Tema broja

SOLINSKA KRONIKA 345, 15. svibnja 2023.

Piše: Mario Matijević
Fotografije: Solinska kronika, katalog izložbe

S ciljem prisjećanja stručne javnosti, kao i upoznavanja mlađih naraštaja sa životom i djelom u povodu pak 30. obljetnice preminuća Duje Rendića-Miočevića priredili smo izložbu fotografija i manjega dijela stručnih materijala s njegovih istraživanja u Saloni. Svrsishodno je bilo pak izložbu prirediti u Biblioteci koja je dijelom nastala upravo nesebičnom donacijom knjiga Ante Rendića-Miočevića čime se trag ove obitelji u istraživanju, proučavanju i očuvanju bogate solinske baštine dodatno produbljuje

Vjera u uskrsnuće mrtvih i život vječni za ovozemnoga života obilježavanjem dana premiuća pojedinaca naše zajednice, njihova »Dies natalis« za vječnost, potiče nas da stvaranjem novih kulturnih sadržaja nastavljamo njihov rad na zajedničkoj izgradnji zajednice odstojne Kraljevstva nebeskoga.

Čuvajući uspomenu na Duju Rendića-Miočevića, zaslužnog istraživača salonitanske i solinske spomeničke baštine Javna ustanova u kulturi »Zvonimir« Solin u suradnji s partnerskim institucijama i pojedincima godine 2016. pod okriljem svoga Časopisa za solinske teme »Tusculum« organizirala je znanstveni skup u povodu sto godina od njegova rođenja. Rezultati istraživanja predstavljenih na skupu objavljeni su u zasebnomu broju časopisa iz 2017.

Oslanjajući se pak na pozitivan odjek znanstvenoga skupa i zbornika radova, a u uskoj suradnji s njegovim sinom Antom Rendićem-Miočevićem, solinski je »Zvonimir« razrađujući očuvanje uspomene na život i djelo Duje Rendića-Miočevića godine 2022. u novooformljenoj Biblioteci svečanim spomen činom, a u sklopu svečanosti otvaranja znanstvenoga simpozija posvećenoga don Lovri Katiću, postavio njegovo spomen-poprsje, autorski rad kipara Duje Matetića.

S ciljem prisjećanja stručne javnosti, kao i upoznavanja mlađih naraštaja sa životom i djelom u povodu pak 30. obljetnice preminuća Duje Rendića-Miočevića priredili smo ovu izložbu fotografija i manjega dijela stručnih materijala s njegovih istraživanja u Saloni. Svrsishodno je bilo pak izložbu prirediti u Biblioteci koja je dobrim dijelom nastala upravo nesebičnom donacijom knjiga obitelji Rendić-Miočević čime se trag ove obitelji u istraživanju, proučavanju i očuvanju bogate solinske baštine dodatno produbljuje.

Čuvanjem uspomene, ali i neprestanim proučavanjem rada Duje Rendića-Miočevića nastojimo ostati na njegovu pravcu koji u arheologiji traži i pronalazi modele predviđanja neizbježnih kulturnih promjena, a s ciljem njihova boljega razumijevanja i mogućnosti planiranja za budućnost naše društvene zajednice.

Gledajući njegova kapitalna djela proistekla iz aktivnoga istraživačkoga rada očito je kako su modeli razvoja značajnih kulturnih događaja i prekretnica, uspostavljanje, razvoj i raspad društvenih zajednica i gradova tek dio tema kojima je Duje Rendić-Miočević oslikavajući svakodnevicu (salonitanskoga) društva, usmjerio povijest i baštinu našega grada.

Eruditski, sveobuhvatni pristup prvenstveno arheološkomu polju kakav je imao promiče pristup prošlim kulturama u njihovoj cjelovitosti, proučavajući život jednoga društva u potpunosti, njegove trgovačke odnose, kretanja kroz krajobraze, pisana i umjetnička dostignuća, njegova vjerovanja…

Naša prošlost je naše kulturno nasljeđe, a život i rad Duje Rendića-Miočevića nudi način kako ga ispravno usvojiti, očuvati te obogaćeni njegovim vrjednotama prenositi budućim naraštajima.

Izložba nastoji kroz tri polazišta, a s našega salonitanskoga i solinskoga vidokruga nakon tri desetljeća od njegova preminuća pružiti uvid u život i rad Duje Rendića-Miočevića.

Prvi vid interpretira Rendića-Miočevića kao čitača salonitanske i solinske arheološke baštine u kojemu se on u vlastitomu formiranju kreće od epigrafičara do najvišega stupnja čovjekove pismenosti, poetskog izričaja koji je predočio u svome djelu »Carmina Epigraphica«.

Duje Rendić-Miočević je radom u Saloni i Solinu, u Arheološkomu muzeju u Splitu i Zagrebu slijedio tragove velikana nacionalne arheologije i kulture te ga se s toga stajališta promatra i predstavlja u drugomu vidu izložbe.

Treći vid zaključuje njegovo djelovanje kao svojevrsnoga ambasadora, poslanika Salone u (znanstvenom) svijetu, na značajnim međunarodnim skupovima i inozemnim manifestacijama, ali i običnim putovanjima.

»Duhovno vlasništvo čitavog čovječanstva«

Piše: Dino DEMICHELI

U Saloni su iskopavali mnogi, no malo je onih kojima je stečena erudicija dozvoljavala vidjeti širu perspektivu koja izlazi daleko izvan okvira sonde koje istražuju. Jedan od takvih istraživača bio je i Duje Rendić-Miočević, o kojemu sam kao istraživaču Salone, ali i drugih lokaliteta, imao prigode slušati svjedočanstva nekoliko generacija njegovih studenata

U usporedbi s ostalim gradovima na istočnoj obali Jadrana, može se reći da je Salona bila veliki grad: bez obzira gdje povučemo granicu njezina rasprostiranja, na svom je vrhuncu morala imati između 40 i 60 tisuća stanovnika, što je brojka koju je većina naših velikih gradova dosegnula tek u 20. stoljeću.

No, veličina Salone ne ogleda se samo u njezinoj površini, ona ima puno veću značenjsku vrijednost današnjim stanovnicima Saloni okolnih područja. Ona je za mnoge identitetsko mjesto, točka prijeloma, jedan od onih lokaliteta koji nas definira kao društvo. Naime, posljednjih smo desetljeća više puta bili na svojevrsnom civilizacijskom testu koji je inicirala njezina izravna ili planirana devastacija, a koji nismo uvijek položili s osobitim uspjehom.

Donekle tješi činjenica da se u važnim trenutcima uvijek pronašlo dovoljno onih koji su znali, mogli i htjeli reagirati i svojim angažmanom doprinijeti da posljedice devastacije budu daleko veće. Ne ulazeći u osnovni problem, a to je nedovoljna svijest o tome što znači imati lokalitet kao što je Salona u svome susjedstvu, moram podvući da je odgovornost na svima nama, kako na Solinjanima, gradskoj upravi, investitorima i posjetiteljima, tako i na arheolozima i konzervatorima.

Značaju Salone u prvome redu doprinose arheološka istraživanja, no put od iskopavanja do toga da ono što je pronađeno postane dio baštine koju smo spremni pojmiti kao dio sebe ponekad je predug.

Nakon dvjesto godina od početka sustavnih iskopavanja poznajemo tek malene djeliće onoga što je ona nekoć bila, a zahvaljujući onima koji su je istraživali prije nas, ona je postala sinonim za važan antički lokalitet. Danas su uvjeti terenskoga rada lakši nego nekada, no u promišljanjima o ovoj antičkoj metropoli uvelike se naslanjamo na istraživače koji su nam ne samo onim što su pronašli, već i načinom na koji su vodili istraživanja, dali smjernice kako tumačiti ostatke života u antici, kako čitati spomenike i što je podjednako važno, kako prenijeti znanje.

