SAMOSTALNA MEMORIJALNA ZBIRKA JOZE KLJAKOVIĆA PRIREDILA IZLOŽBU »KARIKATURE JOZE KLJAKOVIĆA – IZ FUNDUSA ZBIRKE« - Temperamentnost i duhovitost u crtežu

SOLINSKA KRONIKA 329, 15. siječnja 2022.

Piše: Mario MATIJEVIĆ
Fotografije: Samostalna memorijalna zbirka Joze Kljakovića

Izložbu prati dvojezični katalog koji uređuje i potpisuje autorica Lidija Fištrek, a koji na 30 stranica A4 formata uz uvodni tekst o izložbi, biografske crtice o Kljakoviću i katalog izloženih djela kroz sedam poglavlja obrađuje Kljakovićevu karikaturalnu umjetničku djelatnost. Tematske tekstove Lidije Fištrek u katalogu na izvrstan način nadopunjava i tekst prof. dr. sc. Frane Dulibića

Približavajući se pedesetoj obljetnici osnutka Memorijalna zbirka Jozo Kljaković, a koja odnedavno nosi prefiks »Samostalna«, na zagrebačkomu Rokovu perivoju proteklu je godinu zaključila priređivanjem izložbe »Karikature Joze Kljakovića – Iz fundusa Zbirke« kojoj je pak autorica Lidija Fištrek, voditeljica Zbirke.

Držeći tako u zadnje vrijeme prepoznatljivi »allegro moderato« brojnim izložbama, predavanjima, predstavljanjima publikacija i različitim manifestacijama Zbirka je i u ovoj panedmijskoj godini dala značajan doprinos promicanju osobe i stvaralaštva hrvatskoga velikana Joze Kljakovića.

Izložba se prepoznatljivo konceptualno u potpunosti nastavlja na prethodne kojima je predstavljeno Kljakovićevo sakralno slikarstvo ili pak njegov izričaj u scenografskomu području kao i (novo)otkupljena djela kojima je obogaćena sama Zbirka.

Nadalje, izlaganjem opusa od 48 karikatura čije se fotografije nalaze u fundusu Samostalne Memorijalne zbirke Jozo Kljaković na najizvrsniji je način obilježena i 52. godišnjica slikareva preminuća.

Izložbu prati dvojezični katalog koji uređuje i potpisuje autorica Lidija Fištrek, a koji na 30 stranica A4 formata uz uvodni tekst o izložbi, biografske crtice o Kljakoviću i katalog izloženih djela kroz sedam poglavlja obrađuje Kljakovićevu karikaturalnu umjetničku djelatnost. Tematske tekstove Lidije Fištrek u katalogu na izvrstan način nadopunjava i tekst prof. dr. sc. Frane Dulibića.

Prema pisanju Lidije Fištrek u uvodnomu dijelu kataloga najpoznatije Kljakovićeve karikature datiraju iz 1917. i 1918., a pripadaju razdoblju art decoa i postkubizma. Na karikaturama Joze Kljakovića oživljen je cijeli niz zagrebačkih umjetnika, novinara, profesora i političara.

– Na pomalo duhovit način Jozo Kljaković vještom rukom i oštrim okom bilježi karakteristike fizionomija poznatih ličnosti 20-ih i 30-ih godina 20. stoljeća. Njegov karakter i duhovitost u crtežu, kao i neuobičajeno golemi formati, zaslužuju istaknuto mjesto u povijesti karikature. Kljakovićeva najpoznatija i ujedno najveća karikatura pod nazivom »Umjetnost i ljepota«, koju u literaturi možemo pronaći i pod nazivom »Bakanal« umjetnosti i ljepote, nastala je 1922. i čuva se u fundusu Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu. Karikatura prikazuje skupni portret važnih hrvatskih slikara i kipara u karakterističnim pokretima pri radu i odražava izvrsnu sposobnost prodiranja u karakterne osobine pojedinaca – ističe autorica izložbe.
Nadalje govoreći o važnosti karikature i ovoga dijela Kljakovićeva likovnoga opusa Fištrek apostrofira Kljakovićevu poznatost u svijetu karikature.

– Često karikature daju bolju i uvjerljiviju informaciju o nekoj ličnosti i događaju nego napisane riječi. Iako neupućenima može izgledati da je Kljaković nepoznat kao karikaturist jer su njegove karikature zaboravljene, 20-ih godina prošlog stoljeća njegov je talent za karikaturu bio poznat i izvan umjetničkih krugova – zaključuje autorica izložbe u uvodnomu dijelu kataloga napominjući kako je zbog zanimljivosti građe ovu temu stručnim tekstom obradio prof. dr. sc. Frano Dulibić.

