveno-stručne građe za budući »Zvonimirov« istraživački centar.

SOLINSKE ULICE – POGLED KROZ SJEĆANJA I SADAŠNJOST – Prometnica koja je presjekla grad

SOLINSKA KRONIKA 330, 15. veljače 2022.
Piše: Branko GRGIĆ BARKOV
Fotografije: Jakov TEKLIĆ,vmgs.hr

Spomenuta cesta gradila se najviše ručno, puno radnika s mašklinima, lopatama, karijolama, dok je tek pokoji kamion razvozio šutu i kamenje. Kao znatiželjna djeca čudili smo se valjku koji je brektao valjajući sloj po sloj nasipa

Građena je sredinom pedesetih godina prošloga stoljeća, a projektirana je s namjerom da se promet sa Širine usmjeri prema Klisu i dalje prema unutrašnjosti Zagore i Bosne. To je bila »Nova cesta« (tako se zvala iako nije bilo službene oznake imena).

Projektirana je kao pravocrtna linija, počevši od kuće Katić na Širini pa do kuće Grubišić na Bilankuši. U to vrijeme nije bilo nikakvih istražnih radova prije početka gradnje ni bilo kakvih prepreka (objekti, privatne parcele i sl.) naspram realizaciji prometnice.

Središte Solina na zračnoj fotografiji iz 1950. Radićeva ulica ili tadašnji Novi put većim je dijelom poprimio svoje konture

Tako su njome npr. presječene putne veze između centra Solina i lokaliteta Salone. Obitelji Katić, Pletikosić, Žižić, Matijević i Kljaković ostale su odsječene u svojim kućama i posjedima od središta Solina, a kuća Grubišić je srušena uz jedan dio bedema uz lokalitet istočnih salonitanskih gradskih vrata »Porta Andetria«.

Navedenim ne umanjujem vrijednost i važnost ovoga projekta jer je njime konačno solinsko središte oslobođeno teškoga prometa koji je do tada njime svakodnevno tutnjao.

Gradnja u arheološkoj zoni

Nedavna arheološka istraživanja prilikom provođenja magistralnoga plinovoda još su jednom ukazala na blago koje se krije ispod ove ceste. Cesta je naime nastala u vremenu brzoga industrijskoga razvoja i proizvodnje dobara bez ikakvih kriterija zaštite okoliša i standarda stanovanja.

Solin se doslovno gušio od prašine iz okolnih cementara, bukom iz nekadašnjega pogona za obradu kamena »Jadranka« i smradom iz pogona »Crivare« uz Riku koja je pak bila teško zagađena odbačenom životinjskom krvlju i iznutricama nakon pranja klaonice uz Gospin Otok.

Sivi tonovi i verdura u vrtovima, sivo nebo. Sve mi je ovo još uvijek svježe u sjećanju i zato povećava ovu današnju ljepotu prirode u Solinu. Crvenilo krovova, bistrina Rike. Tko je mislio takvo nešto dočekati?

Spomenuta cesta gradila se najviše ručno, puno radnika s mašklinima, lopatama, karijolama, dok je tek pokoji kamion razvozio šutu i kamenje. Kao znatiželjna djeca čudili smo se valjku koji je brektao valjajući sloj po sloj nasipa.

Uspomene iz školskih dana

Stablo oraha kojemu bi trebalo dati spomenički značaj i istaknutost, raste uz današnji drvored platana i podsjeća na nekadašnji popularni naziv ulice »Kroz oraje«

Početak ove ceste prolazi preko močvarnoga tla. Poznato je naime da se s Kozjaka, preko nepropusnih slojeva fliša slijevaju podzemne vode prema erozijskim bazama.

Kod nas prema Jadru, a u Kaštelima i priobalju prema moru. Sjećam se naših zimskih radosti kada bi se na onim zaleđenim površinama mi mališi pokušavali klizati. Momci su tada čak kopirali igrati hokej. Možete li samo zamisliti improvizirane palice od suhih palminih grana okrenutih debljom zakrivljenom stranom prema ledu? Doma nas je dočekivala vika zbog namočenih, u to vrijeme samo kožnih postola i mokrih čarapa. Ali, uvijek se isplatilo.

U rano smo proljeće tu brali prve visibabe. Bili smo i prvi pješaci po ovoj cesti, kad bismo se vraćali iz škole na Bilankuši i skačući po škaji još nedovršeno nogostupa odlazili kućama. Mi djeca Meteriza, Bilica i Vranjica.

Teški se promet brzo preusmjerio iz glavne ulice na ovu cestu. Kamioni su jurili u oba pravca. To je bila samo tranzitna cesta jer se nije imalo razloga u njoj zaustavljati. Tek se je sredinom šezdesetih godina prošloga stoljeća uz nju počela graditi prva stambena zgrada. A i ona se odmicala od ceste.

Slično se događalo i ubuduće. Cesta je zjapila prazna bez ikakvih sadržaja. Kasnije je uzduž posađen drvored oraha. Kad je porastao, orasi su privlačili ruke uvis kako bi se dosegnuo koji zdravi plod.

Nema ih više zamijenjeni su platanama. Ostala je uspomena na prizor, kao u filmovima, kada su prikazivani veliki drvoredi oraha ispred otmjenih kuća i dvorova.

Velikan hrvatske povijesti

Današnji naziv ceste je Ulica je Stjepana Radića. Lijepo i dobro odabrano ime, kao da njezin pravocrtni pravac podsjeća na davnu njegovu želju što bržega narodnoga osamostaljenja. Početak ulice resi bista istaknutoga hrvatskoga političara koja podsjeća na velebni skup pripadnika HSS-a na solinskoj Širini dvadesetih godina prošloga stoljeća, a kojega je predvodio upravo Stjepan Radić.

