Zelena stranica

SOLINSKA KRONIKA 345, 15. svibnja 2023.

Piše: dr. sc. Olivera CRMARIĆ

Ljekovita kadulja pripada skupini balkansko-apeninskih endemičnih vrsta. Opisao ju je prvi puta Linné još 1753. Višegodišnji je drvenasti polugrm do 60 cm visine, te spada u naše autohtone biljke jer raste u Hrvatskom primorju i Dalmaciji te u ostalom obalnom području istočnoga dijela Jadranskog mora: mediteranskomu dijelu Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Albanije te dijelu Slovenije. U različitim područjima Hrvatske je drugačije nazivaju: žalfija, kuš, pelin, salima, slavulja, krastatica, pelin pitomi, šalvija, žalvija

»Cur moriatur homo, sui Salvia crescit in horto? Contra vim non est medicamen ih hortis!« (Zašto bi umro čovjek u čijem vrtu raste kadulja, ako ne zato što protiv smrti u vrtu nema lijeka!) – izreka je nastala u Salernu, a koja govori mnogo o ljekovitosti kadulje. Prema Paracelzusu, sv. Ivan Krstitelj je kratko prije svoje smrti posvetio kadulju skupa s Gospinom travom pa su tako ljudima zauvijek prenesena njihova nepromjenjiva svojstva.
Njezino ime »Salvia« proizlazi iz latinske riječi »salus« koja znači »zdravlje i spas«, a predstavlja biljku koju su stari Rimljani smatrali čudesnom jer su je koristili kao lijek za mnoge bolesti.
Rod »Salvia« je kozmopolitski rod koji obuhvaća oko 1000 vrsta, unutar porodice »Lamiaceae«, s tri glavne grane rasprostranjenosti: središnja i južna Amerika (oko 500 vrsta), središnja Azija i Mediteran (oko 250 vrsta) i istočna Azija (oko 90 vrsta) prema Walker i sur. 2004. Među njima je najpoznatija ljekovita kadulja (S. officinalis L.), koja ima širok raspon bioloških i farmakoloških djelovanja. Ljekovita kadulja pripada skupini balkansko-apeninskih endemičnih vrsta. Opisao ju je prvi puta Linné još 1753. Višegodišnji je drvenasti polugrm do 60 cm visine, te spada u naše autohtone biljke jer raste u Hrvatskom primorju i Dalmaciji te u ostalom obalnom području istočnoga dijela Jadranskog mora: mediteranskomu dijelu Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Albanije te dijelu Slovenije. U različitim područjima Hrvatske je drugačije nazivaju: žalfija, kuš, pelin, salima, slavulja, krastatica, pelin pitomi, šalvija, žalvija.

Snažna biljka koja krije bogatstvo

Ljekovitu kadulju karakterizira drvenasta stabljika s uspravnim ili polegnutim granama prekrivenim dlačicama. Korijen je snažan te može prodrijeti duboko u kamenjar. Listovi su jednostavni, naborane površine, duguljasti, zeleno-sive boje i prekriveni gustim dlačicama. Cvjetovi su ljubičasto plave-boje, sastavljeni u »klas« od 5 do 10 cvjetova. Plod, tj. sjeme je okruglasti oraščić tamnosmeđe boje. Vrijeme cvatnje ovisi o klimatskim uvjetima staništa, stoga na nekim područjima cvjeta već od ožujka dok na većim visinama može cvasti do srpnja. Osjetljiva je na mraz i previše vlage, pa je kontinentalci moraju sijati i njegovati. Ima snažno korijenje, drvenastu stabljiku i traje šest do sedam godina. Biljka ima snažan aromatičan miris, koji se sušenjem ne gubi. Raste na osunčanom, toplom mjestu, zaštićenom od vjetra. Listovi se beru prije cvatnje u travnju i iza cvatnje u lipnju, a cvijet u svibnju i lipnju. List je daleko ljekoviti od cvijeta i najčešće se koristi sušen. Cvijet i listove sušimo na toplom i zračnom mjestu. Njezini dugi ovalni listovi javljaju se u cijeloj paleti zelene boje, ovisno o vrsti. Od njih se pripremaju čajevi, ulje, oblozi, sirupi te je odlična za aromatiziranje mnogih jela. Poznato je da ima antibakterijsko i antivirusno djelovanje, pa je idealan saveznik u borbi protiv prehlade i gripe, ali također za ublažavanje simptoma gastritisa i drugih želučanih tegoba. S obzirom na njeno snažno antiseptičko djelovanje, čaj pripremljen od kadulje pomaže pri krvarenju ili upali desni te osvježava dah.
Kadulja je pčelama omiljena ispaša, a kaduljin med se ubraja među najcjenjenije vrste medova u svijetu.
Biljka sadrži eterično ulje, salviol, tion, pinen, tanin, gorke tvari, bjelančevinu, škrob, gumu, ljepljive pobliže neistražene tvari, zatim kalcijev oksalat, soli fosforne kiseline, kalijeve i kalcijeve soli, oko 2,5% eteričnog mirisnog ulja u kojem ima cineola, zatim borneol, bornilacetat… Po okusu je ljuta i pomalo gorka zbog tanina i gorkih tvari, koje su također ljekovite, kao što su kalij, kalcij, natrij. Lišće kadulje djeluje adstringentno, antibakterijski, fungicidno, antivirusno, pospješuje želučanu sekreciju i smanjuje znojenje. Liječi i sve upale crijeva, želuca, jetre, žuči i mokraćnih putova. Također, čaj od kadulje izvrsno djeluje na bolesnu jetru, otklanja nadimanje i sve druge tegobe povezane s oštećenom jetrom.
Idealna je biljka za regulaciju znojenja kao kod žena u menopauzi tako i protiv znojenja mladih u pubertetu i adolescenciji. Kako sprečava razvoj virusa, primjenjuje se i u mastima protiv herpesa.
Djeluje adstrigentno, pa se primjenjuje za zaustavljanje krvarenja i pospješuju brže zacjeljivanje rana, ali i za njihovu dezinfekciju. Pripravci od kadulje smanjuju oticanje te pomažu kod nadražene kože, ekcema, lišaja, akna, upale kože, psorijaze, gnojnih upala kože, čireva i gljivica. Kod uboda insekata na mjesto uboda stavljamo smrvljeno kaduljino lišče. Mast ili ulje od kadulje blagotvorno djeluje na kožna oboljenja.
Poznato je da djeluje kao blagi afrodizijak, pomaže kod depresije, neuroze, slabog rada želuca i slabog apetita. Smiruje živce i opušta mišiće Njezin latinski naziv salvia koji znači »spasiti« dovoljno govori o njezinoj ljekovitosti, jer kadulja osim što smiruje živce i opušta mišiće, poboljšava i pamćenje.
Korisna je i kod poremećaja menstrualnoga ciklusa. Eterično ulje kadulje je pravo žensko ulje zbog djelovanja sličnoga estrogenu, pa se najčešće koristi kod bolesti i stanja vezanih uz reproduktivni sustav žena.
Kadulja je jedna od najljekovitijih biljaka, a u narodnoj medicini poznata je i kao jedna od onih koja se najdulje koristi, već četiri tisuće godina!
U vrijeme virusnih i bakterijskih prehlada najbolje ju je koristiti kao čaj ili za grgljanje jer ima antibakterijsko, antivirusno i antigljivično djelovanje.
Poboljšava probavu, odlično se slaže s mesnim jelima, ali ujedno djeluje i na cirkulaciju te pomaže kod mršavljenja, reumatičnih oboljenja te artitisa, a pranje kose u jakom čaju od kadulje može prekriti sijede vlasi.

Oprez pri korištenju

Međutim, unatoč popularnosti i širokoj primjeni važno je upozoriti da je potreban oprez pri njezinu korištenju zbog visokog sadržaja ketona tujona koji u visokoj dozi može biti potencijalno neurotoksičan i hepatotoksičan. Kadulju ne valja prečesto ni predugo konzumirati jer u dugoročnim dozama djeluje negativno na jetru, a kod prekoračenih doza može izazvati i smrt. Glavni problem je tujon, sastojak eteričnog ulja kadulje, kojega u biljki i cvijetu može biti i do 60 %. Upravo joj tujon daje snažan i opojan miris te čini da kadulja djeluje antiseptički, no tujon može biti napasan za središnji živčani sustav i imati loše posljedice za zdravlje. Da biste izbjegli moguće posljedice, ako pripremate uvarak, tonik ili mješavinu za unutarnju primjenu, uvijek kuhajte kadulju najmanje 3 do 5 minuta, što će ublažiti razinu tujona, dok za vanjsku primjenu treba samo preliti kipućom vodom.
Poznavajući sve blagodati kadulje ljudi su kroz stoljeća naučili koristiti je te postoje brojni recepti kako je i zašto koristiti. Pogotovu nama ovdje gdje raste samonikla, uz potrebno poštovanje prema prirodi da se ne unište njena staništa.

Nebrojene mogućnosti za pripravu

Čaj od kadulje osim zbog svoje ljekovitosti odličan je osvježavajući napitak u ljetnim mjesecima, ohlađen uz dodatak meda i soka od limuna, imajući u vidu da djeluje na smanjivanje znojenja, čini se kao odličan izbor. Kod pripreme čaja savjet je svaki put kadulju prokuhati 3 do 5 minuta jer će ishlapiti eterično ulje kadulje i smanjiti se količina tujona. Naravno ne zaboravimo da je zimi ovaj čaj idealan u borbi protiv kašlja, bronhitisa i astme.
Svibanj je mjesec kada sve cvate pa su ljudi od davnina počeli iskorištavati određene biljke tj. njihove cvjetove, kao bazga, kadulja, menta ili njihove listove kao menta, kadulja, bosiljak, matičnjak za izradu osvježavajućih sirupa.
Sirup od kadulje se može pripremiti od cvjetova kadulje, koji je blažeg okusa od onoga od lista te ima prekrasnu ružičastu boju, te od listova kadulje koji ima intenzivniji oblik i žutu boju.
Za sirup od cvjetova kadulje potrebno je: 300 g cvjetova kadulje, 50 g limunske kiseline, 3 l vode i 2,5 kg šećera. Priprema se tako da se odvoje cvjetovi sami bez njihove čašice, te se izvažu. Prokuhaju se najprije šećer, voda i limunska kiselina, dodaju se cvjetići kadulje te ostavi poklopljeno najmanje 24 sata. Nakon toga sve se dobro procijedi, ponovno zakuha te vrući sirup ulije u prethodno sterilne boce i dobro zatvori.
Za sirup od listova kadulje potrebno je 30 dkg listova kadulje, 2 kg šećera (najbolje smeđeg), 2 l vode i 5 dkg limunske kiseline. Listovi moraju biti zdravi, bez grančica i cvjetova. U dublji lonac se poredaju redovi listova kadulje koji se posipaju limunskom kiselinom, dok se ne potroše sve sastojke. U drugoj posudi rastopi se šećer s vodom i polako kuha oko 20 minuta te se prelije preko listova kadulje i poklopi da miruje 24 sata. Drugi dan tekućinu treba procijediti i preliti u prethodno sterilizirane boce. Čuvati na što hladnijem i tamnom mjestu. Koristi se kao sirup za razrjeđivanje ili sirup za kašalj kojega se konzumira nerazrijeđenog, po potrebi.
Kadulja u vinu je pripravak koji služi za čišćenje krvi, jačanje živaca i zaustavljanje drhtanje ruku. Priprema se tako da se prokuha lišće u mješavini pola vode pola crnog vina, nekoliko minuta, ohlađeno se procijedi i pije po dvije žlice ujutro i navečer ne dulje od mjesec dana, za koje vrijeme se treba osjetiti poboljšanje.
Uvarak od kadulje je dobar kao prirodni tonik za lice ili za čišćenje lica ili rana. Priprema se tako da se u pola litre kipuće vode doda 3 velike žlice kaduljinog lišća, poklopi se i ostavi preko noći. Ujutro se procijedi, spremi u čistu bočicu te koristi za umivanje lica kod akni ili ekcema, a također može služiti za čišćenje rana ili čireva.
Kadulja pomaže ženama za reguliranje hormona, a čaj se priprema od prstohvata suhih listova koji se preliju čašom kipuće vode te ostave oko pola sata. Ohlađeni i procijeđeni čaj pije se 21 dan, između menstruacija, kako bi pomogao regulaciju hormona. Osobito je dobro rješenje za vrijeme puberteta jer učinkovito regulira hormone.
Kod bolova u želucu uzima se 10 grama cvjetne grane kadulje koji se preliju s litrom kipuće vode. Pije se ohlađeno i procijeđeno po šalicu prije jela.
Kadulja pomaže i kod anemije i za jačanje bolesnika nakon operacije ili težih bolesti, za što se priprema vino tako da treba žličicu kadulje prokuhati u šalici dobroga crnog vina, procijediti i piti tijekom 7 dana, pa se napravi pauza tjedan i po potrebi se opet može piti tjedan ako treba.
Od kadulje se mogu pripremati masti i balzami za probleme s kožom. Uzme se pregršt svježe ili suhe biljke, stavi se u 250 grama vruće domaće masti, a može zamjena biti i kokosovo ulje, kuha se 10 minuta na laganoj vatri, ostavi se preko noći, ujutro pogrije, procijedi i spremi u kutijice, te koristi za liječenje problema s kožom.
Kadulja pomaže i protiv stresa i nervoze pa se za oporavak preporuča uzimanje usitnjene suhe ili svježe kadulje kao lijeka. Uzima se na način da se doslovno žvače i proguta žlica kadulje na dan, poslije jela, a djelovanje se osjeti već nakon dva sata. Ne smije se uzimati dulje od 7 dana.
Naravno poznato je da je kadulja odličan izbor protiv gripe i jake prehlade kada najviše pomaže pijenje 2 šalice toplog kaduljinog čaja na dan. Također, može se u litru slatkog dalmatinskog prošeka namočiti 80 g kaduljinog lišća 8 do 10 dana uz povremeno protresanje. Pije se pola čašice ujutro i navečer.
Za jačanje desni uzimaju se svježi listovi kadulje kojima se protrljaju desni, za njihovo jačanje i sprečavanje krvarenja. Može se za ispiranje usta koristiti i čaj od 3 velike žlice kadulje koje ste poparili s pola litre kipuće vode. Ostavite preko noći, procijedite i koristite kao vodicu za ispiranje.
Kod upaljenog grla se karameliziraju 2 žlice šećera, preliju se s 2 dl mlijeka te se doda 2 do 3 grančice kaduljinog lista. Ostavi se da odstoji nekoliko minuta, procijedi i pije dok je još vruće. Pije se 2 puta dnevno ujutro i prije spavanja.
Od zgnječenih svježih listova kadulje stavljenih na čistu lanenu krpu ili sterilnu gazu rade se oblozi protiv gnojnih čireva. Treba ostaviti preko noći, te mijenjati barem jednom dnevno dok se rana ne očisti.
Tinktura od kadulje se priprema tako da se na decilitar 70% etilnog alkohola stavi 20 grama usitnjenog kaduljinog lista. Ostavi se na toplom mjesec dana, prelije u bočice, a uzima se 10 do 15 kapi tinkture uz dodatak malo vode, soka ili čaja tri puta dnevno. Zabranjeno je za trudnice i djecu.
Za dobivanje macerata od kadulje namaču se 4 žlice kadulje u 4 dcl maslinova ili suncokretova hladnoprešanog ulja, ulja kukuruznih klica, bademovog ili slično. Ostavi se da stoji 2 do 3 sedmice na suncu, procijedi se pa pretoči u bočicu. Koristi za masažu, ili izradu balzama.

Eterično ulje

Eterično ulje kadulje je iznimno cijenjeno jer ima više od 80 poznatih sastojaka od kojih su dominantni tujoni i kamfor. Sastav eteričnog ulja kadulje ovisi o brojnim čimbenicima kao što su: podrijetlo biljke, starost, dio biljke koji se prerađuje (cvijet, list ili stabljika), klimatski uvjeti staništa i drugi. Osim protuupalnog djelovanja ovo ulje djeluje i fungicidno, baktericidno, estrogeno te antioksidativno. Lišće kadulje je poznato po antioksidativnoj moći baziranoj na fenolnoj strukturi. Glavni antioksidansi su ružmarinska kiselina, karnasolna kiselina, karnasol, kofeinska kiselina, rosmanol, rosmadial, genkvanin i cirsimaritin. Zbog navedenih djelovanja koristi se i u prehrambenoj industriji, posebno mesnoj. Dalmatinska kadulja i njeno eterično ulje vrlo su cijenjeni na svjetskom tržištu, a njihova vrijednost uglavnom se temelji na visokom sadržaju tujona u eteričnom ulju lista. Prema svjetskim standardima, eterično ulje kadulje s udjelom tujona od 41,6 do 61,2 posto svrstava se u visokokvalitetna ulje, dok se ulje s 22,0 do 39,7 posto tujona svrstava u niskokvalitetna ulja.
Sve do otkrića antibiotika vrste kadulje redovito su se dodavale u čajne mješavine za pacijente s tuberkulozom i kroničnim bronhitisom ili su se davale kao sedativno sredstvo. Isto tako, koristile su se i kao sastojak mješavina za tretiranje pretilosti i celulita. Smatra se da kadulja potiče cirkulaciju, što upućuje na njezino korištenje kod proširenih vena. Korištena je i kod bolova u mišićima, migrene i dekubitusa ili drugih rana koje teško zarastaju.

PADALINE
U mjesecu travnju 2023. u Solinu na području Gornje Rupotine palo je 115 litara kiše po četvornom metru.

SOLINSKA KRONIKA 343, 15. ožujka 2023.

