KLASIČNI KONCERTNI RECITAL FILIPA MERČEPA RENOMIRANOG HRVATSKOG UDARALJKAŠA MLAĐE GENERACIJE – Muzikalnost i virtuozitet

SOLINSKA KRONIKA 339, 15. studenoga 2022.

Na početku programa solinskoga koncerta našao se concertino za marimbu pod nazivom »Luminositi« poljskoga skladatelja Tomasza Golinskog, koja se, nakon misterioznog i melodioznog početka, razvija u furiozni ritmički finale s reminiscencijama na početne glazbene motive

U sklopu kulturne sezone 2022./2023. u Galeriji »Zvonimir« Solin klasičnim se koncertnim recitalom predstavio renomirani hrvatski udaraljkaš mlađe generacije Filip Merčep na marimbi, koji svojim projektima neprestano dokazuje da je osoba i umjetnik širokoga spektra interesa i djelovanja.

Tijekom svog školovanja, Filip je postavio čvrste temelje na hrvatskoj glazbenoj sceni prolaskom u finale Eurovizijskog natjecanja mladih glazbenika 2010., u kojemu je kao jedini hrvatski finalist, uz Moniku Leskovar 1998. svirao ispred Bečkoga Rathausa uz pratnju Simfonijskoga orkestra ORF-a.

Od tada je osvojio niz prestižnih glazbenih nagrada poput Nagrade »Ivo Vuljević« Nagrade Zagrebačke filharmonije, Yamaha Scholarship Award za najboljeg udaraljkaša Muzičke akademije u Zagrebu, druge nagrade na Universal Marimba Competition u Belgiji, prve nagrade na natjecanju »Boris Papandopulo« u Zagrebu te diskografske nagrade Porin u kategoriji »Najbolja interpretacija klasične glazbe«.

Na početku programa solinskoga koncerta našao se concertino za marimbu pod nazivom »Luminositi« poljskoga skladatelja Tomasza Golinskog, koja se, nakon misterioznog i melodioznog početka, razvija u furiozni ritmički finale s reminiscencijama na početne glazbene motive.

Uslijedila su nakon toga dva djela poljske skladateljice Anne Ignatowicz, »Toccata« koja ugođajem podsjeća na prethodno izvedenu Golinskijevu skladbu i »Poljska suita« koja je posvećena upravo Filipu Merčepu, a koja je nastala kao svojevrsni glazbeni homagge petorici zaboravljenih poljskih skladatelja.

»Varijacije na japansku dječju temu« japanske skladateljice Kekio Abe, jedan od standarda suvremenog udaraljkaškoga repertoara, donijele su dah orijentalnih glazbenih estetika, a Merčep se završno predstavio i vrlo interesantnim i serioznim vlastitim skladateljskim uratkom »TransPieceFINAL 1.2« za vibrafon i uživo kontroliranu elektroniku.

Solinski ljubitelji klasične glazbe, iako pomalo nenaviknuti na ovakav repertoar, s oduševljenjem su popratili Merčepov nastup koji je, osim atraktivnim programom, plijenio iznimnom muzikalnošću i virtuozitetom, ali i neposrednošću u tumačenju glazbenoga tkiva koje je sezalo od akrobatskih vještina do duboke lirike. Na kraju svakako valja spomenuti da je koncert realiziran uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.

DESETO IZDANJE DANA KLASIČNE GITARE U SOLINSKOM »ZVONIMIRU« UGOSTILO PORTUGALSKI DUO GURIMBADU – Bezvremenski zvukovi

SOLINSKA KRONIKA 339, 15. studenoga 2022.

Portuglaci su u izvanrednoj simbiozi muzicirali tehnički precizno, izrazito muzikalno i nadahnuto, a vrhunac koncerta predstavljale su izvedbe skladbi portugalskih skladatelja iz pokrajine Algarve odakle glazbenici i sami potječu. Pojedinačna interpretativna virtuoznost uz integraciju zvukovnih boja gitare i marimbe, odnosno vibrafona, u slučaju Dua Guirimbadu pokazala se kao dobitna kombinacija koja je rezultirala istinskim glazbenim užitkom

U dosadašnjim programima Dana klasične gitare, etabliranoga gitarističkog festivala u organizaciju kojeg se već petu godinu zaredom priključuje i Javna ustanova u kulturi »Zvonimir« Solin, solinska Galerija Zvonimir ugostila je niz renomiranih domaćih i inozemnih umjetnika i sastava poput Petrita Cekua, Kajane Pačko, Splitskoga gitarističkog kvarteta, talijanskoga Armonie Tria i španjolskoga Sevilla Guitar Dua.

Ovogodišnje, jubilarno deseto izdanje festivala, upotpunilo je ovaj sjajan niz nastupom portugalskoga Dua Gurimbadu koje čine gitarist Eudoro Gradea i udaraljkaš Vasco Ramalho.

Galerija »Zvonimir«, još se jednom pokazala kao akustički i estetski idealan prostor za gitarističke izvedbe

Ovi izvrsni glazbenici iz Portugala, u do posljednjega mjesta ispunjenoj Galeriji »Zvonimir« predstavili su se programom pod nazivom »Bezvremenski zvukovi«, sačinjenim od djela J. S. Bacha, L. de Freitas Banca, C. Paredesa, H. Villa Lobosa, M. Pereire, A. Marcellina i E. Gismontija, dok je u opuštenijem dijelu programa bilo mjesta i za skladbe Z. Abreua i The Beatlesa.

Projekt »Bezvremenski zvukovi« proizašao je iz umjetničkih i akademskih aktivnosti članova dua te iznjedrio šarolik, ali ipak kompaktan program koji predstavlja visoku umjetničku razinu interakcije između nježnosti i melodične poezije marimbe i vibrafona te slobode i uzvišenosti gitare.

Portuglaci su u izvanrednoj simbiozi muzicirali tehnički precizno, izrazito muzikalno i nadahnuto, a vrhunac koncerta predstavljale su izvedbe skladbi portugalskih skladatelja iz pokrajine Algarve odakle glazbenici i sami potječu.

Pojedinačna interpretativna virtuoznost uz integraciju zvukovnih boja gitare i marimbe, odnosno vibrafona, u slučaju Dua Guirimbadu pokazala se kao dobitna kombinacija koja je rezultirala istinskim glazbenim užitkom.

Solinska publika s oduševljenjem je reagirala na energiju kojom su ih podarili Gradeo i Ramalho te ih je ispratila dugotrajnim pljeskom i odobravanjem, nakon čega su izvedena još dva vrlo ukusna programska dodatka.

– Iznimno nam je drago što je i u jubilarnom desetom izdanju festivala nastavljena suradnja između solinskoga Zvonimira i Udruge Gitara ST pa je Galerija »Zvonimir«, inače akustički i estetski idealan prostor za gitarističke izvedbe, uz izvanrednu dvoranu splitskoga Hrvatskog doma i ove godine postala poprištem vrhunskih glazbenih ostvarenja – izjavio je ovom prigodom Josip Dragnić, direktor Festivala, zahvalivši Javnoj ustanovi u kulturi Zvonimir Solin i ravnatelju Tonću Ćićeriću na petogodišnjoj suorganizaciji.

OTKRIVANJEM SPOMEN-POPRSJA DUJI RENDIĆU-MIOČEVIĆU, OSNIVANJEM BIBLIOTEKE RENDIĆ-MIOČEVIĆ, ZNANSTVENIM SIMPOZIJEM I IZLOŽBOM DOBIVEN NOVI ZAMAH »ZVONIMIROVE« KULTURNO-ZNANSTVENE DJELATNOSTI – Potekla don Lovrina rijeka

SOLINSKA KRONIKA 338., 15. listopada 2022.
Piše: Mario MATIJEVIĆ
Fotografije: Jakov TEKLIĆ

Svečanost je održana kao uvod u prvi znanstveni simpozij posvećen velikome Solinjaninu, svećeniku, povjesničaru i humanistu don Lovri Katiću 14. listopada u solinskomu »Zvonimiru«. Simpozij je zaključen organizatorovim riječima kako upravo u partnerskim projektima s potonjim ustanovama leži budućnost kako nove biblioteke i njezinoga istraživačkoga centra, tako i čitavoga »Zvonimira« i kulturne aktivnosti

Spomen poprsje akademiku Duji Rendiću-Miočeviću otkriveno u “Zvonimirovoj” biblioteci rad je akademskoga kipara Duje Matetića

Otkrivanjem spomen-poprsja istaknutoga hrvatskog arheologa, zaslužnoga istraživača salonitanske arheološke baštine, akademika Duje Rendića-Miočevića te potpisivanjem ugovora o darovanju osobne biblioteke Ante Rendića-Miočevića Javnoj ustanovi u kulturi »Zvonimir« Solin, simbolički je započelo novo razdoblje u znanstvenomu vidu života solinske kulture. Svečanost je održana kao uvod u prvi znanstveni simpozij posvećen velikome Solinjaninu, svećeniku, povjesničaru i humanistu don Lovri Katiću 14. listopada u solinskomu »Zvonimiru«.

Otvarajući svečanost u ime solinskoga »Zvonimira« Mario Matijević je istaknuo kako je sami spomen-čin uokvirivanje jedne priče te okretanje stranice prema novim poglavljima. Naime prvi znanstveni skup u solinskome »Zvonimiru« posvećen je velikomu istraživaču Salone Duji Rendiću-Miočeviću, drugi obljetnici otkrića nadgrobnoga natpisa i crkve hrvatske kraljice Jelene na Otoku u Solinu, a ovaj zadnji velikome Solinjaninu don Lovri Katiću.

Postavljeno spomen poprsje Duje Rendića-Miočevića, kao i »životna« biblioteka Ante Rendića-Miočevića, istaknutoga arheologa i dugogodišnjega ravnatelja Arheološkoga muzeja u Zagrebu (p)ostaju jedinstveni solinski spomenik istraživačima, bogate prošlosti, a u zalog još bogatije budućnosti.

Obraćajući se nazočnima dr. sc. Ante Rendić-Miočević je izrazio osobnu duboko emotivnu razinu svečanoga trenutka imajući u vidu činjenicu da se u gradu u kojemu su njegov otac Duje i on osobno proveli znatan dio svoga života u istraživanjima, sada postavlja trajni spomen. Štoviše istaknuo je i zasluge pokojnoga ravnatelja solinskoga »Zvonimira« Špira Žižića, svoga studentskoga kolege u preliminarnim koracima poklanjanja osobne biblioteke ustanovi, a koji su realizirani i finalizirani zauzetošću sadašnje generacije.

Dr. sc. Ante Rendić-Miočević veliki zaljubljenik u Solin i njegovu bogatu prošlost ostavio je neizbrisiv trag u gradu na Jadru

Pokrenuta biblioteka po stručnoj obradi i sistematizaciji kao jedinstveni bibliotekarski korpus bit će pridružena postojećoj »Zvonimirovoj« biblioteci nastaloj kako iz vlastite nakladničke djelatnosti tako i procesom razmjene publikacija iz niza časopisa »Tusculum«, kao i bogatom tridesetogodišnjem arhivu mjesečnika »Solinska kronika«.

Objedinjena građa, kako je najavio Matijević nukleus je »Zvonimirova« istraživačkoga centra, a koji će u partnerskoj suradnji s istovjetnim jedinicama s nekoliko fakulteta splitskoga Sveučilišta kao i drugih institucija biti istinski zamašnjak u proučavanju i očuvanju solinskoga kulturno-društvenoga naslijeđa. Štoviše svojom otvorenošću prema odgojno obrazovnim jedinicama bit će referentna točka u formiranju novoga stručnoga kadra na području grada Solina.

