Kroz dvadesetak kolumni i u jednomu razgovoru objavljenima u Solinskoj kronici od prosinca 1996. do prosinca 1998., Vrgoč uvijek ima jednog te istog, njemu neshvatljivog i inferiornog, možda žaljenja vrijednog, ali adresata koji ga neodoljivo privlači, Solinjane

Cjelokupni život i djelo Špira Vrgoča stoje u stjecištu raznih strujanja mišljenjâ dvadesetog stoljeća. U toj nabujaloj rijeci idejâ Vrgoč nudi Pogled, i to pogled s Privije, prijevoja između dvaju svjetova, onoga prošloga i ovoga današnjega, onoga uzvišenoga i ovoga potpuno prizemnoga. Pogled s Privije Vrgoč je počeo pisati iz potrebe, potrebe da stanovništvo rapidno izmjenjujućeg Solina sredinom devedesetih godina razbistri svoj pogled u budućnost ugledavši se u bogatu prošlost, sagledavajući svoju sadašnjost. U svome obraćanju, kritiziranju, zazivanju Vrgoč je nevjerojatno ciničan, štoviše cinizam se krije i u naslovu njegove kolumne jer se s Privije, prijevoja između dvaju kozjačkih masiva, Solin u cijelosti ili gotovo nikako i ne vidi.
Kroz dvadesetak kolumni i u jednomu razgovoru objavljenima u Solinskoj kronici od prosinca 1996. do prosinca 1998., Vrgoč uvijek ima jednog te istog, njemu neshvatljivog i inferiornog, možda žaljenja vrijednog, ali adresata koji ga neodoljivo privlači, Solinjane.
On se obraća solinskom društvu kako ondašnjem tako i budućem – u svakom slučaju današnjem. Štoviše pomnije iščitavanje njegovih tekstova dalo bi zaključiti da je obraćanje Solinjanima i solinskomu društvu u želji za njihovom dubokom preobrazbom – jedini i istinski motiv njegova pisanja.
U maniri rekli bismo filozofskog egzistencijalističkog pravca Vrgoč pokazuje svu težinu pisanja, a smisao istoga često dovodi u pitanje. Pisanje mu je s obzirom na središnje teme i širok raspon obrazovanja kojim je raspolagao prepuno ukrštenih stvarnosti pa i oprečnosti o kojima se izražava jezikom prepunim simbolizma.
Glavne ideje koje prožimaju gotovo svaki Vrgočev tekst su; ljubav prema kulturi antičke Salone i njezinim ostatcima, očaranost solinskom Rikom, izrazito rodoljublje prošarano odlikama kampanilizma kao i razočaranost solinskim društvom i »razvojem« točnije rečeno transformacijom Solina.
Iako se naime svojim sumještanima, a posebice gradskim Poglavarima obraća izrazito kritički i često krajnje cinično u intelektualno superiornim jezičnim formama i rečeničnim konstrukcijama, Vrgoč pokazuje istančani humanizam i vjeru u čovjeka.
Najčešće proziva Solinjane, a posebice gradsku vlast zbog unakazivanja prostora kojekakvim građevinsko-umjetničkim pothvatima, ali se ne ustručava pohvaliti (vrlo rijetke) pozitivne primjere, posebice kada je u pitanju očuvanje i prezentacija solinske baštine. Pogledi i ideje koje iznosi toliko su genijalni da bi kulturne institucije grada Solina nakon ovoga vremenskoga odmaka doista izgubile smisao vlastitoga postojanja ako ih ne bi barem pokušale sprovesti u djelo.
Unatoč njegovoj očitoj nesnošljivosti naspram autoritetu i hijerarhiji bilo društveno-političkom ili Crkvenom Vrgoča se zbog njegova otpora svrstavanju u ustaljene društvene okvire ne može proglasiti ideološki obojenim, anarhistom ili pak a(nti)teistom.
Zaključno govoreći Vrgočevi su »Pogledi« ovdje ukoričeni dokaz da je duh svakoga iskrenog humanista samo odjek onoga Duha koji puše gdje i kad hoće.

