PREDSTAVLJEN 199. SVEZAK IZ BIBLIOTEKE ZNANSTVENIH DJELA SPLITSKOGA KNJIŽEVNOGA KRUGA »STUDIJE O RANOM SREDNJOVJEKOVLJU«, AUTORA ŽELJKA RAPANIĆA, A KOJE JE PRIREDIO PROF. DR. SC. IVAN BASIĆ - Eruditska kontekstualizacija

SOLINSKA KRONIKA 341. 15. siječnja 2023.

Piše: Mario MATIJEVIĆ
Fotografije: Filozofski fakultet u Splitu

Nije bilo jednostavno izabrati iz bogatoga opusa one radove koji bi na najbolji način predstavili stvaralaštvo profesora Rapanića koji je producirao ukupno oko tri stotine bibliografskih jedinica. Iz tih tri stotine izabrati one najzanimljivije nije bio nimalo zavidan zadatak. Ovo je jedna vrsta hrestomatije, zbirke najvažnijih tekstova istraživača koji je ostavio dubok trag i kojemu ćemo dug početi vraćati tek sada nakon njegove smrti

Atrij splitskoga Filozofskog fakulteta sredinom prosinca ugostio je nazočne na predstavljanju 199. sveska iz Biblioteke znanstvenih djela splitskoga Književnoga kruga pod naslovom »Studije o ranom srednjovjekovlju«, kapitalnoga djela na gotovo 700 stranica autora Željka Rapanića, a koje je priredio prof. dr. sc. Ivan Basić.

Najnoviju publikaciju priređivanje koje je odobrila obitelj pokojnoga autora i zdušno popratila samo predstavljanje, a tiskanje koje su financijski poduprli Ministarstvo znanosti i obrazovanja, Grad Split i Javna ustanova u kulturi Zvonimir Solin javnosti su predstavili prof. dr. sc. Mladen Ančić s Odjela za povijest Sveučilišta u Zadru, dr. sc. Danijel Džino s Odjela za povijest i arheologiju na sveučilištu Macquaire u Australiji, izv. prof. dr. sc. Ivan Josipović s Odjela za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zadru te priređivač prof. dr. sc. Ivan Basić. Nakon pozdrava koji je u ime Fakulteta uputio prodekan doc. dr. sc. Vedran Barbarić predstavljanje je moderirao prof. dr. sc. Josip Vrandečić.

Uvodni dio predstavljanja prof. dr. sc. Mladen Ančić započeo je govorom o životu i djelu Željka Rapanića koji je prema njegovim riječima iza sebe ostavio važan i neizbrisiv trag. Predstavljajući članke koji su vezani uz epigrafiku i reviziju povijesnoga i arheološkog rada prof. Ančić je istaknuo kako se radi o ukupno sedam članaka objavljenih u razdoblju od 35 godina.

Iskorak jednoga čovjeka

– Ono što je zajedničko ne samo tim člancima nego čitavomu Rapanićevu opusu jest erudicija, duboko poznavanje materijala o kojem se govori i u konačnici ono što je danas već rijetkost, duboko poznavanje jezika na kojima su napisani spomenici o kojima se radi. U ono vrijeme kada je bio u zenitu svoje aktivnosti, latinski jezik je bio vrsta egzotike, čovjek bi očekivao da je danas situacija nešto bolja, no danas je još gore.

Danas ljudi koji se bave tim poslom često ne znaju latinski jezik, a bez toga nema onoga što je osnovna kvaliteta njegova rada i što je dalo težinu zaključcima do kojih je dolazio. Njegovo dobro poznavanje jezika i erudicija zapanjujuća je za one okolnosti u kojima je Željko Rapanić živio i djelovao.

Danas biti erudit znači sjediti u sobi, bilo gdje od Mrduše Donje do New Yorka i jednim klikom dolaziti do stvari, informacija. U ona doba stvari se jako teško dobivalo i zapravo je zapanjujuće što je sve Željko bio u stanju predočiti i pokupiti znanje koje je zatim oblikovao u radove.

