Vremeplov

POVRATAK STAROME SOLINU – Smokve za u Livno

19 listopada 2021
urednik
Nema komentara
Kategorije: Vremeplov
SOLINSKA KRONIKA 326, 15. listopada 2021.

Piše: Marija Grubišić
Snimio: Jakov TEKLIĆ

– Ima san staroga fiću i ja nalija u auto rakiju umisto antifriza. Bija momak, al’ san ima para za antifriz, nego ulija u »kiler« rakiju, da ne smrzne… Idemo kroz Bosnu, ono ladno, mater upalila grijanje… Došli mi gori, Marija zaspala, ošamutila je valjda ona rakija šta san ulija. Nema ‘ko prodavat smokve, Marija spava ka’ top, ja ne znan šta je, nije mi odma palo napamet da su nju te pare opile…

Počeja je listopad, a još se koja smokva mogla izist deboto sa stabla. Taman znači još je vrime da ispričamo par dogodovština koje smo čuli na okupljanju smokvara u konobi Joška Grubišić Cikanova.

Joško Cikanov isprid svojih stabala smokava u Đurini

– Još nekako te smokve žive u nama, posikle se mnoge, više se baš ni ne suše jer je to veliki proces, nema se ko bavit s tin. Petrovače idu na prodaju, a ove druge imamo ono čisto za nas, bilice, mletkinje, poljarice, cvitnice… – govori domaćin Joško Grubišić Cikanov koji se sitija jedne smišne zgode kada jih je s materon iša prodavat.

– Solinske smokve su se nosile i na veliki dernek u Livno na tamošnji Pazar, za svetoga Petra. Po sedan-osan nas je iz Solina znalo otić gori. Napuniš puno auto i ajde gori i uvik smo ih lipo prodali, govori Joško, a za razliku od Solinjana, Klišani su svoje većinon išli prodavat u Sinj, doda je na to i Miro Podrug.

– Ja i mater Marija išli prodavat suve smokve u Livno, prije Božića – nastavlja nan priču Joško.

– Ima san staroga fiću i ja nalija u auto rakiju umisto antifriza. Bija momak, al’ san ima para za antifriz, nego ulija u »kiler« rakiju, da ne smrzne… Idemo kroz Bosnu, ono ladno, mater upalila grijanje… Došli mi gori, Marija zaspala, ošamutila je valjda ona rakija šta san ulija. Nema ‘ko prodavat smokve, Marija spava ka’ top, ja ne znan šta je, nije mi odma palo napamet da su nju te pare opile… – smije se i sad toj dogodovštini Joško koja je srićon dobro završila, kaže.

Probudila se mater oko podne, ja proda skoro pola. Kaže mater:

– Šta si mi metija odnija te đava, šta si mi da jist i pit?

– Nisan ništa majko – govorin ja. Nikako se sitit da je nju ta para zamantala…

– Znaš šta – mater će meni.

– Aj ti ubuduće sam prodavat, šta ću ja više odat kad ti tako dobro znaš – rekla mi je mater – ispriča je Joško dok se društvance i dalje prisjećalo svojih štorija.

Za razliku od njega Anka Marinovićeva i ‘ćer Vanja imale su drugačiju zgodu.

– Baba, ja i Gora bi išli na Pazar prodavat smokve – kaziva dalje Vanja.

– Baba Matija je prodavala u svoje vrime na Pazaru u Splitu. Po dva puta bi u danu znala barakokule na Pazar nosit, na magarcu. Odnesi, prodaj, vrati se, naberi i onda ponovo na Pazar.

– Jedne godine nosila ja prodavat smokve u grad. Sila me mater u autobus i ja na Pazar. Ja zadnja ostala na banku, ni’ko ne dolazi, ni’ko ni ne pita pošto su. Svi prodali, ja ni jednu – priča nan dalje Vanja.

– Primistila se ja na drugo misto, opet neće…

Uzela ja onda smokve i s njima u kantu. Skontala koliko je bilo smokava i koliko bi materi tribala dat novaca. Kažen ja njoj kad san došla doma: – Više ti ne iden! – Ona me pita kako je bilo, pa pošto, ja lagala ovoliko, onoliko… Dolazi ona sutradan doma, pa me pita: – Pošto si ti ono rekla da si prodala smokve? Bacila si jih u kantu, jel? Da meni svit s pazara govori da si ti bacila smokve? – I tako odonda više nisan išla na Pazar – zaključuje Vanja svoju priču, a sića se još jedne kad su išle u Grad na jedan koncert.

– Išle mater, ja i Gora na jedan koncert u Split. Ne zna mater ni ‘ko nastupa, nije važno, idemo mi, samo da malo izađemo.

Cikanova kenja, »tamić« iz Đurini

Čekali, čekali, da počne nastup i da se pojavi pivačica. Kad se ona pojavila sva u zmijskoj monturi obučena mater će: – A, blažene ti Gospe, zašto ja dade kilo i kvarat smokava!? – Komentirala je mater »u smokavama« koliko je dala za ulaznicu – priča Vanja dok se društvo smije zgodama, a s gušton osin kušanja domaćega vina razgledajemo i suvenire i slike u konobi.

– Kenja, magarica ova na uokvirenoj fotografiji bila je u to vrime naš seoski »tamić«, govori nam Joško Cikanov.

– Kome je god tribala uzima bi je za pribacit grožđe, vodu, žito, stine, ma sve okolo šta je polje radilo kenja bi pribacivala. Znan da je služila svima.
Četiri godine san ima kad je ova slika nastala.

Kad je Kenja ostarila did Cikan ju je odveja prodat na Klis na Pazar za Prvi Maja, proda ju je Talijanima za mortadelu, a kupija dva prašćića za gojit. Talijani su kupovali stare magarce i konje za pravit mortadelu – govori Joško. Talijanima je to specijalitet.

Nakon štorije o smokvama vrtile su se i stare slike, pa je došla na red i priča o crivari od »Koteksa« jer je u njoj radila i Joškova mater Marija, a i teta Jela od Pere Podruga.

Priko puta Gospina otoka bila je crivara od »Koteksa«. Tu je bija pogon u kojen su se pravila i čistila criva u koje bi se punile kobasice. Na slici Joškova mater Marija sa kolegicama, a iza njih Priko vode, skoro ničega samo patkice i Rika.

Malo predaha između rada u crivari kod Gospina otoka, Joškova mater Marija i kolegica

Nek se nadoje »meda«

Bilo je i domišljatih stvari ako su ubrane smokve bile još zelene. Prije nego šta bi jih se išlo prodavat znalo jih se tuć varnjačama da se malo smekšaju, gnječit prstima ili se znalo ulit i malo vode u kašetu od smokava. Ispod bi se stavila karta od cimenta. Neće curit, neće proć voda, pa će se smokve i nadojit toga »meda«.

Smokve umisto čikolade

U Solinu ljudi nisu puno ljudi sušili za prodaju, maksimalno stokila ako je neko ima, a ‘ko je ima pedeset kila bija je bogat čovik, cilu godinu bi jija. To je bila kripost, da imaš dici dat po dvi smokve, a izije i baba i dida dvi tri… I to se držalo pod ključon, bila je to zaliha.

Usrid zime da imaš voćku to je bila kripost. Sirotinja je jila suvih smokava za Božić, za Badnji dan, Uskrs, svetu Lucu, sv. Nikolu… Ko jih je ima do Uskrsa, bogat čovik… Suve smokve bi čuvali baba i did u škrinji u sobi, al’ su dica smila ulazit u sobe od babe i dida, ili matere i ćaće, priča nan Miro.

Kenju za mortadelu

Kad je Kenja ostarila did Cikan ju je odveja prodat na Klis na Pazar za Prvi Maja, proda ju je Talijanima za mortadelu, a kupija dva prašćića za gojit

»Ove su ti slađe«

Neki su u prvoj fazi prodaje nosili smokve na Pazar, na banak, a one koje ne bi baš bile dobre za Pazar di je cijena bila najveća, nosile su se na otkup.
Ako ne bi bile baš najbolje neki bi jih stavili u dva, tri reda i pokrili listovima, a uz to bi se ka’ govorilo uz opravdanje: »Ove su ti slađe«.

POVRATAK STAROME SOLINU – PETROVAČE (3) – Blago od smokava

17 rujna 2021
urednik
Nema komentara
Kategorije: Vremeplov
SOLINSKA KRONIKA 325, 15. rujna 2021.
Piše: Marija GRUBIŠIĆ
Snimio: Jakov TEKLIĆ

– Od sredine šestog kad počmu prve petrovače, pa sve do konca devetoga ima u nas smokava, uz petrovače i zimjače, bilice, mletkinje, poljarice, cvitenjače, odnosno drugi rod na petrovači, meni je ta smokva još i slađa.
Sadija san ja i višnje, trišnje, barakokule, mendule, kruške, ali najbolje opstanu smokve, zemlja od svih najbolje jubi smokvu – potvrđuje još jednon

U Pere Podruga i njegovih, matere i oca, Ivanke i Jerka, svega blaga od smokava!
Friške smokve, suve smokve, smokovača, marmelada od smokava, sve to lipo servirano, da možemo kušat, a i slikat.

– Ove friške smokve su ti drugi plod petrovače, cvitenjača, a ova marmelada ti je od prvih petrovača, a smokovaču radimo od suvi smokava i ne stavljamo cukra jer smokva ima cukra kol’ko ‘oćeš.

