SOLINSKE ULICE – POGLED KROZ SJEĆANJA I SADAŠNJOST – »Žila kucavica« u gradskomu središtu

SOLINSKA KRONIKA 329, 15. siječnja 2022.

Piše: Branko GRGIĆ BARKOV
Fotografije: Jakov TEKLIĆ

Tri velike prometnice koje dijele i povezuju Solin uzdužno, nose značajna imena: jugoistočna Marulićeva, središnja Zvonimirova i sjeverozapadna Radićeva, poprečno ih povezuje Ulica dr. Franje Tuđmana. Zaista odabrani nazivi sažeto povezuju razdoblja naše državnosti i korijene kulture. Fizički su nastale u različitim vremenima i na različite načine

Od vremena daleke prošlosti, kada smo se uspravili na dvije noge pa do današnjih dana suvremenoga društva trudili smo se stvoriti mrežu putova i cesta. Cilj je uvijek bio isti, omogućiti što lakšu međusobnu komunikaciju i što brže svladavanje udaljenosti.

O tome nam pak govori i bogatstvo našega jezika razlikujući nazive; staze koje smo možda prve utabali (šumske staze, kozje staze), putove po kojima smo putovali (poljski put, brdski put) i konačno brze prometnice po kojima se danas kreću vozila velikim brzinama (ceste 1. i 2. reda, autoputovi).

Kada smo se dovoljno namnožili počeli smo se grupirati u zaseoke, sela, gradiće, a danas su to postali gradovi i ogromne zajednice čiji se prirast više ne može niti kontrolirati. U gusto naseljenim i urbanim sredinama lakše su komuniciranje i snalaženje omogućile ulice.

Prostori s obostranim ulazima kroz koje ulazimo u naše kuće, stanove, dućane, a zbog čega se i zovu ulice. S vremenom su ti prolazi i ulazi, ulice dobili imena i kućne brojeve, koji su se nerijetko mijenjali sukladno postojećim vlastima i ideologijama. Ne kaže se slučajno da je ime znak i obilježje ljudi i vremena.

Stari Solin ili Solin moga djetinjstva bio je netipično dalmatinsko mjesto, bez kaleta, bez trga, bez nekoga središta. Raštrkan po obroncima i padinama Kozjaka tek nešto gušće poredan uz Jadro ili glavnu seosku cestu. Mali zaseoci ili susjedstva nazivani prema većinskim prezimenima starih obitelji ili prema toponimima na kojima su izgrađeni. Paraći, Gašpini, Ponkovi, Bašini, Japirkovi… Rupotina, Bilice, Donja Strana i sl.

Odlučio sam stoga kroz nekoliko nastavaka u Solinskoj kronici napisati mali dio svojih sjećanja i današnjih zapažanja vezanih uz današnje tri velike solinske ulice. Svjestan sam činjenice da su sjećanja nestalna jer ih velike vremenske udaljenosti čine slabijima i promjenjivijima, a današnja opažanja su individualni pogledi s obzirom na važnost detalja koje autor daje.

Tri velike prometnice koje dijele i povezuju Solin uzdužno nose značajna imena. To su: jugoistočna Marulićeva, središnja Zvonimirova i sjeverozapadna Radićeva, poprečno ih povezuje Ulica dr. Franje Tuđmana. Zaista odabrani nazivi sažeto povezuju razdoblja naše državnosti i korijene kulture. Fizički su nastale u različitim vremenima i na različite načine.

Ulica Kralja Zvonimira

Ovo je najstarija ulica u Solinu (barem kada se promatra s gledišta novijega vremenskog razdoblja). Listajući »Atlas – kartografski spomenici hrvatskog Jadrana« u izdanju AGM-a, Zagreb 1995., na starim gravurama ne može se naći precizna lokacija niti pravac pružanja današnje Zvonimirove ulice. Naznačeni su prometni pravci između istaknutoga Klisa prema Splitu, uvijek prisutna rijeka Jadro i poneki ostatak antičkih objekata.

Ako se pak preskoči nekoliko stoljeća i zađe u sredinu dvadesetoga (od kada postoje moja sjećanja), otkrije se da je Zvonimirova ulica glavna poveznica između Splita i ovoga dijela Dalmacije sa zaleđem i dalje s Bosnom. Tako je ova seoska cesta bila i ostala »žila kucavica« čitavoga Solina.

Najvećim je dijelom položena preko vanjskih bedema Salone, od Bilankuše pa do Kapelice je to i dokazano prilikom brojnih arheoloških istraživanja koja su provedena za potrebe polaganja komunalnih instalacija.

Pamtim mijene i važnije događaje koji su se odvijali po njoj. Tu sam po prvi puta vidio čete naoružanih vojnika, kolone mazgi i opreme koji su pedesetih godina marširali na ukrcaj u luku i pjevali »Zona A, zona B, bit će naše obadvije«.

Prvi razred Osnovne škole u školskoj godini 1952./’53.

U prvi razred osnovne škole krenuo sam na Reviju (današnji River) pa ovdje prilažem fotografiju malih prvašića snimljenu na skalinama uz vodopad.
Otvaranjem škole na Bilankuši, svakodnevno smo do nje hodali ovom ulicom i promatrali što ima novoga ili zanimljivog za djecu u odrastanju na selu.

Prolazili smo pokraj dvije mesnice, brijačnice, ulaza u Macel (klaonicu), velike mlinice, dućana mješovite robe, pekarnice, gostionice, postolarije i tri funtane. To je bilo uglavnom sve. Nezanimljivo za nas.

Pošta je bila na početku ulice, u privatnoj kući. Unutra je bila jedina telefonska govornica u čitavom Solinu. Privatne parcele su bočno doticale ulicu i činile privraća i vrtove između pojedinačnih kuća. Uz ulicu je s lijeve strane bila duga foša u koju su se slijevale kišne vode na ulicu i razne otpadne vode, a završavala je na Širini u rijeci. Dugo je bila otvorena i pružala ružne vonje i sivilo seoske kloake. Kad su je jednom prekrili betonskim pločama to je bio veliki napredak u komunalnom redu staroga Solina.

Ali fizika ulice nikada nije bila bogzna što pa ni sjećanja na to nisu bitna. Događaji uz nju su rijetki i upečatljivi i dugo ostaju zapisani u sjećanju. Kao što su jutarnje budnice, kada je limena glazba naviještala državne praznike.

Muzika iz zvučnika na drvenim stupovima s drečećim marševima. Sprovodi sa Širine s mrtvačkom kočijom i visokim vijencima od palmi. Maškarade i derneci, jata tuka koje su seljanke iz Zagore šibama gonile prema vratima Macela pred Božićne blagdane. Kod Buffeta na Širini ispred kojeg je u kasnim poslijepodnevnim satima jedan stari gospodin svirao na zlatnoj harfi. Fanteka i svih čuda jednog cirkusa. Prvih vožnji na ringišpilu na livadi današnjeg parka. Straha pri gledanju nepokretnog udava ispod staklenog poklopca. Ne mogu preskočiti nedjeljna događanja u Bašti Gašpić. Roditelji su nas vodili popit narančadu iz staklenih boca. Pića su se hladila u gajbama u rijeci, a piva se točila iz bačava. Uvečer smo slušali muziku uživo. Na svojim instrumentima su svirali i pjevali Mijo, Jugoslav i Marinko. Parovi su plesali na betonskom podiju. Vješti flamanski slikar bi sve ovo lako skupio u samo jednoj slici seoskog života.

Kakva je ulica danas?

Zadržala je svoje gabarite i položaj u prostoru kakvi su bili i ranije.

Obogatila se novim sadržajima, zasvijetlila semaforima i zagušila automobilima. Oni kojima se žuri ne vole je, ali oni koji njome hodaju imaju vremena obazirati se i primijetiti neke detalje koji podsjećaju na prošlost ili »blagodati« sadašnjosti.

Ima i kontinuiteta jer se i dalje na nekim mjestima krumpir uzgaja uza sami rub ulice, a i maslinici su u punomu sjaju uz privraća obiteljskih kuća. Nogostupa uglavnom nema obostrano, a često su suženi na svega tridesetak centimetara pa se njima ne mogu mimoići dvije osobe. Pridoda li se ovakvomu stanju i pokoji hidrant postavljen usred nogostupa ili primjerice dio bunkera iz Drugoga svjetskog rata koji je na jednomu mjestu doslovno prepolovio površinu nogostupa, lako je zamisliti kako se teško pješaci snalaze u svemu tome.

Međutim ni vozačima nije jednostavan ulazak u Zvonimirovu ulicu. Izgradnjom velikoga prometnog čvora na Širini ona je naime postala gotovo slijepa ulica.

Jedino pravac iz Splita ima krajičkom desne trake izravan spoj s početkom ulice. Svi ostali koji se kreću iz Svetoga Kaja, Radićeve ulice, Vranjica preko Meteriza ili iz Marulićeve, a žele ući u samo gradsko središte moraju se uspeti nadvožnjakom prema Splitu i čekati trenutak da se iz sporednoga spoja (bez trake za ubrzavanje!) poprečno uguraju u silazni krak i uz dosta sreće odvezu prema ulazu u Solin.

Takvo prometno rješenje onemogućilo je izravan dolazak do npr. Parka na početku ulice, restorana, veterinarske stanice, pazarića, stanovâ, poslovnicâ i tako sve do početka dvosmjerne regulacije prometa u sredini kratke dionice Zvonimirove ulice. Ovo je za mene degradiranje najvažnije i najživlje ulice grada Solina, odnosno samoga gradskoga središta.

Početak ulice resi najstariji i najljepši park u Solinu.

Čitavome je parku nasušno potreban sustavni pristup i cjelovito projektno rješenje

Tu su ostatci stogodišnjih stabala platana, spomenici, dječja igrališta i kao najnoviji sadržaj je na brzinu izvedena »skate« rampa za mlade i njihove potrebe za vještinom klizanja i preskakanja. Sami park je ozbiljno nagrizlo i nedavno izgrađeno parkiralište. Zbog čega ovo sve napominjem?

Ovomu je prostoru nasušno naime potreban sustavni pristup i cjelovito projektno rješenje iz kojih bi se zatim crpili pojedinačni detalji kako bi jednoga dana zablistao na pravi način, a sada, odnosno odavno već nije tako. Stvari se događaju potpuno slučajno. Hortikulturno je u potpunosti zapušten (osušeni jablani čekaju da ih netko posiječe prije no što padnu nekome na glavu ili parkirani automobil).

Veliki vodoskok kao atrakcija i živost leži zapušten unutar korita rijeke pa niti kadikad, u sparnim ljetnim danima ili u vrijeme vikenda ne uljepšava ovaj divan park omeđen rukavcima bistre rijeke. Nadam se boljim vremenima. Kada?

S obzirom da već pišem o, za mnoge nebitnim stvarima, o samomu početku ove ulice napomenut ću još dvije »sitnice«.

Ispred zgrade pošte davno je podignut obzid u trokutastomu obliku u kojemu se u svojevrsnoj minijaturi htjelo prikazati poznate salonitanske arheološke lokalitete. Pokušaj je u potpunosti neuspio jer je rješenje bilo više za kućnu upotrebu negoli za javni prostor.

Danas je to sve razbijeno i krhotine kamena su razbacane ispod već odrasloga stabla. Zar se taj lijepi prostor, oaza u samomu gradskom središtu ne bi mogao hortikulturno urediti zasađivanjem prikladnog niskog zelenila i cvijeća? Sigurno bi bio ljepši ukras gradu negoli ovaj zapušteni detalj u strogom gradskom središtu.

Zadnji primjer javno neprihvatljivoga zauzeća prostora s jednim na brzinu sklepanim kafićem nikako ne mogu preskočiti.

Solin je nekada naime bio poznat po točionicama i dobrim zalogajima onoga vremena. Gostionice su nudile jednostavna domaća jela i pića te privlačile bonkuloviće iz Splita i okolice.

Danas su to kafići, okupljališta mladih i starijih. Lijepo su i u trendu današnjih interijera uređeni. A onda u samo jedno poslijepodne među njima se pojavila vanjska terasa izgrađena plastičnom imitacijom drvenih dasaka i stupova, opasana cimama konopa, a omeđena posudama sa zabodenim plastičnim cvijećem. Idilu osigurava i mali vodoskok između (plastičnih) bačava.

Mislio sam da je riječ o scenografiji za neki kaubojski film i da je sve to kratkoga vijeka. Taman. Stoji tu već od ljeta i pokazuje nam kako se može raditi što je koga volja. E po meni ne može, ako se degradira javni prostor, pa iako je zahvat unutar privatne parcele.

Kafići u najstrožem gradskom središtu postaju ogledalo grada i njegova društva

Grad ima pravo propisati uvjete kojima se određuju detalji s obzirom na vrijednost prostora i okolnoga uređenja. Takvi su nam propisi dobro poznati počevši od Dubrovnika i Makarske pa sve do brojnih drugih gradova na našoj obali.

Završavam ovaj esej o Zvonimirovoj ulici u Solinu. Meni najdražoj i posebnoj jer je svaka kuća u njoj muzej uspomena na događaje i naraštaje žitelja koji su uz nju postojali ili se događali. O njima bih mogao pisati još dugo, ali nema se komu.

Malo nas je ostalo i više nikoga to ne zanima. Lijepe novouređene vrijednosti u njoj poput Gradine i Teatrina sam preskočio. Ljepota je ugodna oku, ali ružnoća više za oko »zapinje«. Možda će se netko drugi odvažiti da napiše i dopuni ova moja opažanja tako da zapisi ostanu u arhivu Solinske kronike.

SOLINJANI U POSJETU HRVATIMA U VOJVODINI I GRADU HEROJU »Ikavicu Hrvat zbori, Ikavicu Hrvat ljubi«

SOLINSKA KRONIKA 328, 15. prosinca 2021.

U programu su uz Solinjane sudjelovali i recitatori, pjesnici i etno grupe na ikavici iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije, a naglasak je ove godine bio na dalmatinskoj ikavici.
Pisme ili crtice na ikavici pivali su, odnosno kazivali, i članovi hrvatskih kulturnih udruga iz Subotice, Bačkoga Brega, Monoštora, Beograda, kao i gosti sa Širokoga Brijega

Solinjani su od 18. do 21. studenoga boravili u Vojvodini, u gostima kod Hrvatskoga kulturnog društva »Vladimir Nazor« Stanišić, mjesta na sjeveru Bačke u kojega su se iza Drugog svjetskog rata, tijekom takozvane Savezne kolonizacije, doselili i brojni Dalmatinci.

Udruga Solinjani, ženska klapa »Tamarin« i autori knjiga na zavičajnom govoru i ikavici, Ante Tešija i Mia Sesartić, predstavljali su tako svoj grad i županiju na manifestaciji »Ikavica – govor hercegovačkih, dalmatinskih, ličkih, bosanskih, šokačkih i bunjevačkih Hrvata« kojega je 12. put organiziralo spomenuto hrvatsko kulturno društvo.

Društvo je osnovano s ciljem razvijanja i njegovanja kulture, kulturne tradicije, standardnoga hrvatskog jezika i dijalekta dalmatinske ikavice, umjetničkoga i književnoga stvaralaštva Hrvata.

