Povodom obilježavanja dana uspostave Družbe sestara Služavki Maloga Isusa i dana solinskoga samostana sv. Rafaela organizirana je trodnevnica i prigodna proslava u kojoj su uz časne sestre Služavke Malog Isusa i štićenike samostana sudjelovali brojni gosti i prijatelji. Družba sestara Služavki Malog Isusa, kojoj je zaštitnik sv. Rafael arkanđel, utemeljena je prije 135 godina, 24. listopada 1890. s ciljem skrbi za siromašnu i napuštenu djecu, za iznemogle i napuštene starije osobe i bolesnike te siromahe. Prve sestre Služavke Maloga Isusa u Solin su stigle u kolovozu 1937., a prvi samostan sagrađen je i blagoslovljen 1940.
Višednevna proslava započela je 20. listopada predstavljanjem projekta »Most podrške« koji Dom sv. Rafaela provodi u partnerstvu s Udrugom roditelja djece s poteškoćama u razvoju »Moje dijete« Solin, a nastavila se idućega dana otvaranjem izložbe likovnih radova sakralnih motiva umjetnice Nikoline Tocilj. Tom prilikom su u samostanskom vrtu postavljeni i radovi štićenika na temu anđela nastali na likovnim radionicama koje je predvodila ova solinska umjetnica.
– Izuzetno sam sretna što sam dobila priliku svoju prve samostalnu izložbu postaviti upravo u ovom krasnom prostoru u suradnji s časnim sestrama Služavkama Malog Isusa – rekla je Tocilj dodajući kako je na ovaj način dala dio sebe, ali istovremeno i puno toga primila u duhovnom smislu.
– Dio izloženih radova ću darovati samostanu, dok ostali u dogovoru s č. s. Milanom Žegarac idu dalje na svoj misijski put – rekla je Tocilj. Naime dio radova će biti izložen u sklopu misijske izložbe koju organizira Društvo Prijatelja Maloga Isusa u suradnji sa Služavkama Maloga Isusa, a koja ima za cilj prikupljanje sredstava za potrebe misija i njihovih siromaha.
Treći dan proslave bio je rezerviran za projekciju dokumentarnoga filma o životu nadbiskupa Josipa Stadlera utemeljitelja Družbe sestara Služavki Malog Isusa.
Veselo je bilo i posljednjeg dana proslave 23. listopada kada je štićenike povodom rođendana njihove samostanske kuće posjetio gradonačelnik Dalibor Ninčević koji je ovom prilikom stigao u pratnji svog zamjenika Davora Mikasa. Uz tortu s prigodnim natpisom »Vaš osmijeh čini svijet ljepšim!« gradonačelnik je štićenicima poklonio i diplome s njihovim imenom te lančiće s privjeskom anđela. Štićenici su drage goste pozdravili pjesmom i riječima zahvale za pažnju koju im iskazuju.
Tijekom proslave štićenici su sudjelovali i u večernjim svetim misama koje su od 20. do 23. listopada u crkvi Svete Obitelji predvodili župnik župe Solinskih mučenika Ninčevići don Dino Prkut, župnik župe Sveti Kajo don Darko Matijević, župnik župe sv. Martin Vranjic don Nikola Šakić i župni vikar župe Gospe od Otoka don Robert Pudar.
PROJEKT »MOST PODRŠKE – RAZVOJ INOVATIVNE USLUGE ZA ODMOR OD SKRBI I UKLJUČIVANJE U ZAJEDNICU«
Predah u Gospodinu
Dom sv. Rafaela u partnerstvu s Udrugom roditelja djece s poteškoćama u razvoju »Moje dijete« Solin od 1. srpnja ove godine provodi projekt »Most podrške – Razvoj inovativne usluge za odmor od skrbi i uključivanje u zajednicu«. Projekt vrijedan nešto više od 149 tisuća eura realizira se uz potporu Europskog socijalnog fonda plus u okviru poziva »Inovativne socijalne usluge – odmor od skrbi«, a njegovo predviđeno trajanje je 18 mjeseci.
U prostorijama Doma sv. Rafaela 20. listopada predstavljene su projektne aktivnosti i usluge, a detalje su iznijele voditeljica Doma č. s. Milana Žegarac, voditeljica Udruge »Moje dijete« Ljubica Milković, logopedinja Božena Ćubelić te fizioterapeutkinja i senzorna terapeutkinja Ivana Pereža.
– »Most podrške« namijenjen je prvenstveno roditeljima njegovateljima djece s teškoćama u razvoju, ljudima koji svakodnevno s ljubavlju daruju svoju snagu, vrijeme i mir, a cilj je omogućiti im predah, obnovu duha, psihološku podršku te osjećaj zajedništva i pripadnosti – rekla je č. s. Milana Žegarac upućujući zahvalu svima koji su omogućili njegovu realizaciju.
