SOLINSKI VJERNIČKI OBIČAJI U VREMENU PRIPRAVE ZA USKRS – Korizmeni identitet solinskoga puka

SOLINSKA KRONIKA 319, ožujak 2021.

Piše: Mario MATIJEVIĆ

Vjernički život solinskoga puka na poseban je način izražen kroz korizmeno vrijeme koje obiluje običajima. Upravo je ovo vrijeme priprave na Uskrs posebno zanimljivo još jednom razmotriti u vidu posebnih epidemioloških uvjeta i drugih pošasti koje pogađaju vjernički život i prasvetište solinskoga puka te prijete zaboravu vjerničkih običaja i tradicije

Liturgijska godina i posebni običaji u solinskome su prasvetištu Gospe od Otoka kroz čitavu povijest sve do današnjih dana utjecali na i formirali svakodnevni život solinskoga vjerničkoga puka. Brojne liturgijske reforme, odredbe, proizvoljna i samovoljna ukidanja i dokidanja kao i nemar vjerničkoga puka za vlastitim izričajima pobožnosti dovode ne samo do zaborava i propadanja običaja nego i velikoga osiromašenja pastoralnoga života samoga prasvetišta.
Liturgijski, a time i vjernički život solinskoga puka na poseban je način izražen kroz korizmeno vrijeme koje obiluje običajima. Upravo je ovo vrijeme priprave na Uskrs posebno zanimljivo još jednom razmotriti u vidu posebnih epidemioloških uvjeta i drugih pošasti koje pogađaju vjernički život i prasvetište solinskoga puka te prijete zaboravu vjerničkih običaja i tradicije.
Najizvrsniji izvor za proučavanje starih solinskih korizmenih običaja i liturgije svakako je Običajnik uz kojega je potrebno posegnuti i za drugim izvorima, prvenstveno Župskom kronikom, ali i drugim dokumentima nastalim na pisanim i usmenim izvorima.

Korizmene nedjelje

S korizmenim nedjeljama prema Običajniku u popodnevnim nedjeljnim satima u crkvi je započinjala kateheza i nauk kršćanski na koje su bila dužna dolaziti sva školska djeca. Od samoga osnivanja župe, sukladno tadašnjoj pastoralnoj praksi katehiziranje poglavito školske djece kroz vrijeme korizme bilo je posebno istaknuto. Spominje se nadalje kako je upravo vrijeme korizme najpogodnije za pripravu školske djece za sakrament prve svete Pričesti. Međutim izgleda kako je razlog smještanja poduke u ovo vrijeme ne isključivo bogata Crkvena tradicija poduke kroz korizmeno vrijeme nego prvenstveno zemljoradnički poslovi koji prispijevaju u vremenu Duhova i Tijelova koji bi pak onemogućili redovito pohađanje kateheza. U posljednjemu poglavlju Običajnika istaknuta je i nužnost uvođenja večernje pobožnosti klanjanja pred Svetotajstvom, kao i po drugim župama.

U solinskoj su crkvi još od pete korizmene ili Gluhe nedjelje, platnom bili zastrti Gospina slika na glavnomu oltaru, kipovi te raspelo, a prozori su bili zatamnjeni ljubičastim zavjesama

Korizmene nedjelje u poslijepodnevnim su satima, nakon kateheza zbog pučke pobožnosti Puta Križa ili točnije rečeno križnoga puta, u crkvu prema svjedočenju autora, privlačile mnogo svijeta. Ovaj je oblik neliturgijskoga slavlja sukladno dugoj tradiciji, kroz korizmene nedjelje održavan u župskoj crkvi, više preciznijih podataka o istome u Običajniku ne nalazimo.

Peta korizmena nedjelja u izvanjskome iskazivanju posta ima svoju specifičnost koju bilježi i solinska tradicija. Korizmeni se post naime odnosi prvenstveno na hranu, međutim u korizmi postoji i post koji se odnosi na uši i oči. U solinskoj tako crkvi još od pete korizmene ili Gluhe nedjelje, platnom su zastrti Gospina slika na glavnomu oltaru, kipovi Srca Isusova, Gospe Lurdske, sv. Ante i Gospin kip te raspelo, a prozori su bili zatamnjeni ljubičastim zavjesama.