DON LOVRINIM STOPAMA U ZNANSTVENOM SVIJETU
Program i tijek simpozija

Po svečanomu otvaranju manifestacije sudionici i participijenti su pristupili samomu znanstvenomu simpoziju. Od prijavljenih 18 sudionika s 16 referata na simpoziju je sudjelovalo 15 izlagača.

Simpozij je otvorio prof. dr. sc. don Josip Dukić s Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Splitu, voditelj Centra don Frane Bulić suorganizaotra simpozija.

Uvodno predavanje na znanstvenom simpoziju održao je prof. dr. sc. don Josip Dukić

Dukićevo izlaganje pod naslovom »Ljudi svetoga kamenja« – don Frane Bulić i don Lovre Katić na najbolji je način započelo simpozij uvodeći prisutne u materiju o don Lovri Katiću preko njegova odnosa sa znanstvenim i svećeničkim uzorom, mentorom don Franom Bulićem. Dukić se posebno osvrnuo na djelatnost Centra don Frane Bulić naglasivši kako će solinski »Zvonimir« na svome putu, a poglavito u smjerovima kao što je ovaj simpozij uvijek imati čvrst oslonac.

Drugo predavanje održali su dr. sc. Ante Gverić, ravnatelj Državnoga arhiva u Zadru i dr. sc. don Ante Sorić, ravnatelj Klasične gimnazije Ivana Pavla II. u Zadru pod naslovom Pitomac Centralnog bogoslovnog sjemeništa u Zadru (1906. – 1911.), u kojemu su donijeli pregled todobnih prilika u zadarskomu sjemeništu te iznijeli zanimljive detalje u formiranju i odgoju mladoga Katića, a koji uvelike doprinose objektivnoj slici u istraživanju njegova života i djela. Predavanje je upravo zbog svoga sadržaja te objektivnosti u pristupu i iznošenju materije izazvalo veliki interes kod sudionika, a kasnije potaknulo i rasprave.

Predavanje izv. prof. dr. sc. Ivana Basića s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu pod naslovom Porijeklo jedne doktorske disertacije i geneza jedne historiografske tradicije: Gottschalkova Dalmacija, don Lovre Katić i hrvatska medievistika 1930-ih zbog autorove zdravstvene spriječenosti na žalost prisutnih nije ovom prigodom održano. Veliki interes među sudionicima simpozija za ovo predavanje potaknulo je organizatore pak da po ostvarenju uvjeta ovo predavanje ponovno organizira u novootvorenjoj »Zvonimirovoj« biblioteci.

Političke crtice društvenoga okvira don Lovre Katića naslov je predavanja koje je održao Ivan Andabak, mag. hist. i mag. ethnol. et anthrop., a u kojemu je donio osnovne informacije o političkim prilikama, vlastitom (kratkom) političkom angažmanu don Lovre Katića, interpretaciju njegovih političkih uvjerenja kao i podatke o njegovim osobnim stradanjima za vrijeme fašističkoga, a i komunističkoga režima.

Predavanje prof. dr. sc. don Marka Trogrlića s Odsjeka za povijest Filozofskoga fakulteta u Splitu o svećeničkom vidu don Lovrina života i djelovanja nije održano.

Izuzetno zapaženo i nadalje tematski inovativno predavanje održala je dr. sc. Silvana Burilovć-Crnov, voditeljica Informativnoga odjela Tiskovnoga ureda Splitsko-makarske nadbiskupije

Izuzetno zapaženo i nadalje tematski inovativno predavanje održala je dr. sc. Silvana Burilovć-Crnov, voditeljica Informativnoga odjela Tiskovnoga ureda Splitsko-makarske nadbiskupije, pod naslovom Neka teološka polazišta pisanih radova don Lovre Katića. Autorica je ovom prilikom naglasila kako do sada uvelike proučavana i razmatrana don Lovrina pisana djela, od strogo znanstvenih do spisateljskih i pjesničkih ukazuju na bliskost njegove teološke misli s polazištima Drugogo vatikanskog koncila, a u duboko pretkoncilskom vremenu.

Mario Matijević, dipl. theol. iz Javne ustanove u kulturi »Zvonimir« Solin u predavanju pod naslovom Obrana »Jereja Glagoljaša« – sukobljeno prijateljstvo don Vinka Brajevića i don Lovre Katića donio je pregled otvorenoga sukoba u medijskomu prostoru dojučerašnjih prijatelja i kolega don Vinka Brajevića i don Lovre Katića. Iznoseći meritum njihova sukoba, a koji je pak rezultirao pokretanjem Crkvenoga sudskoga postupka autor je naglasio kako je bit rada uklapanje u širu sliku todobnoga znanstveno-kulturnoga ozračja.

Mirko Jankov, mag. art.; univ. spec. mus. s Umjetničke akademija Sveučilišta u Splitu, u prilogu naslovljenom Don Frane Bulić i don Lovre Katić u kontekstu očuvanja hrvatske glazbenokulturne baštine ukazao je na važnost istaknutih povijesnih ličnosti i njihov nezaobilazan doprinos u očuvanju i formiranju nacionalne baštine odnosno čitave kulture.

Tonći Ćićerić. prof., ravnatelj Javne ustanove u kulturi »Zvonimir« Solin u predavanju pod naslovom »Slava v višnjih Bogu…« Don Lovre Katić i solinsko pučko pjevanje govoreći o pojedinostima u don Lovrinim doprinosima u očuvanju Crkvenoga, glagoljaškoga i pučkoga pjevanja ukazao je na njegov izravan doprinos i krucijalnu ulogu u očuvanju tradicionalnoga pjevanja.

Umjetničku priču o don Lovri Katiću na simpoziju je na jedinstven način zaokružila dr. sc. Petra Vugrinec, viša kustosica Galerije Klovićevi dvori u Zagrebu kroz predavanje naslovljeno Vjekoslav Parać – nove akvizicije i postojeći fundus JUUK »Zvonimir« u Solinu, a u kojemu se prigodno posebno osvrnula na uzajamno kreativni i plodni odnos Lovre Katića i Vjekoslava Paraća.

Drugi dio predavanja otvorio je dr. sc. Ivan Alduk, pročelnik Konzervatorskoga odjela u Imotskome prilogom pod naslovom Don Lovrini stećci – 90 godina poslije. Predavanje u kojemu je na jedinstveni način aktualizirano i posadašnjeno pitanje kojim se prije gotovo jednoga stoljeća na zapažen i istaknut način bavio don Lovre Katić dalo je uvida u nove smjerove međuinstitucionalne suradnje u budućnosti. Autorovo predavanje, ostalo je jedino s arheološkoga područja na samomu simpoziju jer su zbog objektivnih razloga predavanja dr. sc. Mira Katića ravnatelja Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu pod naslovom Župa Zmina, od istraživanja don Lovre Katića do danas, kao i dr. sc. Ante Jurčevića, ravnatelja Arheološkoga muzeja u Splitu naslovljenog Lovre Katić i razvoj hrvatske arheologije u Dalmaciji – rukovoditelj Muzeja hrvatskih starina u Kninu odgođena za drugu priliku.

Predavanje prof. dr. sc. Marka Rimca uvod je u jednu od idućih tema “Zvonimirova” interesa

Prof. dr. sc. Marko Rimac s Odsjeka za povijest Filozofskoga fakulteta u Splitu predavanjem pod naslovom Kliška okolica u defterima iz osmanskog razdoblja, aktualiziravši jedno od područja u kojima je znatan doprinos ostavio don Lovre Katić, prema riječima organizatora simpozija uveo je nazočne u jednu od budućih tema interesa u »Zvonimirovim« aktivnostima na ovomu polju. Točnije rečeno prema inicijativi dr. sc. Ivana Alduka, a u suradnji s Državnim arhivom u Zadru zajedničkim se projektom pristupa restauraciji i digitalizaciji važne arhivske građe, koja je učestalo bila predmetom interesa don Lovre Katića, te će čitavi projekt u dogledno vrijeme rezultirati međunarodnim znanstvenim skupom u Solinu.

Zaključna predavanja na simpoziju, a kojima se ušlo u svojevrsnu aktualizaciju don Lovrina djela u Solinu održale su dr. sc. Anđelka Slavić, ravnateljica i Maja Mamut, dipl. učiteljica iz Osnovne škole don Lovre Katića u Solinu. Predavanje pod naslovom Don Lovrini mali čuvari baštine – projekti i aktivnosti učenika OŠ don Lovre Katića nazočnima je dalo uvid u raznoliku i bogatu djelatnost najstarije solinske osmoljetke, te razvoj dodatnih smjerova obrazovanja.

Ivica Zelić, prof., ravnatelj Centra izvrsnosti Splitsko-dalmatinske županije u predavanju naslovljenom Što u slapu znači mala kap? – početak i provođenje programa Čuvari baštine ukazao je na nezaobilaznu ulogu solinskih dionika, Osnovne škole don Lovre Katića i JUK »Zvonimir« Solin, u formiranju i pokretanju programa Čuvari baštine, a pod kojim se drugu godinu zaredom odvijaju nebrojni školski projekti u čitavoj županiji.

Simpozij je zaključen organizatorovim riječima kako upravo u partnerskim projektima s potonjim ustanovama leži budućnost kako nove biblioteke i njezinoga istraživačkoga centra, tako i čitavoga »Zvonimira« i kulturne aktivnosti.

Pozitivne reakcije, razvijena rasprava kao i komentari svih sudionika na veliki dio predavanja ukazali su na uspješnost samoga simpozija te opravdanost organizatorove želje za nastavkom manifestacija ovoga tipa na periodičnoj razini, a koje će svoj izričaj naći prema ideji prof. dr. sc. Ivana Basića u »Danima don Lovre Katića«.

Nadalje prema najavi organizatora uz posebni zbornik radova sa simpozija ujedno i tematski broj časopisa za solinske teme – Tusculum, svi će radovi biti i sastavnim dijelom monografije o velikome Solinjaninu.

IZLOŽBA RADOVA VJEKOSLAVA PARAĆA – NOVE AKVIZICIJE U JAVNOJ USTANOVI U KULTURI »ZVONIMIR« SOLIN

Solinjanin od kista

Izložba novih akvizicija Vjekoslava Paraća u Javnoj ustanovi u kulturi »Zvonimir« Solin priređena je u povodu održavanja prvoga simpozija posvećenoga don Lovri Katiću, te na jedinstven način oživljava prijateljstvo dvaju velikih Solinjanâ, umjetnikâ, stvarateljâ koji su iza sebe, perom i kistom, nama u nasljedstvo ostavili duh jedne povijesti našega grada

Drugi dio manifestacije izložba je radova Vjekoslava Paraća koje su kao nove akvizicije u Javnoj ustanovi u kulturi »Zvonimir« Solin znatno obogatile postojeći fundus, a posebice »zaokružile« Paraćev opus u jedinoj solinskoj galeriji.

O novim akvizicijama u »Zvonimirovoj« zbirci govorila je dr. sc. Petra Vugrinec iz Galerije Klovićevi dovri u Zagrebu, priređivačica izložbe

Izložbu je priredila dugogodišnja suradnica solinskoga »Zvonimira« dr. sc. Petra Vugrinec, viša kustosica Galerije Klovićevi dvori u suradnji s Mariom Matijevićem koji je pak i ovom prilikom istaknuo važnu ulogu koju su u nabavci novih akvizicija, pravovremenom financijskom reakcijom odigrali ravnatelj ustanove Tonći Ćićerić i gradonačelnik Dalibor Ninčević. Uz kupljene akvizicije izložbi, a time i »Zvonimirovu« fundusu su pridružena i dva Paraćeva crteža koja je uz osobnu biblioteku poklonio dr. sc. Ante-Rendić Miočević.