Danas je ulica tehnički dobro renovirana, (ako se izuzmu problemi s oborinskom i fekalnom kanalizacijom koji se intenziviraju za velikih kiša), glatki i ravni asfaltni sloj, obostrani nogostupi, dobra signalizacija svijetlećih pješački prijelaza, semaforsko raskrižje, znakovi upozorenja i zabrane. Sve za primjer kako to može biti u dobroj prometnoj regulaciji.

Ali uvijek ima nešto što bi moglo biti bolje, nešto što je bilo zaboravljeno ili nešto što bi trebala donijeti budućnost. Ulica je dobro osvijetljena s visokih čeličnih stupova, ali se prilikom rekonstrukcije zaboravilo u rasvjetu uključiti gornju autobusnu stanicu, onu na Bilankuši. Ostala je u mraku i bila neprilična za mladost i za starost.

Tome se problemu doskočilo s nekoliko drvenih stupova preko kojih je dovedena rasvjeta i do ove lokacije. Vrijedno je i pohvalno, ali smo kraj ove najmodernije solinske ulice završili s neusklađenim i različitim primjerima razvođenja električne instalacije. Pokvarili jedinstvo cjelokupnog rješenja uzduž ulice.

Povezivanje Salone i Solina

Tijekom radova na rekonstrukciji ulice pronađeni su brojni ostatci antičke arhitekture

Slijedeća napomena se odnosi na današnje planiranje jednog premošćivanja ulice. Postojeće ceste su definitivno naime odijelile današnji Solin od arheoloških ostataka nekada veličanstvene Salone.

Tehnička rješenja omogućuju da se barem na jednomu mjestu to popravi. Štoviše to i sami topografski uvjeti nude. Na mjestu gdje Radićeva siječe nekadašnju veliku salonitansku cestu, koja se i dan danas vidljivo pruža od samoga središta Salone pa prolazeći pored kuća Pletikosić i Matijević ide pokraj samostana Svetoga Rafaela sve do pazarića u središtu Solina, moguće je naime izvesti modernu konstrukciju u obliku pješačkoga mosta i nadsvoditi prometni trak u Radićevoj ulici.

Ovakav zahvat bi zasigurno pomogao turističkoj ponudi grada jer bi ponovno izravno povezao dva dijela grada, Salonu i Solin, a usto bi se omogućilo sigurno prelaženje prometnice u svakodnevnomu životu.

Ovakav pothvat zasigurno je investicijski velik za sam grad, ali uz današnje mogućnosti izvora financiranja lako bi se mogao ostvariti.
Na kraju ovoga osvrta vezanoga uz Radićevu ulicu u Solinu, moja opažanja zaokružuje dječja igra.

Na njenom početku davno su se igrala i velika djeca, isto to se danas događa na kraju Radićeve. Razigranost, vika, nadmetanje, vježbanje najljepše spajaju prošlost i sadašnjost.

U GALERIJI »ZVONIMIR« PREDSTAVLJENA BROŠURA »MOJE ZGODE U SALONI« – Novo ruho starih priča

SOLINSKA KRONIKA 329, 15. siječnja 2022.

Brošuru su priredili Turistička zajednica grada Solina i Arheološki muzej Split, a anegdote su preuzete iz članka Arsena Duplančića »Nekoliko doživljaja don Frane Bulića iz njegove neobjavljene knjige o Saloni« objavljenoga godine 1986. dodatno je prilagodio kustos epigrafičke zbirke Arheološkoga muzeja Split Nino Švonja

Brojnim djelima nadahnutima životom i radom svećenika, arheologa i povjesničara don Frane Bulića ovih je dana pridodano još jedno »Moje zgode u Saloni«. Dvojezična brošura donosi izbor don Franinih anegdota vezanih uz Salonu kojoj je posvetio najveći i najvažniji dio svojih istraživanja. Brošuru su priredili Turistička zajednica grada Solina i Arheološki muzej Split, a anegdote su preuzete iz članka Arsena Duplančića »Nekoliko doživljaja don Frane Bulića iz njegove neobjavljene knjige o Saloni«.

Okupljene na prezentaciji, održanoj 16. prosinca u Galeriji »Zvonimir«, pozdravio je dogradonačelnik Ivica Rakušić koji se posebno osvrnuo na važnost ove brošure u turističkoj promidžbi Salone, a predstavljanju je nazočio i ravnatelj Arheološkog muzeja u Splitu dr. sc. Ante Jurčević.
Nešto više o nastanku i sadržaju djela rekli su direktorica TZ Solin Jelena Stupalo, voditelj knjižnice Arheološkoga muzeja u Splitu Arsen Duplančić, prof. i kustos epigrafičke zbirke Arheološkoga muzeja Split Nino Švonja zaslužan za odabir anegdota i slika te popratnih komentara sadržanih u brošuri.

– Zahvaljujući Arheološkomu muzeju Split, odnosno njihovom projektu interpretativnoga razgleda Salone »Šetnja s don Franom Bulićem« kojega utjelovljuje upravo Nino Švonja, nastala je ideja za ovu knjižicu – rekla je Jelena Stupalo dodajući kako je smatrala da priče sadržane u tomu projektu trebaju biti dostupne svim posjetiteljima.

– Iz anegdota sadržanih u ovoj knjižici, koja će biti besplatna za sve posjetitelje Salone, možemo iščitati don Franinu duhovitost, upornost i snalažljivost. Nadamo se da će ona doprinijeti interpretaciji i promidžbi ovoga dijela naše baštine koja do sada nije bila dovoljno poznata široj javnosti – poručila je direktorica TZ Solin Jelena Stupalo.

Arsen Duplančić, prof. iznio je neke od zanimljivih detalja vezanih uz don Franu Bulića, istaknutoga Solinjanina koji je u nasljeđe ostavio brojne uspomene.

