SOLINSKA KRONIKA 325, 15. rujna 2021.

Piše: Mario MATIJEVIĆ

Fotografije: Jakov TEKLIĆ / katalog izložbe

Prvom izložbom posvećenoj don Lovri Katiću na najbolji mogući način već se za narednu godinu pružaju svi nužni preduvjeti za organiziranje znanstvenoga skupa. Materijali istraživanja predstavljeni na planiranomu skupu svoje će mjesto naći u časopisu za solinske teme Tusculum, odnosno monografiji kao i u elektroničkomu obliku na »Zvonimirovoj« bazi podataka, odnosno u novom znanstveno-istraživačkom centru koji će u solinskom »Zvonimiru« uskoro započeti s radom

Solinjani i njihovi gosti su u četvrtak 26. kolovoza u galeriji Javne ustanove u kulturi »Zvonimir« nazočili svečanomu otvorenju izložbe »Don Lovre Katić – skica za portret« u povodu obilježavanja 60. obljetnice preminuća hrvatskoga velikana, svećenika, povjesničara, pedagoga i humanista, Solinjanina don Lovre Katića.

Izložba je nastala u suradnji solinskoga »Zvonimira«, Arheološkoga muzeja u Splitu, Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, Nadbiskupskoga arhiva u Splitu i drugih institucija i pojedinaca.

Tonći Ćićerić, ravnatelj »Zvonimira« pozdravivši nazočne na otvorenju naglasio je kako je riječ o prigodnoj izložbi koja je plod suradnje partnerskih institucija, a dio je većega i obuhvatnijega projekta koji započinje upravo ovom izložbom. Istaknuvši nadalje kako je iza izložbe dugotrajan i iscrpan istraživački i znanstveni posao Ćićerić je naglasio da je ona i svojevrsno »iskupljenje« svih Solinjana i institucija zbog desetljetnoga zaboravljanja na ovoga velikana, a koja su svoj vrhunac doživjela u ovogodišnjemu rušenju njegove rodne kuće u Solinu.

Nazočnima se potom u ime solinskoga »Zvonimira« obratio i Mario Matijević, priređivač izložbe koji je istaknuo kako se ovom prvom izložbom na najbolji mogući način već za narednu godinu pružaju svi nužni preduvjete za organiziranje znanstvenoga skupa o don Lovri Katiću. Materijali istraživanja predstavljeni na planiranomu skupu svoje će mjesto naći u časopisu za solinske teme Tusculum, odnosno monografiji kao i u elektroničkomu obliku na »Zvonimirovoj« bazi podataka, odnosno u novom znanstveno-istraživačkom centru koji će u solinskom »Zvonimiru« uskoro započeti s radom.

Izložbu je otvorio prof. dr. sc. don Marko Trogrlić profesor na Odsjeku za povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Splitu koji je podsjetivši nazočne na život i stvaralaštvo don Lovre Katića istaknuo važnost same izložbe, odnosno čitavoga sveobuhvatnoga projekta koji iz nje proizlazi. Zaključno govoreći Trogrlić je naglasio kako će upravo znanstveni skup koji će se dogodine održati u Solinu u organizaciji »Zvonimira«, arheoloških muzeja i Odsjeka za povijest na najbolji mogući način usmjeriti nove naraštaje prema očuvanju uspomena na velike humaniste našega naroda odnosno na njihova znanstvena i životna dostignuća kojima su doprinosili izgradnji društva.

Idućega dana u petak 27. kolovoza na Staromu groblju na Gospinu Otoku predstavnici navedenih institucija sudjelujući na obredu odrješenja koji je predvodio don Vladimir Smoljo župni vikar prasvetišta Gospe od Otoka, položili su vijenac uz sarkofag don Lovre Katića zaključivši na taj način obilježavanje 60. godišnjice njegova preminuća.