Ono što je meni uvijek ostalo u sjećanju i fascinantno jest dimenzija koje nema u ovoj knjizi, a koju moram svakako spomenuti. Njegov običaj objavljivanja tekstova u ondašnjem dnevnom tisku. To je nešto što iz današnje perspektive izgleda zaista zapanjujuće. Današnjega dnevnog tiska u biti nema, realno on ne postoji, a kamoli da će još objavljivati tekstove toga tipa kakvi su se objavljivali.

Smatram da je ovih nekoliko riječi dalo dojam o općem kontekstu djela koje je ostavio iza sebe i onoga što je sabrano u ovoj knjizi. Naravno ova knjiga radova sama po sebi ne vrijedi bez konzultacije njegovih knjiga koje je napravio i za koje su predradnje zapravo bili članci koji su ovdje sabrani.

Sjećam se tako kakvo je »otkriće« bilo, još prije nego sam ga upoznao, njegovo predromaničko doba u Dalmaciji. Fascinantan način i promjena diskursa uopće o tom predmetu, način na koji je on predstavio taj svoj materijal. Dao je ono što bismo danas rekli društveni kontekst umjetnosti ranog srednjeg vijeka. Nešto što do tada nitko zapravo nije ni pomišljao da bi trebalo raditi, barem što se tiče našega hrvatskog prostora.

Prve radnje stoga su bile upravo ovi članci u kojima se s jedne strane govori o velikim epigrafičkim spomenicima. Svijest o tome da te stvari treba staviti u širi društveni kontekst onog doba.

Njegov članak o natpisu na sarkofagu kraljice Jelene je fascinantan stoga što iskače iz matrice dotadašnjega pisanja gdje se te stvari čitaju doslovno. Tada se naime razvija čitava teorija kako je kraljica Jelena bila jako dobra jer je vodila računa o udovicama i siročadi. Željko je to zapravo obradio na posve nov način tumačeći da je riječ o formularičnome govoru toga doba i da to treba razumijevati na taj način. Skinuo je dakle onu, da to tako kažemo, auru romantičarskoga pristupa gdje se tekst čita doslovno i stavio ga u njegov stvarni kontekst.

Istu je stvar napravio i s natpisima iz Branimirova doba, a kojih je poslije došlo još više. Pitanje koje je ostalo pronalaskom ovih novih natpisa, kolega Basić je uspio riješiti svojim predgovorom. Ako uzmete čitati ove članke prije toga morate pročitati predgovor koji stoji jer on daje suvremeni kontekst onoga što je nastajalo prije 35, 40 godina jer su neki od tih tekstova sada i stariji od 40 godina. To je golem protok vremena, a golema je i produkcija koja je u međuvremenu nastala.

Bez obzira na to kada netko želi istraživati to doba, mora krenuti upravo od ovih tekstova jer su oni na neki način bili prekretnica u pristupu problemima i to je ono najvažnije i ono što u njima treba vidjeti.

Takav je slučaj sa svim radovima do ovoga posljednjeg o čuvenom teologu Gottschalku koji je bio na dvoru kneza Trpimira i koji je ostavio nekoliko rečenica o tome svom boravku, a koje su bile izazvale silnu produkciju i interpretacije. Rapanić je taj koji je te interpretacije na pravu mjeru sveo svojim člankom pokazavši još nešto što je postalo tečevina današnje matice znanstvenog istraživanja.

Ono što je ključna stvar, tekstovi, odnosno rečenice koje nas zanimaju imaju svoj kontekst, cjelovito djelo. U našoj historiografiji, znanosti, povijesti umjetnosti pa i u arheologiji zapravo se bio izgubio taj osjećaj da svaki komadić teksta koji nama treba, ima neki svoj širi kontekst i da se značenje onoga što želimo izvući ili dobiti iz nekoga teksta ne može dobiti bez poznavanja cjelovitoga konteksta.

Upravo je na ovom primjeru i pokazao da rečenice koje govore o Dalmaciji u biti imaju puno jasnije značenje kada se uzme u obzir ono što je napisano prije i nakon toga. To je nešto što je možda jedna od najvrjednijih stvari koje se mogu nabrojiti u doprinose njegove djelatnosti. Obraćanje pozornosti na širi kontekst teksta koji se proučava.

Ovo što je Rapanić postigao s tekstom o Gottschalku i što je postignuto izložbom o Karolinzima je zapravo vratilo, da tako kažem, povijesnu znanost u Hrvatskoj na tračnice stvarne znanosti. Bez toga konteksta nemoguće je razumjeti o čemu se tu radi.