Ova književno-glazbena večer pod egidom »Ti jezikom svojim zbori – tuđi poštuj, a svojim se diči« održala se u dvorani Mađarskog kulturno-umjetničkog društva »Ady Endre« u Stanišiću.

Posjetitelji su tako mogli čuti anegdote i priče iz života staroga Solina, ali i Dalmatinske zagore, uz lipu dalmatinsku pismu u izvođenju ženske klape »Tamarin«.

Književno-glazbena večer pod egidom »Ti jezikom svojim zbori – tuđi poštuj, a svojim se diči« održala se u dvorani Mađarskog kulturno-umjetničkog društva »Ady Endre« u Stanišiću

U narodnim nošnjama uz svoj bogati tradicijski stol ponosno su stajali članovi Udruge Solinjani koji su mirise Dalmacije ponijeli u pripremljenim kroštulama, rafiolima, orahnjačama, pandulatu, štrudelu, šapicama, suvim smokvama, arancinima, domaćim likerima poput rogačuše, orahovice, limunčela, višnjevače… Osim što su njihove vrijedne ruke pripremile svo slatko i likere, i sami stol je odisao bogatstvom tradicije ukrašen suvenirima među kojima se isticala glava Solinjanke.

Ali prije slatkoga muški dio udruge rezao je na štandu i pršut koji se nudio gostima, uz sir, soparnik, inćune… Vonjala je Dalmacija na svakom koraku.
U programu su uz Solinjane sudjelovali i recitatori, pjesnici i etno grupe na ikavici iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije, a naglasak je ove godine bio na dalmatinskoj ikavici.

Pisme ili crtice na ikavici pivali su, odnosno kazivali, i članovi hrvatskih kulturnih udruga iz Subotice, Bačkoga Brega, Monoštora, Beograda, kao i gosti sa Širokoga Brijega.

Materinja ikavica

Ivan Karan, predsjednik Hrvatskoga kulturnog društva »Vladimir Nazor« pozdravio je sudionike kao i brojne uzvanike među kojima je bio i generalni konzul Republike Hrvatske u Srbiji sa sjedištem u Subotici Velimir Pleša, zatim Mirjana Biščević, supruga veleposlanika Republike Hrvatske u Republici Srbiji Hidajeta Biščevića, zatim član županijske komisije za dodjelu sredstava, Stanišićanac Stipe Samardžić, član Gradskoga vijeća Sombora zadužen za oblast nacionalnih manjina Silard Janković, pomoćnik gradonačelnika Sombora za oblast međunarodne suradnje Ivan Šimunov, član Izvršnoga odbora Hrvatskoga nacionalnog vijeća zadužen za kulturu Vojislav Temunović i vijećnik Hrvatskoga nacionalnog vijeća Darko Sarić Lukendić.

Predsjednik Karan je govorio o potrebi zadržavanja materinjega govora, ikavice, pa se u tom nastojanju svake godine održava i natječaj za najlipšu pismu na ikavici.

– Naše je društvo početkom rujna raspisalo natječaj za Najlipšu pismu na ikavici hrvatskih autora koji žive ili su rođeni u Srbiji – uvodno je rekao predsjednik HKD-a »Vladimir Nazor« te predstavio nagrađene autore.

Neumorni rad Društva

Tako je autorica prvoplasirane pisme »Raniteljica«, pisane na šokačkoj ikavici, Marica Mikrut iz Sombora, drugoplasiranu pismu »Normalno je da budeš pospan ka trčeš za menon« na dalmatinskoj ikavici napisala je Ljiljana Crnić iz Beograda, inače rodom iz Kaštel Sućurca. Trećeplasiranu »Bunjevački svatovi« na bunjevačkoj ikavici je napisao Tomislav Vukov iz Subotice koju je pročitala njegova supruga Željka, novinarka i voditeljica najvećih manifestacija bunjevačkih Hrvata.

Nastupi ikavaca bili su podijeljeni u blokove. Na početku bloka šokačke ikavice nastupilo je Hrvatsko kuturno-prosvjetno društvo »Silvije Strahimir Kranjčević« Bački Breg.

»Kranjčević« je, kako se moglo čuti, najstarije aktivno hrvatsko društvo u bačkom Podunavlju – neprekidno djeluje od 1947. Nakon nepune dvije godine uspješnoga rada, društvo je moralo promijeniti ime u Kulturno-prosvetno društvo, pod kojim je djelovalo do 1952. kada se ponovno moralo registrirati.

Društvo je uzelo ime hrvatskoga pjesnika Silvija Strahimira Kranjčevića, a do danas je najvažnija kulturna institucija u selu, koja djeluje u više sekcija. Na Skupštini 2004. društvu je vraćen hrvatski atribut, te od tada nosi ime Hrvatsko kulturno-prosvjetno društvo »Silvije Strahimir Kranjčević«, naveli su voditelji Ivan Karan i njegova supruga Ana Jurišić, oboje za ovu prigodu odjeveni u nošnje, sinjsku i vrličku.

Anita Đipanov Marjanović, članica pjevačke skupine »Kraljice Bodroga« i literarne sekcije u KUD Hrvata »Bodrog« Bački Monoštor, recitirala je prvoplasiranu pismu »Raniteljica« Marice Mikrut.

Nastavio se potom niz hercegovačke ikavice, pa je šestu godinu zaredom u Stanišiću nastupila etno grupa »Sinovi Hercegovine« sa Širokoga Brijega sa svojim pismama i gangama.

Književnica Ljljana Crnić stigla je iz Beograda, inače je rodom iz Kaštel Sućurca, članica Društva književnika Srbije i Hrvatskog udruženja pisaca.
Osnivač je i predsjednica Hrvatskoga kulturnog centra – Beograd. Piše na standardnom hrvatskom jeziku i na štokavskoj i čakavskoj ikavici. Napisala je desetak knjiga, a knjige su joj prevođene na šest jezika. Upravo joj je objavljena nova knjiga »Ne bih, al’ moram«. Dobitnica je više nagrada u zemlji i inozemstvu. Prije nekoliko dana proslavila je 50 godina aktivnog bavljenja kulturom te je ovom prigodom pročitala svoju drugonagrađenu pismu.

Dalmatinska ikavica i solinski autori

U narodnim nošnjama uz svoj bogati tradicijski stol ponosno su stajali članovi Udruge Solinjani

Blok dalmatinske ikavice otvorila je Ženska klapa »Tamarin« koja čuva i njeguje izvorno klapsko pjevanje, potiče upoznavanje domaće i međunarodne javnosti sa značajem klapske pjesme, hrvatskog jezika, dalmatinskog dijalekta, zavičaja i konobe, objašnjavajući njihovo značenje nekada i danas. Naše su Tamarinke svojim nastupom razgalile srca publike u Stanišiću, a potom su se predstavili svojim zapisima na ikavici i solinski autori.

Mia Sesartić je pročitala nekoliko anegdota iz svoje knjige »Solin sve u šešnest«, a Ante Tešija, pisme iz svoje zbirke »Iz dubine duše« što je posebno bilo drago predsjedniku društva Ivanu Karanu jer je ogorski kraj, odakle je rodom i Tešija, ujedno i kraj odakle su došli i Karanovi u Vojvodinu.

Nakon Drugoga svjetskog rata u Stanišić se doselilo 2500 Hrvata, a kako nam navodi predsjednik društva Ivan Karan, prema zadnjem popisu iz 2011. u Općini Sombor ima oko osam tisuća Hrvata, od toga je u Stanišiću njih 340, u subotičkoj općini 16 tisuća, Novom Sadu pet tisuća, Beogradu oko sedam tisuća.

Općina Sombor trenutačno ima oko 80 tisuća stanovnika, a sam grad oko 45 tisuća.

Pozdravni govori

Na kraju programa koji je zbog važećih epidemioloških mjera moralo završiti do 20 sati predsjednik Ivan Karan zahvalio je riječima:
– Dragi prijatelji, čuvajmo, i ljubimo našu rič i u pisanim i elektronskim medijima, na književnim večerima, ali najvažnije u svakodnevnom govoru u obiteljima. Sjetimo se stihova akademika Vlatka Pavletića: Ikavicu Hrvat zbori, Ikavicu Hrvat ljubi. Dragi prijatelji svima vama puno hvala što ste nam priuštili divno večer. Bog Vam poživija običaj i sitite se nas i iduće godine.

U ime Hrvatskog kulturnog društva »Vladimir Nazor« zahvaljujem donatorima ove večeri: Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske, Splitsko–dalmatinskoj županiji, Pokrajinskom tajništvu za obrazovanje, upravu, propise i nacionalne manjine, svima koji su pomogli manifestaciju, predsjednici Udruge »Solinjani« Heli Milišić, Stipi Samardžiću – članu županijske komisije za dodjelu sredstava, članovima društva i svima koji su pomogli u organizaciji večeri – poručio je Karan nakon čega su gostima uručili prigodne darove, među kojima knjige i slike sa saziva njihovih likovnih kolonija »Ivan Gundić Ćiso-Dalmata« s vojvođanskim motivima.

Solinjani su uzvratili suvenirima koji će Stanišićance i njihove goste podsjećati na ovaj susret, pa su tako predsjednica udruge Solinjani Hela Milišić, njezin zamjenik Jerko Podrug i član Upravnog odbora udruge Miro Podrug uručili darove u ime Grada Solina i gradonačelnika Dalibora Ninčevića, Udruge Solinjani, Klape Tamarin i direktorice Turističke zajednice grada Solina Jelena Stupalo.

– Nakon što smo se u lipnju ove godine, na poziv Makedonsko hrvatskog društva – Hrvatski kulturni centar »Marko Marulić«, predstavili u Bitoli, u Makedoniji, i na taj način zajednički obilježili Dan državnosti Republike Hrvatske, ovo je još jedan važan program u kojem smo sudjelovali i predstavljali naš kraj, u pismi, riči, i slatkome, naravno. Upoznali smo nove ljude, stekli nove prijatelje i nadamo se daljnjem razvijanju suradnje s našim ljudima izvan Hrvatske.

Ovo je bilo zaista lijepo druženje koje nećemo zaboraviti, a posebno hvala našim domaćinima koji su nas puna srca dočekali – rekla je Hela Milišić zahvalivši se na potpori za odlasku na manifestaciju Gradu Solinu, solinskoj Turističkoj zajednici i Splitsko-dalmatinskoj županiji.

Svoje knjige uručili su domaćinima za uspomenu i Ante Tešija, Mia Sesartić i Jakov Teklić koji je predstavljao Javnu ustanovu u kulturi Zvonimir i »Solinsku kroniku«. Bilo je dirljivo za vrijeme programa, ali i uoči njega jer je bilo i susreta starih prijatelja.
Večer je završila uz večeru, pismu i u posebno dobrom raspoloženju uz obećanje za ponovni susret.

U obilasku Subotice

Solinjani su nadalje posjetili i središte Sombora i Suboticu o čijoj su povijesti i znamenitostima čuli od Svetislava Milankovića, člana Hrvatskoga nacionalnog vijeća u Srbiji koji ih je proveo na nekoliko lokacija.

Tako se moglo čuti i vidjeti kako se sanira crkva Svete Terezije Avilske, katedralna bazilika građena u razdoblju od 1773. do 1798. i kako u Subotici ima više od 20 katoličkih crkava, među njima su i crkve sv. Roka i sv. Jurja.

Ispričao nam je kako u Subotici još žale za svojim tramvajem koji je vozio od 1897., a ugašen je 1974. što su gradski čelnici obrazložili njegovom neisplativošću, budući da je autobusni prijevoz bio jeftiniji. Tako im je sada ostao samo kao muzejski primjerak.

Posebno je divno bilo čuti kako imaju više od 30 kilometara drvoreda kojim smo se prošetali i do Gradske kuće, koja je simbol grada i dom mnogih lokalnih institucija, a sagrađena je u razdoblju između 1908. i 1912.

Pokušava se iznaći najbolje rješenje sanacije katedrale

Visoka je 76 metara, a projektirali su je poznati budimpeštanski arhitekti. Izgrađena je u secesijskom stilu uz notu mađarskoga foklora, a u njoj se nalazi i vijećnica s raskošnim vitrajima koja služi za održavanje sjednica, vjenčanja, koncerte, ali i druge važne skupove.

Prošetali smo potom i do zgrade Narodnog kazališta, zatim subotičke sinagoge, kao i Gimnazije »Svetozar Marković« u centru grada na kojoj se nastava održava na tri jezika: srpskom, mađarskom i hrvatskom.

Obišli smo i Palić jezero omiljeno turističko odredište u Vojvodini, koje se nalazi osam kilometara od Subotice.

Počast Gradu Heroju

Na povratku iz Vojvodine, 21. studenoga Solinjani su posjetiti Vukovar u spomen na 30. obljetnicu stradanja ovoga grada heroja i odali počast žrtvama.

Zahvalili su tom prigodom i Slavku Juriću, predsjedniku »Hvidre« Vukovar, koji ih je dočekao i bio im pratnja pri obilasku Spomen doma hrvatskih branitelja i Memorijalnoga groblja gdje su upalili svijeće, a potom obišli i obnovljeni Vodotoranj. Pored ovoga simbola stradanja i otpora grada tijekom Domovinskoga rata Tamarinke su zapjevale autorsku obradu pjesme »Ne dirajte mi ravnicu« na ponos svih okupljenih Solinjana.

 

EUHARISTIJSKIM SLAVLJIMA PROSLAVLJEN BLAGDAN SVETOGA MARTINA ZAŠTITNIKA VRANJICA – Kršćanski svetac i poganske vinske priče

SOLINSKA KRONIKA 327, 15. studenoga 2021.

– Ironija je u tome što sveti Martin, iznikao iz poganskoga svijeta, ali obraćenik iz toga poganstva, gorljivi borac protiv poganskih zabluda i navjestitelj Isusa Krista, odjednom postaje namjernom zamjenom poganskog boga Bakha ili Dionizija, čovjeka koji je umirao s riječima upućenima demonu zla – naglasio je u homiliji don Ante Čotić

Vranjičani su i ove godine 11. studenoga svečanim euharistijskim slavljima proslavili blagdan svoga zaštitnika sv. Martina, prvoga sveca koji nije bio mučenik, a ima svoj liturgijski blagdan. U svečanoj euharistiji koju je uveličao župni zbor sv. Martina sudjelovali su mnogobrojni vjernici, a među kojima i solinski gradonačelnik Dalibor Ninčević, predsjednica Vijeća MO Vranjic Antonija Milišić Jadrić te članovi DVD-a Vranjic.

Nakon tradicionalne molitve pred spomen obilježjem vranjičkih župnika i mučenika komunističkoga režima don Radovana Jerkovića i don Ante Braškića uslijedilo je svečano euharistijsko slavlje koje je predvodio don Ante Čotić, solinski dekan i župnik Gospe od Otoka u koncelebraciji s vranjičkim župnikom don Ivanom Matkovićem i don Rokom Celentom, župnikom župe svetoga Marka na splitskom Neslanovcu.

Uz čestitke svim Vranjičanima povodom blagdana njihova zaštitnika don Ante Čotić im je zaželio da im plemeniti lik svetoga Martina, prožet dobrotom prema bližnjima te njegova hrabrost i odlučnost u promicanju kršćanskih istina i ideala, bude svjetionik na putu vjere i putu življenja kršćanskih kreposti.