IZ KATALOGA IZLOŽBE: Karikatura – drugo lice slikara Kljakovića

U sjeni Kljakovićeva konzervativnog odnosa prema slikarstvu nastajale su karikature koje otkrivaju slikarevo manje poznato lice. Danas znamo za manji broj sačuvanih Kljakovićevih karikatura, kao i nekoliko desetaka objavljenih u tisku. Iako malen dio opusa, po svojoj upečatljivosti, prepoznatljivosti i recepciji u vrijeme kada su nacrtane i objavljene, Kljakovićeve karikature nezaobilazan su doprinos povijesti portretne karikature u Hrvatskoj. Premda neupućenima može izgledati da je Kljaković nepoznat kao karikaturist jer su njegove karikature danas zaboravljene, dvadesetih godina 20. stoljeća njegov talent za karikaturu bio je poznat čak i izvan umjetničkih krugova. Njegov karakter, temperamentnost i duhovitost u crtežu, te neuobičajeno golemi formati (čak i u svjetskim okvirima), zaslužuju istaknuto mjesto u povijesti karikature u Hrvatskoj. Najčešći motiv njegovih karikatura bili su kolege, prijatelji i znanci iz umjetničkih krugova koji mu često nisu ostajali »dužni« te su na karikaturu uzvraćali karikaturom.

Kao karikaturist postao je poznat prije svega po prigodnim karikaturama velikoga formata, a samo sporadično objavio bi poneku portretnu karikaturu u tisku. Kljakovićeva karikatura članova Grupe nezavisnih umjetnika iz 1924. najvjerojatnije je nastala kao unikatni plakat za izložbu Grupe u Karlovcu, a tiskana je i kao fotografska razglednica. Originalni crtež je izgubljen, no iz reprodukcije se može pretpostaviti da je bio velikog formata. Na skupnom portretu Kljaković je prikazao značajne hrvatske slikare i kipare u karakterističnim pokretima pri radu, uspjevši izvrsno prodrijeti u karakterne osobine pojedinaca. Na karikaturi su prikazani svi tadašnji članovi Grupe nezavisnih umjetnika: Ljubo Babić, Zlatko Šulentić, Ivan Meštrović, Vladimir Varlaj, Marin Studin, Frano Kršinić, Jeronim Miše, Vladimir Becić i Jozo Kljaković. Iako je unutar kadra prikazano mnoštvo likova, to ne predstavlja kompozicijski problem za Kljakovića.

Dapače, očito je da je Kljakoviću bilo stalo na duhovit način prikazati stvaralački žar skupine aktivnih i ambicioznih umjetnika. Na ovoj, kao i na dvjema sačuvanim karikaturama grupe umjetnika, autor je prikazao i sebe. Zanimljivo je da se »nije štedio«, nego je sebe karikirao na sličan način na koji su njegovi kolege i znanci prikazali njegov lik u karikaturi.

Najzanimljivija je Kljakovićeva karikatura nazvana »Umjetnost i ljepota« iz 1922. za koju se donedavno nije znalo da je sačuvan njezin izvorni crtež. Bila je poznata preko fotografske razglednice izdužena formata. Karikatura prikazuje više od dvadeset iznimno komičnih muških aktova u krajoliku, poput bogova na Olimpu ili mitoloških likova u Arkadiji, među koje se umiješalo i nekoliko satira. Glave (i tijela) većinom su portretne karikature profesora onodobne zagrebačke Kraljevske akademije za umjetnost i umjetni obrt.

Ova karikatura nije samo sjajan primjer portretnih karikatura hrvatskih umjetnika s izvrsnom karakterizacijom svakog pojedinog lica, nego istodobno predstavlja i rijedak primjer iznimno uspjele karikature tijela u vidu aktova, karikature koja može nastati samo kada autor dobro poznaje sve osobe koje prikazuje. Istaknimo i činjenicu da je ova karikatura po formatu najveća u povijesti hrvatske karikature, a rijetkost je i u svijetu. Visinom od tri metra, a dužinom od čak šest metara, istodobno je i parodija monumentalnih mitoloških i povijesnih kompozicija. Nastala je za proslavu Kraljevske akademije za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu 1922. (zabavu nazvanu »Tutankamon«), i bila je postavljena u tada novootvorenom varijeteu »Slivnjak«, u podzemnim prostorijama. Karikatura »Umjetnost i ljepota« danas se nalazi u vlasništvu Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu. Nažalost, nisu nam poznata svjedočanstva o učinku koji je morala izazvati kod sudionika proslave, ali postoji neobjavljeni Kljakovićev zapis koji djelomice razjašnjava neobičnu kompoziciju u čijem se središtu nalazio slon kojeg je modelirao Frangeš. »…Toga Frangešovog slona ja sam upotrijebio u svojoj velikoj karikaturi, kao centar moje kompozicije, koja je predstavljala povorku sviju zagrebačkih umjetnika. Neki su vukli slona neki su gurali slona. Jedni su plesali oko njega, drugi stupali uz njega. Najmlađi su grabili naranče koje su izlazile ispod slonova repa. Povorku je predvodio Crnčić, a Babić je lebdio u zraku sa šišmiševim krilima, nad svima. Na slonu je sjedio ružičasti i debeljuškasti Valdec, sa umjetničkim amblemom u ruci. Na završetku te povorke, na jednoj pećini, stajali su dva beogradska istaknuta umjetnika: Dobrović i Rosandić, i promatrali to hrvatsko umjetničko roblje. U špilji te opačine naslikao sam sebe, sa oreolom oko glave. Slika je bila temperom izvedena, a umjetnici svi golišavi i iskarikirani…«.

