SOLINSKA KRONIKA 321, 15. svibnja 2021.

Piše: Siniša VUKOVIĆ

Život ovoga nestašnog mladića bio je prenapučen sadržajima i iskustvima svake vrste – poglavito onih međunarodnih, udaljenijih od odrastalačke postelje – i uistinu je zadivljujuće što je on sve uspio spontano ugurati ili voljno posložiti u svoje kratkodahe bisage ovozemaljskoga trajanja

Neka je Vladimir Čerina rodnim listom označen, usađen i zakalemljen uza Split, ipak izboj njegove familijarne loze pročedio je u – Solinu. I po ocu i po materi ovaj dični salonitanski začinjavac, koji je nepravedno skliznuo s glavnoga kolosijeka praćenja pjesničkih ostavština iz širega dalmatinskog zavičaja, bio je takoreći »fetivi« žitelj Zvonimirova grada i grada kraljice Jelene onkraj Manastirina. I, eno mu i groba na starom solinskom groblju na Gospinu otoku, ukrašenoga lijepom klesadurom vrloga bračkoga kipara Ivana Rendića.

Život ovoga nestašnog mladića bio je prenapučen sadržajima i iskustvima svake vrste – poglavito onih međunarodnih, udaljenijih od odrastalačke postelje – i uistinu je zadivljujuće što je on sve uspio spontano ugurati ili voljno posložiti u svoje kratkodahe bisage ovozemaljskoga trajanja. Za razliku od svojega duhovnog pobratima Janka Polića Kamova, Čerina je uspio razlučiti mitraljesku narav od suptilne lirike. Moglo bi se možda reći da je umješno uspio, kao balunom među nogama, tehnicirati dvama agregatnim stanjima čovjekova djelovanja: onim društveno-političkim kao agilni aktivist, i onim pjesničko-spisateljskim kao slobodnomisleći intelektualac.

U svoja jedva četiri desetljeća života (1891. – 1932.), od kojih niti polovicu nije mogao kreativno uporabiti, umoren bolešću puno prije samoga okončanja smrću Vladimir Čerina iskoristio je za književni rad u punoj brzini. Iako je bio iz imućne i materijalno bogate obitelji, za koju se njegov poduzetni otac svojom umješnošću još u to vrijeme dobrano bio postarao, on nije pokazivao želju da se tom lagodom okoristi, već je iskao vlastitoga puta u svojem umjetničkom poslanju i pozivu.

U Splitu je završio dvije godine gimnazije, pa još dvije kombinacijom u Zagrebu i na Rijeci; no, maturirati ipak neće… Na Rijeci će se sresti s Jankom Polićem Kamovim, što će na njega utjecati u mjeri da ćemo njih dvojicu – s današnje promatračnice – moći gledati kao dva krila na istoj u letu slobodarskoj lastavici. Iako izvan simultanosti, i njihove će stope biti iste; podjednako apeninski identične po Italiji, kao i mediteranski ujedno stvorene: Kamovljeve u Španjolskoj gdje će u bolnici i skončati, a Čerinine u Francuskoj gdje će se i zaletjeti prema duševnom oboljenju, uslijed čega će i on dočekati letalan ishod u Šibeniku, u tamošnjoj zdravstvenoj ustanovi za boljetice psihičkih naravi.

Kako je bio čudesan i sam život Vladimira Čerine, ništa slabije čudnovata nije bila ni recepcija njegova djela. Putanja što je opisala i obujmila revoluciju kretnje njegovih objavljenih pjesama u javnomu prostoru, strujala je u jedinstvenom smjeru koji je izmicao prirodnim kurentima.

Ponajprije, njegova inicijalna zbirka »Raspeće« (1912.), koja je ekvilibrirala s tradicionalnim tekovinama i modernim progrediranjima, nije bila dovoljno atraktivna da ma i jednu pjesmu iz nje u se usiše danas kultna čitanka Hrvatska mlada lirika (1914.), koja je bila objavljena u godini smrti Antuna Gustava Matoša i ljetu početka Prvoga svjetskog rata.

Pritom valja pripomenuti kako rečeni zbir izborâ iz tada recentnoga pjesnikovanja, nije bio temeljen ni na antologijskoj strogosti ni na odmjeravanjima suđenim prema naoštrenijim estetskim kriterijima. Ljubo Wiesner, koji je rečeni filtrat iz ukupnosti zatečene pjesničke otopine i bio izdvojio, nije razlučivao kukolj od žita, već je želio uspostaviti skladno ugođeno ravnovjesje računajući i na kukolj i na žito.

