SOLINSKA KRONIKA 331, 15. ožujka 2022.

Oni su se primjerice izborili da im se satnica poveća na 30 kuna u slučajevima gdje to sufinancira grad Zagreb, dok je nama ostalima satnica 25 kuna neto sukladno odredbi Ministarstva znanosti i obrazovanja što je ispod minimalne studentske satnice

Udruga roditelja djece s poteškoćama u razvoju »Moje dijete« Solin već deset godina provodi projekt »TI si uz MENE!« putem kojega osigurava zapošljavanje pomoćnika u nastavi i stručno komunikacijskih posrednika. Trenutačno je posredstvom udruge angažirano 10 pomoćnika u nastavi koji djeluju u osnovnim školama Vjekoslava Paraća u Solinu, Petra Kružića u Klisu i u OŠ Dugopolje te u centrima za odgoj i obrazovanje Slava Raškaj i Juraj Bonači u Splitu.

Prema riječima Ljubice Milković, voditeljice Udruge »Moje dijete«, pomoćnici se već godinama nose s brojnim problemima unutar sustava koji ne prepoznaje važnost njihova rada. To najbolje potvrđuje činjenica da Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike još uvijek nije odredilo kvalifikacijsku oznaku njihovog zanimanja u Registru Hrvatskog kvalifikacijskog okvira.

U prostorijama Udruge »Moje dijete« susreli smo se s četiri pomoćnice u nastavi, Miom Bartulović i Marijom Martinić Vidović, koje su angažirane u COO Juraj Bonači, Ivanom Korolija iz COO Slava Raškaj te Marinom Vrdoljak iz OŠ Dugopolje. Na početku razgovora naglasile su nam kako uistinu vole posao koji rade jer je plemenit i pun empatije, ali da su nezadovoljne kada je u pitanju njihov status unutar sustava i vrednovanje njihova rada.

– Od 2013. radim kao pomoćnica u nastavi i iz godine u godinu se nadam kako će naš status konačno biti riješen, ali to se do danas nije dogodilo – govori Mia Bartulović napominjući kako je puno problema s kojima se susreću.

– Prijavljene smo na pola radnoga vremena, odnosno na ukupno 23 sata tjedno, a naši radni sati i sati učitelja ne određuju se na isti način. Tako se primjerice pomoćniku koji je u školi od 8 do 12.20 h računa kao da je radio 4.5 sata, dok se učitelju istovremeno računa da je proveo 5 sati na nastavi jer naš sat traje 60 minuta, a njihov 45, kao da nismo u istom razredu – objašnjava Mia.

– Osim toga moram reći i to da naš radni odnos prestaje završetkom nastavne školske godine i svako ljeto smo prisiljene prijaviti se na Zavod za zapošljavanje da bismo svakog rujna uvijek iznova iščekivale hoće li projekt proći ili ne i hoće li dijete o kojemu brinemo dobiti odobrenje Ministarstva ili ne – govori Mia dodajući kako postoji Udruga pomoćnika u nastavi, ali da ona djeluje u Zagrebu i uglavnom se bazira na problematiku grada u kojem djeluje.

– Oni su se primjerice izborili da im se satnica poveća na 30 kuna u slučajevima gdje to sufinancira grad Zagreb, dok je nama ostalima satnica 25 kuna neto sukladno odredbi Ministarstva znanosti i obrazovanja što je ispod minimalne studentske satnice – dodaje Marija Martinić Vidović koja zadnje tri godine radi kao pomoćnica u Centru Juraj Bonači.

Uz sve navedeno naše sugovornice su se požalile i na činjenicu da unutar sustava ne postoje propisani standardi za provođenje edukacija.
– Brojne institucije nude edukacije, po različitim cijenama i u različitomu trajanju i to sami moramo financirati, a pojedina uvjerenja koja dobijemo nam se ne upisuju u radnu knjižicu – dodaju naše sugovornice.