Sjaj koji ne blijedi

Neka nam sveti Martin svojim zagovorom pomogne primiti od Isusa dar njegove zapovijedi, a od Duha Svetoga snagu da je provodimo djelom u svakodnevnom životu – poručio je don Ante Čotić

– Život sv. Martina bio je prožet Isusovim riječima koje smo čuli u Evanđelju: »Ovo je moja zapovijed: Ljubite jedni druge kao što sam vas ja ljubio«. Ima osoba iz povijesti Crkve, iz povijesti svijeta, koje su kao zvijezde koje nikada ne zalaze i što je veći odmak od njihova života, njihova zvijezda je još jasnija, još sjajnija. Sveti Martin kojega slavi sva katolička Crkva pojavio se na duhovnom horizontu Panonije prije više od 1700 godina, ali teško je kazati iz koje zemlje se danas bolje i sjajnije vidi njegova zvijezda.

Sveci su uvijek bili univerzalna baština sviju i oni jednostavno nadilaze državne granice pa je manje važno njihovo podrijetlo. Oni nas time još jače povezuju jer ih svi osjećamo podjednako svojima – poručio je don Ante Čotić osvrćući se u nastavku svoje propovijedi na detalje iz života svetoga Martina.

Osvrnuo se i na činjenicu da se u vinorodnim krajevima Francuske i Italije pa i u našim krajevima, blagdan sv. Martina poistovjećuje s Martinjem, odnosno s obredom kojeg se netko usudio nazvati »krštenjem« mošta u vino iako vino i vinske priče nemaju veze s ovim svecem.

Bogohulni falsifikati

– Sveti Martin ima nesreću što se njegova smrt našla u kalendaru na mjestu kada vinski procesi dolaze u završnu fazu, i ništa drugo. No ima tu i nešto tragičnije. Riječ je o zamjeni dionizijskoga kulta i kršćanskih riječi, prepoznatljivoga scenarija do te mjere da neupućen čovjek više ne razlikuje stvarni obred od parodije, posebice kada tu baštinu podrži i poneki Crkveni službenik.

Ironija je u tome što sveti Martin, iznikao iz poganskoga svijeta, ali obraćenik iz toga poganstva, gorljivi borac protiv poganskih zabluda i navjestitelj Isusa Krista, odjednom postaje namjernom zamjenom poganskog boga Bakha ili Dionizija, čovjeka koji je umirao s riječima upućenima demonu zla. Sveti Martin postao je glavnim likom neukusne igre samozvanih čuvara hrvatske baštine.

Euharistijsko slavlje predvodio je don Ante Čotić, solinski dekan i župnik Gospe od Otoka u koncelebraciji s vranjičkim župnikom don Ivanom Matkovićem i don Rokom Celentom župnikom župe svetoga Marka na splitskom Neslanovcu

Žalosno je da prosječni hrvatski vjernik na spomen imena ovoga sveca neće pred očima imati kršćanina, biskupa koji se sav predaje bližnjima i koji ruši idole jednoga politeističkog svijeta, koji stoji pred ovozemaljskim moćnicima zauzimajući se za pravdu i čovječnost, već će odmah izgovarati riječ vino i mošt.

Kada se netko odvaži izgovarati riječi koje bi trebale biti duhovite, a slijede logiku kršćanskih molitava sakramenata inicijacije, i kada na sebe stavlja imitaciju biskupskoga znamenja, treba mu se barem reći da sveti Martin nikada nije nosio to znamenje jer je uvedeno puno kasnije, a jednako tako da se ovaj svetac u kršćanstvo zaljubio gledajući ponašanje kršćanskih suvremenika – rekao je don Ante Čotić osvrćući se još jednom na istinske kršćanske vrijednosti koje je promicao sveti Martin.

– Neka nam sveti Martin svojim zagovorom pomogne primiti od Isusa dar njegove zapovijedi, a od Duha Svetoga snagu da je provodimo djelom u svakodnevnom životu – poručio je don Čotić na kraju svoje propovijedi.

Istoga dana održana je i večernja euharistija koju je služio don Ante Matešan, župnik župe Solinskih mučenika u Ninčevićima.

SVEČANIM EUHARISTIJSKIM SLAVLJEM PROSLAVLJEN BLAGADAN SVETOGA LUKE I 150. OBLJETNICA IZGRADNJE CRKVE

Poziv na zajedništvo

Slavimo danas 150 godina vaše crkve koja je djelo ruku vaših djedova i baka, očeva i majki. Ona svjedoči o njihovoj vjeri i poslanju, spremnosti na sudjelovanje te zajedništvu. Upravo te tri riječi sadržaj su sinodalnoga hoda u kojem se nalazimo i preko kojega želimo graditi i živjeti jednu Crkvu, sinodalnu, kroz zajedništvo, sudjelovanje i poslanje – rekao je nadbiskup Marin Barišić

U Kučinama je 18. listopada svečanim euharistijskim slavljem kojega je predvodio splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić proslavljen blagdan sv. Luke, zaštitnika mjesta te 150. obljetnica dovršetka izgradnje župne crkve koja na nadvratniku nosi natpis »Kuća moja od molitve moje«.
Nakon prigodnih čestitki upućenih okupljenom vjerničkom puku te svima koji su povezani s ovim blagdanom nadbiskup se posebno osvrnuo na obilježavanja velike obljetnice župne crkve.

Lukino evanđelje najbliže je čovjeku, njegovim životnim problemima i današnjemu mentalitetu – istaknuo je nadbiskup Barišić

– Slavimo danas 150 godina vaše crkve koja je djelo ruku vaših djedova i baka, očeva i majki. Ona svjedoči o njihovoj vjeri i poslanju, spremnosti na sudjelovanje te zajedništvu. Upravo te tri riječi sadržaj su sinodalnoga hoda u kojem se nalazimo i preko kojega želimo graditi i živjeti jednu Crkvu, sinodalnu, kroz zajedništvo, sudjelovanje i poslanje – rekao je nadbiskup podsjetivši na dugu povijest župe koja je prvotno nosila ime sv. Luke, a danas Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije.

Nadbiskup je na poseban način istaknuo i značaj Lukinog evanđelja koje je najbliže čovjeku, njegovim životnim problemima i današnjemu mentalitetu.

– To je evanđelje milosrđa Božjega, a milosrđe je svakodnevni lijek za naše odnose. Samo Luka donosi prispodobu o rasipnomu sinu, o milosrdnom Samarijancu, o cariniku pokajniku iz hrama, o uskrsnuću sina udovice iz Naina – rekao je nadbiskup Barišić, dodavši da, osim na milosrđe, sv. Luka naglasak stavlja i na molitvu.

Osvrćući se na evanđelje dana u kojemu Gospodin među ljude šalje sedamdeset i dvojicu svojih učenika, pojasnio je kako je taj broj u ono vrijeme značio cjelovitost jer se vjerovalo da na zemlji postoje sedamdeset dva naroda, dakle svima na spasenje.

– I mi smo zahvaćeni ovim brojem, svi smo pozvani i poslani širiti njegovu Radosnu vijest. Važno je samo da uspijemo kroz svoj život ostati usmjereni na Krista i njegovu poruku. Na isti način smo pozvani sudjelovati i u Sinodalnom hodu na kojem se nalazi čitava Katolička Crkva. Potrebno je sagledati naše župe, čitavu Crkvu, ali i naše obitelji, društvo i čitav svijet.

Koliko smo sinodalni? Koliko smo svjesni da trebamo hoditi zajedno, jedni za druge i jedni uz druge? Bez toga nemamo budućnosti, a to možemo uspjeti samo ako Krista uključimo u svoje živote – poručio je Barišić pozivajući okupljene da pročitaju Lukino evanđelje kako bi dobili odgovore na svoje životne poteškoće i kako bi radosni mogli zajedno hoditi ka konačnomu cilju.

Pred kraj euharistijskoga slavlja župnik don Mirko Bitunjac zahvalio je nadbiskupu na riječima kojima je okupljene vjernike podržao na putu življenja vjere i zajedništva koje su ucrtali njihovi preci.

– O živoj vjeri koja je dugo prisutna u ovomu mjestu svjedoči puno starija crkva od ove župne, ona sv. Luke smještena na groblju. Svakako bih naglasio i to da su 1869., dvije godine prije kraja izgradnje župne crkve, Kučine imale 175 stanovnika.

Možemo samo zamisliti koliko je bilo potrebno odricanja i žrtve da se ova crkva izgradi. No, oni su imali čvrstu vjeru i neizmjernu ljubav prema Bogu i nebeskoj majci Mariji. Tim nam je putem ići – rekao je župnik te zahvalio svima koji su pridonijeli toj bogatoj povijesti.

Nadbiskupu je ovom prilikom u znak sjećanja na veliku obljetnicu uručen prigodni poklon, maketa župne crkve koju je izradio i uručio Joško Matković.

Euharistijskomu slavlju kojega je pjesmom uveličao mješoviti crkveni zbor pod ravnanjem prof. Ivana Bošnjaka, nazočio je i gradonačelnik Dalibor Ninčević koji je prije svete mise zajedno s mještanima sudjelovao i u tradicionalnoj procesiji.

– Svim mještanima Kučina čestitam blagdan zaštitnika mjesta uz želju da nam sv. Luka ove godine pokloni ono što najviše trebamo, zdravlje. Neka nas kroz život prati njegov blagoslov i zagovor – poručio je gradonačelnik.

U GALERIJI »ZVONIMIR« OTVORENA IZLOŽBA U POVODU 200 GODINA SUSTAVNIH ISTRAŽIVNJA SALONE »U TEMELJIMA HRVATSKE ARHEOLOGIJE« – Snaga salonitanskoga korijenja

SOLINSKA KRONIKA 326, 15. listopada 2021.
Tekst: Arsen DUPLANČIĆ
Fotografije: Tonči SESER

Izložba autora Arsena Duplančića priređena u organizaciji Arheološkoga muzeja u Splitu i solinskoga »Zvonimira« na jedinstveni način kroz rukopise, crteže i tiskane tekstove prikazuje bogatu, živu i djelotvornu povijest najstarije muzejske ustanove u jugoistočnom dijelu Europe, iznikle na salonitanskim temeljima

Na svečanomu otvorenju izložbe nazočnima su se prigodnim riječima obratili Tonći Ćićerić, ravnatelj JUK »Zvonimir« Solin, dr. sc. Ante Jurčević, ravnatelj Arheološkoga muzeja u Splitu, doc. dr. sc. Dino Demicheli s Odsjeka za arheologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu te sam autor Arsen Duplančić

U proljeće 1818. car Franjo I. i njegova supruga Karolina Augusta kreću na put po Hrvatskoj i upoznaju nove krajeve koji su nakon pada Napoleona pripali austrijskoj kruni. Putovanje je imalo ne samo politička i vojna nego i kulturološka obilježja koja će biti od izuzetne važnosti za hrvatsku arheologiju. Po dolasku u Split oni su razgledali ostatke Dioklecijanove palače i druge starine te otišli u Solin vidjeti ruševine nekadašnje metropole rimske provincije Dalmacije. Oduševljen viđenim i potaknut mišljenjima stručnjaka car je donio odluku o osnivanju Arheološkog muzeja u Splitu koja je provedena dekretom Dalmatinske vlade od 22. VIII. 1820. godine. Za prvog ravnatelja imenovan je splitski liječnik dr. Carlo Lanza koji je 2. X. 1821. započeo iskopavanja u Saloni pa se taj datum može smatrati početkom sustavnih arheoloških institucionalnih istraživanja ne samo u Saloni već, zbog njihovog kontinuiteta, i u Hrvatskoj.

Dvjestota obljetnica osnivanja Muzeja (1820. – 2020.) i dvjestota obljetnica istraživanja u Saloni (1821. – 2021.) povod su da se javnosti prikaže kako su se u prvih trideset godina razvijali Muzej i radovi u Saloni. Odabrano je upravo to razdoblje jer od 1850. do 1872. nastupa dugo zatišje. Sve opet oživljava 1872. kada ravnatelj postaje Mihovil Glavinić, a zlatno doba obuhvaća vrijeme uprave don Frane Bulića od 1884. do 1926. godine.
Izložba se zasniva na rukopisnoj i tiskanoj građi iz Muzeja, a naročito na izvještajima i grafičkoj dokumentaciji koja najvećim dijelom nije bila poznata ni objavljivana. Njena važnost ogleda se u činjenici da je dio predmeta zbog brojnih selidbi, a i krađa, nestao ili se teško može identificirati. Neki su predmeti u međuvremenu oštećeni, a neki stradali osobito od posolice zbog dugotrajnog smještaja u nekadašnjim skladištima soli. Usporedba današnjeg stanja sa starim crtežima jasno ukazuje na sve to. Opširni pisani izvještaji su važni jer su u njima više puta detaljno popisani svi nalazi, dok su u člancima i knjigama navedeni sumarno.

Budući da je čuvanje spomenika temeljno poslanje Muzeja, za izložbu smo izabrali neke predmete i spomenike koji pokazuju da su još uvijek u Muzeju i da su dostupni bez obzira na to što je od vremena njihova otkrića ili otkupa prošlo između 170 i 200 godina!
Rukopisi, crteži i tiskani tekstovi priređeni za izložbu dio su izvora popisanih i obrađenih u sklopu višegodišnjeg timskog istraživanja građe o arheološkim radovima u Saloni u prvoj polovini XIX. st., a koje se privodi kraju i rezultirat će knjigom s prijevodima izvještaja i cjelokupnom grafičkom dokumentacijom.

Arheološki muzej u Splitu je najstarija muzejska ustanova u jugoistočnom dijelu Europe, njegovi su ravnatelji bili profesori na odsjecima za arheologiju i povijest umjetnosti, dao je vrsne stručnjake i akademike, od 1878. objavljuje naš najstariji arheološki časopis i uz njega se vežu počeci konzervatorske službe. Muzej nije istraživao samo Salonu nego i starohrvatski, odnosno ranosrednjovjekovni Solin koji je, između ostalog, iznjedrio vladarske natpise poput Trpimirovog i Jeleninog. Salona je pak dala veoma velik broj raznih predmeta i spomenika, zdanja zanimljiva za proučavanje civilne i crkvene arhitekture, pružila je izvore za istraživanje povijesti religija itd., a njena povezanost s Muzejom dovela je 1894. do pokretanja međunarodnih kongresa za starokršćansku arheologiju koji se održavaju i danas.

Muzej i istraživanja Salone, kako zbog starosti tako zbog sveobuhvatnosti, nalaze se u temeljima hrvatske arheologije pa otuda i naziv izložbe. Njihova međusobna isprepletenost treba biti poticaj za daljnji još uspješniji rad, za nova otkrića, publikacije i jačanje svijesti da bez dubokog, snažnog i razgranatog korijenja nema postojanog i izdržljivog stabla.