Suve smokve ka delikatesa

U ovoj smokovači kako mi radimo je loza podloga, u nju moraš stavit puno suvi smokava, više od po’ kila jih moraš narizat, za razliku od orahovice, recimo, di ti je dovoljno stavit jedno 12 oraja.

Šta se tiče smokovače ćaća i ja to radimo, jedino još dodamo u te izrizane smokve malo soka od limuna i ništa više ne stavljamo. Onda to tako stoji u toj tegli od deset litara, jedno dva, tri miseca, i filtriraš to nekoliko puta.

Prava rakija i marmelada

A, ako ćeš baš radit pravu od suvih smokava, onda ti je ljudi prvo samliju, fermentiraju je i peku rakiju odma direktno iz smokve – objašnjava nan Pere stručno proces dok nan gospođa Ivanka pojašnjava kako ova marmelada od petrovači koju ona radi nije uopće puno slatka, taman, ima samo sedan posto cukra, malo ruma, malo cimeta, soka od limuna…

– Petrovače su dobre za radit marmeladu jer jih je lakše ogulit, važno je maknit šta više onog bijelog spužvastog dijela, jer se on inače dobro ne ukuva – govori nam Perina mater.

– Predivna je – komentiramo ja i Jakov dok se kućarinon sladimo probajući plodove zemlje i ruku u Podruga, u dvoru njihove obiteljske kuće Priko vode, »u Kukin«, pojašnjava nan Pere kako naši stari nazivaju taj predio Solina.

I ove godine su ćaća Jerko i sin Pere sušili smokve

– Ili moš reć »na vri Poizinke« – tumači dalje naš mladi domaćin i govori kako su se njegovi stari uvik bavili smokvama, a u vrime dida Pere i babe Nevenke, znalo jih je bit i priko tone, baba jih je nosila i na Pazar.

Danas jih ima nešto manje, ali i dalje su Peri jedna od važnijih voćaka.
– Tamo di sadin zemja najviše jubi smokve, govori nan Pere i pokazuje devet mladica toga stabla koje je priprema da jih početkon jedanajestog miseca može posadit na njihove zemlje u Bašinima, na Podvornici, di je su prije dida i baba držali stari vinograd.

– Uglavnon, taj se komad zemlje još odavna »piše« na katastru ka »Gornje masline«, tu su izgleda prvo bile masline, pa su onda naši stari vadili masline i sadili vinograd, pa smo onda mi povadili vinograd i vratili nazad masline. Sve se opet vrti, vidiš li – govori Pere, a onda ide i priča o tome koliko je smokva zdravlja, pa čujem i kako su smokve u maslinovon ulju prava likarija.

U sredini vrtal

– A stabla maslina i smokava bi ostavili samo na kantunima, tu je najmanje smetala, po sredini ti je bija vinograd ili vrtal, negdi u kraju pod zidon bile bi voćke i sad je svaka negdi u mejašu, u kantunu, na vri zida, nema ji nigdi po sredini, govori Pere kako i oko kuće ima jedno pet, šest smokava, tako da šta gori u Bašinima, šta oko kuće uvik ima smokava.

– Od sredine šestog kad počmu prve petrovače, pa sve do konca devetoga ima u nas smokava, uz petrovače i zimjače, bilice, mletkinje, poljarice, cvitenjače, odnosno drugi rod na petrovači, meni je ta smokva još i slađa.

Sadija san ja i višnje, trišnje, barakokule, mendule, kruške, ali najbolje opstanu smokve, zemlja od svih najbolje jubi smokvu – potvrđuje još jednon.
Ima o smokvama, kaže, i puno priča i s babon Nevenkon koja je znala bit jako komična, uvik bi se s njon moglo nasmijat.

Pere nan je objasnija kako odrizat granu da se smokva bolje primi

– Kad je devedesetih bija rat onda bi se za uzbune išlo uglavnon u susida Ćukušića u konobu, imali su kuću s tri tarace, ostalo ovde okolo su sve bili sa štuketima. I oni bi svi išli tamo, al’ baba bi i pod uzbunon išla brat smokve, ali bi obavezno vezala bili šudar na glavu, tako da oni vidu da ona nema ništa s raton. Tako je to ona mislila… Bilo to ujutro, il’ uvečer, ovisi kad jon je bilo vrime od pazara… Eej, jer smokve ne smu ostat, šta ti je… – sa simpatijama će Pere o babi Nevenki i njenoj upornosti da održi vrtal, voćke…

Smokve s meson

– Sićan se kako bi i kod nas u Klisu – spominje se uto i Perina mater Ivanka – mater od prodanih smokava znala, za Prvi maja na sajmu u Klisu, kupit dva praseta za odgojit i odranila bi jih do Božića… Bilo bi jin uvik jedno 50 – 60 kila kad bi ji kupili… To je tako bilo, prodaj smokve kupi nešto drugo – prisjeća se i Perina mater Ivanka kako je nekoć živija ovaj kraj.

– Kad smo ja i Jerko bili momak i cura, nismo još išli u kuću jedno drugon, nisan još bila došla kod njih, al’ on mene jednu subotu, bija je zimski period, vodija na Pazar di je baba Nevenka prodavala suve smokve.

Smokve dobro posute brašnon, ali crvi izlazu, isplivali vanka… I uto dolazi jedna žena i kaže: »A, gospođo to van je puno crviju, kako možete?«
A baba njoj kaže: »Ženo moja, znaš li ti pošto je meso danas!?«

Sa suvin smokvama bi znalo bit problema, ako jih nisi dobro morba, osušija… ali baba bi se odma snašla, kaže Pero.
U ono vrime bila je relativno niska cijena smokava, danas zna bit i po 40 kuna smokva kad se prodaje na banku, kil smokava je danas kil mesa, a prije je meso puno skuplje bilo… Ali je bilo mesa sa smokvan – smiju se još i danas ovoj anegdoti i babinoj snalažljivosti.

I tako, dok Jakov fotografira mlade smokve u dvoru, Pere nam usput i objašnjava kako jih je najbolje posadit, odnosno zažilit.
– Da bi ti se mladice primile kad rižen gledan koju ću granu odabrat. Uglavnon, nađen neku lipu granu koja mi se svidi, a koja ide na slovo »T«, znači da ima dvi paralelne grane koje staviš u zemlju, da puste korijene, da se zažile, a i iz ove jedne gori da reste dalje smokva. I uvik mi se prime…

Stare posić pa udru mlade

Eno, isprid se stara smokva počela sušit, bila je još stara kad san ja bija dite, ali iz dna već tuku mlade. Sad bi triba gori popilat stare, a pusti odozdala mlade da idu… I na Podovornici smo jih isto bili popilali po tleju, ona ti je ka i maslina, brzo baci mladice.

A, ove mladice šta vidiš one će ti kad jih posadin već za dvi godine bacit plod…

Smokva je opstala, a ove godine nan je gori u Klisu žiložder izija skoro svo slatko drvo, srića maslina i smokva mu nije toliko interesantna, očito.
Znali smo po trista, četristo kila šljiva ubrat, a sad tražimo dvadeset za kupit za pravit marmeladu… – kazuje Pero i naravno priča se neće tu završit, smokve će rest i dalje u Bašinin ili u Kukima jer Pere čuva uspomenu na trude svojih starih, ali i na dobro druženje uz pismu i drage prijatelje.
Tako da nije bilo pitanje bi li, nego oćemo…

– Nema bi li, nego oćemo – kaže Pere i izvadi arambaše koje je spremija upravo za goste na Malu Gospu, poza koje smo i mi došli!
I bilo je baš kako nan je i rečeno: U slast!

POVRATAK STAROME SOLINU – PETROVAČE (2): Kad je ne zaliješ otpadaju

17 kolovoza 2021
urednik
Nema komentara
Kategorije: Vremeplov
SOLINSKA KRONIKA 324, 15. KOLOVOZA 2021.

Ima posla oko smokve, ispada da nema, ali ako želiš imat kvalitetu i prihode od smokava, najprije je triba pognojit, ako po smokvi nećeš bacit sić kasa i sić gnjoja, ovisi naravno i o veličini smokve koliko će to bit, pa ako je veća smokva i vrića gnjoja triba, nećeš na njoj nać šta si očekiva… A, na staron smokvi možeš nać i nekoliko stotina kila

– Cvitnjače su počele – kaže Miro

Ka šta smo prošli put pripovidali Solinjani su bili poznati, a i danas su još po prvin smokvama petrovačama koje su se nosile na prodaju na Pazar, a 70-ih godina kad su počeli dolazit nakupci išle su i dalje kombijima za Zagreb, ali i Sloveniju.

Ako se kojin slučajen nije smokva uspila prodat ili otkupit, ljudi su imali stoku, prasce, kravu, kozu, nije se ništa bacalo. Prascu bi na primjer stavija s mekinjama da jih on jide. Kasnije više nisi ima di s njima, nema stoke ka prije, nema prasaca i onda kad su kupravende došle spasile su situaciju.

I stariji svit bi zna udrit i po smokvama, omulama, šljivama, i ujutro i popodne, kad je bija stađun. Znali bi i drobinu dobit koliko bi se toga liti jilo – govori nam Miro Podrug dok za stolon u konobi kod Joška Grubišića Cikanova u Đurini ćakulamo o starin vrimenima.

Razgledaje se konoba, stare bačve i nove, stara kredenca, botilje vina odsvakud, stari mlinci za kavu, bronzini, demijane, ima i instrumenata, pa moš i zasvirat… Sve to krasi zidove i stalaže.