Piše: dr. sc. Olivera CRMARIĆ

Upotreba hrena je u prehrani kao začin, a u fitoterapiji se koristi kod urinarnih i plućnih infekcija, mokraćnih kamenaca i površinski kod upale zglobova i tkiva. Hren ima ljut miris i okus, a za pripremu jela koristi se uglavnom njegov korijen koji se uobičajeno reže na kolutiće ili riba na sitno. Korijen se ne bi trebao kuhati jer kuhanjem se gubi eterično ulje koje on sadrži. Svježi korijen hrena sadrži više od 100 mg vitamina C, a mladi listovi čak 300 – 400 mg

Hren je trajnica iz porodice krstašica. Karakterizira je mesnat, debeo i snažan korijen iz kojega raste uspravna stabljika. Tijekom rasta na stabljici se pojavljuju tri vrste listova: iz baze korijena rastu duguljasti, oko 60 cm dugi listovi, nazubljena i kovrčava ruba, na donjem dijelu stabljike su perasto podijeljeni listovi s kraćim peteljkama, dok listovi na gornjem dijelu su nazubljeni, kopljasti i suženim dijelom srasli uz stabljiku. Na vrhu stabljike i na njezinim granama nastaju tijekom svibnja sitni bijeli cvjetovi koji su skupljeni u grozdaste cvatove. Lako se razmnožava vegetativno komadićima korijena. Hren raste u prirodi i u vrtovima, a u većim se količinama uzgaja na poljima. Na istoj površini se može saditi tek nakon tri godine.
Korijenove reznice koje se koriste za razmnožavanje vade se i pripremaju tijekom listopada ili u rano proljeće. Korijenje se reže na komade duljine oko 20 cm i debljine 1 cm, na kojima će se korijen razviti iz donjih spavajućih pupova na reznici, dok će iz vršnih pupova narasti lišće. Ako se uklone spavajući pupovi sa srednjeg dijela reznice, u konačnici će se dobiti jači i deblji korijen hrena. Poželjno je posaditi hren na tlu koje je moguće obraditi u jesen ili rano proljeće do 50 cm dubine. Hren se može saditi u jesen ili u proljeće do sredine travnja. Reznice hrena postavljaju se u zemlju tako da im vrh bude oko 5 cm iznad zemlje. Između biljaka bi se trebalo nalaziti barem 50 cm razmaka, a između redova oko 80 cm.
Upotreba hrena je u prehrani kao začin, a u fitoterapiji se koristi kod urinarnih i plućnih infekcija, mokraćnih kamenaca i površinski kod upale zglobova i tkiva.

Hren ima ljut miris i okus, a za pripremu jela koristi se uglavnom njegov korijen koji se uobičajeno reže na kolutiće ili riba na sitno. Korijen se ne bi trebao kuhati jer kuhanjem se gubi eterično ulje koje on sadrži. Svježi korijen hrena sadrži više od 100 mg vitamina C, a mladi listovi čak 300 – 400 mg. Da bi korijen imao svjež i osobito ljut okus, potrebno ga je ostaviti da odstoji u vodi 24 sata. Nakon toga ga možete naribati u juhu, vrhnje ili u jelo po želji. Danas se hren na tržištu može pronaći i u obliku različitih pripravaka. Glavne tvari u 100 g hrena su: 33,3 g dijetalna vlakna, 11,29 g ugljikohidrata, 56 mg kalcija, 314 mg natrija, 246 mg kalija, 27 mg magnezija i 31 mg fosfora.

Upotreba hrena kao hrane ili u ljekovite svrhe proširila se s istočnih mediteranskih područja prema sjeveru i zapadu. Kao začin je bio popularan u staroj Europi gdje je njegov intenzivan okus prikrivao okus eventualno pokvarenoga mesa, jer nije bilo hladnjaka. I danas se u istočnoj Europi cijeli korijen, mljeveni korijen ili komadi korijena koriste za aromatiziranje ili za fermentaciju. Listovi se također mogu rezati i koriste se za zimnicu. Hren su europski Židovi koristili kao simboličnu hranu u obrednom obroku kao gorko bilje u slavljenju blagdana Pashe.

Englezi dodaju hren govedini, a u proljeće se njegovo nježno lišće koristi u prehrani pomiješano s drugim divljim biljem. Korijenje i lišće hrena se koristi kao konzervans: korijen se koristi kao začin, s kiselim krastavcima, mljeven uz kuhana jaja, u juhama ili mesnim jelima, najbolji kao prilog s kuhanim mesom. Biljka se preporuča svježe mljevena za probavu uz teže obroke. Listovi se mogu stavljati ispod kruha prilikom pečenja, što daje posebnu aromu kruhu. Od prokuhanih listova hrena se mogu raditi i sarmice koje su jako ukusne i imaju posebni okus. Stari su Grci hren koristili i kao afrodizijak, ali i za ublažavanje bolova u leđima.

Ljekovita svojstva hrena su jačanje prirodnoga imuniteta, pomoć kod reume te poboljšavanje probave, rada srca i cirkulaciju, a koristan je osobito u zimskim mjesecima jer štiti od prehlade i čisti dišne puteve. Smatra se kako list hrena prislonjen na bolno mjesto može odagnati glavobolju, dok korijen hrena nariban i nanesen na obloge može pomoći kod inficiranih rana, ozeblina, ukočenih mišića, išijasa i reumatičnih zglobova. Međutim, ne treba pretjerivati s količinom i duljinom korištenja jer može doći do nastanka plikova na koži.

Hren može smanjiti funkciju štitne žlijezde stoga ga treba izbjegavati kod hipotireoidizma ili korištenja tiroksina. Za liječenje plućnih bolesti hren se miješa s toplom lozom ili vodom. Postoje tvrdnje da hren ublažava dišne probleme i reumu ublažavajući protok krvi u upalnim zglobovima. Mljeveni je korijen hrena uz med i toplu vodu dobar lijek protiv gripe. Indijanci su hren koristili za liječenje zubobolje, bubrežnih kamenaca, kao probavno sredstvo za poboljšanje probave te respiratorno sredstvo za liječenje astme, kašlja i bronhitisa. Naribani korijen ili lišće stavlja se u krpu (ponekad s alkoholom ili octom) i nanosi se na kožu za ublažavanje bolova. Mješavina hrena s octom, soli i šećerom i danas se koristi za spuštanje krvnoga tlaka.

Upotreba aktivnih tvari hrena – Hrenova peroksidaza

Razvijena je čitava industrija koja koristi hren i aktivne tvari iz hrena. Tako hren predstavlja važnu sirovinu za izdvajanje peroksidaze, koja ima višestruku upotrebu, a najčešće se koristi za dobivanje reagensa koji služe za određivanje šećera i kolesterola u krvi. Hrenova peroksidaza koristi se i u biotehnologiji, citokemiji, pripremi DNA proba i slično. U industriji se pak koristi za bioizbjeljivanje, pripremu drvene pulpe za gorivo i uklanjanje kancerogenih sastojaka iz industrijskih otpadnih voda.

Armoracia rusticana bogata je glukozinolatima, sekundarnim produktima koji imaju važnu ulogu u obrambenom sustavu biljke. Pretpostavlja se da biljka sintetizira glukozinolate pri čemu se brojne aminokiseline kao što su alanin, metionin, valin, leucin i izoleucin pretvaraju u glukozinolate. U hrenu je pronađeno osam različitih glukozinolata, od kojih se sinigrin i glukonasturtin nalaze u većim koncentracijama u usporedbi s ostalima. Sinigrin je glavni glukozinolat koji se u hrenu nalazi u koncentraciji od oko 74 % od ukupne količine svih glukozinolata i od velike je važnosti za obrambeni mehanizam biljke. Hidrolizom glukozinolata nastaju aktivne supstance izotiocijanati koji se zadnjih godina proučavaju u istraživanjima jer postoji mogućnost da djeluju antikancerogeno.

Mirozinaza je enzim hrena, topiva je u vodi, a djeluje tako da katalizira hidrolizu glukozinolata pronađenih u hrenu. Utrvrđeno je i da 0.5 mM askorbinske kiseline može uvelike potaknuti proces mirozinaze hrena. Vjeruje se da do navedenoga dolazi prilikom promjene ustrojstva u enzimima. Smanjenje endogene askorbinske kiseline također dovodi do smanjenja aktivnosti mirozinaze hrena.

Najčešći produkt dobiven hidrolizom glukozinolata je izotiocijanat koji u reakciji s nukleofilnim molekulama, koje su prisutne u obliku peptida i aminokiselina što dovodi do mogućih farmakoloških učinaka. Farmakološka ispitivanja izotiocijanata u hrenu pokazala su da odmah nakon usvajanja, izotiocijanat se širi u stanice. Utvrđeno je da je koncentracija alil izotiocijanata više puta veća u tkivu mokraćnog mjehura od koncentracije u ostalim tkivima te da je deset puta veća u urinu od koncentracije istog u krvi. U drugom su istraživanju oralnu dozu 49-50 μm alil izotiocijanata dobrovoljno primili ljudi, gdje je najmanje 42-54 % doze utvrđeno u urinu nakon 10-12h, ukazujući na brz metabolizam izotiocijanata u tijelu.

Izotiocijanat bi mogao postati važno antikancerogeno sredstvo jer, osim što sprječava razvoj novih, uništava postojeće kancerogene stanice. I dalje je nepoznat mehanizam rada izotiocijanata, iako su postavljene brojne pretpostavke na temelju promatranja životinjskih i ljudskih stanica, još uvijek ne postoje klinička istraživanja o izotiocijanatu, kao ni o njegovome prethodniku glukozinolatu.

Izotiocijanat inhibira enzime koji aktiviraju i potiće enzime koji deaktiviraju kancerogene tvari. Poticanje transkripcije gena ovih enzima se smatralo jednim od antikancerogenih strategija pomoću izotiocijanata. Također se vezuje sa pokretanjem apoptoze, koja se očituje kod Hela stanica raka grlića maternice tretirane s 10 mikromola 2-fenil-letil-izotiocijanatom ili alil izotiocijanatom (u istoj ili većoj koncentraciji). Apoptoza ili „programirana smrt stanice“ zabilježena je kod HeLa stanica raka vrata maternice tretiranih s 10 μm alil izotiocijanata. Ovo nam ukazuje da navedene komponenti mogu izazvati apoptozu i imaju moguće antikancerogeno djelovanje.

Izotiocijanat ima antibakterijski učinak na nekoliko bakterija koji može biti povezan s antikancerogenim učinkom kao što je Helicobacter pylori, jednim od uzroka karcinoma želuca. Postoji još nekoliko predloženih mogućnosti antibakterijskog djelovanja izotiocijanata. Osim antibakterijskog, izotiocijanat posjeduje i antiprotozoalne i antifungalne aktivnosti čiji se mehanizmi djelovanja također istražuju.
Vezano za istraživanja mehanizma djelovanja koja se rade sa hrenom kao ljekovitom biljkom, te prepoznavanje aktivnih komponenti i njihovo djelovanje, dovode do puno boljeg razumijevanja djelovanja prirodnih pripravaka na bazi hrena, a koji se od davnina koriste za liječenje brojnih tegoba.

Pripravak za mršavljenje – Postoje tvrdnje s obzirom da hren poboljšava metabolizam i da je ključni dodatak masnoj hrani jer pomaže da se hrana brže probavi, te budući potiče i razvoj dobrih bakterija u crijevima, da hren pomaže u mršavljenju. Priprema se 125 g hrena, 3 limuna i 3 velike žlice meda. Hren se usitni u blenderu dok smjesa ne postane glatka, dodaju se dobro oprani limuni, najbolje domaći neprskani, narezani i očišćeni od koštica, a potom i med, te se sve blenda dok se sva tri sastojka ne povežu. Mješavina se čuva u staklenoj tegli u hladnjaku i uzima svaki dan dva puta dnevno uz obrok.

Tinktura za kožne tegobe – Nariba se 25 dk g hrena, stavi u tamnu bocu i prelije s litrom 70% alkohola. Nakon 15 dana na tamnom mjestu tinktura se procijediti. Koristiti se za liječenje kožnih nečistoća lica i tijela te kao dodatak raznim biljnim čajevima za čišćenje organizma. Tinktura od hrena pomaže i kod pojave tzv. jetrenih pjega na licu.

Hren pomaže kod čira na želucu – za tu namjenu se priprema vino od hrena (50 g naribanog hrena ostavi se kroz osam dana u litri bijelog vina), a uzima se dva puta dnevno po žlicu tekućine ujutro i natašte i navečer.

Protiv žučnih kamenaca – napravi se domaći sirup od jednog kilograma meda gdje se dodaje oko 100 grama soka od crne rotkve (Raphanus sativus), 100 grama soka od limuna, 10 grama izribanog korijena hrena i 50 grama samljevenog kima. Uzima se 3 puta po žličica na dan.
Hren kao lijek protiv prehlade, nariba se korijen hrena dugačak oko tri cm te stavi u teglu i dodaje se med, te ostavi nekoliko sati zatvoreno. Uzima se po 2 do 3 žličica dnevno.

Pomaže kod upale desni – u koju svrhu se napravi tinktura s rakijom. Pomiješa se 50 g sitno naribanog svježeg hrena, 20 g sjemena komorača i 20 g paprene metvice, prelij se e litrom 45-postotne rakije i ostavite da stoji tri mjeseca, nakon toga se procijedi i ulijte u bocu. Manja količina ove tinkture se razrijedi vodom i time ispiru usta.

PADALINE

U mjesecu veljači 2023. u Solinu na području Gornje Rupotine palo je 60 litara kiše po četvornom metru.

SOLINSKA KRONIKA 341. 15. siječnja 2023.

Piše: dr. sc. Olivera CRMARIĆ

Antioksidacijsko djelovanje vitamina C je njegova bitnija biološka funkcija jer ima sposobnost redukcije slobodnih radikala u manje štetne neaktivne oblike. Na taj način djeluje i u zaštiti organizma kao vrlo dobar antioksidans. Djeluje i na redukciju feri oblika željeza u fero oblik, što je važno za poticanje njegove apsorpcije u crijevima

Višestruka je uloga vitamina C u brojnim biološkim procesima u organizmu, njih više od 300. Djeluje kao snažan imunostimulator i važan je čimbenik u borbi protiv virusnih i bakterijskih infekcija. Kao antioksidans snažno djeluje na neutraliziranje štetnih slobodnih radikala, čisti organizam od toksina i teških metala, pomaže u neutralizaciji potencijalno štetnog nitrozamina iz suhomesnatih proizvoda, a pomaže i kod apsorpcija željeza iz hrane.

Poznato je da je bitan u procesu zacjeljivanja rana, jer djeluje na sintezu kolagena, prirodnoga proteina koji je neophodan za strukturu i regeneraciju kože, mišića, kostiju, tetiva i ligamenata.

Dokazan je doprinos vit C zdravlju zuba i desni, sprečavanju krvarenja desni, kao i pozitivno djelovanje na dobre bakterije u našim crijevima. Djeluje i kao prirodni antihistaminik te ima značajnu ulogu protiv alergija. Zajedno s folnom kiselinom i vitaminom B12 sudjeluje u proizvodnju crvenih krvnih stanica koji prijenose kisik iz pluća u sve dijelove tijela.

Vitamin C je vrlo bitan za biosintezu kolagena »in vivo« jer djeluje kao kofaktor za enzime prolin hidroksilaza i lizin hidroksilaza. Ovi enzimi na aktivnim mjestima imaju željezo, pa u odsutnosti vitamina C molekule kolagena nisu dovoljno hidroksilirane pa su kolagenska vlakna krhka, nisu dovoljno čvrsta. S obzirom na to da je kolagen temeljni protein vezivnoga tkiva, nužan za izgradnju i zaštitu krvnih žila, za kosti, zglobove i mišiće, velika je važnost vitamina C za zdravlje istih.

Vitamin C sudjeluje u sintezi hormona nadbubrežne žlijezde jer je bitan za sintezu enzima dopamin-ß-hidroksilaza i pretvaranje dopamina u noradrenalin. Također je važan za stvaranje kolesterola u jetri i njegovu pretvorbu u žučne kiseline jer potiče normalnu razinu kolesterola i LDL kolesterola u krvi.

Vitamin C sudjeluje u pretvorbi aminokiseline triptofan u serotonin, prijenosnik živčanih podražaja s brojnim funkcijama u živčanom sustavu.
Antioksidacijsko djelovanje vitamina C je njegova bitnija biološka funkcija jer ima sposobnost redukcije slobodnih radikala u manje štetne neaktivne oblike. Na taj način djeluje i u zaštiti organizma kao vrlo dobar antioksidans. Djeluje i na redukciju feri oblika željeza u fero oblik, što je važno za poticanje njegove apsorpcije u crijevima. Oksidacijski procesi slobodnih radikala su kada reagiraju s biološkim molekulama u organizmu (proteinima, nukleinskim kiselinama, staničnim lipidima) te na taj način mogu izazvati njihova oštećenja. Protiv ovakvih štetnih djelovanja reaktivnih molekula stanice se bore pomoću antioksidansa, a jedan od njih je vit C.

Čisti vitamin C je prvi put izoliran je 1928., bijela je i kristalična krutina, jako dobro topiv u vodi. Iako ga biljke i većina životinja mogu sintetizirati iz glukoze, primati i čovjek nemaju enzim gulonolakton oksidaza, bitan za završnu sintezu vit C pa ga u organizam unose hranom.

Važnost prirodnoga vitamina C

U današnje vrijeme na tržištu se nude brojni preparati, čistih vitamina, minerala ili aminokiselina. Međutim, iako su strukturno kemijski jednaki, prednost se ipak daje prirodnim vitaminima koji imaju bolju biološku aktivnost u organizmu. Biljke koje stvaraju vit C nemaju samo askorbinsku kiselinu već biljni ekstrakti osim prirodnoga vitamina C u sastavu imaju i druge korisne sastojke kao polifenole, bioflavonoide, rutin, tirozinazu, koenzime.

Svi zajedno imaju sinergijsko djelovanje s vitaminom C i imaju veće pozitivne učinke na organizam od kemijski čiste dobivene askorbinske kiseline. Činjenica je da postoje razlike i u samoj apsorpciji sintetski dobivenih vitamina i njihova iskoristivost u organizmu od onih koji se unose hranom.

Razlog tome, a moram to naglasiti još jednom, je da konzumacijom voća, povrća i općenito ne previše obrađivane hrane, po mogućnosti iz poznatog uzgoja, bez prevelikog korištenja pesticida, mi ne unosimo izolirane vitamine, već cijele kombinacije vitamina, minerala, koenzima i enzima koji omogućavaju optimalnu iskoristivost u tijelu. Samim tim veće su blagodati i djelovanje na naš organizam od takve prehrane, nego od konzumacije brze hrane s dodatkom vitaminskih i inih dodataka prehrani.