Još jedan detalj oko kojega su suglasne jest činjenica da nije isto raditi kao pomoćnik u redovnoj školi i u specijaliziranim ustanovama.
– U ustanovama je opseg našega angažmana daleko veći i zahtijeva stalnu interakciju s djetetom jer neka od njih imaju pelene, prisutne su i teškoće pri kretanju pa im moramo pomagati kod odlazaka na toalet, neki imaju teškoća u hranjenju pa i tu moramo pomagati. Osim toga, mi koje smo u specijaliziranim ustanovama moramo raditi i u slučaju kada nema djeteta za kojega smo zadužene. U tomu slučaju preuzimamo brigu za drugu djecu, što u sustavu redovitoga školstva nije slučaj – ističu naše sugovornice dok voditeljica Udruge »Moje dijete« naglašava kako je puno problema koji se »stavljaju pod tepih«.

– Problemi u specijaliziranim ustanovama traju već tridesetak godina, od osamostaljenja hrvatske države. Naime, odjeli odgoja i obrazovanja koji djeluju unutar javnih ustanova nisu izdvojeni iz sustava socijalne skrbi, a ponašaju se kao da jesu i prate termine školskih praznika koje propisuje Ministarstvo znanosti i obrazovanja. Problem se očituje i u pretrpanim razrednim odjelima, iznad normativa propisanih pravilnicima, heterogenosti učenika u samim skupinama te nemogućnosti zamjene odsutnoga djelatnika do 7 dana. To se ne bi smjelo događati jer te odjele u ustanovama pohađaju djeca kojima je potrebna stalna skrb – upozorila je Milković.

– Svakako bih istaknula i to da su pomoćnici angažirani putem udrugâ u neravnopravnomu položaju sa svojim kolegama u ustanovama, odnosno ne tretira ih se na isti način. Kad su u pitanju njihova prava usmjerava ih se na udruge kao poslodavce, a kada su u pitanju obveze onda se od njih traži i više od onoga za što su angažirani. Iz godine u godinu se nadamo konačnomu rješavanju navedenih problema te stalnomu zapošljavanju pomoćnika u nastavi i stručno komunikacijskih posrednika jer bismo na taj način dobili educirane i sigurne zaposlenike. Naime, zbog nesigurnosti jedan dio njih samo privremeno radi na ovim poslovima što dovodi u neprilike škole, ali i udruge. Sreća je da imamo pomoćnice koje, unatoč diskriminaciji koju doživljavaju unutar sustava, i dalje s ljubavlju i entuzijazmom obavljaju svoj poziv – poručila je Milković.

Formirati zasebna razredna odjeljenja

To bi otvorilo mogućnost da se škole specijaliziraju za određene teškoće učenika, odnosno da se primjerice u jednoj školi formira homogena skupina za djecu s down sindromom, u drugoj za djecu s poremećajima iz spektra autizma, u trećoj za granične intelektualne teškoće i tako dalje, pa bi tek onda mogli govoriti o inkluzivnom školovanju i integraciji djece s TUR-om u zajednici

– Broj djece s teškoćama u razvoju u neprestanom je porastu što potvrđuju i statistike, a dionici u sustavu obrazovanja se ne prilagođavaju ili djelomično primjenjuju zakone, smjernice i Pravilnik o osnovnoškolskom i srednjoškolskom obrazovanju učenika s Teškoćama u razvoju (TUR) što treba mijenjati – smatra Ljubica Milković, voditeljica Udruge »Moje dijete« Solin.

– Istaknula bih potrebu formiranja posebnih razrednih odjeljenja u svim školama u sustavu redovnog obrazovanja. To bi otvorilo mogućnost da se škole specijaliziraju za određene teškoće učenika, odnosno da se primjerice u jednoj školi formira homogena skupina za djecu s down sindromom, u drugoj za djecu s poremećajima iz spektra autizma, u trećoj za granične intelektualne teškoće i tako dalje, pa bi tek onda mogli govoriti o inkluzivnom školovanju i integraciji djece s TUR-om u zajednici.