Ono čime ću zaključiti je tadašnji strahoviti doprinos koji je došao, da tako kažem, čak i s ruba ukupne akademske zajednice, iz jednoga grada koji u to vrijeme nije imao duboku tradiciju humanističkih disciplina.

Štoviše tu još više začuđujuće činjenica da je jedan čovjek svojim radom uspio napraviti takav iskorak prema onome što je bila tradicija istraživanja matice na tim područjima – zaključio je prof. Ančić pozivajući one malobrojne zainteresirane da posegnu za novom Rapanićevom publikacijom.

Genijalnost kontinuiteta

Dr. sc. Danijel Džino u uvodnomu dijelu svoga izlaganja napomenuo je kako osobno nije imao priliku upoznati Željka Rapanića, ali ono o čemu je govorio je njegov velik utjecaj, upravo zbog pogleda na određene situacije, odnosno kompleksni period hrvatske povijesti. Dr. sc. Danijel Džino osvrnuo se tako na radove u novoj knjizi koji se odnose na kontinuitet između kasne antike i ranoga srednjeg vijeka na Jadranskoj obali.

– Rapanić je dao prilog proučavanju kontinuiteta u kasnoantičkom salonitanskom ageru koji dolazi iz njegova poznatoga referata iz 1976. i riječ je o jednom od vjerojatno najrevolucionarnijih radova koji su napisani u tom dobu.

Prije ovoga referata koji je objavio na engleskom i kasnije hrvatskom jeziku percepcija događanja iz početaka sedmoga stoljeća je bila vrlo jednostavna. Dolaze horde Gota, Avara i Slavena i jednostavno preplavljuju čitavo područje Dalmacije, obale itd. Samim time ta percepcija koja dolazi iz čitanja pisanih izvora utjecala je u mnogome i na arheologiju, zbog toga što su arheolozi nekoliko godina prije ovoga referata kretali od pretpostavke da je Salona uništena 614. Samim time pretpostavljalo se da tu više ničega nije bilo.

Rapanić međutim izlazi s vrlo zanimljivom idejom, idejom koju će generacije arheologa i povjesničara kasnije prihvatiti, a to je da vidimo određenu vrstu kontinuiteta u području oko Salone, od Trogira do Splita. Ta kasnoantička prošlost nije izbrisana, nego ona i dalje nastavlja živjeti kroz takozvana »mračna vremena« sedmoga i osmoga stoljeća.

Samim time on uzima neke stvari, kao primjerice kontinuitet sakralnih objekata, kao polaznu točku i dolazi do vrlo zanimljivih zaključaka koji su za ovaj dio između Trogira i Splita krucijalni jer je on prema Rapaniću zadržao kontinuitet s kasnoantičkim vremenom sve do devetoga stoljeća.

Kada sam prvi puta čitao taj rad to je bilo otkriće, jer netko misli nešto drugačije. Rapanić se naravno vratio tim svojim idejama u jednome od svojih posljednjih radova, onome iz 2016. o propasti Salone. Mi naime iz historiografije, povijesti i arheologije prošloga stoljeća imamo percepciju da je Salona izgorjela u plamenu barbara koji su dolazili sa sjevera.

Ono što radi Rapanić je vrlo precizno seciranje svih poznatih vrela da bi se došlo do zaključka da zapravo nemamo potporu za takvu ideju. Slijedeće generacije arheologa i povjesničara su to prihvatile i danas otvorenije govorimo o napuštanju Salone, o iseljavanju iz toga grada prije negoli o njegovom uništenju i njegovom kraju.

Jedan od početnih radova koji je također vrlo bitan je kontekst, a to je pregled dugog trajanja nazvan »Od grčkih kolonista do franačkih misionara«. Rapanić je naime sudjelovao u vrlo značajnom projektu izložbe »Hrvati i Karolinzi« iz 2000. Sudjelovao je u projektu generacije mlađih autora, a sam je došao iz starije generacije.

Njegov uvod i priprema terena za ideje koje će kasnije izraziti znanstvenici, dao je pregled kulturne povijesti dalmatinskog i hrvatskog prostora od kraja prapovijesti do srednjega vijeka, neprocjenjiv su doprinos.