Govoreći o Paraćevim djelima, njegovu umjetničkom stvaralaštvu i velikom cjeloživotnom prijateljstvu s don Lovrom Katićem dr. sc. Petra Vugrinec je istaknula kako je uz Jozu Kljakovića i don Franu Bulića ovaj dvojac ostavio neizbrisiva traga u hrvatskoj povijesti i kulturi, te znatno utjecao na brojna buduća pokoljenja.

Štoviše naglasila je kako će upravo preko ovakvih »Zvonimirovih« projekata solinski velikani i dalje sa svojim čvrsto postavljenim životnim, humanističkim, znanstvenim vrijednostima zasigurno utjecati i na oformljivanje novih naraštaja. Respektabilna zbirka umjetničkih djela, kao i njihovo učestalo projektno afirmiranje u kulturnomu životu pokazatelj su kako i stručno »Zvonimirovo« osoblje u tome igra nezaobilaznu ulogu.

Analizirajući Paraćeva djela dr. sc. Petra Vugrinec se posebno osvrnula na ona koja nose teološku tematiku i poruku, pa je tako uz crteže Isus s braćom Parać u Paraćevim dvorima, De profundis za djevojčicu, Procesija, ukazala na utjecaj don Lovre Katića koji je pak do punoga izražaja došao u novoj akviziciji Kraljica Jelena s maketom crkve Blažene Gospe od Otoka. Parać je naime upravo pod dubokim don Lovrinim utjecajem, a godine 1975. prasvetištu Gospe od Otoka kao zavjetni dar poklonio sliku Gradnja crkve na Otoku. Zamoljen od tadašnjega župnika don Tugomira Marije Jovanovića da po uzoru na vranjičku i klišku crkvu, unutrašnjost Gospine crkve na Otoku oslika povijesnim motivima, Parać je zbog starosti ponudu nevoljko odbio. Sve donedavno unutrašnjost crkve Gospe od Otoka unatoč tome bila je ukrašena paletom boja koju je pomno i sa snažnom simbolikom odabrao upravo Vjekoslav Parać.

»Zvonimirova« zbirka Paraćevih djela novim je akvizicijama poprimila respektabilne okvire

Zaključujući predavanje i otvarajući izložbu dr. sc. Petra Vugrinec je napomenula kako devet novih akvizicija u »Zvonimirovu« fundusu nose ogroman potencijal u budućemu kretanju kulturne djelatnosti ustanove.

Zaključujući ovogodišnju manifestaciju Mario Matijević je zahvalivši sudionicima, a na poseban način najvećem »Zvonimirovom« osobnom donatoru dr. sc. Anti Rendiću Miočeviću naglasio kako je ovogodišnji simpozij tek uvod u nove manifestacije sličnoga (znanstvenoga) karaktera.

Štoviše napomenuo je kako će se u tekućim pregovorima s Katoličkim bogoslovnim fakultetom u Splitu i Odsjekom za povijest filozofskoga fakulteta u Splitu uskoro definirati okviri znanstvenoga simpozija i popratnih kulturnih manifestacija kojima će se nagodinu u ovo vrijeme obilježiti događaji iz solinske povijesti.

Egzemplar zavičajne opsesije

Povod tekstu koji prati izložbu Novih akvizicija Javne ustanove u kulturi »Zvonimir« u Solinu je uvrštavanje čak devet novih djela Vjekoslava Paraća u postojeći fundus koji broji devet radova ovoga, uz Jozu Kljakovića, najznačajnijega umjetnika Solinskoga zaljeva gdje susreću se Mediteran i dinarsko zabrđe, more i tekućica Jadro, a zvukovi zavičaja odjekuju tragovima tisućljetne helenske, rimske, starokršćanske i hrvatske prošlosti.

 

Manastirine (Vizija rodnoga kraja), oko 1960., ugljen na papiru zagorjelom u požaru Paraćeva atelijera 1967., 53 x 42 cm, posveta na poleđini: Vjenčani poklon Anti i Marini Rendić-Miočević, 7. VII. 1973., donacija dr. Ante Rendića-Miočevića

Objedinjeni u već respektabilan presjek Paraćeva likovnoga stvaralaštva crteži, akvareli, gvaševi i tempere u bitnomu odražavaju tematske odrednice ovoga sadržajno konzistentnog opusa. S izuzetkom konstruktivističkoga traganja za formom i opijenosti francuskim joie de vivreom Paraćev se imaginarij generirao iz bogatoga tezaurusa prošlosti, krećući se unatrag radije nego naprijed. Nekako simptomatično za sve umjetnike oko 1900. iz Splita i okolice je to zaustavljeno vrijeme, grčevito odupiranje napretku, a njihovi odlasci i napuštanje zavičaja radi školovanja ili usavršavanja, uglavnom su uvijek manje značajni nego povratci.

Parać je upravo egzemplar zavičajne opsesije, te Omnia mea mecum porto popudbine. Dakako, povijesno-umjetnička tendencija apostrofiranja svega progresivnoga, inovativnog originalnog, u tijeku s europskim odlučit će se upravo za onaj pariški dio Paraća – zavodljive linije pariške koketerije, nepodnošljive lakoće postojanja i stvaranja. Novopridošli fundus Paraćevih djela u »Zvonimiru« odražava više podnošljivu težinu trajanja, s jedinom mogućom sudbinom slikara koji je rastao, molio se i volio u sjeni jablana i vrba kraj Gospe od Otoka ćuteći slavne dane krunidbe hrvatskih kraljeva u suglasju lepeta krila i zvonjave koja kao da odjekuje: Crkvica se gradi, Tamjanom se kadi.

Tri su ključne teme novih slika: eshatološke teme, kršćanska prošlost udružena sa starohrvatskom povijesti i zavičajne nostalgije. Povezane su dakako čitavim znanstveno-umjetničkim kontekstom kraja te objedinjuju Herkule hrvatske povijesti i arheologije, kao i crkve jer radi se o don Frani Buliću – arheologu, don Lovri Katiću – književniku i povjesniku te klasičaru Duji Rendiću-Miočeviću, da spomenemo samo one izravno povezane s djelima o kojima ćemo govoriti.

Slikarstvo je to temeljno rodoljubno, puno nostalgije za onim što je našem ništavnom vremenu prethodilo, a papiri na kojima prizor nastaje dvodimenzionalna su uprizorenja sjete i duboke nostalgije te danas već tako teško shvatljiva djela puna nepatvorene istine i ljepote.
Većina djela iz novih akvizicija nekoć su se nalazila u čuvenoj zagrebačkoj zbirci osebujnoga kolekcionara dr. Josipa Kovačića čiji se sakupljački nerv koncentrirao, osim na prve hrvatske slikarice rođene u 19. stoljeću, i na protagoniste istoga razdoblja pa se u zbirci znao naći i pokoji zanimljivi rad Kljakovića te, evo svjedočimo, i Paraća. Paraćeva djela iz te zbirke srećom danas nastavljaju život u zavičaju iz kojega su potekla te se podastiru javnosti koja ih je oduvijek dobro razumjela i s radošću baštinila.

Petra VUGRINEC

NA SOLINSKIM MANASTIRINAMA OBILJEŽENA OBLJETNICA PREMINUĆA DON FRANE BULIĆA – Nastavak velikanova djela

SOLINSKA KRONIKA 336, 15. kolovoza 2022.
Piše: Mario MATIJEVIĆ

Ravnatelj Arheološkoga muzeja u Splitu dr. sc. Ante Jurčević nakon pozdravnih riječi istaknuo je veličinu don Frane Bulića kako u stručnomu tako i u društvenomu svijetu, naglasivši kako je današnje pak stanje Salone odsjaj onoga iz don Franina vremena. Jurčević je nadalje istaknuo nužnost nastavka rada na svim poljima, posebno usmjeravajući pažnju na lokalnu zajednicu

Obilježavajući 88. obljetnicu preminuća uglednoga hrvatskoga svećenika, arheologa, konzervatora i povjesničara don Frane Bulića 29. srpnja pred njegovim sarkofagom na salonitanskim Manastirinama, a u organizaciji Arheološkoga muzeja u Splitu okupili su se predstavnici lokalne vlasti, institucija kao i brojni pobornici života i djela ovoga hrvatskoga velikana.

Liturgijski spomen čin blagoslova i molitve predvodio je vikar župe Gospe od Otoka don Vladimir Smoljo u društvu župnika župe svetoga Martina u Vranjicu don Ivana Matkovića, dok je svečanost uveličao vranjički župni zbor. Lovorov vijenac uz sarkofag don Frane Bulića položili su solinski dogradonačelnik Ivica Rakušić i ravnatelj Arheološkoga muzeja u Splitu dr. sc. Ante Jurčević.

Obraćajući se nazočnima u ime Grada Solina dogradonačelnik Ivica Rakušić prigodnim je riječima istaknuo veličinu i važnost don Frane Bulića kako u prošlosti, a ponajviše u današnjemu vremenu i društvu.

Zahvalivši Arheološkomu muzeju na čelu s dr. sc. Antom Jurčevićem dogradonačelnik Rakušić je istaknuo nužnost suradnje Grada Solina s ovom međunarodno uglednom i priznatom institucijom

Zahvalivši Arheološkomu muzeju na čelu s dr. sc. Antom Jurčevićem dogradonačelnik Rakušić je istaknuo nužnost suradnje Grada Solina s ovom međunarodno uglednom i priznatom institucijom na nastavku don Franina djela; istraživanja, očuvanja i prezentiranja Salone. Rakušić je u konačnici istaknuo kako se jedino sinergijom ovih, a time i drugih partnerskih institucija korištenjem sredstava iz Europskih fondova Saloni može vratiti zasluženi sjaj koji je imala u don Franinu vremenu.

Ravnatelj Arheološkoga muzeja u Splitu dr. sc. Ante Jurčević nakon pozdravnih riječi istaknuo je veličinu don Frane Bulića kako u stručnomu tako i u društvenomu svijetu, naglasivši kako je današnje pak stanje Salone odsjaj onoga iz don Franina vremena.

Jurčević je nadalje istaknuo nužnost nastavka rada na svim poljima, posebno usmjeravajući pažnju na lokalnu zajednicu koja kao ona iz koje je i don Frane potekao zauzima posebno mjesto u očuvanju salonitanske baštine.

Jurčević je istaknuo nužnost nastavka rada na svim poljima, posebno usmjeravajući pažnju na lokalnu zajednicu koja zauzima posebno mjesto u očuvanju salonitanske baštine

Obnova i prezentiranje groba svetoga Dujma i njegova nećaka, biskupa Prima na Manastirinama početni su zamah u vraćanju sjaja ovomu lokalitetu koji je na svojevrstan način jedan od izvora povijesnoga života salonitanske Crkve, solinskoga prasvetišta, a time i Crkve u Hrvata.

Povezanost don Frane Bulića i župe, odnosno pravetišta Gospe od Otoka tema je koju će se tek obrađivati, a nedavno pronađeni dokumenti u župskomu arhivu ukazuju na posebnu odanost i pobožnost koju je prema ovomu svetištu imao don Frane. Upravo je naime don Frane Bulić u mjesecu kolovozu 1898. na Otoku pronašao sarkofag kraljice Jelene, njegovom je zauzetošću Gospi od Otoka 1911. vraćen povijesni status župe, a voljenoj je župi prema dokumentima oporučno ostavio brigu o svome posljednjem počivalištu.

Povijesni svjedočanstva stoga su jedinstveni zalog produbljivanju suradnje s prasvetištem Gospe od Otoka s kojim će Muzej, nakon obnove groba svetoga Dujma na Manastirinama, vraćajući stari sjaj i crkvici svetoga Dujma dati potrebni zamah i solinskomu vjerničkom puku u pobožnosti prema ovomu svecu i mučeniku. Slijedom toga Jurčević je istaknuo kako upravo u suradnji s prasvetištem Gospe od Otoka i drugim partnerskim institucijama leži ključ revitalizacije ovoga lokaliteta od neprocjenjive važnosti za Nadbiskupiju i čitavu hrvatsku vjersku kulturu.

