IN MEMORIAM - Bogdan Žižić (Solin, 18. XI. 1934. - Zagreb, 29. travnja 2021.)

SOLINSKA KRONIKA 321, 15. svibnja 2021.

Piše: don Josip DUKIĆ

DRAGI BOGDANE…

Toga travanjskog popodneva kada smo se posljednji put čuli govorio si teško.
Osjetio sam da napuštaš ovaj svijet…
Kada me je Ivo Babić nazvao,
znao sam da si već otišao.
Vratio si se svojim roditeljima i didu Anti,
»čuvaru solinskih izkopina«, o kojem si mi često govorio.
Otišao si don Frani, braći Parać i slikaru Jozi,
koji su nam bili omiljena tema u zagrebačkom Palaceu…
Dragi Bogdane, Ivo B. me do tebe doveo, pa ti zajedno zahvaljujemo na tvojoj iskrenoj duši, na tvom radu, a osobito na filmu o triljskom kraju…
Otpočini u blizini Dujma i salonitanskih mučenika, u tvojoj i našoj Rici.

Vječni žubor Jadra i mirisi Salone

Sto trideset dva dana nakon ukopa don Frane Bulića na Manastirinama (29. VII. 1934.), u Solinu je rođen Bogdan Žižić (18. XI. 1934.). Kao redatelj i scenarist bavio se filmom preko četiri desetljeća. Autor je brojnih igranih i dokumentarnih filmova. O svom životu nam je ostavio dragocjenu knjigu »Pješčana ura« (2009.). Umro je u Zagrebu 29. travnja 2021. Toga dana u Splitu, u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika otvorena je izložba o sv. Jeronimu. Nitko prije otvorenja nije znao da je otišao još jedan Dalmatinac…

Bogdan je po ocu bio tijesno povezan s don F. Bulićem, koji je krajem 19. stoljeća u vrijeme gradnje Tusculuma, zgrade u predjelu salonitanskih iskopina, uzeo u službu Bogdanovog djeda Antu Žižića Banova. Po dovršetku izgradnje, »did Ante« se zajedno sa svojom obitelji preselio u Tusculum. Postao je, kako se 3. lipnja 1902. potpisao u pismu don Frani, »čuvar solinskih izkopina«, zapravo don Franina »desna ruka«, uz koga je u odrasloj dobi naučio čitati i pisati. Bogdan je zahvaljujući toj povezanosti odrastao u ambijentu stare Salone i starohrvatskih iskopina. U nemirnom ratu čak u dva navrata njegova obitelj je tražila smiraj u Tusculumu, spavajući u nekadašnjoj Bulićevoj radnoj sobi, tada prepunoj Bulićevih predmeta, diplomâ i priznanjâ iz čitave Europe. Sve je to Bogdana snažno obilježilo. Svaki put kada bi razgovarali, Salona, don Frane i did Ante su bili neizostavna tema.
Dragi Bogdane, hvala ti što si mi nekoć poslao svoje filmove o don Frani i Saloni, koje sam prikazivao studentima. Bio sam presretan kada sam baš s tim studentima u don Franinoj ostavštini nekadašnjoj Teologiji u Splitu pronašao pismo tvoga dida Ante, kojega je on uputio don Frani iz Tusculuma 3. lipnja 1902. To je pismo svjedok teškoga vremena za don Franu i salonitanske teme, kada se on pravno sporio s don Petrom Kaerom u svezi mučenika Dujma. Tvoj did Ante u pismu vodi »teološku raspravu« s don Petrom i o svemu obavještava don Franu. Nakon što si primio kopiju pisma, odmah si me nazvao i iskazao mi tebi svojstvenu zahvalnost.

Konzervatorski odjel Split, Ostavština F. Bulića: Tusculum 1904., A. Žižić, J. Stadler, F. Bulić

Bogdan Žižić je u Zagrebu diplomirao pravo, ali je na kraju u njemu prevladala ljubav prema filmu. I za to su bile presudne godine proživljene u Solinu, tada bez kinodvorane, kada su Slovenci, zaposleni u tvornici cementa Majdan, prikazivali djeci kratke filmove u svom stanu na pogužvanom platnu. Bilo je to za Bogdana jako emotivno i nadahnjujuće iskustvo, koje je na kraju urodilo plodom. Tijekom svoga podužeg života snimio je brojne filmove i za njih primio brojne nagrade i priznanja (Pula, Beograd, Oberhausen, Leipzig, Krakow, Sofija, Trst, New York, Atlanta; nagrada Vladimir Nazor, nagrada Oktavijan, nagrada Zagrebačkog salona, itd.).

Od filmova treba izdvojiti cjelovečernje igrane: Kuća (1975.); Ne naginji se van (1977.), Rani snijeg u Münchenu (1984.); srednjemetražne igrane: Kvartet /po Milanu Begoviću/ i Kuća duhova /po K. Š. Gjalskom/; kratke igrane: Madeleine, mon amour (1971.), Putovanje (1972.), Šala (1973.), Nož (1974.), Posljednja utrka (1975.), Moji dragi susjedi (1976.) te dokumentarne: Poplava (1964.), Maturanti (1965.), Jasenovac (1966.), Otkopčati dugme (1967.), S one strane mora (1967.), Stećci (1968.), Jutro čistog tijela (1969.), Pohvala ruci (1971.), Gastarbeiter (1972.), Živjeti (1972), Ivana (1980.), Presa (1982.), 1000 godina Pazina (1983.), Jedan život (1984.), Emanuel Vidović (1985.), Ekspresionizam u hrvatskom slikarstvu (1985.), Vlaho Bukovac (1988), Celestin Medović (1991.), Goli otok (1994.), S onu stranu mora (1997.), Jedna vukovarska priča (2002.), Palača sunca (2006.), Dragi Vincent (2007.), Udar na sjećanje / Damnatio Memoriae (2007.), Josip Slade, graditelj (2007.), Vlado Gotovac / Moj slučaj (2008.), Druga Venecija (2010.), Cetinom do Trilja (2011.), Stoljeće kinematografije u Splitu (2011.), Ejnar Dyggve – građanin Solina (2016.).

