Zrnca

SOLINSKA KRONIKA 345, 15. svibnja 2023.

Piše: prim. mr. sc. Katica OBRADOVIĆ, dr. Med., spec. pedijatar

Uzrok smrti ostaje nepoznat i nakon obdukcije i detaljne provjere anamnestičkih podataka i okolnosti u kojima se smrt dogodila. Češći je u muške dojenčadi i jedan je od najčešćih uzroka dojenačke smrti u zemljama s visokim standardom. U Hrvatskoj iznenadnom smrću dojenčeta umre 10 do 60 djece na godinu

Sindrom iznenadne dojenačke smrti (SIDS) dogodi se u prethodno zdravoga dojenčeta najčešće u dobi između 2 i 6 mjeseci te je vodeći uzrok prirodne smrti tijekom prve godine života. Uzrok smrti ostaje nepoznat i nakon obdukcije i detaljne provjere anamnestičkih podataka i okolnosti u kojima se smrt dogodila. Češći je u muške dojenčadi i jedan je od najčešćih uzroka dojenačke smrti u zemljama s visokim standardom. U Hrvatskoj iznenadnom smrću dojenčeta umre 10 do 60 djece na godinu.

Uzrok nije poznat, ali se vjeruje da u nastanku istodobno sudjeluju genski i vanjski čimbenici rizika kao što su pušenje majke i ukućana u neposrednoj djetetovoj blizini. Pušenje majke u trudnoći može biti jedan rizični čimbenik SIDS. Intrauterino izlaganje nikotinom djeluje na moždano deblo fetusa i smanjenja serotoninskih neurona koji imaju glavnu ulogu u kontroli svih vitalnih funkcija.

Izlaganje djeteta sastojcima duhanskih proizvoda intrauterino dvostruko povećava rizik od razvoja SIDS-a i jedan je od najvažnijih rizika čijom se modifikacijom može utjecati na smanjenje pojavnosti ovog sindroma. Smatra se da duhanski dim ima izravan loš biološki učinak na fetus jer njegove štetne supstance ulaze preko krvnih žila posteljice u tijelo ploda. Nikotin i katran koji se talože u tkivima djeteta i posteljice usporavaju rast i razvoj fetusa, što rezultira niskom porodnom masom i preranim porodom koji još više podižu rizik za nastanak SIDS-a.

Majčina ovisnost o drogi peterostruko povećava mogućnost razvoja SIDS-a. Štetno se djelovanje ostvaruje preko izrav noga štetnog biološkog učinka na plod, povećanoga rizika za prematuritet i smanjenu porodnu težinu, a za dio štetnosti je odgovorna i loša socioekonomska situacija koja je ustaljena među populacijom ovoga tipa. Isto vrijedi i za majčinu ovisnost o alkoholu koja osim što za sobom ostavlja loše socioekonomske posljedice ima i važnu ulogu u kočenju normalnoga razvoja nerođenoga djeteta.

Neke osobitosti novorođenčeta imaju ulogu u podizanju rizika za nastanak SIDS-a. Tako predterminski rođena djeca te ona rođena iz blizanačke trudnoće imaju veću predispoziciju za razvoj ovoga sindroma. Ono po čemu su ova djeca slična jest mala porođajna masa. Ugrožena su i djeca kod koje su uočene učestale epizode apneje ili koji su već imali sindrom izbjegnute smrti novorođenčeta.

Kada se govori o djetetovu spavanju kao rizičnome čimbeniku za pojavu SIDS- a treba se usredotočiti na dva faktora – položaj spavanja i okoliš u kojemu se spava.

Položaj spavanja prednjači u tvorbi rizika te je zapravo ono na što prvo treba obratiti pažnju i modulirati ga. Rizičnost postavljanja dojenčeta da spava na trbuhu prvi se put spominje 1980. godine od strane dva neovisna istraživača Susan Beal iz Australije i Gus De Jonge iz Nizozemske, koji su na temelju populacijskih studija utvrdili ovaj rizik.

Pozicioniranje na trbuh definitivno sa sobom nosi najveći rizik. Točan mehanizam koji dovodi ovu poziciju u vezu sa sindromom iznenadne dojenačke smrti nije u potpunosti jasan, no smatra se da u ovoj poziciji lakše dolazi do gušenja zbog suprimiranih mehanizama pobuđivanja u životno ugrožavajućim situacijama.

Što se tiče fizikalnih čimbenika, spavaća soba mora biti prozračena, a temperatura mora biti normalna sobna (oko 24°C), uz relativnu vlagu od 50%, bez strujanja zraka. Ova preporuka dosta je važna kako bi se izbjeglo pregrijavanje djeteta. Pri takvoj temperaturi dijete je dovoljno obući u laganu pamučnu odjeću i pokriti laganim pokrivačem.

SIDS se češće javlja u obiteljima s nižim ekonomskim standardom i nižim obrazovnim statusom gdje mlade majke imaju više djece s malim razmacima između poroda. Vjeruje se da određenu patogenu ulogu, imaju i infekcije virusom influence i hripavca što bi bilo objašnjenje veće učestalosti iznenadne smrti dojenčeta zimi u vrijeme češćih respiratornih infekcija.

Mlađa braća i sestre dojenčadi koja su umrla od sindroma dojenačke smrti imaju četiri puta veći rizik da umru od sindroma iznenadne dojenačke smrti od druge dojenčadi. To jest imaju pozitivnu obiteljsku anamnezu. Pedijatri stoga trebaju posebnu pozornost obratiti na dojenčad čija su braća i sestre umrla od ovoga zagonetnog sindroma.

Kao mogući patogenetski čimbenici spominju se još usporeno sazrijevanje struktura moždanoga debla, neosjetljivost kemoreceptora na CO2 i nezrelost u serotoninergičnom sustavu neurotransmisije. Među bolestima koje mogu izazvati sindrom iznenadne smrti u dojenčeta navode se poremećaji srčanog ritma, neke nasljedne metaboličke bolesti, kongenitalni mijastenički sindrom- presinaptički oblik.

Prevencija

Smjernice prevencije SIDS-a Američke pedijatrijske akademije koje su se pokazale učinkovite u smanjenju pojavnosti ovoga sindroma su: dojenčad treba spavati na leđima ili na boku, ne na prsima. Incidencija SIDS–a se povećava s pregrijavanjem (prekrivači, dekice, vruća soba) i kod hladnoga vremena. Stoga treba usmjeriti sve napore na izbjegavanje pregrijanoga ili pretjerano hladnoga okoliša, pretjeranoga zamatanja dojenčeta i uklanjanja iz kolijevke mekane podloge za spavanje, poput jastuka, punjenih igračaka/životinja i pomagala koje smiruju dijete.

Dijete ne bi trebalo spavati u nosiljci ili kolicima. Nakon što dijete zaspe izvaditi mu dudu iz usta. Pokriti ga do pola prsiju, ne do vrata ili preko glave. Preporuča se dojenje djeteta. Majke bi u trudnoći trebale izbjegavati pušenje, alkohol, drogu, a dojenčad ne bi smjela biti izložena pasivnomu pušenju, duhanskom dimu. Roditelji ne bi trebali spavati u istom krevetu s dojenčetom, ali se preporuča da spavaju u istoj sobi, dijete u svom krevetu. Cijepiti djecu prema važećem kalendaru cijepljenja.

Rijetke metaboličke bolesti i zlostavljanje djece koje dovode do smrti dojenčeta mogu se često proglasiti SIDS-om jer patološki nema značajnih razlika, te na to treba obratiti pažnju.

SOLINSKA KRONIKA 343, 15. ožujka 2023.

Piše: prim. mr. sc. Katica OBRADOVIĆ, dr. Med., spec. pedijatar

Kliconoštvo je u nas najčešće u školskoj dobi iznosi 15%, ali nakon epidemije može iznositi i 50%. Streptokokna infekcija širi se kapljičnim putem sekretom iz nosa ili slinom. Opisane su i eksplozivne epidemije uzrokovane hranom i vodom. Prijenos zaraženom prašinom i raznim predmetima nije značajan. Bliski kontakt, puni vrtići i škole pospješuju prenošenje bolesti, a često se širi i u obitelji. Najčešće obolijevaju braća i sestre slične dobi oboljeloga djeteta, zatim majka i otac

Streptokoki su velika i raznolika skupina bakterija koje su široko rasprostranjene u prirodi. Dio su normalne flore u ljudi. Variraju u patogeno od velikoga broja bezazlenih vrsta do važnih patogena kao što su S. pneumoniae i S. pyogenes.

Betahemolitički streptokok skupine A je ljudski patogen. Uzrokuje vrlo različite kliničke sindrome, od površinske i većinom, blage infekcije sluznice ždrijela (tonzilofaringitis) i kože (impetigo »slatke kraste«) do katkad teških infekcija potkožnoga tkiva s nekrozom (celulitis, nekrotizirajući fascitis, miozitis).

Mikroorganizam je sposoban brzo se umnožavati, prodirati u krvožilni sustav i uzrokovati sepsu s različitim udaljenim metastatskim upalnim žarištima. Katkad uzrokuje bolesti zbog širenja toksina kroz tijelo s mjesta lokalne infekcije (skarlatina, toksični šokni sindrom).

Streptokok je važan i po svojim imunopatološkim posljedicama (reumatska vrućica, glomerulonefritis). Piogeni streptokok izlučuje niz važnih egzotoksina koji provode hemolizu eritrocita, djeluju toksično na srce, na trombocite.

Širenje infekcije

Akutni streptokokni tonzilofaringitis česta je bakterijska infekcija osobito u dobi od 5 do 15 godina. U odraslih se infekcija ždrijela javlja rjeđe nego u djece.

Izvor infekcije je dijete s klinički manifesnom ili supkliničkom infekcijom. U neliječenih se infekcija streptokok najlakše prenosi u fazi akutne bolesti. Širenje infekcije tijekom inkubacije nije vjerojatno.

Kliconoše obično ne šire infekciju vjerojatno zbog smanjene produkcije M-proteina, maloga broja uzročnika i nestajanja streptokoka iz nosnoga sekreta.

Kliconoštvo je u nas najčešće u školskoj dobi iznosi 15%, ali nakon epidemije može iznositi i 50%. Streptokokna infekcija širi se kapljičnim putem sekretom iz nosa ili slinom. Opisane su i eksplozivne epidemije uzrokovane hranom i vodom. Prijenos zaraženom prašinom i raznim predmetima nije značajan. Bliski kontakt, puni vrtići i škole pospješuju prenošenje bolesti, a često se širi i u obitelji.

Najčešće obolijevaju braća i sestre slične dobi oboljeloga djeteta, zatim majka i otac. Virulentniji uzročnici šire se brže i izazivaju težu bolest. Streptokokni faringitis javlja se češće u jesen i zimu. Osjetljivost oboljeloga djeteta ne ovisi o rasi, klimi, zemljopisnom položaju ili stanju uhranjenosti. Dob je važna za težinu kliničke slike oboljeloga djeteta, tako da dojenčad imaju blažu kliničku sliku bolesti, ali su zato više sklona gnojnim komplikacijama (upalama uha, upalama sinusa, upalama vratnih limfnih žlijezda, te bakterijemijama).

Promptna terapija antibioticima umanjuje specifični imunosni odgovor. Epidemiološka istraživanja upućuju na povezanost određenih serotipova piogenog streptokoka s reumatskom vrućicom, impetigom, glomerulonefritisom.

