O PROJEKTU »NOVI ŽIVOTI ANTIČKIH NATPISA: EPIGRAFSKI SPOLIJI NA PODRUČJU SREDNJE DALMACIJE« – GLASOVI ANTIKE IZ TRADICIJSKE ARHITEKTURE
Solinska kronika 316, 15. prosinca 2020.
Piše: doc. dr. sc. Dino DEMICHELI
Od siječnja 2020. pokrenut je istraživački projekt koji financira Hrvatska zaklada za znanost, a trajat će do kraja 2023. Na projektu sudjeluje 11 suradnika, a radi se mahom o znanstvenicima i stručnjacima na području epigrafije i spomeničke baštine. Cilj projekta je evidentirati sve epigrafske spolije u Dalmaciji na prostoru od rijeke Krke do Neretve
Antičke ostatke na području šireg areala nekadašnje Salone nije potrebno previše pojašnjavati. Vjerujem da je većina ovdašnjih stanovnika stekla dojam monumentalnosti, a ne mali broj puta i raskoši dok je gledala ruševine amfiteatra, bazilika, bedema, termi, sarkofaga i mozaičkih podnica koji su svakoga dana dostupni pogledu zainteresiranoga promatrača. Ipak, Salonu je nemoguće percipirati odjednom i valja je nanovo otkrivati, a u svakom tom nastojanju oko uvijek spazi neki novi detalj. To poprilično dobro znaju arheolozi koji, usprkos tome što im je to struka, pri svakom obilasku Salone evidentiraju nešto što za prošloga posjeta nisu spazili. Ponekad vam se čini da negdje nema više ničeg novog što biste mogli uočiti, pa vam, često lokalni stanovnik zna otkriti još poneki zanimljivi detalj. Govorim ponajviše iz vlastitoga iskustva, a koliko vidim iskustvo mojih kolega govori slično.
Ovaj se tekst slijedom toga bavi obrađenim antičkim komadima kamena koji su bili ugrađeni u mnoge kasnije građevine. Radi se, naime o spolijima. Riječ spolia,-orum, n. u latinskom jeziku izvorno označava oderanu životinjsku kožu, a potom i ratni plijen, no pod stručnim terminom spolia, koji je nastao početkom 16. stoljeća, misli se na dijelove nekadašnjih zanatski ili umjetnički obrađenih (najčešće kamenih) spomenika građevina, skulpture, nadgrobnih spomenika, dekorativne plastike i sl. koji su »otrgnuti« svom prvobitnom okruženju i najčešće u preinačenom obliku iskorišteni pri gradnji novih arhitektonskih sklopova ili izradi novih utilitarnih predmeta. Na količinu uporabe antičke građe u nove svrhe utječe mnogo čimbenika od kojih valja izdvojiti kontinuitet života od antike do danas na nekom području, dostupnost kamena kao sirovine, a u širem smislu i osviještenost zajednice po pitanju kulturne baštine.
Salona i Solin idealni su kandidati za proučavanje spolija, budući da na ovaj način iskorištenih kamenih spomenika ima na stotine. Posebno zanimljiv dio među spolijima zauzimaju antički natpisi, a kada se dublje uđe u ovu tematiku, može se mnogo naučiti ne samo pri njihovu čitanju nego i o osobama koje su ih naknadno upotrebljavali. Praksa ponovnoga iskorištavanja nekog epigrafskog spomenika poznata je već od antike, a moglo se raditi o iskorištavanju u istu svrhu (npr. sarkofag) ili, češće, kao građevinski materijal. Na području Salone ovakva je praksa zabilježena od 2. stoljeća nadalje, a spolijacija u punom zamahu krenula je od kasne antike, napose od pojave kršćanstva. Naime, kada govorimo o natpisima koji su sekundarno upotrijebljeni, uglavnom se radi o nadgrobnim natpisima. Natpisi na kamenu često su bili popratni dio groba, no daleko od toga da su u antici bili postavljeni nad svakim grobom. Moramo znati da je epigrafska kultura nekog prostora ovisila o mnogim čimbenicima, prvenstveno o ekonomskim mogućnostima, pismenosti i osobnim ukusima te