SOLINSKE ULICE – POGLED KROZ SJEĆANJA I SADAŠNJOST – Ulica suvremenog grada s grobljem baštine

SOLINSKA KRONIKA 331, 15. ožujka 2022.

Piše: Branko GRGIĆ BARKOV
Fotografije: Jakov TEKLIĆ, vmgs.hr

Tri velike prometnice koje dijele i povezuju Solin uzdužno, nose značajna imena: jugoistočna Marulićeva, središnja Zvonimirova i sjeverozapadna Radićeva, poprečno ih povezuje Ulica dr. Franje Tuđmana. Zaista odabrani nazivi sažeto povezuju razdoblja naše državnosti i korijene kulture. Fizički su nastale u različitim vremenima i na različite načine

Imajući u vidu prethodno spominjane ulice, ova je ulica nastankom najnovija. Počinje na Meterizama i završava kod Vidovića mosta. Iako je nedavnim preimenovanjem njezin dio od Meteriza do Glavičina – pogona Coca cole dobio ime ulice grada Heroja taj naziv izgleda nije još zaživio.

Na zračnoj fotografiji Solina iz 1934. u dnu se vidi trasa nekadašnje Feratine, a na kojoj je s vremenom formirala današnja Ulica

Gotovo u čitavoj svojoj dužini položena je preko trase nekadašnje električne željeznice – Feratine – koja je prevozila pakirani cement iz tvornice u Majdanu do luke u Vranjicu. Stoga su i njezini tehnički elementi, npr. Radijus zakrivljenosti kolnika neprikladni i nedovoljni za današnji promet.

Ovo se prvenstveno odnosi na zadnju polovicu prometnice jer se po uređenosti može tako i podijeliti. Naime njena prva polovica, počevši od Meteriza do istočnog ulaza u prostor Coca Cole je široka ulica, dobro uređena s obostranim nogostupima (prekinutim ili suženim na dva mjesta), rotorom, pješačkim prijelazima i označena semaforizacijom za potrebe pješaka i vozača.

Ulica neprikladna grada i imena koje nosi

Drugi dio ulice (može se reći i ceste) je neprikladan i doslovno jadan. Ima dijelova, primjerice uz Dvorine i nekadašnju drobilicu kamena, koji su toliko uski da se dva vozila u prometu ne mogu mimoići. Za pješake je opasna čitava dionica jer na njoj uopće ne postoji nogostup. Ne postoji ni srednje obilježena traka na kolniku , a prometnica je dvosmjerna. Nadalje ne postoje niti znakovi upozorenja na opasne zavoje od 90º i slabe vidljivosti. Može se dakle postaviti pitanje što ova cesta u konačnici ima?

Fotografija tvornice u Majdanu i trasa Feratine uz Ljubince

Ima asfaltni sloj položen preko nekadašnje podloge za tračnice Feratine. Ima dobru rasvjetu što je iznenađujuće za ovakvo stanje ceste.

Ukoliko se ovim primjedbama nadoda oštećenja na zapadnomu rubu nasipa koja su nastala uslijed proširivanja ulaza na privatne parcele koje se nalaze na razini ispod prometne površine, zaključuje se kako je netko odlučio uz što manje financijskih sredstava i u što kraće vrijeme omogućiti prometovanje ovom lokalnom cestom.

Međutim objektivno govoreći ovaj nered predugo traje. Nedavno se tako, i to u više prigoda čulo da je uređenje prometnice predviđeno u skorašnje vrijeme i prema projektnoj dokumentaciji.
Dobro je ako je istinito, jer ova ulica-cesta zaslužuje najveću pažnju u Solinu.

Prometna kralježnica jugoistočnih naselja i opasni zidovi

Ponajprije stoga što je u prometnomu cilju preuzela prvenstvo pri dolasku u gradsko središte iz jugoistočnih naselja Japirko, Bašini, Mravinci, Majdan i to iz pravca Splita, Vranjica, Sv. Kaja, Rupatine.

Dvosmjerna je i povezuje vrlo bitne sadržaje poredane uza nju; veliki trgovački centar, specijalizirane trgovine, prasvetište na Gospinu Otoku, Staro i Novo groblje, budući objekt Turističke zajednice, luksuzne hotele, teniske terene, školu, sportsku dvoranu.

Zaista impozantan zbroj svakidašnjih potreba u životu građana i posjetitelja Solina. Stoga ju je neophodno u čitavoj dužini do samoga kraja urediti prema suvremenim standardima korištenja ulica i pritom ju neprestano održavati na svim razinama.

Nedopustivo je nadalje da se još uvijek nije riješio spor između vlasnika stambenog objekta koji prekida normalnu širinu nogostupa i zaduženih za ovu cestu.

Ističem nadalje visoke potporne zidove kod teniskih igrališta koji izgledaju poprilično prijeteće s obzirom na mogućnost napinjanja i popuštanja zbog bočnoga dijagrama sila pritiska na unutrašnje plohe zidova. Ukoliko već ne postoje potrebno je odmah ugraditi kontrolne točke za geodetsku kontrolu pomaka. Prije nego bude kasno!

Ulica je nedavno obogaćena i učinkovitim kružnim tokom

Nasuprot ovih zidova je pak nezavršena dionica nogostupa koja zahtjeva izradu podgradnog zida kojim će se pak nogostup proširiti i omogućiti pješacima neometano kretanje ovom dionicom bez nelagode prijetećih zidova i skakutanja po kolniku i rubnjaku nogostupa.

Otkrivena pa »sačuvana« baština

Ova velika ulica-cesta uza se vezuje značajne arheološke lokalitete – nalazišta novijeg doba. Područje Glavičina je odavno poznato. Nedavno je pak izgradnja velikog trgovačkog centra na Smiljanovcu otkrila veliko antičko groblje, dio jugoistočne salonitanske nekropole.

Najnovija istraživanja na Bugarevu iznijela su na svijetlo dana vrlo bogato nalazište grobova, gradskih zidina i temeljnih konstrukcija iz antičkoga vremena koje još treba pomno ispitati, valorizirati i nadam se zaštititi.

Najnovija istraživanja na Bugarevu iznijela su na svijetlo dana vrlo bogato nalazište

Zaštititi kako bi ostali vidljivi i svjedočili životu i postojanju velike Salone jer nažalost današnji interesi razvoja sve to zatiru. Nigdje se tako prošlost ne devastira kao ovdje.

Asfalt, beton, rušenja, ceste i zgrade sve prekrivaju. Vrijedni pokretni predmeti se odnose na druga mjesta jer Solin i dandanas nema prikladan prostor makar za privremeno i/li prigodno izlaganje.

Mnogo ih je koji su omogućili ovakvu sudbinu svih nalazišta i lokaliteta kako onih antičkih tako i kasnijih. Za ilustraciju svoje tvrdnje navodim gradnju stambene zgrade na nedavno otkrivenim ostatcima uz starokršćansku baziliku u Tuđmanovoj ulici.

Kao da je ova skromna arhitektura današnjih stambenih zgrada vrjednija od ovih nalazišta. Loši smo baštinici.

Potporni zidovi kod teniskih igrališta opasno su napuknuli i nagnuli se prema prometnici
Na potporne zidove je potrebno odmah ugraditi kontrolne točke za geodetsku kontrolu pomaka

IZ TISKA IZIŠAO I PREDSTAVLJEN ČETRNAESTI SVEZAK ČASOPISA ZA SOLINSKE TEME »TUSCULUM« – Prema dubinama znanstvenih vodâ

SOLINSKA KRONIKA 331, 15. ožujka 2022.

Piše: Mario MATIJEVIĆ

Četrnaesti svezak na 222 stranice donosi deset priloga koje potpisuje 12 autora od kojih su dva inozemna autora te je jedan prilog izvorno na engleskomu jeziku. Osam je izvornih znanstvenih radova i dva su pregledna, pet ih je s područja arheologije, a četiri s područja lokalne povijesti te jedan s područja povijesti Crkvene glazbe

Četrnaesti svezak Časopisa za solinske teme – Tusculum predstavljen je 22. veljače u velikoj galeriji nakladnika časopisa, solinske Javne ustanove u kulturi »Zvonimir«.

Iako tiskan koncem 2021. zadnji je svezak zbog epidemiološke situacije predstavljen s manjim vremenskim odmakom, ali ipak uz zadovoljstvo nazočnih imajući u vidu da je i 13. broj predstavljen isključivo virtualno.

Solinske su teme okupljene u ovomu svesku nazočnima približili ovogodišnji predstavljači Ivan Alduk, diplomirani arheolog, Pročelnik Konzervatorskoga odjela u Imotskom, Ivan Balta, diplomirani teolog i arhivar u Nadbiskupskom arhivu u Splitu te u ime nakladnika i radnoga tima časopisa Tusculum Mario Matijević, diplomirani teolog.

Počevši od godine 2008. Tusculum je do danas izišao u 14 svezaka i 15 brojeva, od kojih je deseti svezak dvobroj, odnosno jedan je zbornik radova znanstvenoga skupa održanoga u Solinu.

Ukupno su objavljena 193 priloga na 3 333 stranice, a potpisao ih je 71 autor.

Radovi te recenzije pretežno domaćih, ali i nekolicine inozemnih stručnjaka kategorizirani su kao 119 izvornih, 27 preglednih, 34 stručna te 9 priloga ostale vrste.

Četrnaesti broj pak na 222 stranice donosi deset priloga koje potpisuje 12 autora od kojih su dva inozemna autora te je jedan prilog izvorno na engleskomu jeziku. Osam je izvornih znanstvenih radova i dva su pregledna, pet ih je s područja arheologije, a četiri s područja lokalne povijesti te jedan s područja povijesti Crkvene glazbe.

Arheološke teme u novomu svesku Tusculuma nazočnima je predstavio Ivan Alduk.

Nikola Cesarik donio je izvorni znanstveni rad u kojemu piše o M. Serviliusu koji je služio kao Augustov legat u Iliriku/Dalmaciji

Prvi rad 14. sveska tako potpisuje Nikola Cesarik iz Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Zavoda za povijesne i društvene znanosti u Rijeci. Izvorni znanstveni rad M. Servilius, legatus pro praetore Caesaris Augusti (ad CIL 3, 14690) na 12 stranica teksta sa 7 ilustracija donosi revidirano čitanje natpisa CIL 3, 14690 iz Salone. Na njemu je nedvojbeno spomenut M. Servilius (cos. 3. po Kr.), koji je služio kao Augustov legat u Iliriku/Dalmaciji. U nastavku rada raspravlja se o vremenu njegova namjesništva te se zaključuje kako je riječ o namjesniku dalmatinskog dijela Ilirika koji je tu dužnost obnašao između mandata G. Vibija Postuma i P. Kornelija Dolabele.