Riječ je o jednoj od najboljih sinteza koje sam čitao na takvu tematiku, a sintetski radovi su nemogući bez ogromnoga znanja i suverenoga vladanja tim kompleksnim materijalom.

Poleogeneza je jedna od omiljenih tema Željka Rapanića. Razmišljanja o nastanku gradova na istočnom Jadranu prostor je u kojemu on uzima baklju od Mate Suića i prenosi je na rani srednji vijek u proučavanju oblikovanja, nastanka života gradova. Riječ je o nečemu čime se struka, u izuzetku Suićeve knjige koja ne ide u srednji vijek nego završava s kasnom antikom, nije bavila.

Gledajući u globalu moramo ovaj Rapanićev odnos između kasne antike i srednjega vijeka prepoznati u njegovu doprinosu formiranja koncepta »mekoga« prijelaza iz antike u srednji vijek. Prije njega to ne postoji jer je bio oštri prijelaz te se sve završava dolaskom Slavena. Počinje novo društvo i nova povijest.

Kod Rapanića vidimo drugo, on podvlači taj prijelaz, značaj udjela starije, antičke kulture u srednjemu vijeku. Prenošenja i nasljeđivanja antičkih i kasnoantičkih Dalmatinaca na one koji su ovdje živjeli u srednjemu vijeku, govorili doduše drugim jezikom, imali svoju kulturu, ali koji su polazili od istih ishodišta.

U svakom slučaju zaključno govoreći ovdje imamo kolekciju izuzetnih radova koji trebaju naravno biti sagledani u kontekstu, osobito u kontekstu njihova utjecaja na kasnije generacije, promatranja nekih temelja na kojima gradimo ono što danas razmatramo i diskutiramo – zaključno je rekao dr. sc. Danijel Džino.

U suvremenim znanstvenim okvirima

Govoreći o zadnjemu dijelu knjige izv. prof. dr. sc. Ivan Josipović istaknuo je kako se po glavnom sadržaju poglavlja mogu okarakterizirati kao dominantno povijesno-umjetničke, ako je takva uska specifikacija uopće pogodna za radove Željka Rapanića.

– Unatoč činjenici da je po svojoj diplomi prvenstveno bio povjesničar umjetnosti, budući da je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu 1956. diplomirao baš povijest umjetnosti koja se prema tadašnjem studijskom programu slušala objedinjeno sa studijem povijesti većina Rapanićevih radova nastalih tijekom njegove plodonosne 40 godišnje karijere karakterizira čvrsta prožetost više povijesnih znanosti i srodnih im pomoćnih disciplina, arheologije, povijesti, povijesti umjetnosti, epigrafike, filologije, onomastike.

Budući da su u poglavljima iz treće, epigrafičke cjeline kao i u posljednja tri poglavlja iz zadnje, šeste cjeline, već nešto kazali moji prethodnici preostaje mi ukratko predstaviti Rapanićeve tekstove u kojima je ponajprije raspravljao o datiranju važnih primjera dalmatinske predromaničke arhitekture, zatim onima u kojima se javio okvir nastanka većine srednjovjekovnih spomenika u svoj njihovoj ukupnosti, te konačno o radu u kojemu je zajedno s Dušanom Jelovinom predstavio rezultate revizijskog istraživanja iz 1972. na Gospinu Otoku u Solinu i interpretaciju tamošnjega arhitektonskoga kompleksa.

U četvrtoj cjelini nalaze se dva Rapanićeva rada napisana krajem devedesetih godina prošloga stoljeća, a oba imaju isti podnaslov »De ecclesiis datandis«, te se kako sam Rapanić naglašava trebaju tretirati kao jedna tematska cjelina, a što je u ovoj knjizi i urađeno. U prvom od njih autor obrađuje problematiku izvora za datiranje šesterolisne predromaničke crkve svete Marije u Trogiru.

U radu pak o spomenicima tzv. »Nepotpune biografije« što je sintagma koju je sam Rapanić dovitljivo smislio za skupinu predromaničkih spomenika za koje su još uvijek nepoznati svi ključni podatci autor spominje nekoliko primjera različitih djela npr. sarkofag splitskoga nadbiskupa Ivana, Višeslavova krstionica itd.