Inkubacija streptokokne bolesti je kratka 1 do 4 dana. Klasična klinička slika u djece kao i reumatska vrućica rijetko su prisutni u djece ispod 3 godine. U dojenačkoj dobi (od 0 do 12 mjeseci) infekcija ždrijela s piogenim streptokokom očituje se kao gnojni rinofaringitis, a u dobi od 1 do 3 godine kao atipična, produljena bolest sa subfebrilitetom, grintavošću, slabijim apetitom i povećanjem limfnih žlijezda na vratu.

Streptokokni tonzilofaringitis počinje naglo s vrućicom, zimicom, grloboljom, boli kod gutanja, općom slabošću i glavoboljom. Uz to su u djece često prisutni i mučnina, povraćanje i bol u trbuhu. Fizikalnim pregledom nalazimo žarko crvene, natečene tonzile, žarko crveno ždrijelo. Na tonzilama se često nalaze i gnojne naslage.

Angularni limfni čvorovi su otečeni i bolni. Obično nema znakova rinitisa, laringitsa i bronhitisa (čimbenici koji upućuju na virusnu etiologiju su konjunktivitis, šmrcanje i promuklost, kašalj i proljev). U laboratorijskim nalazima nalazimo povećane leukocite i povišen CRP.

Komplikacije streptokoknog tonzilofaringitisa danas su rijetke. Širenjem streptokokne infekcije iz ždrijela u okolna tkiva i organe mogu nastati različite komplikacije poput upale sinusa, upale srednjeg uha i rjeđe gnojnog cervikalnog limfadenitisa. Peritonzilarni apscesi sumiješane infekcije, uz piogeni streptokok nalazimo i anaerobe usne šupljine.

Širenjem infekcije iz ždrijela mogu se razviti tromboza intrakranijalnih venskih sinusa, meningitis i apsces mozga. I upala pluća može nastati kanalikularnim širenjem streptokoka, ali i hematogeno. Bakterijemija tijekom streptokokne angine je rijetka, češće se javlja u imunosuprimiranih bolesnika.

Prodorom u krv streptokoki mogu naseliti različite organe i stvoriti metastatska žarišta (artritis, osteomijelitis, endokarditis). Toksične komplikacije (toksični artritis, karditis, hepatitis) mogu se javiti tijekom streptokokne angine, no one su karakterističnije za šarlah. Streptokokni toksični šokni sindrom je rijetka toksična komplikacija tonzilofaringitisa.

Liječenje

Cilj antimikrobnog liječenja streptokoknog tonzilofaringitisa uključuje sprječavanje akutnih gnojnih komplikacija, smanjenje trajanja zaraznosti, brže ozdravljenje i prevenciju reumatske vrućice. U akutnomu stanju bolesti liječenje treba započeti odmah.

Lijek izbora akutne upale grla uzrokovane piogenim streptokokom je penicilin V koji se uzima peroralno u obliku sirupa kod manje djece i tableta u veće djece u trajanju od 10 dana.

Kada dijete koje je preboljelo streptokoknu bolest grla može ići u vrtić ili školu?

Nakon dva dana kako dijete pije antibiotik nije više zarazno za ostalu djecu. Ako se dobro osjeća i jedan dan je afebrilno drugi dan može ići u kolektiv. Ali uvijek naglasimo roditeljima da antibiotik pije 10 dana.

Ako u tjedan dana u kolektivu 15 do 20% djece ima akutnu streptokoknu upalu ždrijela ili šarlah, ostaloj djeci ne treba raditi bris ždrijela, već kolektivu ordinirati profilaktičku dozu penicilinskoga antibiotika. Ako je dijete alergično na penicilin, tada dajemo Sumamed.

Dijete koje je kliconoša na streptokok nije zarazno za ostalu djecu. Uredno može ići u vrtić. I ne mora piti nikakav antibiotik, te se ne mora raditi kontrolni pregled brisa ždrijela.

U našim pedijatrijskim ordinacijama najčešće je streptokok koji nije invazivan i koji dobro reagira na peroralnu terapiju sirupa iz penicilinskog spektra. Rijetko koje dijete bude hospitalizirano jer ne reagira na našu terapiju.

SOLINSKA KRONIKA 341. 15. siječnja 2023.

Piše: prim. mr. sc. Katica OBRADOVIĆ, dr. Med., spec. pedijatar

Najčešće epidemije su izazvane virusom gripe tipa A, a javljaju se svake 2 do 3 godine, a pandemije svakih 10 do 15 godina. Epidemije izazvane virusom B su rjeđe, a ponavljaju se svakih 5 do 6 godina i manjih su razmjera. Postoje tri tipa virusa gripe A, B, i C

I ove godine nam stiže gripa tijekom prosinca, siječnja i veljače pa sve tamo do ožujka. Svake godine od gripe obole milijuni ljudi svih dobnih skupina, a veliki broj su djeca.

Gripa je akutna infekcijska bolest dišnoga sustava u kojoj su uz respiratorne izraženi i opći simptomi: visoka vrućica, jaka glavobolja, bol u zglobovima i mišićima.

Gripa je akutna, lako prenosiva, po tijeku teška i kratkotrajna zarazna bolest koju uzrokuju virusi gripe.
Gripa je svakome dobro poznata bolest, jer se javlja često, obično epidemijski (u obitelji, vrtiću, školi, gradu), a povremeno i pandemijski (zahvaćeno je više zemalja i kontinenata).

Od 1510. zabilježena je i opisana 31 pandemija. Najpoznatije i za povijest značajne pandemije gripe su pariška od 1890. do 1900., španjolska od 1918. kada je od gripe umrlo 20 milijuna ljudi, do 1946. azijska gripa od 1957. i posljednja hongkonška gripa od 1968.

Najčešće epidemije su izazvane virusom gripe tipa A, a javljaju se svake 2 do 3 godine, a pandemije svakih 10 do 15 godina. Epidemije izazvane virusom B su rjeđe, a ponavljaju se svakih 5 do 6 godina i manjih su razmjera.

Postoje tri tipa virusa gripe A, B, i C. Kako je imunitet gripe tip specifičan, preboljenje bolesti uzrokovane jednim tipom ne pruža zaštitu od drugog tipa virusa, što znači da preboljenje gripe tipa A, ne daje zaštitu od gripe tipa B ili C.

Prirodni izvor infekcije gripe je čovjek

Gripa kod djece je u većini slučajeva samoizlječiva bolest s blagom ili srednje teškom kliničkom slikom. Ali može izazvati teške komplikacije i posljedice za zdravlje i daljnji razvoj djeteta. Epidemija gripa obično počinje u kasnu jesen ili ranu zimu, traje 6 do 8 tjedana.

Uzročnik gripe su virus influence A koji se javlja svake godine u zimskim mjesecima i izaziva epidemiju gripe, virus influence B uzrokuje epidemiju gripe svakih 5 do 6 godina i brojem oboljelih nikada ne dosegne epidemije koju uzrokuje virus A. Virus C uzrokuje male epidemije, ograničene na obitelj ili kolektiv, a bolest više podsjeća na običnu prehladu.

Bolest se brzo širi, kapljičnim putem i bliskim kontaktom. Najugroženija su mala djeca koja nemaju dovoljno razvijen imunosni sustav i nisu ranije bila u kontaktu s virusom.

Predškolska i školska djeca u bliskom su kontaktu s drugom djecom, te se gripa brzo širi u jaslicama, vrtićima, školama. Prosječno godišnje od gripe oboli 1 od 10 odraslih, te 1 od troje djece. Školska djeca i adolescentni su najveći izvor širenja virusa gripe, a vjerojatnost da školsko dijete oboli od gripe je 3 do 4 puta veća nego u odraslih. Iz te se skupine virus brzo širi prema starijim i mlađim dobnim skupinama.

Oko 50% školske i predškolske djece godišnje oboli od gripe. Od gripe će oboljeti i njihovi roditelji te braća i sestre. Trećina njih će potražiti medicinsku pomoć što znatno povećava broj ambulantnih posjeta i broj hospitalizacija. Širenje virusa gripe pogoduje i trajanje izlučivanja virusa gripe u sekretima gornjih i donjih dišnih putova, katkad i dulje od tjedan dana.

Kod imunološki osjetljivije djece s težim oblicima bolesti naročito donjih dišnih putova (upale pluća, bronhitisi) izlučivanje virusa može potrajati i tjednima. U zimsko doba cirkulira veći broj raznih respiratornih virusa osim virusa gripe. Tako da može doći do koinfekcije gripe s drugim virusima što otežava bolest.

Klinička slika gripe

Inkubacija gripe traje 1 do 3 dana. Bolest u nekompliciranih slučajeva traje 5 do 7 dana.

Trajanje febriliteta dulje od 7 dana kao i pojava simptoma drugih organskih sustava upućuje na komplikacije. One su češće u djece s kroničnim bolestima poput astme, prirođenih srčanih grešaka, plućne hipertenzije, kronične bubrežne bolesti, kronične bolesti jetre, kronične metaboličke bolesti uključujući i šećernu bolest, hematološke i maligne bolesti, psihomotoričke retardacije, konvulzivnih poremećaja, neuromuskularnih bolesti.

Vrućicu iznad 37,5 °C ima 95% oboljele djece, iznad 38°C ima 88% djece, iznad 39°C ima 40%, a iznad 40°C ima 15% oboljele djece. Curenje nosa je prisutno kod 75% djece, kašlje 85% djece, grlobolju ima 40% djece, glavobolju ima 30% oboljele djece, bol u mišićima ima 10% djece, proljev i povraćanje ima 8% djece, poremećaj općeg stanja (loše osjećanje, malaksalost) ima 10% oboljele djece, laringitis ima 7% , konjuktivitis 10% i akutnu upalu srednjeg uha ima 15% oboljele djece.

U male djece jedini znak gripe može biti vrućica. U dojenčadi mlađe od 6 mjeseci simptomi gripe su netipični (poremećaj svijesti, sindrom sepse, prestanak disanja, konvulzije), te je kod njih potrebno isključiti meningitis, bakterijemiju i sepsu.

Komplikacije gripe

Komplikacije su posljedica izravnoga učinka virusa – primarne komplikacije ili bakterijske superinfekcije – sekundarne komplikacije. Komplikacije su najčešće na dišnom i središnjem živčanom, sustavu.

Najčešća bakterijska komplikacija gripe kod djece je akutna upala srednjega uha, a kod veće djece sinusitis. Upala pluća se javlja kod 3% djece oboljele od gripe. Najčešći razlozi hospitalizacije su upale pluća, sumnja na sepsu, febrilne konvulzije koje se javljaju u 20% djece s gripom. Najteža komplikacija gripe je virusna upala pluća koja ima i najveću smrtnost.

Djeca otežano i ubrzano dišu, koža je plavičasta, siva, blijeda, konfuzna su, pospana, iritabilna, odbijaju piti i jesti, dehidrirani su, pojavi se osutak. To su znakovi da se radi o teškoj bolesti djeteta te ga treba odmah odvesti u bolnicu.

Treba imati na umu da djeca s teškom bolešću nemaju povišenu temperaturu katkad su i pothlađeni. Taj je simptom češći kod male djece naročito dojenčadi. Ostale teže komplikacije gripe su upala skeletnoga mišića, upala srčanoga mišića, perikarditis, encefalopatija.