Istraživanja na lokalitetu Trstenik u Kaštel Sućurcu iz 2002. ukazala su na postojanje djelomično potopljenoga rimskog gospodarskog kompleksa s očuvanom obalnom konstrukcijom i očuvanim rimskim brodom

Irena Radić Rossi sa Sveučilišta u Zadru, Odjela za arheologiju i David G. Ruff s Institute of Nautical Archaeology, Texas A&M University donose rad Rimski brod na Trsteniku u Kaštel Sućurcu. Izvorni znanstveni rad na 19 stranica teksta s 20 ilustracija i jednom tablom obrađuje rezultate istraživanja na lokalitetu Trstenik u Kaštel Sućurcu iz 2002. koji je ukazao na postojanje djelomično potopljenoga rimskog gospodarskog kompleksa s očuvanom obalnom konstrukcijom. Istraživanjem iz 2006. ušlo se u trag rimskom brodu, ispunjenom kamenjem i namjerno potopljenom u funkciji sanduka kojim je bila učvršćena operativna obala. Iskopavanje broda provedeno je 2007., 2015. i 2020., a tijekom posljednjeg istraživanja pronađena su još dva broda iskorištena na isti način.

Dražen Maršić sa Sveučilišta u Zadru, Odjela za arheologiju potpisuje izvorni znanstveni rad Salonitanske grobne are s motivom stabla kao dekorom bočnih ploha. Autor na 21 stranicu teksta s 15 ilustracija analizira pojavu stabla kao dekorativnog uzorka na salonitanskim grobnim arama te dovodi u sadržajnu i kronološku vezu s istorodnim prikazima na arama grada Rima i sjeverne Italije, odakle su uvijek stizali snažni umjetnički impulsi. Vrstu stabla zbog postupka uopćavanja nije uvijek moguće sa sigurnošću prepoznati. Studirane salonitanske grobne are datiraju od kasnoklaudijevskog doba do otprilike sredine 2. stoljeća. Posljednji odjek motiva stabla susrećemo na rijetkim salonitanskim sarkofazima.

Ana i Dino Demicheli s Odsjeka za arheologiju Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu potpisuju izvorni znanstveni rad Salonitanska nadgrobna ara obitelji Aeronii u Rimu. Rad na 13 stranica teksta s 11 ilustracija opisuje nadgrobnu aru koju su za života sebi i svojim potomcima podigli Kvint Eronije Adjutor i njegova oslobođenica i supruga Eronija Delicija. Spomenik je podrijetlom iz Salone, a vrlo brzo nakon pronalaska odnesen je u Veneciju gdje se nalazio u glasovitoj starinarskoj zbirci braće Nani. Tijekom 19. ili 20. stoljeća premješten je u Rim. U članku se analiziraju i jezične kvalitete natpisa i karakteristike klesanja slova te se ustanovljavaju sličnosti završne formule ovoga i još jednoga salonitanskog spomenika koji je nastao u istoj klesarskoj radionici.

Nino Švonja iz Arheološkog muzeja u Splitu donosi pregledni rad Nadgrobna stela Gaja K. Anterota iz Vranjica. Autor tako na 7 stranica teksta s 3 ilustracije obrađuje nadgrobnu stelu uzidanu kao spolij u pročelje obiteljske kuće Grubić u Vranjicu. Klesana je vrlo jednostavno – obrisi su naznačeni tek jednostavnom profilacijom unutar koje je epitaf na grčkom jeziku. Supruga Onomasta podiže ovu stelu svome suprugu Gaju K. Anterotu. Lijevo od natpisa uklesana su tri latinska križa. Natpis je do sada objavljen jedino u članku A. Steinbuchela i u CIG-u.

Povijesne teme zadnjega sveska Tusculuma započinju prilogom s područja solinske povijesti 16. stoljeća Michaela Ursinusa s Universitat Heidelberg, The Terra Nullius between the Contado of Split and the Pious Foundation (vakıf) of Rüstem Paşa c. 1574 – 1585. Izvorni znanstveni rad na 7 stranica teksta s 2 ilustracije obrađuje mletačke i osmanske izvore za razdoblje od 1574. do 1585. pružaju vrijedne podatke o ničijoj zemlji u neposrednom zaleđu Splita, o pojasu koji je dijelio teritorij (territorio) grada od poljoprivrednih imanja (ciftlik) u posjedu velikog vezira Rustem-paše, zeta (damad) sultana Sulejmana Veličanstvenog, a koji su se sastojali od nekoliko mlinova i sedamdesetak kršćanskih domaćinstava koja su plaćala poreze.

Krešimir Kužić u izvornom znanstvenom radu Utjecaj »maloga ledenog doba« na operacije tijekom oslobođenja Klisa 1648. godine, na 18 stranica teksta s 5 ilustracija prikazuje utjecaj meteoroloških ekstrema na postrojbe mletačke vojske tijekom operacije oslobođenja tvrđave Klis u ožujku 1648. »Malo ledeno doba« imalo je golem utjecaj na ljudske aktivnosti, a posebice na ratovanje. Oslobođenje Klisa dogodilo se početkom najžešće faze ovoga klimatskog poremećaja na sjevernoj hemisferi. Žestoka bura i hladnoće uzrokovale su žrtve među vojnicima iz opsadnih snaga.

Solinski župnik don Mate Mihanović prilikom svečanosti uz blagoslova solinske Sokolane održao je govor političko-društveno kontroverznoga sadržaja

Mario Matijević iz Javne ustanove u kulturi »Zvonimir« Solin potpisuje pregledni rad Solinski svećenici i Sokolsko društvo – govor pri blagoslovu Sokolane i zastave, u kojemu na 19 stranica teksta s 4 ilustracije obrađuje događaj otvaranja i blagoslova Sokolskoga doma (Sokolane) u Solinu i društvene zastave. Todobni je naime solinski župnik don Mate Mihanović unatoč izričitim preporukama i smjernicama mjesnoga Ordinarija prilikom svečanosti uz blagoslov održao govor političko-društveno kontroverznoga sadržaja.

Djelovanje pjevačkoga zbora i dramske sekcije najviše su obilježili kulturno-prosvjetni rad Seljačke sloge u Solinu

Tonći Ćićerić u izvornom znanstvenom radu Kulturno-prosvjetna djelatnost solinskog ogranka Seljačke sloge u predvečerje Drugoga svjetskog rata na 32 stranice teksta sa 7 ilustracija, 2 priloga i 7 tabli rekonstruira kulturno-prosvjetnu aktivnost solinskog ogranka Seljačke sloge u razdoblju od 1936. do 1940. istovremeno stavljajući njegovu djelatnost u širi društveni i politički kontekst. Posebnu pažnju autor posvećuje djelovanju pjevačkog zbora i dramske sekcije koji su najviše obilježili kulturno-prosvjetni rad Seljačke sloge u Solinu u turbulentim godinama pred početak Drugoga svjetskog rata.

Četrnaesti svezak solinskih tema zaključen je prilogom Mirka Jankova s Umjetničke akademije u Splitu, Pregled stanja pučkoga crkvenog pjevanja glagoljaških korijena u Solinu, Klisu, Vranjicu, Mravincima i Kučinama u 2020. godini. Autor kroz izvorni znanstveni rad na 52 stranice teksta sa 2 priloga i 7 tabli oslanjajući se na različita istraživanja evidencijom uporabnoga repertoara in situ te popisom (svih) i anketiranjem (odazvanih) pjevača i pjevačica, osigurava pisani trag pa i »pravo glasa« tim baštinicima i aktivnim nositeljima ove vrste obrednoga liturgijskoga i paraliturgijskoga pjevanja, ponajprije kao dokumentarni prilog stanja u 2020. istodobno i kao jedan od zaloga njegova daljnjeg očuvanja, savjesnije kultivacije i bolje javne vidljivosti.

Tim časopisa Tusculum prilikom predstavljanja četrnaestoga sveska najavio je i druge ovogodišnje korake u znanstveno-popularnomu radu Ustanove podsjetivši na održavanje znanstvenoga skupa posvećenoga don Lovri Katiću, a koji se priprema u organizaciji s Odsjekom za povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Splitu, Odsjekom za glazbenu kulturu i glazbenu pedagogiju Umjetničke akademije u Splitu, Arheološkim muzejom u Splitu, Muzejom hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, Nadbiskupskim arhivom u Splitu, Centrom don Frane Bulić pri Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu.

Tekuća godina iznjedrit će još jedan naslov iz niza znanstvenih djela Biblioteke Tusculum, a koji je dio projekta suradnje s Ivanom Aldukom i Državnim arhivom u Zadru, te se u povodu navedenih manifestacija očekuje se i ranije najavljivano otvaranje Znanstveno-dokumentacijskoga centra pri solinskomu »Zvonimiru«, koji će se temeljiti na građi tridesetogodišnjega arhiva mjesečnika Solinska kronika, arhivu časopisa Tusculum i biblioteci oformljenoj iz razmjene publikacija, a najvećim dijelom na velikodušnoj privatnoj donaciji znanstveno-stručne građe za budući »Zvonimirov« istraživački centar.

RAZGOVOR S VRANJIČANKOM MAJOM ERCEGOVIĆ KAPETANICOM DRVENOGA JEDRENJAKA – »Ćer o’ stareg kalafata«

SOLINSKA KRONIKA 331, 15. ožujka 2022.

Razgovarala: Marijana BATARELO-JELAVIĆ
Fotografije: Jakov TEKLIĆ

– Otac je s gradnjom broda krenuo 1991. početkom Domovinskoga rata u teška vremena kada u kući nismo imali novca niti za najosnovnije potrebe. Po struci je bio brodograditelj i cili je život proveja u brodarstvu. Najprije je radio u škverovima, a onda je nabavio izletnički brod, zvao se »Toni« i s njime je organizirao jednodnevne izlete. Zime je provodio izrađujuć kaiće koje je prodavao, a ja sam uvik trčkarala oko njega – priča kapetanica Maja

»Majka, žena, kapetanica…« riječi su koje na najbolji način opisuju 37-godišnju Vranjičanku Maju Ercegović koja stojeći 20 godina za kormilom jedrenjaka živi svoj san, ali i san svog oca Tomislava Mandića koji je 10 godina svoga života posvetio izradi dvadesetčetiri metarskog drvenog ljepotana koji s ponosom nosi ime »Moja Maja«.