 

KLASIČNI KONCERTNI PROGRAM ZAPOČEO NASTUPOM ZAGREBAČKOGA KVARTETA – Stvaralaštvo (je) u detaljima

SOLINSKA KRONIKA 336, 15. kolovoza 2022.

U prvomu je dijelu izveden jedan od najpoznatijih Haydnovih gudačkih kvarteta, onaj u D-duru, op. 94, br. 5 iz 1790., poznat i pod nazivom »Ševa« kojega je skladatelj posvetio mađarskom violinistu Johannu Tostu. U drugom dijelu koncerta dobro raspoloženi Zagrepčani su solinskoj publici podarili izvedbu još jednoga amblematskog djela klasične literature za njihov sastav, Gudački kvartet u F – duru, br. 12 Antonia Dvořaka

Koncertom Zagrebačkoga kvarteta, starih znanaca solinske publike otvoren je klasični glazbeni program 27. Solinkog kulturnog ljeta. Kvartet koji svakim nastupom u našem gradu izaziva veliko zanimanje ovoga je puta nastupio u svom stalnom sastavu – Martin Krpan (violina), Hrvoje Philips (violina), Davor Philips (viola) i Martin Jordan (violončelo) te se predstavio »željenim« gudačkim repertoarom, sastavljenim od stožernih djela Josepha Haydna i Antonina Dvořaka.

U prvomu je dijelu izveden jedan od najpoznatijih Haydnovih gudačkih kvarteta, onaj u D-duru, op. 94, br. 5 iz 1790., poznat i pod nazivom »Ševa« kojega je skladatelj posvetio mađarskom violinistu Johannu Tostu.

Ovaj je kvartet amblematski predstavnik Haydnonova opusa za gudački kvartet te je jasnom formom, koju je Paul Epstein opisao kao »vrunsku zabavu u četiri stavka« stekao iznimnu popularnost koja traje do danas. Zagrebački je kvartet nadahnutom izvedbom Haydnovih privlačnih i upečatljivih glazbenih tema pretočenih u jasne i koncizne formalne strukture, još jednom potvrdio njegov izniman skadateljski genij, ali i svoje impozantne izvođačke sposobnosti.

U drugom dijelu koncerta dobro raspoloženi Zagrepčani su solinskoj publici podarili izvedbu još jednoga amblematskog djela klasične literature za njihov sastav, Gudački kvartet u F – duru, br. 12 Antonia Dvořaka.

Ovo je djelo nastalo 1893. tijekom skladateljeva boravka u Sjedinjenim Američkim Državama, netom nakon završetka njegove poznate 9. simfonije »Iz Novoga svijeta«.

Zbog očitoga utjecaja tradicijske glazbe s kojom se Dvořak susreo na američkomu tlu, ovaj kvartet nosi pridjev »američki« te je kao takav u vrijeme nastanka kod brojnih američkih skladatelja izazvao veliki interes za ovu glazbenu vrstu.

Ovaj se kvartet nadalje pokazao kao prekretnica u Dvořakovom pristupu komornim glazbenim formama, nakon koje je uspio pronaći ravnotežu između svoje bujne melodijske invencije i jasne formalne strukture. Sam Dvořak u jednom pismu kaže kako mu se prilikom skladanja »pred očima stalno pojavljivao dragi otac Haydn«, što je poveznica na koju je i program ovoga solinskog koncerta, sastavljen upravo od djela ove dvojice glazbenih velikana nastojao i ukazati.

Zagrebački kvartet je interpretaciji ove skladbe pristupio minuciozno i s puno pažnje za svaki formalni i stilski detalj, što je rezultiralo izvedbom koja će se dugo pamtiti. To je potvrdio i dugotrajni pljesak oduševljene solinske publike u ispunjenoj crkvi Gospe od Otoka, kojoj su se Zagrepčani odužili još jednim ukusnim glazbenim dodatkom.

KLASIČNI KONCERTI SOLINSKOG KULTURNOG LJETA U KOLOVOZU

Troprut glazbenoga izričaja

Skraćena koncertna izvedba opere »Ivana Orleanska« ruskoga skladatelja Petra Iljiča Čajkovskoga pobudila je veliki interes publike. Zanimljivi koncertni program pod nazivom »Talijani u gostima« u crkvi Gospe od Otoka izveo je Ansambl Ars Longa iz Zagreba, dok se domaći pijanist Marin Limić ovaj put solinskoj publici predstavio uz pratnju Dubrovačkoga simfonijskog orkestra

Prva polovica kolovoza u klasičnomu je glazbenom programu 27. Solinskog kulturnog ljeta donijela tri vrlo zanimljiva koncertna ostvarenja.
Skraćena koncertna izvedba opere »Ivana Orleanska« ruskoga skladatelja Petra Iljiča Čajkovskoga pobudila je veliki interes publike.

»Ivana Orleanska« šesta je operna produkcija koju je Javna ustanova u kulturi »Zvonimir« Solin ostvarila programskom suradnjom s drugim institucijama

Izvedba je zakazana u jedinstvenomu ambijentu na Manastirinama međutim zbog očekivane buke u povodu još jednoga vjenčanja na otvorenomu (na susjednom privatnom zemljištu!) morala je biti prebačena u Galeriju Zvonimir, što u konačnici nije utjecalo na izvođače koji su nam podarili vrhunsko ostvarenje.

Polaznici Masterklassa operne literature iz Zagreba, pod umjetničkim vodstvom doc. art. Simona Dešpalja, pokazali su iznimno glazbeno i scensko umijeće bez obzira što se mahom radi o umjetnicima koji su još uvijek studenti glazbenih akademija.

Čajkovskovljevo viđenje francuske teme iz 15. stoljeća, koja se događala usred Stogodišnjega rata s Englezima, uspješno su ostvarili solisti Dagmar Drechslerova, Boris Beus, Margareta Klobučar, Ino Klasan, Emanuel Tomljenović, Petra Cik, Tea Zec, Gabrijela Hrženjak i Lucija Klarić. Ovo je, nakon Mozartovih opera »Bastien i Bastienne«, »Figarov pir« i »Čarobna frula«, Donizettijeva »Ljubavnoga napitka« i Zajčeva »Nikole Šubića Zrinskoga« šesta operna produkcija koju je Javna ustanova u kulturi Zvonimir Solin ostvarila programskom suradnjom s hrvatskim glazbenim akademijama i učilištima.

Koncert Ansambla Ars longa ponovno je pokazao kako isključivo klasičnim izričajem punina liturgijskoga prostora crkve Gospe od Otoka dolazi do istinskoga izričaja

Zanimljivi koncertni program pod nazivom »Talijani u gostima« u crkvi Gospe od Otoka izveo je Ansambl Ars Longa iz Zagreba, koji je nastupio u sastavu Monika Cerovčec (sopran), Ana Benić Šalinović (flauta), Stjepan Nobilo (oboa i blok flaute), Lea Sušanj Lujo (violončelo) i Linda Mravunac Fabijanić (čembalo). Na programu su bila djela starih talijanskih majstora koji su svoje umjetničke karijere ostvarili izvan Italije, poput T. Cecchina, A. Lottija, G. M. Bononcinija, D. Scarlattija, F. Bersantija, P. A. Locatellija i G. B. Plattija.

Članove Ansambla Ars Longa inače prati reputacija majstora za izvođenja stare glazbe, što su nadahutim i besprijekornim ostvarenjem na 27. Solinskom kulturnom ljetu, na oduševljenje domaće publike, potvrdili i ovom prilikom.

Treći klasični koncert u kolovozu bio je rezerviran za domaćega pijanista Marina Limića koji je mnogo puta imao priliku predstaviti se solinskoj publici, ali ovaj put uz pratnju Dubrovačkoga simfonijskog orkestra.

Dubrovački su simfoničari pod ravnanjem maestra Ivana Huta, njihova rezidentnoga dirgenta, koncert otvorili 3. simfonijom u D-duru staroga dubrovačkog skladatelja Luke Sorkočevića, nakon čega su pružili glazbenu potporu solistu Marinu Limiću u izvedbi Koncerta u D-duru za klavir i orkestar Josepha Haydna.

U završnomu dijelu koncerta, Dubrovački simfonijski orkestar izveo je 3. simfoniju u D-duru Franza Schuberta. Iako je jaka bura ometala glazbenike, mnogobrojna publika na solinskim Manastirinama nije ostala uskraćena za visoku razinu njihove izvedbe, što je i nagradila dugotrajnim pljeskom.

U završnomu dijelu koncerta, Dubrovački simfonijski orkestar izveo je 3. simfoniju u D-duru Franza Schuberta

IZLOŽBA FOTOGRAFIJA O OCU ANTI GABRIĆU »TAMO GDJE PALME CVATU« AUTORA ZVONIMIRA ATLETIĆA – Odjek svečeva života

SOLINSKA KRONIKA 335, 15. srpnja 2022.
Piše: Mario MATIJEVIĆ
Fotografije: Zaklada otac Ante Gabrić

Jedan od temeljnih ciljeva ove izložbe je buđenje istinskoga hodočasničkoga puta kojega je po hrvatskim svetištima diljem Domovine za svoga života prošao otac Ante Gabrić. Njegovi posjeti pak solinskomu prasvetišu još su živi u sjećanjima sudionika velike proslave jubilejâ Crkve u Hrvata godine 1976., a njegove propovijedi i poruke s Gospina Otoka danas više no ikad pozivaju na istinitost kršćanskoga življenja

Solinska Galerija Zvonimir ugostila je izložbu fotografija o životu i radu najpoznatijega hrvatskoga misionara oca Ante Gabrića pod naslovom »Tamo gdje palme cvatu« autora Zvonimira Atletića.

Izložbu su priredili Zaklada otac Ante Gabrić, Hrvatski fotografski centar i Javna ustanova u kulturi »Zvonimir« Solin uz svesrdnu pomoć župe Gospe od Otoka u Solinu te pod pokroviteljstvom Veleposlanstva Indije.

Izložba je otvorena na svetkovinu sv. Petra i Pavla, a nazočnima su o samoj izložbi, njezinu projektnomu putu, ocu Anti Gabriću i Zakladi govorili Mario Matijević u ime Javne ustanove u kulturi »Zvonimir« Solin, Ivan Ugrin i Violeta Oršulić u ime Zaklade.

Solinjani su se izložbom prisjetili susreta s ocem Antom Gabrićem u solinskomu prasvetištu na Gospinu otoku

Uvodnim obraćanjem istaknuto je kako je jedan od temeljnih ciljeva ove izložbe buđenje istinskoga hodočasničkoga puta kojega je po hrvatskim svetištima diljem Domovine za svoga života prošao otac Ante Gabrić. Njegovi posjeti pak solinskomu prasvetišu još su živi u sjećanjima sudionika velike proslave jubilejâ Crkve u Hrvata godine 1976., a njegove propovijedi i poruke s Gospina Otoka danas više no ikad pozivaju na istinitost kršćanskoga življenja.