Posebno teška komplikacija gripa, ali vrlo rijetka je Reyov sindrom (encefalopatija i zatajenje jetre) koji se povezuje s influencom B, varičelama, te u djece koja su uzimala andol (acetilsalicilnu kiselinu) za snižavanje vrućice.

Djeca mlađa od godine dana, te ona s kroničnim bolestima dišnoga sustava i neuromuskularnim bolestima mogu imati teške komplikacije gripe. Dijagnozu gripe treba nastojati potvrditi virološkim pretragama iz krvi naročito kod hospitalizirane djece s upalom pluća, kod djece s vrućicom.
Sprječavanje gripe je najučinkovitije cijepljenjem.

Mogu se cijepiti djeca iznad 6 mjeseci života. Djeca mlađa od šest mjeseci su najslabije zaštićena protiv gripe. Izvjesnu zaštitu od gripe toj djeci mogu pružiti samo majčina protutijela koja su prenesena preko placente za vrijeme trudnoće, bilo da je majka kao trudnica preboljela gripu ili se cijepila protiv gripe. Cijepljenje protiv gripe nije obavezno cijepljenje u našoj zemlji.

Cijepljenje se preporučuje kod djece koja imaju neku kroničnu bolest prvenstveno plućnu; astmu, obstruktivni bronhitis, a i kod drugih kroničnih bolesti od kojih djeca mogu bolovati.

Liječenje se najprije provodi simptomatski mirovanjem, pijenjem dosta tekućine, snižavanjem povišene tjelesne temperature fizikalnim mjerama i antipireticima najčešće paracetamolom i ibuprofenom.

Terapija antivirusnim lijekovima je najučinkovitija ako se započne unutar 48 sati od početka bolesti. Ona je indicirana kod one djece kod koje se očekuje komplicirani tijek bolesti, kod djece s kroničnim bolestima. Ona ublažava simptome, skraćuje trajanje bolesti i smanjuje rizik od komplikacija. Takva djeca su pod nadzorom infektologa.

Najveći broj zdrave djece gripu preboli u blažemu obliku. Visoku temperaturu imaju do sedam dana. Kašlju, šmrcaju liječe se simptomatski i ozdrave. Cjepiva protiv gripe i preboljenje gripe ne stvaraju zaštitu protiv gripe koja dolazi slijedeće godine. Zato se svake godine treba cijepiti.

SOLINSKA KRONIKA 340, 15. prosinca 2022.

Piše: prim. mr. sc. Katica OBRADOVIĆ, dr. Med., spec. pedijatar

Osim anemije nedostatak željeza u organizmu dovodi i do drugih brojnih poremećaja. Zato nam poznavanje metabolizma željeza daje puno bolji uvid o brojnim stanjima koja se mogu pojaviti u organizmu kada u njemu nedostaje željeza. Željezo je element koji je esencijalan na staničnoj razini za stvaranje energije iz hranjivih tvari. On je ključni element u sintezi hemoglobina, ali je neophodan i za brojne druge stanične procese

Uloga željeza u organizmu

Željezo je element koji je neophodan ljudskomu organizmu i ima velik utjecaj na zdravlje. U tijelu se nalazi u više oblika, sastavni je dio mnogih enzima, sudjeluje u metabolizmu svih živih stanica, a u najvećemu se postotku nalazi u crvenim krvnim stanicama, kao dio hemoglobina, najvažnijega spoja koji veže i prenosi kisik.

To je ujedno i najvažnija uloga željeza u organizmu. Njegova normalna apsorpcija i koncentracija je važna i za održavanje ravnoteže apsorpcije svih metala i elemenata u tragovima, budući da oni sa željezom i međusobno čine stabilnu dinamičku ravnotežu.

Potrebe za željezom

Organizam prima željezo, osim prije rođenja, isključivo izvana, hranom ili farmakološkim pripravkom. Ono se ugrađuje u hemoglobin i enzime, te pohranjuje u mišićima i jetri, gdje su sadržane zalihe željeza.

Ne izlučuje se iz organizma osim neznatno stolicom, a do gubitka dolazi jedino krvarenjima. Žene su stoga, obzirom na mjesečna krvarenja i porode podložne anemiji, ako gubitke ne prati odgovarajući unos. Tijekom života potrebe za željezom se mijenjaju, ovisno o brzini rasta, odnosno o posebnim stanjima.

Tako dojenačko i razdoblje pubertetskoga rasta u zdrave djece zahtijevaju najveći unos željeza, a povećane potrebe imaju djevojke i žene u generativnom periodu, naročito u stanjima trudnoće i dojenja. Dječaci nakon završetka rasta i muškarci kasnije u životu nemaju povećanu potrebu za željezom ako su zdravi, jer su gubici iz organizma minimalni i zanemarivi, tako da normalna prehrana potpuno zadovoljava sve potrebe.

U stanjima povećane potrebe često je potrebno željezo dodati i u obliku farmakološkog pripravka.

Izvori željeza i što dovodi do nedostatka

Zeleno lisnato povrće ima visok sadržaj željeza, ali količina povrća koja bi zadovoljila dnevnu potrebu za željezom znatno premašuje mogućnost koju dojenče ili malo dijete može pojesti, za razliku od mesa ili ribe koje potrebnu količinu željeza sadržava u znatno manjoj ukupnoj količini.
Organizam željezo može uzeti iz hrane ili u obliku farmakološkog pripravka.

Novorođenče zalihu željeza dobiva od majke. U zdrave novorođenčadi, nakon normalnoga trajanja trudnoće, zalihe dostaju za normalan rast i razvoj do 5. ili 6. mjeseca života (ovisno o brzini povećanja tjelesne mase), a nakon toga je nužno započeti unos željeza hranom. U majčinom mlijeku je sadržaj željeza oskudan, ali je njegova iskoristivost maksimalna.

U slučaju da je dijete hranjeno adaptiranim mlijekom, ono namijenjeno djeci od 6. mjeseca obogaćeno je željezom. U obaveznoj dohrani koja započinje navršenim 6. mjesecom života mora biti zelenoga lisnatog povrća i mesa, dakle namirnica koje sadržavaju željezo. Željezo se iz svih vrsta mesa (crveno meso, perad i riba) u obliku hem-željeza značajno bolje resorbira od ne-hem-željeza koje se nalazi u biljnim izvorima. Kasnije u djetinjstvu, kao i u životu odrasloga čovjeka, hranidbeni izvori željeza ostaju meso, naročito iznutrice, zeleno i crveno, a pogotovo crno bobičasto voće i povrće. Najčešći uzrok sideropenije je nedovoljan unos hranom.

Postavlja se pitanje kako dijete koje »jede sve«, prethodno je dojeno, a rođeno je terminski, može uopće imati anemiju uslijed nedostatka željeza. Uzroka može biti više. Najprije je stupanj majčine anemije. Ako žena koja zatrudni ima smanjenu zalihu željeza u organizmu (npr. boluje od anemije, česte trudnoće u kratkom razmaku), neće moći udovoljiti potrebama djeteta koje nosi i ono će se roditi sa smanjenim zalihama, tako da daljnji prirodni unos hranom prema preporukama neće moći nadoknaditi već stečeni manjak. Drugi je razlog u izboru namirnica i njihovoj kombinaciji. Naime, neke namirnice premda imaju visok sadržaj željeza (npr. špinat), imaju nisku iskoristivost željeza jer sadržavaju druge tvari koje smanjuju apsorpciju željeza (npr. fitati).

Nadalje, hrana bogata biljnim vlaknima također smanjuje apsorpciju željeza (npr. žitarice). C-vitamin iz hrane ili napitaka pomaže apsorpciju željeza, dok ga npr. mlijeko smanjuje. Treba uzeti u obzir i količinu hrane bogate željezom koju dijete može uzeti dnevno. Zeleno lisnato povrće ima visok sadržaj željeza, ali količina povrća koja bi zadovoljila dnevnu potrebu za željezom znatno premašuje mogućnost koju dojenče ili malo dijete može pojesti, za razliku od mesa ili ribe koje potrebnu količinu željeza sadržava u znatno manjoj ukupnoj količini.

Znači, mora se voditi računa o izboru hrane (preferira se meso) i kombinaciji s namirnicama koje pospješuju apsorpciju željeza (npr. uz mesno-povrtni obrok piti voćni sok), a treba izbjegavati kombinacije mesa ili povrća sa žitaricama ili mlijekom. Kravlje mlijeko, razrijeđeno ili ne, nije dobar izvor mlijeka za dojenče do 1. godine života. Dokazano je da djeca koja piju kravlje mlijeko unutar prvih 12 mjeseci života redovito imaju oskudno, ali trajno krvarenje iz probavnoga trakta koje polagano dovodi do gubitka željeza. Tako izbor mlijeka za dojenče svakako ostaje ili majčino mlijeko ili adaptirano kravlje mlijeko koje je u drugoj polovici prve godine obogaćeno željezom.

Simptomi i posljedice anemije

Bljedilo je najupadniji znak anemije, premda dio djece koja djeluju vrlo prozračno i blijedo nije anemičan, već se radi o izrazito svjetloputoj djeci, tako da taj znak nije pouzdan.

Anemična djeca često slabo jedu, nervozna su, umorna, osjetljiva na hladnoću. Mogu se javiti promjene na noktima ili kosi u vidu lomljivosti i bjelkaste ispruganosti, mrlje na jeziku.

Anemija uslijed manjka željeza dovodi do slabije apsorpcije i drugih minerala i elemenata u tragovima, tako da združeno djelovanje rezultira u povećanoj osjetljivosti na infekcije (vrlo često obolijevaju od lakših oblika uglavnom respiratornih infekcija), promjena na crijevima koje uzrokuju smanjenu iskoristivost svih hranjivih sastojaka, a može nastati i zaostatak u rastu.

Posljedice anemije koje nisu odmah uočljive i koje se ne povezuju s anemijom kad se eventualno i primijete, su blagi zaostatak u motoričkom razvoju, promjene na psihičkom planu u vidu hiperaktivnosti, nezadovoljstva i smetnji ponašanja, a na intelektualnom planu u vidu slabijih rezultata na testovima inteligencije u odnosu na djecu iste dobi koja nisu anemična. Nije sasvim sigurno je li oporavak tih funkcija moguć u potpunosti i nakon izlječenja anemije.

Koja su djeca ugrožena anemijom?

Dijete rođeno od majke koja boluje od anemije rađa se s manjom zalihom željeza. Nadalje, ono rođeno iz blizanačke ili višeplodne trudnoće ima također manju zalihu željeza, kao i dijete rođeno prije termina.

Plod najviše željeza od majke uzima u posljednjem mjesecu trudnoće, a iz dobivenih zaliha dojenče crpi željezo za izgradnju hemoglobina u prvih 4 do 6 mjeseci života. Nakon toga njegova tjelesna masa (kada dosegne tjelesnu težinu od oko 6 kg) zahtijeva dodatni izvor željeza, tako da je to razdoblje kada je potrebno započeti dohranu i u prehranu uključiti povrće i meso, a ako dijete nije dojeno, davati adaptirano mlijeko obogaćeno željezom.

Od druge godine života do puberteta rast nije intenzivan i dovoljan je unos željeza raznovrsnom prehranom. U periodu pubertetskoga rasta i dječacima i djevojčicama je potrebno više željeza, pa nerijetko, i uz dobre prehrambene navike, hrana nije dovoljan izvor željeza, naročito za djevojke.