– Otac je s gradnjom broda krenuo 1991. početkom Domovinskoga rata u teška vremena kada u kući nismo imali novca niti za najosnovnije potrebe. Po struci je bio brodograditelj i cili je život proveja u brodarstvu. Najprije je radio u škverovima, a onda je nabavio izletnički brod, zvao se »Toni« i s njime je organizirao jednodnevne izlete. Zime je provodio izrađujuć kaiće koje je prodavao, a ja sam uvik trčkarala oko njega – priča nam Maja tijekom ugodne ćakule uz kavu na vranjičkoj rivi.

Dvadesetčetiri metarski drveni jedrenjak »Moja Maja« Tomislav Mandić je gradio punih 10 godina

– Dok pričamo meni je u glavi kako sam tribala iskoristit ovu bonacu za lakirat brod – smije se Maja koja nije naučila mirovati.

– Od malena sam uz oca stalno nešto radila i to mi je u krvi. Sićan se da bi došla iz škole i na brzinu napisala domaći samo da mu mogu pomagat oko broda.

Unatoč ratnim vrimenima odlazija je u Bosnu i u Slavoniju i dovozio kubike i kubike drvene građe, hrastovine, borovine, tikovine i mahagonija, a posebna avantura bila je nabavka motora koji pogoni »Moju Maju«. Za kupit motor proda je izletnički brod i auto, golfa, a onda je bio problem kako ga prinit na brod. Tu nam je u pomoć priskočila Hrvatska vojska sa svojim helikopterom. I onda smo 2001. krenuli na prvu plovidbu, otac i ja – prisjetila se Maja napominjući kako je jedan pano u salonu rezerviran za fotografije vezane uz gradnju jedrenjaka.

– U početku sam plovila s ocem, a onda on zbog godina i bolesti više nije mogao ići sa mnom. Prvi put sam samostalno zapovidala 2014. Čoviku koji je bija sa mnom i koji je vozija brod je iznenada pozlilo, naškodile mu pečene paprike i luk toliko da je završija u bolnicu, a ja ostala sama s brodon punin gostiju. Sutradan je tribalo privezat brod u Gružu, stvarno je bilo nezgodno, nepovoljan vitar, puste jahte, ali uspila sam i to me ohrabrilo da nastavim – govori nam Maja.

Vranjička kapetanica uz jedrenjak kojim tijekom turističke sezone plovi na sedmodnevnim krstarenjima

Njezinog oca, kalafata Tomu odnila je azbestoza 2018. Nije radio u Salonitu, ali živio je blizu.

– Njegov odlazak bio mi je dodatni motiv da nastavim unatoč svim predrasudama s kojima sam se susrela, a bilo ih je dosta.

Govorili su mi: di će jedna žena upravljat brodom, žena donosi nesriću na brodu i slično. U početku su svi mislili da mi je to samo hir i da će me proći, a kad su vidili koliko sam uporna i koliko se trudim i predrasude su nestale – kroz smijeh će Maja koja je nakon završene Opće gimnazije Vladimir Nazor upisala Pomorski fakultet gdje je stekla diplomu iz pomorskoga menadžmenta.

– Ja sam odmah nakon osnovne škole, a pohađala sam OŠ Vjekoslava Paraća, htjela upisati srednju pomorsku, ali kako sam bila odlična učenica moj razrednik se oštro protivio tome i nagovorio me da upišem gimnaziju. Poslije je ipak prevladala ljubav prema pomorstvu iako mi u konačnici diploma ne znači puno. Ovo je posao gdje moraš raditi i biti spreman na sve, od najnižih poslova do upravljanja brodom, nema tu biranja – govori Maja koja uza se ima posadu sastavljenu od dva mornara i konobara, dok je za kuhanje zadužen njezin suprug Hrvoje.

– Uglavnom je to stalna, uigrana ekipa i to je jako važno – tvrdi Maja dodajući kako je riječ o ljudima s kojima punih pet mjeseci provodi 24 sata dnevno te je jako važno da se dobro slažu.

– Bazirani smo na sedmodnevna krstarenja, a kapacitet su nam 24 putnika. Sezona traje od polovice svibnja do polovice listopada, ali to ne vrijedi za zadnje dvije godine jer 2020. zbog situacije s koronom nismo ni isplovili, a prošle godine smo odradili tek polovicu uobičajene sezone – požalila nam se kapetanica Maja dodajući kako je ovogodišnju sezonu, s obzirom na rat u Ukrajini, teško predvidjeti jer već stižu otkazi rezervacija.

– Nerijetko čujem komentare kako je meni lako jer radim pet mjeseci, a ostatak godine odmaram, ali to su ljudi koji ne znaju da je zima za nas posebno intenzivna jer je to vrime kad se brod sređuje. Skidaju se jedra i tapeti, sve se rasprema i kreće servis motora i generatora, brušenje, lakiranje, pituravanje. Osim toga treba preživit zimu jer nam je brod jedini izvor prihoda – ističe naša sugovornica dodajući kako joj najteže pada odvojenost od djece.

– Toni ima 9, a Marieta 4 godine i već su naučili da ljeta provode s mojom mamom, bakom Ivkom bez koje ne bismo mogli funkcionirati. Toni ne voli brod, draži su mu brojevi, dok je Marieta pravo materino dite, s dvi i po godine je već upravljala pentom – kroz smijeh će Maja dodajući kako je često pitaju li voljela da njezina djeca nastave ovaj posao.

Posebno je mjesto u brodskome salonu rezervirano za pano s fotografijama izgradnje velebnoga jedrenjaka

– Ne znam što bi odgovorila. Nije ovo lako. Trebaš bit stvarno zaljubljen u brod i more, trebaš imati san i slijediti ga. Ja sam sretna i ne bi ništa mijenjala, a oni kako odluče. Bez obzira koji posao odaberu ja ću ih podržati – poručuje Maja koju je još davno novinar Damir Tolj, u svojoj reportaži smjestio u stihove poznate Oliverove pjesme »Ćer o’ stareg kalafata«.

»Pape jon je gradi brode, bi je meštar od zanata, na sve bande kad se ode nigdir takvog kalafata. Bi je meštar zlatne ruke ma najlipje ča je jema nisu brodi nasrid luke vengo ćer krasota je’na…«

Rad s ljubavlju nema cijenu

Kalafat Toma Mandić je brod, koji je nazvao po kćeri jedinici izgradio u dvoru, na mjestu današnjega maslinika, a porinuo ga je ispred kuće, gdje je i danas vezan, uz pomoć čuvene »Brodospasove« pomorske dizalice »Veli Jože«.

– Trebalo je najprije grtalicom izdubit dno da brod ne nasidne jer je bilo plitko – objašnjava nam Maja dok se zajedno uspinjemo na jedrenjak praćeni pogledima kućnoga ljubimca, dvogodišnjeg dalmatinera Skubija koji se radije drži kopna.

Dok nam kapetanica s ponosom pokazuje svoga drvenog ljepotana primjećujemo kako svaki »kantun« odiše ljubavlju koju je njezin pokojni otac Toma ugradio u ovo svoje životno djelo.

– Teško je procijenit njegovu pravu vrijednost jer nije sve u materijalu, to su sati i sati rada, deset godina svoga života je on u ovo uložija. To niko ne može platit – s nostalgijom će Maja.

Gost na vr’ jarbola

Dvogodišnjem dalmatineru Skubiju kraj je draži od mora

– Na brodu sam doživila puno lipih trenutaka, ali bilo je i neugodnih situacija. Svega ima kad vozite dvadesetak ljudi koji zajedno trebaju provesti sedam dana. Bilo je tu puno novih ljubavi, pa čak i prosidbi, ali bilo je i prekida.

Dođu zajedno i nakon dva dana se posvađaju pa traže odvojene kabine, a ja ih nemam di smistit jer je sve puno. E onda moraju izdržat kako znaju – kroz smijeh će Maja dodajući kako ima i posebno zahtjevnih gostiju.

– Bude i pijanstava, a jednom nam se jedan gost popeja na vrh jarbola i nije zna sić, pa ti odluči šta ćeš s njim – veselo će Maja koja se s godinama naučila nositi sa svim situacijama.

– Najvažnije je da mi predvidimo neveru i da se na vrime sklonimo na sigurno, a ove peripetije s gostima se uvik nekako riješe – poručuje iskusna kapetanica.

Od vrtla do mora

Kad nije na brodu ili oko njega Maja je u vrtu. Obrađuje masline, sadi rajčice, kupus i krumpire.

– Imamo 28 stabala maslina, a ovo ostalo sadimo za svoje potrebe. Domaće je domaće, a mi nismo naučili mirovat – govori Maja pokazujući na maslinik zasađen na zemljištu na kojemu je njezin otac gradio jedrenjak.

– Moram pohvaliti muža, iako on neće moć virovat da ga hvalim – smije se Maja dodajući kako bi bez njega teško sve stigla.

– Hrvoja sam upoznala u vrime kad je radio kao mornar na turističkim brodovima. Tada sam i ja na »Mojoj Maji« radila kao mornar i tribala sam razvuć kablove u marini, a on se ponudio da mi pomogne.

Naravno da sam odbila iako mi je bio simpatičan. Sad smo već 13 godina u braku i moramo se slagat jer kako bi inače izdržali toliko miseci na brodu po cili dan zajedno – veselo će Maja.

POTRAGA ZA RJEŠENJEM PROMETNO-DRUŠTVENIH PROBLEMA S KOJIMA SE SVAKODNEVNO SUSREĆU NAŠI SUGRAĐANI – Pojedinci i društveni (ne)red

SOLINSKA KRONIKA 331, 15. ožujka 2022.

Pojedinci koji s(a)vjesno izgrađuju našu društvenu zajednicu i rade na njezinu razvoju nerijetko su pritom usporeni, ako ne i zaustavljeni onim članovima zajednice čije se ponašanje ne odlikuje brigom za druge i opće dobro

Kada se dvoje ili više pojedinaca udruži u zajednički oblik suživota govorimo o nastanku društvene zajednice. Suvremeno društvo nerijetko odlikuju zajednice koje se sastoje od grupa ljudi s različitom identifikacijom, životnim navikama, rasom, vjerom itd.