Zgrada Muzeja sagrađena 1836. (AMS, stara fototeka)

U literaturi se uobičajeno pisalo da je zgrada za Muzej podignuta već 1821. što nije točno jer je ona sagrađena 1836. godine. Nakon izgradnje novog Muzeja 1914. i preseljenja spomenikâ, ona je srušena 1928. godine. Bila je to prva zgrada namjenski građena za neki muzej u Hrvatskoj, a sadašnja je, poslije zgrade Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu iz 1888., druga po starosti. Ova fotografija snimljena je 1908. godine.

 

Francesco Lanza, Della topografia dell’antica Salona, Annali dell’Istituto di corrispondenza archeologica 21 (N.S. 6), Roma 1849., str. 269–283. (AMS, R 1964/21)

Carlova otkrića na položaju Hortus Metrodori, zatim četiriju gradskih vrata (s naglaskom na Porta Caesarea) i dijelova amfiteatra, Francesco Lanza je pretočio u članak tiskan 1849. kojemu je dodao kartu Salone s ucrtanim položajima Carlovih istraživanja, tlocrtom amfiteatra s njegovim ostacima, ostacima teatra i tlocrtom glavnih gradskih vrata.

 

 

 

Carl Mohr von Ehrenfeld, Porta Caesarea, 1846. (AMS, grafička zbirka)

Stanje salonitanskih gradskih vrata Porta Caesarea nakon istraživanja vidi se na akvarelu Carrarinog suradnika Carla Mohra von Ehrenfelda (1812. – 1885.), natporučnika ađutanta 4. lovačkog bataljuna. Na desnoj strani uočava se velika naslaga sedre koja se urušila u prosincu 2015. godine.

 

 

 

Alois Beer, Manastirine, oko 1886. (AMS, stara fototeka)

Manastirine s brojnim sarkofazima s natpisima, grobovima i arhitekturom bazilike u više faza stalno su privlačile arheologe, a istraživanja su se intenzivirala od 1883. pod vodstvom don Frane Bulića. Austrijski fotograf Alois Beer (1840. – 1916.) snimio je lokalitet oko 1886. godine.

 

 

 

 

 

Svi tekstovi, slike, grafike i datoteke te njihov raspored podliježu autorskom pravu i drugim zakonima o zaštiti intelektualnog vlasništva. Ne smiju se kopirati u komercijalne svrhe ni u svrhe prosljeđivanja niti mijenjati i upotrebljavati na drugim internetskim stranicama.

SVEČANIM EUHARISTIJSKIM SLAVLJIMA PROSLAVLJEN BLAGDAN MALE GOSPE NEBESEKE ZAŠTITNICE SOLINA – Blago vjere, obitelj i jad psovke

SOLINSKA KRONIKA 325, 15. rujna 2021.
Tekst: Silvana BURILOVIĆ CRNOV / smn.hr
Fotografije: Jakov TEKLIĆ

Prisjećajući se nadalje velikoga Svetoga Ivana Pavla II. i njegova pohoda solinskomu prasvetištu don Josip Mužić je naglasio Marijanski identitet hrvatskoga naroda kojega je upravo svetac naših dana toliko često isticao…

– Naše povijesno i vjerničko rađanje, vodilo je začetnike hrvatskog kršćanskog rodoslovlja da upravo ovdje, na izvoru nacionalnog identiteta i kršćanskog početka, podignu prvu crkvu posvećenu Marijinu rođenju – Maloj Gospi – rekao je nadbiskup Marin Barišić na početku svoje propovijedi

– Reklo bi se da smo doista vjeran narod Majci, da smo Marijin narod. Opjevali smo je kao Kraljicu Hrvata, našu Majku. Istodobno, svjedoci smo sotonskih crnih litanija koje postaju, čini mi se, duže nego laureatske. Netko je definirajući beštimu rekao da je beštima pokušaj čovjeka da zalaje – oštro je istaknuo biskup Ranko Vidović

Od ranih jutarnjih sati brojni su hodočasnici pohodili Gospinu crkvu na Otoku

Brojni vjernici i hodočasnici i ove su se godine okupili u Gospinu prasvetištu u Solinu na blagdan Male Gospe 8. rujna. Jutarnje euharistijsko slavlje u 8 sati predvodio je prof. dr. sc. don Josip Mužić profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu.

Obraćajući se vjerničkomu puku koji je od ranih jutarnjih sati pohodio solinsko Prasvetište don Josip je istaknuo važnost samoga mjesta na kojemu se vjernici nalaze, važnost Gospina Otoka i tisućljetnoga blaga povijesti koje je u Solinu ostavljeno u polog današnjim generacijama.

Prisjećajući se nadalje velikoga Svetoga Ivana Pavla II. i njegova pohoda solinskomu prasvetištu don Josip je naglasio Marijanski identitet hrvatskoga naroda kojega je upravo svetac naših dana toliko često isticao.

Tumačeći vjernicima misna čitanja don Josip je zaključno rekao kako čuvanje tradicije i baštine počinje upravo od temeljne ljudske društvene jedinice, od obitelji.

Čuvanjem i življenjem onoga što su vjernici naučili i usvojili od svojih majki i očeva, djedova i baka pa čak i pradjedova i prabaka istinski je polog vjere i blago našega naroda.

Slavlje na Izvoru

Središnje euharistijsko slavlje ispred crkve Gospe od Otoka u 10 je sati predvodio splitsko-makarski nadbiskup i metropolit mons. Marin Barišić. U koncelebraciji je bilo nekoliko svećenika predvođenih provincijalom Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja fra Markom Mršom, generalnim vikarom mons. Miroslavom Vidovićem, novim župnikom i upraviteljem Svetišta Gospe od Otoka don Antom Čotićem i ostalim svećenicima.

Ove je godine radi pandemije izostala procesija s Gospinim kipom.

– Blagdani i svetkovine Blažene Djevice Marije osvjetljavaju Marijin blagoslovljeni život od rođenja do uznesenja. Život Isusove i naše Majke Marije u povezanosti sa svima nama prati nas hodočasnike na istom putu vjere, nade i ljubavi.

Nadbiskup Barišić je u uvodnim riječima naglasio Marijanski identitet Gospina Otoka i Solina

Okupljene na Majčin rođendan, sve vas draga braćo i sestre, hodočasnici i gosti, srdačno pozdravljam, a svim Solinjanima uz blagdan male Gospe čestitam i Dan grada. Gospin rođendan slavimo u Prasvetištu Gospe od Otoka, svetom tlu naših početaka: Memorije rađanja naše nacionalne i duhovne povijesti, kao i memorije nade naše budućnosti. Toj našoj memoriji povijesti i budućnosti podigli smo novu crkvu Svete Obitelji.

Naše povijesno i vjerničko rađanje, vodilo je začetnike hrvatskog kršćanskog rodoslovlja da upravo ovdje, na izvoru nacionalnog identiteta i kršćanskog početka, podignu prvu crkvu posvećenu Marijinu rođenju – Maloj Gospi – rekao je nadbiskup Barišić na početku svoje propovijedi.

Govoreći o slavlju rođendana i najvećem Božjem daru – daru života, nadbiskup je upozorio da taj dar ponekad svodimo na broj, sredstvo, anonimnost pa sve do kategorije problema, a Nebeski Otac koji nas pozva u život i darova nas roditeljima, daje nam sinovsko dostojanstvo, čini nas baštinicima Neba, subaštinicima Kristovim.

Osvrnuvši se na početak nove školske i vjeronaučne godine, koji je povjerio Blaženoj Djevici Mariji, izrazio je nadu da će biti – bez COVID-a – 19, uživo, jer škola nije samo znanje, nego prijateljstvo, razred, društvo, igralište, rođendani…

Isto tako važno je da se proces odrastanja, odgoja i obrazovanja događa u povezanosti svih odgojnih i obrazovnih subjekata: obitelji, škole, Crkve i društva – istaknuo je nadbiskup Barišić.

Obraćajući se roditeljima, prvim i nezamjenjivim odgojiteljima, nadbiskup je istaknuo svu teškoću i potrebnu žrtvu koje današnje roditeljstvo sa sobom nosi.

– Dragi oče i majko, podizati i odgajati djecu nikada nije bilo lako. Danas je to osobito zahtjevno jer izazovi nagrizaju i samu obitelj. Kakvo bi to društvo bilo i kakav bi to odgoj bio bez zdrave i normalne obitelji?!

S ljubavlju i zabrinutošću pratite rast svoje djece, njihovo obrazovanje i odgoj, darujući im sebe, svoje sposobnosti, pažnju i vrijeme, a iznad svega svoju majčinsku i očinsku ljubav.

Budući da ste i sami učenici Krista Gospodina, možete biti uvjerljivi i prihvatljivi učitelji svojoj djeci više svjedočeći primjerom, nego izgovorenom riječju – naglasio je nadbiskup Barišić obrativši se potom učiteljicama i učiteljima, nastavnicama i nastavnicima te profesorima dozvavši im u pamćenje riječi sv. Ivana Pavla II. upućene upravo na Gospinu Otoku.

Vjeroučitelje je podsjetio da su pozvani u školama i u župama mladim naraštajima pomoći upoznati Krista kako bi ga mogli slijediti i za njega svjedočiti.
– Svjesni smo da nitko od nas svećenika, vjeroučitelja, roditelja, odgojitelja nije savršen. Svima nam je potrebno cjeloživotno obrazovanje i odgoj, potrebno je biti trajni učenik da bismo bili dobri učitelji – svjedoci – istaknuo je nadbiskup Barišić završivši svoju homiliju molitvom Maloj Gospi.

Euharistijskomu su slavlju nazočili izaslanici državne te predstavnici lokalne vlasti

Na samom kraju euharistijskoga slavlja vjernicima se obratio i solinski župnik don Ante Čotić zahvalivši Ocu nadbiskupu na poticajnim i ohrabrujućim riječima, svim svećenicima koji su tijekom čitavoga jutra ispovijedali te svima koji su na bilo koji način pridonijeli proslavi rođenja Blažene Djevice Marije.

Euharistijsko slavlje kojemu su nazočili: izaslanik predsjednika Vlade RH splitsko-dalmatinski župan Blaženko Boban, izaslanik predsjednika Hrvatskog Sabora gospodin Ante Sanader, solinski gradonačelnik Dalibor Ninčević, (grado)načelnici susjednih gradova, predstavnici crkvenih i društvenih ustanova, predstavnici školstva, policije, vojske, vatrogasaca, te javni i kulturni djelatnici, uveličao je župni zbor i Pučki pivači Gospe od Otoka.

Poslijepodnevno euharistijsko slavlje u 16 sati s blagoslovom djece i bolesnika predvodio je don Ivan Odrljin.

Narod koji (ne)časti usnama

Proslava blagdana Male Gospe i Dana grada Solina završila je svečanim večernjim euharistijskim slavljem koje je na Gospinu Otoku predvodio hvarski biskup mons. Ranko Vidović u koncelebraciji sa splitsko-makarskim nadbiskupom mons. Marinom Barišićem, splitsko-makarskim nadbiskupom koadjutorom mons. Draženom Kutlešom župnikom župe Gospe od Otoka i solinskim dekanom don Antom Čotićem i ostalim svećenicima.

Pozdravnu riječ uputio je nadbiskup Barišić podsjetivši na povijesnu memoriju duhovnih i nacionalnih vrijednosti solinskoga prasvetišta. Proteklih godina u svojstvu solinskog župnika, a sada kao hvarski biskup mons. Vidović uputio je snažne poruke u svojoj propovijedi. Govorio je o majčinstvu Majke Marije i našem sinovstvu, o prednjačenju u hodočašćima u marijanska svetišta ali i u psovci, o međusobnom poštivanju i uvažavanju, o osobnoj i obiteljskoj molitvi.

Svečano večernje euharistijsko slavlje predvodio je hvarski biskup mons. Ranko Vidović u koncelebraciji sa splitsko-makarskim nadbiskupom mons. Marinom Barišićem, splitsko-makarskim nadbiskupom koadjutorom mons. Draženom Kutlešom župnikom župe Gospe od Otoka i solinskim dekanom don Antom Čotićem i ostalim svećenicima

– Isusova i naša Majka jedna je sasvim obična ili, kako ona sama za sebe kaže, neznatna osoba, jedna od nas, nama u svemu jednaka osim u grijehu, a istodobno tako posebna, jedinstvena, neponovljiva.

Posebnost se iščitava iz mnoštva imena po kojima joj se obraćamo. Laureatske litanije samo su mali broj imena. Gotovo da svaki čovjek ima svoj naziv kojim se obraća Mariji u svojim molbama i prošnjama – rekao je biskup Vidović nadodavši kako je Marijino majčinstvo najizvrsniji Isusov dar darovan ljudima.

U nastavku je kritizirao obilje psovki u našem narodu po čemu prema njegovu mišljenju prednjačimo u čitavom svijetu.
– Ima nešto čudesno i istodobno čudno u biću našega naroda. Od Gospe Karmelske pa do Male Gospe koliko nas je obišlo Marijina svetišta? Čak i oni koji ne vjeruju bili su dionici te milosti.

Reklo bi se da smo doista vjeran narod Majci, da smo Marijin narod. Opjevali smo je kao Kraljicu Hrvata, našu Majku.

Istodobno, svjedoci smo sotonskih crnih litanija koje postaju, čini mi se, duže nego laureatske. Netko je definirajući beštimu rekao da je beštima pokušaj čovjeka da zalaje. Doista, beštima je ljudski lavež.

Pas laje jer mu je Bog tako odredio. On na taj način komunicira i slavi svoga Stvoritelja, Boga. Kad se to čuje iz ljudskih usta onda je to dno dna. Tada čovjek pada ispod razine životinje.

I u tome nažalost prednjačimo u svijetu: u beštimi i pogrdnim imenima na račun Blažene Djevice Marije i Isusa Krista, njegova križa i njegove krvi koja nas je otkupila. Prvi smo u svetištima, prvi smo u jadu psovke – oštro je istaknuo biskup Vidović.

Iako su naša svetišta za svetkovine i Marijine blagdane ispunjena hodočasnicima biskup Vidović je upitao koliko odlazimo kući obogaćeni ili još prazniji?

Večernjemu euharistijskomu slavlju nazočio je veliki broj vjernika

Ukućani s pravom očekuju od nas duhovnu hranu i piće, a ne možemo dati ono što nemamo. Istaknuo je da se brojni napajaju s lažnih i otvornih izvora te zahvaćaju iz praznih zdenaca pa svojom prazninom zahvaćaju njihovu prazninu, kritizirajući pritom posebno ustaljeni izraz o »Hrvatima katolicima« te je zaključno rekao:
– Smisao života je živjeti na izvoru i od izvora, živjeti sadržaj božanskog srca Isusa Krista, a Marija je najkraći put do božanskog srca i njegov najbrži odgovor našim srcima. Povjerimo Bogu i Majci Mariji svoju obiteljsku i nacionalnu stvarnost.

Na koncu euharistijskoga slavlja, koje je svojim pjevanjem uveličao župni zbor pod vodstvom Danijele Petrušić, a uz orguljašku pratnju Ivne Mandić, nazočnima se obratio novi župnik don Ante Čotić zahvalivši svima koji su pridonijeli ljepoti proslave Male Gospe u Solinu.

POSJET KAMPU »VOLAK« NA ČIOVU U KOJEMU LJETUJU OSNOVCI S PODRUČJA POGOĐENIH POTRESOM – More dječje radosti

SOLINSKA KRONIKA 323, 15. srpnja 2021.