Ali ipak težište stavlja na tri primjera iz predromaničkoga razdoblja, a to su ostatci crkve nepoznatoga titulara na lokalitetu Lopuška glavica u Biskupiji kod Knina, zatim crkva Svete Marije na lokalitetu Crkvina u istom selu, te konačno crkva svete Marte u Bijaćima kod Trogira.

Kritizirajući dalekosežne zaključke koje su u pogledu tih građevina iznosili pojedini autori na temelju nepotpune, a samim time i neprikladne dokumentacije Rapanić se založio za napuštanje zastarjelih i neprovjerenih podataka i narativa, držeći da oni trebaju biti zamijenjeni rezultatima nekih budućih revizijskih arheoloških istraživanja i na njima temeljenim novim interpretacijama.

Ponajbolji Rapanićevi radovi nalaze se u idućoj, petoj cjelini, a njih karakterizira minuciozno sagledavanje društveno-povijesnih okvira u kojima su nastali spomenici hrvatske predromaničke umjetnosti.

U pitanju su tri rada nastala od početka osamdesetih do sredine devedesetih godina dvadesetog stoljeća u kojima autor raspravlja o načinu djelovanja i porijeklu klesarskih radionica, etničkoj pripadnosti graditelja i umjetnika, utjecajima na formiranje cjelokupnoga ranosrednjovjekovnoga umjetničkoga stvaralaštva, nužnoj isprepletenosti odnosa između naručitelja, planera i izvršitelja u uspješnoj realizaciji složenih graditeljskih i svih ostalih umjetničkih ostvarenja kao čina zavjetnoga poklona, te konačno o ranokršćanskoj baštini kao važnom stratumu na kojem je iznikla umjetnička baština, ali i kulturno civilizacijski okvir za razvitak srednjovjekovnoga društva koje pokazuje izrazitu naklonost, ali i rekao bih određeno strahopoštovanje prema tekovinama i sačuvanim umjetničkim dostignućima prethodnoga, prosperitetnijeg razdoblja.

Naširoko razglabajući o okolnostima i društvenim okvirima hrvatske predromanike Rapanić je u tim svojim radovima savršeno nadopunjavao spoznaje do kojih su dolazili povjesničari, arheolozi i povjesničari umjetnosti njegove i nešto mlađe generacije, a koji su svoj fokus prvenstveno stavljali na konkretnu, formalno deskriptivnu i stilsku analizu samoga umjetničkog spomenika, a manje na šire sagledavanje okolnosti i uvjeta u kojima su oni nastajali.

Iako se manje bavio arheološkim poslom u užem smislu riječi, tj. iskopavanjima, zaštitnim istraživanjima i rekognisciranjima terena iznimno je važan prvi Rapanićev članak iz šeste cjeline ove knjige inače pisan u koautorstvu s Dušanom Jelovinom, a u kojemu on iznosi rezultate revizijskih istraživanja arhitektonskoga kompleksa na Gospinu Otoku u Solinu.

U tom radu iz 1977. autori kritički sagledavaju u literaturi iznesena gledišta o tom važnom lokalitetu za hrvatsku ranosrednjovjekovnu povijest s kompletnim stanjem koje su zatekli provodeći sondažna iskopavanja na terenu, nudeći pritom svoju novu interpretaciju sakralnoga kompleksa.

U njoj su opovrgli dotad prihvaćeno Dyggveovo mišljenje o postojanju dvojnih crkava, gemina posvećenih svetom Stjepanu i svetoj Mariji, ponudivši interpretaciju prema kojoj je na Gospinu Otoku postojala tek jedna predromanička građevina desetoga stoljeća s kraljevskim mauzolejom u predvorju, a koja je najvjerojatnije bila posvećena svetom Stjepanu, dok je titular svete Marije tek u 14. stoljeću iz crkve na solinskom lokalitetu Gradina prešao na otočić na rijeci Jadro.

Bez obzira što se u novijim radovima opet aktualiziralo pitanje postojanja gemina na Otoku Rapanićevi i Jelovinini zaključci ne mogu biti olako odbačeni jer se suprotstavljena mišljenja prvenstveno oslanjaju na sekundarni izvor iz znatno mlađega vremena dok njihova stajališta proizlaze iz prvorazrednih provedenih arheoloških istraživanja, prvih i za sada jedinih nakon onih Bulićevih s kraja 19. i Dyggve-Karamanovih iz sredine prve polovine 20. stoljeća.