U Saloni su iskopavali mnogi, no malo je onih kojima je stečena erudicija dozvoljavala vidjeti širu perspektivu koja izlazi daleko izvan okvira sonde koje istražuju. Jedan od takvih istraživača bio je i Duje Rendić-Miočević, o kojemu sam kao istraživaču Salone, ali i drugih lokaliteta, imao prigode slušati svjedočanstva nekoliko generacija njegovih studenata, a redom svi su isticali njegovo veliko znanje, odmjerenost, pristojnost te brigu za studente.

U Saloni je započeo svoj radni vijek: kao kustos, a potom i ravnatelj Arheološkog muzeja u Splitu, ondje je vodio više istraživanja, a objavio je i brojne epigrafske spomenike koje je pronašao. Kako je njegovo polje djelovanja bilo uistinu široko, a u isto vrijeme temeljito, rado se bavio pitanjem Grka na istočnoj obali Jadrana, o kojima je neke odgovore pronašao upravo u Saloni, interpretirajući glasoviti natpis o poslanstvu Isejaca Cezaru koji je pronađen nedaleko od »Porta Caesarea«.

Pedesetih je godina prošloga stoljeća reformirao program studija arheologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a po tom se modelu nastava arheologije održavala idućih pola stoljeća. Među ostalim, uveo je obaveznu terensku praksu za studente jer je znao da se ovom znanošću ne može baviti netko tko nije proveo tjedne i mjesece na terenskim istraživanjima, u neposrednom doticaju s iskopanim materijalom i dijelovima arhitekture.

Nakon iznimno uspješnih istraživanja koje je šezdesetih godina prošlog stoljeća vodio u Danilu kod Šibenika, u Saloni je sedamdesetih godina, opet uz brojne studente, vodio istraživanja na spoju sjevernog i istočnog ugla stare gradske jezgre, nedaleko od »Porta Caesarea«. Znao je što istraživanja u Saloni mogu pružiti studentima i koliko mogu poticajno djelovati na njihovo kasnije znanstveno određenje i razvitak.

Salona je ipak nekadašnja metropola te je i mogućnost pronalaska raznovrsnog materijala daleko veća nego na ostalim lokalitetima, što je svakome tko se želi baviti rimskom civilizacijom od iznimne važnosti.

O njegovome doprinosu svjetskoj epigrafiji, numizmatici, onomastici i ilirologiji nema potrebe ovdje iznositi jer se uglavnom tiču prostora izvan Salone, no valja spomenuti dvije iznimne cjeline njegova opusa. Već je kao mlađi znanstvenik počeo proučavati natpise u stihu, a do te je mjere bio opčinjen lirikom tih epitafa da je tijekom vremena preveo stotinjak ovih pjesama, pritom otkrivajući i svoju poetsku stranu u njihovim prepjevima. Natpisi s područja Salone čine većinu ove zbirke koja je 1987. god. objavljena pod naslovom »Carmina epigraphica«.

Drugi dio tiče se njegovih radova o ranome kršćanstvu na području Dalmacije, u kojima donosi niz novih interpretacija crkvene arhitekture, posebice one u Saloni. Svi njegovi znanstveni radovi na ovu temu tiskani su postumno u knjizi »Dalmatia christiana – opera omnia« godine 2011.

Vjerojatno najsnažniji društveni angažman Duje Rendića-Miočevića bio je vezan upravo uz spas i očuvanje arheološke baštine Salone, o čemu je napisao dva teksta. Prvi je objavljen 1977. u sklopu inicijative »S.O.S za baštinu«, a u kojemu je sažeto donio pregled koji i danas glasi za jedan od kanonskih tekstova o salonitanskome urbanizmu. Drugi je tekst, nazvan »(In)felix Salona«, tiskan 1988. godine, a nastao je kao reakcija na izgradnju tzv. Zaobilaznice koja je prekrila značajan odsječak Salone. Poprilično pesimistično i rezignirano, ali nadasve srčano, akademik Rendić-Miočević reagira na kulturocid koji se tada proveo nad veličanstvenim ostatcima južnog dijela Salone. Vjerujem da bi danas drugačije reagirao, budući da Salona polako, ali sigurno izlazi ne samo iz tame zemlje već i iz tame nebrige i neznanja.

Osobno nisam poznavao Duju Rendića-Miočevića, no znanstvenim je radovima, ali i u svjedočanstvima njegovih najbližih suradnika, ostavio snažan utisak na mene. Pripada onoj generaciji znanstvenika koja nije uživala tehnološke pogodnosti koje danas uvelike olakšavaju znanstveni i terenski rad, no čija je razina upotrebljivoga znanja bila na gotovo nedostižnoj razini. Neke od tih časnih starina imao sam prilike doživjeti i ostati fasciniran spektrom tema o kojima mogu suvereno razgovarati, tako da mi je otprilike jasno na koliko se razina studentima ustvari odvijala terenska nastava koju je vodio Duje Rendić-Miočević.

Poslije ovih nekoliko godina pod njegovim vodstvom, terenska nastava u Saloni više od četrdeset godina nije bila organizirana za studente, što je nedvojbeno bila velika šteta. Nakon što su se stvorili uvjeti za njezinu ponovnu uspostavu, rado sam se 2018. prihvatio organizacije istraživanja koja primarno služe edukaciji novih naraštaja studenata.

S obzirom na velik interes studenata za sudjelovanjem na ovome lokalitetu, čini se da im poprilično znači istraživati ovdje, a svima koji sudjeluju u iskopavanjima nastojimo ugraditi svijest o očuvanju ovoga lokaliteta, počesto se pozivajući na primjere nekih od zaslužnih nam prethodnika. S tim mislima vratit ću se na početak teksta i na onu odgovornost koju kao znanstvena zajednica, ali i društvo općenito imamo, upravo riječima pokojnog akademika.

Spominjući kontinuitet procesa uništavanja ovog lokaliteta, u svome »S.O.S za Salonu«, Rendić-Miočević progovara tekstom koji je još uvijek aktualan: »Na nama svima je da taj proces, čije su tendencije i danas očite, ne samo usporimo, nego da ga i u što većoj mjeri uklonimo spasivši, i za našu današnjicu i budućnost uopće koliko je to u našoj moći danas da učinimo, te doista neprocjenjive vrijednosti, koje su proizvod našeg kraja, ali duhovno vlasništvo čitavog čovječanstva, prema kojemu, kao čuvari tih izuzetnih vrijednosti, imamo i ljudskih i moralnih nezaobilaznih obaveza«.

SOLINSKA KRONIKA 343, 15. ožujka 2023.

Piše: Mario MATIJEVIĆ

Iako arheološko-povijesne teme u javno-društvenom, ponekad i političkom diskursu u gradu koji je ishodište nacionalne arheologije i povijesti (time i samoga identiteta) učestalo ne nailaze na razumijevanje i odobravanje, a čime se paradoksalno parafrazira Svetopisamska epizoda o prorokovanju u vlastitom kraju i Liječniku koji najprije treba izliječiti samoga sebe, one su najzastupljenije u petnaestogodišnjem tuskulumskom hodu. Od dosadašnjih 208 priloga, 96 ih pripada isključivo arheološkim temama, 60 povijesnim, 11 području povijesti umjetnosti, čak 16 lokalnoj glazbenoj povijesti, povijesti književnosti pripada 6, a zaštiti spomenika dva priloga

Petnaestogodišnji hod znanstveno-istraživačkim putevima brončanoga sjaja zastao je na trenutak predstavljanjem petnaestoga sveska časopisa za solinske teme Tusculum. Novouređena Biblioteka JUK »Zvonimir« Solin koja je osim hvalevrijednom donacijom dr. sc. Ante Rendića-Miočevića, znatnim dijelom oblikovana kroz međuinstitucionalnu razmjenu publikacija s eminentnim državnim institucijama, a koja je započela pred 15 godina upravo izlaženjem Tusculuma, ugostila je početkom ožujka predstavljače i vjernu tuskulumsku publiku.