Piše: Marijana BATARELO-JELAVIĆ
Fotografije: Jakov TEKLIĆ

Ukupno devedeset osnovnoškolaca s potresom pogođenih s područja Sisačko-moslavačke županije u dvije će grupe tijekom ljetnih školskih praznika boraviti u kampu »Volak« u Okrugu Gornjem na Čiovu zahvaljujući Županiji splitsko-dalmatinskoj i Gradskom društvu Crvenoga križa Solin

Četrdeset osnovnoškolaca s potresom pogođenih područja Banovine stiglo je početkom srpnja na ljetovanje u kamp »Volak« u Okrugu Gornjem na Čiovu zahvaljujući Županiji splitsko-dalmatinskoj i Gradskom društvu Crvenoga križa Solin.

Mališane su prilikom dolaska u kamp dočekali ravnatelj Gradskog društva Crvenog križa Solin Željko Grubišić, ujedno potpredsjednik Crvenog križa Hrvatske, i župan splitsko-dalmatinski Blaženko Boban.

Prema riječima ravnatelja CK Solin u kampu će boraviti dvije grupe djece s područja Sisačko-moslavačke županije, u prvoj spomenutih 40, a u drugoj 50, s tim da će uz obje biti i pet voditelja.

U pratnji prve grupe mališana, koje smo posjetili tijekom njihova boravka u kampu, bile su učiteljice Ivana Paušić, Ivana Radečić Dabić, Branislava Graovac Žarak i Gabrijela Kolar te učitelj Toma Gusić.

– Riječ je o učenicima od prvoga do četvrtog razreda Osnovne škole Ivana Gorana Kovačića u Gori, Područne škole u Nebojanima te 1. osnovne škole Petrinja – objasnila je učiteljica Ivana Paušić dodajući kako im ovaj dolazak u kamp uistinu puno znači te da je teško riječima opisati reakciju djece kada su nakon izlaska iz tunela sv. Rok ugledali more.

U pratnji prve grupe mališana, su učiteljice Ivana Paušić, Ivana Radečić Dabić, Branislava Graovac Žarak i Gabrijela Kolar te učitelj Toma Gusić

– Nastao je pravi show, nisu više htjeli sjediti, svi su bili na nogama i gledali more, a kad smo stigli u kamp nisu mogli dočekati da odu na plažu – ispričala nam je učiteljica Ivana napominjući kako su neka djeca po prvi puta vidjela more.

– Drago mi je da su djeca tu, da se barem nakratko odmaknu od ruševina. Kod nas je još uvijek teška situacija, ali zahvaljujući dobrim ljudima polako idemo naprijed – rekao je učitelj OŠ Ivana Gorana Kovačića iz Gore Toma Gusić dodajući kako je njihova škola jako oštećena.

– Trenutačno smo podstanari u naselju Češko Selo, ali nadamo se da će uz pomoć Županije splitsko-dalmatinske naša školska zgrada uskoro biti obnovljena.

Iskoristio bih ovu priliku da još jednom u ime svih naših učenika i djelatnika zahvalim županu Blaženku Bobanu koji se iskreno zauzeo za nas te osim pomoći oko izgradnje škole najavio pokretanje inicijative za obnovu sakralnih objekata koji su također u jako lošem stanju – rekao je učitelj Toma poručujući kako je riječ hvala premala za izreći sve ono što osjećaju.

– Molim vas napišite da su nas ovdje svi tako lijepo prihvatili. Puni smo pozitivnih utisaka zahvaljujući toplim riječima i podršci s kojom su nas dočekali.

Jučer nas je vlasnik jednoga objekta brze hrane na Čiovu pozvao i počastio djecu, a posjetila nas je i naša bivša učenica koja već godinama živi u Trogiru i donijela djeci sladolede. Stigla je i učiteljica iz OŠ Lučac u Splitu s kojom je dogovorena donacija školskoga pribora.

Učenici i njihovi voditelji puni su pozitivnih utisaka zahvaljujući toplim riječima i podršci s kojom su dočekani

Moramo spomenuti i gospođu Snježanu koja nam svaki dan kuha i ravnatelja Crvenoga križa Željka Grubišića koji je tu za sve što nam treba – rekla je učiteljica Branislava iz Prve osnovne škole Petrinja koja je također teško oštećena u potresu.

– Naša škola je određena za rušenje tako da smo nastavu organizirali u OŠ Mate Lovraka. Nadamo se skoromu povratku jer je već potpisan ugovor s Ministarstvom vanjskih poslova Mađarske koje je izrazilo spremnost da sudjeluje u izgradnji nove školske zgrade.

U svakomu slučaju navikavamo se na stanje takvo kakvo je, ali nadamo se da neće još dugo potrajati, da će se nešto pokrenuti kako nam se ljudi ne bi iselili. Ja sam sretna jer živim u svojoj kući i imam posao, ali nisu svi takve sreće.

Najgore je ljudima koji su u kontejnerima. Osim toga nemamo više gradskoga središta, nemamo gdje izaći, nemamo se gdje okupljati. Ne moram vam ni reći koliko je nama i našoj djeci značio dolazak ovdje.

Nikada ovo nećemo zaboraviti – rekla je Branislava dodajući kako neće zaboraviti ni dalmatinske izraze koje su ovom prilikom naučili.

– Posebno nam je simpatična izjava »Nema priše!« koju smo puno puta čuli. Ponijet ćemo je sa sobom u Petrinju zajedno s mirisom mora i soli te dobrotom koja nam se svima urezala u srce – poručili su veseli mališani i njihovi voditelji.

Utisci za čitav život

– Ovo je prvi put da sam vidio more – otkrio nam je Ivano, učenik 4. razreda 1. osnovne škole Petrinja dodajući kako nema riječi kojima bi opisao prvi susret s morskim plavetnilom.

Učitelji su u razgovoru posebno istaknuli koliko je dolazak u kamp značio njima i školskoj djeci

Toliko sam sretan da ću cijeloga života pamtiti ovaj dan – oduševljen je Ivano koji je kao i većina njegovih prijatelja iz razreda naučio plivati u bazenu.
Uz Ivana je i Antonio učenik 3. razreda PŠ Nebojane koji se brzo pohvalio kako je on već jednom bio na moru, s mamom i tatom, ali do sada ipak nije znao plivati.

– Ovo mi je stvarno posebno jer sam nakon dolaska u kamp proplivao – s ponosom je objavio Antonio koji nam je ovom prilikom kratko opisao svoj doživljaj potresa.

– Kad je zatreslo bili smo u kući. Tata me zagrlio i sakrili smo se ispod nadvratnika, a onda smo čim se malo smirilo pobjegli vani. Naša kuća srećom nije puno oštećena pa možemo i dalje živjeti u njoj – ispričao nam je.

Natali, učenica 4. razreda 1. OŠ Petrinja kaže da se tijekom potresa najviše zabrinula za tatu koji je baš tada popravljao krov i brata koji radi na dizalici.

– Srećom obojica su dobro – dodala je Natali koja zajedno s prijateljicom Nadjom gušta u morskim radostima.

– More nam je baš super, a i kamp je odličan. Imamo odličnu ekipu i nadamo se da ćemo se sljedeće ljeto opet ovdje vratiti – rekle su nam Natali i Nadja.

Filip, učenik 4. razreda OŠ Ivana Gorana Kovačića Gora, priznaje kako još uvijek ima strah od potresa.

– Teško je opisati te trenutke, svi smo se bojali. Bio sam u kući s mamom, bratom i sestrom. Trčali smo ispod nadvratnika jer nije bilo vremena da izađemo vani. Na kući ima pukotina, ali živimo u njoj. Moja prijateljica Andrea živi u kontejneru i kaže da joj je teško, da nemaju dovoljno prostora – ispričao nam je Filip.

Kuća je oštećena i Filipovom prijatelju Antunu koji je s grupom stigao u kamp.

– Imamo kontejner u dvorištu, ali stalno radimo nešto na kući i nadam se da ćemo se uskoro moći vratiti – rekao nam je Antun s osmjehom dodajući kako ima šest sestara tako da im je život u kontejneru doista zanimljiv.

Razgovor s ovim veselim mališanima potvrđuje kako je u njima još uvijek puno strahova, ali dobrota kojom su okruženi vratila je osmijeh na njihova lica i to je ono najvažnije.

U SALONI ODRŽANA ZAVRŠNA KONFERENCIJA 29 UČENIČKIH RADOVA OSNOVNIH I SREDNJIH ŠKOLA IZ ČITAVE ŽUPANIJE NA TEMU »SKRIVENA BLAGA MISTA MOGA« – Salonitanski život dalmatinske baštine

SOLINSKA KRONIKA 322, 15. LIPNJA 2021.

Cilj projekta »Čuvari baštine« poticanje je darovitosti kod učenika te razvijanje svijesti o potrebi očuvanja prirodne i kulturne zavičajne baštine. Predstavljeni učenički projekti izvrsno pridonose izgradnji osobnoga, kulturnoga i zavičajnog identiteta kroz stvaranje zanimljivih i korisnih sadržaja uz uključenje mladih nada umjetničkoga i društvenoga sektora u društveno korisne projekte

Dvjesto godina nakon što je prvim arheološkim istraživanjima započelo otkrivanje bogate baštine glavnoga grada rimske provincije Dalmacije, na Manastirinama u razmeđi grobova svetoga Dujma i don Frane Bulića baština je oživjela u punomu životnom izričaju.

Salonitanski su lokaliteti još jednom pokazali nemjerljiv potencijal u ovakvim projektima

Završna konferencija 29 učeničkih radova osnovnih i srednjih škola iz čitave županije na temu »Skrivena blaga mista moga« vrhunac je projekta »Čuvari baštine« Centra izvrsnosti Splitsko-dalmatinske županije i partnera. Predstavljanjem radova kroz učeničku su maštovitost i kreativnost, uporan jednogodišnji rad u otežanim pandemijskim uvjetima, mentorsku požrtvovnost pokazani svi društveni potencijali dalmatinske baštine.

Završnu su konferenciju održanu na izvorištu županijske baštine, antičkoj Saloni organizirali Centar izvrsnosti Splitsko-dalmatinske županije, Javna ustanova u kulturi »Zvonimir« Solin, Arheološki muzej u Splitu i Grad Solin.

Osim učenika i njihovih mentora završnoj su konferenciji organiziranoj sukladno svim epidemiološkim mjerama nazočili Blaženko Boban, župan splitsko-dalmatinski, Tomislav Đonlić, prof., županijski pročelnik Upravnoga odjela za prosvjetu, kulturu, tehničku kulturu i sport, Ivica Rakušić, zamjenik gradonačelnika grada Solina, dr. sc. Ante Jurčević, ravnatelj Arheološkoga muzeja u Splitu Ivica Zelić, ravnatelj Centra izvrsnosti članovi stručnoga žirija i drugi cijenjeni gosti.

Uz »Oca« čuvara baštine

Blaženko Boban, župan Splitsko-dalmatinske županije proglašavajući konferenciju otvorenom posebno je istaknuo važnost mjesta na kojemu se ona održava

Nakon pozdravnih i uvodnih govora koje su u ime organizatora održali Tomislav Đonlić, Dr. sc. Ante Jurčević te u ime grada Solina zamjenik gradonačelnika Rakušić nazočnima se obratio župan Blaženko Boban koji je čestitavši ponajprije djeci i njihovim mentorima na upornomu i ustrajnomu radu, zatim i organizatorima na konferenciji naglasio važnost očuvanja i prenošenja baštine, posebno se osvrnuvši na mjesto na kojemu se konferencija održala.

– Uvjeren sam kako u čitavoj našoj županiji nije bilo boljega mjesta za početak ove priče doli ovoga na kojemu se danas nalazimo. Manastirine u Saloni koje pričaju priču naše bogate baštine i na kojima se u sjeni stoljetnih čempresa nalazi posljednje počivalište velikoga čuvara baštine Don Frane Bulića.

Štoviše rekao bih upravo ovom prigodom, gledajući sve vas djeco, vaše radove i projekte, živost koju ste donijeli u Salonu da je upravo Don Frane Bulić onaj prvi čuvar baštine, Otac čuvarâ baštine.

Imajući na umu njegovo djelo želim svima da vam upravo on bude uzor u budućem radu – istaknuo je župan Boban proglasivši konferenciju otvorenom.

Humanistički potencijali

Nakon uvodnih obraćanja i govora program konferencije se nastavio predstavljanjem učeničkih radova s time da su najprije predstavljeni radovi osnovnih škola, a u drugomu bloku su radove predstavili srednjoškolci.

»Balature moga grada« najbolji je projekt kojega su realizirali učenici Srednje škole Ivana Lucića iz Trogira pod vodstvom mentorice Nikoline Vukman i Lucije Šegrt-Dražić

Tijekom predstavljanja radova stručni je žiri obilazio svih 29 izloženih i predstavljenih projekata te kroz aktivnu komunikaciju sa sudionicima konferencije prikupljao informacije za konačnu sliku o projektima.

Od 29 projekata najboljim je proglašen projekt »Balature moga grada« kojega su realizirali učenici Srednje škole Ivana Lucića iz Trogira pod vodstvom mentorice Nikoline Vukman i Lucije Šegrt-Dražić.

Stručni žiri ocjenjivao je projekte u tri kategorije, a do samoga kraja bila je neizvjesna borba za prva tri mjesta u ukupnoj kategoriji gdje su pribrajane ocjene 29 koordinatora/mentora te su se ekipe smjenjivale, a izvrstan projekt osnovne škole Silvija Strahimira Kranjčevića iz Lovreća u posljednji je trenutak izgubio mjesto na postolju i ustupio mjesto Zdravstvenoj školi.

Izvrsnost i identitet

Po završetku glasovanja koordinatora/mentora te konačne odluke stručnoga žirija, a prije svečanoga proglašenja pobjednika nazočnima se obratio Ivica Zelić, ravnatelj Centra izvrsnosti Splitsko-dalmatinske županije.

– Cilj projekta »Čuvari baštine« jest poticanje darovitosti kod učenika te razvijanje svijesti o potrebi očuvanja prirodne i kulturne zavičajne baštine.

Ivica Zelić i Dragan Šupe iz Centra izvrsnosti Splitsko-dalmatinske županije

Kada smo krenuli u ovaj projekt, koji je u ime Centra doslovno iznio na svojim leđima kolega Dragan Šupe bili smo duboko svjesni da će učenički projekti upravo na ovakav način pridonijeti izgradnji osobnoga, kulturnoga i zavičajnog identiteta kroz stvaranje zanimljivih i korisnih sadržaja uz uključenje mladih nada umjetničkoga i društvenoga sektora u društveno korisne projekte.

Hvala svima na sudjelovanju. Veselimo se idućoj školskoj godini i novim predivnim projektima.

Ujedno i velika hvala članovima ocjenjivačkog suda Matei Dorčić, Mariju Matijeviću, Josipu Bujasu, Draganu Šupi i Anti Jurčeviću na velikomu trudu i entuzijazmu, a i hrabrosti, jer izabrati najbolje nije bilo lako – istaknuo je ravnatelj Centra Ivica Zelić.