Vrlo je važno da djevojke u pubertetu imaju zadovoljavajuću opskrbu željezom zbog nagloga rasta i početka mjesečnih gubitaka menstruacijom, a ujedno stvaraju zalihu u organizmu za buduću trudnoću i svoje dijete.

Dijagnostika anemije

Laboratorijski parametri (hemoglobin, hematokrit, feritin) koji ukazuju na anemiju su podložni velikim oscilacijama obzirom na trenutačno stanje organizma (hidriranost, prisutnost infekcije), a određivanje serumskoga željeza vrlo je osjetljiva pretraga koju niz parametara može poremetiti, tako da ni u kojem slučaju samostalno određivanje serumskoga željeza nije pouzdan kriterij za utvrđivanje sideropenijske anemije.

Potrebno je obaviti pretrage koje uključuju vrijednosti hemoglobina, hematokrita, volumena i koncentracije hemoglobina u eritrocitima (MCV, MCH, MCHC), feritina u serumu, zasićenosti trasnferina i ukupnoga transferina (UIBC,TIBC), te serumskoga željeza, ali treba voditi računa da se pretrage provode u stanju kada dijete nije bolesno.

Može se učiniti i razmaz periferne krvi koji pokazuje anulocitozu, hipokromaziju i anizocitozu. No, u praktičnomu je radu često puta dovoljno uzeti anamnestičke podatke o prehrani, učestalosti infekcija (pogotovo parazitozi!), uz vrijednosti krvne slike, da bi se uvela terapija željezom. Dijagnosticianje sideropenije bez anemije je kompliciranije i izlazi iz okvira praktičnoga rada.

Kriteriji dijagnoze sideropenijske anemije su sljedeći: Hb (g/l) < 110 Hct (%) < 32 MCV (fL) < 70 MCH (pg) < 22 MCHC (mikrog/l) < 320 ser. feritin (mikrog/l) < 10 zasićenost transferina (%) < 12 kapacitet vezanja željeza (mikrog/dl) >350 Imajući u vidu razdoblje kada najranije može nastati sideropenijska anemija, uz optimalne uvjete glede trajanja trudnoće i dojenja, radi se o starosti dojenčeta od oko 8 mjeseci.

Terapija

Uputno je započeti liječenje manjim dozama jer preparat željeza može izazvati gastrointestinalne nuspojave.

Liječenje sideropenijske anemije traje nekoliko mjeseci, a provodi se preparatom soli željeza u obliku sulfata, glukonata ili fumarata. Neki preparati zahtijevaju istovremenu primjenu C-vitamina koji pospješuje apsorpciju, dok se drugi daju samostalno (ovisno o valentnosti željeza).

Premda je učinak na poboljšanje krvne slike vidljiv brzo (dijagnoza »ex juvantibus«), potrebno je produljiti liječenje radi popunjavanja smanjenih zaliha željeza u organizmu.

Ukupna dnevna doza je 5 mg/kg tjelesne težine, podijeljena u 2 do 3 doze za dojenčad, kod predškolske djece je manja, 30 do 40 mg/dozi, dok kod veće djece i odraslih iznosi 100 do 200 mg dnevno. Uputno je započeti liječenje manjim dozama i tijekom nekoliko dana doze povećavati, jer preparat željeza može izazvati gastrointestinalne nuspojave.

Djelotvornost terapije se ne može povećati ili liječenje ubrzati povisivanjem doze, već duljinom trajanja terapije. Jednaka je klinička djelotvornost primjene svakodnevne terapije ili primjene iste doze svaki drugi dan. Rizične skupine dojenčadi, dakle prerano rođena djeca, djeca rođena iz višeplodnih trudnoća, bolesna novorođenčad i dojenčad (koja razvijaju anemiju uslijed infekcija, eventualnih krvarenja i vađenja krvi radi dijagnostičkih pretraga), zahtijevaju profilaktičku primjenu peroralnog pripravka željeza od ranih tjedana života.

Profilaktička terapija preparatom željeza daje se u dozi 2 mg/kg TT, tijekom cijele prve godine.

Optimalan unos željeza za dojenčad i malu djecu je: u prehranu uključiti raznovrsne namirnice, osigurati odgovarajuću količinu C-vitamina u obrocima (minimum 25 mg/obroku), naročito ako je obrok bez mesa ili ako sadržava hranu iz koje je željezo nisko iskoristivo (jaja, špinat, žitarice), uključiti u jelovnik meso svakodnevno, isključiti hranu koja umanjuje apsorpciju željeza (mlijeko, visok udio biljnih vlakana, crni čaj, kavu, biljne začine), izbjegavati kravlje mlijeko u prvoj godini života, u djece rizične za sideropenijsku anemiju nastaviti mliječnom formulom obogaćenom željezom i u djece nakon prve godine.

SOLINSKA KRONIKA 339, 15. studenoga 2022.

Piše: prim. mr. sc. Katica OBRADOVIĆ, dr. Med., spec. pedijatar

Osim anemije nedostatak željeza u organizmu dovodi i do drugih brojnih poremećaja. Zato nam poznavanje metabolizma željeza daje puno bolji uvid o brojnim stanjima koja se mogu pojaviti u organizmu kada u njemu nedostaje željeza. Željezo je element koji je esencijalan na staničnoj razini za stvaranje energije iz hranjivih tvari. On je ključni element u sintezi hemoglobina, ali je neophodan i za brojne druge stanične procese

Anemija uzrokovana nedostatkom željeza najraširenija je nutritivna deficijencija. Prema zadnjim podacima 47% djece na svijetu ima anemiju zbog nedostatka željeza. Najučestalija je u nerazvijenom svijetu, ali je vrlo česta i kod nas. Preko 10% dojenčadi u Hrvatskoj u dobi od 6 mjeseci ima sideropenijsku anemiju.

Osim anemije nedostatak željeza u organizmu dovodi i do drugih brojnih poremećaja. Zato nam poznavanje metabolizma željeza daje puno bolji uvid o brojnim stanjima koja se mogu pojaviti u organizmu kada u njemu nedostaje željeza.

Željezo je element koji je esencijalan na staničnoj razini za stvaranje energije iz hranjivih tvari.

On je ključni element u sintezi hemoglobina, ali je neophodan i za brojne druge stanične procese.

Najvažniji aspekt sideropenije u djece je njezin dugotrajni učinak na neurokognitivne funkcije. Uzroci sideropenijske anemije u djece su: povećane potrebe zbog povećanoga rasta kod nedonoščadi, u dojenačkoj dobi i adolescenciji. Slab unos željeza: hrana bez željeza, davanje kravljega mlijeka prije navršene 1. godine života, djeca hranjena isključivo majčinim mlijekom nakon 6. mjeseca života, vegetarijanska hrana.

Anemije se liječe preparatima željeza i prehranom koja sadrži namirnice bogate željezom: crveno meso, cikla, špinat.

Trombocitoza (povećani broj trombocita) kao simptom nalazi se češće u kliničkoj praksi, pri čemu se u velikom broju pacijenata otkriva slučajno. Otkrivanje uzroka trombocitoze izuzetno je važno sa daljnje dijagnostičke pretrage i odabir terapije, no to nije uvijek lagan zadatak.

Postoji lažna trombocitoza, klonska trombocitoza koje su rjeđe. Češća je u kliničkoj praksi reaktivna trombocitoza koja ima različite uzroke, a najčešće nastaju tijekom akutnoga i kroničnog upalnog procesa, oštećenja tkiva, malignoga procesa, nakon operativnoga zahvata, kod djece bez slezene, nakon kemoterapije, kod sideropenije i hemolitičke anemije.

Reaktivna trombocitoza zbog manjka željeza ima malen rizik za nastanak trombotičkih komplikacija ili paradoksnih krvarenja. Liječi se primjenom preparata željeza, dok se antitrombocitini lijekovi ne primjenjuju. Uz trombocitozu teška sideropenijska (nutritivna anemija) može u manjega broja djece i adolescenata dovesti do trombocitopenije (smanjeni broj trombocita) koja nestaje nakon primjene terapije preparatima željeza.

Kliničkom obradom u naizgled zdrave djece nađe se trombocitopenija koja se spontano brzo oporavi. Broj trombocita u nedostatku željeza u organizmu može biti normalan, ali i snižen ili povišen. Nema prihvaćene teorije koja bi objasnila međusobnu povezanost eritrocita i trombocita u dijelu bolesnika s sideropenijom.

Važno je naglasiti da se u stanjima praćenim poremećajem broj trombocita, povećani ili smanjeni mora svakako isključiti sideropenijska anemija. Liječenjem sideropenije dolazi do brze stabilizacije broja trombocita. Time se izbjegavaju nepotrebne pretrage i terapija kortikosteroidima i imunoglobulinima.

Sideropenija manjak željeza, posljedica je negativne ravnoteže između zaliha željeza i potreba organizma. U latentnoj sideropeniji smanjene su zalihe željeza, a u manifestnoj anemiji i transportni dio u hemoglobinu. Klinički značajan nedostatak željeza je onaj koji za posljedicu ima sideropeničnu anemiju. Sideropenija i anemija nisu jednako učestale.

Značaj sideropenične anemije kao javnozdravstvenoga problema procjenjuje se na temelju kriterija Svjetske zdravstvene organizacije prema kojima ona ima veliki javnozdravstveni značaj u zemljama s udjelom oboljelih od anemije većim od 40% stanovništva, umjereni 20 do 40% oboljelog stanovništva.

Rizici pojave sideropenije i sideropenične anemije povezani su s dobi bolesnika, rizik je veći u vrijeme intenzivnoga rasta i razvoja djeteta. Zdrava djeca rođena na termin imaju dovoljno željeza pohranjenoga u jetri i hematopoetskim organima koje je u dojene djece dostatno u prvim mjesecima života. Iako majčino mlijeko sadrži relativno manje željeza ono se resorbira bolje od željeza iz bilo koje formule pa dojena djeca dobivaju potrebne količine željeza dostatne za ubrzani rast i razvoj.

U djece koja se hrane isključivo majčinim mlijekom manjak željeza se počinje pojavljivati iza šestoga mjeseca života. Da bi se to spriječilo u prehranu se u to vrijeme uvode i druge namirnice koje sadrže veće količine željeza. Prerano rođena djeca, blizanci, djeca niske rodne mase i djeca sideropeničnih majki trebaju ranije započeti s primanjem dodatnoga željeza.

Potrebe za željezom proprocionalne su brzini rasta djeteta tako da se manjak željeza može javiti u predškolskoj dobi i tijekom puberteta. Ako je prehrana nedostatna po kvaliteti ili kvantiteti manjak se može javiti i u starijoj dobi. Fiziološka stanja potrebe za većom količinom željeza je trudnoća i dojenje.

Patološka stanja koja uzrokuju pojavu sideropenijske anemije su infekcije, osobito kronične. Paraziti u crijevima uzrokom su anemije, celijakija, ulkusna bolest, uzimanje nesteroidnih protuupalnih lijekova i zloćudne novotvorine probavnoga sustava (jednjak, želudac, debelo crijevo). Prehrana siromašna željezom značajni je čimbenik rizika za razvoj sideropenične anemije.