Naranča – Citrus sinensis L. porodica Rutaceae

Naranče se konzumiraju svježe, kao desert, dodatak voćnim salatama te kao sok. Konzumacija naranče ima brojne blagodati za organizam, a poznato je da djeluje ljekovito kod različitih funkcionalnih poremećaja organizma. Djeluje na smanjivanje viška želučane kiseline, potiče rad želuca i crijeva kojih istovremeno čisti, a djeluje pročišćavajuće i na cijeli organizam osobito na jetru i krv

Zimzeleno stablo naranče je pravi ukras svakoga vrta, sa svojim sjajnim listovima, mirisnim cvjetovima i plodovima. Najčešće je visoko do 5 metara iako može izrasti do 12 metara. Deblo je razgranato s bodljikavim granama. Listovi su izmjenično postavljeni na krilatim peteljkama, sadrže žlijezde koje su bogate eteričnim uljem, veliki su do 10 cm, kožasti, zimzeleni, sjajni i glatki.

Cvjetovi su bijeli i mirisni s 5 latica, a plod je okrugla mesnata i velika boba, ukusan i sočan, podijeljen u kriške, sa žućkastom ili crvenkastom korom. Stablo naranče u povoljnim uvjetima može godišnje dati do 1000 plodova, rodnost je tijekom sto godina, a može doživjeti starost do 500 godina. Prema rodnosti naranča spada u vrh rodnih voćaka. Ističu se Citrus sinensis – slatka naranča, Citrus aurantium – seviljska, kisela naranča, Citrus bergamia – bergamot, od kojega se priprema eterično ulje bergamota koje je vrlo djelotvorno u kozmetici i aromaterapiji. Sok naranče je po okusu slatkasto – kiselkast, a pH mu je 2,5 – 3.

Naranče se konzumiraju svježe, kao desert, dodatak voćnim salatama te kao sok. Konzumacija naranče ima brojne blagodati za organizam, a poznato je da djeluje ljekovito kod različitih funkcionalnih poremećaja organizma. Djeluje na smanjivanje viška želučane kiseline, potiče rad želuca i crijeva kojih istovremeno čisti, a djeluje pročišćavajuće i na cijeli organizam osobito na jetru i krv. Naranča također djeluje kao laksativ, pobuđujući rad i pražnjenje crijeva.

Još od davnina sok od naranče služio je za čišćenje organizma, kako od prisutnih otrova, tako i od prevelike količine hrane regulirajući probavu. Sok naranče sadrži vit. C, eterično ulje, gorke kiseline, tanin, kalij, hesperidin, gorki glikozin, kristalni glikozid, te jabučnu i limunsku kiselinu, zatim pektin, sluz i ostale tvari a ima samo oko 100 kalorija.

U narančama kao i u ostalim agrumima nalazi se obilje flavonoida, kojih je najviše zastupljeno u kori. Kako su flavonoidi poznati kao izvrsni antioksidanti konzumiranjem bijele kožice koja je s unutrašnje strane kore ploda, najzastupljeniji je naringin, možemo izrazito pomoći tijelu da se bori protiv najrazličitijih bolesti. Prema brojnim istraživanjima naringin i srodni citrusni flavonoidi mogu popraviti oštećenja DNK koja vode do nastanka raka.

Istraživanja na miševima su pokazala da je naringin stimulirao jetru da potroši višak masnoće i vrati pretile miševe na normalnu težinu, da je normalizirao razinu kolesterola i triglicerida te spriječio inzulinsku rezistenciju i normalizirao metabolizam glukoze krvi. Na taj način naranče pomažu i srcu i smanjuju rizik od srčanih oboljenja, povećavaju dobar kolesterol u krvi a djeluju i na smanjivanje krvnog tlaka.

Naranče kao i limun i mandarine mogu usporiti znakove starenja jer su bogate vitaminom C koji pak neutralizira štetne radikale da oštećuju stanice. Naranče su bogate i antioksidantom beta-cryptoxanthin, pigmentom koji im daje sjajnu boju, a za koji se pokazalo da pomaže i bolesnima od raka pluća.

Kora naranči je bogat izvor pektina koji se ekstrahiraju i koriste za zgušnjavanje primjerice marmelade. Iz kore se prešanjem dobiva narančino ulje koje je poznato da pomaže u održavanju drvenog namještaja te zajedno sa drugim uljima iz citrusa za uklanjanje masnih mrlja i za pranje ruku. U zadnje vrijeme sve češće se eterično ulje naranče koristi za masaže ili pripremanje kozmetičkih proizvoda.

Osim vrlo ugodnog mirisa ima povoljno djelovanja na kožu, ali i cijeli organizam. Poznato je da djeluje regenerirajuće na stanice kože, smiruje upale, a djeluje i tonizirajuće, baktericidno i fungicidno. Naročito se preporučuje za njegu masne kože, jer ugodno zateže, sužava pore, te umanjuje mogućnost nastanka akni. Kod masaža na organizam djeluje prirodno antidepresivno i umirujuće te pomaže kod nesanice, stvarajući osjećaj ugode.

Za dobivanje eteričnoga ulja najčešće se uzgaja i koristi bergamot koje se proizvodi hladnim prešanjem kore ploda. Ovo je ulje bogato sastojcima: alfa pinen, alfa bergamoten, geraniol, geraniol acetat, limonen, linalil acetat, linalool, mircen, nerol…

Dokazano je da je ulje bergamota djelotvorno sredstvo za liječenje depresije i anksioznosti, suzbija umor, poboljšava disanje i potiče krvotok. Ulje bergamota djeluje na način da uravnotežuje i jača živčani sustav, djelujući blagotvorno na centre za regulaciju raspoloženja.
Zbog iznimno ugodnoga mirisa često se upotrebljava u kozmetičkim preparatima.

Cvjetovi naranče su medonosni i svojim nektarom i mirisom privlače pčele, a narančin med okusom podsjeća na naranču. Čaj od cvjetova naranče liječi prema pučkoj medicini neurozu i nesanicu, kao i dječju uznemirenost. Listovi naranče pogotovo gorke, stari su pučki lijek, za liječenje nervoze, depresije, tjeskobe, histerije, epilepsije, nesanice kao i za snižavanje tjelesne temperature i znojenja.

Čaj od listova liječi i nervozni želudac a odstranjuje i nametnike-gliste iz crijeva. Čaj se naravno pije s dodatkom meda. Cvijet naranče se tradicionalno poveziva sa dobrom srećom i u nekim je zemljama popularan kao ukras buketima na vjenčanjima.

Iznimno je važno naglasiti da se sva ova ljekovita svojstva odnose najviše na čiste i neprskane naranče tako da svi koji u svom vrtu imaju stabla agruma imaju i povlasticu uživanja u iznimno zdravoj voćki te korištenja listova, cvjetova i kore ploda kao ljekovite dodatke svojoj prehrani.

Za čaj od listova naranče potrebna je žličica listova naranče, 2,5 dl kipuće vode i žličica meda. Usitnjene suhe listove naranče prelijte kipućom vodom. Pokriveno ostaviti 10 do 15 minuta. Čaj zasladite medom.

PADALINE
U mjesecu studenome 2022. u Solinu na području Gornje Rupotine pala je 181 litra kiše po četvornome metru.

SOLINSKA KRNONIKA 340, 15. prosinca 2022.

Piše: dr. sc. Olivera CRMARIĆ

Med je gusta, bistra tekućina, žute do smeđe boje, aromatičnoga mirisa cvijeća od kojega je nastao te slatkoga okusa. Sadrži šećere, flavonoide, organske kiseline, enzime, minerale, aminokiseline, hlapljive komponente, hormone, vitamine i dr. Ugljikohidrati su najzastupljeniji sastojak meda. Većinom je to fruktoza s prosječnim udjelom od 39,1% te glukoza s prosječnim udjelom od 30,3%. Zajedno čine 88 do 95% ugljikohidrata u medu

Med je slatka, sirupasta i gusta tvar koju proizvode medonosne pčele (Apis mellifera L.). Med je sladak, gust, viskozni, tekući ili kristaliziran proizvod kojeg medonosne pčele proizvode od nektara cvjetova medonosnih biljaka ili od medne rose, koje pčele skupljaju u svoj medni mjehur, dodaju mu vlastite specifične tvari i odlažu u stanice saća gdje lepezanjem odstranjuju višak vode, te med sazrijeva.

Prema načinu proizvodnje imamo:

– med u saću kojega skladište pčele u stanicama svježe izgrađenoga saća bez legla ili u satnim osnovama izgrađenima isključivo od pčelinjega voska, koji se prodaje u poklopljenom saću ili u sekcijama takvoga saća;
– med sa saćem ili med s dijelovima saća; cijeđeni med koji se dobiva ocjeđivanjem otklopljenoga saća bez legla;
– vrcani med je med dobiven vrcanjem (centrifugiranjem) otklopljenoga saća bez legla;
– prešani med je med dobiven prešanjem saća bez legla, s ili bez korištenja umjerene temperature koja ne smije prijeći 45 °C;
– filtrirani med se dobiva na način koji tijekom uklanjanja stranih anorganskih ili organskih tvari dovodi do značajnoga uklanjanja peludi.

Sastav meda

Med je složena smjesa s više komponenti, njegov sastav do danas nije potpuno razjašnjen te ne postoje dva uzorka meda koja su u potpunosti identična.

Med je gusta, bistra tekućina, žute do smeđe boje, aromatičnoga mirisa cvijeća od kojega je nastao te slatkoga okusa. Sadrži šećere, flavonoide, organske kiseline, enzime, minerale, aminokiseline, hlapljive komponente, hormone, vitamine i dr. Ugljikohidrati su najzastupljeniji sastojak meda.

Većinom je to fruktoza s prosječnim udjelom od 39,1% te glukoza s prosječnim udjelom od 30,3%. Zajedno čine 88 do 95% ugljikohidrata u medu. Monosaharidi daju medu slatkoću, energetsku vrijednost, a najviše utječu na njegova fizikalna svojstva kao što su viskoznost, kristalizacija meda, gustoća, higroskopnosti i dr. Omjer fruktoze i glukoze je bitan i za predviđanje tijeka kristalizacije meda. Glavni šećeri koji medu daju sposobnost kristalizacije su: glukoza, fruktoza, maltoza i saharoza.

Voda je drugi najzastupljeniji sastojak meda nakon ugljikohidrata. Njezin udjel u medu je između 15 i 23%. Voda ovisi o klimatskim promjenama, pasmini pčela, vlažnosti i temperaturi zraka u košnici, okolini te o načinu čuvanja meda. Udjel vode u medu je parametar kakvoće meda jer utječe na mikrobiološku aktivnost u medu. Što je veći udio vode veća je mogućnost da će med izgubiti okus te da će se pokvariti. Udio vode ispod 17,1% onemogućava fermentaciju meda. Po pravilniku med ne smije imati udio vode veći od 20 %.

Proteini i aminokiseline zastupljeni u medu mogu biti biljnog i životinjskog podrijetla u obliku prave aminokiseline ili u obliku koloida (male lagane lebdeće čestice koje utječu na formiranje mjehurića u medu i stvaranje pjene, tamnjenje, zamućenje i kristalizaciju). Smatra se da veći dio proteina u medu dolazi iz žlijezda slinovnica. Med također sadrži i aminokiseline, od kojih je najzastupljenija fenilalanin s udjelom od 80 do 90%.

Enzimi koji su zastupljeni u medu su invertaza, dijastaza, katalaza, oskidaza i peroksidaza, te proteolitičke enzime. Dio enzima dolazi od pčela tijekom prerade nektara, ostali iz peludi, nektara, ponekad i od kvasaca i bakterija prisutnih u medu. Njihova zastupljenost je mjerilo kakvoće meda, stupnja zagrijavanja i trajnosti te čuvanja meda. Vitamini zastupljeni u medu većinom potječu iz nektara i peludi te njihova količina ovisi o botaničkom podrijetlu, ali i o procesiranju meda. Med sadrži vitamin C, B1(tiamin), B2 (riboflavin), B3 (niacin), B5 (pantotenska kiselina), B6 (piridoksin) te vitamin K.

Unatoč dosadašnjemu mišljenju da se radi isključivo o mravljoj kiselini dokazano je da ima još mnogo drugih organskih kiselina u medu. Neke od njih su: oksalna, maslačna, octena, limunska, benzojeva, vanilinska, glukonska itd. Najvažnija organska kiselina je glukonska koja nastaje iz glukoze djelovanjem enzima oksidaze. Prema podacima iz literature med u sebi sadrži od 0,17 do 1,17 % organskih kiselina. Veliki broj organskih kiselina nalazi se u obliku estera.

U medu se nalazi čitav niz mineralnih tvari koji su količinski slabo zastupljeni, prosječno 0,1 do 0,2% u nektarnom medu i do 1,5% u medljikovcu, a izražavaju se kao udio pepela.

Flavonoidi spadaju u fitokemikalije. U biljkama su vezani uz proces fotosinteze i imaju antioksidativni učinak, djeluju antimikrobno, inhibiraju razne enzime, imaju citotoksični i antitumorni učinak.

Polifenoli i antioksidativno djelovanje meda

Antioksidanti su spojevi koji u vrlo maloj koncentraciji neutraliziraju slobodne radikale te time usporavaju ili zaustavljaju oksidacijske procese u stanicama organizma. U zdravomu organizmu postoji ravnoteža između nastajanja slobodnih radikala i antioksidativne obrane samoga organizma.

Kada se ravnoteža naruši nastane oksidativni stres, stanje kada zbog prekomjernoga stvaranja slobodnih radikala dolazi do oštećenja važnih molekula u organizmu. Prvenstveno se to odnosi na esencijalne proteine i lipide, ali i na naš nasljedni genetički materijal – nukleinske kiseline.

Epigenetika je proces reverzibilne izmjene u ekspresiji gena koji se odvija bez promjene u DNA slijedu. To znači da je osim genetskoga nasljeđa koji svaka jedinka dobiva rođenjem, od velikoga značaja i okoliš, način života i prehrana svakoga pojedinca. Jednostavno rečeno određeni epigenetski čimbenici mogu potaknuti nastanak tumora dok ga druge sprečavaju.

Polifenoli su dio epigenetskih čimbenika koji imaju mogućnost mijenjanja negativnih epigenetskih modifikacija i samim time utječu na sprečavanje razvitka tumora i drugih staničnih oštećenja. Polifenoli mogu sudjelovati u svakomu od procesa razvitka tumora, uključujući: inicijaciju, proliferaciju, migraciju, angiogenezu i nastanak metastaza tumora. Zbog ovih se karakteristika polifenola ulaže nada u budućnost liječenja tumora prehranom.

Polifenoli u medu dolaze preko nektara i peludi koje pčele skupljaju iz cvjetova biljaka. S obzirom na ogromnu rasprostranjenost polifenola i flavonoida u biljnomu carstvu dokazano je da se mnogi od njih mogu naći u medu. Antioksidativni kapacitet meda izravno je povezan s udjelom i sastavom polifenola u medu, a najviše ovisi o botaničkom podrijetlu meda i sastavu flore gdje se pčelinjak nalazi, ali je vezan i s procesiranjem i skladištenjem meda.

Antioksidacijska aktivnost je u korelaciji i sa sadržajem ukupnih fenola i bojom meda, pa prema tome tamniji med sadrži više ukupnih fenola te shodno tome ima veću antioksidacijsku aktivnost. Fenolni spojevi u medu su flavonoidi i fenolne kiseline i med upravo zbog sadržaja raznolikih fenolnih spojeva predstavlja izvrstan i prirodan izvor antioksidansa.

Flavonoidi u medu su važni jer određuju boju meda, aromu i okus te imaju koristan učinak na zdravlje. Flavonoidi, osim antioksidacijskih svojstava, sadrže i ostala korisna svojstva kao što su protuupalna, antibakterijska, antialergijska, antiishemijska i antitumorska svojstva, te svojstvo inhibicije enzima koje je moguće zbog interakcije enzima s ostalim dijelovima molekule flavonoida. Glavne grupe flavonoida nađenih u medu su flavoni, flavonoli i flavononi .

Čovjekov organizam posjeduje učinkovite obrambene antioksidacijske sustave za zaštitu od slobodnih radikala i ostalih reaktivnih vrsta kisika. Enzimski antioksidansi prvi su obrambeni mehanizam protiv slobodnih radikala te ih neutraliziraju već pri njihovom nastanku. Međutim, kako čovjek stari, tako se i produkcija tih enzima smanjuje pa konzumacijom hrane bogate antioksidansima, među kojom se svakako nalazi i med, pomažemo organizmu da očuva zdravlje.

Prisustvo određenih flavonoida u medu se koristi na način da se pojedini flavonoidi označavaju i kao markeri botaničkoga podrijetla meda. Znanstveno je potvrđena zastupljenost flavanona hesperetin kao markera za citrusni med, flavonol kempferol za ružmarinov med i kvercetin za suncokretov med. HPLC analizom flavonoidnog profila 14 vrsta uniflornih i multiflornih medova odredili su hesperetin kao marker za identifikaciju citrusova meda budući da je i identificiran samo u toj vrsti meda. Također flavonoid miricetin predložen je kao marker za vrijeskov med, dok je kempferol za ružmarinov med.

U ispitivanjima flavonoida u medu često su identificirane i fenolne kiseline. Tako je elaginska kiselina identificirana kao mogući marker za vrijeskov med (Erica sp.), dok je za med majčine dušice karakteristična prisutnost ružmarinske kiseline.

Daljnja istraživanja sadržaja fenolnih spojeva i flavonoida u medu pokazala su da osim što postoji korelacija s cvjetnim i geografskim porijeklom meda, postoji i korelacija s antimikrobnim djelovanjem meda. Količine flavonoida u medu su veoma različite, ali mogu iznositi i do 6000 μg/kg, dok je njihov udio puno veći u peludi (0,5 %) i u propolisu (10 %) Neki znanstvenici su ispitivali ukupni udio fenola kod različitih vrsta meda i prosječna vrijednost je bila 74, 38 mg/100 g.

Med medljikovac ima najveći udio fenola za razliku od cvjetnih medova. Utvrđeno je da je antioksidativni kapacitet medova u značajnoj mjeri povezan s flavonoidima, ali da svakako ukupna antioksidacijska aktivnost meda ovisi o ukupnomu sadržaju polifenola kao i svim drugim antioksidansima.