shodno tome, natpis na trajnome materijalu kao što je kamen nije svatko mogao, a ni htio postaviti. Čini se da je pismenost u Dalmaciji bila dobra (procjenjuje se na nekih 30 posto, što se smatra visokim postotkom) te je potreba za natpisima bila izraženija nego u nekim drugim provincijama. Stoga danas znamo za više od 6000 natpisa sa salonitanskoga područja te se lokalitet Salona ubraja među prvih desetak gradova u Rimskome Carstvu prema broju natpisa. Kada se pogleda epigrafska kultura u kasnoj antici, Salona je u usporedbi s drugim gradovima još bliže vrhu, budući da je tijekom posljednja tri stoljeća Salona proživljavala novi procvat koji se odrazio i na mogućnost pojedinaca da postavljaju natpise. Dakle, Salona se od 1. do 7. stoljeća mora sagledati kao metropola s brojnim pučanstvom koje se ovdje rađalo i koje je umiralo, a najrječitiji dokazi o postojanju šarolikog društva u Saloni su epigrafski spomenici. Kako je spomenuto, već u vrijeme poganske antike vidimo da su se nadgrobni iskorištavali u druge svrhe, što je najbolje evidentirano u salonitanskim bedemima. Zadnja dva stoljeća istraživanja salonitanskih bedema, ali i drugih objekata, dala su brojne epigrafske spolije pa su tako ondje pronalažene stele, urne, dijelovi sarkofaga, nadgrobne i votivne are, počasni i građevinski natpisi. Prema rimskome zakonu nije bilo dopušteno ukapanje ni spaljivanje tijela unutar grada, a kada 170. god. Salona dobiva novi prsten gradskih bedema u duljini nešto većoj od 4 kilometra, oni su obuhvatili i dijelove nekadašnjih nekropola koje su dotad stajale izvan utvrđenog dijela Salone. Pretpostavka je da su se u tom trenutku svi nadgrobni spomenici koji su stajali nad grobovima o kojima nitko nije više imao brinuti bili upotrijebljeni za gradnju bedema i kula. Salonitanski bedemi bili su monumentalna struktura, visine i do desetak metara, a širine oko 2 do 3 metra, a dok su ispunjavali svoju funkciju morali su biti održavani, popravljani i nadograđivani, što je arheološki vrlo dobro dokumentirano pronalascima spolija. Kada se pogleda što je sve dosad pronađeno u istraživanju bedema, jasno je da oni predstavljaju najveći epigrafski resurs Salone te sam uvjeren da će se ondje u daljnjim istraživanjima pronaći brojni natpisi.
Tijekom srednjega i novoga vijeka nastavljeno je s ugrađivanjem kamenih antičkih ostataka u sve vrste građevina, bez obzira radi li se o stambenim objektima, crkvama, štalama, kanalizacijskim odvodima ili grobnoj arhitekturi. Ukratko, na području dalmatinskih gradova, posebice Solina, ugrađivanje antičkih natpisa postalo je dijelom tradicijske arhitekture.
Još do prije nekoliko desetljeća na ovu se pojavu u znanstvenome svijetu uglavnom gledalo negativno, kao na svojevrsnu barbarizaciju antičkih ostataka, prvenstveno ako se zna za činjenicu da su brojni natpisi uništavani pri nekim novim građevinskim radovima ili zauvijek izgubljeni pri pravljenju vapna. Obnovom, rušenjem i adaptacijom zgrada, crkava i drugih građevina, većina je uzidanih spomenika dopremljena u muzeje, a uvođenjem raznih regulativa o zaštiti kulturne baštine, običaj ugradnje kamenih spomenika u novosagrađene objekte postao je sve rjeđi. Ipak, relativno je velik broj još uvijek stojećih objekata koji imaju ugrađene jedan ili više spolija, no percepcija spolija od strane struke s vremenom je izmijenjena te se stvorio prostor za novu interpretaciju ove prakse pa čak i platforma za edukacijsku prezentaciju spolija.