Možda tada on toga još nije bio dokraja niti svjestan, pa je, poguran refleksom, bio postupio intuitivno i instinktivno; no, mi danas s ove i temporalne i empirijske distance možemo nonpitijski konstatirati kako Hrvatska mlada lirika nema onu vrijednosnu snagu što ju je imala prije nešto više od jednoga stoljeća, ali joj se istodobno ne smije poreći šiljatost smionosti što ju je, očito, bila i nadahnula i pogurala u premjeravanje sinkronijske provjere stvarne vibrantnosti tada svježe lirike.

Štoviše, niti jednu pjesmu iz »Raspeća« neće uvrstiti ni Nikola Milićević u saldirani Čerinin odabir tiskan unutar edicije PSHK (1968.)… Tek će Jerko Ljubetić sažeti sve faze iz Čerinine publicističke aktivnosti, pa će ih predstaviti u kumulativnoj knjizi monografskog tipa »Pjesme, proza, članci, eseji i zapisi« pod patronatom splitskoga »Čakavskog sabora« (1977.). U njoj će se naći važni Čerinini tekstovi o Kamovu i Kranjčeviću, Ivanu Kozarcu i Augustu Cesarcu, ali i apologetski napisi o Gabrieleu D’Annunziju i Vladimiru Nazoru.

Kao što pjesme objavljene u zbirci »Raspeće« svakako zavrjeđuju pažnju i nisu u svima primjetna početnička traženja, jednako tako i u izboru od ukupno šest Čerininih pjesama što ih je Wiesner uvrstio u Hrvatsku mladu liriku, nalazimo ostvaraja različite kvalitete. Kao i u prethodnoj zbirci, i ovdje se osjeti jednaka kontemplativna atmosfera, ali i tehnička izvedba što je koncentriranija na vezanost stiha ritmom i rimom. Pjesnik je romantični promatrač koji gleda i prizore na ulici, ali i reflektira te vizibilne slike u one pounutrene, čineći tako i dajući im ozvučenje u nekoj vrsti duhovne jeke.

Najuspjelija je pjesma »Na kiši«, koja u sebi sadrži sasvim antologijske domete. Ovako završava njezina trećina, u dva zadnja katrena: O, još samo malo pa će i noć pasti/ I u dušu ući čežnja jedne tȕče/ Olujne, bezmjerne, a tada će kljasti,/ Poći mrtve ure k počinku ko juče.// Sutra opet tako, vječno isto snova,/ Ja ću sam da sanjam na očajnoj kiši,/ Kisneć, bludeć, gonjen od sunčanih snova/ Ulicam bez kraja, kad su glasi tiši.
Lutalac kakav je već bio, tankoćutni lirik Vladimir Čerina kao da je i slutio što ga u životu čeka, te kako će se dospjeti njegov ovozemni boravak. U pjesmi »Sjećanje«, koja bi zaista imala biti sjeme sjećanja na nj i njegovu vrijednu književnu ostavštinu, profetski je bio zabugario bez patetike, iskreno i pretočno:

Želio sam da bih utonuti mogo
U maglu, u tamu, iščeznut ma kuda;
Da počinka nadje moja pamet luda
I duša osamom ispaćena mnogo.

Sličan sadržaj:

SJEĆANJE NA SOLINJANINA IVANA MUŽIĆA, INTELEKTUALCA, POVJESNIČARA I PUBLICISTA – Tražitelj hrvatske istine ZAPOČELA SVEČANA PROSLAVA 200. GODINA ARHEOLOŠKOGA MUZEJA U SPLITU – Muzejska iskra nacionalne svijesti – TENIS – TK DALMACIJACEMENT: ODRŽAN »SALONA CUP«, TENNIS EUROPE TURNIRA 3. RANGA UZRASTA DO 14 GODINA – »Salona Cup« Rumunju i Amerikanki, Hrvaticama i Markovini parovi U POVODU SVJETSKOGA DANA BUBREGA U GRADSKOMU SREDIŠTU ODRŽANA JAVNO-ZDRAVSTVENA AKTIVNOST – Solinsko sjedilačko stanovništvo