– Njegova se veličina očitovala i u njegovu ophođenju s ljudima, odnosno u činjenici da se znao svima približiti, težacima i đacima, arheolozima i visokim dužnosnicima, a brojne dogodovštine i anegdote govore o njegovom karakteru, domišljatosti i ustrajnosti – rekao je prof. Duplančić upućujući pohvale odabiru naslovnice brošure koja donosi zanimljivu karikaturu don Frane Bulića. Za njezinu izradu zaslužan je don Franin suvremenjak, poznati hrvatski karikaturist Anđeo Uvodić.

Priređivač brošure Nino Švonja uputio je ovom prilikom zahvalu svima onima koji su omogućili njezin nastanak i tiskanje, a posebno Jeleni Stupalo, Arsenu Duplančiću, ravnatelju Arheološkog muzeja Anti Jurčeviću te kolegici Emi Višić Ljubić koja je dala veliki doprinos u njezinu stvaranju.
U glazbenom dijelu programa nastupila je mlada Solinjanka Sara Andrić, dok je glumac Ivan Medić, koji je ovom prilikom utjelovio lik don Frane Bulića, predstavio nekoliko zgoda sadržanih u knjižici.

SAMOSTALNA MEMORIJALNA ZBIRKA JOZE KLJAKOVIĆA PRIREDILA IZLOŽBU »KARIKATURE JOZE KLJAKOVIĆA – IZ FUNDUSA ZBIRKE« – Temperamentnost i duhovitost u crtežu

SOLINSKA KRONIKA 329, 15. siječnja 2022.
Piše: Mario MATIJEVIĆ
Fotografije: Samostalna memorijalna zbirka Joze Kljakovića

Izložbu prati dvojezični katalog koji uređuje i potpisuje autorica Lidija Fištrek, a koji na 30 stranica A4 formata uz uvodni tekst o izložbi, biografske crtice o Kljakoviću i katalog izloženih djela kroz sedam poglavlja obrađuje Kljakovićevu karikaturalnu umjetničku djelatnost. Tematske tekstove Lidije Fištrek u katalogu na izvrstan način nadopunjava i tekst prof. dr. sc. Frane Dulibića

Približavajući se pedesetoj obljetnici osnutka Memorijalna zbirka Jozo Kljaković, a koja odnedavno nosi prefiks »Samostalna«, na zagrebačkomu Rokovu perivoju proteklu je godinu zaključila priređivanjem izložbe »Karikature Joze Kljakovića – Iz fundusa Zbirke« kojoj je pak autorica Lidija Fištrek, voditeljica Zbirke.

Držeći tako u zadnje vrijeme prepoznatljivi »allegro moderato« brojnim izložbama, predavanjima, predstavljanjima publikacija i različitim manifestacijama Zbirka je i u ovoj panedmijskoj godini dala značajan doprinos promicanju osobe i stvaralaštva hrvatskoga velikana Joze Kljakovića.

Izložba se prepoznatljivo konceptualno u potpunosti nastavlja na prethodne kojima je predstavljeno Kljakovićevo sakralno slikarstvo ili pak njegov izričaj u scenografskomu području kao i (novo)otkupljena djela kojima je obogaćena sama Zbirka.

Nadalje, izlaganjem opusa od 48 karikatura čije se fotografije nalaze u fundusu Samostalne Memorijalne zbirke Jozo Kljaković na najizvrsniji je način obilježena i 52. godišnjica slikareva preminuća.

Izložbu prati dvojezični katalog koji uređuje i potpisuje autorica Lidija Fištrek, a koji na 30 stranica A4 formata uz uvodni tekst o izložbi, biografske crtice o Kljakoviću i katalog izloženih djela kroz sedam poglavlja obrađuje Kljakovićevu karikaturalnu umjetničku djelatnost. Tematske tekstove Lidije Fištrek u katalogu na izvrstan način nadopunjava i tekst prof. dr. sc. Frane Dulibića.

Prema pisanju Lidije Fištrek u uvodnomu dijelu kataloga najpoznatije Kljakovićeve karikature datiraju iz 1917. i 1918., a pripadaju razdoblju art decoa i postkubizma. Na karikaturama Joze Kljakovića oživljen je cijeli niz zagrebačkih umjetnika, novinara, profesora i političara.

– Na pomalo duhovit način Jozo Kljaković vještom rukom i oštrim okom bilježi karakteristike fizionomija poznatih ličnosti 20-ih i 30-ih godina 20. stoljeća. Njegov karakter i duhovitost u crtežu, kao i neuobičajeno golemi formati, zaslužuju istaknuto mjesto u povijesti karikature. Kljakovićeva najpoznatija i ujedno najveća karikatura pod nazivom »Umjetnost i ljepota«, koju u literaturi možemo pronaći i pod nazivom »Bakanal« umjetnosti i ljepote, nastala je 1922. i čuva se u fundusu Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu. Karikatura prikazuje skupni portret važnih hrvatskih slikara i kipara u karakterističnim pokretima pri radu i odražava izvrsnu sposobnost prodiranja u karakterne osobine pojedinaca – ističe autorica izložbe.
Nadalje govoreći o važnosti karikature i ovoga dijela Kljakovićeva likovnoga opusa Fištrek apostrofira Kljakovićevu poznatost u svijetu karikature.

– Često karikature daju bolju i uvjerljiviju informaciju o nekoj ličnosti i događaju nego napisane riječi. Iako neupućenima može izgledati da je Kljaković nepoznat kao karikaturist jer su njegove karikature zaboravljene, 20-ih godina prošlog stoljeća njegov je talent za karikaturu bio poznat i izvan umjetničkih krugova – zaključuje autorica izložbe u uvodnomu dijelu kataloga napominjući kako je zbog zanimljivosti građe ovu temu stručnim tekstom obradio prof. dr. sc. Frano Dulibić.