Nedostatak drugih sastojaka potrebnih za hematopoezu kao što su folna kiselina vitamin A, B 12, proteina, bakra i drugih minerala može biti uzrok slabe iskoristivosti dostupnoga željeza. Osnovna mjera prevencije sideropenične anemije je osigurati djeci prehranu s dovoljnim unosom željeza i smanjiti njegov gubitak. Ako se razvije sideropenična anemija liječi se preparatima željeza.

Od deficitarnih anemija je daleko najčešća, time i najvažnija, ona uslijed nedostatka željeza. Anemija uslijed nedostatka folne kiseline se javlja iznimno, a vezana je uglavnom uz prehranu isključivo kozjim mlijekom, koje je izrazito siromašno folatima.

Kozje mlijeko se još uvijek katkad primjenjuje u dojenčadi alergične na kravlje mlijeko, što, premda neopravdano s medicinskoga gledišta, u praksi ponekad polučuje učinak, ali takva prehrana, ako se ne vodi računa o dodatku folne kiseline, može dovesti do teške deficitarne anemije. Anemija uslijed nedostatka željeza je, premda se posljednjih godina mnogo radi na prosvjećivanju pučanstva oko prehrane dojenčadi i djece i promoviranju dojenja, te bez obzira što je primarna pedijatrijska služba dostupna većini pučanstva, najraširenija bolest dječje dobi u našem narodu.

Mora se razlikovati stanje sideropenije od anemije. Sideropenija se odnosi na manjak željeza u organizmu, koji uključuje i zalihe željeza u mišićima i jetri, dok se anemija odnosi na onaj dio manjka željeza isključivo u hemoglobinu.

Raspon težine anemije je različit, tako da kod sve zahvaćene djece dijagnoza nije niti postavljena, ali gruba procjena prema slučajevima bolnički liječene djece je da svako 3. do 5. djeteta (20 do 30%) ima neki stupanj anemije. Sideropenija je naravno, još češća. Za usporedbu, učestalost anemije u zemljama u razvoju doseže i 80%, a u razvijenim zemljama kreće se oko 12%. Povremeno se susreću tako duboke sideropenične anemije koje zahtijevaju transfuzijsko liječenje. Može se reći da je to najraširenija bolest djece u svijetu.

SOLINSKA KRONIKA 336, 15. kolovoza 2022.

Piše: prim. mr. sc. Katica OBRADOVIĆ, dr. Med., spec. pedijatar

Ljeto donosi niz radosti kako nama tako i našoj djeci. Vrijeme je godišnjih odmora kada više boravimo u prirodi, na zraku, na plažama. Vrućine smanjuju oprez kod svih, tako da zaboravljamo o ljetnim aktivnostima insekata, gmazova i mnogih drugih morskih životinja

Ubod insekata

Najčešći ubod insekata u našoj ordinaciji je ubod komarca. Ima ih poprilično u našemu okolišu, naročito gdje ima zelenila, gdje se zalijeva trava, cvijeće, povrće. Tamo gdje zaostanu lokvice s ustajalom vodom, razmnožavaju se komarci. Ubodi na koži izazivaju crvenilo, otok i svrbež. Ako nema alergijske reakcije na ubod komarca, nanosi se kamagel, hladni oblog, crvenilo i svrbež prođu. Ako je izražena alergijska reakcija i ako dođe do superinfekcije kože na mjestu uboda treba se javiti liječniku.

Osim komaraca česti su i ubodi osa, pčela, manje stršljena i mrava. Kod uboda pčele u ranici ostaje žalac s mjehurićem otrova iz zatka koji je potrebno što prije ukloniti. Za razliku od pčela koje napadaju samo kada se uznemire, stršljeni i ose su vrlo agresivni insekti, ne ostavljaju žalac i mogu ubosti nekoliko puta.

Otrov stršljena i ose je toksičniji i alergijske reakcije na njihov ubod su teže. U kliničkoj slici na mjestu uboda insekta prisutno je crvenilo, otok i bol koji nastaju kao rezultat djelovanja otrova. Kod manjega broja pacijenata javlja se alergijska reakcija koja se manifestira urtikarijom (koprivnjačom), glavoboljom, mučninom, povraćanjem, proljevom i nesvjesticom, te bolom u prsima, otežanim gutanjem i poremećajem svijesti. Može doći do otoka usnica, vjeđa, otežanoga disanja (anafilaktička reakcija).

Kod najteže alergijske reakcije dolazi do gubitka svijesti, pada krvnoga tlaka, koža i sluznice su modre boje, te nemogućnost zadržavanja stolice i mokraće. Alergijske reakcije se mogu pojaviti nakon prvoga uboda insekata ili nakon drugoga ili trećega uboda. Nakon sustavne alergijske reakcije treba se odmah javiti liječniku.

Odmah se ordinira adrenalin, antihistaminik i kortikosteroid te se dijete uputi u bolnicu. Sve osobe koje su imale anafilaktičku reakciju na ubod insekata sa sobom trebaju nositi pribor za samopomoć (adrenalin koji se primjenjuje autoinjektorom, tablete antihistaminika i kortikosteroida), te što prije potražiti liječničku pomoć. Prevencija uboda insekata je vrlo važna u ljetnim danima.

Ne treba hodati bos, treba izbjegavati odjeću jarkih boja i jake parfeme koji privlače insekte. Izbjegavati mahanje rukama u blizini insekata, jer potiču agresivnost naročito ose, stršljena, pčele. Preporuča se ne jesti hranu jakog mirisa na otvorenom, slatko voće, salamu i dr. Ne piti sokove intenzivnoga mirisa ili boje jer insekti često upadaju u čašu takvoga soka. Potrebno je držati zatvorene kante za smeće. Na prozore je potrebno staviti mreže, komarice kako bismo mehanički spriječili ulazak komaraca u sobu gdje boravi dijete, ne paliti svjetlo. Prilikom boravka u prirodi preporuča se dijete namazati repelentom (sredstvo koje odbija insekte).

Ugriz zmije

Ovo vruće i sušno ljeto u našemu je podneblju puno zmija. Postoje dvije vrste otrovnih zmija kod nas poskok i riđovka. Obje karakterizira trokutasti oblik glave, uske eliptične oči, imaju kraće i zdepastije tijelo u odnosu na neotrovne zmije, kao i tamna vijugava linija koja se proteže od glave do vrha repa, a poskok ima i roščić na vrhu nosa.

Na mjestu ugriza zmije prisutne su dvije ubodne ranice od zmijskih zuba udaljene 6 do 8 mm, iako katkad može biti samo jedna ranica ili samo ogrebotina. Unutar nekoliko minuta nakon ugriza zmije, a ponekad i nakon nekoliko sati na mjestu ugriza zmije javlja se oteklina, oštra i sijevajuća bol, potkožna krvarenja ili mjehurići ispunjeni krvavim sadržajem, te glavobolja, vrtoglavica, nesvjestica, mučnina i povraćanje, a nakon nekoga vremena oteknu i regionalni limfni čvorovi. Ako dođe do šoka (najčešći uzrok smrti) dolazi do pada krvnoga tlaka, ubrzanoga rada srca, koža je orošena znojem, hladna i blijeda, te može nastupiti zatajenje disanja.

Potrebno je zatražiti liječničku pomoć bez obzira je li je dijete ugrizla otrovna ili neotrovna zmija. Ako smo sigurni da je zmija neotrovna mjesto ugriza treba oprati vodom, pokriti sterilnom gazom i zaviti. Ako se radi o ugrizu zmije otrovnice dijete treba strogo mirovati, ugrizeni dio tijela treba imobilizirati, a ranu pokriti sterilnom gazom (ne preporučuje se isisavanje otrova iz rane, ne stavljati led na mjesto ugriza, trave ili masti na ranu, zarezivanje ili paljenje rane).

Iznad ugrizne rane 5 do 10 cm treba podvezati ekstremitet elastičnim zavojem kako bi spriječili venski i limfni protok kojim se širi otrov, ali ne i arterijski. Ugrizeno dijete treba što prije odvesti u zdravstvenu ustanovu. Protuotrov se daje isključivo u zdravstvenim ustanovama jer je njegovo davanje rizično. Dijete treba zaštiti i protiv tetanusa. Uredno cijepljena djeca su zaštićena protiv tetanusa.

Što učiniti da nas zmija ne ugrize? Ako primijetite zmiju nemojte joj se približavati, ne dirajte je čak i ako je mrtva. Potrebno je nositi prikladnu obuću, tenisice i zatvorene cipele, ne japanke kada idemo u prirodu. Treba hodati po uhodanim stazama. Posebno treba biti oprezan pri hodanju po stijenama i kamenjaru.

Ugriz pauka

Kod nas je otrovni pauk crna udovica. Ona ima žutonarančaste do crvene točke na leđima. Ugriz pauka je bezbolan, a ispušteni je otrov vrlo jak. Deset minuta nakon ugriza javlja se bol u regionalnim limfnim čvorovima, leđima, trbuhu, bedrima i potkoljenicama. Bolovi postaju sve jači, dolazi do grčenja mišića, koža postaje znojna i osjetljiva na dodir, javljaju se napadi razdražljivosti i osjećaj smrtnoga straha. Treba se odmah javiti liječniku.

Ubod meduze

U kontaktu s meduzom (žarnjak), meduza izbacuje žarne niti, te se na mjestu uboda javlja jaka bol, crvenilo i mjehurići. Nakon uboda treba ostati miran, ne trljati mjesto uboda, jer se time otrov dodatno utrljava u tkivo. Mjesto uboda treba isprati morskom vodom, nikako slatkom jer pojačava osjet boli, a lovke se treba odstraniti pincetom ne prstima.

Mjesto uboda dobro isprati octom ili alkoholom, te imobilizirati. Ubodi na području lica, očiju i genitalija zahtijevaju hitnu medicinsku pomoć. Ubod na području očiju može biti vrlo opasan jer može uzrokovati trajno oštećenje vida. Ubodi oka se moraju isprati tekućom vodom, ne morskom. Ubod meduze može izazvati i anafilaktičku reakciju te se treba što prije javiti liječniku. Mrtvu meduzu ne treba dirati jer i ona može opeći.

Ubod vlasulje

Vlasulja je žarnjak koji sadržava žarnice ispunjene otrovom. Na mjestu uboda javlja se crvenilo, mjehurići i ne jaka bol. Mjesto uboda treba isprati morem, octom ili alkoholom. Ako je zahvaćena veća površina kože može se javiti mišićna bol, povišena temperatura, povraćanje i gubitak svijesti, te je potrebna hitna medicinska pomoć.

 

SOLINSKA KRONIKA 331, 15. ožujka 2022.

Piše: prim. mr. sc. Katica OBRADOVIĆ, dr. Med., spec. pedijatar

Epilepsija je važan javnozdravstveni problem. Postoji preko 40 vrsta epilepsija. Procjenjuje se da u svijetu oko 10 milijuna djece mlađe od 15 godina boluje od epilepsije. Prevalencija epilepsije u svijetu iznosi 3,4 do 7,1 / 1000 djece na godinu. Slično je i u Hrvatskoj u kojoj oko 7000 djece do 14 godina boluje od epilepsije. 20 do 30% epilepsija u djece ne reagira na lijekove. Teškoće učenja i poremećaji ponašanja pojavljuju se u 50 do 70 % djece koja boluju od epilepsije

Epilepsija je poremećaj koji je nastao naglim pražnjenjem neurona u mozgu koji uzrokuje napadaj.