Ovom autorovu svjedočanstvu prethodila je pretpovijest te karikature koja je sačuvana od zaborava zahvaljujući detaljnom opisu Antonije Tkalčić Koščević. Prema autorici, ta se pretpovijest dogodila dvanaestak godina ranije kada su građani Zagreba na gradskim ulicama mogli vidjeti nadrealni prizor sličan spomenutoj karikaturi. Studenti likovne akademije, uz neke profesore, na »Dječji dan« aktivno su sudjelovali u priredbama, pa tako i 1910., kada su načinili velikog slona od papira, a upravitelj povorke bio je Rudolf Valdec. Iznimno smiješna kostimirana povorka obogaćena cirkuskim likovima zasigurno je bila senzacija, a detaljan i dirljiv opis Antonije Tkalčić Koščević otima zaboravu tu duhovitu epizodu iz povijesti svakodnevice i završava nostalgičnim zaključkom: »Prašina zaborava pala je na ovu generaciju, a rat pokopao.«

Treća iznimno zanimljiva karikatura prikazuje glavne predstavnike umjetničke grupe »Zemlja«. Nastala je oko 1932. i bila je potpuno zaboravljena do 2007. kada je donacijom Sergea Warinera dospjela iz Pariza u Zagreb. Na karikaturi su prikazani Krsto Hegedušić, Antun Augustinčić, Oton Postružnik, Ivan Tabaković i mecena »Zemljašima«, Irina Aleksander. Iza strašila skrivaju se dvije male figure promatrajući ostale: Omer Mujadžić i Frano Kršinić. Iza Krste Hegedušića koji ore njivu vide se mladi izdanci kukuruza i razbacane male slike. Vladimir Crnković piše kako je u tim slikama moguće prepoznati pojednostavljene dijelove ranih Generalićevih akvarela te mu je to omogućilo da ovaj Kljakovićev crtež datira u vrijeme oko 1932. Na ovoj karikaturi Kljaković je manje ekspresivan u izrazu nego što je to znao biti na ranijim primjerima te je bliži monumentalnoj jasnoći i jednostavnosti koja kao da želi stvoriti parodiju Hegedušićeva slikarskog izraza iz tog razdoblja, odnosno parodiju »zemljaškog« likovnog izraza, te nas u skladu s tim asocira i na brueghelovske karakteristike.

Nekoliko Kljakovićevih portretnih karikatura nalazimo objavljene u Koprivama sredinom 1921. Osim karikatura u Koprivama, ističu se i karikature sačuvane u Memorijalnoj zbirci Joze Kljakovića u Zagrebu, izrazito kubističkog izraza (Blagoje Bersa, Pecija Petrović, Gustav Krklec). Među tim karikaturama izdvaja se ona Ive Vojnovića objavljena u Književnoj republici 1924. kao ilustracija uz Krležin tekst, a koja je izvedena poput najozbiljnijeg, vrlo solidnog kubističkog crteža. Kada ne bismo znali ništa o Kljakovićevu iznimno konzervativnom odnosu prema avangardnim pravcima prve polovice 20. stoljeća, a posebice o njegovu negativnom mišljenju o Picassu, tada ne bismo niti pomislili da bi to mogla biti karikatura, nego bismo vjerovali da se radi o kubističkom crtežu.

Crteže poput kubističkog portreta Ive Vojnovića smatramo karikaturama jer možemo pretpostaviti da je Kljaković želio pokazati kako je lako usvojiti avangardni izraz, a vjerojatno i da je to pitanje likovne pomodnosti, te kako na kubistički način transformirani portreti mogu djelovati smiješno. To je posebno zanimljivo u kontekstu činjenice da je u hrvatskoj likovnoj umjetnosti rijedak kubistički crtež poput nekoliko Kljakovićevih koji su toliko dosljedni u svojoj kubističkoj izražajnosti.