IZ KATALOGA IZLOŽBE: Karikatura – drugo lice slikara Kljakovića

U sjeni Kljakovićeva konzervativnog odnosa prema slikarstvu nastajale su karikature koje otkrivaju slikarevo manje poznato lice. Danas znamo za manji broj sačuvanih Kljakovićevih karikatura, kao i nekoliko desetaka objavljenih u tisku. Iako malen dio opusa, po svojoj upečatljivosti, prepoznatljivosti i recepciji u vrijeme kada su nacrtane i objavljene, Kljakovićeve karikature nezaobilazan su doprinos povijesti portretne karikature u Hrvatskoj. Premda neupućenima može izgledati da je Kljaković nepoznat kao karikaturist jer su njegove karikature danas zaboravljene, dvadesetih godina 20. stoljeća njegov talent za karikaturu bio je poznat čak i izvan umjetničkih krugova. Njegov karakter, temperamentnost i duhovitost u crtežu, te neuobičajeno golemi formati (čak i u svjetskim okvirima), zaslužuju istaknuto mjesto u povijesti karikature u Hrvatskoj. Najčešći motiv njegovih karikatura bili su kolege, prijatelji i znanci iz umjetničkih krugova koji mu često nisu ostajali »dužni« te su na karikaturu uzvraćali karikaturom.