– Rekla bih kako je ovaj projekt puno prije početka same provedbe zaživio u našim srcima i našim molitvama koje je Gospodin uslišio tako da danas imamo prilike pružiti psihosocijalnu i duhovnu podršku roditeljima djece s teškoćama u razvoju. Istovremeno djeci nudimo usluge fizioterapije i senzorne terapije, logopedske tretmane i edukacijsko-rehabilitacijske aktivnosti, likovne i rekreativne radionice te edukativne aktivnosti i neurofeedback terapiju. Uza sve to roditelji njegovatelji imaju mogućnost, uz prethodnu najavu, svaki radni dan od 9 do 17 sati u prostorima našeg Doma ostaviti dijete na čuvanje – rekla je s. Milana dodajući kako je interes velik.
– Nadamo se kako će, zahvaljujući ovom projektu, prostorije samostana i Doma sv. Rafaela te Udruge »Moje dijete« postati mjesta susreta i odmora, mjesta u kojima ćemo korak po korak graditi zajednički okvir podrške obiteljima u našoj zajednici. Iskrena nam je želja da u ovaj projekt ne budemo uključeni samo kao pružatelji usluge, nego i kao zajednica koja razumije, koja sluša, koja pruža ruku za 25 obitelji, koliko ih za sada može biti uključeno u projektne aktivnosti – poručila je s. Milana.
Prema riječima Ljubice Milković, voditeljice udruge »Moje dijete«, kroz ovaj eksperimentalni projekt nastoji se utvrditi koje su stvarne potrebe roditelja odgojitelja unutar sustava.
– Trenutačno je u »Most podrške« uključeno petnaestak obitelji iz naše Udruge kojima ovakve aktivnosti i usluge uistinu mnogo znače jer je premalo termina koje mogu dobiti u državnim institucijama, a privatni sati su financijski vrlo zahtjevni – rekla je Milković dodajući kako tri djelatnice udruge »Moje dijete«, radni terapeut, voditeljica likovne radionice te fizioterapeut i senzorni terapeut, dio svog radnog vremena provode radeći na ovom projektu.
– »Most podrške« temelji se na ideji prevencije institucionalizacije, rasterećenja roditelja te jačanja uključivanja djece i odraslih s teškoćama u život zajednice. Drugim riječima želimo da obitelji ne budu same, nego da u svom gradu, u svojoj županiji, imaju podršku koja diše s njima – poručili su predstavljači uz poziv svim zainteresiranim njegovateljima i roditeljima djece s teškoćama u razvoju da se prijave za sudjelovanje.
Prijave se mogu obaviti telefonski na broj 095/808-2895 (s. Milana), putem e-maila: mostpodrš[email protected] ili osobno u Domu sv. Rafaela, odnosno u prostorijama Udruge »Moje dijete« Solin.
PRAVCI CRKVENOGA DJELOVANJA U PASTORALU OSOBA S POSEBNIM POTREBAMA
Odraz pravednog i humanog društva
Među posebnim pokazateljima civiliziranoga društva prvotno se ističe briga za osobe s posebnim potrebama, koje ne mogu ispuniti kriterije i postići rezultate nametnute općim standardima.
– U svijetu u kojemu je ideal imati a ne biti, pobijediti i uživati, a ne sudjelovati i dijeliti, osobe s posebnim potrebama teško uspijevaju izboriti svoja prava, kako bi u što većoj mjeri potvrdili svoje ljudsko dostojanstvo. Prioritetna opcija pomaganja slabijima potiče Crkvu da potraži rješenja i na katehetskom i pastoralnom području. Dugo se vremena osobama s posebnim potrebama nije pružala odgovarajuća zaštita i pomoć. U pojedinim razdobljima povijesti takve su osobe bile proganjane i u potpunosti obespravljene. Zahvaljujući promjeni mentaliteta, danas se, barem na papiru, na ove osobe gleda drugačije. Pred svima je izazov izgradnje novih odnosa, počevši od obitelji i od župne zajednice – ističe u jednom svom radu posvećenomu ovoj temi prof. dr. sc. don Ante Mateljan.
Još prije četvrt stoljeća, u pripremi za veliki Jubilej 2000. posebni odbor za dan zajednicâ osoba s poteškoćama i invaliditetom donio je posebni dokument koji sažima pravce Crkvenoga djelovanja na ovomu području.
Dokument tako prepoznaje osobe s posebnim potrebama, invaliditetom kao trajni izazov Crkvi i društvu u otvaranju otajstvu koje takve osobe predstavljaju. Invaliditet nije kazna, nego prostor u kojem se preispituju uobičajeni obrasci i stereotipi, a Crkva i društvo pozvani su tražiti onu točku u kojoj je ljudska osoba u potpunosti ono što jest. Među temeljnim ciljevima dokumenta navodi se stoga pomoć pri otkrivanju činjenice da je osoba s invaliditetom povlašteni sugovornik društva i Crkve.