Sličan postupak vidimo i na nekoliko crteža na kojima prevladavaju kuboekspresionističke značajke (Milan Begović, Ljubo Wiesner, Petar Konjović, Vjekoslav Klaić), a inačicu tih karakteristika vidimo i na uljima na platnu koja su zapravo karikature: Hrvatski dramski pisci, s istaknutim Krležom u središtu kompozicije i Umjetnička zavist s Meštrovićem. U neobjavljenom rukopisu Kljaković je zapisao da su te slike »bile persiflaža Lhotovog kubizma, koga su bili preuzeli neki naši mladi slikari.«

Spomenimo i da su sačuvane dvije fotografije Kljakovićevih slika (tehnika ulja na platnu ili kartonu) na kojima se izruguje Picassu i kubističkom načinu slikanja. Sve to potvrđuje Kljakovićevu intenciju da karikaturu koristi kao sredstvo za ismijavanje modernizma i raznih avangardnih tendencija. Karikaturu u tehnici ulja na platnu, Kljaković je na drugačiji način upotrijebio naslikavši sliku »Maske« 1949.
Prikazao je slikara kako sjedi u atelijeru okrenut leđima promatraču, te dovršava jednu od maski koju vješa na zid. Lako je prepoznati da su na slici prikazane maske vodećih političara u razdoblju Drugog svjetskog rata. Iznad slikareve glave obješene su karikaturalne maske Hitlera, Staljina i Mussolinija, lijevo i desno u razini slikareve glave nalaze se Roosevelt i Churchill, a moguće je prepoznati i ostale poput De Gaullea u gornjem lijevom kutu. Poruka je jasna: svi moćni političari, svjetski lideri koji odlučuju o sudbini svakog pojedinca, jadni su ispod svojih karikaturalnih maski kojima paradiraju svijetom.

Mnogi tekstovi upućuju na to da karikatura u Hrvatskoj nikada nije uspjela steći status ravnopravan ostalim likovnim vrstama. U većoj ili manjoj mjeri smatrala se manje vrijednim oblikom likovnoga izražavanja. To je itekako osjetio Jozo Kljaković jer kada se u likovnim kritikama negativno pisalo o njegovu slikarstvu, često se podcjenjivačkim tonom isticalo da je on izvrstan karikaturist. Karakterističan primjer je Iso Kršnjavi koji je 1924. dao iznimno negativnu ocjenu Kljakovićeva štafelajnog i fresko slikarstva za Vijenac i potom za češki Prager Presse, kada je pišući o Kljakovićevim freskama za crkvu sv. Marka, nazvao Kljakovića »karikaturistom koji je prema tome i riješio svoju zadaću«. Potom je Lunaček u Obzoru uzvratio tekstom »Što pišu o Hrvatima u stranim novinama« te braneći Kljakovića zaključio: »Ta zar je moguće uopće pomisliti da će u Pragu vjerovati da župne crkve u Jugoslaviji i to u Zagrebu gdje je centar umjetnosti, naručuju karikature. To je mogao g. Kršnjavi napisati da su Koprive ilustrirani molitvenički tjednik.«
Kljaković je od malih nogu pokazivao talent za karikaturu, no nije mu posvećivao posebnu pozornost, već je karikature crtao prvenstveno za zabavu. Iako su njegove karikature često hvaljene, nikada nije bio stalni suradnik nekog humorističkog časopisa poput drugih istaknutih hrvatskih karikaturista koji su u to vrijeme primali sasvim pristojne honorare za svoje karikature. Već u djetinjstvu i ranoj mladosti provedenima u Solinu i Splitu, gotovo je sigurno bio upoznat s djelovanjem splitskog kruga karikaturista.

Dalmatinski karikaturisti mogli su ga se dojmiti, prije svega prenijevši na njega sklonost portretnoj karikaturi čitave figure. Nakon studiranja u Pragu, Rimu i Parizu (gdje je studirao fresko slikarstvo uz koje se njegov rad najviše povezuje), za vrijeme boravka u Zagrebu stvorio je u karikaturi prepoznatljiv izraz individualnih značajki, sasvim suprotan slikarskom dijelu svoga opusa. U karikaturi je pokazao kako je svoj slikarski izraz mogao ostvariti ne nekoliko vrlo različitih načina, ali je svjesno, unutar realističkih tendencija prve polovice 20. stoljeća, odabrao neoklasicističke elemente, ostavši trajno skeptičan prema dosezima avangardnih pokreta i gotovo svega što je producirala moderna njegova vremena.