Društvena je zajednica životno okruženje za sve koji se u nju uključuju. Ponajbolja ilustracija suvremenoga društva je susjedstvo. Obitelj koja primjerice živi u neposrednoj blizini može biti druge rase ili vjere, ali zajedno s drugim obiteljima izgrađuje istu društvenu platformu, isto mjesto i područje na kojemu obitava tvoreći time društvenu zajednicu. Kako bi društvena zajednica mogla što bolje funkcionirati i razvijati se potreban je red koji će to omogućiti.

Jedan od osnovnih i neizostavnih preduvjeta civiliziranoga načina života stoga je razvijena svijest građana o potrebi održavanja komunalnoga reda, odnosno čistoće i urednosti sredine u kojoj obitavaju te poštivanje prometnih propisa. Stranice našega mjesečnika neprestano su posvećene problemima koji proizlaze iz nekulture i sramotnoga ponašanja pojedinaca.

Pojedinci koji svjesno izgrađuju našu društvenu zajednicu i rade na njezinu razvoju nerijetko su pritom usporeni, ako ne i zaustavljeni onim članovima zajednice čije se ponašanje ne odlikuje brigom za druge i opće dobro.

Potaknuti pak onima koji se zalažu za učinkovito i sigurno funkcioniranje društvene zajednice zabilježili smo nekoliko prometno-komunalnih situacija na nekoliko lokacija, a u kojima interes pojedinca ponovno dolazi ispred interesa čitave društvene zajednice. U nastavku dakle donosimo fotografije i odgovore koje su na naš upit dostavile nadležne službe Grada Solina.

(ne)održavanje komunalnoga reda
Olupina vozila na privatnoj parceli na solinskoj Bilankuši, neposredno uz sjeveroistočni ugao salonitanskih bedema: – Riječ je o zemljištu u privatnom vlasništvu čijeg se vlasnika višekratno upozoravalo na neuredno stanje parcele. Vlasniku predmetne parcele izdat će se nalog s rokom za uređenje zapuštenosti parcele što predmnijeva i uklanjanje olupine vozila na istoj –
(ne)održavanje komunalnoga reda
Vozilo koje se mjesecima nalazi parkirano na glavnomu ulazu u arheološki park na Manastirinama: – Radi se o zemljištu u gradskomu vlasništvu, a kako je parkirano vozilo, žuti kombi, uredno registrirano, komunalno redarstvo nema pravnu osnovu za uklanjanje predmetnoga vozila –
(ne)održavanje komunalnoga reda
Zapuštena ograda u Ulici hrvatskih branitelja koja onemogućava neometano kretanje nogostupom: – Neuredno držanje ograde, odnosno obraslost iste živicom koju treba orezati, odgovornost je vlasnika, odnosno tvrtke »Coca Cola« Hrvatska. Odsjek za komunalno redarstvo Grada Solina izdao je usmeni nalog, a temeljem istoga uputit će i pismeni nalog za rezanje živice koja ulazi na nogostup gradske prometnice kao i primjereno bojanje ograde na mjestima gdje je zahrđala –
(ne)održavanje komunalnoga reda
U Draškovićevoj ulici neposredno uz prometni trak na zemljištu u vlasništvu Arheološkoga muzeja duže vremena se nalazi višemetarsko plovilo: – Plovilo zabilježeno na fotografiji postavljeno je na zemljištu u vlasništvu Ministarstva kulture koje je povjereno na upravljanje Arheološkom muzeju u Splitu. Putem službene evidencije utvrđen je vlasnik vozila koji je u kontaktu s komunalnim redarstvom izjavio da je spreman dobrovoljno ukloniti plovilo čim djelatnici Muzeja otpočnu s istražnim radovima na ovom arheološkom lokalitetu –
(ne)održavanje komunalnoga reda
Privatni autoprijevoznici u Ulici Hrvatskih branitelja parkiraju teretna motorna vozila na kolnoj površini: – U Ulici Hrvatskih branitelja prometni redari do sada su postupali 43 puta te su ispisali 4 novčane kazne i 39 pisanih upozorenja. S vlasnikom teretnih motornih vozila parkiranih u navedenoj ulici pored postupanja više je puta obavljen i usmeni razgovor zbog rješavanja navedenog problema –
(ne)održavanje komunalnoga reda
Teretna motorna vozila parkirana na zemljištu u vlasništvu grada Solina na samomu ulazu na vranjički poluotok: – Parkirana teretna motorna vozila, autobusi i osobna motorna vozila uz kolnik Krešimirove ulice u Vranjicu ne nalaze se na javnoj prometnoj površini te na taj način nisu u području djelovanja prometnoga redara –

DESET POMOĆNIKA U NASTAVI ZAPOSLENIH PREKO »UDRUGE MOJE DIJETE« U BORBI S NELOGIČNOSTIMA OBRAZOVNO-ODGOJNOGA SUSTAVA – Zagreb može, ostatak države ne

SOLINSKA KRONIKA 331, 15. ožujka 2022.

Oni su se primjerice izborili da im se satnica poveća na 30 kuna u slučajevima gdje to sufinancira grad Zagreb, dok je nama ostalima satnica 25 kuna neto sukladno odredbi Ministarstva znanosti i obrazovanja što je ispod minimalne studentske satnice

Udruga roditelja djece s poteškoćama u razvoju »Moje dijete« Solin već deset godina provodi projekt »TI si uz MENE!« putem kojega osigurava zapošljavanje pomoćnika u nastavi i stručno komunikacijskih posrednika. Trenutačno je posredstvom udruge angažirano 10 pomoćnika u nastavi koji djeluju u osnovnim školama Vjekoslava Paraća u Solinu, Petra Kružića u Klisu i u OŠ Dugopolje te u centrima za odgoj i obrazovanje Slava Raškaj i Juraj Bonači u Splitu.

Prema riječima Ljubice Milković, voditeljice Udruge »Moje dijete«, pomoćnici se već godinama nose s brojnim problemima unutar sustava koji ne prepoznaje važnost njihova rada. To najbolje potvrđuje činjenica da Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike još uvijek nije odredilo kvalifikacijsku oznaku njihovog zanimanja u Registru Hrvatskog kvalifikacijskog okvira.

U prostorijama Udruge »Moje dijete« susreli smo se s četiri pomoćnice u nastavi, Miom Bartulović i Marijom Martinić Vidović, koje su angažirane u COO Juraj Bonači, Ivanom Korolija iz COO Slava Raškaj te Marinom Vrdoljak iz OŠ Dugopolje. Na početku razgovora naglasile su nam kako uistinu vole posao koji rade jer je plemenit i pun empatije, ali da su nezadovoljne kada je u pitanju njihov status unutar sustava i vrednovanje njihova rada.

– Od 2013. radim kao pomoćnica u nastavi i iz godine u godinu se nadam kako će naš status konačno biti riješen, ali to se do danas nije dogodilo – govori Mia Bartulović napominjući kako je puno problema s kojima se susreću.

– Prijavljene smo na pola radnoga vremena, odnosno na ukupno 23 sata tjedno, a naši radni sati i sati učitelja ne određuju se na isti način. Tako se primjerice pomoćniku koji je u školi od 8 do 12.20 h računa kao da je radio 4.5 sata, dok se učitelju istovremeno računa da je proveo 5 sati na nastavi jer naš sat traje 60 minuta, a njihov 45, kao da nismo u istom razredu – objašnjava Mia.

Četiri pomoćnice u nastavi, Mia Bartulović i Marija Martinić Vidović, koje su angažirane u COO Juraj Bonači, Ivana Korolija iz COO Slava Raškaj te Marina Vrdoljak iz OŠ Dugopolje ističu nepravednost u vrjednovanju njihova statusa unutar sustava kao i njihova rada

– Osim toga moram reći i to da naš radni odnos prestaje završetkom nastavne školske godine i svako ljeto smo prisiljene prijaviti se na Zavod za zapošljavanje da bismo svakog rujna uvijek iznova iščekivale hoće li projekt proći ili ne i hoće li dijete o kojemu brinemo dobiti odobrenje Ministarstva ili ne – govori Mia dodajući kako postoji Udruga pomoćnika u nastavi, ali da ona djeluje u Zagrebu i uglavnom se bazira na problematiku grada u kojem djeluje.

– Oni su se primjerice izborili da im se satnica poveća na 30 kuna u slučajevima gdje to sufinancira grad Zagreb, dok je nama ostalima satnica 25 kuna neto sukladno odredbi Ministarstva znanosti i obrazovanja što je ispod minimalne studentske satnice – dodaje Marija Martinić Vidović koja zadnje tri godine radi kao pomoćnica u Centru Juraj Bonači.

Uz sve navedeno naše sugovornice su se požalile i na činjenicu da unutar sustava ne postoje propisani standardi za provođenje edukacija.
– Brojne institucije nude edukacije, po različitim cijenama i u različitomu trajanju i to sami moramo financirati, a pojedina uvjerenja koja dobijemo nam se ne upisuju u radnu knjižicu – dodaju naše sugovornice.

Još jedan detalj oko kojega su suglasne jest činjenica da nije isto raditi kao pomoćnik u redovnoj školi i u specijaliziranim ustanovama.
– U ustanovama je opseg našega angažmana daleko veći i zahtijeva stalnu interakciju s djetetom jer neka od njih imaju pelene, prisutne su i teškoće pri kretanju pa im moramo pomagati kod odlazaka na toalet, neki imaju teškoća u hranjenju pa i tu moramo pomagati. Osim toga, mi koje smo u specijaliziranim ustanovama moramo raditi i u slučaju kada nema djeteta za kojega smo zadužene. U tomu slučaju preuzimamo brigu za drugu djecu, što u sustavu redovitoga školstva nije slučaj – ističu naše sugovornice dok voditeljica Udruge »Moje dijete« naglašava kako je puno problema koji se »stavljaju pod tepih«.

– Problemi u specijaliziranim ustanovama traju već tridesetak godina, od osamostaljenja hrvatske države. Naime, odjeli odgoja i obrazovanja koji djeluju unutar javnih ustanova nisu izdvojeni iz sustava socijalne skrbi, a ponašaju se kao da jesu i prate termine školskih praznika koje propisuje Ministarstvo znanosti i obrazovanja. Problem se očituje i u pretrpanim razrednim odjelima, iznad normativa propisanih pravilnicima, heterogenosti učenika u samim skupinama te nemogućnosti zamjene odsutnoga djelatnika do 7 dana. To se ne bi smjelo događati jer te odjele u ustanovama pohađaju djeca kojima je potrebna stalna skrb – upozorila je Milković.

