SOLINSKA KRONIKA 335, 15. srpnja 2022.

Piše: Mario MATIJEVIĆ

U najmanju je ruku začuđujuće kako gruda zemlje okružena hrvatskom rijekom krštenicom, na kojoj je hrvatska kraljica sagradila jednu od najstarijih crkava posvećenih Blaženoj Djevici Mariji, u kojoj su krunjeni i pokopani hrvatski kraljevi, na kojoj se rodilo hrvatsko kraljevstvo, kojom su hodili sveci i grešnici, pape i državnici… može biti nazivan parkom

Ponovna pojava neprimjerenoga izraza u javnome diskursu za jedno od najstarijih i najvažnijih prasvetišta Crkve u Hrvata Gospin otok u kojemu ga se u nekakvome natječaju naziva/svrstava u parkove ponovno pobuđuje pažnju i ukazuje na neka čudna kretanja u suvremenomu Solinu.

Zanimljivo je štoviše kako u našoj sekularnoj Domovini u kojoj je »vjera privatna stvar« upravo vjerski prostori, mjesta… vrlo brzo izgube epitet privatnoga.

Prije kojih desetak godina na sličnomu natječaju jedno od najstarijih Marijanskih svetišta Crkve u Hrvata, Prasvetište Gospe od otoka dobilo je nagradu kao najljepše uređeni park, a u posljednje se vrijeme eto priča ponavlja, osvrćući pažnju na margine, odnosno sada već namjeru iskrivljavanja stvarnosti.

Slabije upućeni poznavatelji terminologije lako će upisujući riječi u mrežne tražilice pronaći što su to svetišta.

Tako u tekstu kojega donosi profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu dr. sc. Vladimir Dugalić stoji kako su svetišta, posebice ona posvećena Blaženoj Djevici Mariji – »mjesta koja svjedoče osobitu prisutnost Marije u životu Crkve i sastavni su dio duhovne i kulturne baštine nekoga naroda, privilegirana mjesta gdje vjernici, željni učvrstiti svoju vjeru, traže susret s Bogom i Majkom Gospodinovom. U svetištima vjernici traže duhovnu utjehu te su svetišta oaze molitve, zavjeta, ali i mjesta duhovnoga obraćenja u kojima čovjek ponovno zadobiva svoj nutarnji duhovni mir. Uz svetišta razvija se tako bogat duhovni život te nastaju mnogi oblici pučke pobožnosti kao i opsežna molitvenička baština«.

Upisivanjem pak pojma »park« u mrežnu inačicu Hrvatske enciklopedije Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža dolazi se do slijedećega sadržaja:
»Park (engl. < starofranc. Parc < srednjovj. lat. parricus: ograđen prostor).
Prostor u prirodi s planski raspoređenom vegetacijom, stazama, vodenim površinama i motivima, građevnim konstrukcijama i skulpturama; perivoj (novogrč. Περιβόλι < grč. περίβολος: ograda; dvorište). Elementi kojima se oblikuju parkovi su bilje (drveće, grmlje, pokrivači tla – uglavnom trava, trajnice, sezonsko cvijeće) i različiti građevni materijali (pijesak, kamen, opeka, beton, zemlja, drvo i dr.). Sadržaji parka mogu biti odmorišta, umjetna jezera, fontane te specifični objekti (rozariji, alpinumi, pergole i dr.).«

Gledajući rečeno, u najmanju je ruku začuđujuće kako gruda zemlje okružena hrvatskom rijekom krštenicom, na kojoj je hrvatska kraljica sagradila jednu od najstarijih crkava posvećenih Blaženoj Djevici Mariji, u kojoj su krunjeni i pokopani hrvatski kraljevi, na kojoj se rodilo hrvatsko kraljevstvo, kojom su hodili sveci i grešnici, pape i državnici… može biti nazivan parkom.

Štoviše bi li bilo moguće svetišta Majke Božje Bistričke, Majke Božje Trsatske, Gospe od utočišta u Aljmašu, Majke Božje od Krasna ili Majke Božje Lurdske u Vepricu nazivati ili proglašavati parkom.