Kroz mjesec rujan, početkom nove školske godine učenici pak najstarije solinske osmoljetke, koja nosi don Lovrino ime u sklopu nastave povijesti kod profesora Filipa Modrića i Ivana Petričevića uz stručno su vodstvo posjetili izložbu. Pozitivni utisci i nova saznanja postali su tako temeljem za dogovorene nove projekte u suradnji »Zvonimira« i najstarije solinske osmoljetke.

PRVA PRIREĐENA IZLOŽBA O DON LOVRI KATIĆU KAO UVOD U OPSEŽAN PROJEKT

Čitavi Solin u jednoj osobi

Nekoliko različitih skica okupljenih u jednu »mapu« ove prigodne izložbe na jedinstven su i simboličan način međusobno povezane i isprepletene, a po svojoj jedinstvenosti opet ostavljaju prostora za promišljanje o određenim temama, kako onima koje su oblikovale don Lovru kao osobu tako i o temama njegova rada

Uspomena na život i djelo velikoga hrvatskoga povjesničara, svećenika i humanista don Lovru Katića u njegovu je rodnomu Solinu proteklih nekoliko desetljeća prisutna u sporadičnim i parcijalnim te često nepovezanim manifestacijama i oblicima koji iako nose vrijednost nemaju odliku sustavnosti čime rapidno dolazi do propadanja njihove važnosti i značaja.

Vrjednovanje don Lovrina djela dosad je prisutno kroz rad više institucija i pojedinaca, a koji se najčešće vezuje uz prigodničarske tekstove, svojevrsni »ruminatio« poznatih i manje poznatih Katićevih radova bez podrobnije analize i komentara.

Pritom je svakako u pozitivnomu svjetlu potrebno izdvojiti i dodatni angažman na ovomu polju pri kojemu su pojedinci vođeni uglavnom subjektivnim entuzijazmom s objektivno društvenim usmjerenjem priredili izdavanje nekih Katićevih naslova bilo da je riječ o zasebnim publikacijama njegovih dotad neobjavljenih rukopisa ili pak pretiscima dosadašnjih. Svrsishodnost potonjih u današnjemu je pak digitaliziranom i informatiziranom vremenu bez sveobuhvatnoga kritičkoga pristupa u konačnici upitna.

Imajući u vidu rapidne društvene promjene u strukturi solinskoga stanovništva, a koja se snažno odražava na sliku čitave društvene zajednice te koja je popraćena velikim infrastrukturnim i urbanističkim izmjenama, nedostatak materijalnoga oblika uspomene na ovoga velikana uvelike doprinosi negativnoj slici i njegovu zaboravu.

Situacija je nedavno pogoršana rušenjem njegove rodne kuće u gradskomu središtu, a koju je Grad Solin još godine 2004. propustio otkupiti, čak je tom prigodom uklonjena i spomen ploča koja je bila jedini materijalni dokaz solinskoga sjećanja na don Lovru Katića.

Nadalje parcijalizirano i nesustavno pastoralno djelovanje u solinskim župama također doprinosi potpunomu zanemarivanju i zaboravu velike vjerničke ostavštine ovoga solinskoga svećenika. Činjenica je to koja je između ostaloga dovela do raznih neutemeljenih, neprovjerenih i neistinitih informacija o don Lovrinu svećeničkom životu, a s druge pak strane trajno oštetila neke vidove pučke pobožnosti koja je u bogatoj tradiciji solinskoga društva imala temeljnu ulogu.

Priređivanjem prve izložbe slika, fotografija, radova, članaka, različitih materijala koji kroz modularni pristup tematiziraju i još jednom općoj, ali i stručnoj javnosti pokazuju svu širinu djelovanja don Lovre Katića, postavljamo temelje sustavnome proučavanju i detaljnome istraživanju te kritičkome valoriziranju njegova sveukupnoga rada.