– Svakako bih istaknula i to da su pomoćnici angažirani putem udrugâ u neravnopravnomu položaju sa svojim kolegama u ustanovama, odnosno ne tretira ih se na isti način. Kad su u pitanju njihova prava usmjerava ih se na udruge kao poslodavce, a kada su u pitanju obveze onda se od njih traži i više od onoga za što su angažirani. Iz godine u godinu se nadamo konačnomu rješavanju navedenih problema te stalnomu zapošljavanju pomoćnika u nastavi i stručno komunikacijskih posrednika jer bismo na taj način dobili educirane i sigurne zaposlenike. Naime, zbog nesigurnosti jedan dio njih samo privremeno radi na ovim poslovima što dovodi u neprilike škole, ali i udruge. Sreća je da imamo pomoćnice koje, unatoč diskriminaciji koju doživljavaju unutar sustava, i dalje s ljubavlju i entuzijazmom obavljaju svoj poziv – poručila je Milković.

Formirati zasebna razredna odjeljenja

To bi otvorilo mogućnost da se škole specijaliziraju za određene teškoće učenika, odnosno da se primjerice u jednoj školi formira homogena skupina za djecu s down sindromom, u drugoj za djecu s poremećajima iz spektra autizma, u trećoj za granične intelektualne teškoće i tako dalje, pa bi tek onda mogli govoriti o inkluzivnom školovanju i integraciji djece s TUR-om u zajednici

– Broj djece s teškoćama u razvoju u neprestanom je porastu što potvrđuju i statistike, a dionici u sustavu obrazovanja se ne prilagođavaju ili djelomično primjenjuju zakone, smjernice i Pravilnik o osnovnoškolskom i srednjoškolskom obrazovanju učenika s Teškoćama u razvoju (TUR) što treba mijenjati – smatra Ljubica Milković, voditeljica Udruge »Moje dijete« Solin.

– Istaknula bih potrebu formiranja posebnih razrednih odjeljenja u svim školama u sustavu redovnog obrazovanja. To bi otvorilo mogućnost da se škole specijaliziraju za određene teškoće učenika, odnosno da se primjerice u jednoj školi formira homogena skupina za djecu s down sindromom, u drugoj za djecu s poremećajima iz spektra autizma, u trećoj za granične intelektualne teškoće i tako dalje, pa bi tek onda mogli govoriti o inkluzivnom školovanju i integraciji djece s TUR-om u zajednici.

Trenutačno na području Solina imamo posebno razredno odjeljenje u dvije škole, OŠ kraljice Jelene i OŠ kralja Zvonimira i u okviru njih nastavu istovremeno pohađaju učenici od 1. do 8. razreda s različitim spektrom poteškoća. Takva je situacija gotovo u čitavoj Hrvatskoj što ni u kom slučaju nije dobro i u kontradiktornosti je sa zakonima i pravilnicima koje je Ministarstvo znanosti i obrazovanja samo donijelo – smatra Milković.

Roditeljska podrška pomoćnicama

Nadamo se da će sustav prepoznati važnost djelovanja pomoćnika i konačno im riješiti status. Njihovo iščekivanje je i naše iščekivanje jer ne znamo kako bismo funkcionirali bez njihove pomoći – poručili su roditelji članovi Udruge

Podršku pomoćnicama u nastavi iskazale su i mame, članice Udruge »Moje dijete«, Anita Milovac, Marijana Ivanović i Anđelka Radić.
Kćerka Anite Milovac, devetogodišnja Sara, boluje od rijetkoga »Phelan McDermid« sindroma i pohađa nastavu u COO Juraj Bonači.

– Pomoćnici su naša produžena ruka i dajem im punu podršku u borbi za njihov status. Kad imate osobu s kojom i roditelj i dijete »klikne« u svakom pogledu onda je to neprocjenjivo – rekla je Anita Milovac dodajući kako je Sarina pomoćnica zadužena za još jedno dijete u grupi.

– Ona to uspješno usklađuje i stvarno smo zadovoljni njezinim radom, ne znam kako bismo funkcionirali bez nje – govori Sarina mama.

Marijanin sin Petar, 14-godišnjak s »Downovim« sindromom, pohađa posebnu skupinu u OŠ kralja Zvonimira u Solinu i ima pomoćnicu koja brine samo o njemu.

– Petar ima višestruke teškoće, potrebna mu je pomoć pri penjanju uza stube, kod odlaska u WC, kod hranjenja, tako da je potpuno vezan uza svoju pomoćnicu, ona mu pruža osjećaj sigurnosti – ističe Marijana dodajući kako je odnos sustava prema pomoćnicima uistinu sramotan.

– Oni nisu samo pomoćnici, oni su njegovatelji našoj djeci, oni ih štite, pomažu im. Ukoliko se nastavi ovakva situacija bojim se da će biti sve manje onih koji će se odlučiti za ovaj posao – smatra naša sugovornica.

Anđelkin sin, 13-godišnji Duje, također ima downov sindrom, a trenutno pohađa 6. razred u COO Juraj Bonači.

Duje ima pomoćnicu koju dijeli s još jednim dječakom, bez nje bi teško funkcionirao i doista sam joj neizmjerno zahvalna kao i Udruzi »Moje dijete« koja nam pruža pomoć i podršku – kazala je Anđelka Radić.

Nadamo se da će sustav prepoznati važnost djelovanja pomoćnika i konačno im riješiti status. Njihovo iščekivanje je i naše iščekivanje jer ne znamo kako bismo funkcionirali bez njihove pomoći – poručile su naše sugovornice.

NAKON VIŠEGODIŠNJIH PREDRADNJI U SVETOMU KAJU POLOŽEN TEMELJNI KAMEN ZA ZGRADU IZ PROGRAMA POTICANE STANOGRADNJE – Pet godina, novi stanovi, nova lista

SOLINSKA KRONIKA 331, 15. ožujka 2022.

– Prema službenim statistikama broj stanovnika nam je narastao za oko tisuću, ali otvoreno ću reći kako smatram da to nisu relevantni podaci, moja pretpostavka je da je trenutačno broj stanovnika puno veći od 25 tisuća koliko pokazuje najnoviji popis – naglasio je gradonačelnik Ninčević

Direktor Agencije za pravni promet i posredovanje nekretninama (APN), Dragan Hristov, solinski gradonačelnik Dalibor Ninčević, predsjednik Gradskoga vijeća Solina Ivan Andabak i dožupan splitsko-dalmatinski Ante Šošić položili su 22. veljače u Svetomu Kaju temeljni kamen za zgradu iz programa poticane stanogradnje (POS) u kojoj će se smjestiti 17 mladih obitelji.

Gradilište je blagoslovio župnik župe Svetoga Kaja don Nikola Bodrožić

– Iako smo se u ovaj projekt uključili još 2016., trebalo je proći poprilično muke i vremena da bi došao ovaj trenutak – rekao je gradonačelnik Dalibor Ninčević dodajući kako je javni natječaj za odabir izvođača radova bio raspisan čak četiri puta te da je svaki put procijenjena vrijednost bila niža za nekoliko milijuna kuna od licitirane.

– Naglasio bih da je Grad Solin osigurao ovo atraktivno zemljište u središtu Svetoga Kaja, izradio dokumentaciju, dobio dozvole i preuzeo komunalno opremanje lokacije te u konačnici osigurao dodatnih 1.6 milijuna kuna kako bi se mogao potpisati ugovor s izvođačem radova – rekao je Ninčević.
Stanovi u novoj zgradi prodavat će se po cijeni od 1350 eura za četvorni metar, a uskoro bi trebale krenuti i prijave za listu prvenstva.

– Već smo 2017. formirali listu prvenstva koja je vrijedila četiri godine. Produžili smo je dodatno za godinu dana, ali je po zakonu više nije bilo moguće produživati. Za obitelji koje su ostvarivale pravo ovo je na neki način otegotna okolnost, ali s obzirom na protek vremena, pitanje je bi li oni zadovoljili trenutačne uvjete – rekao je gradonačelnik najavljujući kako će se zbog izmijenjenih okolnosti pristupiti izmjeni pravilnika o prioritetima. Ninčević je također naglasio kako će proces iskaza javnoga interesa i formiranje liste prvenstva temeljem bodovanja biti završeno prije nego zgrada bude gotova.

Statistici usprkos

Nadalje Ninčević je nadodao kako smatra da prosječno poskupljenje stambenih kvadrata ne će utjecati na interes za kupovanje nekretnina u Solinu.
– Iznenađujuće je da interes ne posustaje, a to je pokazatelj da, osim cijene kvadrata koji je bio primaran unatrag dvadesetak godina, mlade obitelji prepoznaju Solin kao mjesto u kojemu je ugodno živjeti.

Prema službenim statistikama broj stanovnika nam je narastao za oko tisuću, ali otvoreno ću reći kako smatram da to nisu relevantni podaci, moja pretpostavka je da je trenutačno broj stanovnika puno veći od 25 tisuća koliko pokazuje najnoviji popis. U svakom slučaju važno je da imamo pozitivan trend prirodnoga prirasta što nas sve zajedno obvezuje da ulažemo u ovaj i u druge projekte – poručio je Ninčević.

Izmjena normi i politička komplementarnost

Čelnik APN-a Dragan Hristov nije krio zadovoljstvo zbog početka izgradnje POS-ove zgrade koja će uz 17 stambenih jedinica imati i pripadajuća parkirališna mjesta te skladišni i poslovni prostor, a protezat će se na 1500 četvornih metara površine.

– Rok izgradnje je 400 dana, a ukupna vrijednost projekta iznosi gotovo 15 milijuna kuna s PDV-om od čega su poticajna sredstva RH viša od 3.5 milijuna kuna – rekao je Hristov zahvaljujući svima koji su ustrajali u ovom projektu.

– Nadamo se da će Ministarstvo graditeljstva pripremiti određene norme kako bismo u budućnosti lakše dolazili do dobavljača, jer ne možemo utjecati na sve resurse, pri tom prvenstveno mislim na cijenu građevinskoga materijala te općenito situaciju u građevinskomu sektoru. Smatram da se, uz velik napor APN-a i lokalnih zajednica, ipak dosta radi – zaključio je Hristov.

Predsjednik Gradskoga vijeća Ivan Andabak i ovom je prilikom istaknuo važnost suradnje između političkih opcija na realizaciji projekta POS-a.
– Najbitnije je da će 17 obitelji dobiti adekvatan smještaj, a na nama je odgovornost da osim stambenih ispunimo i infrastrukturne potrebe. Koliko god ovo izvrsno zvučalo, sa sobom nosi odgovornost i zbog toga je bitna komplementarnost politike, odnosno bez obzira na političke opcije kod ovakvih stvari moramo misliti i djelovati na isti način kako bismo zadovoljili sve potrebe mladih obitelji – rekao je Andabak.