Fali društvo kako je uređena Joškova konoba. U živoj stini je, pa je tribalo puno posla dok je uspija vako priuredit ka šta danas izgleda.
Zgode o smokvama se nižu, ali i o nekin drugin događajima. Ništa ne ide ni bez dobroga zalogaja, niti kapljice.

– A, znate li ko je zadnji karon iz Bašini vozija smokve, a isto tako i verduru na stari Pazar u gradu, priupita je društvance i Pere Podrug.

– Familija pokojnog Joze Podruga iz Bašini. On, žena mu Ivanka i njihova dica Tonći i Marinko – govori nan Pere dodajući kako, koliko on zna, trenutno iz Bašini, jedino se on i rođak Darko Podrug bave ovako smokvama.

– Smokve triba zalivat, napominje dalje Miro.

– Kad je ne zaliješ otpadaju – govori i Zlatko Ninčević, pa nam dalje objašnjavaju.

Triba je zalit prije nego šta počne zrijat, a ljudi neće da je zaliju prije početka sezone, skupa jin je voda.

Ima posla oko smokve, ispada da nema, ali ako želiš imat kvalitetu i prihode od smokava, najprije je triba pognojit, ako po smokvi nećeš bacit sić kasa i sić gnjoja, ovisi naravno i o veličini smokve koliko će to bit, pa ako je veća smokva i vrića gnjoja triba, nećeš na njoj nać šta si očekiva… A, na staron smokvi možeš nać i nekoliko stotina kila.

– Naši stari su imali stajski gnjoj, pa su bacali njega. Nemoš očekivat na staron smokvi 150 kila ako joj nisi da ništa. Iman jednu koja svake godine daje od dvista do 250 kila… – u prilog toj tvrdnji govori Miro.

Stare smokve, kako čujemo, uvik prve sazriju i prve daju, budu veće, mlade kasnije počnu davat.
Osin toga šta smokvu više rižeš, strižeš, ona bolje reste i više daje.

Joško kad je bija mali, sa didon Jozon Cikanon i materon Marijon, za stolon, isprid iste kredence

Deset dana je velika razlika za smokvu i u cijeni i kvaliteti, tako one prve idu za 20 kuna na otkup, a zadnje nemoš po četri kune prodat, složit će se društvance. A, one koje više nisu za transport od njih se radi i marmelada ili se dilu prijateljima, jer malo ko dili te prve smokve koje su na cijeni.
Na Pazaru, na banku je kupuju i stranci i domaći, a zna se prodavat i za trideset kuna kilo.

Naši stari su je zabatalili, ali o smokvi triba vodit brigu ka i o svakoj drugoj voćki. Ako je ne rižeš, zimsko i litnje rizanje, ako joj ne daš gnjojiva… Ako na smokvi, recimo, »uzmeš« pet tisuća kuna, a ne »daš« jon barenko dvista, makar sić kasa i sić gnjoja za svaku, neće ti dat dogodine.

Stari ljudi nisu zalivali, ali su obrađivali oko smokava, sadili su okolo nje, pa se tako usput zalivalo, a sad je oko smokava samo trava, pa joj triba dat malo vode.

Nije se puno ni gnjojila smokva, nije ni tribalo kad su oko kuće pasle krave, koze, pa bi usput i gnjojile stabla koja su resla okolo, a bilo je i gnjojara, pa su i od tu žilama crpile. A, danas nema krave, nema koze, nema prajca…

Ispod smokve stavljala se štura, ka ona platna od slame, ka šta su danas kineski šeširi od tog materijala. Ako smokva padne s visine probije se i nemoš je osušit, ali ako je ispod takva trstikica, neće bit ranjene, samo jih dođeš pokupit.

Nisu se naši stari penjali na smokve, čekaš da padne i pokupši je, a takve smokve nije tribalo skoro ni sušit. Ta koja ti padne sama, ona je već zdrava i suva.

Danas se umisto šture, koriste mriže ili cerade, prepričava Miro.

– Smiš li danas komu smokvu ubrat? Mislin ono, mašit se za tuđu smokvu?

– Moš, kad jih niko ni ne bere… – uglas će skoro okupljeni.

Smokve petrovače se za razliku od drugih naših vrsta smokava, ne stavljaju sušit. Tek druga tura smokava petrovača koju zovemo cvitnjače, na istoj smokvi dva puta daje plod, samo su manje. Ove prve su u lipnju, a ove šta dođu sredinom kolovoza te su dobre za sušit. Tvrđe su kore, manje su od prvih, a i ima ih manje količinski.

Sušit se mogu i zimice iliti zimjače, bilice, mletkinje, poljarice, one nisu hitno za brat, ali prve petrovače ako nisi proda u dan nemaš ništa od njih.
– Meni je zimjača najslađa, nit je ne guliš, samo je onako pojideš – slažen se i ja sa Peron Podrugon.

Miro i njegov brat Goran Podrug prije nekoliko dana su upravo išli obać smokve petrovače na latici zemlje kod Marusinca i ubrat koju cvitnjaču jer su počele.

– Prije 70-ih godina otkup smokava bija je i »u nakupa« kod autobusne stanice na Širini, di su se otkupljivale i druge poljoprivredne kulture.
Naši ljudi su se naučili većinon davat kupravendama ili na otkup. Ipak, ima i danas žena u Svetome Kaju, ima jon 90 godina, i još nosi smokve na Pazar prodavat »prida se« – nadodaje Miro.

– I doktorice imaju manje posla kroz šesti, sedmi misec, jer ovi šta lijekove trošu, a imaju smokve, uzmu ricete početkom šestog, dignu lijekove, bilo za tlak, šećer… i ne pojavljuju se, nema gužve po likarima – kaže Miro.

»Nije mi lako ali moran šta ću…«, često se čuje.

Nikoga ništa ne boli, kad se smokve idu prodavat, a kažu kako je kilaža i cijena uvik bila tajna.

Da se ne bi znalo koliko je ko uvatija, znalo se ić prodavat na dva tri mista, nosi ujutro vamo, par tamo…

»Odnila san par kašeta tamo, par vamo«… I eto ti, nemaš uvida… »Ove godine slabo, nikad lošije«, »A, bolje nego lani«, a ne znaš zapravo kako je bilo lani, sve to za zavarat trag.

– Isto tako nikomu ni ne govoru ako su pali sa smokve, pogotovu ako su malo stariji. Jer će ti onda reć: »Odnija ji đava, al jin je bilo za potribu« – smije se društvo ovin uncutarijama oko prodaje smokava uz zdravicu domaćeg vina, iza sira i pršuta, naravno.
(Nastavak u idućen broju)

U kartu od cimenta

U nas je bilo sušenje na prirodni način, razabrali bi probijene, šugavice izili odma, a one šta se nije moglo sušit dali bi kokošama ili prascima.
Nikad nisan sušija sa sumporavanjen.

Sušin inače dvadesetak kila, da iman za sebe, prirodno, na suncu, da na stablu počmu žutit, skinen jih s peteljekon. Kad jih uberen pokrijen s koltrinom da mušice ne dolaze. Kad se pristojno osuše, operenih jih u toploj slanoj vodi.

One koje isplivaju nisu za držat duže, njih pojideš odma, a ove druge ponovo stavin jedan dan da se osuše i na kraju kad je sve gotovo spremiš onda u vriće od cimenta, tako su stari Solinjani imali običaj. S malo lovorova lista koji jon daje miris i koji štiti od gagrica.

Cvitnjače ka med

Prve petrovače su se prodavale, a njihov drugi plod, u narodu zvan ka cvitnjače, koje bi se sušile sredinon kolovoza, jile su se, ali i sušile. Bile su manje, ali su bile ka med, puno slatke, nosile su se na dar dokturima, popima… To je bila delikatesa, kaže Miro.

Brašno kontra pjega

Naše su žene stavljale i brašno za prikrivanje pjega, da izgledaju lipše. Oni bi vidili kako bi Marinjani i škojari donosili lipe, bile smokve, pa su i oni tili da jin budu takve, ali to je bilo zbog sumporavanja. U sumporanoj nećeš nać crva.

Iako brašno nije baš poželjno jer privlači gagrice, priča nam Miro i napominje kako smokve ako ćeš jih sušit triba ubrat prije prvih jakih kiša, jer ih inače kiša rascvita.

POVRATAK STAROME SOLINU – Solinski smokvari

19 srpnja 2021
urednik
Nema komentara
Kategorije: Vremeplov
SOLINSKA KRONIKA 323, 15. srpnja 2021.
Piše: Marija Grubišić
Snimio: Jakov TEKLIĆ

Prve smokve su uvik počimale nekako u isto vrime i u Đurini i Svetome Kaju, uvik su bile najskuplje. Prve su išle na Pazar, pa su zato i bile najskuplje.
Smokve su uvik resle uz kraj parcela jer se na parcelama sijalo žito ili ostale stvari potribne za priranit se, da bi se imalo od čega živit, a kasnije su se sadile sve više, pa su nakon nekoga vrimena počeli i prvi otkupi, tamo negdi 70-ih godina

Solin je i danas poznat po smokvama petrovačama. Je, da danas ima manje onih šta jih nose kupravendama na Pazar ili na otkup, ali i dalje ima svita koji se time bavi.