Nominalno i normativno pripadajući godini 2022. koncem koje je i tiskan, časopis je prilagođavajući se povratku na predpandemijske manifestacijske okolnosti, a u konačnici i zbog objektivnih datosti predstavljen u ovoj kalendarskoj godini.

Najnoviji svezak na ukupno 227 stranica donosi 13 priloga koje potpisuje 15 autora. Na tragu svih dosadašnjih svezaka i ovaj Tusculum ima najviše izvornih znanstvenih radova njih 8, pregledna rada su 3, jedan je stručni i jedan in memoriam. Najnoviji svezak također slijedeći tradiciju solinskih tema ima najviše priloga posvećenih arheološkim temama.

Bogata povijest časopisa

Petnaest dosadašnjih svezaka i 16 brojeva, 10. je naime svezak izišao u dva broja, okupilo je 208 priloga na ukupno 3560 stranica, a koje potpisuje 86 različitih odnosno ukupno 233 autora. Među dosad objavljenim prilozima ukupno je 127 izvorno znanstvenih, 30 preglednih, 35 stručnih i 10 ostalih priloga.

Iako arheološko-povijesne teme u javno-društvenom, ponekad i političkom diskursu u gradu koji je ishodište nacionalne arheologije i povijesti (time i samoga identiteta) učestalo ne nailaze na razumijevanje i odobravanje, a čime se paradoksalno parafrazira Svetopisamska epizoda o prorokovanju u vlastitom kraju i Liječniku koji najprije treba izliječiti samoga sebe, one su najzastupljenije u petnaestogodišnjem tuskulumskom hodu.

Od navedenih 208 priloga, 96 ih pripada isključivo arheološkim temama, 60 povijesnim, 11 području povijesti umjetnosti, čak 16 lokalnoj glazbenoj povijesti, povijesti književnosti pripada 6 priloga, a zaštiti spomenika dva priloga.

Osim u 15 svezaka odnosno 16 brojeva tuskulumske su rasprave rezonirale i u dvama zasebnim publikacijama kojima je otpočela i Biblioteka znanstvenih djela Tusculum. Prva od njih objavljena je godine 2009. kada je prilog Arsena Duplančića »Solinska narodna nošnja na starim grafikama i crtežima« posebno opremljen i tiskan u obliku grafičke mape, druga pak izišla godine 2017. djelo je akademika Stjepana Krasića »Kandijski rat i oslobođenje Klisa od Turaka godine 1648.«

Iskorak u znanstveni svijet

Bogatstvo izražaja solinskih tema i raspravljanje o njima do punoga je izražaja došlo i u trima znanstvenim skupovima koji su održani u solinskomu »Zvonimiru«, a pod okriljem ovoga časopisa. »Salonitanska muza Duje Rendića-Miočevića« prvi je znanstveni skup održan 2017. kojim su potaknuti Rendićevim suvremenicima, studentima, suradnicima i mlađi naraštaji istraživača na upečatljiv način zaokružili lik i djelo jednoga od najvećih istraživača salonitanske arheološke baštine.

Ovim skupom postavljeni su temelji i određen pravac kretanja svih nadolazećih istraživanja čiji zaključci bivaju ukoričeni u tuskulumskim koricama.

Znanstveni kolokvij s pratećom izložbom »Helena Mater«, odnosno »Helena Regina i Solin godine 1898.« održani 2018. prvi su znanstveni skup i izložba posvećeni jednomu od najvažnijih nacionalnih lokaliteta, a u povodu 120 godina od otkrića sarkofaga i crkava hrvatske kraljice Jelene.

Ostajući u potpunosti na ovomu tragu protekle je godine, nakon izložbe u povodu 60. obljetnice preminuća don Lovre Katića 2021., održan i treći znanstveni skup, simpozij »Duša jedne povijesti« posvećen solinskomu velikanu, svećeniku, povjesničaru, književniku don Lovri Katiću, a rezultati kojega će vlastiti izričaj naći u zasebnomu broju jednoga od nadolazećih svezaka Tusculuma.

Kao i onaj o kraljici Jeleni i ovaj znanstveni izričaj je popratila prigodna izložba radova Vjekoslava Paraća, odnosno novih akvizicija JUK »Zvonimir« Solin.

Tuskulumski skuti poduprti kulturnim stupom JUK »Zvonimir« Solin obgrlit će i rezultate istraživanja koji će biti predstavljeni na ovogodišnjem međunarodnom znanstvenom simpoziju i izložbi koje pak u listopadu »Zvonimir« organizira u suradnji s Katoličkim bogoslovnim fakultetom u Splitu, Odsjekom za povijest Filozofskoga fakulteta u Splitu i brojnim drugim partnerskim institucijama.

Nadalje u ovomu vidu se realizira i projekt restauracije arhivske građe, pod autorstvom i na inicijativu vjernoga tuskulumskog autora Ivana Alduka, a koja se nalazi u Državnomu arhivu u Zadru, partnerskoj instituciji u projektu.

Priznanja za postignuto, prilog za buduće

Zaokružujući petnaestgodišnju tuskulumsku priču želja je nakladnika bila odati i posebna priznanja zaslužnim pojedincima u neprestanom i predanom radu na časopisu od njegovih vrlih početaka.

S ciljem odavanja priznanja uveden je naslov i posebno priznanje u vidu povelje, prikladno nazvan »Tusculumen«.

Prvim Tusculumenom je tako svečano proglašen prof. dr. sc. Dražen Maršić s Odsjeka za arheologiju Sveučilišta u Zadaru.

Maršić je kao jedan od vanjskih pokretača časopisa, najpredaniji njegov član uredništva i autor koji je u petnaest godina među tuskulumskim koricama objavio 15 izvornih znanstvenih radova s područja arheologije na ukupno 186 stranica. Upravo su Maršićevi radovi pokazali i ogroman potencijal koji časopis nosi i u svome drugome obliku onome digitalnome, apliciranome prvotno na hvalevrijednomu nacionalnomu portalu znanstvenih časopisa Hrčak. Samo na tome portalu njegovih 15 priloga pregledano je i preuzeto oko 14 500 puta, što je pak zbog umreženosti s drugim svjetskim bazama podataka multiplicirano nekoliko desetaka puta.

Pribrojivši ovome i visoku razinu citiranosti Maršićevih tuskulumskih radova među znanstvenicima jasno je da su njegovi radovi, a time i čitav časopis pozicionirali solinske teme u svjetskom znanstveno-istraživačkom polju.

Drugo priznanje i naslov »Tusculumen« u povodu 15 godina izlaženja časopisa dodijeljeni su Marku Matijeviću, a zbog petnaest godina neprekidnoga doprinosa u uređivačkomu radu časopisa.

Petnaestogodišnji tuskulumski hod kojemu su se od samoga osnivanja i pokretanja časopisa pridružili brojni autori, suradnici od akademika, domaćih i inozemnih sveučilišnih profesora do samostalnih znanstvenika, istraživača i studenata okrunio je nakladničku »Zvonimirovu« djelatnost, a kulturnomu identitetu grada čijim se temama bavi dao novi izričaj.