Dožupan Ante Šošić naglasio je kako je poticana stanogradnja dio demografskih mjera koje provodi Republika Hrvatska, a posebno se osvrnuo na pozitivan primjer Grada Solina u kojega se zadnjih godina doseljava sve veći broj mladih obitelji.

– Svakako treba pozdraviti napor kojega Grad Solin i njegova uprava na čelu s gradonačelnikom Ninčevićem ulažu u izazov demografije koji je u današnjim uvjetima poprilično složen. Naglasio bih kako je to komplementarno sa županijskom politikom usmjerenom na demografsku revitalizaciju – poručio je dožupan Šošić.

»ZABORAVLJENE IGRE I BROJALICE« PROJEKT UČENIKA 4.B I 2.A RAZREDA OSNOVNE ŠKOLE VJEKOSLAVA PARAĆA – Granice baštine i igre

SOLINSKA KRONIKA 330, 15. veljače 2022.
Marijana BATARELO-JELAVIĆ
Foto: Jakov TEKLIĆ

– Cilj nam je revitalizirati igre koje su 70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća igrali roditelji te djedovi i bake naših učenika – rekla je knjižničarka Nada Topić dodajući kako učenici od početka školske godine istražuju te pokušavaju naučiti pravila i popularizirati stare igre među svojim vršnjacima

Četvrtaši Stipe i Petar podučavaju učenike drugog razreda Bornu i Jerka staroj igri »Neka tuče, neka tuče…«

Učenici 4.B i 2.A razreda Osnovne škole Vjekoslava Paraća predstavili su 2. veljače u prekrasnom ambijentu salonitanskoga amfiteatra projekt »Zaboravljene igre i brojalice« kojega provode od početka ove školske godine. Predstavljanje projekta organizirano je u sklopu zimskoga festivala »Solin Winterfest« kao dio tematske cjeline »Naslijeđe«.

U projektu sudjeluju učenici 4.A i 4.B razreda, učenici viših razreda polaznici Likovne radionice, učiteljice razredne nastave Snježana Bonacin i Jelena Žunić, ujedno koordinatorica projekta, učiteljice glazbene i likovne kulture Đurđica Kalebić i Sanja Mirošević, učiteljica engleskoga jezika Ivana Polić te školska knjižničarka Nada Topić.

– Cilj nam je revitalizirati igre koje su 70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća igrali roditelji te djedovi i bake naših učenika – rekla je knjižničarka Nada Topić dodajući kako učenici od početka školske godine istražuju te pokušavaju naučiti pravila i popularizirati stare igre među svojim vršnjacima.

Od koordinatorice projekta, učiteljice 4.B Jelene Žunić doznajemo kako je početku provedbe projektnih aktivnosti prethodila anketa među učenicima četvrtih razreda te je tom prilikom uočeno kako djeca vole provoditi vrijeme na otvorenom, ali da je broj igara koje poznaju jako malen.

Igra »Škatule batule« zahtijeva mnogo mašte i vještine

– Prva aktivnost koju smo proveli bilo je istraživanje u knjižnici gdje su djeca u raznoj literaturi pronašla igre iz prošlosti, a potom su o njima razgovarali sa svojim starijim ukućanima.

Nakon toga smo u našoj školi ugostili novinarku i publicistkinju Miu Sesartić koja nam je predstavila svoju najnoviju knjigu »Meni će Pluton uvik bit planet« u kojoj opisuje svoje djetinjstvo tijekom 70-ih i 80-ih godina prošloga stoljeća na solinskoj Širini uključujući i igre koje je igrala sa svojim vršnjacima, a koje nam je tom prilikom demonstrirala – rekla je učiteljica Žunić.

U nastavku projekta učenici će zajedno s učiteljicom glazbene kulture Đurđicom Kalebić predstaviti naučene brojalice, a potom predvođeni učiteljicom Snježanom Bonacin oslikati školsko dvorište kako bi ga što više prilagodili igranju starih igara poput školice i slično.

– Nakon toga planiramo napraviti intervju s nekim od djedova ili baka naših učenika, a uz sve to i dalje ćemo predstavljati »Zaboravljene igre i brojalice« u sklopu javnih kulturnih događanja.

Svakako bih spomenula i to, da je ovaj projekt dobio potporu Centra izvrsnosti Županije splitsko-dalmatinske koja je osigurala sredstva i ovom prilikom im želimo zahvaliti što su nas podržali – poručila je Nada Topić dodajući kako je igra od pamtivijeka sastavni dio djetinjstva te predstavlja važan dio kulture življenja, pa u tom smislu i nematerijalne kulturne baštine koju učenici i učitelji OŠ Vjekoslava Paraća svojim projektom nastoje sačuvati od zaborava.

Potvrđeno osmijehom

U prezentaciji starih igara i brojalica u salonitanskomu amfiteatru sudjelovali su učenici 4.B razreda s učiteljicom Jelenom Žunić i učenici 2.A razreda s učiteljicom Ines Popović. Stariji učenici mlađima su predstavili četiri igre: »Neka tuče,neka tuče…«, »Škatule batule«, »Lanac probijanac« i »Paukova mreža – Olimpijada«, te brojalicu »Okoš bokoš«.

– Za neke od ovih igara sam prije čuo, ali nisam znao kako se igraju – rekao je četvrtaš Karlo.

Njegova vršnjakinja Korina otkrila je kako je već prije od mame naučila neke igre, a posebno joj je draga »Ledena baba« koju je naučila igrati i svoje prijateljice.

Četvrtašice Mila i Sara upoznale su nas s brojalicom »Okoš bokoš« koju su naučile od učiteljice, a koju su one ovom prilikom predstavile učenicima drugoga razreda, Petri, Toniju, Luciji i Marinu.

– Nemojte pljunuti u šaku, nego samo kažite »pu« – podučile su ih Mia i Sara.

Malo dalje od njih Marino, Ante, Jerko, Borna i Ena igraju »Lanac probijanac«. Otkrivaju kako im je ovo jedna od najdražih igara.

– Najljepše je kada se svi zajedno igramo na velikom odmoru. Ove stare igre su baš super – poručili su razigrani mališani, a njihov osmijeh najbolja je potvrda kako je igra jedan od najvažnijih i najljepših trenutaka djetinjstva.

SOLINSKE ULICE – POGLED KROZ SJEĆANJA I SADAŠNJOST – Prometnica koja je presjekla grad

SOLINSKA KRONIKA 330, 15. veljače 2022.
Piše: Branko GRGIĆ BARKOV
Fotografije: Jakov TEKLIĆ,vmgs.hr

Spomenuta cesta gradila se najviše ručno, puno radnika s mašklinima, lopatama, karijolama, dok je tek pokoji kamion razvozio šutu i kamenje. Kao znatiželjna djeca čudili smo se valjku koji je brektao valjajući sloj po sloj nasipa

Građena je sredinom pedesetih godina prošloga stoljeća, a projektirana je s namjerom da se promet sa Širine usmjeri prema Klisu i dalje prema unutrašnjosti Zagore i Bosne. To je bila »Nova cesta« (tako se zvala iako nije bilo službene oznake imena).

Projektirana je kao pravocrtna linija, počevši od kuće Katić na Širini pa do kuće Grubišić na Bilankuši. U to vrijeme nije bilo nikakvih istražnih radova prije početka gradnje ni bilo kakvih prepreka (objekti, privatne parcele i sl.) naspram realizaciji prometnice.

Središte Solina na zračnoj fotografiji iz 1950. Radićeva ulica ili tadašnji Novi put većim je dijelom poprimio svoje konture

Tako su njome npr. presječene putne veze između centra Solina i lokaliteta Salone. Obitelji Katić, Pletikosić, Žižić, Matijević i Kljaković ostale su odsječene u svojim kućama i posjedima od središta Solina, a kuća Grubišić je srušena uz jedan dio bedema uz lokalitet istočnih salonitanskih gradskih vrata »Porta Andetria«.

Navedenim ne umanjujem vrijednost i važnost ovoga projekta jer je njime konačno solinsko središte oslobođeno teškoga prometa koji je do tada njime svakodnevno tutnjao.

Gradnja u arheološkoj zoni

Nedavna arheološka istraživanja prilikom provođenja magistralnoga plinovoda još su jednom ukazala na blago koje se krije ispod ove ceste. Cesta je naime nastala u vremenu brzoga industrijskoga razvoja i proizvodnje dobara bez ikakvih kriterija zaštite okoliša i standarda stanovanja.

Solin se doslovno gušio od prašine iz okolnih cementara, bukom iz nekadašnjega pogona za obradu kamena »Jadranka« i smradom iz pogona »Crivare« uz Riku koja je pak bila teško zagađena odbačenom životinjskom krvlju i iznutricama nakon pranja klaonice uz Gospin Otok.

Sivi tonovi i verdura u vrtovima, sivo nebo. Sve mi je ovo još uvijek svježe u sjećanju i zato povećava ovu današnju ljepotu prirode u Solinu. Crvenilo krovova, bistrina Rike. Tko je mislio takvo nešto dočekati?

Spomenuta cesta gradila se najviše ručno, puno radnika s mašklinima, lopatama, karijolama, dok je tek pokoji kamion razvozio šutu i kamenje. Kao znatiželjna djeca čudili smo se valjku koji je brektao valjajući sloj po sloj nasipa.

Uspomene iz školskih dana

Stablo oraha kojemu bi trebalo dati spomenički značaj i istaknutost, raste uz današnji drvored platana i podsjeća na nekadašnji popularni naziv ulice »Kroz oraje«

Početak ove ceste prolazi preko močvarnoga tla. Poznato je naime da se s Kozjaka, preko nepropusnih slojeva fliša slijevaju podzemne vode prema erozijskim bazama.

Kod nas prema Jadru, a u Kaštelima i priobalju prema moru. Sjećam se naših zimskih radosti kada bi se na onim zaleđenim površinama mi mališi pokušavali klizati. Momci su tada čak kopirali igrati hokej. Možete li samo zamisliti improvizirane palice od suhih palminih grana okrenutih debljom zakrivljenom stranom prema ledu? Doma nas je dočekivala vika zbog namočenih, u to vrijeme samo kožnih postola i mokrih čarapa. Ali, uvijek se isplatilo.