Mario MATIJEVIĆ

PROMIŠLJANJA O NEKIM TEMAMA SABRANIH KOLUMNI

 Špiro Vrgoč – Laudator temporis acti

U tekstovima je iznimno angažiran, sarkastičan, ciničan, ironičan, pa čak se namjerno služi figurama preuveličavanja, sve kako bi vrlo plastično opisao na koji način jedna ili dvije generacije ljudi mogu uništiti mnogo više nego brojne prije nas. Bio je svjestan da ta ista baština nije tu radi nas nego da smo je od nekoga naslijedili i da nam je dužnost prenijeti je novim generacijama

Čitanje ove knjige, odnosno sabranih kolumni Špira Vrgoča stranjara iz Vrgočevice, kako je sebe nazivao, uistinu bih preporučio mnogima. Iz nje saznajemo ne samo o načinu karakterističnoga stila razmišljanja u mnogočemu usamljenog, no glasnog pojedinca, već i o sebi samima. Kolumne su izlazile krajem devedesetih godina u tada još mladoj Solinskoj kronici i kroz njih je Špiro Vrgoč kritički progovarao o svim oblicima zanemarivanja baštine, kulturnoga identiteta te uništavanja krajolika koji su se na solinskome području događale njemu pred očima.
Njegov je stil osebujan, piše mješavinom književne proze, filozofije i novinarstva, a u iznošenju stavova donosi i prikladne jezične kovanice. Iz biografskih crtica koje sam s nekoliko strana prikupio o njemu, znam da je bio slabovidan, no čini se da je bolje nego itko u razdoblju kasnih devedesetih vidio stvarne razmjere devastacije solinske spomeničke baštine na koje je nesmiljeno upozoravao kroz svoje tekstove. Pritom nije nikoga štedio, od običnoga puka kojemu je pokušao ukazati na važnost očuvanja ovoga jedinstvenog salonitanskog/solinskog kulturnog naslijeđa pa do gradskih vlasti, političara ili Crkve kojima je zorno pokazivao da upravo radi njihovih odluka nestaje Solin kakav je on poznavao i čuvao.

Aktualni tekstovi
U tekstovima je iznimno angažiran, sarkastičan, ciničan, ironičan, pa čak se namjerno služi figurama preuveličavanja, sve kako bi vrlo plastično opisao na koji način jedna ili dvije generacije ljudi mogu uništiti mnogo više nego brojne prije nas. Bio je svjestan da ta ista baština nije tu radi nas nego da smo je od nekoga naslijedili i da nam je dužnost prenijeti je novim generacijama.
Njegove su kolumne, nažalost, još uvijek aktualne, budući da se malo što promijenilo u odnosu na prošlih više od dva desetljeća. Njegov »Pogled s Privije« nije nimalo arkadijski, već je poprilično tmuran, pa rekao bih i razočaran, no čitatelj se nakon iščitavanja i shvaćanja tekstova ipak ne bi trebao osjetiti malodušno i pesimistično, već otriježnjeno. Kroz njegove tekstove imamo osjećaj kao da je Špiro Vrgoč odredio svojevrsnu vlastitu (donkihotovsku) misiju kojom je želio uputiti ljude na shvaćanje što imamo ispred sebe, a sama ta baština trebala bi biti određeni duhovni putokaz, vrsta unutrašnjega kompasa koji nas vraća na ishodišta kulture ovih prostora. Njemu je pogled na jedan antički stup u Solinu mogao više reći o tome tko smo nego prosječni nezainteresirani građanin, živo biće, kojega baština kao takva ne zanima i koji u njoj ne vidi dalje od skupine kamenja koje stoji na putu nečega što sam smatra razvitkom.