Po dodijeli nagrada i završetku same manifestacije u ime organizatora »spiritus movens« čitavoga projekta Dragan Šupe uputio je posebnu pohvalu mališanima iz Osnovne škole Srinjine koji su se veselili uspjesima drugih škola bez obzira što su i sami bili na korak do nagrade, a i svim drugim školama i njihovim voditeljima. Da je bilo koja škola dobila glavnu nagradu to ne bi bilo nezasluženo.

Nagrađeni projekti

Nagrade stručnoga žirija u kategoriji osnovnih škola
1. mjesto – OŠ Slatine
2. mjesto – OŠ Manuš
3. mjesto – OŠ Milana Begovića Vrlika

Nagrade stručnoga žirija u kategoriji srednjih škola
1. mjesto – Zdravstvena škola Split
2. mjesto – Srednja škola Ivana Lucića Trogir
3. mjesto – Industrijska škola Split

Kategorija ukupni pobjednici koja je ujedno i kategorija u kojoj su timovi dobili novčane nagrade za opremanje škole
1. mjesto – Srednja škola Ivana Lucića Trogir za projekt »Balature moga grada«
2. mjesto – OŠ Slatine za projekt »Prizidnica srca moga«
3. mjesto – Zdravstvena škola Split za projekt »Šumsko blago«

Ogledni projekti

Matea Dorčić, dipl. iur. Voditeljica pododsjeka za granice pomorskoga dobra, održavanje i planiranje na pomorskom dobru i ekologiju mora Splitsko-dalmatinske županije kao članica stručnoga žirija istaknula je važnost ovakvih projekata.

Posebnu živost čitavoj konferenciji dali su osnovci sa svojim projektima

– Kada sam dobila poziv CI SDŽ za sudjelovanjem u radu ocjenjivačkoga suda na natječaju »Skrivena blaga mista moga« nisam ni u primisli imala da će ocjenjivački posao biti toliko zahtjevan. Radovi u obje kategorije; osnovne i srednje škole, toliko su sadržajno kvalitetni, sveobuhvatni i izazovni da je bilo gotovo nemoguće izabrati samo šest najboljih.

Zadaća nam se na kraju svela, uz puno analize i diskusije, na odabir »najboljeg od najboljih«. Svojim su radovima djeca pokazala zavidnu maštu i kreativnost, ali i vještinu prezentacije i promidžbe.

Konferencija održana u antičkoj Saloni bila je pravi pogodak jer omogućila svakomu od 29 projekata da se predstave i zabljesnu u punomu sjaju. Iskoristila bih ovu priliku čestitati svim nagrađenima, sudionicima, koordinatorima i učiteljima, ali i kolegama iz CI SDŽ na hrabrosti i inicijativi da u uvjetima »novog normalnog« započnu ovu predivnu priču.

Ponosna sam i zahvalna što sam bila mali dio ovoga velikog projekta – zaključila je Mate Dorčić.

Osvrćući se na uspješnost prve godine ovoga hvalevrijednoga projekta Dragan Šupe iz Centar izvrsnosti SDŽ istaknuo je značaj u specifičnome, suvremenome pristupu i modelima rada.

-Prilikom promišljanja aktivnosti kojima bismo poticali izvrsnost i potencijalnu darovitost u društveno humanističkom području bilo nam je jasno da moramo istražiti drugačije modele od onih postojećih u već etabliranim centrima izvrsnosti.

Društveno humanističko područje dugo je u našemu obrazovnom sustavu poistovjećeno s gomilanjem informacija umjesto s kreacijom. Iz toga smo razloga program usmjerili kreaciji.

Kada bih jednom rečenicom opisao ovogodišnja događanja u programu »Čuvari baštine« rekao bih da smo imali namjeru u šumi tražiti zeca, a našli smo medvjeda.

Naše škole skrivaju ogroman kreativan potencijal i jedan mala iskra bila je dovoljna da rasplamsa požar kreativne energije koji smo dobili. Izabrati najbolje projekte bilo je izrazito teško i ponosni smo na sve škole i njihove projektne timove.

Škole i svi sudionici ujedno su i najzaslužnije za sve što je napravljeno.

OBITELJSKI ODNOSI U IZGRADNJI I OBLIKOVANJU SALONITANSKE CRKVE – Salonitanski biskupi nećaci

SOLINSKA KRONIKA 321, 15. svibnja 2021.

Piše: Mario MATIJEVIĆ

Blagdan svetoga Dujma, solinskih mučenika i svetoga Kaja poticaj su na razmatranja o nekim vidovima društvenih i unutarcrkvenih odnosa prve solinske Crkve. Zanimljivo je primijetiti očima današnjega društva, mladoga, obiteljskoga grada na Jadru kako je u samim temeljima njegove, solinske Crkve obiteljski odnos odigrao ključnu ulogu

Antička je Salona razvoj i bujanje kršćanstva u Rimskomu carstvu dočekala kao veliki, prosperitetni i razvijeni lučki grad s jednako tako razvijenom, uhodanom, umreženom za to doba globalnom društvenom zajednicom.

Logično je stoga bilo da je u takvomu velegradu već u apostolsko ili poslijeapostolsko doba došlo do početaka širenja kršćanstva i ustroja ovdašnje Crkvene općine, odnosno biskupije. Kršćanstvo koje se s istoka nezaustavljivo širilo gorljivom zauzetošću neumornih vjerovjesnika, kopnenim, a ponajviše pomorskim putevima u najvećoj je antičkoj luci na Istočnojadranskoj obali vrlo brzo pronašlo plodno tlo.

Svakako treba u obzir uzeti one povjesničare koji smatraju nedvojbenim da je evanđeoska poruka već tijekom 1. stoljeća stigla do primorskih gradova tadašnje rimske provincije Dalmacije odnosno u njezin glavni i najveći grad Salonu.

Grob svetoga Dujma, biskupa i mučenika u bazilici na Manastirinama u svome kontekstu priča i zanimljivu obiteljsku priču

Solinski humanistički velikan don Lovre Katić govoreći o ovoj temi ističe: »Salona puna života i vreve upoznala je razne vjerske pokrete, pa su bez sumnje i kršćani doprli u taj grad vrlo rano, makar da se njihova vjera nije odmah uvriježila u njemu.«

Pritom svakako treba naglasiti činjenicu kako prvo naviještanje evanđelja ne znači i uspostavu organizirane, strukturirane, uhodane i umrežene kršćanske zajednice, biskupije. Međutim makar malobrojna i slabije organizirana crkvena zajednica vrlo brzo je poradi vlastita opstanka morala imati svoga biskupa.

Početak u obitelji

Iako su slika i društveni presjek prve salonitanske Crkve, njezina vjerničkoga puka i hijerarhijske vertikale još uvijek u potpunosti neistraženi zanimljivo je za primijetiti kako su na njezinu samomu početku kao i u vremenu njezina vrhunca veliku ulogu odigrali obiteljski odnosi.

Gledajući očima današnjega društva rekli bismo kako je u tim vremenima, učvršćivanja i izgrađivanja kao i vrhunca salonitanske Crkve nepotizam imao veliku ulogu. Upravo je naime »prenošenje« biskupstva sa strica na nećaka odigralo veliku, ako ne i ključnu ulogu. Iako su todobni društveni poredak i svijest znatno drugačiji od današnjih poimanja nemoguće je poreći da su upravo bliski obiteljski odnosi preko kojih se prva salonitanska Crkva širila i rasla iz uskih krugova prema općem društvu bili inicijalni moment, zamah.

Velikim žarom kojim je šireno kršćanstvo u prvim vremenima propovijedana je jednakost svih ljudi poglavito pripadnika Crkve. Značaj međutim obiteljskih odnosa, ali i ugled i položaj u društvu odražavao se i na unutarcrkveni život u kojemu su nerijetko oni najmanji, nepoznati, neimenovani i unutar same Crkve ostajali postrani, pa čak i bili ukapani kao potpuno nepoznati.

Širenju kršćanstva u čitavu svijetu osim gorljivih propovjednika možda ponajviše su pridonosili obični ljudi, vjernici, današnjim jezikom rečeno laici. Tako je očito bilo i na solinskoj zemlji u antičkoj Saloni.

Veliko je mnoštvo nepoznatih i neimenovanih ribara i moreplovaca, zemljoradnika i trgovaca, robova i slobodnjaka, vojnika i ničim označenih i ni po čemu poznatih anonimaca krštenih u ime svoga Gospodina Isusa Krista utemeljilo salonitansku Crkvu. Svi su oni uz propovjednike, apostolske učenike i poslanike svojim svakodnevnim ponašanjem, svakim činom, blagošću, druženjima i djelima ljubavi i milosrđa, čitavim svojim životom utjecali na sugrađane i sve one s kojima su se susretali na svakodnevnoj bazi. Živo se Evanđelje i u Saloni zasigurno širilo ne samo riječju nego živim primjerom, u luci, na trgu, tržnici ili u vojsci.

Logično je stoga pretpostaviti kako se i u Saloni kao i u ostalim gradovima Carstva kršćanska zajednica postupno upoznavala i povezivala, organizirala u zajednice istomišljenika na čelu s biskupima (»episkopos« – upravitelj), kojima su pomagali prezbiteri (starješine) i đakoni (poslužitelji).
Kolikogod su pak s velikim žarom svi pojedinci radili na evangelizaciji, struktura ni vertikala lokalne Crkve nije nastala u jednome trenutku. Ustrojstvo i sastav salonitanske Crkve posljedica su procesa u kojemu je pojedina skupina vjernika izabravši među sobom voditelja, imenovala osobu koja će upravljati duhovnim životom zajednice, ali isto tako i materijalnim dobrima.

Biskup je bio ličnost, uglednik koji odlučuje u svim pitanjima Crkve i kršćanske općine, on je mjerodavan osim za vjersko i za gospodarsko, za građevnu djelatnost, za pothvate koji se izvode ili se pripremaju. U tome su njegovo vjersko i životno iskustvo, uzoritost dobra primjera, karakter i osobnost, smirenost u ponašanju, blagost, plemenitost i mnogo toga drugoga bili vrlo presudni.

Biskupi mučenici

Sudeći prema povijesnim podatcima takav je bio prvi upravitelj salonitanske Crkve sveti Venancije koji je došao iz Rima i naznačio početke kršćanstva u gradu na Jadru, a koji je dakle sukladno historiografiji bio prvi dokazani vjerovjesnik na ovomu prostoru.

Na skromnomu sarkofagu nećaka biskupa uklesan je natpis na pučkom (nepravilnom) latinskom jeziku: »Položen Primus biskup 21. siječnja, nećak Dujma mučenika« (DEPOSITUS PRIMVS EPISCOPVS XII KAL. FEBR. NEPOS DOMNIONES MARTORES)

Venancija je sukladno povijesnim izvorima i tumačenjima naslijedio Dujam. Prvi po imenu poznati salonitanski biskup čije je djelovanje u Saloni nedvojbeno utvrđeno te ujedno najslavniji salonitanski mučenik.

Dujmova salonitanska Crkva bila je već zrela i razvijena, vrlo brojna te je dala mnoge mučenike. Štoviše samo devet godina nakon njegove smrti kršćanstvo je dobilo punu slobodu i jednakopravnost s rimskom i drugim religijama slobodno štovalo mučenika i sveca Dujma podignuvši nad njegovim grobom velebnu baziliku.

U blizini njegova groba ukapani su kasniji salonitanski biskupi. Jedan od njih, onaj čiji je sarkofag najbliži Dujmovu grobu bio je njegov nećak (»nepos«) Primus. Osim što za suvremenu historiografiju pitanje nećaka kao Dujmova izravna nasljednika nepobitno dokazuje Dujmovo lokalno podrijetlo, ono ukazuje i na strukturu prve salonitanske Crkve, bliske rodbinske odnose, osobe od povjerenja, odavanje počasti i povjerenja u njezine odličnike.

Privilegirani članovi

Na skromnomu sarkofagu nećaka biskupa uklesan je natpis na pučkom (nepravilnom) latinskom jeziku: »Položen Primus biskup 21. siječnja, nećak Dujma mučenika« (DEPOSITUS PRIMVS EPISCOPVS XII KAL. FEBR. NEPOS DOMNIONES MARTORES).

Sarkofag nećaka biskupa otkriven je na Manastirinama godine 1900., a upravo je don Frane Bulić epigrafičkom i filološkom analizom natpisa utvrdio da se radi o sarkofagu jednoga salonitanskoga biskupa. Štoviše upravo je don Frane zbog nećakova imena utvrdio da je on prvi sljedeći biskup nakon Dujma na salonitanskom biskupskom prijestolju.

Sarkofag Dujmovog nećaka biskupa Primusa prvi je do mučenikova groba u bazilici na Manastirinama

Nećak biskup Primus ravnao je salonitanskom Crkvom u vremenu od 304. pa do 325. godine, a o njegovu životu i djelu ne postoje pouzdani detaljniji podatci. Njegovo pak ukapanje na Manastirinama prema drevnom Crkvenom običaju »ad sanctum« – što bliže tijelu sveca ukazuje na privilegirani ukop koji je bio praksa ne samo salonitanske nego i opće Crkve.

Upravo ovaj privilegirani ukop koji se prakticirao dugo u povijesti Crkve današnjim pak očima gledan u suštoj je suprotnosti sa Svetopisamskim odlomkom Dj 4, 32 – 35 o jedinstvu i jednakosti, zajedništvu sviju u prvoj Crkvi.

Međutim priča o salonitanskim biskupima i njihovim neposima, nećacima nasljednicima na biskupskomu tronu nastavlja se i nakon Primusa. Naime nakon Maximusa Starijeg, Leoncija i Gajana na salonitansko biskupsko prijestolje ustoličen je biskup imenom Simferije. Njegovo su postojanje odnosno ime prepoznali Bulić i Berivaldi rekonstruiravši natpise s Manastirina i raznih spolija sastavivši natpis »Depositio sancti Symferi episcopi die… kalendas Ianuaris«. Godine pak 1903. u arheološkim istraživanjima gradske bazilike i to u njezinoj apsidi je pronađen natpis u podnom mozaiku u kojemu je Simferiju pripisan početak gradnje gradske bazilike koju je završio njegov nećak Hezihije:

NUOA POST UETERA
COEPIT SYNFERIUS
ESYCHIUS EIUS NEPOS
CUM CLERO ET POPULO FECIT
HAEC MUNERA
DOMUS CHRISTE GRATA
TENE.

Veliki Duje Rendić-Miočević ovaj je tekst pak preveo:

»Novo za starim tu započne Sinferije,
nećak mu Hezihije s klerom i pukom dovrši.
Kriste, poklon taj – dom sveti – primi ti rad«.

Biskup Sinferije i njegov nećak Hezihije u povijesti salonitanske Crkve ostali su upamćeni kao graditelji najveće salonitanske bazilike

Iz ovoga natpisa razaznaje se njihova rodbinska veza kao i kod Dujma i Primusa. Proučavajući nadalje izvore Bulić je zaključio kako su Sinferije i njegov nasljednik, nećak Hezihije biskupovali od konca 4. stoljeća do godine 425.