U ime Zaklade otac Ante Gabrić, o izložbi ali i drugim projektima govorili su Violeta Oršulić i Ivan Ugrin

Govoreći o samoj izložbi i autoru fotografija Ivan Ugrin je istaknuo kako je autor 1977. upoznao i fotografirao Majku Tereziju i oca Antu Gabrića u njihovim misijama u gradovima Kolkata i Maria Polli. Otada su se više puta sreli dok ih je pratio na njihovim putovanjima u Hrvatskoj i Indiji, dokumentirajući njihov rad i život u Hrvatskoj i Indiji. Atletić je vjerojatno fotograf koji je najčešće bio u mogućnosti dokumentirati njihov rad s bolesnim i siromašnim ljudima u njihovim misijama. Ugrin je nadalje zaključio kako je jedan od ciljeva same izložbe koja »hodočasti« po domovinskim svetištima i župama i upoznavanje javnosti s procesom beatifikacije oca Ante Gabrića.

Violeta Oršulić je pak upoznala nazočne s radom Zaklade koja je kao neprofitna organizacija osnovana s ciljem širenja pobožnosti prema Slugi Božjemu ocu Anti Gabriću, oživljavanju misijskih postaja koje je za svoga života i rada osnovao u Bengaliji, najsiromašnijemu dijelu Indije. Oršulić je nadalje istaknula kako je krajnji cilj ovoga djelovanja u misijskim postajama pružanje pomoći siromašnim obiteljima u obrazovanju njihove djece preko projekta kumstva »Palma«, a potom u osposobljavanju odraslih za život kroz revitalizaciju zanatskih radionica koje je za svoga života organizirao o. Ante. Obnovljena župna kuća u Mariapoliju uskoro će postati volonterski centar »Tamo gdje palme cvatu« kako bi se kroz volontiranja pomoglo misijskim postajama, Misionarkama ljubavi Majke Terezije u Kolkati i Mariapoliu te omogućilo dodatne vidove volontiranja u različitim projektima Zaklade.

Rodna pak kuća o. Ante Gabrića u Metkoviću u projektu koji Zaklada provodi s Družbom Isusovom postat će Spomen kuća, tematski muzej, te duhovni centar. Djelovanje Zaklade usmjereno je između ostaloga i uskomu povezivanju Hrvatske i Indije temeljenomu na onomu povijesnom podržavanju Gabrićevih misija domovinske i iseljene Hrvatske zaključila je Violeta Oršulić pozvavši na praćenje i podršku rada Zaklade, a sve s ciljem ispravnoga valoriziranja života i djela oca Ante Gabrića, velikoga zaštitnika i zagovornika.

Otac Ante Gabrić, Sluga Božji

Metković, 28. veljače 1915. – Kolkata, Indija, 20. listopada 1988.
Hrvatski katolički svećenik, isusovac, misionar.

Rođen je u Metkoviću kao osmo dijete Petra i Katarine Gabrić. Godine 1933. primljen je u isusovački novicijat, a u Zagrebu je nakon dvije godine izgovorio isusovačke redovničke zavjete. Studij filozofije polazio je do 1938. na sveučilištima u Italiji, a iste godine se vratio u Metković i objavio roditeljima da ide u Indiju. U zoru 10. listopada 1938. ukrcao se na parobrod u metkovskoj luci i otišao je kao misionar u Indiju. U misiji Bošonti, zaređen je za svećenika 1943. Posvećuje se misionarskom radu među hindusima, muslimanima i malobrojnim katolicima. Osnivao je male seoske škole, kapelice, zanatske škole i bolnice.

Posebno se brinuo za udovice hindusa koje su prognane iz društva, te je za njih osnovao dom, a djecu smješta u sirotišta. Pomagao je u gradnji koliba, nasipa i putova. Organizirao je prehranu školske djece. Nadarenu je djecu slao na dodatno školovanje. Osnovao je misijsku postaju »Maria Polli« u Kumrokhaliu s vjerskim, zdravstvenim i humanitarnim ustanovama. Osnovna škola u Kumrokhaliu danas nosi ime »Otac Ante Gabrić«. Za života je pokrstio na tisuće ljudi. Usko i često je surađivao s Majkom Terezom. Umro je 20. listopada 1988. u Kalkuti a pokopan je po svojoj želji u misijskoj postaji »Maria Polli«. Na sprovodu je bilo oko 20 000 katolika, muslimana i hindusa. Pokopan je sa šakom neretvanske zemlje iz Metkovića i s bočicom Jadranskog mora.

Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić otvorio je u 28. veljače 2015. u Zagrebu biskupijski postupak za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića, na dan 100. obljetnice njegova rođenja. U prigodnom je govoru kardinal podsjetio na riječi svete Majke Terezije, koje je 1978. godine izrekla u Metkoviću, rodnome gradu o. Gabrića: »…ljudi u Bengaliji su u ocu Gabriću dobili Isusa. Preko njega i od njega doznali su da ih dragi Bog ljubi. Oni su doznali da su naša braća i sestre…«

Zvonimir Atletić

Istaknuti hrvatski fotograf se veoma rano zanimao za fotografiju te je već 1976. tijekom studiranja na Akademiji dramskih umjetnosti odlučio da će mu fotografija biti profesija. Član je ULUPUH-a od 1982. te mu je status umjetnika (HZSU) dodijeljen 1988.

Njegove su fotografije objavljivane u sredstvima dnevnoga tiska i mnogim časopisima te snima za prospekte, kataloge, plakate, razglednice, kalendare i sl. Osamdesetih godina prati domaću i stranu modnu scenu. Snima kolekcije mnogih modnih kuća te modnih kreatora.

U suradnji s »Glasom koncila« i »Kršćanskom sadašnjosti« umjetničkim je fotografijama obogatio prijevode knjiga Phila Bosmansa, jednog od najprevođenijih kršćanskih duhovnih pisaca današnjice.

Davne 1977. upoznao je i fotografirao Majku Tereziju i oca Antu Gabrića u njihovim misijama u gradovima Kolkata i Maria Polli. Otada su se više puta sreli dok ih je pratio na njihovim putovanjima u Hrvatskoj i Indiji, dokumentirajući njihov rad i život u Hrvatskoj i Indiji. Atletić je vjerojatno fotograf koji je najčešće bio u mogućnosti dokumentirati njihov rad s bolesnim i siromašnim ljudima u njihovim misijama.

»Crnobijele fotografije Zvonimira Atletića ne govore tisuću riječi. One zapravo uopće ne govore. One su zaokružene u svetoj tišini, u tišini kojom otvaramo prostor našoj duši za komunikaciju s našim Stvoriteljem… Danas, u vrijeme nehumane brzine, stresa te stalnih udaraca sa svih strana, On traži pomoć od viteza ali ne s glasnim zvucima već šapćući: »Ne idi nigdje drugdje, ne ostavljaj me, ostani ovdje.« Atletićeve fotografije odgovaraju na ovaj poziv, nude nam pomoć bez ijedne riječi. Ostaju u nama koliko i sam život.« (Branimir Stanić)

SUSTAVNIM UVOĐENJEM NEPRIMJERENE TERMINOLOGIJE DO BRISANJA IDENTITETA SOLINSKOGA SVETIŠTA – Park-svetište Gospe od Otoka?

SOLINSKA KRONIKA 335, 15. srpnja 2022.
Piše: Mario MATIJEVIĆ

U najmanju je ruku začuđujuće kako gruda zemlje okružena hrvatskom rijekom krštenicom, na kojoj je hrvatska kraljica sagradila jednu od najstarijih crkava posvećenih Blaženoj Djevici Mariji, u kojoj su krunjeni i pokopani hrvatski kraljevi, na kojoj se rodilo hrvatsko kraljevstvo, kojom su hodili sveci i grešnici, pape i državnici… može biti nazivan parkom

Ponovna pojava neprimjerenoga izraza u javnome diskursu za jedno od najstarijih i najvažnijih prasvetišta Crkve u Hrvata Gospin otok u kojemu ga se u nekakvome natječaju naziva/svrstava u parkove ponovno pobuđuje pažnju i ukazuje na neka čudna kretanja u suvremenomu Solinu.

Zanimljivo je štoviše kako u našoj sekularnoj Domovini u kojoj je »vjera privatna stvar« upravo vjerski prostori, mjesta… vrlo brzo izgube epitet privatnoga.

Prije kojih desetak godina na sličnomu natječaju jedno od najstarijih Marijanskih svetišta Crkve u Hrvata, Prasvetište Gospe od otoka dobilo je nagradu kao najljepše uređeni park, a u posljednje se vrijeme eto priča ponavlja, osvrćući pažnju na margine, odnosno sada već namjeru iskrivljavanja stvarnosti.

Slabije upućeni poznavatelji terminologije lako će upisujući riječi u mrežne tražilice pronaći što su to svetišta.

Tako u tekstu kojega donosi profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu dr. sc. Vladimir Dugalić stoji kako su svetišta, posebice ona posvećena Blaženoj Djevici Mariji – »mjesta koja svjedoče osobitu prisutnost Marije u životu Crkve i sastavni su dio duhovne i kulturne baštine nekoga naroda, privilegirana mjesta gdje vjernici, željni učvrstiti svoju vjeru, traže susret s Bogom i Majkom Gospodinovom. U svetištima vjernici traže duhovnu utjehu te su svetišta oaze molitve, zavjeta, ali i mjesta duhovnoga obraćenja u kojima čovjek ponovno zadobiva svoj nutarnji duhovni mir. Uz svetišta razvija se tako bogat duhovni život te nastaju mnogi oblici pučke pobožnosti kao i opsežna molitvenička baština«.

Upisivanjem pak pojma »park« u mrežnu inačicu Hrvatske enciklopedije Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža dolazi se do slijedećega sadržaja:
»Park (engl. < starofranc. Parc < srednjovj. lat. parricus: ograđen prostor).
Prostor u prirodi s planski raspoređenom vegetacijom, stazama, vodenim površinama i motivima, građevnim konstrukcijama i skulpturama; perivoj (novogrč. Περιβόλι < grč. περίβολος: ograda; dvorište). Elementi kojima se oblikuju parkovi su bilje (drveće, grmlje, pokrivači tla – uglavnom trava, trajnice, sezonsko cvijeće) i različiti građevni materijali (pijesak, kamen, opeka, beton, zemlja, drvo i dr.). Sadržaji parka mogu biti odmorišta, umjetna jezera, fontane te specifični objekti (rozariji, alpinumi, pergole i dr.).«

Gledajući rečeno, u najmanju je ruku začuđujuće kako gruda zemlje okružena hrvatskom rijekom krštenicom, na kojoj je hrvatska kraljica sagradila jednu od najstarijih crkava posvećenih Blaženoj Djevici Mariji, u kojoj su krunjeni i pokopani hrvatski kraljevi, na kojoj se rodilo hrvatsko kraljevstvo, kojom su hodili sveci i grešnici, pape i državnici… može biti nazivan parkom.

Štoviše bi li bilo moguće svetišta Majke Božje Bistričke, Majke Božje Trsatske, Gospe od utočišta u Aljmašu, Majke Božje od Krasna ili Majke Božje Lurdske u Vepricu nazivati ili proglašavati parkom.

Međutim povijesna igra koja kao konačni cilj (možda ne namjerno) ima degradaciju samoga prasvetišta nije toliko novoga datuma, barem ne onoga od prije deset godina. Pokušaji pretvaranja Gospina otoka u park započeli su još prije nešto više od devedeset godina.

Prijedlog da se na Otoku uredi park uz ideju da se pored ušća Rike uredi hipodrom i aerodrom, javio se daleke godine 1929. u splitskome tisku. Žestoko su mu se suprotstavili Crkovinarstvo Gospe od Otoka sa župnikom don Matom Mihanovićem te arheolog don Frane Bulić, tadašnji predsjednik Hrvatskoga društva za istraživanje domaće povijesti »Bihać«.