Solinska platforma
Istina je da je svoje kolumne objavljivao u lokalnom mjesečniku, premda je po erudiciji, načinu izražavanja i stilu ovaj čovjek mogao svoje tekstove objavljivati u brojnim časopisima s višestruko većom čitalačkom publikom. Bio je iznimno usredotočen na stanje u njegovome Solinu i upravo mu je Solinska kronika bila željena platforma s koje se mogao obraćati kome je ustvari jedino i htio: Solinjanima. On je, kao i mnogi od nas, bio svjedokom različitih, ponekad vrlo maštovitih pristupa uništavanju kulturne ostavštine u Solinu. O građevinskom zamahu na solinskome području osamdesetih i devedesetih godina u kojem se devastacija prvenstveno antičkih lokaliteta provlačila kao lajtmotiv, izražavao se vrlo izravno te je na specifičan način opisivao građevinske poduhvate kao »asfaltno-mramorno-granitno-cementno-stakleno-aluminijsko-bloketnu zarazu«. Piše da »šuplje zidine, grobni komadići glasaju iz onoga vremena da se zaustavi mnogostoljetno divljanje kojim je sila i ružnoća razvaljivala ono što su silno bolji gradili«.
U nemoći i svojevrsnoj frustriranosti i rezignaciji, Vrgoč u jednom od svojih tekstova zaziva kralja Zvonimira, kraljicu Jelenu i cara Dioklecijana, s kojima je, barem po nekim idejama, imao više dodirnih točaka nego s pojedincima.
Radi svega što se tih godina događalo na solinskome području, Solin naziva planetom koji nije naslijeđen od prethodnih naraštaja već je posuđen od budućih. Njegov bi se pristup i onda i danas mogao opisati beskompromisnim, pomalo i ekstremnim, no kako je rečeno, služio se hiperbolom kao književnom figurom kako bi bolje dočarao sraz svjetova u kojem je mehanizacija pod krinkom napretka i modernizacije progutala brojne tragove života prije nas, baš kao da nitko prije nas ovdje nije ni postojao.

Žal za prošlim
Jedna od najupečatljivijih rečenica iz Vrgočevih tekstova ona je iz kolumne koja govori o tzv. Solinskoj zaobilaznici za koju kaže: »obilaznica nije obilazila ništa, preskakala nikoga, skretala ni pred čime. Ime joj je uzaludnije od truda dokazivanja smisla življenju«. Stoga je sam pak naziva »ne-obilaznicom«, a o tome što je izgradnjom same ceste izgubljeno ne treba posebno govoriti, budući da je ne samo veliki dio Salone izgubljen za istraživanje i prezentaciju, već je ovime konačno nestala i vizura antičkoga grada jer je južni dio Salone pregledno i arheološki posve odvojen od svoga ostatka.
Kako i sam spominje, za devastaciju nije krivo samo današnje društvo, spominje on i Avare i Tatare i Turke i Hrvate koji su se okomili na baštinu, no čini se da ga je najviše boljela ravnodušnost njegovih sugrađana koji nisu svi aktivno sudjelovali u fizičkom rastakanju kulturnih ostataka već su svojom šutnjom i pasivnošću ili neshvaćanjem sudjelovali u onome mnogo pogubnijem, a to je duhovna, odnosno unutrašnja propast.
Kada se pročitaju njegova zapažanja o tome što imamo ili smo imali i što ćemo imati sutra nastavimo li se kao društvo na taj način ponašati, s pravom se može reći da je bio »laudator temporis acti«, odnosno »hvalitelj prošlih vremena«, nadimak koji je već u antici dobio slavni rimski povjesničar Tit Livije. Za razliku od Livija, koji je iz političke perspektive hvalio prohujala rimska vremena, Vrgočev žal za prošlim vremenom nije obojan nikakvom ideologijom, politikom ili vjerom, već nostalgičnim tonom za razdoblje kada je život u Solinu bio definiran mentalnim i fizičkim suživotom antike, srednjega vijeka i novoga doba u kojem su stanovnici u mnogočemu više poštovali okoliš i graditeljsko naslijeđe nego danas. Uistinu štivo koje ne čita s ravnodušjem tkogod na neki način osjeća baštinu, a vjerujem da takvih na ovome području ne nedostaje.

Dr. sc. Dino DEMICHELI