Zaključno gledajući knjigu kao cjelinu mogu reći da ona u potpunosti opravdava ideju njezina priređivača da na jednomu mjestu okupi najznačajnije radove zaslužnoga istraživača hrvatskog ranog srednjovjekovlja čija je blaga pojavnost u živom sjećanju svih onih koji su ga poznavali.

Posebno treba istaknuti i pohvaliti iscrpan uvodnik u ovu knjigu iz pera njezina urednika i priređivača Ivana Basića koji je akribično komentirajući svaku od ukupno 20 Rapanićevih rasprava uložio znatan trud da njegov znanstveni opus bude sagledan u okvirima suvremenih znanstvenih spoznaja čime im je, rekao bih, dao novi život, ali i sve nas upozorio na nezaobilazno mjesto Željka Rapanića u našoj medievistici.

Kada se prethodno navedenome nadoda činjenica da je u pripremi ove knjige na poticaj priređivača, koji im je ujedno bio nastavnik na izbornom kolegiju, sudjelovalo i devet studentica i studenata povijesti, nema razloga sumnjati da će brojne spoznaje, zaključci i još uvijek otvorena pitanja koja je Rapanić iznosio i postavljao, a koji su publiciranjem ove knjige ponovno aktualizirani biti ubaštinjeni u budućim naraštajima arheologa, povjesničara i povjesničara umjetnosti, koji će ih zasigurno dodatno vrednovati i reinterpretirati, a možda na njih ponuditi i suvisle odgovore koji zasad na neki način izmiču našim mogućnostima.

Najvažnije od najvažnijeg

Obraćajući se nazočnima na samomu kraju predstavljanja prigodnim se riječima obratio i priređivač hvale vrijedne publikacije prof. dr. sc. Ivan Basić.

– Neobično mi je zadovoljstvo što sam pokojnoga profesora Rapanića koji nas je napustio na sam Badnjak 2018. imao povlasticu poznavati posljednjih desetak godina, njegovoga života, a još mi je veće zadovoljstvo što večeras mogu na neki način ovim zbornikom njegovih radova, vratiti dug tomu čovjeku od kojega sam tako mnogo naučio prije nego što sam ga upoznao i za vrijeme toga poznanstva, a i sada kada više nije među nama.

Ova knjiga je imala zanimljivu povijest, nastala je kao rezultat kolaborativnoga rada na diplomskomu studiju Odsjeka za povijest ovoga fakulteta u ak. god 20/21. studenti su se spremno odazvali mome prijedlogu da se kolegij odradi na način da se u konačnici stvori jedna vrsta »čitanke« najvažnijih radova, najvažnijega istraživača toga kolegija.

Nije bilo jednostavno izabrati iz bogatoga opusa one radove koji bi na najbolji način predstavili stvaralaštvo profesora Rapanića koji je producirao ukupno oko tri stotine bibliografskih jedinica. Iz tih tri stotine izabrati one najzanimljivije nije bio nimalo zavidan zadatak.

Ovo je jedna vrsta hrestomatije, zbirke najvažnijih tekstova istraživača koji je ostavio dubok trag i kojemu ćemo dug početi vraćati tek sada nakon njegove smrti.

Književni krug u Splitu kao jedna od najvažnijih udruga humanista od sedamdesetih godina naovamo se spremno odazvao i na prijedlog da se tako sabrani radovi ukoriče u jednu knjigu, a k tome je objavljena i kao gotovo jubilarni 199. svezak najuglednije biblioteke te udruge, a to je biblioteka znanstvenih djela.

Dužnost mi je zahvaliti i recenzentima knjige, profesoru emeritusu Jakšiću i Anti Miloševiću. Uz zahvalu obitelji pokojnoga profesora Rapanića koja je blagonaklono i zdušno prihvatila tiskanje njegovih radova u svemu ovome kazao bih zaključno da se nadam da će i buduće generacije, shvatiti vrijednost tih radova – zaključio je prof. dr. sc. Ivan Basić.