Crkovinari Stipan Milišić, Duje Žižić, Andrija Sesartić i Mate Katić zajedno sa župnikom don Matom Mihanovićem 25. travnja 1930. pišu Općinskoj upravi: Ima jedna godina, da se po Splitskim novinam širi vjest, da bi Ta Ug. Ob. Uprava imala napraviti park perivoj na zemljištu Gospe od Otoka, vlasnosti ove župne crkve. U tomu nas je po prvi put osvjedočila službena odluka Te uprave 21/3 1930 br. 13.330 po kojoj se je uskratila dozvola crkovinarstvu, da gradi župni stan, jer da Obćina kani tu izvesti perivoj.
Dok s jedne strane hvalimo dobre namjere Te Ugl. Uprave, s druge strane ne možemo dopustiti, da na zemljištu eskluzino crkovnom bilo ko (…) bilo koji rad bez dozvole vlastnika. Ne samo to. Potpisani odlučno odbijaju, da se tu pravi park, ne radi parka kao takova, nego radi posljedica, koje nosi sobom park.
To se protivi svetosti mjesta. Tu je naša župna crkva svetište starodavno, tu naše pokopište, tu grobnice naših hrvatskih kraljeva, te ne smijemo dopustiti da se profanira jedno i drugo zabavištima svake vrsti. Iskustvo nam pokazuje, da gdje su parkovi, tu su i legla na žalost i nemorala. Pa da na tom mjestu, svetom i sa nacionalnog i vjerskog gledišta, dopustimo pravljenje parka, bili bi odgovorni i pred Bogom i pred narodom.
Stoga molimo, da se naš stav uzme u obzir i unapred primi na znanje da ne mislimo dopustiti nikomu da tu pravi bilo što, što bi se protivilo našim načelima.
Našom inicijativom cijeli Gospin otok zasadjen je uresnim stablima, tu ima za nas korisne livade oko osam vriti, crkva i pokopište u redu je držano, starine ljubomorno pažene i prema tome posjetiocim svetišta dosta, a za javno šetalište i zabavište Gospin Otok nije do sad bio pa neće ni u buduće.

Don Frane Bulić je Općinskoj upravi u Splitu poslao opširno pismo (objavio ga je i u zagrebačkom Obzoru) u kojem, između ostaloga, stoji: Kada je potpisani pročitao ovog dana člančić na str. 3. br 141., dneva 5. VI. 1929. g. mjesnoga »Novo Doba« pod naslovom: Sutrašnji Solin. Pitanje parka, aerodroma i hipodroma u Solinu, zavapio je prema onoj starinskoj izreci: nulla est insania, quam non dixerit vel scripserit, vel fecerit aliquis Spalatinorum, t.j. nema nikakove budalaštine, koju ne bi izrekao ili napisao ili počinio koji Spalatrin, ne Splićanin koji misli i prema tomu promišljeno radi, nego Spalatrinus, koji nepromišljeno misli, a još nepromišljenije radi. Ili ako pisac nije Splićanin, bacio se je u nepromišljenu rabotu, nepoznavajući ni Solin, ni što se od pet decenija u arheološkom i poljoprivrednom obziru u njemu učinilo, te naprosto sanja.
U gore navedenom člančiću zagovara se:
1. da se spasi romantičan otok Gospe od Otoka za budući veliki park Splita, na komu da bude podignut veliki perivoj;
2. da se u solinskom blatu podigne aerodrom;
3. da bi se u solinskom blatu uredilo jedno konjsko trkalište hipodrom – i to idealno izgradnjom dvaju širokih mostove preko rijeke Jader.
Zahvaliti je Bogu, da se napokon došlo do toga, da se misli na uredjenje solinske rijeke Jader, glede kojega je pitanja potpisani poslao bezbroj usmenih i pismenih poruka splitskoj općini od kojih četrdesetak godina i upozorivao na nepristojno stanje rijeke Jader osobito ispod Gospina mostića, koji vodi na Gospinu Livadu, gdje rijeka Jader leži tako, da se ne zna »utram i partem fluat«, kako je o drugoj rijeci napisao Julij Cezar, prvi namjesnik Dalmacije. (…) Nego glede Gospine Livade, koju bi se namjeravalo urediti za »Park«, pisac članka kao da ne zna, da je ona sva i sva, i gornji i donji dio, vlasništvo Crkve Solinske, da gornji dio dalo bi se samo u nekomu dijelu zašumiti, a da je donji, južni dio, sjenokoša, koja Crkvi rentira lijepog novca.
Potom don Frane spominje arheološka istraživanja na Otoku i otkriće starohrvatske trobrodne bazilike i natpisa kraljice Jelene te kaže da su tadašnje iskopine god. 1898. bile obustavljene zbog nestašice novčanih sredstava i dodaje: Svako dakle uplićanje bilo vlasti, bilo privatnika u Gospinu Livadu u Solinu, za ma bilo koju svrhu, ne bi se dalo opravdati ako nije dozvolom, privolom i potpisanoga društva »Bihaća«, koje naravski ići će na ruku svakomu, osobito kad se radi u korisne svrhe.

U ostatku svoga pisma don Frane raspravlja o uređenju korita Rike te o prijedlogu uređenja hipodroma i aerodroma (o tome ćemo nekom drugom prigodom) te na kraju, između ostaloga, moli vlasti da se u Solinu od kamena mosta dalje do izvora rijeke Jader ne poduzme nikakva u nikaku obziru promjena, osobito ne na Gospinoj Livadi, prije nego li Društvo »Bihać« bude saslušano, a to s obzirom na arheološka istraživanja od njega odavna početa i izvedena i ona koja se imaju još izvesti.

Čudnu igru je ponovno povijest zaigrala na Gospinu otoku. Pred gotovo jednoga stoljeća sa solinskim i splitskim srbofilnim političarima i velikosrpskom diktaturom zatim onom bezbožnom komunističkom, a danas nekom drugom.

Međutim zajednički je nedostatak svim »igračima« što zaboravljaju naime da Gospin otok i Prasvetište već čitavo tisućljeće ne pripada nikome doli Gospi, Blaženoj Djevici Mariji, Majci Božjoj.

Gospin otok je mjesto molitve i sakramenata, kontemplacije, hodočašćâ, suzâ i zavjetâ, obećanjâ i vjernosti, sveto tlo Crkve u Hrvata. Gospin otok je prasvetište, a ne park-svetište!

OTVORENA IZLOŽBA »SAKRALNA TEMATIKA JOZE KLJAKOVIĆA-USKRS« I PREDSTAVLJEN ŠESTI NASLOV IZ BIBLIOTEKE »JOZO KLJAKOVIĆ U TEKSTOVIMA DRUGIH AUTORA 1« – Desetljetni spomenik solinskomu velikanu

SOLINSKA KRONIKA 333, 15. svibnja 2022.
Piše: Mario MATIJEVIĆ
Fotografije: Jakov TEKLIĆ/katalog izložbe

Novim naslovom i priređenom izložbom obilježeno je i deset godina od pokretanja biblioteke kojoj je prvotni cilj revitalizacija njegova lika i djela. Solinska je manifestacija trebala ugostiti koncert s premijernim izvođenjem LADO-voga nosača zvuka »Veliko je sad veselje«, s hrvatskim tradicionalnim uskrsnim napjevima upravo u crkvi svetoga Martina u Vranjicu, pod freskama koje je oslikao Jozo Kljaković no zbog specifičnih društveno-političkih okolnosti projekt nije mogao biti izveden u ovome obliku

Svečanim otvorenjem izložbe »Sakralna tematika Joze Kljakovića-Uskrs« te predstavljanjem šestoga naslova u nizu Biblioteke »Jozo Kljaković« u solinskoj je Galeriji »Zvonimir« još jednom odana počast solinskomu velikanu, umjetniku, slikaru i piscu Jozi Kljakoviću. Novim naslovom i priređenom izložbom obilježeno je i deset godina od pokretanja biblioteke kojoj je prvotni cilj revitalizacija njegova lika i djela.

Godine 2012. Javna je ustanova u kulturi »Zvonimir« Solin na poticaj i u suradnji s prof. dr. sc. don Josipom Dukićem, predanim istraživačem i promicateljem, a u namjeri objavljivanja niza knjiga s tekstovima Joze Kljakovića pokrenula istoimenu biblioteku u sklopu vlastite nakladničke djelatnosti.

Desetogodišnji intenzivni rad na vrjednovanju Kljakovićeva stvaralaštva iz godine u godinu i iz projekta u projekt okuplja sve više različitih institucija i stručnjaka

Iako su brojni tekstovi o Kljakoviću svoje mjesto nalazili na stranicama mjesečnika Solinska kronika, koji gotovo tri desetljeća bilježi povijest solinske svakodnevice, kao i znanstvenoga časopisa za solinske teme »Tusculum«, inicijalni je cilj same biblioteke svakako bila svojevrsna revitalizacija lika i djela Joze Kljakovića u rodnomu Solinu, a upravo preko njegovih dosad ili neobjavljenih ili objavljenih, ali javnosti gotovo u potpunosti nepoznatih tekstova.

U temeljima solinske kulture

Zvonimirova djelatnost od samih je početaka bila usmjerena prema Kljakoviću kao jednomu od najvećih potomaka solinske loze. Tako je upravo u Galeriji »Zvonimir« 1996. održana prva izložba Kljakovićevih djela u samostalnoj Hrvatskoj te je uz kontinuirana gostovanja njegovih slika na tematskim izložbama u Solinu i o Solinu, godine 2012. izložbom njegovih nepoznatih i novopronađenih djela u Solinu Kljaković dobio »novi život«.

Izuzetan trud pojedinaca, a zatim i ustanovâ u revitalizaciji Kljakovićeva lika i djela, ponajprije u rodnomu Solinu pratila je nažalost i druga strana medalje.

Naime Kljakovićeva je bista koja je u samomu središtu Solina postavljena uoči Dana Grada i blagdana Male Gospe u rujnu 1996., nakon 12 godina vandalizirana i bačena u obližnju rijeku, da bi konačno nakon ponovnoga postavljanja i vandaliziranja ovaj spomenik solinskomu velikanu svoje mjesto našao u Domu »Zvonimir«. Ovakav specifičan odnos prema Jozi Kljakoviću bio je dodatni poticaj u aktualiziranju i promicanju njegova života i djela.

Novim naslovom i priređenom izložbom obilježeno je i deset godina od pokretanja biblioteke kojoj je prvotni cilj revitalizacija lika i djela Joze Kljakovića

Priređivanjem ove izložbe kao i nove publikacije u nizu Biblioteke »Jozo Kljaković« predano surađujući s prof. dr. sc. don Josipom Dukićem i Lidijom Fištrek iz Memorijalne zbirke Jozo Kljaković, Jozin rodni grad već čitavo desetljeće ustraje na pravcu povijesnoga oduživanja svomu velikanu.

Pokretanje biblioteke »Jozo Kljaković«

Pisani spomenici podignuti Kljakoviću započeli su knjigom »Libar moga života«. Riječ je o inicijalnoj publikaciji u spomenutomu nizu od svojih 150 stranica A5 formata sadržaj koje je podijeljen u tri zasebne, logički i kronološki poredane cjeline. Knjigu je prof. dr. sc. don Josip Dukić opremio i popisom stranih i manje poznatih riječi, kratkim životopisom Joze Kljakovića te popisom izabrane literature.

Knjiga je svojevrsni nastavak, logični slijed Kljakovićevih dotad poznatih i od strane Matice hrvatske objavljenih publikacija (»U suvremenom kaosu« 1992. i »Krvavi val« 2011.). Riječ je o rukopisu jedne od neobjavljenih knjiga, a koji se nakon Jozine smrti sačuvao kod njegova brata Živka, koji je također bio slikar. Kako priređivač i urednik J. Dukić napominje u uvodnomu dijelu knjiga je naslovljena »Libar moga života« upravo prema podatcima pronađenima u jednomu pismu između Vinka Nikolića i Joze Kljakovića, a koje se čuva u arhivu Papinskoga hrvatskog zavoda svetoga Jeronima.