Kako je glavna karakteristika antioksidansa neutraliziranje slobodnih radikala na način da predaju jedan atom vodika slobodnomu radikalu koji se time stabilizira, oni djeluju na smanjenje oksidacijskoga stresa.

Slobodni radikali se neprestano stvaraju kao nusprodukti normalnih fizioloških i metaboličkih procesa u stanici, a unose se u organizam iz vanjskih izvora, poput cigaretnoga dima, zagađenoga zraka, djelovanja UV i ionizirajućega zračenja, primjenom umjetnih gnojiva, insekticida i pesticida, te nutritivnim putem. Stvaranje slobodnih radikala može biti povećano i u stanjima stresa, te povećanoga fizičkog i psihičkog napora.

Slobodni radikali i druge reaktivne vrste kisika, uključeni su u razvojne procese brojnih bolesti kao što su: astma, tumori, kardiovaskularne bolesti, katarakt, dijabetes, gastrointestinalne upalne bolesti, bolesti jetre, makularna degeneracija i drugi upalni procesi. Pridonose starenju stanica, mutagenezi, karcinogenezi i koronarnim bolestima srca, i to putem destabilizacije membrana, oštećenja DNA i oksidacije lipoproteina niske gustoće (LDL).

Redovita konzumacija hrane bogate antioksidantima ima veliku ulogu u održavanju ljudskoga zdravlja, u prevenciji mnogih bolesti i kao pomoć u borbi protiv bolesti.

PADALINE
U mjesecu listopadu 2022. u Solinu na području Gornje Rupotine palo je 10 litara kiše po četvornomu metru.

SOLINSKA KRONIKA 336, 15. kolovoza 2022.

Piše: dr. sc. Olivera CRMARIĆ

Kupina je bogata vitaminom C te se koristi za jačanje želuca, probave, pluća, krvi i zubnoga mesa. Jača, čisti i obnavlja crijevnu floru, a suhim plodovima kupine jača se slabi želudac
Osobito se preporučuje konzumacija bresaka djeci u razvoju jer je vitamin B2 odgovoran za pravilan rast i razvoj. Osim toga breskve sadrže i voćne kiseline, bjelančevine, škrob, željezo.
Jabuke sprječavaju karijes bolje nego pranje zubi pranjem uništavamo 60 posto bakterija u ustima, a jedenjem jabuke 90 posto

Kupina – Rubus fruticous L.- porodica – Rosaceae

Kupina je biljka penjačica koja svuda po svijetu raste u izobilju stoga je teško odrediti njezino podrijetlo, ali smatra se da potječe iz sjevernih područja. Ovo popularno bobičasto voće nije teško uzgojiti pa se često može vidjeti u vrtovima. Kupina ako se pravilno uzgaja donosi redoviti prinos svake godine. Raste kao grm čiji se visoki izdanci granaju iz korijenovih žila, listovi se sastoje od eliptičnih nazubljenih listića, a cvjetovi su srednje krupni, bijele i ružičaste boje. Njezini plodovi su crvene boje, a kada dozru postanu tamnoplavi ili crni.

Od kupina se može praviti džem, čaj, pekmez, sladoled, vino, liker, a može se i smrzavati, sušiti, kuhati i peći, ali najbolje je koristiti u sirovom obliku, jer tako sadržava najviše nutrijenata.

Vino od kupina je najpoznatiji pripravak koji se priprema tako da se u četiri kilograma zrelih kupina doda 1,5 kg meda. Kupine treba dobro izgnječiti i složiti u čistu veliku staklenku, red zgnječenih kupina pa red meda, dok sve ne potrošite. Teglu s kupinama i medom držite na suncu tjedan dana. Nakon jednoga tjedna dobiveni sok se procijedi kroz gazu i ulijeva u manje boce, ali nemojte puniti do vrha da bi kupinovo vino moglo vriti. Nakon tjedan dana kupinovo vino se ponovo procijedi, a boce bez zatvaranja se omotaju pamučnom krpom. Na kraju, nakon 15 dana, kada je vrenje završeno boce se zatvore plutenim čepom. Vino od kupine ublažava anemiju, potiče probavu i jača imunitet i izvanredan je dodatak prehrani za slabu djecu i brži oporavak od bolesti.

Sirup od kupina se priprema na način da se na kilogram kupina doda 60 dkg šećera. Kupine se operu, očiste od peteljki i zgnječe. Dodaje se 20 dkg šećera, izmiješa i ostavi pokriveno na hladnomu mjestu do idućega dana. Ocijedi se sok iz voća, doda šećer i zagrijava miješajući. Sok se kuha oko 5 minuta i vruć ulijeva u boce koje se odmah zatvore.

Kupina obiluje flavonolima što je čini idealnom za zdravlje srca. Magnezij koji je zastupljen u kupinama pomaže u regulaciji krvnoga tlaka, prevenciji aritmije i nepravilnih otkucaja srca. Istraživanja su pokazala da cijanidin-3-0-glukozid iz kupina djeluje protiv razvoja arteroskleroze jer štiti krvne žile od endotelijalne disfunkcije, djeluje protiv slobodnih radikala i smanjuje upale i zadebljanje arterija.

Vrijedno je znati i da redovita konzumacija kupina poboljšava kognitivne sposobnost, jer njezini polifenolni spojevi ne dopuštaju slabljenje motoričkih i kognitivnih sposobnosti, te poboljšavaju pamćenje i neuralne funkcije.

Kupine obiluju antioksidansima pa tako sadrže i antioksidans antocijanozid koji ima gotovo nevjerojatno pozitivne učinke na zdravlje te štiti organizam od mnogih bolesti uzorkovanih oksidativnim oštećenjima.

Kupine su vrlo djelotvorne za zdravlje očiju, dokazano je testiranjem kod oboljelih od makularne degeneracije da je postignuto značajno poboljšanje vida. Također su postignuti izvrsni rezultati i kod dijabetičke retinopatije.

Kupina se nalazi na listi top 10 namirnica s najviše antioksidanata koji djeluju preventivno protiv karcinoma, a osobito je djelotvorna u borbi protiv raka pluća, debelog crijeva i jednjaka.

Kupina je bogata vitaminom C te se koristi za jačanje želuca, probave, pluća, krvi i zubnoga mesa. Jača, čisti i obnavlja crijevnu floru, a suhim plodovima kupine jača se slabi želudac.

List kupine također ima ljekovita svojstva, jer obiluje adstringentnim taninima koji koriste kod proljeva i dizenterija. Zbog svoje učinkovitosti ga je Njemačka komisija uvrstila u svoj registar kao tretman protiv proljeva. Može se koristi kao oblog za liječenje podbuhlosti lica i očiju.

Priprema se na način da se 2 čajne žličice suhih listova kupine prelije s 2,5 dcl kipuće vode i nakon 15 minuta procijedite. Djelotvoran je kod grlobolje, upale krajnika, bolesnih desni i afti u ustima. Za izbacivanje sekreta i sluzi iz bronhija, čaju od listova kupine dodati med i propolis. Takav čaj otvara apetit te liječi želudac. Čaj od listova pojačava mokrenje. Korijen kupine se također koristi u čajnim mješavinama jer pojačava diuretično djelovanje i pomaže u zaustavljanju krvarenja u menopauzi.

Breskva – Prunus persica L.- porodica Rosaceae

Porijeklom iz Kine, pa kroz Perziju i Antičku Grčku breskve su najprije dospjele na Mediteran. Grčka i Perzija su ih uzgajali već 300 godina prije Krista, dok su Rimljani prenijeli njezin uzgoj na čitavu Europu. Smatra se da su je Španjolci prenijeli u Novi svijet, gdje je sredinom 18. st. već postala autohtona vrsta. Sa širenjem breskve u Europu poveziva se i Marko Polo. Ova plemenita voćka je sad raširena diljem svijeta, poznato je da je ima oko 2500 različitih sorti.

Iako je najbolja za konzumaciju svježa od nje se mogu pripremati sokovi, sirupi, kompoti, želei, džemovi, likeri, a može se i sušiti. Međutim manje je poznato da je breskva i ljekovita biljka od koje se mogu koristiti osim ploda i cvijet i list za pripremu čajeva ili sokova u ljekovite svrhe.

Pupoljci cvjetova se naravno sakupljaju za vrijeme cvatnje, a list za vrijeme cijele vegetacije, suše se na sjenovitom i prozračnom mjestu u tankom sloju, dok je plod najbolji za konzumaciju kada sazrije. Poznato je također da breskve nastavljaju zriobu i nakon branja s tim da se tada ne povećava količina šećera u plodu.

Breskve su za organizam pravi melem, bogate su hranjivim tvarima, voćnim šećerom te su vrlo sočne, stoga ih se u sezoni bresaka treba maksimalno koristiti. Kao i ostalo obojano voće, bogate su beta-karotenima, ali zbog svoga bogatstva mineralima i vitaminima breskve su i ljekovite za određene probleme. Od minerala, najviše sadrže kalij, oko 190 mg/100g, zatim fosfor, magnezij, kalcij, sumpor, klor i natrij.

Od vitamina sadrži karoten, C, B1, B2, B5 i B6. Naime breskve spadaju u voće najbogatije vitaminom B2, čiji nedostatak dovodi do usporavanja rasta, propadanja kože i slabljenja vida. Zahvaljujući vitaminu B2, pomaže za očuvanje dobroga vida, mekane i elastične kože te općenito održavanje mladolikoga izgleda. Osobito se preporučuje konzumacija bresaka djeci u razvoju jer je vitamin B2 odgovoran za pravilan rast i razvoj.

Osim toga breskve sadrže i voćne kiseline, bjelančevine, škrob, željezo. Možda je najbitnije da breskve sadrže oko sedam puta više kalija od natrija. S obzirom da kalij kao mineral pomaže u održavanju ravnoteže i pravilne razine drugih minerala, pomaže radu i čvrstoću mišića, omogućava prijenos impulsa među živčanim stanicama, regulira ritam srca i sudjeluje u procesu opskrbe mozga kisikom.

Stoga se breskve koje su bogate kalijem preporučaju kod osoba s osjećajem mišićne slabosti, kod osoba sa srčanom aritmijom, s osjetljivim živčanim sustavom te djeluju diuretski.

Poznato je da breskve pospješuju probavu, pogotovu masne hrane, jer povećavaju izlučivanje želučanih sokova te zaustavljaju mučninu i povraćanje. Osim toga zadnja istraživanja pokazuju da je konzumacija bresaka poželjna za snižavanje povišenoga krvnog tlaka, da pomaže kod bolesti pluća, da sprječava razvoj karcinoma, te povoljno djeluje kod groznice i malarije.

Za jačanje jetre, želuca i pluća koristi se breskvin čaj, 30 g cvijeta prelije se s pola litre ključale vode ili mlijeka. Kada odstoji 5 do 10 minuta, procijedi se i pije triput dnevno po jedna šalica.

Čaj od breskvinoga lista se koristi i za zaustavljanje povraćanja u trudnoći. Potrebno je čaj pripremati navečer, na način da se oko 50 g osušenog breskvinog lišća prelije s 5 dcl vrele vode, čuva poklopljeno dok se ne ohladi, procijedi i preko noći ostavi u hladnjaku. Ujutro se zagrije te popije na prazan želudac i nastavlja se kasnije piti ista količina svaka 2 sata.

Čaj od lista i cvijeta breskve koristi se kao diuretsko sredstvo, oko 30 g mješavine se prelije s litrom ključale vode, ostavi 15 min poklopljeno, procijedi i pije se umjesto vode.

Breskva se koristi i za njegu lica u obliku maske od svježih i zrelih plodova. Zgnječene breskve se drže kao maska dvadesetak minuta, nakon čega je najbolje lice oprati breskvinim čajem. Koža će biti osvježena, zategnuta, čista i glatka te sačuvati mladenački izgled.

Jabuka – Malus communis, porodica Rosaceae

Jabuka je plod bogat brojnim hranjivim tvarima i gotovo svim potrebnim nutrijentima te doprinosi boljem zdravlju. Ima više od 7 000 sorti jabuka, međusobno različitih po okusu, slatkoći, kiselosti, konzistenciji ili sočnosti. Smatra se jednom od najvažnijih poljoprivrednih kultura, iako su u prirodi zastupljene i divlje sorte.

Nije svejedno konzumira li se jabuka sama ili u kombinaciji s drugom hranom. Preporuka je jesti jabuku pola sata prije obroka ili nekoliko sati poslije. Ako se konzumira skupa s ostalom hranom počinje fermentirati u probavnom sustavu, pa najbolja svojstva jabuke propadaju. Poznato je da se preradom hrane u organizmu stvaraju kiseline i gomilaju produkti razgradnje, zbog čega nutricionisti preporučuju unos što veće količine voća i povrća, koje sadrži puno vode, vitamina i mineralnih tvari. Jabuka u organizmu djeluje lužnato uspostavljajući ravnotežu kiselo-lužnate reakcije.

U 100 g ploda ima oko 47 kalorija. Pored toga jabuke su bogate mineralima, vitaminima i biljnim vlaknima. Sto grama jabuke sadrži oko 6 mg vitamina C, 7,2 mg kalcija, 115 mg kalija, 4,3 mg magnezija, 7,2 mg fosfora i 2 g vlakana. U zrelomu plodu jabuke najviše je do 85 % vode, zatim su ugljikohidrati 12 %, u manjim količinama nalazi se jabučna kiselina, klorofil, karoteonidi i antocijani, vitamini (A, B, C, E), nalaze se i esteri octene, limunske, jantarne, mliječne, oksalne, salicilne, kapronske i mravlje kiseline, te iako u vrlo malim količinama i sve esencijalne i neesencijalne.

Jabuke sprječavaju karijes bolje nego pranje zubi (pranjem uništavamo 60 posto bakterija u ustima, a jedenjem jabuke 90 posto). Može se koristiti protiv nesanice i za osvježenje, ubrzava metabolizam, pomaže pri mršavljenju i reguliranju probave. Jabuka produžava mladost organizma, pročišćava ga, a zbog zastupljenosti fosfora djeluje na živčani sustav, tj., korisna je kod stresnih situacija.

Jednako su dobre kod kožnih bolesti, bolesti bubrega i mjehura. Pečene jabuke su izvrstan lijek kod promuklosti (u sredini se izdube, stavi im se žlica meda, može se staviti i polovica oraha, ispeku e i jedu tople).

Pektini iz jabuke imaju veliku ulogu pri odstranjivanju kolesterola jer su lako topivi u vodi, pa bubreći »zarobljavaju« molekule kolesterola i odvode ga iz organizma. Jednako je i s taninima, koji djeluju pri probavljanju masti.

Jabuke reguliraju i kiselinu u želucu, ubrzavaju prolaz bjelančevina i masti kroz želudac, a pomažu i u čišćenju organizma potičući rad jetre i bubrega i pomažući efikasnije izbacivanje velikog broja otrova iz tijela.

Sok od kiselih jabuka liječi prehladu, promuklost, kašalj, te pomaže čišćenju ovapnjenih krvnih žila. Za to su odgovorni polifenoli, koji hvataju slobodne radikale. Izolirani i koncentrirani poliflavonoidi služe kao prirodna bojila za hranu, ali i kao lijek za prevenciju i liječenje raznih bolesti.
Od bioflavonoida jabuke imaju najviše antocijana, koji je koncentriran u kori. Antocijanidi imaju protuupalno djelovanje, djeluju zaštitno na jetru i srce te smanjuju pojavnost karcinogenih bolesti, te djeluju stimulativno na obrambeni sustav, a pojačavaju i djelovanje C vitamina.

Kora jabuke bogata je i flavonoidom kvercetin koji ima antioksidativna svojstva, posebice u sprezi s vitaminom C. Ima vrlo pozitivan učinak na razvoj neurodegenerativnih bolesti (Alzheimerove, Parkinsonove). Kvercetin štiti kožu od oštećenja UV-B zrakama, ima protuupalno djelovanje i antialergijski učinak. Također smanjuje stvaranje mokraćne kiseline u organizmu.

Možemo zaključiti da je jabuka osvježavajuće voće svojstvene arome i okusa, a najčešće se jede sirova, ali se i peče, kuha, suši, prerađuje u sokove, marmelade, džemove, žele, a poznat je i vrlo cijenjeni jabučni ocat.

PADALINE
U mjesecu srpnju 2022. u Solinu na području Gornje Rupotine je palo 10 litara kiše po četvornom metru.

SOLINSKA KRONIKA 333, 15. svibnja 2022.

Piše: dr. sc. Olivera CRMARIĆ

Dvije su vrste koprive, velika ili prava kopriva (Urtica dioica L.) i mala kopriva (Urtica urens L.). Po sastavu i djelotvornosti su slične. Botanička je razlika da je velika kopriva trajna i dvodomna biljka dok je mala kopriva jednogodišnja i jednodomna biljka. Razlika je i u dužini peteljke lista, duža je kod male koprive. Koprive odlikuje razgranati puzavi podanak, uspravna i četverobridna stabljika

Kopriva (Urtica dioica L.) pripada rodu Urtica i porodici Urticaceae. Rod Urtica obuhvaća 50 vrsta i podvrsta. Većina vrsta rasprostranjena je u tropskom području. U flori Hrvatske (Domac, 2002.) navedene su tri vrste, a to su: Urtica dioica L., Urtica urens L. i Urtica pilulifera L. Naziv roda Urtica potječe od latinske riječi »urere« što znači žariti, zbog dlaka žeravka.

Kopriva je jedna od najrasprostranjenijih ljekovitih biljaka našega prostora. Raste uz putove, ograde, na zapuštenim mjestima, po šumama. Osobito voli hranjiva i vlažna tla gdje često prekriva velike površine.