Đurini, Sveti Kajo, Rupotina, Lamotina, Vrgoči, Bašini… I danas ima još jakih smokvara, pa se tako po kvartu zna ubrat i po tonu, dvi dnevno.
Prije su se ove smokve obično brale okolo Svetoga Petra, pa su se zato i zvale petrovače, ali u zadnjih desetak godina, počele su dolazit i ranije na rod, pa se prve znaju brat i dosta ranije.

Društvance iz Đurini na jednoj od fešta uz spizu i vino, uz dobro raspoloženje.

Priča je to koju smo zabilježili u jednon od tih naših solinskih zaselaka, Đurini. Još se tamo u njihovin dvorima donose smokve na otkup.
U ugodnom ambijentu, u konobi Joška Grubišića Cikanova u Đurini sastali smo se i malo proćakulali o smokvama i anegdotama koje su pratile njihovu berbu ili prodaju.

Prve smokve su uvik počimale nekako u isto vrime i u Đurini i Svetome Kaju, uvik su bile najskuplje. Prve su išle na Pazar, pa su zato i bile najskuplje, govori nam Joško Grubišić Cikanov.

Smokve su uvik resle uz kraj parcela jer se na parcelama sijalo žito ili ostale stvari potribne za priranit se, da bi se imalo od čega živit, a kasnije su se sadile sve više, pa su nakon nekoga vrimena počeli i prvi otkupi, tamo negdi 70-ih godina.

Ispočetka su jih žene nosile na pazar u konistrama i na glavu, u krtolima, na magarcu, karon, a onda kad je doša autobus, odnosno trolejbus onda su često išle i tako.

– Moja baba bi nosila na magarcu, pa bi joj to bilo malo, onda bi još stavila i jednu konistru na glavu – priča nam Vanja Jankov.

– Ja bi trkala za njon Staron ceston. Bila je otkupna zadruga gori sada na ukopu ferate, na vrij Pazara. Tu bi se osin smokava davale na otkup i barakokule, šljive, praske… Većina je nosila sve te voćke u grad, jer je bilo skuplje, odnosno više se plaćalo.

Digni se u četri ure ujutro, i ne vidiš na oči, a iša bi brat smokve. Moj did Marin je ima nekih 30 smokava, sve su bile po zidu parcela. Bila je tako i jedna čudna smokva, više je nekako ležala, pa je napravija u njoj logu za ležat jer bi mu po noći znalo krast.

Vanja Jankov: – Did je spava na smokvi!

A, a ne šta su mu krali neki drugi, nego bi ja i sestra vodili našu ekipu da idemo krast smokve u dida… Išli bi krast u sebe da nan nema ko šta reć – smije se društvance na ovu Vanjinu anegdotu.

– Kad je dida gradija kuću na našoj se parceli, kolika je bila, moglo se zgradit četri kuće, znači moglo se komodat i sagradit na najboljoj poziciji, ali dida je tija baš gradit blizu ceste da može prodat krtol smokava vlajima.

Jel moga odnit krtol lipo doli na cestu, ali ne, on će sidit ispod murve i guštat, a kad oni prođu s karon na povratku iz Splita, kad tamo prodaju jaja i sve ono drugo šta su naumili, on će njima prodavat smokve.

A, mislin da nije proda nikad nijedne, nego baba – priča Vanja.

Pošto su te prve smokve najskuplje, znale su se ubrat i prije nego li je tribalo, pa bi tako žene uzele drvenu varnjaču i udri po njima.

– Tako bi i moja teta Marija, za one tvrđe, uzela žlicu i tukla jih da budu mekše i nosi ujutro na Pazar – pridružuje se razgovoru i Zlatko Ninčević.

Bilo je tu doživljaja i kad su se vozile onin prvin autobusima, korabje su ih zvali, pa onda Londoncima, onin crvenin na kat…

– Padale bi smokve odgori – govori Joško, pa se prisjeća i jedne zgode s trolejbuson.

– Išle bi ujutro rano moja baba, Milica Cikonova, Rajka Šenculinova, Jerkača…, cilo sustvo žena, uputile bi se sa smokvama do Pazara. Kako su kroz Dujmovaču bile rasle topole, trola od trolejbusa zapela je za granu i ispala.

Počelo dimit jer je nasta kratki spoj. One se pripale, da se užga se trolejbus… Počelo to bižat, vanka skakat, konistre se privrnile, gazu po smokvama… Jedva četri krtola sve skupa donile u grad… – govori Joško dodajući kako bi znalo po 10-15 žena ić tako u grad, nosit smokve.

– Mi, Svetokajci, bi za otić nosit smokve na Pazar koristili i vlak. Devedeset posto ljudi bi tako išlo jer bi tako došli odma na Pazar, priča nam i Miro Podrug dodajući kako je ova naša »rupa« od Žrnovnice do Sućurca najjača po smokavama petrovačama, prve dođu na rod.

– Sa jedanajst, dvanajst godina san i ja počeja brat smokve, s babon, uvik bi bile za Svetoga Petra, koji dan prije, tako je uvik bilo do prije desetak godina… Ali se zadnjih godina sve izmišalo, sad urane – govori nan i Pere Podrug koji ima smokava u staron zaselku Bašini, ali i oko kuće.

– Kad bi bila sezona u Svetome Kaju bi znali ubrat od dvi do tri tone, a sad tonu i 200 kila do dvi tone svaki dan – govori Miro.

Nosile su se tako smokve na prodaju na Pazar, dok 70-ih godina nisu počeli dolazit nakupci sa kombijima za vozit smokve u Zagreb, ali i Sloveniju.

Društvo u Joškovoj konobi prisjeća se zgoda sa smokvama

Prije bi se natrpali krtoli, a u kašete bi se stavile po dva reda, da jih više stane, danas u jedan red da se ne gnječe… – govore okupljeni, pa zaključuju:
Prve smokve koje pojidu Zagrepčani, Varaždinci, Osječani, Riječani, Karlovčani dođu ti iz Solina. Idu sad prvo u Zagreb na Žitnjak, a onda se šalju okolo, ka lepeza…

Prodaj smokve, kupi srdele

Kad bi prije nosile žene u grad na prodaju smokve, čekale bi jih kupravende. Izvagalo bi, dalo joj novce i išla bi onda ča. Kupila bi usput malo ribe, malo srdela, ribe, ili već šta jon triba, pet banana, dvi pašte u Bobisa i gotovo.

Praske ne diraj, smokve moš kolko oš

Dica su ipak najviše krale praske. Tako je tata posuja praske brašnon i stavija tabelu: Praske su van posute sa otrovin, a smokve beri koliko oš! – priča Vanja.

ŽENSKA KLAPA »TAMARIN« I UDRUGA »SOLINJANI« GOSTOVALI KOD MAKEDONSKO-HRVATSKOGA DRUŠTVA – HRVATSKI KULTURNI CENTAR »MARKO MARULIĆ« U BITOLI – Solinsko bitolska obitelj

17 lipnja 2021
urednik
Nema komentara
Kategorije: Solinska Kronika, Vremeplov
SOLINSKA KRONIKA 322, 15. LIPNJA 2021.

Fotografije: Jakov TEKLIĆ

Sve nazočne u dvorani Nacionalne ustanove Centra za kulturu Bitola pozdravio je Branko Maretić, predsjednik MKD-Hrvatski kulturni centar »Marko Marulić«, a među njima je bila i Nives Tiganj, veleposlanica RH u Republici Sjevernoj Makedoniji, te Vlado Uzelac, savjetnik u Veleposlanstvu, gradonačelnica Bitole Nataša Petrovska, gradonačelnik Općine Novaci Ljube Kuzmanoski, te Maja Andonovska Ilijevski, ravnateljica Nacionalne ustanove Centra za kulturu Bitola

Sat kula u Bitoli

Ženska klapa »Tamarin« i članovi Udruge »Solinjani« još jednom su potvrdili svoje prijateljstvo s Makedonsko-hrvatskim društvom – Hrvatski kulturni centar »Marko Marulić« u Bitoli.

Na poziv toga bitolskog društva i njihova predsjednika dr. sc. Branka Maretića Solinjani su boravili četiri dana u Republici Sjevernoj Makedoniji, a sve kako bi obilježili Dan državnosti Republike Hrvatske prilikom kojega je klapa »Tamarin« predstavila našu tradiciju pjesmom, a Udruga Solinjani gastronomijom, nošnjama i zapisima naše pučke tradicije.

Bilo je zaista dirljivo kada su »Solinjani« uredili svoj stol pun mirisa Dalmacije pred prostorima Nacionalne ustanove Centra za kulturu Bitola. Od kroštula, rafiola, pandulata, šapica, kuglofa, dukata, orahnjače…, do domaćih likera poput orahovice, rogačuše, limunčela, prošeka ili višnjevače, koji su zajedno sa solinskim suvenirima krasili dugi stol ukrašen rikamanin stolnjakom.

Domaćini i uzvanici su bili oduševljeni, a još kad su »Tamarinke« zapjevale ugođaj je bio upotpunjen. Na repertoaru njihova koncerta bile su i domoljubne skladbe poput »Bože čuvaj Hrvatsku«, kao i izvorni napjevi, te autorske klapske pjesme, a osim naše hrvatske izveli su i makedonsku državnu himnu, što je također posebno razgalilo posjetitelje.