Upravo ova izložba zbog sustavnosti karaktera projekta kojega je sastavni dio određuje njegov smjer. Štoviše na najbolji mogući način već za narednu godinu pruža sve nužne preduvjete za organiziranje znanstvenoga skupa o don Lovri Katiću. Materijali istraživanja predstavljeni na planiranomu skupu svoje će mjesto naći u časopisu za solinske teme Tusculum, odnosno monografiji kao i u elektroničkomu obliku na »Zvonimirovoj« bazi podataka.

Izložba nazvana »Don Lovre Katić – Skica za portret« prigodnoga je karaktera, a kao takva pripremljena je u izuzetno teškim okolnostima pandemije COVID-a i potresom stradalih državnih institucija u glavnomu gradu, a u kojima se nalazi veliki dio materijala vezanih za don Lovrin život i stvaralaštvo.

Unatoč otegotnim okolnostima uz svesrdnu pomoć ravnateljâ splitskih muzeja dr. sc. Ante Jurčevića iz Arheološkoga muzeja u Splitu i dr. sc. Miroslava Katića iz Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, te neizostavna usmjeravanja i savjete Arsena Duplančića i don Slavka Kovačića pribavili smo dostupne nam materijale te njihovom rasporedbom oblikovali prvu izložbu posvećenu don Lovri Katiću.

Oblikovanje izložbe najčešće je tek treći korak u sustavnomu pristupu nekoj temi, osobi, stvaralaštvu, a kojemu prethodi prikupljanje materijala uz istraživanje, zatim proučavanje i podučavanje te oblikovanje izložbe koja je kruna takvoga sustavnog rada.

Obljetnička prigodnost kao i nesmiljeni događaji brisanja materijalnih i nematerijalnih tragova don Lovrina života u Solinu potaknuli su nas da na ovaj način »skiciramo« neke dijelove njegova života i rada. U ovoj je izložbi stoga pogrešno i nemoguće tražiti potpunu i točnu kronološku rekonstrukciju don Lovrina života koja i ne može biti predmetom jedne izložbe nego opsežne publikacije.

Štoviše već prvim kontaktom s dostupnim izvorištima na osnovu koji se može rekonstruirati život i djelo don Lovre Katića uvidjeli smo da ima još mnogo toga nepoznatoga za reći o don Lovri Katiću, ali u nekim pitanjima i ispraviti ono što je već rečeno.

Nekoliko različitih skica okupljenih u jednu »mapu« ove prigodne izložbe na jedinstven su i simboličan način međusobno povezane i isprepletene, a po svojoj jedinstvenosti opet ostavljaju prostora za promišljanje o određenim temama, kako onima koje su oblikovale don Lovru kao osobu tako i o temama njegova rada. Neće stoga biti čudno u skoroj budućnosti svaku od tih skica, tema ili kolokvijalno rečeno modula prepoznati u nekoj zasebnoj publikaciji, znanstvenomu radu ili pak projektu.

Materijali okupljeni i obrađeni te predstavljeni na izložbi potječu iz nekoliko izvorišta: arihvâ splitskih arheoloških muzejâ, s arhivima društva »Bihać« i Muzeja hrvatskih starina u Kninu, iz Nadbiskupijskoga arhiva u Splitu, Arhiva Dyggve u Konzervatorskomu odjelu u Splitu, obiteljskoga albuma Cvite Fiskovića, digitalnoga arhiva Solinske kronike s arhivom mrežne stranice Virtualnoga muzeja grada Solina te Državnoga arhiva u Zadru.

Nastavkom istraživačkoga rada i daljnjim prikupljanjem dostupnih materijala na jednomu mjestu svakako će se olakšati istraživački rad svim članovima akademske zajednice i samostalnim istraživačima.