Ljudi su oduvijek znali iskoristiti koprivu. Ljekovita je, jestiva i nadasve korisna za opće stanje organizma. Kopriva je već bila poznata prije 4000 tisuće godina (brončano doba) kada ljudi su od nje izrađivale tkanine, a korištena je za izradu konopa, brodskih jedara, ribarskih mreža itd. Egipćani su koprivu uzgajali za jelo. Hipokrat u 4. st. pr. Kr. spominje koprivu kao hranu i lijek. Galen je u 1. st. propisivao koprivu kao lijek kod gangrene, astme, rana u ustima i krvarenja iz nosa. Stari su Grci bili upoznati s njezinim pozitivnim učincima. Dioskorid je koprivu opisao u svom djelu kao tonikom diuretikom, probavnim sredstvom, pročišćivačem krvi, te kao korisnom biljkom u zacjeljivanju rana. Scrobinius Largo tvrdio je da kopriva pomaže kod trovanja i epilepsije. Plinius, Lusitanius i Sartorius opisali su koprivu kao vrlo dobar stiptik (sredstvo za stezanje tkiva). Plinije je pisao kako mlada kopriva u proljeće daje dobru i zdravu hranu koja cijelu godinu čuva od mnogih bolesti. U Češkoj narodnoj medicini kopriva se koristila kao tvar protiv plućnih bolesti (tuberkuloze), nesanice i kao oblog protiv otjecanja. U Francuskoj je smatrana kao obećavajući pojačivač metabolizma, posebno kod bolesti bubrega i jetre. Korijen i list koprive tradicionalno se koristio za pročišćavanje krvi, protiv krvarenja iz nosa, kod anemije, ekcema, svrbeža, upale bubrega, reumatizma i vodene stolice (Joshi i sur., 2014.). Prije uvoza pamuka kopriva je bila najvažnija vlaknasta biljka u Europi, poznato je da su je Nijemci koristili za vrijeme Prvoga svjetskog rata kao sirovinu za izradu tkanine uslijed zabrane isporuke pamuka. Također, opremu za konje su Nijemci izrađivali od koprive. Sok dobiven od koprive kroz povijest se koristio kao prirodno bojilo tkanine. Korijen je davao žutu, a stabljika zelenu boju.

Dvije su vrste koprive, velika ili prava kopriva (Urtica dioica L.) i mala kopriva (Urtica urens L.). Po sastavu i djelotvornosti su slične. Botanička je razlika da je velika kopriva trajna i dvodomna biljka dok je mala kopriva jednogodišnja i jednodomna biljka. Razlika je i u dužini peteljke lista, duža je kod male koprive. Koprive odlikuje razgranati puzavi podanak, uspravna i četverobridna stabljika. Velika kopriva doseže visinu do 1,5 m dok mala najviše naraste do 60 cm. Listovi su nasuprotni, produženo jajasti, na vrhu zašiljeni, po rubu pilasto nazubljeni. Čitava je biljka prekrivena nježnim dlačicama koje se lako lome, a njihov sekret žari kožu. Cvjetovi se razvijaju u pazušcima listova, mali su i neugledni. Boja cvjetova je zelena, a složeni su u resaste cvatove. Oprašivanje koprive je putem vjetra. Plod je jednosjemeni oraščić. Listovi se skupljaju dok su mladi, sjeme u kolovozu i rujnu, a korijen na jesen.

U današnje se vrijeme kopriva u industriji koristi za dobivanje sirovoga klorofila kojim se boje prehrambene namirnice, zubne paste i sapuni. Kopriva je najbolja biljka za čišćenje i poboljšanje krvi, utječe na izmjenu tvari u organizmu, potiče izlučivanje probavnih sokova pomažući metabolizmu masti. Sadrži puno klorofila, minerala (kalcija, kalija, željeza i fosfora) i vitamina (C i A). Listovi koprive sadrže estere kavene kiseline (samo kod velike koprive), kavenu kiselinu, flavonoide: kemferol, izoramnetin, kvercetin, minerale, silicijevi i visoka koncentracija kalijevih spojeva. U žarnim nitima osim mravlje kiseline, ima i acetilkolin, histamin, serotonin. Korijen koprive pak je bogat proteine lektin (UDA – Urtica dioica aglutinin), polisaharidima, sterolima, ceramidima i hidroksi-masnim kiselinama. Flavonoidi koje sadrži pozitivno djeluju na naš organizam, ekstrakt korijena koristi se protiv opadanja kose, a zbog količine željeza ima pozitivan učinak na stvaranje crvenih krvnih zrnaca.

Pozitivno djeluje na gušteraču i pomaže snižavanju šećera u krvi. Liječi upale urinarnoga trakta i stimulira rad crijeva. Zbog toga koprivu preporučuju kao dio proljetnoga čišćenja organizma. Uputno je koristiti koprivu u proljeće u prehrani kao dodatak varivima, ili za spremanje juha ili je pak dodati mladom siru i palenti, a može se napraviti i omlet s koprivom.

Ljekovita juha od koprive

Za proljetnu ljekovitu krem juhu od koprive, za četiri osobe treba nam: 30 do 40 komada vrhova mlade koprive, tri manja ili dva veća krumpira, dva češnja češnjaka, sol, papar, centimetar debela kriška maslaca iz pakiranja od 250 grama ili dva decilitra vrhnja za kuhanje. Kopriva se opere i krumpir oguli te nareže na kockice. Stavi se kuhati u zasoljenu hladnu vodu u koju smo ubacili i dva češnja češnjaka. Kuhajte dok se krumpir sasvim ne skuha. Dobro usitnite štapnim mikserom, te začinite po želji.

Zbog jakih antioksidacijskih svojstva, sprječava i uklanja djelovanje štetnih reaktivnih kisikovih spojeva (slobodnih radikala). Slobodni radikali mogu uzrokovati nastanak karcinoma, dijabetesa, kardiovaskularnih, autoimunih i neurodegenerativnih bolesti. Vitamin C, A i ß-karoten su među najboljim antioksidantima, stoga kopriva glasi kao odličan antioksidant. Korijen koprive u Europi koristi u fitoterapiji benigne hiperplazije prostate kao i kod problema s mokraćnim traktom. Istraživanja talijanskih znanstvenika navode da ekstrakti korijenja mogu učinkovito sniziti krvni tlak. List koprive je indiciran kao adjutor u simptomatskoj terapiji artritisa, artroze i reumatskih oboljenja. Koristi se i kao diuretik, služi za povećanje renalne eliminacije vode u upalnim procesima donjega urinarnog trakta.

U narodnoj medicini čaj od koprive se koristi za bolesti jetre i žući, za probleme kod mokrenja i dobroćudnoga povećanja prostate, za grčeve u stomaku, čireve, bolesti pluća. Čaj od koprive također je blagotvoran kod virusnih i bakterijskih infekcija, a pomaže kod kožnih bolesti, reume, gihta i išijasa te se preporučuje kod anemije jer kopriva sadrži puno željeza.

Za pripremu čaja 3 velike žlice koprive prelijemo s litrom vrele vode, poklopimo i ostavimo 5 minuta, pije se procijeđeno, može se dodati malo meda.
Ako se šaka suhog ili svježeg korijena stavi preko noći u 3 litre hladne vode i drugi dan kuha 10 minuta dobije se sredstvo za jačanje korijena kose i protiv ispadanja kose.

Može se dvije žlice mladih listova i dvije žlice cvjetova namakati u litru domaćeg bijelog vina, koje procijeđeno spremite u boce i čuvate na hladnom te koristi se jedna čašica ujutro tijekom 15 dana.

Pijenje čaja od koprive kroz duže vrijeme može spriječiti sezonske alergije, ili ublažiti simptome kao što su kihanje i svrbež što ih uzrokuje alergijski rinitis. Također je čaj dobar ekspektorant, kod kašlja uklanja sluz u plućima, smanjuje upale dišnih putova, preporučuje se kod astme.
Svježe iscijeđeni sok iz svježe koprive (20 ml soka) razrijeđen s vodom i zaslađen medom koristi za liječenje slabokrvnosti, izbacivanje pijeska iz mokraćnoga mjehura te snižavanje razine šećera u krvi, a uzima se do 3 puta dnevno.

Danas se list i korijen koprive, na osnovi kliničkih istraživanja službeno smatraju klinički utemeljenom, a pripravci koprive mogu se registrirati kao biljni lijekovi, a ne samo kao dodaci prehrani. List se može koristiti za liječenje reumatoidnoga artritisa i artroza, a zbog blagoga diuretičkoga djelovanja i kod bolesti mokraćnoga sustava, poput cistitisa. Pripravci korijena pak se preporučuju kod subjektivnih tegoba mokrenja, poput čestoga noćnog mokrenja i osjećaja neugode tijekom mokrenja. Naravno liječenje se provodi nakon konzultacije s liječnikom.

Tinktura koprive se sprema u koncentraciji 1:5 s 25% etanolnom otopinom. Uzima se 2 do 6 ml triput na dan u čaši mlake vode. List i korijen koprive smatraju se posve sigurnim i primjerenim za dulju uporabu, a klinička su istraživanja pokazala samo prolaznih probavnih problema. Protiv opadanja kose i peruti korisna je tinktura od korijena koprive. Dvadeset kapi alkoholne tinkture, pripremljene na prije opisani način, razmutite u decilitru vode i vrhovima prstiju utrljajte u vlasište. Ostavite da djeluje najmanje pola sata pa kosu operite, opet blagom koprivinom kupkom ili neutralnim blagim medicinskim šamponom. Iako jako rijetko mogu se javiti alergijske reakcije na pripravke koprive.

Kopriva koristi u ekološkoj poljoprivredi kao insekticid i kao biljno hranjivo koje potiče rast i jača otpornost biljaka. Kao sredstvo za prskanje uzima se kilogram svježe koprive i prelije s 10 litara vode, po mogućnosti kišnice. Ostavi se stajati najviše do 24 sata i vrlo je učinkovito sredstvo protiv lisnih uši na povrću, voćkama i ružama. Poželjno je prskanje ponavljati nekoliko dana. Ako se želi koristiti kao tekuće gnojivo onda se ostavi ova ista smjesa koprive kilogram na 10 litara kišnice u većoj plastičnoj posudi prekrivenoj mrežom ili jutenom vrećom da fermentira tijekom 5 do 30 dana, uz svakodnevno miješanje. Ako je temperatura od oko 20 °C gnojivo će biti gotovo za dva tjedna, a spremno je za upotrebu kada se prestane pjeniti kod miješanja. Gnojivo od koprive koristi se razrijeđeno vodom u omjeru 1:10 njime se zalijeva tlo, ne prska se biljka.

Kopriva pospješuje razgradnju komposta. Suhi korijen koprive koristi se kao organsko gnojivo. Reakcija tla, pokazatelj je niza agrokemijskih (fizikalnih, kemijskih i bioloških) svojstava tla važnih za ishranu bilja, tako se fermentacijom suhoga korijena koprive u odstajaloj vodi dobije konačna vrijednost pH = 4,8 koja je najbolja za primjenu gnojiva.

Kopriva se razmnožava sjemenom i podzemnim vriježama, a voli rahla i humusna tla. Ako koprivu sijete, najbolje je da sjeme prikupite tijekom kolovoza i rujna, posijete pred zimu, pa će niknuti u proljeće. Možete posaditi i ukopavanjem vriježa. Ujesen ili početkom proljeća najprije pripremite tlo na mjestu gdje ćete saditi koprivu. Usitnite zemlju, dodajte stajskog i dušičnog gnojiva. Iskopajte zdrave vriježe koprive (bez korijena) dužine oko 25 cm i odmah ukopajte u pripremljeno tlo na dubini od desetak centimetara i razdaljinu od tridesetak centimetara. Vriježe ne držite dugo izvan zemlje.

Kopriva se sakuplja kad je vrijeme sunčano i suho. U proljeće se sakupljaju mladi vrhovi, s gornjih 4 do 6 listova, a koriste se za juhu, varivo, prilog, za sirup ili sok. U proljeće možemo skupljati i cijelu biljku s korijenom. Kod sakupljanja treba uzeti u obzir da za kilogram suhoga lista treba ubrati pet do pet i pol kilograma svježih listova koprive.

Suši se u tankomu sloju, na suhomu mjestu. Suha biljka čuva se u papirnatim ili platnenim vrećicama ili u dobro zatvorenoj staklenoj posudi, na tamnom mjestu.

PADALINE
U mjesecu travnju u Solinu na području Gornje Rupotine pala je 91 litra kiše po četvornomu metru

SOLINSKA KRONIKA 331, 15. ožujka 2022.

Piše: dr. sc. Olivera CRMARIĆ

Ljudi na različite načine nastoje smanjiti učinak nezdravoga načina života. Netko koristi tradicionalno prihvaćeni post, za što je idealno vrijeme korizme kada se većina ljudi odriče određenih štetnih jela i navika. Određeni pojedinci koriste filtriranu vodu, drugi se okreću konzumiranju sirove hrane i kašastih sokova, vjerojatno najčešće se poseže za uzimanjem različitih dodataka prehrani i vitaminsko-mineralnih nadomjestaka

Detoksikacija organizma dvaput godišnje – u jesen i rano proljeće je poželjna rutina ako se osjećate umorno, iscrpljeno i bez energije ili imate problema s probavom i glavobolju.

Cilj je osloboditi tijelo od štetnih tvari koje usporavaju metaboličke procese, ukloniti učinke koje toksini imaju na imunitet, poboljšati rad jetre, obnoviti je, kao i probavni i respiratorni sustav. Na taj će se način u ukupnosti popraviti psihofizičko stanje te povećati energija.

Ljudi na različite načine nastoje smanjiti učinak nezdravoga načina života. Netko koristi tradicionalno prihvaćeni post, za što je idealno vrijeme korizme kada se većina ljudi odriče određenih štetnih jela i navika. Određeni pojedinci koriste filtriranu vodu, drugi se okreću konzumiranju sirove hrane i kašastih sokova, vjerojatno najčešće se poseže za uzimanjem različitih dodataka prehrani i vitaminsko-mineralnih nadomjestaka.

Svatko tko ima cilj detoksicirati organizam vjerojatno će posegnuti i za ljekovitim biljem, a najčešće ono koje djeluje na jetru, probavni i mokraćni sustav koji predstavljaju glavne filtracijske sustave te ujedno snažno detoksiciraju organizam.

Dolaskom proljeća u prirodi počinju rasti najbolje biljke koje se koriste kako za prehranu, tako i za čišćenje organizma od toksina, a mogu pomoći i za brojne druge probleme.

Vrijeme je da izađemo u prirodu i iz sve te raskoši sakupimo barem mali dio biljaka te ih ubacimo u svakodnevnu prehranu ili ih sačuvamo za rješavanje sitnih tegoba kroz godinu.

Maslačak – Taraxacum officinale L.

Maslačak je prepoznatljiva biljka široko rasprostranjena i s dugotrajnom primjenom u pučkoj medicini, koja se preklapa s primjenom u znanstvenoj medicini.

Osim već poznatoga iskorištavanja biljke za sušenje i pripremu čaja, te kao dodatak salatama postoje mogućnosti pripreme maslačkova vina i maslačkova sirupa, čije recepte donosimo.

Vino od maslačka se priprema na način da se posuda zapremnine 6 litara napuni svježe ubranim i usitnjenim cvjetnim glavicama, obavezno po suhom vremenu.

Njima se dodaje 6 litara svježe vode i kuha se, a nakon pola sata dodaju se kore dva domaća neprskana limuna i dvije naranče. Cjelokupna masa se procijedi kroz lanenu krpu. Dobivenom soku se dodaje 3 kg šećera i sok od 2 limuna i 2 naranče, sve se dobro promiješa i ostavi da se ohladi.

U pola šalice mlake vode rastopi se jedna kocka kvasca i pomiješa se s ohlađenim sokom, te ostavi na toplome mjestu 5 dana i prepusti vrenju. Nakon tog vremena, ponovo se procijedi kroz lanenu tkaninu i puni u jake vinske boce ili u boce za pjenušavo vino koje je najbolje prije korištenja držati sat vremena na 100°C u pećnici, da se steriliziraju.

Pune boce je najbolje začepiti strojem za čepljenje boca, i zapečatiti pečatnim voskom te spremiti u hladan podrum na tamnom mjestu, ulaganjem grla boce prema dolje u nasipani pijesak. Nakon dva mjeseca maslačkovo je vino gotovo za konzumiranje, a može se gotovo neograničeno držati. Ispravno pripremljeno vino od maslačka je svijetlo poput vode, i pjeni se kao šampanjac.

Za pripremu sirupa, od maslačka (»med od maslačka«) potrebno je sakupiti 3 do 4 pune šake cvjetnih glavica maslačka koje se dobro prokuhaju u 2 litre vode. Procijedi se tekućina i doda se 1,5 kg šećera i sok od 2 limuna, te se nastavi kuhati dok se ne dobije konzistenciju poput sirupa. Sprema se u boce sa širokim grlom. Tako dobiveni sirup ima okus po medu, a djeluje na jačanje i čišćenje krvi, kao i na poboljšanje probave.

Ljubičica – Viola sp.

Cvatnja ljubice počinje u rano proljeće nježnim cvjetovima privlačnoga mirisa. Cvjetovi se koriste za izradu mirisnih buketića, a njihova je simbolika poniznost, skromnost ili tajna ljubav.

Povezana su prije svega s niskim rastom biljke koja cvjetove saginje prema tlu i skriva među zelenim listovima. Najčešće se koristi kao pokrivač tla na zasjenjenim mjestima. Uspijeva na različitim tlima, ali najviše voli hladna, humusna tla s dobrom drenažom. Osobito je dekorativna kada raste na kamenim zidovima.

Mladi i nježni listovi mogu se koristiti u salatama, a u kasnijem dijelu sezone, kada postanu nešto tvrđi mogu se kuhati s ostalim povrćem za pripremu juha ili uz kuhano meso.

Ekstrakt lista se koristi kao aroma u slasticama ili sladoledu. Sirovi se cvjetovi koriste za ukrašavanje salata i deserta dok kandiranjem postaju ukusna poslastica. Svježe otvoreni cvjetovi ljubičice mogu se koristiti za pripremu nadjeva za mesna ili riblja jela.

Kandirane ljubičice služe i za dobivanje aromatiziranih pića uključujući i likere, a natapanjem cvjetova u vinskom octu, osim boje na njega prenose i aromu.

Mirisna ljubičica se kao lijek upotrebljavala još od starih Grka. Hipokrat ju je preporučivao kod glavobolje, lošeg vida, poteškoća s disanjem ili mamurluka.