Sve nazočne u dvorani Nacionalne ustanove Centra za kulturu Bitola pozdravio je Branko Maretić, predsjednik MKD-Hrvatski kulturni centar »Marko Marulić«, a među njima je bila i Nives Tiganj, veleposlanica RH u Republici Sjevernoj Makedoniji, te Vlado Uzelac, savjetnik u Veleposlanstvu, gradonačelnica Bitole Nataša Petrovska, gradonačelnik Općine Novaci Ljube Kuzmanoski, te Maja Andonovska Ilijevski, ravnateljica Nacionalne ustanove Centra za kulturu Bitola.

– Ovaj povijesni datum prilika je da se podsjetimo neprocjenjivosti hrvatskoga zajedništva i svih trenutaka koje smo skupa u bremenitim vremenima prošli i kojima je naša Hrvatska vratila svoju suverenost i demokraciju – poručio je u uvodu Branko Maretić.

Udruga Solinjani i domaćin Branko Maretić uz tradicijski stol

Veleposlanica Nives Tiganj već je na samomu početku, prilikom ulaska u dvoranu, izrazila oduševljenje tradicijski bogato ukrašenim stolom i načinom kako su Solinjani predstavili svoju baštinu, do samog koncerta »Tamarinki« i anegdota kako su živjeli stari Solinjani.

– Ovo je potvrda koliko naše dvije države imaju visoku razinu odličnih prijateljskih, političkih, bilateralnih odnosa, a promocija svega onoga s područja kulture je zapravo najbolji ambasador naše suradnje – rekla je veleposlanica čestitavši Branku Maretiću na organizaciji ovakvih događanja.

– Svaki sam puta oduševljena kada se promovira hrvatska kultura prilikom posjeta naših društava i svih drugih umjetnika, a svaki taj susret mi govori koliko su zapravo naša dva naroda bliska i povezana. Nadam se da će epidemiološke mjere dozvoliti da državljani Republike Sjeverne Makedonije turistički posjete Hrvatsku, a isto tako i naši hrvatski znamenitosti koje ova zemlja ima u nemalom broju.

Hvala također na ovom koncertu i predstavljanju, bili ste sjajni, a ova Kraljica Jelena će u spomen na ovaj susret krasiti salu našega Veleposlanstva u Skoplju – rekla je veleposlanica primajući na dar od Hele Milišić, predsjednice Udruge »Solinjani« te u ime klape Tamarin ovaj lijepi suvenir iz solinskoga Doma »Zvonimir«.

Pokrovitelj ove manifestacije je između ostalih i Splitsko-dalmatinska županija, iz sredstava za Hrvate izvan Republike Hrvatske, dok je solinske suvenire osigurao Grad Solin, a koji su također uručeni i ostalim uzvanicima, te domaćinu.

»Solin sve u šešnest« u Makedoniji

Crtice iz života staroga Solina predstavila je iz svoje knjige »Solin sve u šešnest« i Mia Sesartić, članica Udruge »Solinjani«, a u sklopu večeri predstavljena je i knjiga makedonskoga književnika i akademika Zorana Pejkovskog »Hrvatski kazališni glumci i redatelji koji su u Makedoniji radili od 1913. do 1941.«. Knjigu je predstavio promotor i recenzent prof. dr. Dimitar Pandev iz Skopja.

Čitav program Dana državnosti Republike Hrvatske zaokružen je zajedničkom pjesmom »Croatio, iz duše te ljubim«.
Solinjani su u sklopu svoga boravka bili u obilasku grada i njegovih znamenitosti, a posebno oduševljenje iskazali su nakon posjeta Muzeju Bitola i antičkom lokalitetu Heraklea, a također i crkvi Presvetoga Srca Isusova u gradskomu središtu, upravo na istoimeni blagdan 11. lipnja kada je svetu misu predvodio i skopski biskup msgr. Kiro Stojanov uz koncelebraciju župnika don Davida L. T. Regalada.

Tom je prilikom skopski biskup msgr. Kiro Stojanov zahvalio na dolasku na svetu misu u povodu proslave ovoga velikog katoličkog blagdana u Bitoli.
– Pozdravite nam Solinjane i svetište Gospe od Otoka, hvala vam što ste svojim dolaskom i nošnjama uveličani blagdan Presvetog Srca Isusova – rekao je biskup pozvavši sve prisutne na zajedničko fotografiranje.

Posebno nam se na kraju u razgovoru zahvalio i Petar Dimitrovski, laik koji pomaže župu Presvetog Srca Isusova, što smo posjetili njihovu malu katoličku zajednicu, tim više mu je bilo drago što stižemo iz Dalmacije jer je, kako je rekao, on rođen u Šibeniku, majka mu je iz Tisnoga.

Lijepih trenutaka ni druženja nije nedostajalo, a u večeri 12. lipnja nakon programa proslave Dana hrvatske državnosti u Centru za kulturu Bitola zapjevale se i hrvatske i makedonske pjesme, sređivali su se dojmovi i dan nakon.

Tamarinke su pismom razgalile srca okupljenih

– Klapa »Tamarin« ove godine slavi svoju 30. obljetnicu djelovanja te je pozvana od strane organizatora proslave da svojim sudjelovanjem i koncertom uveliča svečanost predstavljanjem hrvatske kulturne baštine klapskoga pjevanja, koje je zaštićeno kao nematerijalno dobro na popisu svjetske kulturne baštine UNESCO-a.

Ova međunarodna suradnja naših »Tamarinki« i MHD – hrvatskog kulturnog centra »Marko Marulić« koja traje već desetak godina nastoji učvrstiti potrebe za prepoznavanjem važnosti tradicije, osobito značaj očuvanja kulturne baštine i kulturnoga identiteta hrvatske manjine, te osjećaja svoje pripadnosti u državama regije i hrvatske dijaspore u svijetu – istaknula je Rosita Martić iz »Tamarinki« još uvijek pod dojmom čitave atmosfere nakon koncerta.

Hela Milišić, predsjednica Udruge Solinjani rekla je pak kako je njima ovo drugi susret s Makedonsko-hrvatskim društvom iz Bitole, bili su im već jednom domaćini u Solinu te se raduju što su im gastronomiju, kao i zapise naše pučke tradicije mogli uz posebno zadovoljstvo na ovaj način predstaviti u Bitoli.

Osim bitolskoga kraja prošetali smo i Ohridom, uz Ohridsko jezero do Biljaninih izvora, a Ana Žižić, u ime svojih »Tamarinki« i Hela Milišić u ime Udruge »Solinjani« su na kraju susreta izrazile veliki ponos ovakvim predstavljanjem Solina i Hrvatske u želji za daljnjom uspješnom suradnjom na sličnim projektima.

 

POVRATAK STAROME SOLINU – STVARI DIDA MATE – Bukara kroz koju je proša vinograd

18 svibnja 2021
urednik
Nema komentara
Kategorije: Vremeplov

SOLINSKA KRONIKA 321, 15. svibnja 2021.

Piše: Marija GRUBIŠIĆ
Snimio: Jakov TEKLIĆ

Dida Mate je više pija vino iz krigli od pola litre ili latenoga pota, a bukara je više kružila kad bi došli gosti. Zavisno o berbi konoba je znala bit puna vina, od deset do 12 hektolitara, a za života moga pradida Ante Judine u rekordnin berbama znalo bi se napunit i priko 20 hektolitara

Svak u kući čuva sigurno bar neku uspomenu na svoje stare, na regalu, u kredenci, šufitu, staron kominu, ako ga još uvik ima, il’ u konobi.
Jedna od njih u mom je slučaju i onaj bokal »Pij Mate«, šta se pronosi na manifestacijama poput »Šta su jili naši stari« ili bukara dida Mate kroz koji je sigurno proša bar dio vina, plodova iz naših vinograda. A, bilo jih je, i na Paziralama, i na Zgonu i na Čeprljincu, i na latici zemlje u Potoku, iznad ustave od mlinice u Đurini.

Dida Mate 1974. u Đurini, priko puta svoje stare kuće, dok se »na vrtlin« gradila stričeva kuća

Dida Mate je više pija vino iz krigli od pola litre ili latenoga pota, a bukara je više kružila kad bi došli gosti.
Zavisno o berbi konoba je znala bit puna vina, od deset do 12 hektolitara, a za života moga pradida Ante Judine u rekordnin berbama znalo bi se napunit i priko 20 hektolitara.

Gori spomenuta bukara prošla je brojne fešte na našen kominu u Đurini, a služila je i ka dil scenografije i programa u onin godinama kad se još održavalo natjecanje vina u Solinu.

Posebno mi je draga i spara babe Marije koja bi joj pomogla da na glavi u konistri odnese na Pazar prodat smokve ili verdure.

Čuvan i staru sliku, naravno reprodukciju, na kojoj je prikazano smaknuće Matije Gubca isprid crkve sv. Marka u Zagrebu i dva željezna ključa, jedan od stare konobe, a drugi od jedne manje prostorije di su se držale stvari od naše, Judinove mlinice.

To su bili alati i stvari koji su se koristili kad se mlilo žito, poput lopate i grabljica, ili rezervni dilovi za mlin, a u toj prostoriji spremala se i slama za magare, kozu, ovce…,koje se već blago gojilo, drvene vile i grablje za kupit sino.

Na uspomenu je osta i maškadur, koji je služija da ti se kakva mačka iz susidstva ne dočepa sira ili druge spize koju si već meknija unutra, ili da je ne napadnu mušice.

Balancu s utezima je nažalost, neko bija ukra, a didu Mati je služila za vagat smokve ili mirit koliko cukra triba stavit u vino.