Iza don Lovre Katića nemjerljivi su rezultati rada na svim životnim poljima njegova zvanja i zanimanja. Poprilična dokumentacija, bibliografija, vrela, od kojih je jedan dio dostupan i u digitalnomu obliku na različitim adresama, bazama podataka i portalima, okupljanjem, usustavljenjem i opće kritičkim pristupom u metodološki valoriziranomu hodogramu omogućit će početak sustavnoga i temeljitoga proučavanja njegove ostavštine s konačnim ciljem potvrđivanja nemjerljive uloge u postavljanju društvenih temelja današnjega Solina.

Mario MATIJEVIĆ

DON LOVRE KATIĆ I SOLINSKO PUČKO PJEVANJE

»Slava v višnjih Bogu…«

Osim kao neposredni kazivač, odnosno pjevač, vrijedne podatke o glagoljaškom pučkom crkvenom pjevanju u Solinu don Lovre Katić donosi nam i u svojim literarnim proznim tekstovima, u kojima se dokumentaristički prisjeća vlastitoga djetinjstva s kraja 19. stoljeća i tadašnje žive prakse pučkoga pjevanja u crkvi Gospe od Otoka

Solinjanin don Lovre Katić istaknuti hrvatski povjesničar, književnik i svećenik, rodni je grad i zavičaj osim brojnim znanstvenim radovima i književnim djelima, a u kojima je sačuvao svjedočanstva o svakodnevnomu životu pučkoga Solina zadužio i doprinosom u očuvanju njegove vokalne tradicijske glazbe, profane i sakralne provenijencije.

Iako solinska glazbena tradicija nije bila osnovni predmet njegova znanstvenoga ni publicističkog interesa, don Lovre Katić je posredno, u dva navrata kao očito vrsni poznavatelj i kazivač, a samim time i pjevač, neposredno doprinio očuvanju solinske vokalne folklorne glazbe. Pritom je naglasak na Crkvenoj – glagoljaškoj, za koju je s jedne strane istančan osjećaj privrženosti stekao rođenjem i dubokom ukorijenjenošću u rodni zavičaj, njegovu povijest i tradiciju, a s druge strane obrazovanjem u zadarskom Centralnom bogoslovnom sjemeništu za Dalmaciju od 1906. do 1910.

Prvi don Lovrin doprinos na ovomu tragu datiran je u prosinac 1938. kada je dominikanac Antonin Zaninović (Velo Grablje na Hvaru, 1879. – Dubrovnik, 1973.), jedan od prvih hrvatskih etnomuzikologa koji je proučavao dalmatinske kolendarske i božićne napjeve, u Solinu zapisao i iste godine u časopisu za crkvenu glazbu »Sveta Cecilija« objavio, dva solinska napjeva. Prilikom terenskih istraživanja Zaninoviću su predmetne napjeve pjevali solinski »crkovni pjevači« i s njima »velečasni dr. Lovre Katić«.

Nakon Drugoga svjetskog rata don Lovre Katić se još jednom javlja kao kazivač solinskih pučkih napjeva, ovoga puta u najvećem dijelu onih Crkvenih – glagoljaških i to u prosincu 1947., tijekom istraživačkoga pohoda poznatoga hrvatskog skladatelja, glazbenog pisca i melografa Antuna Dobronića (Jelsa, 1878. – Zagreb, 1955.). Od ukupno 13 napjeva koje je Dobronić zapisao u Solinu 7. i 14. prosinca 1947., njih 7 je zapisao po kazivanjima don Lovre Katića, za kojega navodi da je rukovodilac muzeja i da je star 66 godina.

Osim kao neposredni kazivač, odnosno pjevač, vrijedne podatke o glagoljaškom pučkom crkvenom pjevanju u Solinu don Lovre Katić donosi nam i u svojim literarnim proznim tekstovima, u kojima se dokumentaristički prisjeća vlastitoga djetinjstva s kraja 19. stoljeća i tadašnje žive prakse pučkoga pjevanja u crkvi Gospe od Otoka.

Don Lovre Katić je usprkos čestim izbivanjima tijekom raznih službi i namještenja, čitav život ostao čvrsto vezan uz svoj rodni Solin i njegove tradicijske vrijednosti koje su snažno obilježile njegov potpuni znanstveni i književni opus te presudno utjecale na njegov identitet.