Plinije je isticao njezinu djelotvornost kod nesanice, smirivanja ljutnje i bijesa te za jačanje srčanoga mišića. Arapi su je koristili kod upale grla i krajnika, nesanice i jetrenih tegoba. Kneipp je hvalio čaj i sirup od ljubičice kod kašlja i hripavca, nervoznoga lupanja srca ili histerije. U tradicionalnoj medicini za ljekovite svrhe se skupljaju svi dijelovi biljke, dok industrija parfema i kozmetička industrija koriste cvjetove.
Ljubičica u svom sastavu ima dosta aktivnih tvari od kojih najznačajniji su saponini, glikozid iridin, spojevi salicilne kiseline, gorke tvari, eterično ulje i alkaloid odoratin.

U narodnoj medicini mirisna ljubičica ima dugu tradiciju kod liječenja raka i kašlja hripavca. Budući da sadrži salicilnu kiselinu koja je osnova za dobivanje aspirina, uspješno se koristi u liječenju glavobolje, migrene i nesanice. Cijela biljka pospješuje znojenje, mokrenje i stolicu, služi kao sredstvo za iskašljavanje, ima ublažujuća i protuupalna svojstva.

Unutarnja primjena ljubice djeluje pozitivno na bronhitis, dišni katar, kašalj, astmu te rak dojke, pluća i probavnoga trakta. Čaj od ljubičice priprema se od listova, cvjetova i korijena, i to za šalicu čaja čajna žlica mješavine.

Vanjska primjena biljke je kod infekcije usta i upale grla. Biljka se može koristiti svježa ili se nakon žetve u cvatnji suši za kasniju upotrebu. Cvjetovi ublažavaju bol i koriste se prilikom oboljenja žuči i pluća. Korijen je puno jače sredstvo za iskašljavanje od ostalih dijelova biljke.

Tratinčica, Bellis perenis, Asteraceae

Mladi listovi tratinčice se spremaju kao ukusna salata, međutim zbog svoga ljekovitog djelovanja služe i za proljetno pročišćavanje krvi, ili u situacijama kada je potrebno ojačati krvnu sliku npr. kod anemije.

Tratinčica djeluje i kod bolesti respiratornih organa kao kod iscrpljujućega kašlja, pleuritisa, prsnih bolova, upalnih stanja i infekcija, kod bolesti želuca i crijeva, bolesti jetre i žuči kao i kod detoksikacije jetre kod trovanja. U kozmetici je također vrlo cijenjena biljka koja blagotvorno djeluje na kožne bolesti kao edema ili varikoznih vena.

Osim toga se koristi za izradu prirodnih krema i losiona za ublažavanje pigmentacijskih mrlja od sunca. Novija istraživanja potvrđuju i preporučuju uporabu čaja i svježega soka od listova tratinčice i kod karcinoma dojki. Tratinčica je prirodan metabolik jer potiče metabolizam na bolju izmjenu tvari.

Bljušt – Tammus communis, porodica Dioscoreaceae

Bljušt je trajna zeljasta povijuša koja naraste u dužini i do tri metra. Stabljika joj je tanka s naizmjenično poredanim šiljastim i srcolikim tamnozelenim listovima. U pazušcima listova izbijaju neugledni cvjetovi žućkaste boje, složeni u grozdaste cvatove.

Plod je okrugla crvena bobica. Korijen je nepravilnoga oblika, gomoljasto odebljan, dug do 20, a širok 5 do 10 cm. Vrijeme cvatnje biljke je od svibnja do lipnja. Bobice su bez mirisa, ukusne i slatkaste, ali otrovne.

Biljka raste u šikarama, na livadama, kamenjarima, u hrastovim i bukovim šumama. Mladi izdanci beru se za jelo u rano proljeće, korijen u rano proljeće ili najesen, a po potrebi i u vrijeme vegetacije, te list u vrijeme vegetacije. Svježi korijen djeluje brzo i vrlo nadražujuće na kožu te je kod njegova vađenja potrebno zaštititi ruke. U pučkoj medicini preporučuju se u tu svrhu biljni čajevi od divljega odnosno samoniklog jestivog bilja.

Cijela biljka sadrži spojeve slične histaminu, sluz, steroidne saponozide, kristale kalcijev oksalat, a u zrelim bobicama nedefinirani otrovni sastojci, šećer i pektin.

Kako su saponinski spojevi otrovni i ima ih u korijenu i plodu onda se mora naglasiti da je bljušt otrovan. Njegov sok izaziva jako povraćanje i proljev. Zabilježeni su smrtni slučajevi trovanja bobicama – plodovima.

Ipak u malim količinama u narodnoj medicini se koristi kao lijek za vanjsku uporabu. Svježi korijen bljušta koristi se najčešće usitnjen kao oblog, za liječenje reume, modrica i križobolje, potkožni izljevi krvi, pucanje kapilara i hematomi. Ipak u proljeće mladi kuhani izdanci bljušta se rado jedu i u takvomu obliku nisu opasni, iako ih je najbolje izmiješati s drugim proljetnim biljkama.

Petrovac – Agrimonia eupatoria L.

Raste na vlažnim livadama, u jarcima, uz vode, na prisojnim brežuljcima i stijenama. Voli topla mjesta i vapnenasto tlo. On je biljka čitave sjeverne polutke.

Petrovac je trajna biljka koja ima uspravnu, dlakavu stabljiku visine do 70 cm. Listovi su postavljeni naizmjenično, perasti, a listići jajastog do dugoljasto lančastoga oblika. Cvjetovi su raspoređeni u dugačkom grozdu uokolo same stabljike, mali su i žute boje.

Cvatnja je od svibnja do kolovoza. Plodovi su orašastoga oblika i imaju kukaste čekinje. Turica je gotovo bez mirisa, a gorkog je okusa.

Mladi izdanci koji se razvijaju prije cvatnje mogu se upotrebljavati za jelo u obliku variva ili za juhu od lisnatoga povrća. Biljka je dosta bogata vitaminom C i karotenima. Bogata je i treslovinom pa je zbog toga dobra u liječenju bolesti želuca i crijeva. Za tu svrhu se bere gornji dio biljke u cvijetu.

Osim toga koristi se u liječenju oboljenja jetre, žutice, sklonosti taloženju mokraćne kiseline u tijelu i kod žučnih kamenaca. Izvana se koristi protiv krvarenja rana, krvarenja bubrega, protiv bolesne slezene, kože i krvotoka.

Poznati domaći lijek za žuticu je čaj od petrovca: 3 gr isjeckanoga suhog lišća popari se s 2 dl vruće vode i ostavi u pokrivenoj posudi 15 minuta. Na dan popijemo 3 šalice vrućeg čaja u gutljajima.

Preslice – Equisetum arvense L

Pripravci od preslice se koriste za liječenje bolesti najčešće dišnoga, probavnog i mokraćnog sustava. Najčešće se koristi u obliku čajeva, ali treba paziti kako kod nje tako i kod korištenja bilo kojih biljnih pripravaka da se ne koristi predugo i u visokim koncentracijama te da se ne zaslađuje šećerom već se ili pije nezaslađena ili se zasladi medom.

Za uklanjanje bolova mokraćnoga mjehura kao i za otapanje bubrežnih kamenaca poznat je čaj koji se dobiva kuhanjem jedne žlice preslice i jedne žlice plodova šmrike (borovice) u 2,5 dcl vode i to 5 minuta. Ostavi se 15 minuta poklopljeno, ocijedi se i pije svako sat vremena.

Čaj pripravljen od 2/3 preslice i 1/3 steže (Potentilla tormentilla), ukupno 50 g na litru vode, kuhanje 15 min, je najviše zbog visokog postotka kremene kiseline iznimno učinkovit kod krvarenja iz pluća, ali i iz želuca, a može se koristiti i za ušmrkavanje kod krvarenja iz nosa.

Preslica u kombinaciji s gospinom travom je djelotvoran čaj za pročišćavanje krvi, za slabokrvnost, ali i za ubrzavanje metabolizma i protiv debljanja. Preslica pripremljena u visokoj koncentraciji, tako da se 150 g biljke namače preko noći u litri vode, ujutro se procijedi i služi za grgljanje kod upala zubnoga mesa i krajnika, a mogu se ispirati i gnojne rane, kožni lišajevi ili čirevi po tijelu ili na licu.

Poznati su i odvari preslice s drugim biljkama, a koji se upotrebljavaju u nadoknađivanju minerala u organizmu, u pomaganju liječenja gihta, arterioskleroze i visokoga tlaka. Biljku osušite na sjenovitom mjestu i spremite u hermetički zatvorene kutije te po potrebi kombinirajte kuhanje čajeva s dodatkom meda.

Cikorija – Cichorium intybus

Cikorija je biljka iz porodice Asteraceae koja sadrži do 20% inulina, gorke tvari, pektin i kalij i odlično je sredstvo za proljetnu detoksikacijsku kuru jer pospješuje probavu, potiče lučenje žuči, djeluje diuretski te stimulira metabolizam.

Inulin je sastavljen od fruktoznih podjedinica koji se nakon što uđe u organizam samo manjim dijelom razgradi zbog toga je poznata hrana za dijabetičare koji puno lakše podnose fruktozu od glukoze. Osim toga, inulin koji cikorija sadrži djeluje probiotički, tj. potiče rast i broj probiotičkih (prijateljskih) bakterija u crijevima, čime djeluje korisno kako na probavu tako i na funkcioniranje cjelokupnog organizma.

U vremenima kriza, naše mame i bake koristile su je kao zamjenu za kavu, a u narodnoj medicini poznata je kao lijek za oboljenja jetre i žučnih putova, jačanje imuniteta i malokrvnosti, potpomaže probavu hrane i sastavni je dio mješavina za čišćenje organizma. Čaj od korijena divlje cikorije priprema se tako što se puna žlica osušenog korijena prelije litrom ključale vode i kratko prokuha, a pije tri puta dnevno prije jela.

Mišjakinja, Stellaria media

Cijenjeno povrće u Rimsko doba i poznato je da je jestiva i ljekovita biljka, puna vitamina i minerala. U zadnje vrijeme je zaboravljena kao divlje povrće iako je prva koja krene rasti u proljeće. Tako upravo sada kada ljudi osjećaju proljetni umor nakon zimske prehrane, mišjakinja već neko vrijeme buja po vrtovima i savršeno se može uklopiti u pripremi ukusne salate od samoniklog povrća, a naravno može se dodati i kašastim zelenim sokovima iz blendera.

Kopriva – Urtica dioica

Proljetna »kraljica« jestivoga i ljekovitoga bilja. Za jelo se koriste samo svježi, prokuhani listovi i vršci koprive. Nježne vrške biljke s 4 do 6 listića beru se u gumenim rukavicama. Od koprive se pripremaju brojna jela kao juhe, variva, umaci, salate, kao špinat…. Koprivu treba blanširati, nakon čega se ili koristi ili smrzne. Može se i konzervirati sušenjem, za upotrebu u zimskim mjesecima ili za pripremanje čaja. Kopriva poboljšava probavu, stimulira čitavi organizam, potiče cirkulaciju i rad srca, čisti i jača krv, smanjuje šećer, pomaže kod gripe i prehlade i astme.

PADALINE
U mjesecu veljači 2022., u Solinu na području Gornje Rupotine, ukupne padaline su bile 45 litara po četvornomu metru.

SOLINSKA KRONIKA 330, 15. veljače 2022.

Piše: dr. sc. Olivera CRMARIĆ

Biljke mogu biti učinkovit način, ujedno jednostavan i put kojim se može promijeniti izgled i »podignuti« svaki dnevni boravak ili drugu prostoriju u domu. Prepreka tom cilju ne treba predstavljati nedostatak sunčeve svjetlosti, jer postoje brojne biljke koje su vrlo lijepe i mogu bujno rasti i s minimalnim izvorom svjetlosti. Stoga pokušajte unijeti biljke u sjenovite kutke doma, uljepšat će prostor, podignuti raspoloženje ukućana i poboljšati kvalitetu zraka, jer možete imati raskošne biljke čak i u najmračnijim sobama

Slonova noga – Beaucarnea recurvata, porodica Agave

Dobila je naziv po stabljici koja je zadebljana pri dnu te sliči slonovoj nozi. Vrlo dobro raste u sušnijim uvjetima, a može preživjeti pri slabom osvjetljenju i pola godine. Poželjno je preko ljeta jače osvjetljenje, a slabije zimi.

Vrlo često se uzgaja u malim posudama jer ne treba veliki prostor. Ovo je idealna biljka za osobe koje vole biljke u stanu, a nemaju vremena za posvetiti se održavanju sobnog bilja, jer nije zahtjevna i gotovo svatko ju može imati kao svog biljnog ljubimca.

Slonova noga spada među otpornije i izdržljivije biljke, nije potrebno često zalijevanje, možda jednom u 10 dana, ali listove je poželjno malo češće prskati hladnom vodom kako ne bi presušili ako je suhi zrak u zatvorenim stambenim ili poslovnim prostorima. Idealna temperatura za ovu biljku je oko 20° C.

Raste vrlo sporo tako da ju nema potrebe često presađivati, možda jednom u dvije do tri godine, odnosno tek kada njezino korijenje počne polako izlaziti iz posude. Najučinkovitije za uzgoj su plitke, keramičke posude u kojima ljepota slonove noge dolazi do izražaja i u kojima neće doći do viška vlage u tlu.

Sanseverija – Sanseveria

Poznata je pod nazivima sablja, sabljarka, indijansko pero i svekrvin jezik. Idealna je sobna biljka za sve zaposlene i zaboravne ljubitelje sobnih biljaka. Ne voli pretjerano zalijevanje, odlikuje se otpornošću i skromnim zahtjevima, a odlična je za pročišćavanje zraka u prostorijama. Ne treba je previše zalijevati, jer je podložna truljenju.

Prilikom zalijevanja treba pripaziti da voda ne dospije u središte biljke, a zalijevati onda kada se zemlja u teglici prosuši. Sanseverije se presađuju svake 2 do 3 godine u malo veće posude, supstrat u koji sadimo sanseverije treba biti propustan, a za sadnju se koristiti pliće i šire posude, jer imaju plitak korijen.

Rod Sanseveria obuhvaća više od 50 vrsta, poznati su varijeteti koji se razlikuju po veličini, boji, širini i obliku lista. Boja lista sanseverija je zelena s manje ili više izraženim šarama, ima ih sa žutim obrubom listova ili niske sanseverije sa širim listovima. Sve su popularnije cilindrične sanseverije čiji se listovi mogu preplitati u različite oblike.

Porijeklo sanseverije su stepska područja Afrike. Dobila je ime po princu od San Severa, a u Europi je postala popularna od 18. stoljeća. Ako imate malu djecu bolje je da lončanice sa sanseverijama držite na povišenom mjestu, jer neke sorte mogu izazvati dijareju pojede li se njihovo lišće.

Dobro rastu i u prostorijama koje imaju slabo osvjetljenje. U tom slučaju će šare na listovima biti slabije izražene. U svijetlim prostorijama sanseverije će cvjetati, ali ne podnose izravnu sunčevu svjetlost. Njihovi cvjetovi su mali i neugledni, a imaju miris koji podsjeća na miris vanilije.

Visoka vlažnost zraka i zemlje ne odgovara ovim biljkama, pa su zapravo idealne biljke za stanove jer se mogu postaviti blizu radijatora, uopće im ne smetaju manjak vlage i temperatura zraka. Jednom kada im pronađete mjesto, dobro je ne premještati ih, pa će se najbolje razvijati na svom stalnom mjestu.

Sanseverije se razmnožavaju dijeljenjem biljke, što je jednostavan način razmnožavanja. Tijekom proljeća kada se presađuju biljke sanseverije možemo podijeliti i na taj način razmnožiti. Biljke se presađuju kada vidimo da im je posuda postala tijesna. Posuda treba biti samo malo veća, jer presađivanje u mnogo veću može dovesti do šoka i propadanja biljke.

Ovo je jedna je od najtolerantnijih sobnih biljaka koja može preživjeti sve, a istovremeno izgledati svježe i privlačno, te dekorirati prostor u kojem je smjestimo.

Zlatni puzavac – Epipremnum aureum, porodica kozlačevki, Araceae

Ova biljka je penjačica koja može narasti i do 2 metra, a sadi se kao sobna biljka najviše zbog efektnih srcolikih listova. Kod nas je popularna sobna biljka jer je zahvalna za održavanje, može rasti u vis s potpornjem, a šarenolisne sorte se osobito mogu saditi i u posude obješene na zidu.

Postoje brojne sorte sobnih puzavaca koji se međusobno razlikuju po listovima. Ima ih krupnolisnih ili sitnolisnih sorti, boja lista varira od najobičnijih sa zelenim lišćem, bijelo prugastim lišćem, crvenkastim, ljubičastim, ili dlakavim srebrno prugastim listovima. Porijeklo zlatnog puzavca je Južna Amerika, a kod nas se odavno smatra da ova biljka donosi novac i sreću.

Zlatni puzavac je biljka koja odlično pročišćava zrak u domu pa je i to razlog što je rasprostranjen kao sobna biljka, ali krasi i mnoge druge zatvorene prostore poput primjerice poslovnih prostora, ureda i trgovina. Zbog svoje sposobnosti pročišćavanja zraka na način da uklanja brojne štetne kemikalije koje kruže zrakom te u potpunosti može pročistiti zrak u stanu ova dekorativna biljka bi trebala biti jedna od prvih kada se odabiru sobne biljke.

Zlatni puzavac je vrlo jednostavan za održavanje i ne treba posebne uvjete za život. Listovi puzavca mogu biti svjetliji i tamniji, a njihova boja ovisi isključivo o količini svijetla kojoj su izloženi. Iako traži svijetlo mjesto za rast, ipak ne podnosi jako sunce tijekom ljetnih mjeseci.

Svjetlo je bitnije mlađim biljkama, starije biljke mogu biti i na tamnijem mjestu u stanu. Intenzitet osvjetljenja je bitan samo za izgled listova, jer se šare na listu mogu održati samo ako biljka stoji na punomu svijetlu. Kako se radi o puzavici, kako biljka raste i stari pri dnu najčešće ogole, potrebno je iz reznica uzgajati mlade biljke, na način da se odlomi grančica, uklone se dva do tri donja lista, a mogu se jednostavno zakorijeniti i u čaši s vodom, a zatim posaditi u zemlju.