Tu je i čađavi bronzin u kojen se uglavnon kuva kupus kad bi bilo više svita, a u jedan slični veći pripremale bi se mekinje i kupus za odnit blagu.
Ne kuva se odavno u njemu više ništa, ali lipo je u njemu vidit bar đirane kako restu… Da ga čuvaju dok se koji komin opet ne obnovi po uzoru na one stare!

Judinova mlinica u Potoku

POVRATAK STAROME SOLINU – NASELJE NA IZVORU (4) – Majdanski košarkaški »Krug«

19 travnja 2021
urednik
Nema komentara
Kategorije: Vremeplov
SOLINSKA KRONIKA320, 15. travnja 2021.

Piše: Marija GRUBIŠIĆ
Snimio: Jakov TEKLIĆ

I tako smo mi tu, di je spomenik, na krugu, napravili koševe. Jedan koš smo zakačili na stablo, a drugi je bija tamo na zapadnoj strani prema »Transportovoj« garaži, sklopljen od jedne cijevi i jedne vodootporne ploče, to su nan napravili oni iz tvornice. I tu nas je košarku učija Ante Perković Šare, šta je kida i karte u kinu, a živija je s obitelji tu u samoj blizini

Pisali smo već kako su se u Majdanu dica uvik igrala »na krugu«. To je bija plato nasuprot staroga ulaza u tvornicu, a isprid Doma u kojen su se, među ostalin, nalazile društvene prostorije, ali i kino.

Igrali su tu za vrime marende i radnici u cokulama na mali balun, ali su na ton iston mistu, ako niste znali, i mali Majdančani počeli svoje prve košarkaške korake. A ispriča nan je to Boško Pleština, jedan od sudionika tih prvih košarkaških utakmica u Majdanu.

– U Majdanu, na ton našen platou, odnosno popularnon krugu, kako smo ga zvali, napravili smo mi mlađarija košarkaško igralište. Na ton se krugu inače održava i plesnjak, kad bi završilo kino – prisjeća se Boško Pleština mladosti, a o tin prvin košarkaškin koracima u Majdanu kaže kako je to počelo negdi godine 1972.

Euforija s košarkon se dogodila godine 1970. jer se u Ljubljani održavalo Svjetsko prvenstvo u košarci, i to prvo svjetsko prvenstvo koje je održano vanka Južne Amerike, a igralo se po skupinama i u nekin drugin gradovima tadašnje države, pa tako i u Splitu.
Tako su se i dica početkon sedandesetih pomamila za košarkon, a 1969. ka šta je već zapisano u povijest, svoje početke je ima i Košarkaški klub »Solin«.

Boško ka momak na igralištu »Braća Rački«, natpis je iza livo

– I tako smo mi tu, di je spomenik, na krugu, napravili koševe. Jedan koš smo zakačili na stablo, a drugi je bija tamo na zapadnoj strani prema »Transportovoj« garaži, sklopljen od jedne cijevi i jedne vodootporne ploče, to su nan napravili oni iz tvornice. I tu nas je košarku učija Ante Perković Šare, šta je kida i karte u kinu, a živija je s obitelji tu u samoj blizini.
Dolazili su na to naše igralište iza toga igrat s nama i mladi iz Kose, Klisa, Mravinaca, tamo od Priko vode… Da bi kupili uopće prvi košarkaški balun tribalo se snać za novce. A, ko će nan jih dat? – smije se sad Boško tin dičjin željama i akcijama.

– Ka mulci, dogovorija se ja i dva prijatelja, Glavina i Barić, da ćemo s jedne špule od rotora, tamo od hidrocentrale, nije to više radilo, skinit bakar.
Skinili mi tako desetak kila bakra i odnili prodat u otpad, tamo poviše Prometove garaže. Samo si triba imat dokumente, a mi još nismo bili punoljetni, mularija od 15-ak godina.
Uzmen ja tako iz kantunala ćaćinu osobnu kartu, u boršu stavija bakar i odnesemo mi to na otpad prodat.
Kad smo dobili novce, odemo tamo ispod ure na Pjaci, pa desno prema Voćnon trgu je bija dućan sportske opreme. Tu su se nudile razne vrste baluna poput »Voita«, »Mikase« i »Tigra«. Normalno, mi smo uzeli dva »Tigra« iz Pirota jer je bija najjeftiniji i vratili se mi tako u Majdanu s pravin, profesionalnin košarkaškin balunon – govori Pleština dodajući kako se onda tako jedno pet miseci igralo stalno, dan, noć.

– Tu smo čak jednon i dobili juniore Solina, jer smo znali i napamet di gađat koliko smo vrimena tu provodili. Ma, nije to bila neka službena utakmica, to smo se mi onako skupili ekipe i dogovorili za igrat.
I Dukan je zna ovde dolazit dok je bija junior, koliko se sićan, pa zaigrat s nama.
Međutin, jedno jutro dođemo mi tamo, a kad na krugu, na ton našen igralištu – auti. Srušilo zid i napravilo rampu, i sad se tu parkiraju auti. To je bilo vrime kad se tvornica širila, a masovno su se počeli kupovat i auti, pa radnici nisu imali di parkirat i onda su jih jednostavno smistili na naše igralište i tu jin uredili parking.
Šta ćemo sad!? Skupilo se nas sedan, osan, i otišlo kod nekadašnje gostione koju je 60-ih drža Ante Kljaković Gašpić, u Barićevu kuću. Kako je tad već bila napuštena, uzeli mi gajbe i kad je pa mrak, došli iza Doma, razbili boce i bacili jih na igralište. Sve je bilo puno stakla tako da ujutro kad su došli radnici nisu imali di parkirat – prepričava Pleština na koji su način iskazivali svoj bunt.

Ovako danas izgleda teren

– Tako smo učinili dva puta, pa su nas posli toga glavešine iz tvornice zvale na razgovor.
– Vi ste nama uzeli igralište! – stali smo mi u našu obranu.
– Nemojte to više radit, mi ćemo vama napravit igralište! – na to će oni nama.
I tako, kako su nan obećali, to su i učinili. Na temeljima baraka, koje su jedno vrime služile radnicima koji su tu živili dok se gradija novi dio tvornice, na križanju za »Voljak« i put prema Izvoru Jadra, sagradili oni nama lipo igralište. I nazvali ga »Braće Rački«.
Još i danas se vidi betonska kućica di je radnicima bija WC, odnosno kupatilo, di su se prali.
I mi dica smo tu pomagali da se igralište izgradi. Došli su radnici, doveli nan struju, montirali kutiju, sklopku od struje stavili pod katanac, tako da smo imali i javnu rasvjetu, mogli smo igrat i noću, pod reflektorima.
Ti su stupi još tamo, na tom igralištu, priča dalje Pleština pa objašnjava kako je igralište dobilo ime.
– Kako je u blizini živija stari Rački, čovik kojemu su tri sina poginila u NOB-u, a čija smo imena bili vidili tu na obližnjoj spomen ploči, koja je danas inače razbijena, mi smo otišli u kancelarije i predložili da bi bilo lipo da stadionu damo ime njima u čast. Neka bude tako, nek’ se igralište zove »Braće Rački«, složili su se i u tvornici – govori Pleština, pa nan pokazuje kako je još uvik tamo na ogradi taj isti natpis koje su napravili bravari iz Voljaka.
– A ondašnji radnici Voljaka, Dražen Pleština i Davor Odža, dali su svoj doprinos, pa su aparaton izvarili slova, naziv igrališta, koji je postavljen na ogradi – spominje se Boško.

– E, u to vrime je to bija lipi stadion, kažu. A, zvali su ga stadionon jer jin je to bilo tada najmodernije igralište.
– Otvaranje tog stadiona održalo se pod reflektorima, igrali su u to vrime seniori, košarkaši Solina i Sućurca, a predigra su bili juniori Solina protiv nas dice iz Majdana. Jedanput smo jih bili dobili, ali ovaj put smo izgubili 18 razlike.
Bilo je uvik živo na ton igralištu i kad san sa svojima priselija 1974. u nove zgrade ispod Policije u Solinu, još san sigurno jedno dvi godine ovde dolazija igrat košarku. Posli se to razvodnilo.
Sićan se koliko smo bili sritni kad nan je »Vodna zajednica« iz Sinja koja je u to vrime radila na koritu Rike, u stvari potporni zid od kapije u Majdanu do Vidovića mosta, jer je Majdan često plavija, asfaltirala i to naše igralište.
Sićan se da je »Cestar« za taj posal tražija ondašnjih 4.5 milijuna dinara, a »Vodna zajednica« iz Sinja 1.5 milijuna.
I tako nan je »Vodna zajednica« iz Sinja u dogovoru s cementaron uredila i naše igralište. Koja srića za nas dicu!
Bilo je tako koristi od tvornice uvik, zaključuje Pleština.

Svlačionice u autobusu

Iz »Transporta« su rashodovali i jedan autobus, doveli ga kod novog igrališta, pa smo u njemu napravili svlačionu. To nan je bija prostor i za držat dresove, balune, mrižice od koša da nan jih neko ne ukrade, prisjeća se Boško.

Pričest i krizma u isti dan

Krizmalo se onda i pričešćivalo isti dan. Ujutro se pričesti, popodne krizmaj, tako san i ja. Ovo je fotografija moje obitelji, mater, ćaća, brat, sestra i ja, ujna Vanda Gabrić i njezin otac, moj krizmani kum, pokazuje Boško na foto uspomenu snimljenu pokraj crkve Gospe od Otoka, na mistu di je sada nova crkva.