Globalno gledajući, a lokalno djelujući Tusculum, časopis za solinske teme odavno je tako ispunio svoju primarnu zadaću ne ostajući samo i tek na ukoričavanju napisanih znanstvenih priloga već su rasprave koje je potaknuo, razmišljanja i istraživanja koja je razvio nadahnule i urodile brojnim projektima od solinskih osnovnoškolskih preko sveučilišnih sve do gradskih »europskih«.

IZV. PROF. DR. SC. DINO DEMICHELI O ARHEOLOŠKIM I DRUGIM TEMAMA U ČASOPISU

Nadiđena arheološka pokretačka misao

Govoreći o arheološkim temama kako u najnovijem svesku časopisa tako i o onima koje su obilježile njegovu petnaestogodišnju povijest izv. prof. dr. sc. Dino Demicheli je naglasio višestruki značaj časopisa.

– Prvenstveno Solin kao područje zaslužuje ovako nešto, da se na jednome mjestu nađe desetak do 15 tema koje će biti znanstveno obrađene, a Solin kao bazen tema koje se mogu istraživati u suštini je neiscrpan.

Treba istaknuti kako su u časopisu teme obrađene na zaista zavidnoj razini, imamo vrhunskih članaka, među njima i onih gdje su neke teme prvi put obrađene upravo među koricama ovoga časopisa. Iako je arheologija u žarištu i iako je bila glavni pokretač svega, časopis je nadišao odavno takvu misao samo arheološkog, već je to časopis puka solinskoga koji obrađuje teme solinske svakodnevice. Štoviše, 15 godina za jedan časopis nije mala stvar.

U današnje vrijeme kada se sve više odustaje od tiskanoga medija i sve prelazi na mrežni prostor, pronaći financiranje, pronaći suradnike koje će sve ove godine kontribuirati na svoj način i odvojiti od svoga vremena, dati jedan prilog Solinu i Solinjanima, ovo je zaista veliko postignuće. Zato čestitam uredništvu i ljudima koji su prepoznali ovaj projekt i koji ga guraju i dalje – istaknuo je Demicheli, poručivši kako vidi svijetlu budućnost časopisa.

Posebnost glazbenih tema

Predstavljajući petnaesti Tusculum izv. prof. art. Blaženko Juračić integralno je sagledao sve teme s područja solinske glazbene povijesti koje su objavljene u dosadašnjih 15 svezaka i 16 brojeva.

Juračić je tako istaknuo kako je 16 radova koji obrađuju muzikološke fenomene glazbe u Solinu s naglaskom na solinskom pučkom pjevanju, pučkim napjevima te kulturno-prosvjetnoj djelatnosti u Solinu.

Dva su autora koja su zaronila u slojevitost glazbenoga svijeta te svojim istraživanjima oteli zaboravu određene fenomene, a transkripcijama glazbenih artefakata trajno su sačuvali eksponate te ih oteli zubu vremena.

Tusculum 3: Tonći Ćićerić »Sprovodni napjev solinske Bratovštine«; Mirko Jankov »Glagoljaška glazbena baština u Solinu i njegovoj okolici«;

Tusculum 4: Mirko Jankov »Večernje koje se pjevaju u Vranjicu«;

Tusculum 5: Tonći Ćićerić »Solinsko pučko pjevanje kao predmet melografskoga interesa u prvoj polovini 20. stoljeća«; Mirko Jankov »Stara solinska misa«;

Tusculum 6: Tonći Ćićerić »Solinsko glagoljaško pjevanje na magnetofonskim snimkama Stjepana Stepanova iz godine 1964.«; Mirko Jankov »Nekoliko crkvenih pučkih napjeva iz Solina«;

Tusculum 7: Mirko Jankov »Pučki sprovodni napjevi iz Klisa«;

Tusculum 9: Mirko Jankov »Iz pučkoga crkvenog repertoara pjevača župe sv. Martina biskupa u Vranjicu«;

Tusculum 10: Mirko Jankov »Pjevana štenja u bogoslužnoj praksi župne crkve svetoga Martina biskupa u Vranjicu«;

Tusculum 11: Mirko Jankov » Pučki crkveni napjevi Jobova štenja za pokojne iz Klisa, Solina, Vranjica, Mravinaca i Kučina – transkripcije i komparativna analiza«;

Tusculum 12: Mirko Jankov »Drugi život dvaju tradicijskih crkvenih napjeva Puče moj (Prijekorâ) u izvedbi Vokalista Salone iz Solina«;

Tusculum 14: Tonći Ćićerić »Kulturno-prosvjetna djelatnost solinskog ogranka Seljačke sloge u predvečerje Drugoga svjetskog rata«; Mirko Jankov »Pregled stanja pučkoga crkvenog pjevanja glagoljaških korijena u Solinu, Klisu, Vranjicu, Mravincima i Kučinama u 2020. godini«;

Najnoviji prilozi

Glazbene teme u najnovijem Tusculumu pak otvara Tonći Ćićerić u izvorno znanstvenom radu »Solinsko pučko pjevanje u kontekstu razvoja klapskoga pjevanja u Solinu od sredine 20. stoljeća do danas«.

Nakon što su u razdoblju od 1906. do 1947. godine melografi i folkloristi u nekoliko navrata pohodili Solin s namjerom da zabilježe vokalnu folklornu glazbenu praksu ovdašnjega stanovništva za potrebe vlastitih etnografskih odnosno etnomuzikoloških istraživanja, ili su pak djelovali u sklopu projekata koje su organizirale i podupirale strukovne institucije s istim znanstvenim interesima, u drugoj polovini 20. stoljeća solinsko pučko pjevanje u najvećoj mjeri počinje bivati predmetom zanimanja glazbenih stručnjaka zaokupljenih klapskim pjevanjem. I dok su njihovi prethodnici solinskoj vokalnoj folklornoj glazbi većinom pristupali iz znanstvenoga diskursa, melografi druge polovine stoljeća u solinskom pučkom pjevanju uglavnom nalaze materijale za kreaciju klapskoga repertoara, posebice nakon osnivanja Festivala dalmatinskih klapa u Omišu 1967. godine, koji je potaknuo ubrzani razvoj i uspon klapskoga pjevanja. Ovaj rad donosi pregled njihove melografske i obrađivačke djelatnosti te s njom nedjeljiva razvoja klapskoga pjevanja u Solinu od sredine sedamdesetih godina 20. stoljeća pa sve do danas.

Mirko Jankov donosi izvorni znanstveni prilog naslovljen »Iz riznice svjetovnoga repertoara Pučkih pivača Gospe od Otoka – Solin: Transkripcije i jezično-glazbena analiza osam tradicijskih napjeva(dio prvi: muški tekstovi)«.

Pučki pivači iz Solina najpoznatiji su kao nositelji i predvodnici (para)liturgijskoga pjevanja glagoljaških korijena u mjesnoj župnoj crkvi Gospe od Otoka (po kojoj i sami već desetljećima nose ime), a odnedavna i u novoizgrađenoj crkvi Svete Obitelji. Ipak, znatan dio njihova tradicijskog repertoara obuhvaća i napjeve svjetovne tematike i namjene – baštinski vokalni izričaj na koji je ovaj prilog upućen u cijelosti. S obzirom na neminovnu fluktuaciju članova zbora, osobito (trajna) odlaska starijih pjevača, njihovi recentni nasljednici, napose najnoviji pjevači, suočavaju se s neumitnim izazovima njegovanja i međugeneracijske transmisije (bliske im i drage) pjevačke tradicije. Dojmu nematerijalnosti pa i krhkosti odnosne glazbene prakse i same građe – kako crkvene tako i one svjetovne (pri čemu se i ovom prilikom utvrđuje postojanje stanovitih, nerijetko i značajnih dodirnih točaka) – također i latentne bojazni od gubitka izvedbene uvjerljivosti i devijacije pjevačke memorije pridonijela je na poseban način nedavna virusna pandemija. Upravo ona potaknula je pjevače i njihova voditelja da osam usmeno naslijeđenih
svjetovnih napjeva (s muškim tekstovima) pohrane informacijski-zvukovno – u razdoblju od 2020. do 2021. godine – s ciljem transkribiranja i pregledne glazbene analize te – posljedično – olakšana učenja/ponavljanja dotična gradiva sadašnjim i budućim članovima ovoga muškog zbora. Osim toga, polučene spoznaje moguće je uklopiti i u one koje se općenito tiču dalmatinske klapske pisme, dok same transkripcije mogu poslužiti kao kreativno-poticajna ishodišta za nove umjetničke (klapske) obrade.