Toma Rosandić, kipar

Kao karikaturist postao je poznat prije svega po prigodnim karikaturama velikoga formata, a samo sporadično objavio bi poneku portretnu karikaturu u tisku. Kljakovićeva karikatura članova Grupe nezavisnih umjetnika iz 1924. najvjerojatnije je nastala kao unikatni plakat za izložbu Grupe u Karlovcu, a tiskana je i kao fotografska razglednica. Originalni crtež je izgubljen, no iz reprodukcije se može pretpostaviti da je bio velikog formata. Na skupnom portretu Kljaković je prikazao značajne hrvatske slikare i kipare u karakterističnim pokretima pri radu, uspjevši izvrsno prodrijeti u karakterne osobine pojedinaca. Na karikaturi su prikazani svi tadašnji članovi Grupe nezavisnih umjetnika: Ljubo Babić, Zlatko Šulentić, Ivan Meštrović, Vladimir Varlaj, Marin Studin, Frano Kršinić, Jeronim Miše, Vladimir Becić i Jozo Kljaković. Iako je unutar kadra prikazano mnoštvo likova, to ne predstavlja kompozicijski problem za Kljakovića.
Dapače, očito je da je Kljakoviću bilo stalo na duhovit način prikazati stvaralački žar skupine aktivnih i ambicioznih umjetnika. Na ovoj, kao i na dvjema sačuvanim karikaturama grupe umjetnika, autor je prikazao i sebe. Zanimljivo je da se »nije štedio«, nego je sebe karikirao na sličan način na koji su njegovi kolege i znanci prikazali njegov lik u karikaturi.
Najzanimljivija je Kljakovićeva karikatura nazvana »Umjetnost i ljepota« iz 1922. za koju se donedavno nije znalo da je sačuvan njezin izvorni crtež. Bila je poznata preko fotografske razglednice izdužena formata. Karikatura prikazuje više od dvadeset iznimno komičnih muških aktova u krajoliku, poput bogova na Olimpu ili mitoloških likova u Arkadiji, među koje se umiješalo i nekoliko satira. Glave (i tijela) većinom su portretne karikature profesora onodobne zagrebačke Kraljevske akademije za umjetnost i umjetni obrt.
Ova karikatura nije samo sjajan primjer portretnih karikatura hrvatskih umjetnika s izvrsnom karakterizacijom svakog pojedinog lica, nego istodobno predstavlja i rijedak primjer iznimno uspjele karikature tijela u vidu aktova, karikature koja može nastati samo kada autor dobro poznaje sve osobe koje prikazuje. Istaknimo i činjenicu da je ova karikatura po formatu najveća u povijesti hrvatske karikature, a rijetkost je i u svijetu. Visinom od tri metra, a dužinom od čak šest metara, istodobno je i parodija monumentalnih mitoloških i povijesnih kompozicija. Nastala je za proslavu Kraljevske akademije za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu 1922. (zabavu nazvanu »Tutankamon«), i bila je postavljena u tada novootvorenom varijeteu »Slivnjak«, u podzemnim prostorijama. Karikatura »Umjetnost i ljepota« danas se nalazi u vlasništvu Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu. Nažalost, nisu nam poznata svjedočanstva o učinku koji je morala izazvati kod sudionika proslave, ali postoji neobjavljeni Kljakovićev zapis koji djelomice razjašnjava neobičnu kompoziciju u čijem se središtu nalazio slon kojeg je modelirao Frangeš. »…Toga Frangešovog slona ja sam upotrijebio u svojoj velikoj karikaturi, kao centar moje kompozicije, koja je predstavljala povorku sviju zagrebačkih umjetnika. Neki su vukli slona neki su gurali slona. Jedni su plesali oko njega, drugi stupali uz njega. Najmlađi su grabili naranče koje su izlazile ispod slonova repa. Povorku je predvodio Crnčić, a Babić je lebdio u zraku sa šišmiševim krilima, nad svima. Na slonu je sjedio ružičasti i debeljuškasti Valdec, sa umjetničkim amblemom u ruci. Na završetku te povorke, na jednoj pećini, stajali su dva beogradska istaknuta umjetnika: Dobrović i Rosandić, i promatrali to hrvatsko umjetničko roblje. U špilji te opačine naslikao sam sebe, sa oreolom oko glave. Slika je bila temperom izvedena, a umjetnici svi golišavi i iskarikirani…«.
Ovom autorovu svjedočanstvu prethodila je pretpovijest te karikature koja je sačuvana od zaborava zahvaljujući detaljnom opisu Antonije Tkalčić Koščević. Prema autorici, ta se pretpovijest dogodila dvanaestak godina ranije kada su građani Zagreba na gradskim ulicama mogli vidjeti nadrealni prizor sličan spomenutoj karikaturi. Studenti likovne akademije, uz neke profesore, na »Dječji dan« aktivno su sudjelovali u priredbama, pa tako i 1910., kada su načinili velikog slona od papira, a upravitelj povorke bio je Rudolf Valdec. Iznimno smiješna kostimirana povorka obogaćena cirkuskim likovima zasigurno je bila senzacija, a detaljan i dirljiv opis Antonije Tkalčić Koščević otima zaboravu tu duhovitu epizodu iz povijesti svakodnevice i završava nostalgičnim zaključkom: »Prašina zaborava pala je na ovu generaciju, a rat pokopao.«
Treća iznimno zanimljiva karikatura prikazuje glavne predstavnike umjetničke grupe »Zemlja«. Nastala je oko 1932. i bila je potpuno zaboravljena do 2007. kada je donacijom Sergea Warinera dospjela iz Pariza u Zagreb. Na karikaturi su prikazani Krsto Hegedušić, Antun Augustinčić, Oton Postružnik, Ivan Tabaković i mecena »Zemljašima«, Irina Aleksander. Iza strašila skrivaju se dvije male figure promatrajući ostale: Omer Mujadžić i Frano Kršinić. Iza Krste Hegedušića koji ore njivu vide se mladi izdanci kukuruza i razbacane male slike. Vladimir Crnković piše kako je u tim slikama moguće prepoznati pojednostavljene dijelove ranih Generalićevih akvarela te mu je to omogućilo da ovaj Kljakovićev crtež datira u vrijeme oko 1932. Na ovoj karikaturi Kljaković je manje ekspresivan u izrazu nego što je to znao biti na ranijim primjerima te je bliži monumentalnoj jasnoći i jednostavnosti koja kao da želi stvoriti parodiju Hegedušićeva slikarskog izraza iz tog razdoblja, odnosno parodiju »zemljaškog« likovnog izraza, te nas u skladu s tim asocira i na brueghelovske karakteristike.
Nekoliko Kljakovićevih portretnih karikatura nalazimo objavljene u Koprivama sredinom 1921. Osim karikatura u Koprivama, ističu se i karikature sačuvane u Memorijalnoj zbirci Joze Kljakovića u Zagrebu, izrazito kubističkog izraza (Blagoje Bersa, Pecija Petrović, Gustav Krklec). Među tim karikaturama izdvaja se ona Ive Vojnovića objavljena u Književnoj republici 1924. kao ilustracija uz Krležin tekst, a koja je izvedena poput najozbiljnijeg, vrlo solidnog kubističkog crteža. Kada ne bismo znali ništa o Kljakovićevu iznimno konzervativnom odnosu prema avangardnim pravcima prve polovice 20. stoljeća, a posebice o njegovu negativnom mišljenju o Picassu, tada ne bismo niti pomislili da bi to mogla biti karikatura, nego bismo vjerovali da se radi o kubističkom crtežu.
Crteže poput kubističkog portreta Ive Vojnovića smatramo karikaturama jer možemo pretpostaviti da je Kljaković želio pokazati kako je lako usvojiti avangardni izraz, a vjerojatno i da je to pitanje likovne pomodnosti, te kako na kubistički način transformirani portreti mogu djelovati smiješno. To je posebno zanimljivo u kontekstu činjenice da je u hrvatskoj likovnoj umjetnosti rijedak kubistički crtež poput nekoliko Kljakovićevih koji su toliko dosljedni u svojoj kubističkoj izražajnosti.
Sličan postupak vidimo i na nekoliko crteža na kojima prevladavaju kuboekspresionističke značajke (Milan Begović, Ljubo Wiesner, Petar Konjović, Vjekoslav Klaić), a inačicu tih karakteristika vidimo i na uljima na platnu koja su zapravo karikature: Hrvatski dramski pisci, s istaknutim Krležom u središtu kompozicije i Umjetnička zavist s Meštrovićem. U neobjavljenom rukopisu Kljaković je zapisao da su te slike »bile persiflaža Lhotovog kubizma, koga su bili preuzeli neki naši mladi slikari.«
Spomenimo i da su sačuvane dvije fotografije Kljakovićevih slika (tehnika ulja na platnu ili kartonu) na kojima se izruguje Picassu i kubističkom načinu slikanja. Sve to potvrđuje Kljakovićevu intenciju da karikaturu koristi kao sredstvo za ismijavanje modernizma i raznih avangardnih tendencija. Karikaturu u tehnici ulja na platnu, Kljaković je na drugačiji način upotrijebio naslikavši sliku »Maske« 1949.
Prikazao je slikara kako sjedi u atelijeru okrenut leđima promatraču, te dovršava jednu od maski koju vješa na zid. Lako je prepoznati da su na slici prikazane maske vodećih političara u razdoblju Drugog svjetskog rata. Iznad slikareve glave obješene su karikaturalne maske Hitlera, Staljina i Mussolinija, lijevo i desno u razini slikareve glave nalaze se Roosevelt i Churchill, a moguće je prepoznati i ostale poput De Gaullea u gornjem lijevom kutu. Poruka je jasna: svi moćni političari, svjetski lideri koji odlučuju o sudbini svakog pojedinca, jadni su ispod svojih karikaturalnih maski kojima paradiraju svijetom.
Mnogi tekstovi upućuju na to da karikatura u Hrvatskoj nikada nije uspjela steći status ravnopravan ostalim likovnim vrstama. U većoj ili manjoj mjeri smatrala se manje vrijednim oblikom likovnoga izražavanja. To je itekako osjetio Jozo Kljaković jer kada se u likovnim kritikama negativno pisalo o njegovu slikarstvu, često se podcjenjivačkim tonom isticalo da je on izvrstan karikaturist. Karakterističan primjer je Iso Kršnjavi koji je 1924. dao iznimno negativnu ocjenu Kljakovićeva štafelajnog i fresko slikarstva za Vijenac i potom za češki Prager Presse, kada je pišući o Kljakovićevim freskama za crkvu sv. Marka, nazvao Kljakovića »karikaturistom koji je prema tome i riješio svoju zadaću«. Potom je Lunaček u Obzoru uzvratio tekstom »Što pišu o Hrvatima u stranim novinama« te braneći Kljakovića zaključio: »Ta zar je moguće uopće pomisliti da će u Pragu vjerovati da župne crkve u Jugoslaviji i to u Zagrebu gdje je centar umjetnosti, naručuju karikature. To je mogao g. Kršnjavi napisati da su Koprive ilustrirani molitvenički tjednik.«
Kljaković je od malih nogu pokazivao talent za karikaturu, no nije mu posvećivao posebnu pozornost, već je karikature crtao prvenstveno za zabavu. Iako su njegove karikature često hvaljene, nikada nije bio stalni suradnik nekog humorističkog časopisa poput drugih istaknutih hrvatskih karikaturista koji su u to vrijeme primali sasvim pristojne honorare za svoje karikature. Već u djetinjstvu i ranoj mladosti provedenima u Solinu i Splitu, gotovo je sigurno bio upoznat s djelovanjem splitskog kruga karikaturista.