Knjiga zbog svoga memoarskoga stila nalikuje prvoj knjizi »U suvremenom kaosu«, te ju se može prepoznati i kao svojevrsnu »reviziju« ovoga djela, ali koje je produbljivanjem i davanjem novih detalja u nekim dijelovima dodatno pojasnio.

Za nas Solinjane ova je knjiga i posebno emotivno štivo jer u njoj Kljaković kroz detaljno opisivanje svojega djetinjstva i rane mladosti, života u Solinu i školovanja u Splitu donosi mnoštvo opisa solinskoga kraja, društva i ljudi koji su gotovo pa u potpunosti nestali prevelikom industrijalizacijom, ogromnim prilivom stanovništva pa čak i nasilnim gubljenjem onoga izvorno »Solinskoga«.

»Dalmatinske teme« objavljene godine 2013. logični su nastavak priče započete objavljivanjem Kljakovićeva rukopisa u knjizi »Libar moga života«. Osim naime autorovih autobiografskih radova priređivač prof. dr. sc. don Josip Dukić u šezdesetak je Kljakovićevih članaka, eseja i polemika objavljenih u različitim novinama, a koji se čuvaju u arhivu Papinskoga hrvatskoga zavoda svetog Jeronima u Rimu, prepoznao materijal za tematsko formiranje novih publikacija.

»Dalmatinske teme« tako sabiru osam Kljakovićevih članaka objavljenih u razdoblju od 1948. do godine 1962., a poredane su svojevrsnim kronološkim redom, odnosno po redoslijedu objavljivanja u izvornim novinama i revijama. S obzirom da članci obrađuju teme, osobe i događaje iz Dalmacije, logično je bilo da priređivač knjizi udjeli i takav naslov.

»Dalmatinske teme« obrađuju pitanje Hrvatske u poratnom turobnom vremenu, tri eseja o velikom Kljakovićevom prijatelju i supatniku Ivanu Meštroviću, članak o čovjeku koji je Jozu prepoznao i usmjerio »Sjećanje na don Franu Bulića«, a u povodu dvadesete godišnjice njegove smrti. »Split i splitski umjetnici« te »Spomen-crkva u Biskupiji« značajni su zbog svjedočanstva jednoga vremena, društva i stanja uma grada Splita, kao i svih todobnih društvenih okolnosti u okolici Knina.

Knjiga posvećena hrvatskome mučeniku, kardinalu Alojziju Stepincu »Čovjek bez maske« treća je u nizu i čini dotadašnju srž, pa čak i okosnicu Kljakovićeva literarnoga stvaralaštva. Isključivo subjektivno govoreći, upravo u Kljakovićevim prilozima ukoričenima u ovoj publikaciji do potpunoga izražaja je došla sva njegova filozofska, teološka, humanistička misao izražena posebnim, kljakovićevskim leksikom.

Štoviše upravo u osobi kardinala Alojzija Stepinca, velikog Kljakovićeva prijatelja i uzora, najsažetije, najsnažnije i najočitije je utjelovljena borba čovjeka, pojedinca protiv bezumnosti raznih »izama« jednoga vremena. Borba za čovjeka, čovještvo i čovječanstvo koju su čitav svoj život vodili i Kljaković i Meštrović, Maček i brojni drugi velikani hrvatskoga naroda.

Knjiga sadrži trinaest tematskih članaka objavljenih u razdoblju od 1947. do 1961., a prethodi im Kljakovićev predgovor koji je priređivač don Josip Dukić pronašao u arhivu Papinskoga hrvatskoga zavoda svetoga Jeronima u Rimu. Kljaković je u ovoj knjizi na poseban način pokazao hrabrost pravovremeno i na pravim mjestima pišući o komunistima, Josipu Brozu Titu, partizanima, ustašama, Anti Paveliću, Srbima i Jugoslavenima. Sva njegova pronicljivost, aktualnost pa čak i proroštvo dolaze do izražaja u tekstovima o hrvatsko-srpskim odnosima i ćirilici.

»Političke teme i tekstovi« knjiga je koja na 142 stranice donosi četrnaest Kljakovićevih članaka objavljenih od godine 1953. do 1963., a koje je pak napisao u Buenos Airesu i Rimu. Svi su članci objavljeni u nezavisnom tjedniku iseljenih Hrvata u Kanadi »Hrvatski glas«. Neobjavljeni tipkopis (uz Kljakovićeve rukom pisane intervencije) »Crveni pelivan« J. Dukić je pronašao u vatikanskomu Arhivu. Tekstovi u ovoj knjizi također su izuzetno aktualni te snažno ocrtavaju politički profil Joze Kljakovića, kao takvi kako ističe priređivač velik su i važan doprinos u rasvjetljavanju jednoga od najslabije istraženih razdoblja Kljakovićeva života, razdoblja u kojemu se odigrala njegova politička pustolovina od jugoslavenskog unitarista i nacionalista do osviještenog i umjerenog hrvatskog nacionalista.

»Perturbatori javnoga poretka« predzadnja je knjiga objavljena godine 2018. Ona na 175 stranica objedinjuje čak 16 članaka napisanih u razdoblju od 1948. do 1963. godine. Pet je članaka izvorno sačuvano u tiskanomu obliku, dva u rukopisu i čak devet u tipkopisu te za dvije potonje grupe priređivaču nije poznato jesu li bile ranije objavljenje. Članci u ovoj knjizi iznose vrlo mučne teme koje su Kljakovića pretvorile u hrabrog polemičara, vrlo jasnih uvjerenja koja su ga na kraju stajala uskrate zasluženoga priznanja, ali i samoga zdravlja. Štoviše upravo je priprema ove knjige »stavila točku na i« u raspravama o autentičnosti, izvornosti Kljakovićevih članaka.

Nepresušan izvor Kljakovićeva stvaralaštva

Kljakovićev je jezični stil u svim knjigama identičan. Jednostavan, pitak s kratkim rečenicama, jezgrovit, a opet često obogaćen podužim rečeničnim izrazima. Leksik je tipičan todobni poslijeratni, nerijetko obogaćen brojnim anglizmima i talijanizmima ovisno o adresatima kojima i temama o kojima piše. Na isti način na koji Kljaković slika ulja i slaže mozaike kompozicijski slaže i svoj tekst, nerijetko romantičarski opisujući prirodu, krajobraze i društvo, a portretistički duboko i detaljno pojedinca, osobu. Nerijetko pisac Kljaković poseže i za cinizmom u kojemu je najsnažnije za čitava života ostalo živjeti ono njegovo izvorno »Solinsko«.

Tekstovi pisca Kljakovića snažno su određeni kršćanskim egzistencijalizmom i personalizmom, filozofskim usmjerenjima i tokovima tipičnima za postratno europsko humanističko društvo. Nerijetko se u njegovim rečeničnim formulacijama, stavovima, moralnim i vjerski načelima može prepoznati utjecaj istinskog filozofskog izričaja kršćanskoga humanizma. Kljaković se doista svojom političkom filozofijom na tragu kršćanskih egzistencijalista građanskomu individualističkomu društvu te totalitarnim kolektivističkim društvima (fašizmu, nacizmu i komunizmu) suprotstavlja personalističkim, komunitarnim i pluralističkm društvom. Društvom koje je duboko nadahnuto kršćanskim poimanjem osobe, zajedništva i solidarnosti.

Kljakovićev politički put kretao se od jugoslavenskog unitarizma i nacionalizma do osviještenoga i umjerenoga hrvatskog nacionalizma. Njegovi tekstovi obiluju izričitim odbijanjem pa čak i zgražanjem nad svakim onim »izmom« koji je obilježio ljudsko društvo, a koji su nažalost snažno otpečatili i njegov život. On je za čitava svoga života uz veliku naklonost nacionalne opcije Hrvatske seljačke stranke predvođene Vlatkom Mačekom, uvijek bio i ostalo socijalno osviješten.

Prva od dvije publikacije Kljakovića u tekstovima drugih autora

Obilježavajući mali jubilej, deset godina od pokretanja Biblioteke »Jozo Kljaković« priređivanjem novoga naslova u nizu nastavljen je intenzivni rad na revitalizaciji Kljakovićeva djela ovom prigodom kroz okupljanje i objavljivanje tekstova koje su o Jozinom životu i radu pisali njegovi suvremenici, bilo da je riječ o povijesno umjetničkom ili društveno političkom gledištu.

Knjiga naslovljena »Jozo Kljaković u tekstovima drugih autora 1« na 175 stranica obuhvaća 19 tekstova, a koje potpisuju Kljakovićevi suvremenici, kolege, prijatelji, todobni istaknuti intelektualci Josip Bašić, Antun Bonifačić, Pavao Butorac, Stjepan Gaži, Stjepan Lacković, Ivan Lendić, Ivan Meštrović, Franjo Nevistić, Vjekoslav Paver, Bogdan Radica, Ivo Šrepel i Viktor Vida.

Članci u knjizi poredani su po redoslijedu njihova objavljivanja od članaka iz »Hrvatske straže« 1938. pa sve do »Hrvatskoga glasa« iz 1953. Devet prvih članaka posvećeno je Kljakovićevu likovnomu stvaralaštvu od njegovih uradaka u dobrotskoj crkvi sv. Eustahija do razmatranja o religioznim motivima u umjetnosti Joze Kljakovića i Ivana Meštrovića.

Osim što članci donose jedinstven todobni uvid u Kljakovićevo stvaralaštvo nemjerljiva je njihova vrijednost u današnjemu svjetlu. Naime analiza Kljakovićevih djela, kombinacija stručnoga pojmovlja s bogatstvom povjesničarsko-umjetničkoga leksika za današnje je prilike jedinstven primjer pristupanja i promatranja umjetničkoga stvaralaštva, a koje ponajprije nosi pedagoške i kulturno formativne vrijednosti.

Deset idućih članaka najnovije publikacije pažnju usmjerava na Kljakovićev spisateljski rad kao i njegov utjecaj na društveno-političke prilike počevši s člankom Viktora Vide o Kljakovićevoj knjizi »U suvremenom kaosu« pa sve do članka Josipa Bašića o Kljakovićevoj knjizi i drugim temama.

Jednako stručan i sveobuhvatan pristup Kljakovićevu stvaralaštvu i radu na ovomu polju zastupljen je i odabiru članaka u drugomu dijelu nove publikacije čime su priređivači uspjeli uspostaviti ravnovjesje i razbistriti objektivnost prikazivanja sveoubuhvatnosti humanističkoga stvaralaštva Joze Kljakovića, a prepoznajući ga u konačnici kao jednoga od nositelja suvremene hrvatske nacionalne kulture.

Najavljeni nastavak ove publikacije obuhvaćat će članke o Kljakoviću koji su nastali nakon godine 1953., nakon njegove smrti pa sve do najnovijega vremena.

Zadnja publikacija tako je još jedno u nizu svjedočanstava kako je slikar, scenograf, pisac Jozo Kljaković duboko svom umjetničkom, leksičkom, filozofsko-teološkom i političkom smislu bio i ostao uvjereni i nepokolebljivi humanist.

Četvrta izložba Kljakovićevih djela u rodnomu Solinu

Izložba pak »Sakralna tematika Joze Kljakovića-Uskrs« rezultat je dugogodišnje suradnje solinskoga »Zvonimira« i Memorijalne zbirke Jozo Kljaković iz Zagreba, a za njezino solinsko priređivanje su zaslužni Lidija Fištrek, voditeljica Zbirke i Mario Matijević iz Solinskoga »Zvonimira«.