Jedna od solinskih tradicija kojoj je pridodao veliki značaj je svakako vokalna tradicijska glazba, poglavito ona Crkvena – glagoljaška. Ukoliko uzmemo u obzir da se fenomen solinskoga glagoljaškog pučkog Crkvenog pjevanja kao jedan od motiva provlači kroz njegov život možemo s pravom utvrditi da je don Lovre Katić bio njegovim neposrednim akterom i velikim poznavateljem te da je kroz razdoblje od sedamdeset godina mogao pratiti sve njegove metamorfoze, ali da je nažalost bio i svjedokom procesa njegova postupnoga odumiranja nakon Drugoga svjetskog rata, kojemu su osim nepovoljnih društveno – političkih okolnosti doprinijeli i neki novi glazbeni vjetrovi u Crkvenim krugovima koji su ga latentno potiskivali.

Tonći ĆIĆERIĆ

PORIJEKLO DOKTORSKE DISERTACIJE I GENEZA JEDNE HISTORIOGRAFSKE TRADICIJE

Gottschalkova Dalmacija, Lovre Katić i hrvatska medievistika 1930-ih

U hrvatsku historiografiju Gottschalkove je tekstove uveo upravo Lovre Katić. Na Katićeva tumačenja Saksončevih traktata nadovezivali su se svi kasniji istraživači, ostajući na njegovim polazištima. Bitne pomake uvele su tek nedavne analize Željka Rapanića

Povjesničar i pisac don Lovre Katić doktorirao je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1933. disertacijom »Saksonac Gottschalk na dvoru kneza Trpimira«; disertacija je integralno objavljena u časopisu »Bogoslovska smotra« prethodne 1932.

Gottschalk iz Orbaisa (o. 805.-868. ili 869.), benediktinski redovnik, teolog, gramatičar i pjesnik, sin saskog grofa Berna, najpoznatiji je kao tvorac nauka o predodređenju (predestinaciji) pod utjecajem spisâ sv. Augustina. Uslijed otpora franačke Crkvene hijerarhije njegovim teološkim stajalištima, prisiljen je često mijenjati boravišta po Europi. Oko 846.- 848. Bio je tako gost hrvatskoga kneza Trpimira na njegovu dvoru, potom u Bugarskoj.

O svomu boravku na istočnojadranskom prostoru ostavio je zapise u dva traktata: »Responsa de Diversis i De Praedestinatione«. U prvomu je opisao ratni sukob svoga domaćina Trpimira (kojemu pridaje naslov »rex Sclavorum«) protiv »naroda Grka i njihova patricija« čemu je osobno nazočio. U drugom je pak traktatu opisao jezične osobitosti stanovnika istočne obale Jadrana. Impresije toga silno učenog franačkog svećenika smjesta su naišle na veliku pažnju medievistâ.

Gottschalkovi tekstovi ubrajaju se među rijetke »nove« povijesne izvore za hrvatsku povijest ranoga srednjeg vijeka uočene tijekom posljednjih stotinjak godina – dočim je većina drugih poznata još od kasnoga XIX. ili ranog XX. stoljeća, vremena velikih »sistematizacija« otprije poznatoga materijala.

U hrvatsku historiografiju Gottschalkove je tekstove uveo upravo Lovre Katić. Na Katićeva tumačenja Saksončevih traktata nadovezivali su se svi kasniji istraživači, ostajući na njegovim polazištima. Bitne pomake uvele su tek nedavne analize Željka Rapanića.