Kao i svaka druga sobna biljka na listovima puzavca se nakuplja prašina pa je najbolje tada tuširati biljku i kada se listovi posuše vratite na njegovo mjesto. Inače puzavac treba redovito zalijevati, ali mu korijen ne smije biti uronjen u vodu. Naravno ljeti treba češće zalijevanje i redovito dohranjivanje pa nam tada bujno rastu.

Fitonija – Fittonia, porodica Lamiales

Postoji više od pedeset poznatih vrsta ove biljke ali sve su nastale od dvije:
Fittonia gigantea- iz Bolivije, koja je oko 60 cm visoka zeljasta trajnica, s ovalnim, na vrhu lagano zašiljenim listovima, jarkocrvenih žila na tamnozelenoj lisnoj površini.

Fittonia verschaffeltii – iz Kolumbije, koja je niska, puzajuća biljka čiji su listovi okrugli do srcoliki ili jajasti, na vrhu tupo zaobljeni, dugi i do 10 cm, i njima prekriva tlo. Javlja se u dva oblika: Argyroneura – srebnih žila i Pearcei – svijetlo crvenih žila.

Cvjetovi fitonije su sitni i neugledni, bijeli ili blijedo krem boje, skupljeni u cvast nalik klasu, a cvatnja je u jesen. Postoje brojni varijeteti koji se razlikuju po obliku, veličini i rasporedu listova, a naravno spektar boje je iznimno velik pa se u ponudi mogu naći osim srebrne, roze i crvene nervarure lista, postoje i bijela, fuksije, terakota, modra i gotovo crna. Fitonija je tako postala zanimljivija i vrlo dekorativna biljka za uređenje prostora. Osobito je velika primjena kada se posade uz visoke biljke, gdje služe kao pokrivači tla.

Biljka traži zasjenjen položaj, nikako je ne treba izlagati izravnom sunčevom svijetlu, a kako se radi o tropskoj biljci odgovara im toplina i vlaga zemlje i zraka. Idealna temperatura im je od 21 do 25 stupnjeva Celzijevih, a noćna ili zimska temperatura ne smije padati ispod od 16 do 17 stupnjeva Celzijevih, pa se zbog toga često javlja kao biljka u terarijima. U ljetnom periodu treba je zalijevati dva do tri puta tjedno, zimi manje, ali se tlo ne smije osušiti, a poželjno je biljku svakodnevno orošavati mlakom odstajalom vodom.

Prihranjivanje je svako 2 do 3 tjedna, tekućim gnojivom ali u slabijoj koncentraciji od navedene. Učinkovite su i dekorativne ako ih se posadi skupa s nekoliko biljaka, a osobito kada imaju različite boje. Fitonije se razmnožavaju jednostavno reznicama kojima se odstrane donji listovi, ali da ima barem 3 do 4 reda listova, ožiljava već za 2 tjedna u čaši s vodom.

Fitonija je vrlo dekorativna ako ima dovoljno svijetla, kada ima nevjerojatan kontrast obojenih žila listova, ako listovi ne postanu zeleni. Treba je čuvati od propuha, suše i prezalijevanja. Da bi dobili bujni grm treba zalamati vrhove grančica i cvjetove.

Spatifilum – Spathiphyllum

Svima poznata prekrasna sobna biljka s cvjetovima nalik na bijela jedra neki zovu jedarce, neki mirni ljiljan, a neki jednostavno spatifilum. Među ljubiteljima biljaka već je odavno popularna jer nije osjetljiva.

Spatifilum ne podnosi previše sunca i najbolje će uspijevati ako ga smjestimo uza sjeverni prozor ili ga udaljimo barem 1 ili 2 metra od prozora. Treba pripaziti da ne bude na propuhu. Bez obzira radi li se o domu ili uredu, spatifilumi su izvrsne sobne biljke jer mogu rasti u slabom osvjetljenju. Spatifilum može preživjeti s vrlo malo vode, a prekomjerno zalijevanje je za njega kobno.

Vlaga potrebna listovima može se osigurati redovitim prskanjem listova prskalicom, barem jednom dnevno. Da bi bujno rastao spatifilum traži neko tekuće biljno gnojivo namijenjeno sobnim biljkama koje cvatu, a gnojidba se vrši dva puta godišnje što je dovoljno za zdrav rast.

Tijekom zime ne treba gnojenje i jednostavno je potrebno pustiti biljku da se malo odmori, a zalijemo je samo jednom tjedno. Spatifilum je biljka koja se najbolje presađuje u proljeće u samo malo veće posude, tako se korijen lakše prilagođava na presađivanje i brzo pokazuje dobre rezultate, tj. kreće u porast. Široki listovi su jako dekorativni, intenzivne zelene boje kada su zdravi, ali su pravi magneti za prašinu, stoga je poželjno prebrisavanje vlažnom krpom.

Naravno jednostavno je otuširati biljku, pustiti je da se prosuši te vratiti na njeno mjesto. Spatifilum ne voli izravno sunčevo svjetlo, u tom slučaju može doći do gubljenja boje i oštećivanje lista.

PADALINE

U mjesecu siječnju 2022. u Solinu na području Gornje Rupotine palo je 17 litara kiše po četvornomu metru.

SOLINSKA KRONIKA 329, 15. siječnja 2022.

Piše: dr. sc. Olivera CRMARIĆ

Kolesterol je od iznimne važnosti za strukturu i integritet u staničnim membranama svih tkiva kao i za normalan rad samoga organizma. Sudjeluje u stvaranju hormona, vitamina A, D i E te žučnih kiselina. Kolesterol je prekursor u proizvodnji steroidnih hormona, uključujući glukokortikoide -kortizon, mineralokortikoide – aldosteron, spolnih hormona – androgen – testosteron i estrogena – estradiol

Kemijska formula kolesterola je C27H46O. Iako postoji više vrsta lipoproteina kolesterol, najvažnije su dvije:

• LDL-čestice niske gustoće koje prenose kolesterol i odlažu ga u pojedina tkiva i organe;

• HDL-čestice visoke gustoće koje sakupljaju na sebe i prenose suvišan kolesterol iz raznih tkiva u jetru.

Najveći dio kolesterola do 80 posto organizam stvara u jetri pa je to endogeni kolesterol, dok samo 20 posto je egzogeni kolesterol koji dolazi iz hrane.
Biokemijski proces kojim se edogeni kolesterol sintetizira u organizmu je dosta složen i naziva se »put HMG-CoA reduktaze«. Ovim načinom se pomoću acetil-koenzima A kod odrasle osobe mogu sintetizirati 1 do 2 grama kolesterola na dan. Treba pritome razmotriti i spoznaju da veći unos kolesterola prehranom smanjuje njegovu sintezu u organizmu, dok manji unos ima suprotni učinak.

Treba svakako reći da za koncentraciju kolesterola u krvi nije važna samo njegova sinteza u jetri ili unos prehranom, već uvelike ovisi o genetici pojedinca, o stupnju apsorpcije, transporta i izlučivanju kolesterola te o katabolizmu žučnih kiselina.

Povećani kolesterol tzv. hiperkolesterolemija je vrlo rizični čimbenik koji dovodi do brojnih bolesti kao ateroskleroza, srčani udar, angine pektoris i drugih srčanih bolesti. Kod pojave ateroskleroze dolazi do lokalnoga zadebljanja endotela tj. oštećenja unutrašnjega sloja stijenke arterije. Ta se zadebljanja nazivaju ateromi ili plakovi koji sužavaju promjer krvnih žila i mogu prouzročiti srčani i moždani udar.

Za prevenciji i terapiji hiperkolesterolemije najčešće se koriste ljekovi – statini, ali možemo si pomoći i promjenom prehrane, korištenjem brojnih ljekovitih biljaka te u zadnje vrijeme i nutraceuticima.

Širok je spektar biljaka koje svojim biološki aktivnim sastojcima izravno ili posredno utječu na metabolizam kolesterola, te na smanjenje njegove razine. Ovdje ćemo spomenuti nekoliko.

Piskavica – Trigonella foenum-graecum

Piskavica je vrlo ljekovita biljka koja se u antičko doba primjenjivala za liječenje brojnih bolesti. Stimulira metabolizam jetre i bubrega te općenito zagrijava tijelo. Smiruje i liječi sluznicu dišnoga, probavnog i urogenitalnog trakta. Djelotvorna je i protiv alergija i peludne groznice. Snižava kolesterol u krvi već nakon 10 dana primjene. Danas se najčešće koristi za liječenje dijabetesa i visokoga kolesterola. Kod oba tipa dijabetesa konzumacije piskavice uspostavlja ravnotežu šećera u krvi pomoću aminokiseline 4-hidroksi-izoleucin, koja kontrolira lučenje inzulina.

Kod kardiovaskularnih problema koristi se sjeme piskavice jer snižava kolesterol i trigliceride čime pomaže protiv ateroskleroze i stvrdnjavanja arterija. Piskavica sadrži saponine koji smanjuju apsorpciju kolesterola iz masne hrane, a neka su istraživanja dokazala da steroidni saponini djeluju i na smanjenje stvaranja lošega kolesterola u organizmu.

Postoji nekoliko načina upotrebe sjemenki piskavice, kao prah, kao dodatak začinima, ali najčešće se pije kao čaj. Dokazano je i djelovanje etanolnog ekstrakta (tinkture) sjemenki piskavice koja može do 26 posto smanjiti razine kolesterola u plazmi.

Ljuta papričica – čili

Čili sadrži kapsaicin (8-metil-N-vanilil-6-nonenamid) koji povećava sagorijevanje kalorija pa organizam može sagorjeti i do 100 kalorija više nego bez njegove konzumacije. Istraživan je učinak konzumiranja jednoga grama sušene i mljevene ljute paprike te je dokazano povećanje tjelesne temperature, a time i veću potrošnju energije. Čili smanjuje osjećaj gladi te pomaže kod kontrole apetita i povećava potrošnju kalorija nakon obroka, te je koristan za mršavljenje.

Čili djeluje protiv raznih bolova, djeluje kao antireumatik, ima antikancerogeno djelovanje te smanjuje rizik pojave šećerne bolesti.
Kapsaicin jača cirkulaciju, pomaže bržoj izmjeni tvari u organizmu i smanjiva opasnost od nakupljanja kolesterola i stvaranje plaka u stijenkama arterija.

Alfa-alfa

Alfa-Alfa je vrsta djeteline koju karakteriziraju lijepi plavoljubičasti cvjetovi. Raste na području zapadne Azije i istočnoga Mediterana. Klice alfa-alfe poznate su kao sjajan izvor vitamina A, B2, B5, C i K i folne kiseline te u tragovima cink, bakar i magnezij koji djeluju na povećanje energije u organizmu, na poboljšanu koncentraciju i na povećanje kognitivnih sposobnosti. Ova biljka sadrži saponin koji smanjuje apsorpciju kolesterola u organizmu i sprječava nakupljanje u arterijama. Za najbolje rezultate preporuča se konzumacija 120 grama sjemenki alfe-alfe tijekom osam tjedana, ali ne duže!

Češnjak za smanjivanje povišenog kolesterola

Češnjak je najbolje jesti sirov, nasjeckan usitno desetak minuta prije konzumacije. Stoljećima se koristi kao hrana koja liječi jer djeluje na sprečavanje raka, snižavanje kolesterola i visokoga krvnog tlaka, a liječi i prehladu. Njegovo djelovanje je široko od antimikrobnoga do kardioprotektivnoga i dislipidemijskoga učinka te protiv stvaranja tromba u krvnim žilama.

Aktivna tvar češnjaka je alicin koji reducira sintezu (inaktivacija HMG-CoA reduktaze) i apsorpciju kolesterola u crijevima zbog čega ima sposobnost smanjenja ukupnoga kolesterola između 9 do 12 posto. Osobe koje imaju problema s zgrušavanjem krvi i oni koji već imaju terapiju antikoagulansima trebaju se savjetovati s liječnikom o njegovoj konzumaciji.

Fermentirana crvena riža

Crvena riža fermentira pomoću gljivice (Monascus purpureus) čime nastaje niz spojeva iz skupine monakolina, osobito monakolin K koji je poznat kao lovastatin – djelatna tvar u lijekovima koji smanjuju razinu kolesterola u krvi. Djeluje u jetri na način da inhibira HMG-CoA reduktazu, enzim koji je neophodan za sintezi kolesterola.

Korištenjem fermentirane crvene riže umjesto statina smanjuje se nuspojava miopatije (bol u mišićima) koja se javlja kod korištenja statina. Također je crvena riža alternativa za osobe intolerantne na statine. Prema Europskoj agenciji za sigurnost hrane »Monakolin K iz crvene riže pridonosi održavanju normalne razine kolesterola u krvi«, a djelotvoran je kod dnevnoga unosa 10 mg monakolina K iz ekstrakta fermentirane crvene riže.

Artičoka – Cynara scolymus, kod povišenog kolesterola

Ekstrakt svježega lista artičoke sadrži spoj cinarin koji se koristi u liječenju hiperkolesterolemije. S listovima artičoke treba biti pažljiv ako ih se ide sušiti jer su aktivni spojevi vrlo osjetljivi.

Artičoka djeluje na način da ubrzava eliminaciju žuči i žučnih kiselina, a time neposredno dolazi do povećane razgradnje kolesterola. Artičoka dakle ne smanjuje stvaranje kolesterola nego utječe na njegovu razgradnju što u konačnici dovodi do smanjenja razine LDL kolesterola, a u isto vrijeme kod nekih osoba blago povisuje razinu HDL-a, iako je bilo slučajeva i sniženja koncentracije HDL-a. Terapija od 8 tjedana s 400 mg ekstrakta lista artičoke dala je zadovoljavajući rezultati smanjena LDL kolesterola za 10 do 20 posto.

Artičoka pojačava djelovanje lijekova inhibitora β-HMG-CoA reduktaze koji smanjuju razinu kolesterola (razni lijekovi koji sadrže statine), a njene ekstrakte ne smiju koristiti osobe s opstrukcijom žučnih vodova i s žučnim kamenima.

Sikavica – Sylibum marianum L. Gaertn

Djeluje na metabolizam kolesterola kroz aktivnu tvar silimarin koji predstavlja kompleksnu mješavinu polifenolnih spojeva među kojima je sedam flavonolignana i jedan flavonoid. Silimarin čini više od 60 posto ekstrakta dobivenoga iz sjemenki sikavice. Osnovno djelovanje mu je hepatoprotektivno, uz snažan antioksidativan učinak. Uz dodatak selena značajno smanjuje posljedice oksidativnoga stresa i apsorpciju kolesterola, kao i razinu LDL i ukupnoga kolesterola. Inhibicija apsorpcije kolesterola je način djelovanja silimarina i daje pozitivne promjene kod kolesterola i sadržaju lipida u jetri.

Cikorija ili vodopija

Biljka koja može djelovati na smanjivanje kolesterola. Bogata je inulinom koji djeluje na apetit, izlučivanje želučanih i probavnih žlijezda te pražnjenje crijeva. Poboljšava rad jetre, žuči i bubrega te ubrzava metabolizam. Cikorija može biti od koristi za problem usporene probave i nadimanja. Također zbog inulina djeluje na snižavanje razine kolesterola u krvi kao i na snižavanje razine šećera u krvi.

Nutraceutici za smanjivanje kolesterola

Danas se vrlo često koristi termin nutraceutici koji označava hranu ili sastojke hrane koji pružaju zdravstvene dobrobiti, uključujući prevenciju, ali i liječenje bolesti. U pravilu se radi o izoliranim nutrijentima iz biljaka, o dodacima prehrani kao i funkcionalnoj hrani te biljnim ekstraktima. Vezano za smanjenje kolesterola postoje brojni nutraceutici koji različitim mehanizmima djelovanja smanjuju razine kolesterola u krvi.

Najčešće djeluju na način da inhibiraju sintezu kolesterola djelovanjem na enzim HMG-CoA reduktaze ili enzim proprotein konvertaza, mogu djelovati na redukciju apsorpcije kolesterola u crijevima ili djeluju na metabolizam žuči, a mogu utjecati i preventivno protiv razvoja ateroskleroze.

Polikozanoli

Prirodni dugolančani alifatski alkoholi dobiveni ekstrakcijom, najčešće iz voska šećerne trske i rižinoga voska. Brojne kliničke studije potvrdile su smanjenje razine LDL-kolesterola, slično statinima, za 25 posto i povećavanje razinu HDL kolesterola. Djeluju na inhibiciju aktivnosti HMG-CoA reduktaze, no potrebna su daljnja istraživanja kako bi se utvrdio točan mehanizam djelovanja.

Polifenoli

Sveprisutne molekule u prirodi koje su široko rasprostranjene u hrani biljnoga porijekla. Osim antioksidacijskoga djelovanja, polifenoli imaju i druga djelovanja kao što su antiartritično, antitrombotsko, antiviralno, antibakterijsko djelovanje. Za smanjivanje kolesterola pretpostavlja se da djeluju na inhibiciju HMG-CoA reduktaze, kao i ACAT2 i MTP. Određena istraživanja polifenola ekstrahiranih iz bergamota su potvrdila redukciju LDL kolesterola za više od 30 posto i triglicerida za više od 40 posto.

Međutim vršena su i druga placebom kontroliranim istraživanja na 204 zdravih muškaraca i žena tijekom 4 tjedna koja su pokazala je da ipak izolirani flavonoidi iz citrusa konzumirani uz obrok ne smanjuju koncenetraciju triglicerida i kolesterola u osoba sa lagano povišenom razinom kolesterola u krvi. Trebala bi dodatna istraživanja kako bi utvrdili utječu li polifenoli na snižavanje povišene razine kolesterola u krvi.

Probiotici

Kod povišenoga kolesterola imaju pozitivan utjecaj na razinu kolesterola, zahvaljujući probiotičkim mikroorganizmima. Dnevna konzumacija 300 g jogurta koji sadrži Bifidobacterium longum i Lactobacillus acidophilus povećavaju razinu HDL kolesterola, smanjuju LDL kolesterol te smanjuju ukupnu razinu lipida u krvi. Vjerojatno je da djeluju na smanjivanje apsorpcije kolesterola u crijevima, kao i na vezivanje kolesterola na bakterijske stanice ili fiziološko djelovanje krajnjih produkata fermentacije kratkolančanih masnih kiselina.