Umjetnost i ljepota, 1922.

Dalmatinski karikaturisti mogli su ga se dojmiti, prije svega prenijevši na njega sklonost portretnoj karikaturi čitave figure. Nakon studiranja u Pragu, Rimu i Parizu (gdje je studirao fresko slikarstvo uz koje se njegov rad najviše povezuje), za vrijeme boravka u Zagrebu stvorio je u karikaturi prepoznatljiv izraz individualnih značajki, sasvim suprotan slikarskom dijelu svoga opusa. U karikaturi je pokazao kako je svoj slikarski izraz mogao ostvariti ne nekoliko vrlo različitih načina, ali je svjesno, unutar realističkih tendencija prve polovice 20. stoljeća, odabrao neoklasicističke elemente, ostavši trajno skeptičan prema dosezima avangardnih pokreta i gotovo svega što je producirala moderna njegova vremena.
Frano DULIBIĆ

RAZGOVOR S IZV. PROF. DR. SC. DINOM DEMICHELIJEM O PROTEKLIM I TRENUTAČNIM ARHEOLOŠKIM ISTRAŽIVANJIMA U SALONI – Antički grad ponovno otkriva svoje potencijale!

SOLINSKA KRONIKA 328, 15. prosinca 2021.

Razgovarao: Mario MATIJEVIĆ

Salonitanskim je lokalitetima dovoljno posvetiti malo pažnje kako bi u punoj snazi pokazali sav svoj sjaj i veličinu.
Istraživanja istočno od episkopalnoga centra započeta 20. rujna, a koja su trajala do 16. listopada okupila su dosad najveću ekipu sastavljenu od 31 studenta, 5 članova stručne ekipe, 16 volontera iz SAD-a.

Na Kapljuču, na mjestu na kojemu se izvorna austrijska cesta isprepliće s antičkim bedemom odvija se tako arheološka etapa projekta kojoj je cilj pronaći epigrafske spolije u salonitanskim bedemima, a koji su se tijekom povijesti istraživanja Salone pokazale kao najvažniji epigrafski resurs

Godina u kojoj su u Saloni otkriveni senzacionalni arheološki lokaliteti pokazavši ju još većom i važnijom no što je itko dosad znao i pretpostavljao, u kojoj su antički bedemi proglašavani austrijskim cestama, otkriveni pa dekomponirani, drugi pak lokaliteti istraženi pa zasuti radi izgradnje kojekakvih (kulturnih) sadržaja obilježena je i nastavkom sustavnih istraživanja u samoj Saloni, a koja zahvaljujući potonjima evo traju već puna dva stoljeća.

Istraživanja istočno od episkopalnoga centra započeta 20. rujna, a koja su trajala do 16. listopada vodio je izv. prof. dr. sc. Dino Demicheli s Odsjeka za arheologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu u suradnji s Emom Višić Ljubić iz Arheološkoga muzeja u Splitu.
Riječ je o istraživanjima koja se na ovome lokalitetu provode od 2018., a koja se protekle godine zbog nepovoljne epidemiološke situacije nisu provodila.

Prema riječima prof. dr. sc. Demichelija ove je godine sudjelovao 31 student, 5 članova stručne ekipe, 16 volontera iz SAD-a, čime je oformljena dosad najbrojnija istraživačka ekipa.

Građevina s apsidom u episkopalnom centru

– Studenti su došli u okviru terenske nastave, a istraživanje u Saloni pruža im neprocjenjivo iskustvo rada jer se susreću s raznovrsnim materijalom u velikim količinama. Osim toga, imaju prilike sudjelovati u raznim etapama dokumentiranja terena i primarne obrade materijala. Istraživanjima pristupamo dosta organizirano – naglasio je prof. Demicheli nastavivši s riječima hvale za volontere koji su bili vrlo zainteresirani i poprilično agilni jer su znali da dolaze po iskustvo koje su željeli proživjeti u što većem intenzitetu te se nisu štedjeli.