Iako oba teksta zapravo potječu iz dva posve različita Gottschalkova djela, historiografska tradicija kakvu je uspostavio Katić ostala je duboko ukorijenjena, tek se u najnovije vrijeme revidirajući. Uzrok tome ležao je i u činjenici što su hrvatski povjesničari od vremena Katićeve objave odlomaka iz dvaju Gottschalkovih rukopisa (1932.) raspolagali jedino s dva folija koje je njihov iznalazitelj G. Morin tada bio poslao Katiću posredstvom don Frane Bulića (1846.-1934.), Katićeva pokrovitelja i znanstvenoga uzora. Preostali dijelovi Gottschalkova teksta nisu bili poznati ovdašnjim stručnim krugovima. Sâmom Katiću je na raspolaganju stajao krnji tekst pa time ni zaključci koje je oblikovao nisu mogli biti do kraja uspješni. Kompletan tekst ostao je izvan domašaja hrvatske historiografije čak i nakon što su oba traktata integralno objavljena 1945.

Služenje okrnjenim tekstom, bez stvarne veze među odlomcima, zamutilo je predodžbu cjeline. U tom je smislu od odlučne važnosti izučavanje geneze Katićeve disertacije te okolnostî u kojima su oblikovana gledišta koja je u njoj zastupao, a za čiju rekontekstualizaciju podlogu predstavljaju tri pisma iz 1932. i 1933. godine u arhivu društva »Bihać« u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu donesena na ovoj izložbi. Ona potječu iz korespondencije don Frane Bulića, koji je nastupio kao posrednik između Katića i G. Morina, pruživši i neposrednu motivaciju odabiru teme doktorskoga rada svoga mladog štićenika.

Prvi korespondent je klasični filolog i indoeuropeist Antun Mayer (1883.-1957.), predavač klasične filologije i indoeuropske poredbene lingvistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, osobito zaslužan za proučavanje romansko-slavenskih jezičnih prožimanja u Iliriku te autor utjecajne monografije o jeziku Ilira.

Drugi korespondent je slovenski povjesničar Ljudmil Hauptmann (1884.-1968.), dugogodišnji profesor opće povijesti srednjega vijeka na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te u svoje doba jedan od najboljih poznavatelja ranosrednjovjekovne povijesti zapadnih i južnih Slavena, »problematičar« političke, društvene i gospodarske strukture Slovenaca i Hrvata kroz kontekst opće povijesti Srednjoistočne Europe.

Treći korespondent jest francusko-belgijski povjesničar, patrolog i liturgičar, benediktinac Germain Morin (1861.-1946.). Upravo je Morinovim trudom otkriven dotad nepoznati Gottschalkov rukopis (»Gottschalk retrouvé«, Revue Bénédictine, 1931.), što je i potaknulo intenzivne kontakte s monsinjorom Bulićem, u konačnici urodivši i Katićevom disertacijom.

Drugi pripadnik benediktinskoga reda, povjesnik Cyrille Lambot (1900.-1968.) sakupio je, kritički obradio i egdotički uzorno objavio Gottschalkova gramatička i teološka djela, uključujući oba za nas relevantna traktata (Louvain, 1945.). Sva tri pisma pružaju bogat uvid u intelektualni profil, metodološke postavke i tematske okosnice Katićeve disertacije u svjetlu preokupacija suvremene im historiografske produkcije.

prof. dr. sc. Ivan BASIĆ

Sličan sadržaj:

NAKON DESETLJETNIH LAMENTIRANJA U SREDIŠTU SOLINA SRUŠENA RODNA KUĆA DON LOVRE KATIĆA – Solin kojega (više) nema! U NEPOSREDNOJ BLIZINI OSNOVNE ŠKOLE DON LOVRE KATIĆA OTVOREN AUTOMAT KLUB »Niz voćkica« u najmlađem gradu PRVO SOLINSKO RECIKLAŽNO DVORIŠTE ZAPOČELO S RADOM – Među rijetkim gradovima u Dalmaciji LJEKOVITO BILJE I BILJNI PRIPRAVCI – O MASLINOVU ULJU I NEKIM SORTAMA MASLINE – Mediteranski izvor života