Nakon sažetoga pregleda međunarodnih dokumenata posvećenih ovomu pitanju dokument se oslanja na polazišnu točku prihvaćanja osobe s invaliditetom kao nositelja kršćanske poruke odnosa s Bogom. Invaliditet izaziva shvaćanje »normalnosti« i potiče potragu za onim bitnim što čini čovjeka uistinu ljudskim. Taj pogled preobražava egoizam i materijalnu sigurnost (rasizam, kult tjelesnog savršenstva, bogatstvo) i usmjerava pozornost na smisao života, njegova pitanja i granice, ističe se u dokumentu.
Crkva stoga prepoznaje potrebu u svim svojim područjima, od formacije i liturgije do djelovanja u solidarnosti promicati pozitivnu sliku osoba s posebnim potrebama. Jasno je kako ljubav ne izlazi iz jednostranoga davanja nego iz uzajamnoga odnosa. Uvažavajući rečeno Crkva mora štititi pravo na život i zdravlje svih osoba s posebnim potrebama, osobito kada je riječ o ulaganjima u prevenciju.
Dokument nadalje ističe kako su kroz čitavu povijest mnoge rehabilitacijske inicijative potekle upravo iz crkvenih sredina. Slijedom toga Crkva uvijek treba i nastoji podržavati ulaganja u to područje, čak i ako država smanjuje sredstva.
Zanimljivo je kako se ovdje naglasak stavlja i na konkretne, fizičke slučajeve prilagodbe osobama s posebnim potrebama. Crkvu se tako prepoznaje kao pokretača uklanjanja fizičkih i komunikacijskih prepreka, počevši od vlastitih prostora. Prvenstveno se pritom misli na uklanjanje arhitektonskih barijera u crkvama, osiguravanje prijevoda na Brailleovo pismo, prilagođene priručnike, tumače za gluhe, te pažljiv izbor jezika u crkvenim publikacijama. Također treba osigurati pristup osobama s invaliditetom crkvenim umjetninama i hodočasničkim objektima.
Poseban se naglasak neizostavno stavlja na obrazovanje osoba s posebnim potrebama. Crkva tako sebe prepoznaje kako onu koja štiti pravo na obrazovanje djece i odraslih s posebnim potrebama u svim obrazovnim ustanovama kojima upravlja, od vrtića do sveučilišta. Štoviše prepoznaje vlastitu ulogu aktivnoga djelovanja i nadomještanja nedostatka u zemljama gdje država ne osigurava dostojanstven život osobama s posebnim potrebama i njihovim obiteljima.
Krećući se od općega društva prema njegovoj srži u dokumentu se poseban naglasak stavlja na odgovornost prema obitelji. Crkva ima veliku odgovornost prema obitelji u prepoznavanju i zaštiti prava svake osobe s invaliditetom na brak, obitelj i roditeljstvo. Štoviše ona je dužna duhovno i materijalno podupirati obitelji koje se suočavaju s invaliditetom. Pritom, ističe se, ne smije pasivno čekati državne inicijative, nego sama jamčiti prostore djelovanja.
Društvena se zauzetost navodi i u poticajnomu dijelu gdje se prepoznaje odgovornost Crkve i vjernika u aktivnomu djelovanju u društvenom i političkom prostoru kako bi pratili stanje i zagovarali prava osoba s invaliditetom, osobito onih koji ne mogu sami braniti svoja prava. Pritom se iznova naglasak stavlja na djelovanje iznutra odnosno prepoznaje se nužno oblikovanje svih pastoralnih djelatnika, ne samo oni izravno uključenih u pastoral osoba s invaliditetom da postanu svjesni promotori njihove pune integracije u život Crkve.
Dokument koji je sastavljen prije četvrt stoljeća i danas, u nekoj drugoj jubilejskoj godini, pokazuje vječnu aktualnost Crkvenoga nauka. Štoviše ukazuje nam na činjenicu kako je jedna Crkvena institucija, solinski samostan Sv. Rafaela glede odnosa prema osobama s posebnim potrebama ne samo išao ukorak s vremenom nego bio preteča pastoralnoga i društvenoga djelovanja.
Zaključno govoreći, koje načelo treba voditi suvremeno, solinsko društvo osobito u odnosu prema osobama s posebnim potrebama? Odgovor leži u načelu »kvalitete života« koje mora postati temelj za oblikovanje svih društvenih politika o osobama s posebnim potrebama, a koje u konačnici vode prema pravednijem, humanijem društvu.
Mario MATIJEVIĆ