DISPUTATIONES TUSCULUNAE MMXXII

Martin Bažoka i Ivan Šuta iz Muzeja grada Kaštela potpisuju izvorni znanstveni rad »Prapovijesni nalazi s gradine Sutikve u Solinu«.

Luka Donadini donosi pregledni rad »Religija, kult i moralnost u Saloni (I) – Poštovanje i dužnost prema božanstvima«.

Nikola Cesarik potpisuje izvroni znanstveni rad »Cohors I Alpinorum vel cohors I milliaria Delmatarum?«.

Diana Čorić u suautorstvu s Draženom Maršićem s Odjela za arheologiju Sveučilišta u Zadru donosi izvorni znanstveni rad »Salonitanska kamena urna T. Domicije Januarije«.

Krešimir Grbavac potpisuje pregledni rad »Stela alumna Merkurija iz Solina«.

Dino Demicheli s Odsjeka za arheologiju Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu donosi izvorni znanstveni rad »Dva epigrafska fragmenta iz obiteljske kuće u solinskom predjelu Ninčevićima«.

Ivan Alduk stručni članak naslovljava »Natuknice za studiju o srednjovjekovnom Solinu (I)«.
Ana Šimić sa Staroslavenskoga instituta u Zagrebu potpisuje izvorni znanstveni rad »Kraljica Jelena Slavna u hrvatskim povijesnim romanima«.

Blanka Matković sa Sveučilišta u Cambridgeu donosi pregledni članak »Zaboravljena povijest grada Splita i njegove okolice Križarska organizacija srednje Dalmacije kroz UDB-in dosje Zlate Radović«.

Arsen Duplančić potpisuje izvorni znanstveni rad »Dva crteža Franje Kopača u Solinu«.

Tonći Ćićerić iz Javne ustanove u kulturi Zvonimir Solin potpisuje izvorni znanstveni rad »Solinsko pučko pjevanje u kontekstu razvoja klapskoga pjevanja u Solinu od sredine 20. stoljeća do danas«.

Mirko Jankov donosi izvorni znanstveni rad »Iz riznice svjetovnoga repertoara Pučkih pivača Gospe od Otoka – Solin: Transkripcije i jezično-glazbena analiza osam tradicijskih napjeva (dio prvi: muški tekstovi)«.

Arsen Duplančić i Marko Matijević zaključuju 15 tuskulumske rasprave tekstom »U spomen na Milana Ivaniševića (8. svibnja 1937. – 30. prosinca 2021.)«.

MARKO MATIJEVIĆ U IME UREDNIŠTVA NA SVEČANOMU PREDSTAVLJANJU O POKRETANJU I POČETKU ČASOPISA ZA SOLINSKE TEME

Prisjećanje početaka

Ideja o časopisu, čiji, eto, petnaesti broj obilježavamo kao »malu« obljetnicu rodila se nakon tiskanja knjige »Solinska svakodnevica u osvit novoga doba«, koja je napisana u suradnji s prof. Mladenom Domazetom nakon višegodišnjega istraživanja.

U knjizi smo »pokrili« gotovo sva područja života u Solinu, a priča nas je, iz »osvita novoga doba«, nerijetko odvodila u dublju prošlost. Teme tamo obrađene samo su »zagrebale« površnu i tražile su dublju i širu obradu, drugi format. A za to nam nije bila dostatna ni Solinska kronika, naš mjesečnik koji trideset godina radi ono što mu naziv kaže, na marginama koje je »Svakodnevica« i nastala. Jer novine su ipak novine, ograničene prostorom, traju kratko i nisu sasvim prikladne za članke uže specijalizacije.

Pa se rodila ideja o pokretanju časopisa koji bi, uza svu potrebitu znanstvenu aparaturu, obrađivao solinske teme. Ideju je brzo prihvatio Špiro Žižić, tadašnji ravnatelj Doma Zvonimir, čovjek koji je godinama stajao iza (ili ispred!) svih važnijih kulturnih zbivanja u našemu gradu.

Za pomoć smo se obratili Milanu Ivaniševiću, čovjeku kojega ocrtavaju riječi: široko znanje, stručnost, točnost i minucioznost. A nemjerljivu potporu nam je pružio Ante Ljubičić, tajnik Grada Solina, čovjek koji – bit ću neskroman – ima dar prepoznavanja dobrih projekata.

Novčanu potporu osigurao je Grad, kojemu su tada na čelu bili gradonačelnik Blaženko Boban i predsjednik Gradskoga vijeća dr. Kajo Bućan.

Počeli smo okupljati znanstvenike i stručnjake kojima je blisko područje našega interesa te smo, uz silan vjetar u leđa akademika Nenada Cambija i prof. Dražena Maršića, godine 2008. konačno stvorili prvi broj časopisa kojemu je naziv podario Milan Ivanišević po uzoru na Ciceronov i Bulićev Tusculum. I time smo započeli naše tusculumske razgovore o Solinu, Vranjicu, Mravincima, Kučinama, ali i o nešto širem prostoru koji utječe na Solin i na koji utječe Solin.

A stranice časopisa otvorili smo arheolozima (Solina ne bi bilo bez arheologije, a arheologija bi bila siromašnija bez Solina), povjesničarima, povjesničarima umjetnosti, arhitektima, ekolozima, riječju svima koji imaju nešto reći o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti toga našeg prostora.

Nismo pisali samo za akademsku zajednicu, željeli smo – govorili smo te prve godine, a aktualno je i danas – prenijeti u svijest svih sugrađana, a posebno onih koji su pozvani odlučivati, kako je ovaj pedalj zemlje između mora, Kozjaka i Mosora, što nam ga je Bog dao, ugodan za življenje sada, a bit će i u budućnosti ako mi to budemo htjeli i ako se okanimo njegova uništavanja građenjem bez reda, rušenjem davno oblikovanih građevnih i prostornih vrijednosti i trovanjem zemlje, mora i Rike.

Posebno raduje to što nam se pridružuje sve više mladih znanstvenika i stručnjaka i ravnopravno sa starijim i iskusnijim kolegama sudjeluje u »tusculumskim razgovorima«.

A to je jamstvo da ćemo Tusculum ostaviti u dobrim rukama, boljima nego što su naše.

Tusculum: to su svi autori tekstova, crteža, fotografija, svi članovi uredništva koji zajedno s recenzentima usmjeravaju naš časopis koji je – opet će me ponos odvesti u neskromnost – odavno prerastao granice našega grada i države. Tusculum: to ste i vi, dragi moji Solinjani i solinski prijatelji, vi zbog kojih se Tusculum i rodio.

I za kraj, želim da nas Tusculum nadživi!