U rano smo proljeće tu brali prve visibabe. Bili smo i prvi pješaci po ovoj cesti, kad bismo se vraćali iz škole na Bilankuši i skačući po škaji još nedovršeno nogostupa odlazili kućama. Mi djeca Meteriza, Bilica i Vranjica.

Teški se promet brzo preusmjerio iz glavne ulice na ovu cestu. Kamioni su jurili u oba pravca. To je bila samo tranzitna cesta jer se nije imalo razloga u njoj zaustavljati. Tek se je sredinom šezdesetih godina prošloga stoljeća uz nju počela graditi prva stambena zgrada. A i ona se odmicala od ceste.

Slično se događalo i ubuduće. Cesta je zjapila prazna bez ikakvih sadržaja. Kasnije je uzduž posađen drvored oraha. Kad je porastao, orasi su privlačili ruke uvis kako bi se dosegnuo koji zdravi plod.

Nema ih više zamijenjeni su platanama. Ostala je uspomena na prizor, kao u filmovima, kada su prikazivani veliki drvoredi oraha ispred otmjenih kuća i dvorova.

Velikan hrvatske povijesti

Današnji naziv ceste je Ulica je Stjepana Radića. Lijepo i dobro odabrano ime, kao da njezin pravocrtni pravac podsjeća na davnu njegovu želju što bržega narodnoga osamostaljenja. Početak ulice resi bista istaknutoga hrvatskoga političara koja podsjeća na velebni skup pripadnika HSS-a na solinskoj Širini dvadesetih godina prošloga stoljeća, a kojega je predvodio upravo Stjepan Radić.

Danas je ulica tehnički dobro renovirana, (ako se izuzmu problemi s oborinskom i fekalnom kanalizacijom koji se intenziviraju za velikih kiša), glatki i ravni asfaltni sloj, obostrani nogostupi, dobra signalizacija svijetlećih pješački prijelaza, semaforsko raskrižje, znakovi upozorenja i zabrane. Sve za primjer kako to može biti u dobroj prometnoj regulaciji.

Ali uvijek ima nešto što bi moglo biti bolje, nešto što je bilo zaboravljeno ili nešto što bi trebala donijeti budućnost. Ulica je dobro osvijetljena s visokih čeličnih stupova, ali se prilikom rekonstrukcije zaboravilo u rasvjetu uključiti gornju autobusnu stanicu, onu na Bilankuši. Ostala je u mraku i bila neprilična za mladost i za starost.

Tome se problemu doskočilo s nekoliko drvenih stupova preko kojih je dovedena rasvjeta i do ove lokacije. Vrijedno je i pohvalno, ali smo kraj ove najmodernije solinske ulice završili s neusklađenim i različitim primjerima razvođenja električne instalacije. Pokvarili jedinstvo cjelokupnog rješenja uzduž ulice.

Povezivanje Salone i Solina

Tijekom radova na rekonstrukciji ulice pronađeni su brojni ostatci antičke arhitekture

Slijedeća napomena se odnosi na današnje planiranje jednog premošćivanja ulice. Postojeće ceste su definitivno naime odijelile današnji Solin od arheoloških ostataka nekada veličanstvene Salone.

Tehnička rješenja omogućuju da se barem na jednomu mjestu to popravi. Štoviše to i sami topografski uvjeti nude. Na mjestu gdje Radićeva siječe nekadašnju veliku salonitansku cestu, koja se i dan danas vidljivo pruža od samoga središta Salone pa prolazeći pored kuća Pletikosić i Matijević ide pokraj samostana Svetoga Rafaela sve do pazarića u središtu Solina, moguće je naime izvesti modernu konstrukciju u obliku pješačkoga mosta i nadsvoditi prometni trak u Radićevoj ulici.

Ovakav zahvat bi zasigurno pomogao turističkoj ponudi grada jer bi ponovno izravno povezao dva dijela grada, Salonu i Solin, a usto bi se omogućilo sigurno prelaženje prometnice u svakodnevnomu životu.

Ovakav pothvat zasigurno je investicijski velik za sam grad, ali uz današnje mogućnosti izvora financiranja lako bi se mogao ostvariti.
Na kraju ovoga osvrta vezanoga uz Radićevu ulicu u Solinu, moja opažanja zaokružuje dječja igra.

Na njenom početku davno su se igrala i velika djeca, isto to se danas događa na kraju Radićeve. Razigranost, vika, nadmetanje, vježbanje najljepše spajaju prošlost i sadašnjost.

SLUŽBENI REZULTATI POPISA STANOVNIŠTVA OTKIRVAJU DEMOGRAFSKU SLIKU U SOLINU – Broj stanova raste brže od broja stanovnika

SOLINSKA KRONIKA 330, 15. veljače 2022.
Piše: Marijana BATARELO-JELAVIĆ
Fotografije: Arhiva Solinske kronike

U odnosu na Popis iz 2011. Solin ima 986 stanovnika više, dok je pak u vremenskom razdoblju od 2001. do 2011. broj stanovnika porastao za gotovo pet tisuća. Usporeni rast broja stanovništva pak recipročno ne slijedi porast broja stambenih jedinica koje nastavljaju rasti jednakom brzinom. Tako su 2011. zabilježene 9 252 stambene jedinice, dok ih je 2021. popisano čak 10 865 od kojih se 10 649 koristi za stalno stanovanje

Prema prvim službenim rezultatima Popisa stanovništva provedenog 2021. dostupnih na mrežnim stranicama Državnoga zavoda za statistiku Solin ima 24 912 stanovnika što je za 986 ili 4.12 posto više u odnosu na rezultate popisa od prije deset godina.

Prije dvadeset pak godina Solin je imao 19 011 stanovnika te je do 2011. broj porastao za gotovo pet tisuća stanovnika. Unatoč neusporedivo manjem rastu broja stanovnika Solin se svrstao među osam hrvatskih gradova koji su u posljednjih deset godina zabilježili porast.

U skupini gradova koji su se uspjeli othrvati negativnim trendovima katastrofalne demografske slike osim Solina našla su se još dva grada s područja Splitsko-dalmatinske županije, Supetar i Stari Grad, te u čitavoj domovini Krk, Dugo Selo, Sveta Nedjelja, Biograd na Moru i Novalja.

Gledano u apsolutnim brojkama Solin bilježi najveći rast broja stanovnika, dok se prema postotnom rastu svrstao na treće mjesto.

Stanogradnja ne bilježi usporeni rast, štoviše sukladno broju stanovnika broj stanova je u konstantnom ubrzanom porastu

U gradu uz Jadro je tijekom proteklih deset godina narastao i broj kućanstava, naime na popisu iz 2011. bilo ih je 7 872 dok ih je 2021. evidentirano 8 373, a porastao je i broj stambenih jedinica. Tako su 2011. zabilježene 9 252 stambene jedinice, dok ih je 2021. popisano čak 10 865 od kojih se 10 649 koristi za stalno stanovanje.

Iz Grada poručuju kako puno čimbenika utječe na spomenute brojke, te da Solin značajna proračunska sredstva ulaže upravo u brojne pronatalitetne i demografske mjere.

Svake godine se izdvaja više od trećine izvornoga proračuna, preko 30 milijuna kuna, za funkcioniranje predškolskoga odgoja, dok se za poboljšanje života djece i mladih kroz različite aspekte izdvaja preko 5 milijuna kuna: za stipendije učenika i studenata, za radni školski materijal, za prijevoz učenika s teškoćama u razvoju, za novčane mjesečne potpore za novorođenu djecu, za produljeni porodiljni dopust te za obitelji s četvero i više djece.

Nadalje, u cilju povećanja smještajnih kapaciteta za djecu otvoren je veliki vrtićki centar u naselju Priko Vode te pet dodatnih učionica za OŠ kraljice Jelene. Radi se na izgradnji vrtića u Rupotini i izradi projektne dokumentacije za novi vrtić u Svetom Kaju, a s danom 1. listopada 2021. na snagu je stupila Odluka o izjednačavanju cijene boravka u gradskim i privatnim vrtićima.

Naš grad je zasigurno primjer dobre prakse kako najmlađima i njihovim obiteljima osigurati sigurnu budućnost, a činjenicu da ga iz godine u godinu mlade obitelji prepoznaju kao grad pogodan za kvalitetan život i stanovanje potvrđuju i navedene brojke temeljene na najnovijem popisu stanovništva – poručili su iz Grada Solina.

Mravince i Kučine ispred Solina

Mravince i Kučine u kojima prednjači gradnja obiteljskih kuća bilježe veći porast broja stanovnika nego ostatak Solina

Prema rezultatima koje je Državni zavod za statistiku objavio sredinom siječnja, a temeljem popisa stanovništva provedenog 2021., u solinskom Mjesnom odboru Mravince živi 1 712 stanovnika što je za 84 više u odnosu na popis iz 2011.

Istovremeno je u Kučinama evidentirano 1 079 stanovnika odnosno 105 više nego 2011., dok je u naselju Solin, koje obuhvaća područje MO Centar, Priko vode, Rupotina, Srednja strana i Sveti Kajo, zabilježena brojka od 21 058 stanovnika što je za 846 više u odnosu na popis obavljen prije deset godina.

Povećanje bilježe i Blaca na kojima su 2011. živjela 2 stanovnika dok ih je sad evidentirano 3, a jedino naselje koje bilježi pad broja stanovnika je Vranjic u kojem trenutačno živi 1 060 osoba što je za 50 manje u odnosu na prošli popis.

Demografska katastrofa

Broj stanovnika Hrvatske u razdoblju od 2011. do 2021. manji je za čak 396 360 osoba, odnosno za 9.25 posto. Pokazuju to prvi rezultati provedenoga popisa stanovništva prema kojem Hrvatska trenutačno broji 3.888,529 stanovnika, dok ih je 2011. imala 4.284,889.

Prema službenim podacima Državnoga zavoda za statistiku broj stanovnika Hrvatske neprestano pada od 1991., kada je u njoj živjelo 4.784,265 stanovnika što znači da je RH od osamostaljenja do danas izgubila 895 736 stanovnika ili 18.7 posto stanovništva.

Pad broja stanovnika zabilježen je u svim hrvatskim županijama pa tako i u Splitsko-dalmatinskoj u kojoj trenutačno živi 425 412 stanovnika, što je gubitak od 29 386 u odnosu na prošli popis kad ih je bilo 454 798.