Katolički bogoslovni fakultet Split, Ostavština F. Bulića, Salona Christiana V, br. 32, Pismo A. Žižića F. Buliću, Salona, 3. VI. 1902.

Dragi Bogdane, osobito si volio snimati dokumentarne filmove i često si mi govorio da »njihova draž leži u prethodnoj nezadanosti«. U to sam se uvjerio nakon što si mi omogućio biti s tvojom snimateljskom ekipom, u društvu s tvojim vjernim pratiteljem i prijateljem Matom Čuljkom, kada smo od 24. do 30. svibnja 2011. snimali film Cetinom do Trilja. Počeli smo na izvoru Cetine, a završili u Splitu, u don Franinom Arheološkom muzeju. Na završnom snimanju bio je Joško Belamarić, koji nas je pored spomenikâ iz Tilurija filmski uveo u triljsku prošlost. Dragi Bogdane, na dan kada si otišao, u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika susreo sam upravo Joška te mu prije otvorenja izložbe o sv. Jeronimu prenio vijest o tvom odlasku. Dan kasnije, tu sam vijest telefonski podijelio i s Matom Čuljkom, s kojim sam vodio dugi razgovor, u kojem si svojim duhom bio prisutan… Baš kao nekada.

Dragi Bogdane, bila je za mene povlastica i čast s tobom i za tebe raditi na prikupljanju materijala za scenarij i promišljanju naslova filma. S nostalgijom se sjećam našega susreta u režiji Hrvatske radiotelevizije, kada smo dotjerivali film prije prvog prikazivanja. Film je bio jedan od 55 darova Trilju u prigodi 800. obljetnice prvog spomena Trilja u pohrvaćenom obliku (1210. – 2010.). I na kraju, pretpostavljam da si ti »glavni krivac« što se film o triljskoj baštini često prikazuje na nacionalnoj televiziji. Hvala ti na tome!

Ljeskava Cetina i triljska grotulja oko Bogdanovog vrata

Bogdanova veza s triljskim krajem stalno je jačala, što je on sâm opisao u svom intervjuu za triljski časopis Triljski most (Pokretnim slikama do izvora, u: Triljski most, br. 3, 2008.):
»Prvi put sam bio u Trilju sa svojim pokojnim ocem, prije sedamdeset godina! Bio sam tada četverogodišnji dječak, ali pamtim kako smo sjedili na otvorenom, uz samu Cetinu, i bili podvoreni žabljim kracima!

Snimanje filma Cetinom do Trilja, Cetina, 24. V. 2011.: B. Žižić i M. Čuljak.

Pretprošle sam godine, zajedno sa svojim prijateljem, pomorskim kapetanom Stipom Malešom, posjetio Trilj i njegovu jedinstvenu okolicu zahvaljujući isključivo Vašem pozivu, ljubaznosti i gostoprimstvu. Panorama Trilja, njegovih mostova i ljeskave Cetine uzvodno, viđenih s brežuljka na kojemu su prije dvadesetak stoljeća boravili rimski legionari, nezaboravna je. Jedinstvena je i Čačvina sa svojim nadgrobnim križevima, epitafima i krajolicima uokolo nje. Imao sam tada čast upoznati i Vašu užu obitelj u Košutama i na licu Vašega oca osjetiti gastarbajtersku sudbinu o kojoj sam govorio odgovarajući na jedno od Vaših prethodnih pitanja.

Najmanje što Trilj i dio cetinskog kraja koji gravitira Trilju zaslužuju po svojoj burnoj povijesti, kulturnoj prošlosti, prirodnim ljepotama i svojim ljudima /nekada i danas/, dokumentarac je koji će to valjano prikazati i ispričati. Sa zadovoljstvom bih ga realizirao i čvrsto vjerujem da će se to i dogoditi.«

Dragi Bogdane, nakon tvoga odlaska razveselio me je naš prijatelj, pomorski kapetan Stipe kada mi je rekao da ste se nedavno čuli i o svemu prijateljski razgovarali. Siguran sam da vam je to obojici puno značilo prije tvoga putovanja. Vijest o tvom odlasku podijelio sam i sa svojim ocem, gastarbajterom tvoje dobi…

Zgb. 8. 09. 2008.
Dragi d. Josipe,
evo šaljem obećano!
(Danas je mala Gospa i moje su misli u Solinu mojega djetinjstva).
Prijateljski
Tvoj Bogdan Žižić

»Nadam se da ću biti i pokopan u Solinu, u obiteljskoj grobnici na Gospinu otoku i da će moja duša slušati vječni žubor jedva desetak metara udaljene solinske rijeke Jadra.« (Pokretnim slikama do izvora, u: Triljski most, br. 3, 2008.).

Košute, 15. svibnja 2021.
Na blagdan Salonitanskih mučenika