Cvjetnica

Golubice kojima se na Cvjetnicu ukrašavaju maslinove grane izrađuju se od smokvine srčike

Iako su uz Cvjetnu nedjelju u Solinu vezani neki specifični običaji njihova spomena u Običajniku nema. Autor bilježi malu misu u sedam sati te veliku koja počinje u devet, također navodi kako je prije velike svete mise bio blagoslov palminih grana nakon čega slijedi ophod oko crkve.
Nakon ophoda slijedila je misa muke Gospodnje, autor bilježi pjevanje Muke preko mise uz napomenu da svećenik pjeva riječi od Isusa. Govoreći pak o specifičnim običajima koji su u Solinu vezani uz Cvjetnicu, a izravno su ili barem neizravno liturgijskoga karaktera, neizostavno je svakako spomenuti izradu golubica. Naime običaj je bio da već nekoliko dana prije same Cvjetnice muškarci obilazeći maslinike režu maslinove grane koje će ponijeti na blagoslov. Iako autor Običajnika spominje samo blagoslov palminih grana stoljetna solinska tradicija bilježi pak isključivo blagoslov maslinovih grana. Nabrane maslinove grane ukrašavane su golubicama napravljenima od srčike divlje smokve. Zanimljivo je nadalje da je nakon blagoslova i mise najstariji muški član obitelji zazivao Božji blagoslov na svaku svoju njivu i na svaku zasadio po jednu blagoslovljenu maslinovu grančicu.

Veliki tjedan

Sami početak Velikoga tjedna, točnije ponedjeljak, utorak i srijeda prema Običajniku nisu imali neku posebnu liturgiju. Autor pod naslovom Ponedjeljak Velike Nedjelje bilježi veliku vazmenu ispovijed. Autor također navodi da se svi vjernici nisu istom i pričešćivali jer je običaj bio da se bratimi pričešćuju na Veliki četvrtak. U Crkvenoj su se povijesti javni pokornici pripremali na sakramentalno pomirenje i pričest upravo na Veliki četvrtak, no u ovome je slučaju nemoguće povlačiti jasnu paralelu između drevne Crkvene prakse i bratimskoga običaja.

Sveto trodnevlje

Sveto trodnevlje ili Veliki četvrtak, petak i subota prepuni su simboličke snage, štoviše ta su tri dana sažetak svekolike kršćanske simbolike. Stoga su brojni neliturgijski obredi i običaji proizašli upravo iz bogatstva bogoslužja ovih dana, a koji su postojali i dijelom postoje do današnjega dana.

Velika srijeda i obred Barabana

Baraban, drveni prut ukrašen posebnom tehnikom koristi se u istoimenome obredu koji svoje početke ima u srednjovjekovnoj liturgiji

S obzirom na drugačije računanje liturgijskoga vremena od današnjega obredi Velikoga tjedna započimali su na Veliku srijedu. Bogoslužje Velike srijede započimalo je pak obredom Barabana u pet i po poslijepodne.
Obred barabana u suštini je usko povezan s molitvom časoslova odnosno jutarnjega časa ili juterernje.
Sam naziv baraban susreće se gotovo u čitavoj Dalmaciji dijelu zaleđa i na otocima, u Solinu kao i Blatu na Korčuli i Kaštelima ovim se prutom u crkvi, umjesto zvonima vezanima na tri posljednja dana Velikoga tjedana, daje znak.
Uz upotrebu barabana solinska tradicija bilježi i upotrebu drvenih čegrtaljki čiji se zaglušujući zvuk stapao sa zvukom barabanâ kojima se pak udaralo po podu i drvenim klupama. Započevši s Velikom srijedom u sve dane do Uskrsa klupe u crkvi zaokretale su se tako da su lijeva i desna strana stajale poredane jedna naspram druge uzduž, a ne više poprijeko crkve. Pivači su se tako rasporedili u dvije grupe te naizmjenično pjevali svoje uloge iz tekstova Velikoga tjedna. Tom je prigodom svećenik stajao, sjedio ili pak klečao s druge strane oltarne pregrade, blizu samoga oltara.
Na glavnomu oltaru na Veliku je srijedu izrađivan grob Gospodinov zbog čega su se sve funkcije obavljale na oltaru svetoga Ante. Izrada groba Gospodinova na glavnomu oltaru zanimljiva je interpretacija Crkvene tradicije pohrane euharistijskih čestica, u kojoj se oltar promatralo kao Kristov grob.