POTPISIVANJEM UGOVORA S GALERIJOM KLOVIĆEVI DVORI SOLINSKI ZVONIMIR UČVRŠĆUJE PARTNERSKU MREŽU

Nemjerljiv doprinos

Početkom mjeseca ožujka ravnatelj Javne ustanove u kulturi »Zvonimir« Solin i Mario Matijević na poziv dugogodišnje »Zvonimirove« suradnice dr. sc. Petre Vugrinec, voditeljice stručne službe Galerije Klovićevi dvori posjetili su ovu najveću i najpoznatiju nacionalnu galeriju.

Ciljevi posjeta bili su dogovori o nastavku suradnje dviju institucija na galerijsko-izložbenom, znanstveno-istraživačkom i nakladničkom polju.

Tom prilikom su ravnatelj Galerije Klovićevi dvori Antonio Picukarić i ravnatelj JUK »Zvonimir« Solin potpisali ugovor o međusobnoj suradnji odnosno donaciji publikacija Galerije Klovićevi dvori Zvonimirovoj Biblioteci.

Imajući u vidu dosadašnju izuzetno uspješnu suradnju ravnatelj Picukarić je izrazio veliko zadovoljstvo i nadu u uspješnost budućih projekata, a koji će pak u solinskomu slučaju biti od kardinalnoga značaja.

Vrijedna izdanja Klovićevih dvora među publikacijama drugih partnerskih institucija kao i privatnih donatora »Zvonimirovoj« će Biblioteci i svim njenim participantima zasigurno dati dodatni zamah u proučavanju i istraživanju solinskih tema.

SOLINSKA KRONIKA 338., 15. listopada 2022.

Piše: Mario MATIJEVIĆ
Fotografije: Jakov TEKLIĆ

Svečanost je održana kao uvod u prvi znanstveni simpozij posvećen velikome Solinjaninu, svećeniku, povjesničaru i humanistu don Lovri Katiću 14. listopada u solinskomu »Zvonimiru«. Simpozij je zaključen organizatorovim riječima kako upravo u partnerskim projektima s potonjim ustanovama leži budućnost kako nove biblioteke i njezinoga istraživačkoga centra, tako i čitavoga »Zvonimira« i kulturne aktivnosti

Otkrivanjem spomen-poprsja istaknutoga hrvatskog arheologa, zaslužnoga istraživača salonitanske arheološke baštine, akademika Duje Rendića-Miočevića te potpisivanjem ugovora o darovanju osobne biblioteke Ante Rendića-Miočevića Javnoj ustanovi u kulturi »Zvonimir« Solin, simbolički je započelo novo razdoblje u znanstvenomu vidu života solinske kulture. Svečanost je održana kao uvod u prvi znanstveni simpozij posvećen velikome Solinjaninu, svećeniku, povjesničaru i humanistu don Lovri Katiću 14. listopada u solinskomu »Zvonimiru«.

Otvarajući svečanost u ime solinskoga »Zvonimira« Mario Matijević je istaknuo kako je sami spomen-čin uokvirivanje jedne priče te okretanje stranice prema novim poglavljima. Naime prvi znanstveni skup u solinskome »Zvonimiru« posvećen je velikomu istraživaču Salone Duji Rendiću-Miočeviću, drugi obljetnici otkrića nadgrobnoga natpisa i crkve hrvatske kraljice Jelene na Otoku u Solinu, a ovaj zadnji velikome Solinjaninu don Lovri Katiću.

Postavljeno spomen poprsje Duje Rendića-Miočevića, kao i »životna« biblioteka Ante Rendića-Miočevića, istaknutoga arheologa i dugogodišnjega ravnatelja Arheološkoga muzeja u Zagrebu (p)ostaju jedinstveni solinski spomenik istraživačima, bogate prošlosti, a u zalog još bogatije budućnosti.

Obraćajući se nazočnima dr. sc. Ante Rendić-Miočević je izrazio osobnu duboko emotivnu razinu svečanoga trenutka imajući u vidu činjenicu da se u gradu u kojemu su njegov otac Duje i on osobno proveli znatan dio svoga života u istraživanjima, sada postavlja trajni spomen. Štoviše istaknuo je i zasluge pokojnoga ravnatelja solinskoga »Zvonimira« Špira Žižića, svoga studentskoga kolege u preliminarnim koracima poklanjanja osobne biblioteke ustanovi, a koji su realizirani i finalizirani zauzetošću sadašnje generacije.

Pokrenuta biblioteka po stručnoj obradi i sistematizaciji kao jedinstveni bibliotekarski korpus bit će pridružena postojećoj »Zvonimirovoj« biblioteci nastaloj kako iz vlastite nakladničke djelatnosti tako i procesom razmjene publikacija iz niza časopisa »Tusculum«, kao i bogatom tridesetogodišnjem arhivu mjesečnika »Solinska kronika«.

Objedinjena građa, kako je najavio Matijević nukleus je »Zvonimirova« istraživačkoga centra, a koji će u partnerskoj suradnji s istovjetnim jedinicama s nekoliko fakulteta splitskoga Sveučilišta kao i drugih institucija biti istinski zamašnjak u proučavanju i očuvanju solinskoga kulturno-društvenoga naslijeđa. Štoviše svojom otvorenošću prema odgojno obrazovnim jedinicama bit će referentna točka u formiranju novoga stručnoga kadra na području grada Solina.

DON LOVRINIM STOPAMA U ZNANSTVENOM SVIJETU
Program i tijek simpozija

Po svečanomu otvaranju manifestacije sudionici i participijenti su pristupili samomu znanstvenomu simpoziju. Od prijavljenih 18 sudionika s 16 referata na simpoziju je sudjelovalo 15 izlagača.

Simpozij je otvorio prof. dr. sc. don Josip Dukić s Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Splitu, voditelj Centra don Frane Bulić suorganizaotra simpozija.

Dukićevo izlaganje pod naslovom »Ljudi svetoga kamenja« – don Frane Bulić i don Lovre Katić na najbolji je način započelo simpozij uvodeći prisutne u materiju o don Lovri Katiću preko njegova odnosa sa znanstvenim i svećeničkim uzorom, mentorom don Franom Bulićem. Dukić se posebno osvrnuo na djelatnost Centra don Frane Bulić naglasivši kako će solinski »Zvonimir« na svome putu, a poglavito u smjerovima kao što je ovaj simpozij uvijek imati čvrst oslonac.

Drugo predavanje održali su dr. sc. Ante Gverić, ravnatelj Državnoga arhiva u Zadru i dr. sc. don Ante Sorić, ravnatelj Klasične gimnazije Ivana Pavla II. u Zadru pod naslovom Pitomac Centralnog bogoslovnog sjemeništa u Zadru (1906. – 1911.), u kojemu su donijeli pregled todobnih prilika u zadarskomu sjemeništu te iznijeli zanimljive detalje u formiranju i odgoju mladoga Katića, a koji uvelike doprinose objektivnoj slici u istraživanju njegova života i djela. Predavanje je upravo zbog svoga sadržaja te objektivnosti u pristupu i iznošenju materije izazvalo veliki interes kod sudionika, a kasnije potaknulo i rasprave.

Predavanje izv. prof. dr. sc. Ivana Basića s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu pod naslovom Porijeklo jedne doktorske disertacije i geneza jedne historiografske tradicije: Gottschalkova Dalmacija, don Lovre Katić i hrvatska medievistika 1930-ih zbog autorove zdravstvene spriječenosti na žalost prisutnih nije ovom prigodom održano. Veliki interes među sudionicima simpozija za ovo predavanje potaknulo je organizatore pak da po ostvarenju uvjeta ovo predavanje ponovno organizira u novootvorenjoj »Zvonimirovoj« biblioteci.

