Razgovarao: Dinko FAZINIĆ
U vremenu u kojemu svi govore previše i slušaju premalo, poezija Nade Topić dolazi kao tiha, ali jasna poruka. Ona ne viče, ne traži pozornost, ali snaga napisanoga ostaje još dugo nakon čitanja. Rođena i odrasla u Solinu, ovom gradu između povijesti i svakodnevice, Nada Topić piše kao netko tko zna važnost šutnje jednako kao i težinu riječi. Bilo da govori o »Majci, Sestri, Ocu« ili »Sobi od papira«, njezina je poetičnost pročišćena do srži — svedena na ono najnužnije, ali uvijek emocionalno bogata. Kad se radi o poetskoj prozi, npr. u djelu »Morpho amathonte«, Nada uspijeva stvoriti književnost koja je jednako lokalna i univerzalna, intimna i opća, nježna i beskompromisna. Rođena je u mjesecu svibnju kad brnistra najjače cvate i kad su boje izražajnije pa ne čudi sjajna poetika i proza kojom nas oduševljava gotovo dva desetljeća. Objavila je više knjiga poezije: »Svetac u trajektnoj luci« (2005) »Meteorologija tijela« (poezija, 2015.), »Bezbroj i druge jednine« (poezija, 2017), obiteljsku trilogiju »Otac« (2019.), »Sestra«(2020.), »Majka« (2022.), »Moji« (izdanje koje objedinjuje sve tri 2023.), »Soba od papira« (2025.), »Kako se rodila roda« (slikovnica,2007.), »Male stvari« (2016.) »Stope u snijegu« (lirska proza, 2019.) te roman »Morpho amathonte« (2020.). Treba istaknuti da je autorica znanstvene monografije »Knjižara Morpurgo u Splitu (1860. – 1947.) i razvoj kulture čitanja«(2017). Doktorirala je na poslijediplomskom doktorskom studiju Društvo znanja i prijenos informacija.
Popis djela je pozamašan. Koliko si zadovoljna dosadašnjim ostvarenjima?
S obzirom na to da se ne bavim samo pisanjem, zadovoljna sam brojem objavljenih knjiga. Pisanje je proces koji zahtjeva posebnu vrstu koncentracije i ima svoju dinamiku. S druge strane je suradnja s izdavačima i objava knjige, što opet zahtjeva energiju i vrijeme. No, ono najvažnije, da bi se moglo pisati, treba i živjeti.
Služi li ti književnost više kao oružje ili utočište?
Ne znam bih li je mogla svrstati pod te kategorije. Ako pod utočištem podrazumijevamo siguran prostor, neće nam ga svaka knjiga niti svako pisanje pružiti. Neki tekstovi mogu poljuljati i promijeniti naša uvjerenja, stvoriti nesigurnost ili neugodno prepoznavanje. Oružja je pak previše na svijetu da bismo još i stvaralačke procese povezivali s njim.
Neuhvatljivost i nedostatnost jezika
Postoji znatan broj književnika koji nakon izlaska svoga rada znaju reći kako nisu u potpunosti uspjeli prenijeti ono što su htjeli. Imaš li i ti takav osjećaj?
Često imam takav osjećaj. Možda je to zbog toga što je jezik nedostatan da bismo u potpunosti izrazili ono što želimo ili osjećamo. Također, događa se još nešto zanimljivo, a to je da nas jezik iznenadi i odvede smjerom koji nismo očekivali. Zbog toga je pisanje uzbudljivo i nadilazi namjeru onoga koji piše.
Pretpostavljam da ti je najteže bilo pisati obiteljsku trilogiju – »Majka«, »Sestra«, »Otac«. Kako izgleda proces ogoljivanja sebe i svojih najmilijih, a da ne ispadne patetično?
Pjesme iz zbirke »Otac« su se pojavile nenadano i otvorile novi prostor u kojem je bilo moguće doživjeti ono što na drugi način ne bi, zato su mi posebno dragocjene. Niz se nastavio sa »Sestrom« i »Majkom«. Nisam to doživjela kao ogoljivanje jer otac, sestra i majka mogu, ali i ne moraju biti »moji«, oni su se pojavili kao glavni motivi iz kojih se razvio jezični događaj i to mi se čini važnim, bez toga događaja u jeziku, vjerojatno bi tekstovi ispali patetični.