Nakon izložbe »Scenografija Joze Kljakovića za Dubrovački diptihon i Dubravku« 2019. druga je to izložba priređena u suradnji s Memorijalnom zbirkom i njezinom voditeljicom Fištrek, a ukupno četvrta Kljakovićeva izložba u solinskomu »Zvonimiru«.

Sedam Kljakovićevih crteža iz fundusa zagrebačke Memorijalne zbirke najizvrsniji su primjer umjetnikova stvaralaštva duboko obilježenoga i prožetoga sakralnom tematikom, a sama realizacija izložbe u vazmenomu vremenu dodatni je izraz simboličnoga govora Kljakovićeva stvaralaštva.

Crteži koji uprizoruju scene iz Kristova javnoga djelovanja, od propovijedanja i Posljednje večere, preko Razapinjanja, Skidanja s križa, Mrtvoga Krista na odru do dvaju crteža Kristova uskrsnuća na najizvrsniji su način u slikarevu rodnomu Solinu »progovorili« o pečatu kršćanskoga Uskrsa u temeljima lokalne i nacionalne kulture.

Suzvučje najnovije publikacije i priređene izložbe tim je snažnije što su na istoj doneseni Kljakovićevi crteži, studije za neka od uljâ na platnu koja se nalaze u Zavodu svetoga Jeronima u Rimu. Upravo su se razni autori, pišući članke o Kljakovićevu stvaralaštvu, a koji su doneseni u najnovijoj publikaciji, osvrtali na ta njegova djela. Ivan Lendić tako pišući o Kljakovićevu prikazivanju Krista ističe kako je kroz ova njegova djela moguće pratiti Kristovo lice, koje u ranijim fazama njegova stvaralaštva, »nosi tragove duboke sjete« dok je Krist u njegovoj zrelijoj fazi »usklađen i produhovljen u najvećoj mjeri«.

Konačno govoreći crteži Joze Kljakovića doista predočuju faze stvaralaštva kroz koje je osobno prolazio, a koje je donosio raznovrsnim materijalom svjetovnih i crkvenih tema u dužem vremenskom razdoblju.

Izložba »Sakralna tematika Joze Kljakovića-Uskrs« četvrta je izložba njegovih djela u solinskoj galeriji »Zvonimir«

– Od art dècoa do otvorenoga divljenja klasici, odnosno talijanskoj renesansi kojom se Kljaković dugo inspirirao svi crteži Joze Kljakovića prikazuju vještinu odličnoga crtača. Kljakovićev uzor u crtanju, njemački slikar Albrecht Dürer, ostavio je izrazit pečat na njegov rad. Način prikazivanja tonusa mišića, oblikovanje silueta, kao i vješta uporaba tehnike »chiaroscuro« na crtežima odražava dürerovski majstorski izričaj. Biblijska tematika Uskrsnuća na odabranim crtežima vrijedan je dio Kljakovićeva opusa koji se nalazi u fundusu Memorijalne zbirke – zaključuje Lidija Fištrek u tekstu kataloga izložbe.

Bogatstvo projekta i (propuštena) prilika

Obilježavanje desete godišnjice pokretanja Biblioteke Jozo Kljaković uz izložbu i novu publikaciju u samomu je početku bilo osmišljeno u većem opsegu, uključujući doprinos više (međunarodnih) institucija, a uz financijsku i organizacijsku potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, Grada Zagreba i Grada Solina te Turističke zajednice grada Solina.

Čitavi je projekt naime kako su naglasili organizatori trebao uključivati i koncert Ansambla narodnih plesova i pjesama Hrvatske LADO. Točnije solinska je manifestacija trebala ugostiti koncert s premijernim izvođenjem LADO-voga nosača zvuka »Veliko je sad veselje«, s hrvatskim tradicionalnim uskrsnim napjevima upravo u crkvi svetoga Martina u Vranjicu, pod freskama koje je oslikao Jozo Kljaković.

Štoviše održavanje ovoga koncerta u vranjičkoj crkvi trebalo je biti dodatni poticaj u prijeko potrebnoj zaštiti i restauraciji rapidno propadajućih Kljakovićevih freski. Nažalost zbog specifičnih društveno-političkih okolnosti jedinstveni koncert je otkazan, a gostovanje čitavoga projekta u rimskomu Zavodu svetoga Jeronima, u kojemu je Jozo Kljaković boravio i stvarao veliki dio svoga života, odgođeno je za stabilnija društveno-politička vremena.

SOLINSKE ULICE – POGLED KROZ SJEĆANJA I SADAŠNJOST – Ulica suvremenog grada s grobljem baštine

SOLINSKA KRONIKA 331, 15. ožujka 2022.

Piše: Branko GRGIĆ BARKOV
Fotografije: Jakov TEKLIĆ, vmgs.hr

Tri velike prometnice koje dijele i povezuju Solin uzdužno, nose značajna imena: jugoistočna Marulićeva, središnja Zvonimirova i sjeverozapadna Radićeva, poprečno ih povezuje Ulica dr. Franje Tuđmana. Zaista odabrani nazivi sažeto povezuju razdoblja naše državnosti i korijene kulture. Fizički su nastale u različitim vremenima i na različite načine

Imajući u vidu prethodno spominjane ulice, ova je ulica nastankom najnovija. Počinje na Meterizama i završava kod Vidovića mosta. Iako je nedavnim preimenovanjem njezin dio od Meteriza do Glavičina – pogona Coca cole dobio ime ulice grada Heroja taj naziv izgleda nije još zaživio.

Na zračnoj fotografiji Solina iz 1934. u dnu se vidi trasa nekadašnje Feratine, a na kojoj je s vremenom formirala današnja Ulica

Gotovo u čitavoj svojoj dužini položena je preko trase nekadašnje električne željeznice – Feratine – koja je prevozila pakirani cement iz tvornice u Majdanu do luke u Vranjicu. Stoga su i njezini tehnički elementi, npr. Radijus zakrivljenosti kolnika neprikladni i nedovoljni za današnji promet.

Ovo se prvenstveno odnosi na zadnju polovicu prometnice jer se po uređenosti može tako i podijeliti. Naime njena prva polovica, počevši od Meteriza do istočnog ulaza u prostor Coca Cole je široka ulica, dobro uređena s obostranim nogostupima (prekinutim ili suženim na dva mjesta), rotorom, pješačkim prijelazima i označena semaforizacijom za potrebe pješaka i vozača.

Ulica neprikladna grada i imena koje nosi

Drugi dio ulice (može se reći i ceste) je neprikladan i doslovno jadan. Ima dijelova, primjerice uz Dvorine i nekadašnju drobilicu kamena, koji su toliko uski da se dva vozila u prometu ne mogu mimoići. Za pješake je opasna čitava dionica jer na njoj uopće ne postoji nogostup. Ne postoji ni srednje obilježena traka na kolniku , a prometnica je dvosmjerna. Nadalje ne postoje niti znakovi upozorenja na opasne zavoje od 90º i slabe vidljivosti. Može se dakle postaviti pitanje što ova cesta u konačnici ima?

Fotografija tvornice u Majdanu i trasa Feratine uz Ljubince

Ima asfaltni sloj položen preko nekadašnje podloge za tračnice Feratine. Ima dobru rasvjetu što je iznenađujuće za ovakvo stanje ceste.

Ukoliko se ovim primjedbama nadoda oštećenja na zapadnomu rubu nasipa koja su nastala uslijed proširivanja ulaza na privatne parcele koje se nalaze na razini ispod prometne površine, zaključuje se kako je netko odlučio uz što manje financijskih sredstava i u što kraće vrijeme omogućiti prometovanje ovom lokalnom cestom.

Međutim objektivno govoreći ovaj nered predugo traje. Nedavno se tako, i to u više prigoda čulo da je uređenje prometnice predviđeno u skorašnje vrijeme i prema projektnoj dokumentaciji.
Dobro je ako je istinito, jer ova ulica-cesta zaslužuje najveću pažnju u Solinu.

Prometna kralježnica jugoistočnih naselja i opasni zidovi

Ponajprije stoga što je u prometnomu cilju preuzela prvenstvo pri dolasku u gradsko središte iz jugoistočnih naselja Japirko, Bašini, Mravinci, Majdan i to iz pravca Splita, Vranjica, Sv. Kaja, Rupatine.

Dvosmjerna je i povezuje vrlo bitne sadržaje poredane uza nju; veliki trgovački centar, specijalizirane trgovine, prasvetište na Gospinu Otoku, Staro i Novo groblje, budući objekt Turističke zajednice, luksuzne hotele, teniske terene, školu, sportsku dvoranu.

Zaista impozantan zbroj svakidašnjih potreba u životu građana i posjetitelja Solina. Stoga ju je neophodno u čitavoj dužini do samoga kraja urediti prema suvremenim standardima korištenja ulica i pritom ju neprestano održavati na svim razinama.

Nedopustivo je nadalje da se još uvijek nije riješio spor između vlasnika stambenog objekta koji prekida normalnu širinu nogostupa i zaduženih za ovu cestu.

Ističem nadalje visoke potporne zidove kod teniskih igrališta koji izgledaju poprilično prijeteće s obzirom na mogućnost napinjanja i popuštanja zbog bočnoga dijagrama sila pritiska na unutrašnje plohe zidova. Ukoliko već ne postoje potrebno je odmah ugraditi kontrolne točke za geodetsku kontrolu pomaka. Prije nego bude kasno!

Ulica je nedavno obogaćena i učinkovitim kružnim tokom

Nasuprot ovih zidova je pak nezavršena dionica nogostupa koja zahtjeva izradu podgradnog zida kojim će se pak nogostup proširiti i omogućiti pješacima neometano kretanje ovom dionicom bez nelagode prijetećih zidova i skakutanja po kolniku i rubnjaku nogostupa.

Otkrivena pa »sačuvana« baština

Ova velika ulica-cesta uza se vezuje značajne arheološke lokalitete – nalazišta novijeg doba. Područje Glavičina je odavno poznato. Nedavno je pak izgradnja velikog trgovačkog centra na Smiljanovcu otkrila veliko antičko groblje, dio jugoistočne salonitanske nekropole.

Najnovija istraživanja na Bugarevu iznijela su na svijetlo dana vrlo bogato nalazište grobova, gradskih zidina i temeljnih konstrukcija iz antičkoga vremena koje još treba pomno ispitati, valorizirati i nadam se zaštititi.

Najnovija istraživanja na Bugarevu iznijela su na svijetlo dana vrlo bogato nalazište

Zaštititi kako bi ostali vidljivi i svjedočili životu i postojanju velike Salone jer nažalost današnji interesi razvoja sve to zatiru. Nigdje se tako prošlost ne devastira kao ovdje.

Asfalt, beton, rušenja, ceste i zgrade sve prekrivaju. Vrijedni pokretni predmeti se odnose na druga mjesta jer Solin i dandanas nema prikladan prostor makar za privremeno i/li prigodno izlaganje.

Mnogo ih je koji su omogućili ovakvu sudbinu svih nalazišta i lokaliteta kako onih antičkih tako i kasnijih. Za ilustraciju svoje tvrdnje navodim gradnju stambene zgrade na nedavno otkrivenim ostatcima uz starokršćansku baziliku u Tuđmanovoj ulici.

Kao da je ova skromna arhitektura današnjih stambenih zgrada vrjednija od ovih nalazišta. Loši smo baštinici.

Potporni zidovi kod teniskih igrališta opasno su napuknuli i nagnuli se prema prometnici

Na potporne zidove je potrebno odmah ugraditi kontrolne točke za geodetsku kontrolu pomaka

Novi broj Solinske Kronike

posljednji broj solinske kronike

Pratite nas

   Facebook

   RSS

   Newsletter

Zvonimir Solin Newsletter

Najvažnije vijesti u vašem email sandučiću