Od siječnja 2020. god. pokrenut je istraživački projekt Novi životi antičkih natpisa: epigrafski spoliji na području srednje Dalmacije. Projekt financira Hrvatska zaklada za znanost, a trajat će do kraja 2023. Na projektu sudjeluje 11 suradnika, a radi se mahom o znanstvenicima i stručnjacima na području epigrafije i spomeničke baštine. Uz voditelja dr. sc. Dina Demichelija, na projektu sudjeluju prof. dr. sc. Marina Milićević Bradač, dr. sc. Vanja Kovačić, dr. sc. Ivan Matijević, dr. sc. Ante Jurčević, dr. sc. Vinka Marinković, dr. sc. Lorenzo Calvelli, mr. sc. Toni Glučina, dipl. arh. Ema Višić-Ljubić, mag. archaeol. Nino Švonja, i mag. archaeol. Josip Parat. Cilj projekta je evidentirati sve epigrafske spolije u Dalmaciji na prostoru od rijeke Krke do Neretve, a što obuhvaća ne samo snimanje i opisivanje natpisa koji su i dalje vidljivi već i onih koji su bili pronađeni kao spoliji, a danas se nalaze u muzejima, zbirkama ili drugim izložbenim prostorima. Od prikupljenih će se podataka napraviti znanstvena studija i više članaka, a sredstvima projekta financirat će se i školarina na poslijediplomskom studiju arheologije jednom doktorandu čija će tema doktorata biti vezana uz projekt. Tijekom trajanja projekta planirane su i četiri kampanje istraživanja salonitanskih bedema s ciljem pronalaska i evidencije te moguća prezentacije epigrafskih spolija. Ove smo godine imali sezonu istraživanja bedema u kojoj smo, osim vrijednih podataka o samim bedemima, naišli i na epigrafske spomenike.
Kada se pogleda množina spomenika koji su bili u sekundarnoj upotrebi, već je sada jasno da je većina antičkih natpisa na ovome području ostala do danas sačuvana upravo jer su bili ugrađeni u neki objekt. Solinsko je područje najbogatije u Dalmaciji po pitanju epigrafskih spolija, budući da je blizina Salone omogućila ne samo Solinu već i okolnim mjestima korištenje već pripremljene kamene građe. Tako su i mnogi natpisi postajali građevinski ili dekorativni materijal te je zadnjih nekoliko stoljeća evidentirano više stotina natpisa. Kada govorimo o ponovnoj uporabi kamenih spomenika, ovaj običaj i razlog njihova iskorištavanja ponekad nadilazi potrebu graditelja za ekonomskom isplativošću ili praktičnošću, s obzirom na to da se radi o već obrađenim komadima koji se mogu upotrijebiti pri gradnji. Segment ekonomske isplativosti svakako je važan čimbenik, no ovisno o razdoblju u kojima je neki komad ponovno iskorišten, mogu se uzeti u obzir i drugačiji porivi kojima su se graditelji povodili. Sagledavajući ponovnu uporabu spomeničke građe u cjelini, može se govoriti o višesložnom sociološkom fenomenu. Kako su za ugradnju najpogodnije stele i are, sarkofazi i urne uglavnom su se koristili kao pojilišta za stoku ili kao spremnici za čuvanje ulja i drugih namirnica. Djeluje donekle bizarno čuvati ulje, sir ili orahe u spomeniku u kojem je nekoć bilo položeno tijelo ili pepeo pokojnika, ali ljudska potreba tijekom povijesti često nije propitivala izvornu svrhu određenoga predmeta ako je ovaj mogao poslužiti za neku novu, praktičniju namjenu. Tako su se pri otvaranju splitskih sumpornih toplica krajem 19. st. kao kade koristili antički sarkofazi, a kao baza oltara jedne crkve u Klisu upotrijebljena je nadgrobna ara iz poganskoga razdoblja. Pogledajmo današnje muzeje: u svrhu edukacije društva i poticanja na promišljanja o prošlosti izlažu se nadgrobni spomenici, zavjetni spomenici, dijelovi arhitekture, olovne cijevi od vodovoda, kosti ljudi i životinja, mozaički podovi, predmeti koji su pronađeni u grobovima i brojne druge stvari. A svima im je zajedničko to da je pri tome promijenjena njihova izvorna namjena!