Epilepsija ili epileptički sindrom je kronična bolest koju obilježava sklonost ponavljanju epileptičkih napadaja. Prema Međunarodnoj ligi protiv epilepsije, dijagnoza te bolesti smije se postaviti ako je zadovoljen najmanje jedan od ovih kriterija:

1) najmanje dva neprovocirana ili refleksna napadaja u razmaku većem od 24 sata;

2) jedan neprovocirani ili refleksni napadaj uz postojanje čimbenika za koje je poznato da znače veliki rizik (barem 60%) od ponavljanja napadaja, na primjer strukture abnormalnosti mozga: tumor, moždani udar, poremećaji razvoja mozga ili

3) nedvojbeno postojanje epileptičkoga sindroma. Epileptički sindrom je skup kliničkih simptoma i znakova koji zajedno čine klinički prepoznatljiv poremećaj. Epileptički sindromi razlikuju se prema tipu napadaja, nalazima elektroencefalograma, etiologiji i dobi djeteta u kojoj se pojavljuju.

Epileptički sindromi prema životnoj dobi početka bolesti

Novorođenačko razdoblje: benigne familijarne novorođenačke konvulzije, rana mioklonička encefalopatija. Dojenačka dob: Westov sindrom je česti oblik teške epilepsije dojenačke dobi), benigni dojenački napadaji, teška mioklonička epilepsija dojenačke dobi (Dravetin sindrom), te benigna mioklonička epilepsija dojenačke dobi.

Predškolska i školska dob: generalizirana epilepsija s febrilnim konvulzijama plus, benigna epilepsija iz okcipitalnog režnja s ranim početkom, epilepsija s miokloničko-astatskim napadajima, benigna epilepsija s centrotemporalnim žarištem (rolandična epilepsija), autosomno dominantno nasljedna epilepsija iz frontalnoga režnja s noćnim napadajima, epilepsija s kasnim početkom iz okcipitalnog režnja (Gastaut), epilepsija s miokloničkom apsansima, Lennox-Gastaut sindrom, epileptička encefalopatija s kontinuirasnim šiljak-valovima u spavanju, epilepsija dječje dobi s apsansima.

Adolescencija i odrasla dob: juvenilna epilepsija s apsansima, juvenilna mioklonička epilepsija, epilepsija s generaliziranim toničko-kloničnim napadajima, progresivna mioklonička epilepsiija, te familijarne nasljedne epilepsije.

Uzroci epilepsija su: poremećaj razvoja moždane kore, neurokutani sindromi, tumori, infekcije, traume, moždani udari, angiomi, perinatalni uzroci, nasljedne metaboličke bolesti, kromosomopatije i genetski poremećaji, te nepoznati uzroci.

Epileptički napadaji izviru i šire se putem neuronskih mreža – kortikalnih ili supkortikalnih. Ovisno o izvorištu u mozgu odakle se šire epileptički napadaji klasificiraju se kao žarišni (parcijalni), generalizirani ili napadaji nepoznata tipa ako je nejasno radi li se o žarišnim ili generaliziranim napadajima.

Provocirajući čimbenici epileptičkoga napadaja u djece mogu biti spavanje, neprospavana noć, jaka svjetlost, izlaganje suncu, opstipacija, duboko disanje, povišena tjelesna temperatura, umor, stres, povećana tjelesna aktivnost.

Najčešći simptomi epilepsije su sljedeći: nagle promjene raspoloženja, promjena okusa i mirisa, neobičnost zvukova iz okoline, osjećaj trnjenja u rukama, osjećaj ponavljanja nekoga događaja (deja vu), iskrivljena percepcija okoline, nevoljni pokreti, lupanje srca, izmiješanost osjećaja.
Napadaji epilepsije odvijaju se po fazama.

Prodrom

Prodorom je stadij koji prethodi akutnomu napadaju epilepsije. Za vrijeme ove faze osoba koja je pogođena mijenja raspoloženje i ponašanje, a često ima i glavobolju koja traje satima ili danima.

Nisu rijetke i halucinacije, a moguć je i gubitak svijesti s povraćanjem. Aura zapravo predstavlja početak epi napada i uključuje jako lupanje srca kao i okretanje glave i očiju. Tonička faza epilepsije kod djece (i odraslih) traje nekih 10 do 20 sekundi.

U tom razdoblju dolazi do kontrakcije mišića, a događaju se i slijedeće pojave: savijanja trupa, očni kapci su podignuti, a pogled uperen prema gore. Donja vilica i jezik se grče naizmjenično. Mišići grudnoga koša se također grče, a zbog toga nastaje takozvani epileptični krik. Kod vegetativnih fenomena javlja se povećanje pritiska i ubrzanje pulsa, širenje zjenica, bljedilo i modro lice.

Klonička faza

Ova faza traje oko 30 do 40 sekundi. Počinje drhtanje, razvija se u grčenje svih mišića u tijelu i na licu, uključujući vilicu i jezik, kao i pojavu pjene u ustima, najčešće krvavu. Faza oporavka. Nakon 3 do 5 minuta dolazi do povratka svijesti kod osobe koja je doživjela epi napad.

Osoba je u tomu trenutku dezorijentirana, ima osjećaj konfuzije i često dolazi do nekotroliranoga mokrenja. Vegetativni fenomeni su skloni oporavljanju. Ponovno se uspostavlja disanje, ali se pojavljuje i krkljanje.

Faza oporavka se uglavnom završava snom, s obzirom da je osoba veoma iscrpljena i jednako toliko malaksala. Komplikacije kod napada epilepsije su: respiratorni zastoj odnosno problemi sa disanjem. Povrede dijelova tijela – kralježnice, glave, ruku i nogu.

Epileptični status je produžen epileptički napadaj koji spontano ne prestaje ni poslije 20 minuta ili je to više napadaja u nizu između kojih dijete ne dolazi svijesti. S obzirom na to da više od 75% epileptičkih napadaja spontano prestane u roku od 3 minute nakon početka napadaja, u praksi svi napadaji koji traju dulje od 5 minuta treba smatrati epileptičkim statusom.

U dječjoj se dobi epileptički status pojavljuje u febrilne djece. U liječenju epileptičkoga statusa najvažnije je održati prolaznost dišnih puteva uz aspiraciju sadržaja usne šupljine i nosnih hodnika. Uvijek treba dijete bez svijesti položiti na bok, primijeniti 100% kisik na masku, te ga uputiti u bolnicu.

Epilepsija se prvenstveno povezuje s napadajima, no ne moraju ih sve osobe s ovom bolesti imati. Ova neurološka bolest utječe na mozak i živce zbog čega napadaji nisu neobična pojava.

Kod djece se mogu dogoditi manji napadaji koji se očituju kratkotrajnim prekidom aktivnosti, mahanje rukom, zagledavanje u neki predmet i kratkotrajna odsutnost.

Ovakvi se napadaji epilepsije kod djece obično događaju kada dijete krene u školu te se tada lakše opaze, kod nastavnika i roditelja. Kod djece kod kojih su ovakvi napadaji česti može doći do problema u praćenju nastave.

Do epileptičnih napadaja dolazi zbog utjecaja na određeni dio mozga pa tako napadaji mogu biti fokalni/parcijalni ili generalizirani. Epileptični napadaji su vidljivi simptomi koji su obično jasan znak pojave epilepsije kod djece.

Ovo su najčešći simptomi generaliziranih epileptičnih napadaja kod djece: gubitak svijesti, grčevi mišića uz plavljenje kože, pjena na ustima, okretanje očiju prema gore, griženje jezika, mokrenje. Može doći i do parcijalnih napada koji se razlikuju u vrsti simptoma koji mogu biti složeniji ili jednostavni.

Među simptomima je poremećaj ili suženje svijesti, jednostrano pojavljivanje simptoma poput utrnulosti ili mravinjanja ekstremiteta te grčenje i kočenje mišića. Simptomi mogu biti potpuno individualizirani i različiti kod bolesnika. Rijetko se mogu dogoditi i aure prije pojave epileptičnog napadaja koje se karakteriziraju kao predosjećaj napadaja, a nastaju kao dio psihomotorne epilepsije.

Prva pomoć kod napadaja epilepsije

Prvo i osnovno pravilo u prvoj pomoći kod epilepsije je da dijete koje je u fazi aure smjestite negdje gdje je udobno, u krevet ili na pod, pri čemu ćete pod glavu staviti jastuk, jaknu, prekrivač, nešto mekano.

Materijal ne smije biti takav da dodatno iritira i nadražuje. Udaljite sve tvrde i oštre predmete zbog zaštite od ozljeđivanja i olabavite odjeću, skinite naočale ukoliko ih dijete nosi. Ne davati vodu i lijekove, sve dok ne vrati svijest u potpunosti. Nikakva ograničavanja pokreta prilikom epi napada nisu poželjna.

Nemojte pokušavati ni nasilno otvaranje vilice. Zašto? Jer zbog snažnih kontrakcija koje osoba doživljava može doći do frakture kostiju, i to veoma ozbiljne. Zovite Hitnu pomoć. Bez obzira koliko traje napad, prisustvovati istom je veoma stresno. Ako ste pored djeteta ili odrasle osobe koja doživljava napad epilepsije, bitno je da ostanete prisebni i pribrani. Pratite situaciju, pogotovo ako je ovo epilepsija kod djece koja se prvi put pojavljuje. Tako ćete moći opisati sve simptome, detaljno razgovarati s doktorom i prepoznati simptome prije nego što se novi napad pojavi.

Liječenje epilepsija

Epilepsije se liječe antiepileptičkim lijekovima pod nadzorom neuropedijatra. Liječenje traje jednu do dvije godine ili pak doživotno, ovisno o ponavljanim napadajima, patološkim nalazima EEG (slikovne pretrage mozga).

Iako bolest sama po sebi stvara velik strah kod roditelja i djece, najveći problem s kojim se mnogi roditelji bore je strah od ponovnih napadaja. Prije svega je važno da se roditelji na prvu pojavu simptoma ili pri prvoj pojavi napadaja obrate liječniku kako bi se što prije počelo s bolničkom obradom. Dijagnosticiranje epilepsije kod djece provodi se EEG-om, hematološko-biokemijskim pretragama, specifičnim obradama, neuroslikovnim pretragama i psihologijskom obradom.

Ako je uz nalaz došlo do dva ili više napadaja epilepsije tada se postavlja dijagnoza te se počinje navikavati roditelja i dijete s epilepsijom na život s ovom bolešću.

Edukacija i što veća količina znanja o epilepsiji pomoći će u smanjivanju straha. Djeca s dobro reguliranom epilepsijom mogu normalno pohađati vrtiće i školu, no bilo bi poželjno i nastavnike obavijestiti o bolesti s obzirom na to da je kontrola epilepsije ponekad vrlo teška.

Ako dijete s epilepsijom i dalje pohađa vrtić, nužno je prilagoditi odgajatelje za mogući napadaj u vrtiću te im dati informacije o tome kako prepoznati određenu vrstu napadaja.

U nekim se slučajevima preporučuje dati pisane upute u vezi postupanja, ali i davanja lijeka djetetu. Kod djece se savjetuje daljnje bavljenje aktivnostima i sportom, no uz dodatnu zaštitu. Ako dijete još nije odabralo sport, preporučuje se da se njime krene baviti zbog podizanja samopouzdanja i poticanja socijalne interakcije.