 

POVRATAK STAROME SOLINU – NASELJE NA IZVORU (3) – Željezo za odmor

17 ožujka 2021
urednik
Nema komentara
Kategorije: Vremeplov
SOLINSKA KRONIKA 319, ožujak 2021.

Piše: Marija GRUBIŠIĆ
Snimio: Jakov TEKLIĆ

Kako je sve to okolo tvornice bilo izgrađeno još onda za vrime stare Austrije, to su bile u početku luksuzno uređene kuće. Sićan se kako je u stanu bila ziđana peć s rukohvatom od mesinga, a kad san onda ka dite vidija banj, odnosno kadu, pripa san se!
Zašto!? Jer je imala ukrasne šape, ka u lava, samo su ove bile od lijevanog željeza

Bužaju se stinje u kavi

– U Majdanu su u onin kućan, odnosno zgradan okolo tvornice prije Drugog svjetskog rata živili većinon inženjeri, ali i meštri od zanata. A vrstan meštar ti je onda bija ka danas inženjer – govori nan Boško Pleština u nastavku svoje priče o Majdanu svog ditinjstva.
– Kad se počeja iza rata gradit Split, svit se počeja masovno iseljavat, a u te kuće je doša onda živit domaći svit, tako je i moja familija u jednoj od zgrada nasuprot tvornice 1962. godine dobila stan.
Kako je sve to okolo tvornice bilo izgrađeno još onda za vrime stare Austrije, to su bile u početku luksuzno uređene kuće. Sićan se kako je u stanu bila ziđana peć s rukohvatom od mesinga, a kad san onda ka dite vidija banj, odnosno kadu, pripa san se!
Zašto!?
Jer je imala ukrasne šape, ka u lava, samo su ove bile od lijevanog željeza – smije se Boško tin prvin dječačkin utiscima kad su tek uselili.
– Majdan je u mome ditinjstvu ka šta san već priča ima puno toga, ima je tako i svoju ambulantu. U njoj je radija doktor Matas i medicinska sestra Sonja, a te se ambulante, nažalost, dobro sićan. Zašto, nažalost, sad ću van ispričat.
Bilo je proliće i mi smo ka dica pravili štrcalice. Ako je komu mater radila u doktora oni su imali one prave šprice. Napuniš jih vodon, pa jedan drugog štrcaš, a mi šta nismo imali uzimali bi trstiku, ona na sebi ima one prekide, ka rezove. Ubereš trstiku, probiješ rupu, navučeš unutra komad krpe i štrcaš – pojašnjava nan Boško princip izrade tih dičjih »igračaka iz prirode«.
– Ima san desetak godina tada. Iša san tako trstiku priko kolina slomit da izradin štrcalicu, ali je ona pukla, rastvorila se, prisikla me i meni je šiknila krv. Rastrčali se odma svi po Majdanu, odvelo me kod doktora Matasa na šivanje. Svi se nabili na prozor gledat kako mi to šivaju. A mene boli, a ne smin plakat, da me oni šta gledaju priko ponistre ne vide… Posli san bija cili sritan, bila je to desna ruka, nisan mora pisat u školi. Iman još taj ožiljak – pokazuje nan Boško rez, pa se prisjeća još jedne slične nezgode iz škole na Bilankuši.
– Kad smo išli u prvi razred reklo bi nam da ponesemo čašice u školu, pa nan je dililo mliko. Neki su nosili one čaše na rasklapanje, ono šta liči na paštetu, od krugova koji se rastvaraju pa ulaze jedan u drugi. Čeka se tako red, a ja san u ruci ima staklenu čašu, neko me gurnija i ja san pa’ na tu staklenu. Do škole je bila u ono vrime i ambulanta, ali mi tu nisu mogli sredit ranu, pa su me poslali put Splita.
Sićan se da su zvali u centralu tvornice da dođe po mene auto da me vodu u likara u grad.
I tako je po mene poslalo službena kola, i to mercedes od direktora. Ukrcali mater u Majdanu i onda su došli po mene prid školu. Čak me do auta direktor škole Šantić nosija u naručju.
I tako smo došli u staru bolnicu, ono tamo blizu Grgura Ninskog. Kad smo ušli i kad san vidija onu iglu, uzeja ja japanke i biž u prvu ulicu.
– Uvatite ga, uvatite ga – vikala je mater za mnon i tako me uvatilo kod Pošte… – prisića se Boško ditinjstva.
Puno je fotografija koji bude uspomene, pogotovo lipe, šta onih vezanih za tvornicu i vatrogastvo, šta onih iz ditinjstva.
Na jednoj je i mali Boško koji je na pozadini napisa: »Za uspomenu na dugo sjećanje poklanjam svome baki i djedu!«
– Dida Ante, nadimkon Vučko, bija je komad čovika, ali mislin da se isto plašija babe iako je bila mala, sitna – smije se Boško, pa nastavlja priču.
Baba se zvala Antula, rodon Perko iz Mravinaca, a mater joj je bila Milišić, iz Svetoga Kaja.
To su s ćaćine strane, a s materine strane su mi Gabrići i Perići iz Sitnoga.
Kad bi se did Vučko vraća iz Splita, pješice, naravno, a kako drugačije, znalo bi ga na povratku u Klisu pitat: »Di si bija? Šta ima u Splitu?« A, on bi jin odgovorija: »Neću ti reć, odaj ka i ja!«
Ili ako bi on nekog ko’ je doša iz Splita pita:
»Jesi bija na peškariji?«
»Nisan.«
»Jesi bija na pazaru?«
»Nisan.«
»Đavla si ti bija u Splitu!« – odgovorija bi mu na kraju dida, jer ako nisi bija na ta dva mista ka da i nisi bija u Splitu – prepričava Boško i kad smo došli opet do fotografija vatrogasaca i fabrike, sitija se i jednog lipog putovanja, čija je priprema bila više nego zanimljiva.

Slovenac Gregorec i njegovi tesari, 1908. kad se gradila tvornica

– Otiša san do ondašnjeg direktora tvornice i reka mu kako u staron tvornici ima dosta starog željeza, pa san ga pita možemo li ga pokupit.
Čim smo dobili njegovo odobrenje, mi se organizirali, popodne za radnog vrimena, bilo nas je 20-30, šta odraslih, šta omladinaca, pomagale su i žene, i kuvale nan kavu… Skupljali smo to željezo i donosili kod vatrogasnog spremišta. Napravili smo desetak takvih akcija. U Transportu su nan dali kamion i onda smo u poduzeću za trgovinu sekundarnih sirovina to zaminili za novce.
Kad smo skupili dovoljno otišli smo na Rivu di je bija turistički biro.
»Recite vi nama imate li u Poreču hotel A kategorije, za 40-ak osoba i da ima bazen?«
Bilo je proliće, pa još nije još bila puna sezona, tako da je 45 osoba iz naše vatrogasne ekipe otišlo cili tjedan na odmor.
Reka san jin prije da ponesu pasoše. Ko je ponija iša je iz Poreča i u Trst, iznajmili smo tri auta, a ko nije, iša je u Postojnu.
Takva su to ljudi moji vrimena bila…

POVRATAK STAROME SOLINU – NASELJE NA IZVORU (2) »Jojo je slomija nogu!«

16 veljače 2021
urednik
Nema komentara
Kategorije: Vremeplov
SOLINSKA KRONIKA 318, 15. veljače 2021.

Piše: Marija GRUBIŠIĆ

Na onom dijelu di je sad igralište na Meterizama, tu je bila dizalica i slijepi kolosijek od pruge. Vlak je dolazija iz Siverića i dovozija ugalj koji se tu onda krca i iša u Majdan, jer nije bilo onda kamionskog prijevoza

Ovako je izgledala feratina od Majdana do Vranjica

Iako su iz sjedišta »Cemexa« najavili zatvaranje svoje tvornice »10. kolovoz« nakon više od stoljeća rada, Majdan će se još dugo vezat za cimentare, budući da su generacije u njoj radile, a neki i živili u kućama i zgradama pored same tvornice.
– Bila je onda proizvodnja u punon jeku pa se tako kolona kamiona koji su čekali za red na ukrcaj znala protezat od ulaza sve tamo do osmoljetke na Bilankuši, šta bi značilo jedno dva kilometra – prisjeća se Boško Pleština koji je svoje najlipše godine ditinjstva proveja u Majdanu, a cili život u tvornici i radija.
Ima zato puno tih priča iz tvornice.
– Za vrime jednog remonta u Majdanu dotrča jedan od radnika do Joviše, šefa radione i kaže mu: »Jojo je slomija nogu!«
– Kako, koju nogu? Šta? – uvatija se Joviša za glavu znajući da taj radnik radi nešto oko reduktora na jednom stroju.
– Ajme, pa jel’ se može zavarit? – pita ga Joviša.
– Ma, kako koju, pa svoju! – odgovara mu radnik videći kako je Joviša mislija da se radi o nekom dijelu stroja.
– Aaa, svoju, ma nema veze, glavno da nije od motora – odgovorija mu je Joviša.
Na fotografijama koje Boško Pleština pažljivo čuva puno je onih iz tvorničkoga, ali i vatrogasnoga života. Vidi se lipo uređena staza kod novoga ulaza u tvornicu i posađena stabla, ka i uređenje spremišta vatrogasnoga voda za 50 godina postojanja DVD-a Dalmacijacement godine 1974.
Na jednoj se vidi i feratina koja je iz Majdana vozila cimenat u Vranjic, a s Meteriza ugalj iz Siverića za vertikalne peći u Majdan.
– Na onom dijelu di je sad igralište na Meterizama, tu je bila dizalica i slijepi kolosijek od pruge. Vlak je dolazija iz Siverića i dovozija ugalj koji se tu onda krca i iša u Majdan, jer nije bilo onda kamionskog prijevoza.
Cimenat se prije pakova u drvene bačve, pa su tako bile i bačvarije, u Majdanu, u Svetome Kaji i Juri. Pakova se prvo u bačve, iza toga u jutene vriće, onda u papirnate – govori nam Boško, pa nam prepričava kako su zapravo u Majdanu osnovani vatrogasci čiji je i on dugogodišnji član.
– U Majdanu je 1924. izbija požar u tvornici, izgorila je ta bačvarija di su se pravile bačve za cimenat.
U ona vrimena kad bi slabo iša cimenat, tvornice su znale namjerno izazvat požar, jer su bile osigurane, pa bi dobile lovu, dok su s druge strane ljudi, odnosno nadničari, živili od tvornice i to jin nije bilo u interesu.
Dvi ipo ure je tribalo da vatrogasci iz Splita dođu u Majdan, pa su se nakon toga događaja ljudi organizirali, nabavili nešto opreme i tako osnovali prvo vatrogasno društvo u sklopu tvornice. I tako su vatrogasci postali sastavni dio života u Majdanu.

