NAKON DESETLJETNIH LAMENTIRANJA U SREDIŠTU SOLINA SRUŠENA RODNA KUĆA DON LOVRE KATIĆA - Solin kojega (više) nema!

SOLINSKA KRONIKA 317, siječanj 2021.

Nakon gotovo dvadeset godina otkako je kao jedno vrijeme i zaštićeni spomenik kulture dospjela u privatne ruke rodna kuća don Lovre Katića srušena je do temelja. Prizor koji neodoljivo podsjeća na jednu zagrebačku scenu u Erdoedyjevoj ulici i zgradu kojoj je »bilo suđeno da padne«

Ulaskom u novu godinu, od koje pak čitavi društvo nekim čudnom očekuje da valjda sama od sebe bude bolja od protekle u samomu središtu Solina simbolično je započelo novo razdoblje našega grada. Nakon gotovo dvadeset godina otkako je kao jedno vrijeme i zaštićeni spomenik kulture dospjela u privatne ruke rodna kuća don Lovre Katića srušena je do temelja. Prizor koji neodoljivo podsjeća na jednu zagrebačku scenu u Erdoedyjevoj ulici i zgradu kojoj je »bilo suđeno da padne«.
Iako odavno najavljeno, rušenje ove Solinjanima dobro poznate kuće na samome ulazu u središte Solina izazvalo je različite reakcije, negodovanja, hrabra prosvjedovanja po društvenim mrežama i prozivanja raznih subjekata u kulturno-društvenomu životu našega grada.
Temi don Lovrine rodne kuće, koja je objektivno govoreći desetljećima predstavljala ugrozu prolaznicima i prometu, a koju su na okupu držale jedino grane bršljana i glicinije, na stranicama našega mjesečnika posvetili smo nebrojeno mnoštvo članaka, radova, arhivskih fotografija, prijedloga…
Posebno se pritom ističe članak Petra Vulića iz svibnja godine 2004. »Popločana spomen-ploča« kojega je solinski »Zvonimir« izdao i kao izvanredno izdanje, a koji u konačnici (p)ostavlja pitanje; što uopće kultura može u srazu s nekulturom?
Sudbina Don Lovrine kuće istinski je simbol i opomena ovoga vremena našemu društvu. Simbol jer u sebi doista konkretizira zanemarivanje, zapuštanje i uništavanje baštine, opomena jer upućuje na gorku istinu da se do današnjega dana naš grad nije pobrinuo ni za (rodne) kuće Don Frane Bulića, Joze Kljakovića, Vjekoslava i Dalibora Paraća, nadbiskupa Ante Jurića…
Model možda i postoji pogledamo li Gašpinu mlinicu i Ćućinovu kuću na Amfiteatru koje je Grad otkupio, ostaje smo pitanje volje, želje i u konačnici svijesti.

POPLOČANA SPOMEN PLOČA: TEKST PETRA VULIĆA IZ SOLINSKE KRONIKE BR. 116., 15. SVIBNJA 2004.

Ode i don Lovrina kuća!