Međutim, preporučuju se nisko rizični sportovi poput plesa, trčanja.

Kod roditelja i djece je vrlo važno zapamtiti da epilepsija kod djece možda otežava život, ali dopušta redovno pohađanje vrtića i škole. Osobe s epilepsijom mogu dobiti i vozačku dozvolu ako nisu imali napadaj dvije godine.

U životu djece s epilepsijom najvažnija je podrška roditelja i okoline.

SOLINSKA KRONIKA 330, 15. veljače 2022.

Piše: prim. mr. sc. Katica OBRADOVIĆ, dr. Med., spec. pedijatar

U djece su osipne bolesti česta pojava. Uzroci i mehanizmi njihova nastanka su brojni, a vrlo često su im razlog infekcija. Obično tada osip prati i povišena tjelesna temperatura, prehlada, kašalj. Vrućice s osipom su najčešće infekcijskoga virusnog uzroka. Najvažnije je prepoznati o kojoj se ospinoj bolesti radi. Ako se radi o zaraznoj bolesti takvo dijete treba staviti u izolaciju da ne zarazi i drugu djecu

S kliničkoga stajališta razlikuju se tri skupine osipnih bolesti:

1. osipi tijekom virusnih infekcija su obično samoizlječive blaže bolesti, s rijetkom potrebom specifičnog antivirusnog liječenja.
2. osipi u sklopu bakterijskih bolesti, bolesti s potrebom antimikrobnoga liječenja, što ponekad kao u slučaju septičkoga rasapa treba hitno započeti liječenje.
3. osipne bolesti koje su posredovane isključivo imunosnim mehanizmima, među njima treba prepoznati bolesti s težom kliničkom slikom koje ponekad treba liječiti supresijom imunosne reakcije.

Makulopapulozni osipi su najčešći. Sastoje se od makula, crvenih mrlja. Rašireni su po licu, trupu , te nogama i rukama. Najčešće se takav osip javlja u sklopu enterovirusnih infekcija najčešće ljeti. Prenose se fekalno oralnim putem. Dječje zarazne bolesti su karakterizirane makukopapuloznim osutkom: infekcijski eritem, trodnevna groznica. Njihova klinička slika je blažega tijeka.

Ospice su dječja zarazna bolest virusne etiologije težega tijeka s visokom temperaturom. Jači makulozni osutak je na čelu, licu, vratu trupu. Rubeola je dječja zarazna bolest s makulopapuloznim osutkom. Ona je blaža dječja zarazna bolest s blažim tijekom i blažim osutkom u odnosu na ospice. Obje bolesti su danas rijetke jer se većina djeca u dobi od godine dana cijepe protiv ospica i rubeole.

U sklopu mononukleoze, adenovirusne infekcije, rotavirusnoga proljeva, respiratornih virusnih infekcija može se javiti makulozni osutak. U svakodnevnomu radu s djecom ima dosta osutaka i oni su najčešće blagoga kliničkoga tijeka, najčešće virusne etiologije. Makulopapulozni osutak može biti i alergijskoga uzroka. Tada se liječi lijekovima protiv alergije.

U vrućim ljetnim danima takav osutak može biti posljedica znojenja. Češće u vrućim ljetnim danima kod manje i predškolske djece. Miliaria je česta u dojenčadi, a javlja se nakon 10. dana života. Promjene nastaju zbog začepljenja izvodnih kanala žlijezda znojnica, posljedične rupture kanala te curenja znoja u okolno tkivo. Osutak je makulopapulozni.

Ako su promjene dublje u koži pojavljuju se blijede tvrde papule uglavnom na trupu, ramenima i leđima. Liječenje je simptomatsko, a sastoji se u rashlađivanju tijela, regulaciji temperature okoline ili snižavanja tjelesne temperature. Lokalna primjena raznih krema dodatno začepljuje izvodne kanale znojnica, te može pogoršati klinički sliku.

Kod 20 % dojenčadi prisutne su neonatalne akne. Za nastanak bolesti važan je učinak koji imaju majčini hormoni na žlijezde lojnice novorođenčeta, te s obzirom na povećanu učestalost u muške djece, vjerojatno i fetalni testosteron, porijeklom iz testisa djeteta.

Klinička slika karakterizirana je pojavom papula i papulopustula te komedona na koži lica, najčešće na obrazima i bradi. Promjene se povlače oko 8. mjeseca života. U neke djece s neonatalnim aknama iz briseva kožnih promjena izolirane su i gljivice. Terapija lokalnom primjenom antimikotika dovodi do brze regresije promjena na koži.

Kod dojenčadi je čest pelenski osutak. Blaži pelenski osutak liječi se neutralnim kremama, a jači se najčešće izliječi antimikoticima.
Eritematozni osip je crvenilo kože, a može nastati zbog brojnih uzroka. Eritroskavamozni osutak se nalazi kod psorijaze, pitirijaze.

Uglavnom su to osipi koji zahvaćaju čitavo tijelo, te sluznice i tada govorimo o mukokutanom sindromu. Šarlah ili skarlatina je bakterijski uzrokovana dječje zarazna bolest karakterizirana eritemom, sitnim makuloznim osutkom kože koji počinje od prepona i sluznica. Liječi se antibioticima. Crvenilo kože nalazimo i kod teških bolesti kao što su toksični šok sindrom, stafilokokni sindrom ljuštenja kože, te Kawasakijeva bolest. Te se bolesti liječe u bolnici. Eritemi kože mogu nastati i u alergijskim bolestima, te autoimunim.

Vezikulozni osipi su mjehurići ispunjeni bistrom tekućinom. Nalaze se iznad razine kože i nisu veći od 5 mm. Mjehuri veći od 5 mm zovu se bule.
Varičele ili vodene kozice je vrlo zarazna dječja zarazna bolest. Javlja se uglavnom u djece od prve do sedme godine života, rjeđe u odraslih. Lako se prenosi i za nju postoji velika sklonost u one djece koja je još nisu preboljela. Zato se javlja epidemijski. Od kada smo u pandemiji korona virusa varičela ima manje.

Zadnjih mjesec dana pojavile su se više u vrtićima, školi, a tako i u našoj ordinaciji. Uzročnik varičele je virus iz skupine herpes virusa, varičela zoster virus. Izvor zaraze je samo bolesnik.

Virus se prenosi zrakom, kapljičnim putem, ali i dodirom. Zaraznost počinje u zadnjim danima inkubacije, a najjače je prije izbijanja osipa i traje sve dok osip izbija. Dijete je zarazno dok ima mjehuriće, vezikule, a kada se jave kraste nije više zarazno. Virus varičele ulazi u organizam preko dišnoga sustava. Inkubacija bolesti je od 14 do 15 dana, no može biti i od 7 do 23 dana.

Prije izbijanja osipa dijete može biti prehlađeno, imati povišenu temperaturu. Karakterističan osip za varičele su mjehurići koji se javljaju na trupu, po licu, iza uha, na vratu i vlasištu, te po nogama i rukama. Osip u obliku mjehurića može se javiti i na sluznici usta.

Vezikule nakon nekoliko dana postaju kraste. Izbijanje osipa često prati povišena temperatura, te svrbež kože, razdražljivost djeteta. Osip izbija 4. ili 5. dan, najkasnije 7 ili 8 dana.

Komplikacije varičela su moguće, ali u praksi rijetke. To su upale pluća, encefalitis. U imunodeficijentnih bolesnika može se javiti progresivne, hemoragične varičele.

Bolest se liječi mirovanjem. Tapkanje mjehurića dezificijensom, otopinom hipermangana sa čime sprječavamo infekciju varičela. To se postiže tako da se pazi na čistoću tijela i krevetnine. Ne češati vezikule.

Jaki svrbež se liječi antihistaminicima. Desetak dana dijete treba biti u kući i mirovati.
Prevencija varičela je cijepljenje protiv varičela koje kod nas nije obavezno.

Varičele su blaga dječja zarazna bolest, koja je blagog tijeka, dijete je dobro podnese i ostavlja doživotnu zaštitu. Tijekom života dolazi se u kontakt sa virusom varičele i tako se imunitet ponovno stvara i štiti od bolesti.Kod malog broja djece, naročito kd djece koja imaju neku bolest imunodeficijecije, prirođenu ili izazvane lijekovima može biti i smrtonosna.

Varičele su najčešća dječja zarazna bolest koja se javlja na našem terenu.

SOLINSKA KRONIKA 329, 15. siječnja 2022.

Piše: prim. mr. sc. Katica OBRADOVIĆ, dr. Med., spec. pedijatar

Djeca većinu vremena provode u trčanju, skakanju. Zato im može biti teško ako to ne mogu raditi kod kuće. Pomozite im u tome. Postavite jastuke, složene prekrivače i slične predmete po stanu. Igrajte se da je ostatak stana rijeka ili vruća lava i da je jedino sigurno ići preko poslaganih jastuka. Napravite kućicu ili šator uz pomoć prekrivača i plahti

Izuzetno je važno provoditi vrijeme na svježem zraku, a posebice u ova neobična i stresna vremena. Stoga idite van svaki dan ako je to moguće. Budite u svom dvorištu, na terasi ili šetajte vani. Važno je da to bude na mjestima na kojima nema mnogo ljudi. Istražite svoj kvart ili mjesto i pokušajte pronaći takva mjesta te svakako poštujte zabranu odlaska na igrališta i sportske terene. Skupljajte kamenčiće. Kod kuće po njima možete slikati flomasterima, vodenim bojama ili temperama. Učite uz pomoć lišća prepoznati različite vrste stabala. Naučite dijete prepoznati različite vrste cvijeća i drugih biljaka.

Uberite listove različitih biljaka i cvijetiće poput maslačaka i tratinčica. Obojite ih uz pomoć tempera ili vodenih bojica i ostavljajte tragove na papiru.
Loptajte se! Zaigrajte nogomet ili košarku. Ako nemate koš, napravite ga od kante koja vam nije potrebna.
Crtajte uz pomoć kreda. Igrajte lovice ili skrivača. Ponesite dekicu. Užina može biti i vani. Vozite bicikl/role/romobil. Napravite čunjeve za kuglanje uz pomoć boca s vodom i pokušajte ih srušiti loptom. Dio šetnje trčite. Penjite se na stabla. Hodajte po zidićima pri tome pazite da dijete ne padne i ne ozlijedi se.

Budite glasni. Uključite glazbu i pjevajte na sav glas. Prije toga možete izraditi mikrofon od rolica od toaletnoga papira ili kockica. Karaoke? Zašto ne! Iskoristite instrumente koje imate ili »napravite« nove uz pomoć lonaca, poklopaca, plastične bočice napunjene rižom i sl. Imitirajte glasanje različitih životinja. Slušajte opuštajuću klasičnu glazbu dok radite nešto drugo i naučite nekoliko važnih djelâ klasične glazbe.

Budite tihi. Djeca (i vi) trebate i dijelove dana kada će biti tiho. To je vrijeme u kojemu »punimo baterije« i odmaramo. Čitajte zajedno ili svatko za sebe. Manja djeca koja još ne znaju samostalno čitati mogu listati slikovnice. Prije nego zajedno pročitate knjigu, možete s djetetom pogledati samo ilustracije i pokušati osmisliti svoju priču. Crtajte uz pomoć drvenih bojica, flomastera, pastela, vodenih boja, tempera. Bojite, slažite slagalice ili kocke. Složite kolonu autića – običnu, po bojama ili vrstama autića. Složite drvene pločice iz igre »Jenga« ili iz domina u kolonu pa ih srušite. Možete od njih napraviti i toranj. Napravite toranj na način da iskoristite baš sve kockice koje imate. Neka bude što viši! Uz pomoć kockica složite djetetu igru »nastavi niz« ili »izbaci uljeza«.