Međutim povijesna igra koja kao konačni cilj (možda ne namjerno) ima degradaciju samoga prasvetišta nije toliko novoga datuma, barem ne onoga od prije deset godina. Pokušaji pretvaranja Gospina otoka u park započeli su još prije nešto više od devedeset godina.

Prijedlog da se na Otoku uredi park uz ideju da se pored ušća Rike uredi hipodrom i aerodrom, javio se daleke godine 1929. u splitskome tisku. Žestoko su mu se suprotstavili Crkovinarstvo Gospe od Otoka sa župnikom don Matom Mihanovićem te arheolog don Frane Bulić, tadašnji predsjednik Hrvatskoga društva za istraživanje domaće povijesti »Bihać«.

Crkovinari Stipan Milišić, Duje Žižić, Andrija Sesartić i Mate Katić zajedno sa župnikom don Matom Mihanovićem 25. travnja 1930. pišu Općinskoj upravi: Ima jedna godina, da se po Splitskim novinam širi vjest, da bi Ta Ug. Ob. Uprava imala napraviti park perivoj na zemljištu Gospe od Otoka, vlasnosti ove župne crkve. U tomu nas je po prvi put osvjedočila službena odluka Te uprave 21/3 1930 br. 13.330 po kojoj se je uskratila dozvola crkovinarstvu, da gradi župni stan, jer da Obćina kani tu izvesti perivoj.
Dok s jedne strane hvalimo dobre namjere Te Ugl. Uprave, s druge strane ne možemo dopustiti, da na zemljištu eskluzino crkovnom bilo ko (…) bilo koji rad bez dozvole vlastnika. Ne samo to. Potpisani odlučno odbijaju, da se tu pravi park, ne radi parka kao takova, nego radi posljedica, koje nosi sobom park.
To se protivi svetosti mjesta. Tu je naša župna crkva svetište starodavno, tu naše pokopište, tu grobnice naših hrvatskih kraljeva, te ne smijemo dopustiti da se profanira jedno i drugo zabavištima svake vrsti. Iskustvo nam pokazuje, da gdje su parkovi, tu su i legla na žalost i nemorala. Pa da na tom mjestu, svetom i sa nacionalnog i vjerskog gledišta, dopustimo pravljenje parka, bili bi odgovorni i pred Bogom i pred narodom.
Stoga molimo, da se naš stav uzme u obzir i unapred primi na znanje da ne mislimo dopustiti nikomu da tu pravi bilo što, što bi se protivilo našim načelima.
Našom inicijativom cijeli Gospin otok zasadjen je uresnim stablima, tu ima za nas korisne livade oko osam vriti, crkva i pokopište u redu je držano, starine ljubomorno pažene i prema tome posjetiocim svetišta dosta, a za javno šetalište i zabavište Gospin Otok nije do sad bio pa neće ni u buduće.