Biskup nećak Hezihije ostavio je o sebi dubok trag u povijesnim vrelima kao teološki obrazovana i literarno nadarena osoba. Pismima kojim je komunicirao s nekim od najvećih teoloških umova u čitavoj Crkvenoj povijesti, Ivanom Zlatoustim, papom Zosimom i Aurelijem Augustinom osigurao si je važno mjesto u salonitanskoj, ali i općoj Crkvi.

Sinferije i njegov nećak biskup Hezihije ostavili su u salonitanskoj Crkvi, ali i čitavu društvu neizbrisiv trag i u graditeljskomu smislu. Episkopalni kompleks s dvojnim bazilikama, salonitanskom katedralom i biskupskom krstionicom i dvorom ostavio ih je upisane u povijesti salonitanske Crkve kao najveće biskupe graditelje.

USUSRET SVIBANJSKIM LOKALNIM IZBORIMA: SOLINSKOJ SE JAVNOSTI PREDSTAVILI KANDIDATI ZA GRADONAČELNIKE I ZAMJENIKE GRADONAČELNIKA

SOLINSKA KRONIKA 320, 15. TRAVNJA 2021.

Piše: Marijana BATARELO JELAVIĆ

Fotografije: Jakov TEKLIĆ, privatna arhiva

Nakon prošlomjesečnoga predstavljanja javnosti kandidatâ Nezavisne liste mladih, medijsku su konferenciju održali predstavnici stranke »Bolji Solin« dok su kandidati drugih solinskih političkih stranaka; Domovinskoga pokreta, HDZ-a, SDP-a i o svojim postignućima, programima i planovima progovorili na stranicama našega mjesečnika

TIHOMIR BEČKO, AKTUALNI DOGRADONAČELNIK KANDIDAT DOMOVINSKOGA POKRETA – Solinsko buđenje

Povlačenje sredstava iz europskih fondova toliko se intenzivno reklamira da čovjek pomisli kako osim njih nemamo drugih izvora financiranja. Imam osjećaj da se stalno ističu samo kako bi se javnosti poručilo; »eto i mi koristimo europska sredstva«

U utrku za gradonačelnika grada Solina uključio se i aktualni dogradonačelnik Tihomir Bečko, kandidat Domovinskoga pokreta.

Tihomir Bečko, aktualni dogradonačelnik: – Cilj mi je od naših sugrađana doznati što žele te koje su njihove ideje i prijedlozi

– Poznato je da sam čovjek iz naroda pa nisam pristalica predstavljanja putem plakata i organiziranih skupova. Cilj mi je od naših sugrađana doznati što žele te koje su njihove ideje i prijedlozi. Dužnost dogradonačelnika osigurala mi je određena iskustva, znanja i viziju upravljanja gradom i smatram da je to u kombinaciji s neposrednim kontaktom s građanima najbolja opcija za naš Solin – istaknuo je Bečko, inače otac petero djece i dragovoljac Domovinskoga rata.

U Bečkovu timu je i kandidat za zamjenika, Tomislav Jurić iz Vranjica, a zajedno planiraju pokrenuti čitav niz pozitivnih promjena.

– Ponajprije treba intenzivirati pitanje granica sa susjednim Klisom budući da katastarske granice Klisa zadiru u samo gradsko središte Solina. To je potpuno neprirodno stanje, a spor uistinu predugo traje – rekao je Bečko naglašavajući ovom prilikom i važnost veće valorizacije kulturnoga nasljeđa.

– Prije svega bih istaknuo upravljanje vrijednim arheološkim lokalitetom Salone. Stručni dio pod nadležnošću Arheološkoga muzeja obavlja se izvrsno. Međutim problem je u ekonomskomu upravljanju. Grad bi od toga dijela svoga povijesnog nasljeđa trebao nešto uprihoditi, a usporedo ga očuvati i predstaviti na najbolji mogući način. Nažalost, Salona u ovomu trenutku služi za istrčavanje pasa – poručio je Bečko ističući potrebu oblikovanja bogatijih sadržaja za mlade.

– Svakako bih se osvrnuo na visoke članarine za djecu u sportskim klubovima što je za obitelji s više djece financijski zahtjevno, a to mogu potvrditi iz vlastitoga iskustva. Kao gradonačelnik planiram pokrenuti inicijativu za ograničavanje iznosa članarine na sto kuna po djetetu. Činjenica je da se to ne može zakonski regulirati, ali sve one koji prepoznaju ovu poruku može se prikladno subvencionirati – najavio je Bečko dodajući kako osim o mladima, treba voditi računa i o drugim generacijama koje čine naš grad, a posebno o umirovljenicima koji zaslužuju više pažnje.

– Moram se osvrnuti i na povlačenje sredstava iz europskih fondova koja se toliko intenzivno reklamiraju da čovjek pomisli kako osim njih nemamo drugih izvora financiranja. Imam osjećaj da se stalno ističu samo kako bi se javnosti poručilo; »eto i mi koristimo europska sredstva« – naglasio je Bečko koji smatra da dosadašnji projekti proizašli iz europskih fondova našim sugrađanima nisu donijeli ništa značajno te da bi ih trebalo drugačije koristiti.

– Među bitnim segmentima u djelovanju grada je i prostorno planiranje i uređenje koje trenutačno nije dobro. Ne smije nam se dogoditi da napravimo školu i da je nakon samo deset godina nadograđujemo kako bismo dobili nove učionice. To znači da se nije dobro planiralo.
Nadalje moram istaknuti još jedan nedostatak – nepostojanje autobusnoga kolodvora ili uređenoga ugibališta za međugradske putnike. To se trenutačno obavlja na rotoru »Brze ceste« što nije u skladu sa zakonskim propisima – naglasio je Bečko osvrćući se na kraju i na upravljanje gradom koje je kako ističe, dobro zamišljeno, ali se loše provodi.

– Grad je podijeljen na osam specifičnih mjesnih odbora sa zasebnim potrebama. Članovima vijećâ mjesnih odbora trebalo bi dati veće ovlasti jer oni bolje razumiju potrebe mještana od pojedinih članova Gradskoga vijeća – zaključio je Bečko poručujući kako će predstojeći lokalni izbori svakako označiti početak promjena na solinskoj političkoj sceni.

PREDSJEDNIK GRADSKE ORGANIZACIJE SDP-A SOLIN MARIO JAMAN – Promjene bez kalkulacija

Prije svega želim zaustaviti zapošljavanja po stranačkom ključu. Činjenica je da u ovomu gradu stranačka iskaznica služi kao ulaznica za posao… Iza nas je 30 godina velikog »ništa«. Grad je, ovakav kakav je danas mogao biti i da nitko tijekom protekla tri desetljeća nije bio na vlasti

Dugogodišnji solinski gradski vijećnik i predsjednik gradske organizacije SDP-a Solin Mario Jaman svoju je kandidaturu za gradonačelnika na predstojećim lokalnim izborima objavio pod sloganom »Solin, grad jednakih prilika«.

Mario Jaman, predsjednik gradske organizacije SDP-a Solin: – Uveo bih red i rad u gradsku upravu, da se zna tko i što radi, tko je za što odgovoran

– U Solinu sam od rođenja i jednako kao moji roditelji, djedovi i pradjedovi, doista živim s ovim gradom, a ukoliko dobijem priliku zalagat ću se da život u njemu bude puno ugodniji nego li je danas – najavio je Jaman dodajući kako zajedno s kandidatkinjom za zamjenicu Helenom Čerinom planira pokrenuti čitav niz pozitivnih promjena.

– Prije svega želim zaustaviti zapošljavanja po stranačkom ključu. Činjenica je da u ovom gradu stranačka iskaznica služi kao ulaznica za posao i da je konačno sazrelo vrijeme da svi dobiju jednaku priliku – istaknuo je Jaman najavljujući bitan zaokret u funkcioniranju Grada.

– Spreman sam na promjene bez ikakvih kalkulacija jer ovom gradu treba realni kratkoročni i dugoročni plan razvoja. Kao dugogodišnji član Gradskoga vijeća neprestano svjedočim nekakvim financijskim prebacivanjima i viškovima uz koje se na kraju opet uzimaju krediti. To dokazuje da se proračun ne planira realno – poručio je SDP-ov kandidat dodajući kako bi u slučaju da preuzme vodstvo ponovno osnovao Poduzetnički inkubator koji bi obavljao funkciju kojoj je namijenjen.

– Ono što nam očito nedostaje su i biciklističke staze, šetnice te gradski trg kojega bi trebalo realizirati izmještanjem zgrade pošte. Ne smijemo zaboraviti ni na čistoću grada koja trenutačno nije na zavidnoj razini, svugdje je kaos. Vrijeme je da se zaposli veći broj komunalnih redara i da se konačno krene s kažnjavanjima nesavjesnih građana. Uz to treba krenuti s izgradnjom još barem tri reciklažna dvorišta putem EU fondova, ali i poraditi na uređenju i održavanju izvora Jadra i Salone jer ni osam godina od najava nije realiziran projekt Arheološkoga parka – naglasio je Jaman osvrćući se i na stanje na solinskim prometnicama.

– Trebalo bi intenzivnije krenuti u rješavanje prometne zagušenosti i konačno realizirati projekt uređenja Širine koji datira još iz 1989. Prije dvije godine smo na Gradskom vijeću slušali predstavnike HC-a i ŽUC-a koji su nam samo bacali prašinu u oči i do danas nisu ništa napravili – tvrdi Jaman koji bi se zalagao i za veći angažman djelatnika Policijske postaje Solin.

– Uza sve to uveo bih red i rad u gradsku upravu, da se zna tko i što radi, tko je za što odgovoran. To ne znači otpuštanja nego podizanje kvalitete rada koja je nužna posebno kada vidimo nered koji vlada na gradskim cestama i javnim površinama. Vrijeme je da se konačno sredi i dogradi gradski stadion jer je postojeći pravo gradsko ruglo. Hitno nam je potrebna i jedna srednja škola, više samostojećih vrtićkih objekata, autobusni kolodvor, revizija GUP-a i DPU-a koji su trenutačno u službi privatnih investitora – istaknuo je Jaman nezadovoljan i radom vijeća mjesnih odbora u kojima bi predsjednicima smanjio naknadu za 50 posto.

– Solinu je potrebna i konkretna turistička ponuda jer je to sektor u kojem bilježimo povećanje, ali ne zbog planskog djelovanja gradskoga vodstva nego zbog samih iznajmljivača. U svakom slučaju iza nas je 30 godina velikog »ništa«. Grad je ovakav kakav je danas mogao biti i da nitko tijekom protekla tri desetljeća nije bio na vlasti – zaključio je Jaman.

DR. SC. DAVOR MIKAS GRADONAČELNIČKI KANDIDAT STRANKE »BOLJI SOLIN« – Trag svakoga kandidata

Dovoljno je istaknuti činjenicu da Solin u posljednjih dvadeset godina nije napravio ni jedan stan iz Programa poticane stanogradnje, dok je Split u tom razdoblju napravio više od 1000 stanova. Kada usporedimo broj stanovnika Solin je trebao napraviti 150 do 200 stanova

Predsjednik stranke »Bolji Solin« dr. sc. Davor Mikas tijekom predstavljanja svoje kandidature za gradonačelnika na predstojećim lokalnim izborima istaknuo je kako je stranka »Bolji Solin« nasljednica Nezavisne liste s prošlih lokalnih izbora i jedina prava politička opcija koja može napraviti realne promjene u gradu Solinu.

Uz dr. sc. Davora Mikasa kao gradonačelničkoga kandidata kandidatkinja za zamjenicu gradonačelnika je Antonija Milišić Jadrić, magistra sestrinstva

– I ovom prilikom želimo poručiti kako nismo zadovoljni stanjem i funkcioniranjem Grada. Niz je nedostataka počevši od načina na koji se njime rukovodi do gospodarske politike koja se provodi nekvalitetno, stihijski i nesustavno. Osim toga vladajući u Gradu nemaju sluha za potrebe građana i ne čuju što ljudi traže, a linije prema mjesnim odborima su zakržljale i gotovo prekinute. Smatramo da je došlo vrijeme da se takva loša praksa prekine – rekao je dr. Mikas poručujući kako je potrebno prekinuti s praksom prikazivanja Solina kao grada prijatelja djece i mladih obitelji jer on to nije.

– Dovoljno je istaknuti činjenicu da Solin u posljednjih dvadeset godina nije napravio ni jedan stan iz Programa poticane stanogradnje, dok je Split u tom razdoblju napravio više od 1000 stanova. Kada usporedimo broj stanovnika Solin je trebao napraviti 150 do 200 stanova – smatra dr. Mikas koji se osvrnuo i na urbanizam, odnosno urbanistička rješenja grada.

– Dosta je bilo ovoga bahatluka i nepromišljene gradnje. Pogledajte kako izgleda naselje Priko vode, samo gomila zgrada, parkirališta i beton, nema uređenih centara, restorana, tržnica i drugih javnih sadržaja koji život čine boljim. Takav način gradnje će se prekinuti – poručio je Mikas najavljujući i promjenu u radu Gradske uprave.

– Posebno bih skrenuo pozornost na javnu nabavu. Naime u Solinu postoji praksa da kod javnih natječaja, u vrijednosti do pola milijuna kuna, tvrtke uopće nemaju uvida i ne sudjeluju u otvaranju ponuda. Ta praksa će se promijeniti – naglasio je dr. Mikas poručujući kako je dosta bilo lažnih obećanja, hajdučije i arogancije.

– Stranka »Bolji Solin« ima niz kvalitetnih, provjerenih, dokazanih i iskusnih kadrova i spremna je provesti najavljene promjene, a svi mi koji smo kandidati za gradonačelnika imamo ime i prezime, za nama postoji trag. Na kraju predlažem i pozivam sve protukandidate na sučeljavanje na kojemu ćemo jasno predstaviti svoj program rada. Vrijeme je za promjene i za novi, bolji Solin – poručio je Mikas.

Tajnica stranke Angelika Drnas predstavila je potom kandidatkinju za zamjenicu gradonačelnika Antoniju Milišić Jadrić iz Vranjica, magistru sestrinstva.

– Solin je pun problema i toga smo svakim danom svjesniji, a jedan od aktualnih je i Vranjic. Ne govorim to samo kao mještanka, već kao zdravstvena radnica svjesna ekoloških problema koji se događaju i koji utječu na naše zdravlje. To je veliki problem koji se ne tiče samo Vranjica nego svih nas. Grad je izrazio zabrinutost, ali nam nije pomogao u rješavanju problema – rekla je Milišić Jadrić upućujući zahvalu članovima građanske inicijative »Mjesto koje hoće živjeti 2020.« koji se bore za građane pokazujući snagu maloga čovjeka.

– Zajedno s njima želimo pokrenuti promjene za bolje sutra, pomozite nam u tome, iskažite nam svoje povjerenje. Mi ne želimo fotelje, mi želimo »bančiće« koje ćemo dijeliti s vama – poručila je Milišić Jadrić.

SOLINSKI GRADONAČELNIK DALIBOR NINČEVIĆ, KANDIDAT GRADSKE ORGANIZACIJE HDZ-A – Put prema budućnosti

Svim ulaganjima težimo ka pozicioniranju Solina kao turističke i prirodne destinacije. Intencija nam je digitalizacija Gradske uprave te uključivanje građana u kreiranje gradskoga proračuna i to ćemo pokušati realizirati projektom participativnoga budžetiranja

Solinski gradonačelnik Dalibor Ninčević, kandidat je gradske organizacije HDZ-a za još jedan mandat na čelu Grada, a u povodu kandidature osvrnuo se na ostvarene i planirane projekte.