Veliki četvrtak

Bogoslužje Velikoga četvrtka započimalo je u šest i po ujutro sakramentom ispovijedi za solinske bratime koji su se potom pričešćivali preko velike svete mise. Autor nadalje bilježi da je bratimski običaj bio da se odmah nakon pričesti napiju vina i pojedu malo kruha, no ovaj podatak navodi uz opasku nužnosti ukidanja ovoga običaja i njegova premještanja u crkveno-brasku kuću nakon svete mise, nakon što se ista izgradi.
Nakon mise bila je procesija po rubrikama odnosno kako je predviđao Obrednik, procesija je išla do velikoga oltara gdje je napravljen Gospodinov grob, ova je služba trajala oko dva sata.
Poslije podne Velikoga četvrtka u tri sata je započimala procesija u Vranjic kojom se išlo pohoditi Gospodinov grob. Autor Običajnika posve jasno ne bilježi obostranost procesije no u drugim izvorima zabilježeno je da je procesija išla s Gospina otoka prema Vranjicu, a iz vranjičke crkve sv. Martina prema Gospi od Otoka te da su se procesije mimoilazile između Barkuše i Ćućini kuća.
Dolaskom u Vranjičku crkvu puk se pomolio na Gospodinovu grobu te uputio natrag, ipak autor Običajnika bilježi da se isto čini kada se dođe u Solinsku crkvu.
Povratkom u župsku crkvu nastavljeno je bogoslužje te je u pet i po započimao Baraban. Autor bilježi i opravdanost zadržavanja običaja barabana u srijedu i petak, jer je srijedom nazočno manje svijeta dok se na petak uklapa u bogoslužje jer je i propovijed o muci. Zanimljivo je da liturgijska gesta pranja nogu na Veliki četvrtak u Običajniku nije zabilježena.

Veliki petak

Govoreći o Velikome petku autor bilježi kako služba počima ujutro oko osam sati i to svetom misom i svim obredima iz misala, u ovome slučaju autor očito čini grešku jer od davnina u tradiciji Crkvenoga bogoslužja na Veliki petak se ne služi sveta misa. Jutarnja služba traje oko dva sata uz nazočnost velikoga broja vjernika.
Obred barabana kao i dva prethodna dana započimao je u pet i po sati. Nakon propovijedi uslijedila je procesija preko Solina sa pet blagoslova tijekom procesije pjevači su pjevali Puče moj, a pri dolasku u crkvu Ispovjedajte se. Uslijedilo je kađenje Svetotajstva i blagoslov puka.

Velika subota, Uskrs i Uskrsni ponedjeljak

Do liturgijske reforme 1951. u rimskoj liturgiji vazmeno se bdijenje zbog dugotrajne dekadence liturgijskoga vremena slavilo u subotu ujutro. Solinski Običajnik dosta siromašno piše o Velikoj suboti, Uskrsu i Uskrsnome ponedjeljku.
Štoviše o Velikoj suboti piše tek u tri rečenice, a o iznimno važnome Vazmenome bdijenju nema ni riječi.
Služba je dakle počimala u osam sati ujutro a sve je obavljano po rubrikama iz Misala ili Epistolara. Poslije čitanja proročanstva uslijedio je blagoslov vode, u tu se vodu ulijevalo katekumensko i krizmano ulje koje je posvećivao biskup na jutarnjoj misi u katedrali na Veliki četvrtak, stoga autor uputno piše da je prije blagoslova vode potrebno očistiti krstionicu i poslati u Grad po sv. ulje. Nakon blagoslova vode uslijedila je uskrsna misa te nakon iste blagoslov hrane, autor izričito navodi kruh, jaja, sol i voće. Cijela služba na Veliku subotu trajala je oko 2 i po sata.
Bogoslužje na sam uskrs započimalo je s malom misom u sedam sati, zatim je u devet počimala velika svečana misa. Iza epistole – poslanice pjevači su pjevali Spridnicu a iza mise Kraljice neba, kako se pak pjevalo sve do sv. Trojstva, prve nedjelje nakon Duhova. Zanimljivo je svakako da je na uskrs poslijepodne oko tri i po bila svečana večernja s blagoslovom Presvetoga Sakramenta.
Na Uskrsni ponedjeljak bila je velika sveta misa u osam i po nakon koje je bio blagoslov s Presvetim Sakramentom.

Novi broj Solinske Kronike

posljednji broj solinske kronike

Pratite nas

   Facebook

   RSS

   Newsletter

Zvonimir Solin Newsletter

Najvažnije vijesti u vašem email sandučiću