Djeca većinu vremena provode u trčanju, skakanju. Zato im može biti teško ako to ne mogu raditi kod kuće. Pomozite im u tome. Postavite jastuke, složene prekrivače i slične predmete po stanu. Igrajte se da je ostatak stana rijeka ili vruća lava i da je jedino sigurno ići preko poslaganih jastuka. Napravite kućicu ili šator uz pomoć prekrivača i plahti. Djeca unutar takvoga šatora mogu napraviti piknik, čitati knjige ili se odmarati. Igrajte se uz pomoć baterijske lampe ili svjetla na mobitelu. Pitajte dijete može li skočiti u krug od svjetla. Može li dohvatiti svjetlo kada ga usmjerite malo više na zidu i sl. Otkrijte što se sve može s vlastitim tijelom, primjerice, pitajte dijete može li stajati na jednoj nozi i provjerite koliko dugo, može li skakati na jednoj nozi, može li koljenom dotaknuti bradu, napraviti plenk, sklek ili trbušnjake? Mlađoj djeci bit će zanimljivo vidjeti što sve mogu, a starija će poželjeti usavršiti svoje vještine. Zaigrajte lov na boje! Pitajte djecu mogu li pronaći tri plave stvari koje zatim trebaju vratiti na svoje mjesta, zatim zelenu i druge boje.

Djeca vole biti uposlena. Vole plastelin. Radite figure od plastelina. Ako imate više djece organizirajte tematske projektne dane. Primjerice, tema može biti Italija, dinosauri, sladoled ili bilo što drugo što ih zanima. Neka što više istraže zadanu temu, mogu koristiti enciklopedije i »online« izvore, a zatim neka naprave plakat. Mlađa djeca mogu raditi jednostavnije zadatke, primjerice obojiti zastavu zemlje koja je tema ili nešto nacrtati. Pripremite zajedno i obrok u skladu s temom, ili neki desert!

Organizirajte Dan dječjih prava u svomu domu. Naučite više o pravima djece, razgovarajte s djecom o razlici između želja i potreba. Naučite dijete raditi narukvice od vune ili konca. Neka djeca osmisle predstavu koristeći svoje omiljene plišane igračke i odigraju predstavu za roditelje u kazalištu napravljenom od prekrivača ili plahti. Svakako neka naprave plakat za svoju predstavu i pozivnice za roditelje.
Napunite umivaonik toplom vodom i sapunom i neka dijete pere svoje igračke. Djeca se vole igrati vodom. Učite ih pravilno prati ruke.
Igrajte se »Čovječe, ne ljuti se« koja je idealna zabava za čitavu obitelj.

Mnogi su tijekom blagdanskih dana pripremali domaći kruh, kolače, peciva kako bi rjeđe morali izlaziti iz svojih domova. Uključite u takve aktivnosti i dijete. Objasnite im čemu služi kvasac i neka od komada tijesta naprave svoj mali kruh. Neka dijete uz vašu pomoć pripremi muffine, keksiće koje može izrezivati u različitim oblicima ili neki drugi jednostavan desert za cijelu obitelj. Osim što će naučiti nešto novo i zaokupiti se nečim zanimljivim to će im pomoći i u građenju samopouzdanja.

Djeca vole pomagati u kućanskim poslovima. Tako se osjećaju važno i veliko! Uključite djecu u pripremu obroka i postavljanje stola za cijelu obitelj. Neka slažu čistu odjeću, posebno bi im moglo biti zanimljivo slaganje čarapa u loptice. Zajedno usisavačom čistite stan. Operite zajedno bicikl ili neka dijete samo opere neku svoju veću plastičnu igračku poput guralice, maloga tobogana i slično. Neka vam pomognu brisati prašinu ili prati stakla sa svojom krpicom. Djeca mogu zalijevati biljke u stanu ili u vrtu.

Aktivnosti prilagodite dobi svoga djeteta i ne zaboravite da ne morate biti uključeni u sve što dijete radi i da je važno poticati i samostalnu igru u skladu s razvojnom dobi djeteta.

U doba blagdanskih radosti djeca uživaju aktivno sudjelovati u ukrašavanju bora i cijele kuće. Vaša djeca zaslužuju da budete s njima da im posvetite svoje vrijeme, da im pokažete da ih volite, jer je to preduvjet da odrastu u zdravu, emocionalno stabilnu osobu.
Stoga uživajmo s našom djecom i radujmo se njihovu odrastanju.

SOLINSKA KRONIKA 328, 15. prosinca 2021.

Piše: prim. mr. sc. Katica OBRADOVIĆ, dr. Med., spec. pedijatar

U igranju sa svojom djecom, pokazujemo im ljubav, što je najvažnije u odgoju djece. Kroz igru dijete se potiče na razvoj, kako neuromotorni, tako i emocionalni. Bez obzira na dob djeteta trebamo naći vremena da se igramo sa svojom djecom u kući, u parku. Trebamo svoje vrijeme posvetiti djeci tako da ona vide da ih volimo, da nam je stalo do njih

Jednako kao što dojenče treba hranu i njegu tako su mu potrebni i nježni dodiri, tepanja, zajedničko uživanje u igri. Igra s djetetom je jasan znak da ga volite i taj znak dijete uvijek prepozna kao ljubav. A ljubav je za odrastanje najvažnija. Ako nemate vremena za dijete, ono će misliti da ga ne volite. Djeca s kojom se roditelji više bave bolje napreduju u svom psihomotornom razvoju.

Igre od rođenja do 12 mjeseci

Budnom dojenčetu potrebna je igra i poticaj. Okružimo ga zvečkama i drugim igračkama. Što je dijete manje brže mu igre dosade i traži nove sadržaje. Igra s mamom i tatom puno mu je zanimljivija.

U prvim mjesecima treba izbjegavati preveliku buku (s radija, TV-a), preglasan smijeh, nagle pokrete jer to može uznemiriti dijete. U toj dobi dijete voli igre promatranja, želi komunicirati s roditeljima licem u lice.

Kada se razgovara s dojenčetom treba paziti da razgovor ne traje dugo, da se ne govori neprestano i ne dosađuje djetetu. Dajte priliku svom djetetu da postane svjesno svoga tijela, puhnite mu u trbuščić više puta zaredom, prošećite prstom dužinom njegovih ruku, brojite mu prstiće i nježno ga škakljajte. Dijete starije od mjesec dana stavite na prsa nekoliko minuta.

To je dobra vježba za jačanje vrata i ramena, a vama daje priliku da nakratko popričate sa njim. Ne ostavljajte dijete samo u tom položaju. Pomoću igračaka potičemo fizičku vještinu djeteta pomoću igračaka koje se gnječe, tresu, pritišću ili okreću, što će sve ojačati kontrolu ruku. Dajte djetetu igračke koje se kotrljaju, što će ga poticati za puzanje (pokušajte se natjecati u puzanju).

Ako je to moguće složite namještaj tako da dijete može držeći se obići čitavu sobu. Pri kupanju dijete neka pliva u kadi na prsima, na leđima. Nikad ni za časak dijete ne ispuštajte iz vida kada je u kadi.
Sva djeca bacaju svoje igračke. Pretvorite to u igru, tako da se igračke bacaju u pijesak ili lišće, što će izazvati različite zvukove. Sakrijte se da vas dijete vidi do polovicu ili sakrijte medu pod jastuk da ga dijete traži.

Stavite nekoliko igračaka u staru torbu i dopustite djetetu da istražuje. U kuhinjski ormarić stavite plastične boce, spužve, sita i neka se dijete s time igra. Dajte djetetu staru kartonsku kutiju koju će napuniti igračkama i gurati okolo. Tapšalice – »Taši taši tanana«, brojalice, »Išo medo u dućan«, oči nos i usta i na kraju poljubac.

Igračke moraju biti prilagođene dobi djeteta. Ali u svakom trenutku moramo misliti na sigurnost naše djece. One ne smiju ozlijediti naše dijete, rubovi igračaka ne smiju biti oštri, dijelovi igračke ne smiju biti tako mali da ga dijete može progutati ili se zagrcnuti njime.

Materijali igračaka ne smiju biti toksični, ne smiju sadržavati alergene. Industrija igračaka vodi o tome računa, ali mi koji kupujemo igračku uvijek trebamo provjeriti igračku odgovara li ona dobi našega djeteta u svakomu pogledu. I kada se dijete igra moramo ga nadgledati.

Igra kao iskaz ljubavi

U igranju sa svojom djecom, pokazujemo im ljubav, što je najvažnije u odgoju djece. Kroz igru dijete se potiče na razvoj, kako neuromotorni, tako i emocionalni. Bez obzira na dob djeteta trebamo naći vremena da se igramo sa svojom djecom u kući, u parku. Trebamo svoje vrijeme posvetiti djeci tako da ona vide da ih volimo, da nam je stalo do njih.

U dojenačkom razdoblju odrastanja djeteta roditelji su najdraža igračka djetetu. Vaše je tijelo njegova gimnastička sprava, a vaši mu mišići omogućuju izvođenje tisuću radnji koje ne bi bio u stanju sam izvesti. Vaše lice i vaš glas ga fasciniraju, očaravaju ga pokreti koje izvodite i stvari koje koristite. Posvetite li mu svoju pažnju, pružite ljubav i pomoć, dali ste mu najbolju zabavu koju ima. U toj ranoj dobi kupljene igračke neće mu biti dovoljne, neće znati što će s njima. On će ih dohvatiti, gledati, dirati stavljati u usta i baciti.

Uzmite dio igračaka i pospremite ih. To je i inače dobra strategija jer mnoga djeca upravo zbog prevelike količine igračaka teško odlučuju čime bi se igrala. S obzirom da to da nitko ne zna koliko će potrajati ova pandemijska situacija, dobro je imati mogućnost u nekom trenutku izvaditi »novu« igračku.

Višefunkcionalnost igračaka

Trudite se zadržati rutinu. Neka ona bude slična onoj na koju su djeca naviknula s rasporedom buđenja, spavanja, obroka i aktivnosti u otprilike jednako vrijeme svaki dan. Djeca vole predvidljivost jer im to daje osjećaj sigurnosti, a roditeljima olakšava dane koji se ponekad uz posao, kućanske obveze i brigu o djeci mogu činiti dugima.

Ako dan podijelite na više manjih dijelova bit će vam jednostavnije.
Djeca su naviknula napraviti nered kada se igraju i to je u redu, nemojte se ljutiti zbog toga. Samo ih potaknite i podsjetite da nered moraju pospremiti, a igračke vratiti na njihovo mjesto kada završe.

Igračke se mogu upotrebljavati na više načina nego je to prvotno zamišljeno. Primjerice, autićima se možete igrati tako da ih »vozite«, ali možete ih i podijeliti po bojama, oprati ih u posudi s vodom ili umivaoniku, slagati kolone, igrati »nastavi niz« ili »izbaci uljeza« s autićima različitih boja itd. (nastavlja se)