– Naime, sav se iskop na terenu obavlja ručno pa je mašklin glavni alat na većini otvorene površine. Uglavnom se radi o ljudima koji su oduvijek maštali o kopanju na arheološkome lokalitetu, što se dalo primijetiti u njihovom pristupu raznim zadatcima. Neki su već bili prije dvije godine, što je samo potvrda da je radno okruženje vrlo dobro i ugodno čim su poželjeli opet doći iz SAD-a i provesti dio svoga vremena kako bi fizički radili. Kako se radi o terenu sa donekle složenom stratigrafijom, uvijek su radili uz prisutnost nekog od arheologa koji bi ih uputio kako će nešto napraviti i na što obratiti pozornost – istakuno je prof. Demicheli.

Građevina koja svjedoči dugome životu u gradu

Govoreći nadalje o samoj lokaciji istraživanja i njezinoj važnosti unutar episkopalnoga centra u Saloni Demicheli je istaknuo:
– Istraživanje se provodilo sa svih strana apside i unutar nje, otvaranje novih sondi južno i zapadno od apside. U samoj apsidi su otkrivene izvorne ploče hodne površine te ih nismo uklanjali, no istraživali smo na dijelovima gdje su one bile prethodno uklonjene. Budući da se radi o vrlo pravilno izrađenim kamenim pločama, nema sumnje da su nekada nekome poslužile kao već gotov građevinski materijal.

Ostale su sačuvane one koje se nalaze uza zid apside, a na kojem je bila napravljena klupa. Ovako znamo da sav materijal koji se nalazi ispod razine ploča u biti prethodi gradnji ovoga objekta, što je ponovno vrijedan podatak koji će pomoći u određivanju starosti samoga objekta s apsidom. Inače, ovoj se građevini ne zna namjena, budući da je otkrivena tek njezina manja površina.

Njezin se najveći dio nalazi južno od postojeće sonde, a u budućim se istraživanjima nadamo da ćemo joj otkriti funkciju. U proširenju zapadno od apside otkrili smo zid koji je, kako se čini, pripadao susjednoj građevini, a koja se nalazi između tzv. Petrove ulice i građevine s apsidom. Sondu smo na sjeveru proširili do akvedukta te se nadamo da ćemo u dubljim slojevima pronaći odnos akvedukta i strukture koju smo uz njega pronašli.

S istočne strane sonde već smo prije dvije godine pronašli veću otpadnu jamu koja se podvlači ispod lučnoga zida te nam je i materijal ondje pronađen također indikator za dataciju same apside. Od važnijih nalaza može se izdvojiti ulomak natpisa iz 1. ili 2. stoljeća koji je bio odbačen i zatrpan u toj jami – naglasio je prof. Demicheli.

Uspješna sezona u dalmatinskoj metropoli

– Pronađeni materijal uglavnom je iz kasnoantičkoga perioda, premda ima i ranijih komada, uglavnom keramičkih, koji se mogu ranije datirati. Ponešto materijala je iz kasnorepublikanskog i ranocarskoga perioda. Uglavnom se radi o nasipavanju terena iz rimskoga doba pri čemu je korištena zemlja koju su donosili s drugih salonitanskih lokacija, što je prouzrokovalo miješanje materijala iz različitih razdoblja. Tako se može dogoditi da se unutar istoga sloja pronađe dijelove posuda iz 1. i iz 5. stoljeća.

Istraživanju je pak prethodila konzervacija istočnoga kraka apside koji je od početka istraživanja bio zatečen u napuknutome stanju. To smo svakako htjeli sanirati prije nastavka istraživanja, a konzervaciju je vrlo kvalitetno i brzo napravila tvrtka »Kvinar« d.o.o.

Sve u svemu, dosta uspješna sezona s mnogo nalaza, što je svakako očekivano u antičkoj dalmatinskoj metropoli, no koji uvijek iznenade količinom, raznolikošću i ponekim neuobičajenim nalazom – zaključio je prof. Demicheli svoj osvrt na istraživanja provedena u episkopalnomu centru.

Uz austrijsku cestu

Pjesmu sretnih mašklina po salonitanskoj baštinskoj škaji prof. Demicheli je kao voditelj projekta »Novi životi antičkih natpisa: epigrafski spoliji na području srednje Dalmacije« koji financira Hrvatska zaklada za znanost, nastavio istraživanjem bedema i kula južno od bazilike na Kapljuču.

Na mjestu na kojemu se izvorna austrijska cesta isprepliće s antičkim bedemom odvija se tako arheološka etapa projekta kojoj je cilj pronaći epigrafske spolije u salonitanskim bedemima, a koji su se tijekom povijesti istraživanja Salone pokazale kao najvažniji epigrafski resurs.

– Bedemi su naime od svoje gradnje 170. godine bili više puta nadograđivani i popravljani te su se u svim ovim fazama gradnje i reparacije kao građevinski materijal koristili epigrafski spomenici, u prvom redu nadgrobni.

Bedemi na Kapljuču prije početka…

…i za vrijeme istraživanja

Istraživanje se provelo na potezu bedema koji se nalaze dvjestotinjak metara istočno od amfiteatra, točno ispod lokaliteta Kapljuč. Parcela je u posjedu Arheološkoga muzeja u Splitu i nalazi se južno od postojećega puta, a početkom ove je godine očišćena od stabala koja su ondje rasla. Tek nakon što su ona uklonjena, bilo je moguće doživjeti prostor kao ostatke zidina i kula, no ni približno tako dobro kao kada smo ovaj dio očistili od zemlje, kamenja i vegetacije koja je nastavila rasti po kulama – naglasio je prof. Demicheli.