Fitosteroli

Biljni steroli kojih najviše sadrži hrana biljnog porijekla (voće, povrće, biljna ulja, orašasti plodovi, sjemenke, žitarice, leguminoze) su po svojoj funkciji slični kolesterolu. Fitosteroli se natječu s kolesterolom za vezanje na NPC1L1 transporter odgovoran za prijenos kolesterola i fitosterola u unutrašnjost crijeva te povećavaju aktivnost transmembranskih proteina odgovornih za ponovo izlučivanje apsorbiranih fitosterola natrag u tanko crijevo i iz jetre u žuč što rezultira otpuštanjem fitosterola u crijeva, žučne vodove i jetru, a čime se smanjuje apsorpcija kolesterola u tankom crijevu. Fitosteroli se u biljkama ne nalaze u velikim količinama, pa je njihov ukupan unos uobičajenim načinom prehrane nedostatan za značajnije farmakološke učinke. Dodaci prehrani sadrže uglavnom estere sterola i stanola najčešće 500–1.000 mg. Djelotvorni su kod dnevnog unosa od najmanje 0,8 g biljnih sterola/stanola.

Beta-glukan

Polisaharid izoliran iz stanične stijenke pekarskog kvasca Saccharomyces cerevisiae ili iz različitih gljiva. 1,3-1,4-D glukan izoliran iz stanične stijenke zobi i ječma iskazuje povoljan učinak na razinu kolesterola u krvi, a time i na rizik od kardiovaskularnih bolesti. Beta glukani doprinose održavanju normalne razine kolesterola u krvi, a djelotvorni su kod dnevnog unosa od 3 g beta-glukana iz zobi, mekinja zobi, ječma, mekinja ječma ili iz mješavine ovih beta-glukana. Na smanjivanje razine kolesterola djeluju sprječavanjem reapsorpcije žučnih soli i konačno smanjenje sinteze kolesterola u jetri.

Berberin

Alkaloid prisutan u kori, korijenu i podancima biljaka iz roda Berberis, iako se tradicionalno koristio kao antmikrobno sredstvo u liječenju infekcija, novija istraživanja su pokazala da berberin smanjuje razinu kolesterola za 29%, razinu trigliceride za 35% i LDL kolestrola za 25%, dok na HDL kolesterol ne utječe. Djeluje na inhibiciju određenog enzima koji ima važnu ulogu u regulaciji ekspresije LDL receptora i u metabolizmu kolesterola.

Omega-3 masne kiseline

Kod povišenih triglicerida i za smanjivanje razine kolesterola imaju manje djelovanje ali djeluju preventivno na proces razvoja ateroskleroze. Kako se radi o kroničnoj upalnoj bolesti upotrebom terapije s omega-3 masnim kiselinama smanjuje se razinom medijatora upale – eikozanoida i citokina što potvrđuje njihovo protuupalno djelovanje. Omega-3 masne kiseline imaju pozitivno djelovanje na sami endotel krvnih žila, djeluju preventivno u ranom stadiju razvoja ateroskleroze smanjujući veličinu plaka. Vrlo je važno da djeluju i kao inhibitori na agregaciju/sljepljivanje trombocita čime daju svoj doprinos i u antiagregacijskoj terapiji. S obzirom da omega-3 masne kiseline pridonose zdravlju srca i krvnih preporučan je unos od 250 mg EPA i DHA.

PADALINE

U mjesecu prosincu 2021. u Solinu na području Gornje Rupotine pala je 161 litra kiše po četvornomu metru.

SOLINSKA KRONIKA 328, 15. prosinca 2021.

Piše: dr. sc. Olivera CRMARIĆ

Tamjan je jedna od najstarijih mirisnih smola, njime se trgovalo još prije 5000 godina na Arapskom poluotoku i u sjevernoj Africi, gdje je bio vrijedan poput zlata. U staromu Egiptu se koristio u religijskim obredima, za balzamiranje mumija, za cijeljenje rana, ali i u kozmetici za izradu maske za pomlađivanje, a pougljeni tamjan je ženama služio za iscrtavanje očiju i obrva

Tamjan – Boswellia sp. – porodica Burseraceae

Tamjan je aromatična smola koja se dobiva iz stabla Boswellia – tamjanovac, kojih nalazimo diljem Azije i Afrike, a dobiva se zarezivanjem kore tamjanovca. Boswellia su zimzelena stabla iz porodice Burseraceae koja obuhvaća tridesetak vrsta.

Može narasti do 5 ili 6 metara visine, lišće joj postane vrlo gusto i u razdoblju najvećih vrućina i suše prestaje vegetativna aktivnost, a lišće opada kao što se događa kod naših biljaka u zimskim mjesecima. Biljka cvate stvarajući vrlo lijep cvat, sastavljen od malih bijelih cvjetova skupljenih u grozd.
Kako smo spomenuli rod Boswellia ima više vrsta od kojih se može dobivati smola tamjana, a najviše se za to koriste Boswelia Sacra, Boswelia Carterii (arapski tamjanovac) i Boswelia Serrata (indijski tamjanovac).

Vrste imaju i svoje varijetete, pa smola tamjana koja se dobiva ovisno o mjestu uzgoja i varijeteta može varirati po kemijskom sastavu, boji i mirisu.
Tamjan je jedna od najstarijih mirisnih smola, njime se trgovalo još prije 5000 godina na Arapskom poluotoku i u sjevernoj Africi, gdje je bio vrijedan poput zlata. U staromu Egiptu se koristio u religijskim obredima, za balzamiranje mumija, za cijeljenje rana, ali i u kozmetici za izradu maske za pomlađivanje, a pougljeni tamjan je ženama služio za iscrtavanje očiju i obrva.

Ajurvedska medicina je upotrebljavala tamjan za liječenje astme, artritisa, za zacjeljivanje rana, za zaštitu od patogenih mikroorganizma kao i za pročišćavanja krvi. Bio je jedna od najpoželjnijih biljaka na svijetu i u vrijeme staroga Rima, činjenica je da su ga stari Rimljani obožavali i trošili više tisuća tona tamjana godišnje za svoje potrebe.

Tamjan se od davnina koristi i u kršćanstvu u obredima rimokatoličke i pravoslavne Crkve.
Tamjan je osim toga i jedna od najstarijih i najljekovitijih biljaka koja se tisućljećima upotrebljava za liječenje brojnih bolesti i poremećaja. Ima široku primjenu i izvan medicine, u kozmetici, za osvježavanje prostora i kao sredstvo za opuštanje tijekom meditacija. Tamjan kao lijek ne uzrokuje nikakve nuspojave kod kontinuirane primjene.

Najvažniji sastojak tamjana su bosvelijske kiseline koje imaju izuzetno snažno protuupalno i analgetičko djelovanje i vrlo su učinkovite u smanjivanju boli uzrokovanih artritisom i upalnim stanjima zglobova i kostiju. Preporuča se za ublažavanje simptoma Chronove bolesti, za liječenje cista i za normaliziranje cirkulacije krvožilnog sustava.

Ekstrakt tamjana – tamjanov acetat, dokazano utječe na neurološka oštećenja, olakšava simptome depresije i smanjuje tjeskobu. Za tamjanov acetat je znanstveno dokazano da ima izuzetan utjecaj na dio mozga koji je odgovoran za emocionalni razvoj i stanje čovjeka. Tamjan ima anksiolitički učinak što zapravo opisuje njegovu sposobnost da smanji tjeskobu i napetost kod ljudi i potakne tijelo i um na opuštanje.

Izuzetno svojstvo tamjana da smiri i opusti organizam, te da prevlada negativne emocije, prepoznato je pa se danas najčešće korisi kao prirodno sredstvo za liječenje depresije i anksioznosti. Ovo djelovanje može objasniti njegovu povijesnu uporabu tijekom vjerskih obreda, molitve ili meditacije. Omogućavajući brže postizanje smirenja i ispunjujući organizam pozitivnom energijom postao je sredstvo koje pomaže kod brojnih metoda za postizanje ravnoteže uma i tijela. U svrhe stvaranje emocionalne ravnoteže i umirivanja od velike pomoći je i sami miris tamjana primjenjen kao aromaterapija.

Ulje tamjana ima jedinstveni učinak na dišni sustav pa se koristi kao pomoć kod bronhitisa, prehlada i alergija. Vrlo povoljno djeluje na sve vrste sinusitisa i na astmu, a njegova primjena je vrlo jednostavna jer je dovoljno nakapati na ruku nekoliko kapi ulja i udisati njegov miris više puta dnevno kako bi pomogao pročišćavanju dišnih puteva. Ulje je izrazito blagotvorno i u liječenju problematične kože pa pomaže u rješavanju problema s aknama, ožiljcima, strijama i borama, na potpuno neškodljiv i netoksičan način. Nikada se ne koristi potpuno čisto ulje tamjana, već ga treba razrijediti s nekim baznim uljem.

Indija je danas najveći proizvođač tamjana. Indijci vrlo često žvaču smolu tamjana za poboljšanje zdravlja desni i zuba, jer njegova antimikrobna svojstva održavaju usnu šupljinu slobodnom od raznih patogenih mikroorganizama.

Premda i arapski i indijski tamjanovac imaju ljekovito djelovanje, klinički se najviše ispitivao upravo indijski, Boswelia serrata. Kemijski spojevi odgovorni za učinkovitost tamjanovca su derivati bosvelične kiseline koji inhibiraju upalne procese. Iako mehanizmi djelovanja nisu još u potpunosti razjašnjeni, postoje objašnjenja da ekstrakt tamjanovca ometa molekule koje omogućuju nakupljanje upalnih stanica u tkivu.

Derivati bosvelične kiseline ekstrakta tamjanovca djeluju i na sustav lipooksigenaze smanjujući lokalne upalne čimbenike leukotriene. Uz to, ekstrakt tamjanovca djeluje i na enzime koji rastu u upalnim i degenerativnim bolestima i nazivaju se matriks metaloproteinaze sprječavajući njihovu pretjeranu aktivnosti matriks metaloproteinaza još je jedan od mehanizama djelovanja tamjanovca.

Djelovanje ekstrakta tamjana na osteoartritis je dokazano kliničkim istraživanjima. Potvrđeno je da smanjuje jutarnju ukočenost i intenzitet boli, poboljšava snagu i pokretljivost zglobova, sve bez nuspojava uobičajenih za klasične protuupalne lijekove.

Eterično ulje arapskoga tamjanovca ima izraženo sedativno djelovanje na način da umiruje i usporava disanje, pa se koristi inhalacijski ili dermalno kod stresa i nervoza. S ciljem olakšavanja dišnih tegoba zbog svog mukolitičkog i ekspektorirajućeg djelovanja nalazi svoju primjenu u terapiji astme i bronhitisa inhalacijom.

U kozmetici se koristi najviše za izradu anti-age kozmetike, pa bi najjednostavnija primjena bila da u 20 ml biljnog ulja ploda divlje ruže ili badema nakapate 5 kapi eteričnog ulja arapskog tamjanovca, a koristi se za njegu lica prije spavanja.

Zadnjih godina istraživanja ekstrakta tamjana pokazuju da ima pozitivan učinak u smanjivanju lošega kolesterola. Također indicije su da pojačava učinak kemoterapije, a antikancerogeno djelovanje je vezano uz njegovo izazvanje apoptoze stanica raka, za sada samo u »in vitro« pokusima.

Smirna, mirra – Commiphora myrrha – porodica Burseraceae

Smirna se može uzgajati u posudama, obično se za uzgoj odabire Commiphora wildii, a najčešće se uzgaja kao bonsai. Biljka se razmnožava sjemenom ili vegetativno zakorijenjivanjem reznica. U vrtlarstvu je biljka cijenjena kao ukrasni bonsai, a također i kao prirodni repelent za muhe, komarce i druge dosadne kukce

Postoji pedesetak vrsta Commiphora, ali najviše se koristi za proizvodnju smirne grm Commiphora myrrha koji raste u vrućim i suhim polupustinjskim područjima Afrike, Arabije, Pakistana i Indije. Commiphora listopadno stablo, jako je dugovječna, a u punom vegetativnom razvoju naraste do 4 metra. Deblo je kvrgavo i debelo, sa srebrno-sivom napuknutom korom. Ponekad se u podnožju debla stvori veliki caudex koji svojom rezervom vode omogućava biljci da preživi u razdobljima duge suše i velike vrućine.

Na granama su suhe i oštre bodlje. Listovi su, mali, kožni i intenzivno zelene boje. Cvatovi smirne su narančaste boje u obliku metlica. Plodovi su vrlo ukrasne crvene bobice.

Na kraju ljeta iz pukotina kore izlazi smola, smirna, koja ima slatkast balzamični miris, po okusu je gorkokisela, a po boji žuto-narančasta.
Smirna se može uzgajati u posudama, obično se za uzgoj odabire Commiphora wildii, a najčešće se uzgaja kao bonsai. Biljka se razmnožava sjemenom ili vegetativno zakorijenjivanjem reznica. U vrtlarstvu je biljka cijenjena kao ukrasni bonsai, a također i kao prirodni repelent za muhe, komarce i druge dosadne kukce.

Smola smirne kao i tamjan, sakuplja se iz kore grma starog 3 do 4 godine, zareže se oko 2,5 cm duboko i pušta da isteče, a otprilike 2 tjedna kasnije kada se smola potpuno stvrdne, sakuplja se odvajanjem od kore.

Najpoznatije vrste smirne su Commiphora mukul, grm porijeklom iz Indije; Commiphora gileadensis sorta rasprostranjena u Saudijskoj Arabiji, Jemenu i jugoistočnom Egiptu; Commiphora wildii ili Namibijski tamjan, koji je endemska vrsta rasprostranjena na stjenovitim padinama između 600 i 1000 metara nadmorske visine.

Upotreba smirne od davnina je velika. Smola ili smirna koristila se u prošlosti za balzamiranje mrtvih i spaljivanje poput tamjana u okviru vjerskih obreda. Ovidij u 10. knjizi Metamorfoze spominje biljku commiphora myrrha, biljku povezanu s božanskom ljepotom.

Danas se u modernoj medicini koristi i u pripremi lijekova zbog svojih ljekovitih svojstava: pokazuje antibakterijsko, antivirusno i protuupalno djelovanje, smanjuje pretjerani rad štitnjače. Stoga se koristi protiv infekcija probavnog sustava, upalnih procesa kože te kod hipertireoze.
Ulje smirne se dobiva iz smole ove biljke i značajna je njegova upotreba u kozmetici jer djeluje tako da zateže kožu, zaustavlja krvarenje te potiče zacjeljivanje rana. Ulje smirne djeluje i kao antiseptik, uništava gljivice, dezinficira i sprječava upale te potiče prokrvljenost.

Uz to obnavlja i jača kožu i vrlo je djelotvorno kod kožnih problema. Budući da smirna ima općenito vrlo dobra njegujuća svojstva, njeno ulje se koristi i u ostalim mnogobrojnim proizvodima za njegu.

Smirna kao i tamjan zbog antiseptičkih svojstava nalazi primjenu u stomatologiji i proizvodnji preparata u terapiji parodontalnih bolesti. Ulazi u sastav zubnih pasta i voda za usta. U aromaterapiji smirna ima primjenu jer čisti dušu, daje unutarnju snagu i potiče smirenost i ravnotežu. Pomaže kod gubitka volje i kod duševnoga umora, daje optimizam i pouzdanje i odlična je kao ulje za meditaciju.

Smirna se već tisućljećima upotrebljava zbog svog jakog baktericidnoga djelovanja. Nađeni su zapisi na papirusima u starom Egiptu o primjeni kod balzamiranje ljudi i životinja. U vrijeme Hipokrata primjenjivana je kao tonik i antiseptik, kao ekspektorans kod pojačanog sekreta respiratornih organa, a zbog antimikrobnog djelovanja i u terapiji urogenitalnih organa.

U Bibliji se smirna dovodi u svezu s poklonstvom triju mudraca s Istoka novorođenom djetetu Isusu, Evanđelje po Mateju (2,11) spominje među darovima uz zlato i tamjan i smirnu. Drevne su civilizacije poznavale miru još davno prije Kristova rođenja.

Mira / smirna je gumirezina, koja se prvenstveno dobiva od biljne vrste Commiphora. Sastoji se od nepravilno oblikovanih komada, kvrgastih ili okruglastih zrna, katkad gotovo grozdastih, žućkaste ili crvenkastosmeđe boje. Zrna su na prijelomu školjkasta i voštanog sjaja, žilava su i teško se razbija u prašak koji je žutosmeđe do crvenkastosmeđe boje. Miris smirne je svojstven i aromatičan, a okus gorak i ljutkast. Kad se žvače, lijepi se za zube.

Postoji i Indijska mira ili Guggul-smola koja potječe od vrste Commiphora mukul Hook, koju neki zapadni znanstvenici smatraju patvorinom. U Indiji nalazi primjenu u ayurvedskoj medicini kao antireumatik. Smirna se sastoji od vrlo kompleksne smjese strukturno različitih spojeva, koji se mogu svrstati u tri skupine. Eterično ulje koje je žuto do žutozeleno i gusto, a postotak jako varira od 6 do 17 posto.

U ulju prevladavaju seskviterpeni i seskviterpenski ugljikovodici kao i seskviterpenski alkoholi. Druga skupina je topljiva smolna frakcija zastupljena je s 25 do 40 posto, a sastoji se najviše od komiforske kiseline i njihovih estera. Treća skupina je vodotopljivi dio gume i iznosi 30 do 60 posto.

Postoje brojni znanstveni radovi koji potvrđuju već poznata svojstva smirne, da ima baktericidno djelovanje, pospješuje granulaciju i zacjeljivanje rana, a u obliku alkoholnih otopina primjenjuje se u liječenju upale sluznice usta i ždrijela. Dokazan je njen analgetski učinak, protuupalno i antipiretsko djelovanje. Tinktura smirne se koristi najviše pri parodontalnim oboljenjima.

Uzročnici parodontalnih bolesti su bakterije iz plaka, mekih naslaga i kamenca. Sredstva na bazi mire za njegu usne šupljine su obično kao otopine za premazivanje zubnog mesa ili vode za usta.

Smirna je u EU registrirana i kao prirodni začinski ekstrakt za hranu.

PADALINE

U mjesecu studenom 2021. u Solinu na području Gornje Rupotine palo je 250 litara kiše po četvornom metru.