Trenutačno na području Solina imamo posebno razredno odjeljenje u dvije škole, OŠ kraljice Jelene i OŠ kralja Zvonimira i u okviru njih nastavu istovremeno pohađaju učenici od 1. do 8. razreda s različitim spektrom poteškoća. Takva je situacija gotovo u čitavoj Hrvatskoj što ni u kom slučaju nije dobro i u kontradiktornosti je sa zakonima i pravilnicima koje je Ministarstvo znanosti i obrazovanja samo donijelo – smatra Milković.

Roditeljska podrška pomoćnicama

Nadamo se da će sustav prepoznati važnost djelovanja pomoćnika i konačno im riješiti status. Njihovo iščekivanje je i naše iščekivanje jer ne znamo kako bismo funkcionirali bez njihove pomoći – poručili su roditelji članovi Udruge

Podršku pomoćnicama u nastavi iskazale su i mame, članice Udruge »Moje dijete«, Anita Milovac, Marijana Ivanović i Anđelka Radić.
Kćerka Anite Milovac, devetogodišnja Sara, boluje od rijetkoga »Phelan McDermid« sindroma i pohađa nastavu u COO Juraj Bonači.

– Pomoćnici su naša produžena ruka i dajem im punu podršku u borbi za njihov status. Kad imate osobu s kojom i roditelj i dijete »klikne« u svakom pogledu onda je to neprocjenjivo – rekla je Anita Milovac dodajući kako je Sarina pomoćnica zadužena za još jedno dijete u grupi.

– Ona to uspješno usklađuje i stvarno smo zadovoljni njezinim radom, ne znam kako bismo funkcionirali bez nje – govori Sarina mama.

Marijanin sin Petar, 14-godišnjak s »Downovim« sindromom, pohađa posebnu skupinu u OŠ kralja Zvonimira u Solinu i ima pomoćnicu koja brine samo o njemu.

– Petar ima višestruke teškoće, potrebna mu je pomoć pri penjanju uza stube, kod odlaska u WC, kod hranjenja, tako da je potpuno vezan uza svoju pomoćnicu, ona mu pruža osjećaj sigurnosti – ističe Marijana dodajući kako je odnos sustava prema pomoćnicima uistinu sramotan.

– Oni nisu samo pomoćnici, oni su njegovatelji našoj djeci, oni ih štite, pomažu im. Ukoliko se nastavi ovakva situacija bojim se da će biti sve manje onih koji će se odlučiti za ovaj posao – smatra naša sugovornica.

Anđelkin sin, 13-godišnji Duje, također ima downov sindrom, a trenutno pohađa 6. razred u COO Juraj Bonači.

Duje ima pomoćnicu koju dijeli s još jednim dječakom, bez nje bi teško funkcionirao i doista sam joj neizmjerno zahvalna kao i Udruzi »Moje dijete« koja nam pruža pomoć i podršku – kazala je Anđelka Radić.

Nadamo se da će sustav prepoznati važnost djelovanja pomoćnika i konačno im riješiti status. Njihovo iščekivanje je i naše iščekivanje jer ne znamo kako bismo funkcionirali bez njihove pomoći – poručile su naše sugovornice.

Sličan sadržaj:

OBILJEŽAVANJE DANA VOLONTERSKOGA RADA I DANA OTVORENIH VRATA UDRUGE »MOJE DIJETE SOLIN« Promocija volonterskoga rada SOLINSKA UDRUGA »MOJE DIJETE« UKLJUČILA SE U OBILJEŽAVANJE NACIONALNE KAMPANJE »HRVATSKA VOLONTIRA« – Zeleno oplemenjivanje PUTEM UGOVORA O RADU 16 OSOBA RADI U UDRUZI »MOJE DIJETE« SOLIN – Nada za samostalnost IN MEMORIAM – Bogdan Žižić (Solin, 18. XI. 1934. – Zagreb, 29. travnja 2021.)