Impozantnost bedema

– Otkriveno je više od 90 dužnih metara zidane površine, što zasad uključuje bedeme i četiri kule. Naime, očistili smo nasip kamenja koji se nalazio ispred zidova i između kula, a djelomično se radi o urušenju samoga bedema, djelomično o nabačenom kamenju koje je ondje tijekom vremena odlagano zbog raščišćavanja tla koje se obrađivalo.

Uklanjanjem kamenja i zemlje dobila se posve nova vizura ovoga predjela Salone: gotovo da i nije bilo prolaznika koji nije zastao i izrazio svoju zapanjenost nakon pogleda na impozantne ostatke antičkoga bedema: On je nekoć okruživao Salonu u duljini od preko 4 kilometra, a upravo se na ovome dijelu oni mogu jako dobro doživjeti jer su mjestimično visoki 2 do 3 metra. No, nisu ni približno visoki koliki su bili tek izgrađeni, a tadašnja im je visina iznosila desetak metara.

Kada se ovomu podatku pridruži i onaj da su bedemi široki 2 do 3 metra, da su temeljeni po nekoliko metara ispod hodne površine i da su imali barem stotinjak obrambenih kula od kojih su neke jako velikih dimenzija, morate ostati impresionirani tim građevinskim poduhvatom. Danas se takvo što ne može niti zamisliti, a ovaj novootkriveni potez bedema i kula donosi najbliži dojam nekadašnje impozantne fortifikacijske arhitekture.

Ono što također valja istaknuti je to da smo u kamenome nasipu pronašli više komada antičkih natpisa, mahom nadgrobnih, a koji su bili iskorišteni kao građevinski materijal – istaknuo je prof. Demicheli.

Stari/novi lokaliteti na dohvatu ruke

Osim čišćenja, odnosno otkrivanja velikih površina pročelja bedema i kula, započelo se i s istraživanjem unutrašnjosti jedne od kula.
– Radi se o dvostrukoj kuli s dvama trokutastim istacima, a koja je zapunjena zemljom te je želimo što više u dubinu otkriti.

Uklanjanjem četrdesetogodišnjega raslinja bedemi na Kapljuču su pokazali sav potencijal ovoga lokaliteta

Radi se konkretno o kuli br. 18. Ovaj joj je broj dao Ejnar Dyggve, Danac koji je dugi niz godina istraživao u Saloni i koji je na svome glasovitome planu ucrtao sve dotad poznate kule. Samo na potezu sjevernih salonitanskih bedema, ima oko 70 kula, no nisu sve građene u isto vrijeme, što također daje na kompleksnosti njihova istraživanja. Istraživanje ovakvoga tipa je dugotrajni proces, kao i svako slično istraživanje lokaliteta koji je živio više stoljeća.

Osim istraživanja, trebat će napraviti konzervaciju otkrivenih dijelova zida, što je posao koji zahtijeva poprilična ulaganja, a bila bi prava šteta da se ovako impresivan dio lokaliteta ne zaštiti i djelomično rekonstruira kako bi doživljaj bio još snažniji. Dugoročni je plan otkriti potez bedema i kula do amfiteatra, samo što su one prema zapadu nešto niže sačuvane s vanjske strane.

No, uz istraživanje i prezentaciju na ovomu bi se mjestu mogla dobiti uistinu prekrasna vizura bedema od preko dvjesto metara u duljinu, što bi svakako poboljšalo i turističku ponudu jer bismo dobili još jedan lokalitet u Saloni vrijedan obilaska. Većinu je bedema u Saloni nemoguće ili vrlo teško istraživati s vanjske strane, budući da su oni ili ispod zemlje ili su kuće i ceste na njima ili vrlo blizu njima pa nema dovoljno prostora za istraživanje i prezentaciju.

Stoga je ovaj potez bedema najbolji za prezentaciju, a iz znanstvene je perspektive ovo odlična prilika da ustanovimo faze gradnje bedema koje nisu u svim dijelovima Salone podjednako poznate. Bedemi su se u posljednjih nekoliko desetljeća istraživali isključivo u sklopu zaštitnih istraživanja, a usprkos dobrim rezultatima, mnogi su se dijelovi trebali zatrpati.

Ovo su sada sustavna istraživanja, što znači da ne vodimo utrku s vremenom, te ona mogu trajati u više sezona po mjesec dana. Svakako nešto u čemu treba sudjelovati što više ljudi i institucija, a sve sa zajedničkim ciljem očuvanja, razumijevanja i prezentacije našeg kulturnog naslijeđa – zaključio je prof. Demicheli ukazavši uz znanstvenu važnost i na održive potencijale ovoga lokaliteta iskazavši posebnu pohvalu i zahvalnost kolegama koji sudjeluju na istraživanju; iz Arheološkoga muzeja u Splitu Jagoda Mardešić i Nino Švonja; zatim doktorandi-suradnici na projektu Josip Parat i Krešimir Grbavac, Ana Demicheli te studenti Tomislav, Nera, Martin, Santa i Vinko kojima je, kao i svima ostalima, ovo istraživanja bedema vrlo korisno iskustvo.

Pomoć pri istraživanjima pružili su nam Grad Solin, Turistička zajednica grada Solina, kao i Javna ustanova u kulturi »Zvonimir«, na čemu im zahvaljuje čitava arheološka ekipa. Ekipa se sastoji od arheologa iz Arheološkoga muzeja u Splitu i suradnika na projektu te studenata arheologa s Odsjeka za arheologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu kojima je iskustvo istraživanja bedema vrlo korisno i zanimljivo iskustvo – zaključio je prof. Demicheli.

 

Novi broj Solinske Kronike

posljednji broj solinske kronike

Pratite nas

   Facebook

   RSS

   Newsletter

Zvonimir Solin Newsletter

Najvažnije vijesti u vašem email sandučiću