Rijetko čitam dnevni tisak, a još rjeđe splitsku Slobodnu Dalmaciju, i to iz osobnih razloga, a to je već d(r)uga priča.
U navedenoj novini 29. travnja, na str 18, u, također splitskoj Sveučilišnoj knjižnici, posve slučajno uočih naslov Kerum kupio rodnu kuću don Lovre Katića i još uvijek ne mogu doći sebi, a kamoli Tebi, štovani štioče! Prosto za poludit i/li za ne vjerovat!
Jest da mi živimo u društvu u kojem je više cijenjen nekakav nogoloptač (iz trećerazrednog seoskog nogometnog kluba) od kakvoga umjetnika, znanstvenog djelatnika ili pak (tamo nekog!) izuzetno nadarenog glazbenika, književnika, slikara…, ali da netko može kupiti rodnu kuću dragog mi (Vam i nam!) i Velikog (s velikim V!) najvećega ikada rođenog Solinjanina – don Lovre Katića i da nitko još ne uputi ni jednu jedinu prosvjednu riječ (i šutnja je odobravanje ove antologijske i povijesne kupnje!), to ja još nikako ne mogu shvatiti a kamoli (po)vjerovati!
Potpisnik ovih redaka, dapače, nema ništa, u ovom slučaju protiv Keruma, čak je i stalna i skoro svakodnevna mušterija u njegovim mnogobrojnim splitskim dućanima. Potpisnika, također, neimalo ne zanima porijeklo Kerumova novca, niti njegova skupocijena vozila, jahte, prodajna središta, hoteli, stambeni objekti (slikovito kazano – ne pamtim kad sam zadnji put vidio 100 kuna!) i ne želi(m) biti Keumov sudac istražitelj, jer ovaj tekst i nije napisan zbog njega (Keruma!), već zbog njih koji su se trebali oglasiti – ali nisu! Posebice ako su pročitali zbog čega je g. Kerum kupio ono što nije trebao, a niti smio kupiti. Ako pak g. Kerum i oni koji još uvijek mudro šute ne znaju tko je bio don Lovre, nek se izvole raspitati!
Kerum je don Lovrinu kuću kupio iz jednostavnog razloga, jer (citiram): Riječ je o nekim obiteljskim razlozima (zbog sestre Mare Sapunar koja stanuje tu pokraj sporne nam kuće!, op. P.V.), a u neposrednoj blizini već imam i jednu svoju manju trgovinu. Još ne znam što ću tu izgraditi i koja će biti buduća namjena građevine. Možda neki stambeno-poslovni objekt… Uostalom, to tek moram vidjeti są svojim stručnjacima budući da se zgrada nalazi u strogom centru grada!
I što reći na kraju!? Najbolje ništa! Lijepo se svi možemo (po)sramiti što se pred našim očima (možda smo svi mi ipak slijepi!?) za šaku dolara (ras)prodaje naša sveta baština. U ovom slučaju kupac je naš čovjek – Hrvat, koji će možda u nekim udućim vremenima (ot)kupiti i dičnu nam Salonu na čijem bi mjestu mogao podići svoj stambeno-poslovni kompleks, dakako, nakon što prethodno salonitansko kamenje odveze, tj. baci na gradskom smetlištu Karepovac.
S rušenjem ili prenamjenom don Lovrine rodne kuće nestat će i svijetli dio naše povijesti, ali i dio nas samih. I mi bi ovakvi, s ovakovim mentalnim sklopom, pošli tamo u neku Europu!
Nismo nimalo svjesni da ćemo (ras)prodajom svoje baštine (i najljepše zemlje na svijetu!), tek onda ući u Europu (kad LIJEPA NAŠA postane LIJEPA NJIHOVA!) ali ne kao njezin punopravni član već kao obični sužanj, kojega je za nikakve pare (ot)kupio tamo neki MMF ili pak njemu srodni i slični.
Ostat ćemo bez Doma i Domovine, isto kao što je i naš slavni don Lovre ostao bez svoje rodne kuće, tako će i mila mu braća Hrvati ostati bez rodnih im ognjišta!
Jest da su ovu spornu nam kuću mogle obnoviti nadležne nam institucije napravivši za početak u njoj povjesničarevu, svećenikovu i književnikovu spomen-sobu, pa makar u njoj bila samo jedna jedincata uglednikova (nam!) uokvirena slika, to bi za skromni početak možda bilo dosta, a ovako svi mi (don Lovrini štovatelji, Grad Solin, Republika Hrvatska, pa čak ni sami g. Kerum!) nismo dobili ništa…
Što bi (mi) na sve ovo rekao naš učeni don Lovre!? Ne znam! Povlačeći me za uho, vjerojatno bi kazao:
»Šuti, mali! Ništa ti ne znaš… Zar ti naš veli spli`ski i ervaski pisnik šjor Tonči Petrasov Marović nije lipo reka: … Ajde, ne troši lapiš!«
U praskozorju Splita, 11. svibnja A.D. 2004.

Petar VULIĆ