Don Frane Bulić je Općinskoj upravi u Splitu poslao opširno pismo (objavio ga je i u zagrebačkom Obzoru) u kojem, između ostaloga, stoji: Kada je potpisani pročitao ovog dana člančić na str. 3. br 141., dneva 5. VI. 1929. g. mjesnoga »Novo Doba« pod naslovom: Sutrašnji Solin. Pitanje parka, aerodroma i hipodroma u Solinu, zavapio je prema onoj starinskoj izreci: nulla est insania, quam non dixerit vel scripserit, vel fecerit aliquis Spalatinorum, t.j. nema nikakove budalaštine, koju ne bi izrekao ili napisao ili počinio koji Spalatrin, ne Splićanin koji misli i prema tomu promišljeno radi, nego Spalatrinus, koji nepromišljeno misli, a još nepromišljenije radi. Ili ako pisac nije Splićanin, bacio se je u nepromišljenu rabotu, nepoznavajući ni Solin, ni što se od pet decenija u arheološkom i poljoprivrednom obziru u njemu učinilo, te naprosto sanja.
U gore navedenom člančiću zagovara se:
1. da se spasi romantičan otok Gospe od Otoka za budući veliki park Splita, na komu da bude podignut veliki perivoj;
2. da se u solinskom blatu podigne aerodrom;
3. da bi se u solinskom blatu uredilo jedno konjsko trkalište hipodrom – i to idealno izgradnjom dvaju širokih mostove preko rijeke Jader.
Zahvaliti je Bogu, da se napokon došlo do toga, da se misli na uredjenje solinske rijeke Jader, glede kojega je pitanja potpisani poslao bezbroj usmenih i pismenih poruka splitskoj općini od kojih četrdesetak godina i upozorivao na nepristojno stanje rijeke Jader osobito ispod Gospina mostića, koji vodi na Gospinu Livadu, gdje rijeka Jader leži tako, da se ne zna »utram i partem fluat«, kako je o drugoj rijeci napisao Julij Cezar, prvi namjesnik Dalmacije. (…) Nego glede Gospine Livade, koju bi se namjeravalo urediti za »Park«, pisac članka kao da ne zna, da je ona sva i sva, i gornji i donji dio, vlasništvo Crkve Solinske, da gornji dio dalo bi se samo u nekomu dijelu zašumiti, a da je donji, južni dio, sjenokoša, koja Crkvi rentira lijepog novca.
Potom don Frane spominje arheološka istraživanja na Otoku i otkriće starohrvatske trobrodne bazilike i natpisa kraljice Jelene te kaže da su tadašnje iskopine god. 1898. bile obustavljene zbog nestašice novčanih sredstava i dodaje: Svako dakle uplićanje bilo vlasti, bilo privatnika u Gospinu Livadu u Solinu, za ma bilo koju svrhu, ne bi se dalo opravdati ako nije dozvolom, privolom i potpisanoga društva »Bihaća«, koje naravski ići će na ruku svakomu, osobito kad se radi u korisne svrhe.

U ostatku svoga pisma don Frane raspravlja o uređenju korita Rike te o prijedlogu uređenja hipodroma i aerodroma (o tome ćemo nekom drugom prigodom) te na kraju, između ostaloga, moli vlasti da se u Solinu od kamena mosta dalje do izvora rijeke Jader ne poduzme nikakva u nikaku obziru promjena, osobito ne na Gospinoj Livadi, prije nego li Društvo »Bihać« bude saslušano, a to s obzirom na arheološka istraživanja od njega odavna početa i izvedena i ona koja se imaju još izvesti.

Čudnu igru je ponovno povijest zaigrala na Gospinu otoku. Pred gotovo jednoga stoljeća sa solinskim i splitskim srbofilnim političarima i velikosrpskom diktaturom zatim onom bezbožnom komunističkom, a danas nekom drugom.

Međutim zajednički je nedostatak svim »igračima« što zaboravljaju naime da Gospin otok i Prasvetište već čitavo tisućljeće ne pripada nikome doli Gospi, Blaženoj Djevici Mariji, Majci Božjoj.

Gospin otok je mjesto molitve i sakramenata, kontemplacije, hodočašćâ, suzâ i zavjetâ, obećanjâ i vjernosti, sveto tlo Crkve u Hrvata. Gospin otok je prasvetište, a ne park-svetište!

Sličan sadržaj:

VJEČNI ZAVJETI SESTRE ANNE OD GOSPE OŽALOŠĆENE, SOLINJANKE ELIZABETE MIHALJ – Kći Gospe od Otoka CJELOVEČERNJI KONCERT ZAGREBAČKOGA KVARTETA U CRKVI GOSPE OD OTOKA – Klasika Solinu ARHEOLOŠKIM ISTRAŽIVANJIMA NA PODRUČJU JUGOISTOČNO OD GOSPINA OTOKA PRONAĐENI OSTATCI ANTIČKOGA BEDEMA KOJI JE ŠTITIO SALONITANSKU LUKU – Extra muros RAZGOVOR SA SESTROM ANNOM OD GOSPE OŽALOŠĆENE, SOLINJANKOM ELIZABETOM MIHALJ – Jedno srce i jedna duša