Pored gore navedenih djela, tako i s najnovijom zbirkom pjesama Soba od papira, reklo bi se da si škrta na riječima — ali u tim »škrtim« i jednostavnim rečenicama, čitatelj doživljava nevjerojatnu emotivnu snagu. Kako ti to uspijeva — je li to vještina, iskustvo ili nešto treće?
Kratke forme su mi oduvijek bile zanimljive jer nose snažan naboj. Moglo bi se reći da se radi o svojevrsnoj jezičnoj uštedi i ne-rasipanju. Ne o izmišljanju, nego o sakupljanju onoga što već postoji, što je odbačeno kao efemerno, neki usklik, fraza, pokret, kojemu se ne pridaje posebna pažnja. Često se u njima odražava ono najljepše i najvažnije u životu. Dovoljno je biti prisutan i promatrati.
Greta, glavni lik nove zbirke poezije »Soba od papira« čini se poput tihe, ali snažne osobnosti. Je li lik Grete nastao iz osobnoga iskustva, književnoga nadahnuća ili potpuno kao fikcija?
»Soba od papira« je zbirka koja se bavi temom samoće, svakodnevice i samoga pisanja. Može se čitati kao lirski dnevnik imaginarne junakinje Grete koja je zatvorena u sobu od papira. Postavlja se pitanje što joj je činiti, pisati po zidovima, plesati, pokriti se plahtom, izaći, nekoga sresti, posaditi cvijeće, popiti čaj, prošetati psa, zapaliti cigaretu, gledati TV, brisati prašinu, čitati, napisati pismo Gospi od Snijega? I u najužem prostoru i najtežim trenucima život može biti začudan i lijep. »Soba od papira« niz je životnih prizora koje povezuje Greta koja se njima kreće. Tko je Greta je manje važno.
Supersaturiranost informacijama
Ne znam jesam li u krivu, ali čini mi se kako ljudi danas sve manje čitaju knjige jer su ih senzacionalistički i žuti portali naprosto usisali. Naročito se to odnosi na mlađu, tzv. milenijsku generaciju. Finska spisateljica Emmi Itäranta koja je kod nas predstavila književno djelo »Sjećanje vode«, smatra kako manjak čitanja umanjuje maštu i otupljuje mozak. Na taj način ljudi postaju manipulativniji bez kritičkoga razmišljanja. Slažeš li se s njezinim promišljanjem?
Mislim da nije stvar samo u čitanju knjiga, nego općenito u odnosu prema svijetu, prema sebi i drugima. Sve se odvija ubrzano, postoji velik protok informacija u svim formatima, a u toj prezasićenosti teško je sačuvati jasnoću, birati sadržaje i osigurati vrijeme koja je potrebno za procesuiranje i kritičko promišljanje. To je stvar i mentalne higijene. U pjesmi »Iskra«, Urban pjeva: »Treba nam tako malo, skoro ništa. / Jedan kremen i jedna iskra«. Danas je svega previše, od proizvoda koje možemo kupiti i konzumirati, knjiga koje možemo pročitati, ljudi koje možemo upoznavati. Treba li nam zaista sve to?
Osjećaš li da su ti priče i stihovi ponekad došli kao dar, gotovo bez tvoje volje, ili je pisanje za tebe ogroman trud, rad, obrada?
I jedno i drugo. Mora postojati senzibilitet za jezik kao preduvjet pisanja, a zatim slijedi razvoj i rad na vještini kroz čitanje i pisanje. Neki tekstovi su došli lako, kao da nisu moji, ali sigurna sam da je s moje strane bila potrebna otvorenost i spremnost da ih čujem i zapišem. Da nisam sjela za računalo i pisala, ne bi ih bilo u tomu obliku. U svojoj knjizi »Kreativni čin: način postojanja« Rick Rubin navodi da su ideje stalno tu, i ako ih ne čujemo i razvijemo mi, učinit će to netko drugi. U tom smislu one su svakako dar.
Rođena si u Solinu u kojem živiš i aktivno djeluješ čitav svoj život. Je li nedostatak ili prednost odrastati i živjeti u manjoj sredini?