Uređenje vatrogasnog spremišta za 50 godina postojanja DVD-a Dalmacijacementa godine 1974.

U vatrogascima san od svoje 11. godine, više od pola stoljeća. U moje vrime, kad san bija zapovjednik, ima san šest kategorija vatrogasaca, od pionira, omladinaca do seniora, znači muške i ženske ekipe, a kasnije smo imali i veterane.
– Imali smo i puno uspjeha na natjecanjima. Najbolji period mi je bija negdi od 1980. pa do 1992. ali se tada sve to počelo pomalo raspadat…
Nema više toga kako je nekoć bilo. Sad su vatrogasna društva više na profesionalnoj osnovi. U moje vrime je u DC-u bija samo jedan profesionalac, i to po službenoj dužnosti zapovjednik, koji je sidija u istoj kancelariji sa referentima zaštite na radu i civilne zaštite.
Radija san ka mehaničar u kavi, ali ako u slučaju požara odeš na požarište, dobiješ potvrdu, i ako si umoran da nemoš radit pišu ti se ure ka da si radija – prisjeća se Boško tih dana kad su uz darovatelje krvi vatrogasci bili sastavni dio tvornica.
Ima Boško još puno vatrogasnih uspomena, pa nan pokazuje kako su imali i razne vježbe, ka šta je i ova na Osnovnoj školi »Barišić Kajo Rudin«, današnja »Don Lovre Katića«.
– Tad smo zapalili dimnu bombu pa se penjali i gasili… – vrti Boško slike i dodaje kako se svake godine na Solinovu igralištu održavalo međuvodno natjecanje između sve četri tvornice…

Žene radnice

I žene su bile prave radnice u tvornici priča nam Boško.
– Jedna je tako nosila vriću cimenta na glavi i još po jednu ispod svake ruke, i to do najvišeg dijela stare tvornice, na Fornažu, tako smo taj dio zvali. Svaka joj čast – govori Boško.

Udri bulina

Jedanput smo išli u Kragujevac uvježbavat njihove ekipe iz Crvene zastave, pa smo tako na nekom proplanku na Šumaricama zaigrali na balote, kad eto ti policije!
Da su neki ljudi prijavili da je tamo neka vika, svađa, da se nešto događa… A mi samo igrali na balote. Biće smo vikali: »Udri bulina!« i slično – smije se Boško dogodovštinama sa svojim ekipama od mladih do veterana.

POVRATAK STAROME SOLINU – NASELJE NA IZVORU – Majdanski grad

22 siječnja 2021
urednik
Nema komentara
Kategorije: Vremeplov
SOLINSKA KRONIKA 317, siječanj 2021.
Piše: Marija GRUBIŠIĆ
Snimio: Jakov TEKLIĆ

To je bija u ono vrime centar svita! Rečenica je koju ćete ćut od brojnih Majdančana, posebno njegovih vršnjaka, jer u Majdanu je u ono vrime bilo više sadržaja nego danas, bilo je kino, društveni dom, čitaonica, ambulanta, škola, dramska sekcija, aktivnosti koje su uključivale izviđače, strijelce, stolnotenisače…

Boškova vatrogasna ekipa iz Majdana

U škatuli, ili bolje reć škatulama Boško Pleština čuva stare fotografije, obiteljske, ali je puno tih slika vezano i za rad u tvornicama cementa. A i to je nekoć, mogli bismo reć, bila jedna velika, cementaška obitelj.
Uz tvornicu se živilo, uz nju su se othranile brojne generacije, pa tako i Boško može nabrojit više od 240 godina staža cile svoje obitelji u Dalmacijacementu.
– Radila su mi u cementarama oba dida, ćaća, mater, žena, brat, sestra i ja – nabraja nan Boško koji je radni vijek proveja ka mehaničar u kavi tvornice »10.kolovoza«, a bija je u njoj dugo godina i dobrovoljni vatrogasac. Jer Majdan se u ono vrime moga podičit brojnim vatrogascima.
– Najmanje je dvoje iz familije uvik bilo uključeno u rad vatrogasnoga društva, a svaka je cementara u ono vrime imala svoje vatrogasce, i Majdan, i Vranjic, i Sveti Kajo i Sućurac, priča nam Boško koji je u vatrogascima počeja ka momčić, od 1968. nekih 11 godina je ima, a kasnije je i on bija učitelj brojnoj vatrogasnoj mladosti. Obašli su cilu bivšu državu po natjecanjima i bili su uspješni, a uglavnom je bilo riječi o ekipi koja je i živila u Majdanu. Ka i Boško. Od svoje šeste godine.
Boško se, priča nan dalje, rodija u Raketama, poviše tvornice u Majdanu, a onda su 1962. prišli stat doli kod same tvornice »10.kolovoza«, pokraj nekadašnjega kina. Vežu ga za Majdan tako godine ditinjstva, mladosti, ali i radnoga staža koji je uslijedija.

Vatrogasci i pokazna vježba isprid »10.kolovoza«

U Majdanu su stali do 1974. dok nisu prišli stat u Solin, Nove zgrade, ispod policije.
Majdan je uvik osta u srcu, jer su tamo provedene najlipše godine mladosti.
To je bija u ono vrime centar svita!
Rečenica je koju ćete ćut od brojnih Majdančana, posebno njegovih vršnjaka, jer u Majdanu je u ono vrime bilo više sadržaja nego danas, bilo je kino, društveni dom, čitaonica, ambulanta, škola, dramska sekcija, aktivnosti koje su uključivale izviđače, strelce, stolnotenisače…
– »Na krugu«, betonskon platou isprid kina nan je bilo igralište. Danas su sve te zgrade skoro u ruševnon stanju. Tu bi se liti održava i ples. Kad bi završila kino predstava svira je tu sa svojon ekipon brico Jugoslav Matković na harmonici, dok bi se u zimska doba sve to pribacilo unutra u dvoranu, u Mramornoj sali kako su je nazivali.
Projekcije su bile sridon, suboton i nediljon, a bilo je toliko dobrih filmova da je više svita bilo vanka nego šta jih je moglo stat u samom kinu.
– Neću nikad zaboravit kad smo gledali film »Majko, slušaj moju pjesmu« i kad je mali Hoselito piva to su sve stare žene u kinu plakale, a meni je ka ditetu bilo čudno šta jin je, ali tako je to bilo, takva su bila vrimena. Popularna je bila i Sara Montiel u mjuziklu »Prodavačica ljubičica« – govori Pleština pa se prisjeća kako bi na tom »krugu« i radnici u vrime od marende znali bacit na balun, onako, u radničkin cokulama. Od 9 do 9.30 igra bi se tako mali balun, a igrača nije falilo jer je bilo puno njih šta je igralo u »Solina«, »Omladinca«, »Sloge«, »Uskoka«, »Jadrana«…
Kako su na ovom prostoru bile prisutne čak četiri radničke organizacije, uz »10.kolovoz«, »Održavanje«, »Transport« i »Voljak«, tako je znalo bit više gledatelja nego na Hajduka,
Sve je to tako trajalo dok se u jednon danu nisu slomile dvi ruke. Sekretar je zabranija da se tu više igra – priča nan Boško.
O popularnom »krugu« di je malim Majdančanima bilo glavno igralište ima naš sugovornik još puno priča, za nas, a sigurno i za svojih četvero unučadi, a to su: Lana, Roko, Nika i Petra.

Vespe isprid ulaza u tvornicu

Vespe isprid tvornice
– U Majdanu je u to vrime bilo krcato motorâ, a krajen 50-ih, početkon 60-ih, bilo je sve više i vespi. Kad se igrač Hajduka, Bernard Bajdo Vukas, vratija iz Bologne 1959. i donija prvu vespu u Split, tako su i ovde postale popularne, šta se vidi i na ovoj fotografiji isprid ulaza u tvornicu – pokazuje nan Boško fotografiju koju čuva u albumu.

Novi broj Solinske Kronike

posljednji broj solinske kronike

Pratite nas

   Facebook
   RSS
   Newsletter

Zvonimir Solin Newsletter

Najvažnije vijesti u vašem email sandučiću