Natpisi su samo jedan segment materijalnih antičkih ostataka, no svakako su jedan od najkorištenijih vrsta spomenika za nove svrhe. Jedan od posrednih ciljeva projekta je i proniknuti zašto je neki natpis ugrađen baš na mjestu gdje stoji, budući da su se graditelji povodili raznim porivima. Koliko god se uzimalo da je natpis na pročelju neke zgrade isključivo građevinski materijal, odnosno obrađeni komad kamena koji je bilo potrebno samo uzidati, čini se da su neki graditelji vrlo pomno birali mjesto gdje će staviti neki natpis. Tako se natpisi mogu vidjeti ugrađeni na nekim istaknutim mjestima, kao npr. portretna stela u funkciji nadvratnika u Gašpinoj mlinici, manja stela na grčkom alfabetu uzidana u most koji vodi na Gospin Otok, stela ugrađena u razini očiju u kući Šperac u Zvonimirovoj ulici i brojni drugi. Ipak treba naglasiti sklop kuća u solinskim Paraćima, a posebice kuću Benzon u Vranjicu, koje svjedoče o brizi pronalazača natpisa da ih ugrade i na taj način sačuvaju. Od pročelja svojih kuća napravili su izložbene prostore na otvorenome, a ne čini se da su ovo radili iz čiste ekonomičnosti pri kojoj su ugradbom antičkih spomenika uštedjeli na klesanju kamenja. Smatram da se radi o svojevrsnom iskazivanju određenoga stava koji svoje uporište može imati ili u estetici ili u prezentaciji antičkog naslijeđa. Kod ovoga potonjeg važno je prepoznati ili u najmanju ruku pretpostaviti određeni humanistički stav graditelja o vrijednosti očuvanja ostataka civilizacije koja je ovdje bila prije nas. Ovim se ujedno šalje i društvena poruka pozitivnog stava prema antici koja je prepoznata kao baština koju valja sačuvati makar i u preinačenome obliku.
Solin je već u 18. i 19. stoljeću bio primijećen kao mjesto u kojem se kameni spomenici, posebno natpisi, recikliraju i koriste u druge svrhe pa su onodobni putopisci, kao npr. Theodor Schiff pisali o tome kako gotovo svaka kuća ima na sebi dijelova antičkih spomenika. Kako su mnoge kuće odonda porušene, dio je natpisa prebačen u muzej, dio je zagubljen, a dio nije nikada znanstveno evidentiran i obrađen. I dan danas, kada se ruši ili preuređuje dio neke starije kamene kuće na području Solina, zna se pronaći neki novi kameni ulomak. Pojedini vlasnici objekta o tome obavijeste koga iz arheološke struke, a poneki se i pribojavaju toga misleći da će im se natpis oduzeti. Važno je naglasiti da natpis ili neki drugi antički komad uzidan u neku staru kuću, potvrđuje odliku pučke graditeljske tradicije koju valja sačuvati upravo ostavljanjem natpisa na svome mjestu. Ti su natpisi svojevrsna dodana vrijednost brojnim kućama jer se o svakome od njih može ispričati jedinstvena priča. Stoga apeliram na vlasnike ili stanovnike kuća u koje su ugrađeni natpisi, a koji možda nisu na istaknutim mjestima na pročeljima već se nalaze unutar dvorišta, konoba ili boravišnih prostora. Članovi projekta i ja osobno bili bismo vam iznimno zahvalni kada biste nas obavijestili o nekom natpisu koji bismo došli dokumentirati, odnosno fotografirati i izmjeriti, a drage volje bismo vam i preveli ili interpretirali natpis. U okviru projekta planirano je i istraživanje što današnjim vlasnicima predstavljaju antički natpisi u njihovim kućama. Iz dosadašnjeg iskustva može se reći da se ljudi na neki način i dalje ponose antičkim spolijima u svojim kućama jer smatraju da su spomenici uzidani kao iskaz svijesti o važnosti baštine.
Natpisi su prvorazredni antički izvor te su u znanosti cijenjeni radi konkretnosti podataka koje pružaju. Barem polovinu informacija na kojima danas gradimo sliku o stanovništvu i funkcioniranju Rimskoga Carstva znamo preko epigrafskih spomenika. Mnogi natpisi daju tek nekoliko osnovnih podataka, no ima i natpisa o kojima se može snimiti dokumentarni film zbog fascinantnih podataka koji se iz njih mogu iščitati. Antičko je društvo bilo svjesno trajnosti informacije uklesane u kamen te ako su ondašnji stanovnici tijekom života u nešto takvo željeli investirati, tada je to najčešće bio nadgrobni spomenik. Velikoj većini bilo je jasno da će se samo na taj način moći prenijeti podatak da su nekoć bili prisutni na ovome svijetu. I mnogima od njih to je uspjelo: danas znamo poimenice više stanovnika iz prvih nekoliko stoljeća kršćanske ere nego onih koji su na istome području živjeli u idućih više od tisuću godina! Za ovu i godine koje slijede predviđena su brojna javna predavanja na temu epigrafskih spolija koja će se održati u mjestima gdje će se provoditi veća istraživanja. Ove nas je godine pandemija korona virusa spriječila u održavanju predavanja u Solinu, no s velikim ćemo zadovoljstvom, čim situacija dopusti, predstaviti Solinjanima naša istraživanja i pobliže ih upoznati sa slojevitom zanimljivošću ove teme.