Prostor nas bitno određuje, a u različitim fazama života imala sam i različit odnos prema svom okruženju. Skučenost male sredine nekad mi se činila kao nedostatak, ali na kraju sam upravo u tom prostoru pronašla izvor najveće inspiracije. Odrastala sam u industrijskoj zoni, između dvije tvornice cementa, dvije željezničke pruge, u polururalnoj sredini, pokušavala otići i opet se vraćala, jer je dio mene, jer me oblikovao na način na koji jest. Kad sam to prihvatila, otkrio mi se u drugom i ljepšem svjetlu.
»Morpho amathonte« tvoj dosad jedini roman napisan poetskim jezikom, progovara o nasilju nad ženama i svjetskim izazovima poput migracije stanovništva i njihovog socijaliziranja čemu nazočimo svakodnevno i u Solinu. Idemo na dva odvojena pitanja.
Koliko se društvo u nas promijenilo u posljednjih četiri – pet desetljeća vezano uz nasilje nad ženama?
Formalno se dosta toga promijenilo, u smislu osvješćivanja, donošenja zakona i razvijanja sustava koji se time bavi. U stvarnosti još uvijek svjedočimo tragičnim sudbinama žena koje su nezaštićene u svojim obiteljima, financijski ovisne, ucijenjene i maltretirane na različite načine. Ali ne samo žene, nego i djeca i muškarci.
Kako gledaš na sve veći priliv stranih radnika? Osjećaš li ih kao potencijalnu opasnost za sigurnost koju smo dosad uživali?
Osjećam samo sućut prema njima jer su napustili svoje zemlje i obitelji da bi tisućama kilometara daleko od doma bili građani ne drugog, nego trećeg reda. Rade najteže i loše plaćene poslove, žive u lošim uvjetima i nisu prihvaćeni u novim sredinama. No, teško je uopćavati, svi su oni pojedinci koji imaju svoje priče i sudbine.
Potraga za ulazom u prostor pisanja
Mnogi autori pišu iz potrebe objašnjavanja svijeta. Ti ga, čini mi se, više osluškuješ. Slažeš li se s time?
Svijet doživljavam u slikama pa se to prenosi i u tekst. Slike, prizori života su ono što me fascinira i nemam potrebu za njihovom interpretacijom i određivanjem prema njima. One su takve kakve jesu, ponekad očaravajuće, ponekad zastrašujuće. Mislim da je u podlozi svega svjedočenje vlastitoga iskustva.
Što ti osobno predstavlja veći izazov, pisanje romana ili kratkih priča? Kako se razlikuje tvoj stvaralački proces dok pišeš roman u odnosu na kratku priču? Planiraš li unaprijed ili prepuštaš priči da te vodi? Govorim iz pozicije čitatelja koji je »Male stvari« pročitao nebrojeno puta i iznova bio fasciniran finom suptilnošću navedenoga djela.
Nemam puno iskustva u pisanju romana. Ali generalno puštam priču da se razvija i da me iznenadi. Važno mi je ući u jezik, u prostor pisanja, a pronaći taj ulaz je možda najteže u tom procesu. Kad se to dogodi, sve postaje igra kojoj se rado prepuštam i vraćam.
Jednom si rekla da voliš bjelinu, voliš prazan prostor tako da u knjigama ima dosta praznine, dosta bijelih stranica. Što si mislila pod tim?
To je na tragu one uštede u pisanju koju sam ranije spomenula. U praznom prostoru glas jače i čišće odjekuje, tako je i s tekstom koji je jači što je oko njega više bjeline, bolje i duže odzvanja.
Da možeš oživjeti jednoga jedinog pisca na sat vremena i pozvati ga na kavu u Solin, tko bi to bio?
Nisam sigurna. Često idealiziramo umjetnike i poistovjećujemo ih s njihovim djelima. Možda bi se dogodilo da moj omiljeni pisac ili spisateljica sat vremena šute ili da pričaju samo o sebi. Lijepo je sjediti u društvu onih koje osjećamo kao svoje i s kojima smo slobodni biti kakvi jesmo.
Da ti sada dam praznu bilježnicu i olovku, što bi najprije napisala: stih, misao ili popis za trgovinu?
Najbrže bih napisala popis za trgovinu ili »to do« listu, ali najviše bih uživala pišući pjesmu.