Očekivano, uz pad broja stanovnika zabilježen je i pad broja kućanstava koji trenutačno na razini RH iznosi 1.438,423, dok je ukupan broj stambenih jedinica 2.350,444. Broj kućanstava u 2011. bio je za 5.31 posto veći i iznosio je 1.519,038, dok je istovremeno broj stambenih jedinica 2011. bio manji za 4.61 posto i iznosio je 2.246,910.

Slična situacija dogodila se i u Splitsko-dalmatinskoj županiji koja je 2011. imala 156 080 kućanstava dok ih je 2021. zabilježeno 152 143, dakle 3 937 manje, dok je broj stambenih jedinica značajno porastao, za čak 20 586. Naime, 2011. ih je bilo 255 056, a 2021. čak 275 642, međutim za stalno stanovanje koristi se tek 225 650 stanova što je za gotovo 50 tisuća, ili točnije 49,992 manje od njihova ukupnog broja.

Zabilježeni pad broja stanovnika potvrdio je loše demografske prognoze, ali i statistike objavljivane tijekom proteklih nekoliko godina. Tome je svakako pridonio i ulaz Hrvatske u Europsku uniju, 2013., od kada se, prema službenim podacima, bilježi stalni porast iseljavanja.

Postupno objavljivanje podataka

Gledano u apsolutnim brojkama Solin bilježi najveći rast broja stanovnika, dok se prema postotnom rastu svrstao na treće mjesto

Najnoviji popis stanovništva, proveden od strane Državnoga zavoda za statistiku, DZS, bio je jedinstven u odnosu na sve dosadašnje jer su se podaci po prvi prvi puta prikupljali digitalno, a popisivanje se provodilo u dvije faze: samopopisivanjem uz pomoć sustava e-Građani od 13. do 26. rujna 2021., te terenskim popisivanjem za koje je bilo predviđeno da će trajati od 27. rujna do 17. listopada, ali je iz niza razloga rok pomican dva puta, najprije do 29. listopada, potom do 14. studenoga.

Građani su sami mogli izabrati način popisivanja, a referentna točka popisa bio je 31. kolovoza 2021., prema konceptu uobičajenog mjesta stanovanja tako da su na popis stanovništva Hrvatske ušli svi oni građani koji su uoči referentnog trenutka živjeli u svom mjestu stanovanja s namjerom da u njemu ostanu barem godinu dana.

Prvi rezultati u kojima su sadržani broj stanovnika te broj kućanstava i stambenih jedinica objavljeni su 14. siječnja ove godine dok će se ostali podaci, sadržani u popisnom obrascu, objavljivati tijekom narednih mjeseci.

Naime, prema informacijama DZS-a objava podataka regulirana je uredbama Europske unije te je Hrvatska sukladno tome dužna dostaviti Eurostatu sve podatke 27 mjeseci od relevantne godine.

DZS će, istaknuto je, najmanje mjesec dana prije objave svakog podatka najaviti to u svojem kalendaru, kako bi javnost bila pravovremeno informirana.

Objava će se odvijati sukcesivno na način da će se prvo objaviti podaci o spolu, dobi, etnokulturalnim obilježjima i pohađanju škole, a zatim i prema svim ostalim obilježjima.

PORAST BROJA STANOVNIŠTVA DOVODI DO PROMJENE ŽIVOTNIH NAVIKA I UVJETA KOD DIVLJIH ŽIVOTINJA – Lisice u gradu

SOLINSKA KRONIKA 330, 15. veljače 2022.
Piše: dr. sc. Nada TOPIĆ
Fotografije: Privatni album, arhiv Solinske kronike

– Na području Hrvatske proteklih se godina provodi oralna vakcinacija lisica, tako da se već dugo ne bilježi pojava bjesnoće. Možda je i to jedan od razloga porasta broja jedinki lisica, odnosno hiperpopulacije, i za očekivati je da ih u budućnosti bude sve više pa i u urbanim područjima – istaknuo je veterinar Antun Žebčević

Zbog blizine šumovitoga područja na obroncima Kozjaka i Mosora, koje je prirodno stanište divljih životinja, nije neuobičajeno u rubnim predjelima Solina susresti lisicu. Međutim proteklih godina građani prijavljuju pojavu lisica i u urbanim područjima. Iako je riječ o opreznim i plahim noćnim životinjama, više je razloga zbog kojih napuštaju sigurnost šume i približavaju se ljudima.

Narušena ravnoteža u njihovu prirodnom staništu posljedica je ljudskoga djelovanja i devastacije šuma (sječa, požari, industrijalizacija…), a pojavu lisica na gradskim ulicama bilježe i drugi hrvatski i zapadnoeuropski gradovi. Porast broja gradskoga stanovništva za posljedicu ima i povećanje komunalnoga otpada koji uključuje ostatke prehrambenih proizvoda, a takvi ostatci privlačni su brojnim životinjama, posebno miševima i glodavcima.

Lisice su svejedi i njihova prehrana uključuje miševe, glodavce, perad, ribe, ptice, kukce, crve, jaja, voće itd. Ako potrebu za hranom ne mogu zadovoljiti u prirodnom staništu, posebno u zimskim mjesecima, mogu prijeći desetke kilometara u noćnomu lovu u potrazi za obrokom. To je vjerojatno i glavni razlog njihova dolaska u gradove gdje mogu relativno lako loviti miševe ili pronaći ostatke ljudske hrane na odlagalištima otpada.

Veliki požar koji je opustošio Mosor 2017. uništio je i staništa lisica, a rijeka Jadro sa svojom florom i faunom (ribe, ptice, patke…) privlačna je lisicama koje su u potrazi za hranom. Stoga ne iznenađuje što su mnogi Solinjani, pa i Splićani, proteklih nekoliko godina doživjeli »bliske susrete« s ovom inače neopasnom, ali ipak divljom životinjom.

Zadavljeni pernati ljubimac

Goran Čilaš i njegov dugogodišnji pernati prijatelj patak Đuka

Slavica i Goran Čilaš sredinom siječnja ove godine ostali su bez dugogodišnjega ljubimca patka Đuke. Udavila ga je lisica. O tome kako je divlji patak postao ljubimac Goran Čilaš kaže:

– Đuka je imao 28 godina, a prvi put sam ga susreo u Lučici gdje sam 1994. radio kao domar. Tada je bio mladi patak kojemu je netko slomio krila. Kako sam tamo povremeno hranio patke i mačke, ozlijeđeni patak je jeo s njima, i s patkama i mačkama, a pod zaštitu ga je uzela glasovita mačka Monika i s njom je bio siguran. Nije se ničega plašio i iako nije mogao letjeti, slobodno se kretao.

Negdje 2005. ili 2006. netko ga je pokušao ukrasti i kako bih ga zaštitio, odlučio sam ga prebaciti u svoje dvorište gdje je proveo s nama sedamnaest godina. Boravio je u ograđenomu vrtu na travnjaku, a u povrtnjak nije ulazio. Bio je vrlo pitom, stalno je hodao za mnom, a ponekad bih ga vozio i u autu.

Supruga Slavica i kćer Jelena također su se povezale s Đukom, bio je ljubimac u pravomu smislu kojega se moglo dodirivati i s njime komunicirati. Nisu mu smetali posjetitelji, djeca ni druge životinje. Stoga ih je sve pogodio prizor zadavljenoga patka bez glave.

Posumnjali su da je patka napao susjedov pas, ali nakon što su kontaktirali policiju i veterinara, utvrđeno je da ga je napala lisica. To ih je iznenadilo, kažu, jer da su znali da se lisice pojavljuju u ovomu dijelu grada, bolje bi zaštitili patka i noću bi ga držali u zatvorenom prostoru.

Iz kasnijega razgovora s poznanicima i susjedima doznali su da su neki od njih i danju viđali lisice u blizini njihove kuće na Meterizama te da je lisica napala i susjedovu perad.

Očekivati porast broja lisica

O pojavi lisica u Solinu i općenito u gradskim sredinama upitali smo i veterinara Antuna Žebčevića iz Veterinarske ambulante Solin.

– Na području Hrvatske proteklih godina provodi se oralna vakcinacija lisica, tako da se već dugo ne bilježi pojava bjesnoće. Možda je i to jedan od razloga porasta broja jedinki lisica, odnosno hiperpopulacije, i za očekivati je da ih u budućnosti bude sve više pa i u urbanim područjima.

U susretu s lisicom, kao i s bilo kojom drugom divljom životinjom, najbolje joj je ne prilaziti i ne dirati je. Na području grada zabranjeno je držati perad i slične životinje, a ljudi koji ih ipak drže, npr. u prigradskim područjima, trebali bi ih adekvatno mehanički zaštiti ogradom tako da ne mogu doći u kontakt s divljim životinjama.

Bogat »pernati fond« u gradu na Jadru učestalo privlači lisice i u samo gradsko središte

Nakon pojave ptičje gripe preporuka je da se perad i ptice uopće ne drže na otvorenom, nego isključivo u zatvorenim prostorima kako ne bi bili u doticaju s divljim pticama i kako bi se spriječio prijenos bolesti.

S obzirom na sve navedeno, vidjeti lisicu u gradu možda i nije tako čudno kako se čini. Riječ je o životinji koja se brzo i lako prilagođava. Ako nema šume, naći će zaklon u napuštenim prostorima, divljim vrtovima, grmlju ili bilo gdje drugo gdje može pronaći sigurnost za sebe i svoje mlade, hraneći se štakorima i drugima malenim životinjama i biljkama.

Gomila dostupnoga otpada, također može biti zanimljiva lisici kao izvor mogućega »lakog« obroka. Narušen ekosustav u kojemu nema većih predatora, omogućio je lisici »bezbrižniji« život i duži životni vijek, pa je broj lisica u porastu. Lisica je u pravilu plaha životinja koja se kreće noću, ali ako ne bježi i prilazi ljudima, moguće je da je bolesna.

Lisici je najbolje ne prilaziti, a ako je životinja ozlijeđena ili bolesna potrebno je kontaktirati veterinarsku službu. Što se tiče kućnih i vrtnih ljubimaca, noću im je najbolje osigurati zaštitu i držati ih u zatvorenom, ne samo radi mogućega ozljeđivanja nego i prijenosa zaraznih bolesti ako su u kontaktu s divljim životinjama.

Novi broj Solinske Kronike

posljednji broj solinske kronike

Pratite nas

   Facebook

   RSS

   Newsletter

Zvonimir Solin Newsletter

Najvažnije vijesti u vašem email sandučiću