Političke crtice društvenoga okvira don Lovre Katića naslov je predavanja koje je održao Ivan Andabak, mag. hist. i mag. ethnol. et anthrop., a u kojemu je donio osnovne informacije o političkim prilikama, vlastitom (kratkom) političkom angažmanu don Lovre Katića, interpretaciju njegovih političkih uvjerenja kao i podatke o njegovim osobnim stradanjima za vrijeme fašističkoga, a i komunističkoga režima.

Predavanje prof. dr. sc. don Marka Trogrlića s Odsjeka za povijest Filozofskoga fakulteta u Splitu o svećeničkom vidu don Lovrina života i djelovanja nije održano.

Izuzetno zapaženo i nadalje tematski inovativno predavanje održala je dr. sc. Silvana Burilovć-Crnov, voditeljica Informativnoga odjela Tiskovnoga ureda Splitsko-makarske nadbiskupije, pod naslovom Neka teološka polazišta pisanih radova don Lovre Katića. Autorica je ovom prilikom naglasila kako do sada uvelike proučavana i razmatrana don Lovrina pisana djela, od strogo znanstvenih do spisateljskih i pjesničkih ukazuju na bliskost njegove teološke misli s polazištima Drugogo vatikanskog koncila, a u duboko pretkoncilskom vremenu.

Mario Matijević, dipl. theol. iz Javne ustanove u kulturi »Zvonimir« Solin u predavanju pod naslovom Obrana »Jereja Glagoljaša« – sukobljeno prijateljstvo don Vinka Brajevića i don Lovre Katića donio je pregled otvorenoga sukoba u medijskomu prostoru dojučerašnjih prijatelja i kolega don Vinka Brajevića i don Lovre Katića. Iznoseći meritum njihova sukoba, a koji je pak rezultirao pokretanjem Crkvenoga sudskoga postupka autor je naglasio kako je bit rada uklapanje u širu sliku todobnoga znanstveno-kulturnoga ozračja.

Mirko Jankov, mag. art.; univ. spec. mus. s Umjetničke akademija Sveučilišta u Splitu, u prilogu naslovljenom Don Frane Bulić i don Lovre Katić u kontekstu očuvanja hrvatske glazbenokulturne baštine ukazao je na važnost istaknutih povijesnih ličnosti i njihov nezaobilazan doprinos u očuvanju i formiranju nacionalne baštine odnosno čitave kulture.

Tonći Ćićerić. prof., ravnatelj Javne ustanove u kulturi »Zvonimir« Solin u predavanju pod naslovom »Slava v višnjih Bogu…« Don Lovre Katić i solinsko pučko pjevanje govoreći o pojedinostima u don Lovrinim doprinosima u očuvanju Crkvenoga, glagoljaškoga i pučkoga pjevanja ukazao je na njegov izravan doprinos i krucijalnu ulogu u očuvanju tradicionalnoga pjevanja.

Umjetničku priču o don Lovri Katiću na simpoziju je na jedinstven način zaokružila dr. sc. Petra Vugrinec, viša kustosica Galerije Klovićevi dvori u Zagrebu kroz predavanje naslovljeno Vjekoslav Parać – nove akvizicije i postojeći fundus JUUK »Zvonimir« u Solinu, a u kojemu se prigodno posebno osvrnula na uzajamno kreativni i plodni odnos Lovre Katića i Vjekoslava Paraća.

Drugi dio predavanja otvorio je dr. sc. Ivan Alduk, pročelnik Konzervatorskoga odjela u Imotskome prilogom pod naslovom Don Lovrini stećci – 90 godina poslije. Predavanje u kojemu je na jedinstveni način aktualizirano i posadašnjeno pitanje kojim se prije gotovo jednoga stoljeća na zapažen i istaknut način bavio don Lovre Katić dalo je uvida u nove smjerove međuinstitucionalne suradnje u budućnosti. Autorovo predavanje, ostalo je jedino s arheološkoga područja na samomu simpoziju jer su zbog objektivnih razloga predavanja dr. sc. Mira Katića ravnatelja Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu pod naslovom Župa Zmina, od istraživanja don Lovre Katića do danas, kao i dr. sc. Ante Jurčevića, ravnatelja Arheološkoga muzeja u Splitu naslovljenog Lovre Katić i razvoj hrvatske arheologije u Dalmaciji – rukovoditelj Muzeja hrvatskih starina u Kninu odgođena za drugu priliku.

Prof. dr. sc. Marko Rimac s Odsjeka za povijest Filozofskoga fakulteta u Splitu predavanjem pod naslovom Kliška okolica u defterima iz osmanskog razdoblja, aktualiziravši jedno od područja u kojima je znatan doprinos ostavio don Lovre Katić, prema riječima organizatora simpozija uveo je nazočne u jednu od budućih tema interesa u »Zvonimirovim« aktivnostima na ovomu polju. Točnije rečeno prema inicijativi dr. sc. Ivana Alduka, a u suradnji s Državnim arhivom u Zadru zajedničkim se projektom pristupa restauraciji i digitalizaciji važne arhivske građe, koja je učestalo bila predmetom interesa don Lovre Katića, te će čitavi projekt u dogledno vrijeme rezultirati međunarodnim znanstvenim skupom u Solinu.

Zaključna predavanja na simpoziju, a kojima se ušlo u svojevrsnu aktualizaciju don Lovrina djela u Solinu održale su dr. sc. Anđelka Slavić, ravnateljica i Maja Mamut, dipl. učiteljica iz Osnovne škole don Lovre Katića u Solinu. Predavanje pod naslovom Don Lovrini mali čuvari baštine – projekti i aktivnosti učenika OŠ don Lovre Katića nazočnima je dalo uvid u raznoliku i bogatu djelatnost najstarije solinske osmoljetke, te razvoj dodatnih smjerova obrazovanja.

Ivica Zelić, prof., ravnatelj Centra izvrsnosti Splitsko-dalmatinske županije u predavanju naslovljenom Što u slapu znači mala kap? – početak i provođenje programa Čuvari baštine ukazao je na nezaobilaznu ulogu solinskih dionika, Osnovne škole don Lovre Katića i JUK »Zvonimir« Solin, u formiranju i pokretanju programa Čuvari baštine, a pod kojim se drugu godinu zaredom odvijaju nebrojni školski projekti u čitavoj županiji.

Simpozij je zaključen organizatorovim riječima kako upravo u partnerskim projektima s potonjim ustanovama leži budućnost kako nove biblioteke i njezinoga istraživačkoga centra, tako i čitavoga »Zvonimira« i kulturne aktivnosti.

Pozitivne reakcije, razvijena rasprava kao i komentari svih sudionika na veliki dio predavanja ukazali su na uspješnost samoga simpozija te opravdanost organizatorove želje za nastavkom manifestacija ovoga tipa na periodičnoj razini, a koje će svoj izričaj naći prema ideji prof. dr. sc. Ivana Basića u »Danima don Lovre Katića«.

Nadalje prema najavi organizatora uz posebni zbornik radova sa simpozija ujedno i tematski broj časopisa za solinske teme – Tusculum, svi će radovi biti i sastavnim dijelom monografije o velikome Solinjaninu.

IZLOŽBA RADOVA VJEKOSLAVA PARAĆA – NOVE AKVIZICIJE U JAVNOJ USTANOVI U KULTURI »ZVONIMIR« SOLIN

Solinjanin od kista

Izložba novih akvizicija Vjekoslava Paraća u Javnoj ustanovi u kulturi »Zvonimir« Solin priređena je u povodu održavanja prvoga simpozija posvećenoga don Lovri Katiću, te na jedinstven način oživljava prijateljstvo dvaju velikih Solinjanâ, umjetnikâ, stvarateljâ koji su iza sebe, perom i kistom, nama u nasljedstvo ostavili duh jedne povijesti našega grada

Drugi dio manifestacije izložba je radova Vjekoslava Paraća koje su kao nove akvizicije u Javnoj ustanovi u kulturi »Zvonimir« Solin znatno obogatile postojeći fundus, a posebice »zaokružile« Paraćev opus u jedinoj solinskoj galeriji.