– Smatram kako je u protekle četiri godine uloženo mnogo u razvoj našega grada. Grad Solin je već godinama rekorder po prirodnom prirastu u RH pa je sukladno tome više od trećine proračuna izdvojeno za poboljšanje života djece i mladih kroz izgradnju vrtića, igrališta, osnovne škole, stipendije učenika i studenata, za radni školski materijal. Uloženo je ukupno 120 milijuna kuna u sufinanciranje predškolskoga odgoja te preko 100 milijuna u nove projekte, sadržaje i programe za djecu – istaknuo je aktualni gradonačelnik Ninčević.

– Nadalje, iz godine u godinu povećavamo sredstva u Proračunu za poticanje i razvoj poduzetništva jer sam svjestan razvojnih potencijala na području našega grada. Više od 6 milijuna kuna uloženo je u gospodarenje otpadom. Među prvima u regiji smo otvorili reciklažno dvorište i svakodnevno radimo na unaprijeđenu ovoga sektora. Naglasak je stavljan na infrastrukturne projekte, a s ciljem podizanja kvaliteta života naših sugrađana – rekao je Ninčević.

Dalibor Ninčević, gradonačelnik i kandidat gradske organizacije HDZ-a: – Smatram da smo kroz ove četiri godine pokazali i dokazali da iza nas stoji znanje, rad, trud, volja i potencijal za kvalitetan put prema budućnosti

– Naš je grad u ovomu mandatu ugovorio projekte vrijedne preko 80 milijuna kuna sufinanciranih iz EU fondova: od 15 ugovorenih projekata 8 ih je završeno, a 74 osobe dobile su priliku za zaposlenje – istaknuo je gradonačelnik Ninčević.

– Kada govorimo u ulaganjima u prirodnu i kulturnu baštinu, izdvojio bih radove na uređenju izletišta Jadra, solinske Gradine s ljetnom pozornicom te izgradnjom Kulturnoga centra s pripadajućim trgom. Nadalje, riješeni su i imovinsko-pravni odnosi za »Glorijet« te stvoreni svi preduvjeti za početak gradnje koja započinje ovih dana, a čitav posao će biti gotov do konca godine. Od iznimne je važnosti i pokretanje izrade novoga »Plana upravljanja arheološkim područjem Salona« koji će Gradu Solinu omogućiti veći utjecaj na upravljanje i način gospodarenja Salonom – istaknuo je aktualni gradonačelnik Ninčević.

– Podsjetio bih i na važnost skore gradnje nadvožnjaka, odnosno rampe preko rotora Bilice. Ovaj primjer nam pokazuje kako je suradnja grada i Mjesnih odbora dovela do željenoga cilja – rekao je Ninčević posebno naglasivši ispravno upravljanje gradskim financijama na koje ukazuje i aktualni proračunski plus od 10.5 milijuna kuna.

– Pojedini projekti koji su se najavljivali početkom mandata u međuvremenu su dobili prenamjenu, a svakako bih izdvojio i pitanje POS-ovih stanova. Iako je Grad sve odradio što je bilo u njegovoj nadležnosti do realizacije nije došlo jer su sredstva osigurana putem Agencije znatno manja od ponuda pristiglih na tri provedene javne nabave. Smatram kako je ovaj projekt vrlo važan i planiramo iznaći novi model – naglasio je gradonačelnik Ninčević.

– Mnogo je planova za naredne četiri godine i dio programa smo već predstavili, a to su projekti koje treba realizirati do kraja.
U idućemu mandatu planiramo realizirati projekte financirane iz različitih izvora, a posebno iz EU fondova. Posljednjih godina intenzivno se radilo na edukaciji djelatnika, jer povlačenjem sredstava iz EU fondova vidimo perspektivu razvoja grada i unaprjeđenje u svakom segmentu – rekao je gradonačelnik Ninčević.

– Svim ulaganjima težimo ka pozicioniranju Solina kao turističke i prirodne destinacije. Intencija nam je digitalizacija Gradske uprave te uključivanje građana u kreiranje gradskoga proračuna. Za uspješan razvoj grada neprestano je potrebno tražiti nova rješenja. Smatram da smo kroz ove četiri godine pokazali i dokazali da iza nas stoji znanje, rad, trud, volja i potencijal za kvalitetan put prema budućnosti. To je Solin kakvog želimo i smatram da to građani prepoznaju – poručio je Ninčević.

U POVODU SVJETSKOGA DANA BUBREGA U GRADSKOMU SREDIŠTU ODRŽANA JAVNO-ZDRAVSTVENA AKTIVNOST – Solinsko sjedilačko stanovništvo

SOLINSKA KRONIKA 319, ožujak 2021.
Piše: Marijana BATARELO-JELAVIĆ
Fotografije: Jakov TEKLIĆ

Mjerenjima u hvalevrijednoj akciji u organizaciji udrugâ »Zdravi dan« iz Solina Udruge dijaliznih i transplantiranih bolesnika SD županije i studentskom udrugom CroMSIC kod solinskoga je stanovništva utvrđene povećane vrijednosti krvnoga tlaka i razine šećera u krvi, tjelesne težine, udjela masnoga tkiva te smanjene vrijednosti mišićnoga tkiva

Deset posto od nešto više od stotinu ispitanika imalo je povećane vrijednosti krvnoga tlaka i šećera u krvi

Udruga »Zdravi dan« iz Solina u suradnji s Udrugom dijaliznih i transplantiranih bolesnika Splitsko-dalmatinske županije i studentskom udrugom CroMSIC, organizirala je 11. ožujka u povodu Svjetskoga dana bubrega javno-zdravstvenu aktivnost mjerenja šećera, tlaka i indeksa tjelesne mase za građanstvo s ciljem prevencije bubrežne bolesti i promicanja znanja i svijesti o istoj. Svjetski dan bubrega u Hrvatskoj se obilježava od 2007. svakoga drugog četvrtka u ožujku, a ovogodišnje aktivnosti odvijale su se pod sloganom »Živjeti dobro s bubrežnom bolešću«.

Dobar odaziv i poražavajući rezultati

Akcija se tijekom jutra odvijala u gradskom središtu Solina ispred zgrade gradske uprave, a poslijepodne u prostorijama Mjesnoga odbora Sveti Kajo. Mjerenja su, zahvaljujući iznimno dobrom odazivu, provedena na stotinjak ispitanika, a zabilježeni rezultati još jednom su potvrdili važnost preventivnoga djelovanja.
– Gotovo deset posto ispitanika imalo je povećane vrijednosti krvnoga tlaka i šećera u krvi te su usmjereni svom liječniku obiteljske medicine – izvijestila je predsjednica Udruge »Zdravi dan« dr. Ivana Petrović iznoseći i rezultate antropometrijskih mjerenja koja je provodila tajnica Udruge Kristina Greblo Boban, mag. nutricionizma.

Poslijepodnevna mjerenja provedena su u prostorijama Mjesnoga odbora Sveti Kajo

– Antropometrijska mjerenja pokazala su povećane vrijednosti tjelesne težine, udjela masnoga tkiva te smanjene vrijednosti mišićnoga tkiva što ukazuje na sjedilački način života, premalo tjelesne aktivnosti te loše prehrambene navike – rekla je dr. Petrović dodajući kako su ovakvi rezultati dijelom posljedica Covid pandemije te su usko povezani s povećanim vrijednostima krvnoga tlaka, šećera u krvi i kroničnim nezaraznim bolestima koje proizlaze iz stresnoga i sjedilačkoga načina života te posezanja za brzom i procesuiranom hranom.
– Uz to smo primijetili i lošu hidrataciju ispitanika, naime, uz pravilne prehrambene navike, redovitu tjelesnu aktivnost i san, za zdravlje je ključna i navika pijenja vode. Premali unos vode uzrokuje dehidraciju u organizmu, koja ovisno o stupnju izaziva smetnje. Manji gubici uzrokuju suhoću usana i usta, suhu kožu, glavobolju, manjak koncentracije, smetnje mentalnih funkcija, rada bubrega te probavnoga sustava i srca. Dnevna preporuka je piti 0,3 dl vode po kilogramu tjelesne mase – savjetovala je dr. Petrović.

Aktivni život bolesnika

Akciju je u Solinu popratila i tajnica Udruge dijaliznih i transplantiranih bolesnika Splitsko-dalmatinske županije Marina Bogdanović koja se posebno osvrnula na geslo ovogodišnje akcije, potrebu zdravoga i kvalitetnog života unatoč bolesti.
– Dijagnoza bubrežne bolesti, a poglavito potreba za nadomještanjem bubrežne funkcije dijalizom uvelike utječe na kvalitetu života bolesnika stoga je izuzetno važno omogućiti im da zadrže svoju ulogu i socijalno funkcioniranje te da nastave s aktivnim životom – poručila je Bogdanović.
Svoj doprinos obilježavanju Svjetskoga dana bubrega dali su i studenti Medicinskoga fakulteta u Splitu, članovi udruge CroMSIC, kojima ovakve akcije prema riječima studentice Katarine Čavke, pružaju priliku za stjecanje dodatne prakse neizmjerno važne za njihov budući rad.

RAZGOVOR S DOPREDSJEDNICOM UDRUGE »ZDRAVI DAN« DOC. DR. SC. JOSIPOM RADIĆ, SPEC. NEFROLOGOM

Ugroženost djece u Dalmaciji

Doc. dr. sc. Josipa Radić, spec. nefrolog: – Nedavno smo imali priliku čuti porazne statističke podatke vezane uz mladu populaciju prema kojima su djeca u Dalmaciji već pretila

Dopredsjednica udruge »Zdravi dan« doc. dr. sc. Josipa Radić, spec. nefrolog, u povodu provedene akcije i istraživanja kroz razgovor nam je približila prijeku potrebu davanja pažnje bolestima s ovoga spektra kao i učestalost, simptome kronične bubrežne bolesti te načine prevencije.
– Koliko je bubrežna bolest učestala i kako ju prepoznati?
– Bubrežna je bolest danas vrlo učestala i jedan je od velikih, globalnih problema. Prema službenim podacima od nje boluje gotovo 10 posto odrasle populacije, a jedan od najvećih problema krije se u njezinoj podmuklosti. Naime vrlo često bolesnici u ranim stadijima nemaju nikakvih znakova ni simptoma pa samim time nisu ni svjesni svoje bolesti. S druge strane ukoliko je neprepoznata i neliječena bubrežna bolest napreduje i uzrokuje brojne komplikacije, odnosno povećava rizik za nastanak drugih bolesti, prvenstveno bolesti srčano-žilnoga sustava koje dodatno ograničavaju kvalitetu života osobe s bubrežnom bolesti.

Pandemija pretilosti

– Na koje simptome bismo trebali obratiti pozornost kako bismo na vrijeme prepoznali bubrežnu bolest?
– Teško je reći koji bi određeni simptom ukazivao na bubrežnu bolest. Postoje određeni nespecifični simptomi kao što su mučnina, slabost, slabokrvnost i svrbež kože, ali možda je umjesto toga ispravnije istaknuti populaciju koja bi trebale češće brinuti o svojim bubrezima. To su osobe sa šećernom bolesti i arterijskom hipertenzijom koje su dva najčešća uzročnika kronične bubrežne bolesti, odnosno završnoga stadija zatajenja bubrežne funkcije. Tome svakako treba pridružiti i debljinu, a danas smo nažalost svjesni prave pandemije pretilosti, kako diljem svijeta tako i u našoj dalmatinskoj populaciji. Nedavno smo imali priliku čuti porazne statističke podatke vezane uz mladu populaciju prema kojima su djeca u Dalmaciji već pretila.

– Koliko je bolesnika u Hrvatskoj kod kojih je nužno provoditi postupke nadomještanja bubrežne funkcije?
– Bolesnicima s kroničnim zatajenjem prijeko je potrebno nadomjestiti bubrežnu funkciju dijalizom, kao što su hemodijaliza i peritonejska dijaliza, ili transplantacijom bubrega. Prema službenim podacima Hrvatskoga zavoda za javno zdravstvo u Hrvatskoj se tim postupcima liječi oko 4 tisuće bolesnika, a svake godine se bilježi oko 500 novih.
Naglasila bih da danas svaka odrasla osoba u Hrvatskoj koja nema određenu zapreku ima mogućnost za transplantaciju. Međutim, da bi netko bio transplantiran izuzetno je važno na vrijeme prepoznati bolest kako bi se usporio njezin tijek i napredovanje, ali i rizik od razvoja komplikacija, u prvom redu srčano-žilnih bolesti, koje mogu biti zapreka za provođenje postupka transplantacije.

Preventiva prije svega

– Kolika je važnost preventivnih akcija u prepoznavanju bolesti bubrega?
– Preventivne akcije su iznimno važne i doprinose prepoznavanju bolesti jer, kao što sam istaknula na početku, osoba može izgubiti svoju bubrežnu funkciju i imati uznapredovali stadij bubrežne bolesti, a da toga zapravo uopće nije svjesna. U svakom slučaju riječ je o bolesti koju nećemo prepoznati ukoliko je ne tražimo, a u prvom redu bi je trebale tražiti osobe sa šećernom bolešću i arterijskom hipertenzijom. Statistika kaže kako trećina ljudi sa šećernom bolesti ima i kroničnu bubrežnu bolest samo je pitanje znaju li za nju.

– Kome se obratiti pri sumnji na bubrežnu bolest?
– Najbolje je se posavjetovati sa svojim liječnikom obiteljske medicine koji je zapravo nositelji ukupne zdravstvene skrbi određenoga bolesnika. Osim toga liječnici obiteljske medicine vrlo dobro poznaju svoje bolesnike i među njima mogu pravovremeno prepoznati one koji su pod povišenim rizikom i napraviti im jednostavne pretrage kao što je vrijednost kreatinina u krvi ili razina albumina u urinu kako bi na vrijeme postavili dijagnozu kronične bubrežne bolesti i krenuli s liječenjem, odnosno prevencijom njezina napretka.

Optimistični početak

Udruga »Zdravi dan« osnovana je u veljači 2020. s ciljem promocije zdravih životnih navika, a okuplja dvadesetak članova, liječnika, magistara farmacije, nutricionista, fizioterapeuta i drugih stručnjaka koji svojim radom i djelovanjem mogu dati doprinos realizaciji zadanoga cilja.
– Krenuli smo optimistično s jako puno planova u kojima nas je nažalost omela pandemija Covida-19. Ove godine smo pokrenuli određene aktivnosti pa tako organiziramo medicinsku gimnastiku uz koju nudimo i nutricionističke savjete. I ovim putem bih se zahvalila Mjesnomu odboru Sveti Kajo koji nam je ustupio svoje prostorije te tako omogućio aktivan rad – poručila je predsjednica Udruge dr. Ivana Petrović.

Novi broj Solinske Kronike

posljednji broj solinske kronike

Pratite nas

   Facebook

   RSS

   Newsletter

Zvonimir Solin Newsletter

Najvažnije vijesti u vašem email sandučiću