Izložbu je priredila dugogodišnja suradnica solinskoga »Zvonimira« dr. sc. Petra Vugrinec, viša kustosica Galerije Klovićevi dvori u suradnji s Mariom Matijevićem koji je pak i ovom prilikom istaknuo važnu ulogu koju su u nabavci novih akvizicija, pravovremenom financijskom reakcijom odigrali ravnatelj ustanove Tonći Ćićerić i gradonačelnik Dalibor Ninčević. Uz kupljene akvizicije izložbi, a time i »Zvonimirovu« fundusu su pridružena i dva Paraćeva crteža koja je uz osobnu biblioteku poklonio dr. sc. Ante-Rendić Miočević.

Govoreći o Paraćevim djelima, njegovu umjetničkom stvaralaštvu i velikom cjeloživotnom prijateljstvu s don Lovrom Katićem dr. sc. Petra Vugrinec je istaknula kako je uz Jozu Kljakovića i don Franu Bulića ovaj dvojac ostavio neizbrisiva traga u hrvatskoj povijesti i kulturi, te znatno utjecao na brojna buduća pokoljenja.

Štoviše naglasila je kako će upravo preko ovakvih »Zvonimirovih« projekata solinski velikani i dalje sa svojim čvrsto postavljenim životnim, humanističkim, znanstvenim vrijednostima zasigurno utjecati i na oformljivanje novih naraštaja. Respektabilna zbirka umjetničkih djela, kao i njihovo učestalo projektno afirmiranje u kulturnomu životu pokazatelj su kako i stručno »Zvonimirovo« osoblje u tome igra nezaobilaznu ulogu.

Analizirajući Paraćeva djela dr. sc. Petra Vugrinec se posebno osvrnula na ona koja nose teološku tematiku i poruku, pa je tako uz crteže Isus s braćom Parać u Paraćevim dvorima, De profundis za djevojčicu, Procesija, ukazala na utjecaj don Lovre Katića koji je pak do punoga izražaja došao u novoj akviziciji Kraljica Jelena s maketom crkve Blažene Gospe od Otoka. Parać je naime upravo pod dubokim don Lovrinim utjecajem, a godine 1975. prasvetištu Gospe od Otoka kao zavjetni dar poklonio sliku Gradnja crkve na Otoku. Zamoljen od tadašnjega župnika don Tugomira Marije Jovanovića da po uzoru na vranjičku i klišku crkvu, unutrašnjost Gospine crkve na Otoku oslika povijesnim motivima, Parać je zbog starosti ponudu nevoljko odbio. Sve donedavno unutrašnjost crkve Gospe od Otoka unatoč tome bila je ukrašena paletom boja koju je pomno i sa snažnom simbolikom odabrao upravo Vjekoslav Parać.

Zaključujući predavanje i otvarajući izložbu dr. sc. Petra Vugrinec je napomenula kako devet novih akvizicija u »Zvonimirovu« fundusu nose ogroman potencijal u budućemu kretanju kulturne djelatnosti ustanove.

Zaključujući ovogodišnju manifestaciju Mario Matijević je zahvalivši sudionicima, a na poseban način najvećem »Zvonimirovom« osobnom donatoru dr. sc. Anti Rendiću Miočeviću naglasio kako je ovogodišnji simpozij tek uvod u nove manifestacije sličnoga (znanstvenoga) karaktera.

Štoviše napomenuo je kako će se u tekućim pregovorima s Katoličkim bogoslovnim fakultetom u Splitu i Odsjekom za povijest filozofskoga fakulteta u Splitu uskoro definirati okviri znanstvenoga simpozija i popratnih kulturnih manifestacija kojima će se nagodinu u ovo vrijeme obilježiti događaji iz solinske povijesti.

Egzemplar zavičajne opsesije

Povod tekstu koji prati izložbu Novih akvizicija Javne ustanove u kulturi »Zvonimir« u Solinu je uvrštavanje čak devet novih djela Vjekoslava Paraća u postojeći fundus koji broji devet radova ovoga, uz Jozu Kljakovića, najznačajnijega umjetnika Solinskoga zaljeva gdje susreću se Mediteran i dinarsko zabrđe, more i tekućica Jadro, a zvukovi zavičaja odjekuju tragovima tisućljetne helenske, rimske, starokršćanske i hrvatske prošlosti.

Objedinjeni u već respektabilan presjek Paraćeva likovnoga stvaralaštva crteži, akvareli, gvaševi i tempere u bitnomu odražavaju tematske odrednice ovoga sadržajno konzistentnog opusa. S izuzetkom konstruktivističkoga traganja za formom i opijenosti francuskim joie de vivreom Paraćev se imaginarij generirao iz bogatoga tezaurusa prošlosti, krećući se unatrag radije nego naprijed. Nekako simptomatično za sve umjetnike oko 1900. iz Splita i okolice je to zaustavljeno vrijeme, grčevito odupiranje napretku, a njihovi odlasci i napuštanje zavičaja radi školovanja ili usavršavanja, uglavnom su uvijek manje značajni nego povratci.

Parać je upravo egzemplar zavičajne opsesije, te Omnia mea mecum porto popudbine. Dakako, povijesno-umjetnička tendencija apostrofiranja svega progresivnoga, inovativnog originalnog, u tijeku s europskim odlučit će se upravo za onaj pariški dio Paraća – zavodljive linije pariške koketerije, nepodnošljive lakoće postojanja i stvaranja. Novopridošli fundus Paraćevih djela u »Zvonimiru« odražava više podnošljivu težinu trajanja, s jedinom mogućom sudbinom slikara koji je rastao, molio se i volio u sjeni jablana i vrba kraj Gospe od Otoka ćuteći slavne dane krunidbe hrvatskih kraljeva u suglasju lepeta krila i zvonjave koja kao da odjekuje: Crkvica se gradi, Tamjanom se kadi.

Tri su ključne teme novih slika: eshatološke teme, kršćanska prošlost udružena sa starohrvatskom povijesti i zavičajne nostalgije. Povezane su dakako čitavim znanstveno-umjetničkim kontekstom kraja te objedinjuju Herkule hrvatske povijesti i arheologije, kao i crkve jer radi se o don Frani Buliću – arheologu, don Lovri Katiću – književniku i povjesniku te klasičaru Duji Rendiću-Miočeviću, da spomenemo samo one izravno povezane s djelima o kojima ćemo govoriti.

Slikarstvo je to temeljno rodoljubno, puno nostalgije za onim što je našem ništavnom vremenu prethodilo, a papiri na kojima prizor nastaje dvodimenzionalna su uprizorenja sjete i duboke nostalgije te danas već tako teško shvatljiva djela puna nepatvorene istine i ljepote.
Većina djela iz novih akvizicija nekoć su se nalazila u čuvenoj zagrebačkoj zbirci osebujnoga kolekcionara dr. Josipa Kovačića čiji se sakupljački nerv koncentrirao, osim na prve hrvatske slikarice rođene u 19. stoljeću, i na protagoniste istoga razdoblja pa se u zbirci znao naći i pokoji zanimljivi rad Kljakovića te, evo svjedočimo, i Paraća. Paraćeva djela iz te zbirke srećom danas nastavljaju život u zavičaju iz kojega su potekla te se podastiru javnosti koja ih je oduvijek dobro razumjela i s radošću baštinila.

Petra VUGRINEC