SOLINSKA KRONIKA 329, 15. siječnja 2022.

Razgovarao: Dinko FAZINIĆ
Fotografije: Privatni album

Nakon pada Vukovara tražili su tri likara za područje Duge Rese. Meni se taman rodila Dora, treća kćer. Mislin se troje male dice doma, nije baš najpametnije za javit se, ali nešto se u meni prilomilo. Nisam moga dopustit sebi da ne pomognem koliko mogu

Reka san babi da je danas Hajduk u Mravincima, misleći da i ona zna da sad igran za njih. Nema kome nisan reka. Utakmica u punom jeku, kad evo ti moje babe u crnoj vešti koju su nosile starije žene u to vrime sa šćapom i lumbrelon, upada u teren i viče sucu. »Šta tiraš dicu da igraju po ovom vrimenu, neš ti meni razbolit moga Stipu«

Kao djeca bili smo ludi za balunom. Jedva bismo čekali da završi kućni red koji je trajao izričito od 14 do 17 sati i otiđemo »bacit na male branke«. Nije bilo pregovora oko ranijega izlaska jer se red poštivao u suprotnome bismo dobili odgojnu iza ušiju. Igor, Daćo, pokojni Kema, Hola, Mlađo, Zvone, Mate i moja malenkost bili smo talentirani za balun.

Jedan je bio ipak poseban, Stipe Stjepko Bućan. Nekoliko godina nakon pošli smo svatko za svojim hobijem. Stipe je bio odličan vezni u pionirima Sloge iz Mravinaca. Nije to promaklo Hajduku pa se brzo našao u njihovim redovima.

Odličan je bio Stjepko u juniorima Hajduka. Nametnuo se vrlo brzo u pravoga lidera što ne čudi zbog njegovih izraženih mentalnih sposobnosti.
Danas je Stjepko Stipe Bućan sretan obiteljski i uspješan poslovni čovjek koji zapošljava desetke vrhunskih stručnjaka i vodi uspješnu, visoko specijaliziranu polikliniku za rehabilitaciju ozljeda leđa »Ligament« u Zagrebu.

Za početak, idemo se mi dogovoriti kako voditi razgovor, književno ili po domaću?
Ma naravno po domaću, kakvo je to pitanje.

U redu, ispričaj mi tu priču s Hajdukom koju smo stalno priskakali.
Teško je to ukratko ispričat. Poziv je doša odjednom, poziv koji se ne propušta. Hajduk je bija institucija, san svakoga diteta koji bi udrija jednom balun, ma život.

Nakon svakodnevnog treninga ne bi ima vrimena vratit se u Solin pojist obid pa bi mi ga mater Mira nosila isprid medicinske škole. A ima dobra batuda sa školom i učenjem. U to doba trenirali su me Biće Mladinić i Špaco Poklepović.

Prije jednog treninga ispala mi je svjedodžba srednje škole na pod svlačionice. Bija sam odličan učenik i o tome nisam volija pričat jer je važilo nepisano pravilo da odličan učenik ne more bit dobar nogometaš. I za nesriću, Biće Mladinić skupi taj papir s poda, pogleda i uzvikne: »Špaco, pa jesan ti reka da on ne more bit igrač. Kad dođe do vratara umisto da zabije gol on napravi još dva lažnjaka. Vidi mu svjedožbu. Ima previše čuka u glavi«.

Nikad neću zaboravit jednu utakmicu kad mi je izletija lakat i požalim se Bići Mladiniću. Na to će on meni: »Ne brini sinko, uvik neko zlo za nešto dobro.« I onda kad me nakon nekog vrimena vidija u ambulanti NK Zagreba kako s laktom stišćen igrače, reka je: »Vidiš da ti je dobro doša zakrivljen lakat i da nisi posta igrač pa ne tribaš se vucarat po svitu kao ostali.«

Niki dan mi je Vranković reka nakon šta san ga malo stisnija: »Ma bez veze si stavija naziv ambulante »Ligament«, »Lakat« bi bolje pristaja«.

Ne bi! Nadimak »Lakat« se veže za Aljošu Asanovića.
Smišno mi je to sa svjedodžbom, moran priznat. Svi se inače hvale dobrim ocjenama, a ti si ih mora skrivat ka zmije noge. Nego, jesi li ikad zaigra protiv tvoje Sloge?
Neš virovat, prva utakmnica za Hajduk bila je protiv moje Sloge u Mravincima. Sićam se ka sad, padala je jaka kiša, a ja se prije utakmice poša javit babi Ivki i didu Stipi. Reka san babi da je danas Hajduk u Mravincima, misleći da i ona zna da sad igran za njih.

Nema kome nisan reka. Utakmica u punom jeku, kad evo ti moje babe u crnoj vešti koju su nosile starije žene u to vrime sa šćapom i lumbrelon, upada u teren i viče sucu. »Šta tiraš dicu da igraju po ovom vrimenu, neš ti meni razbolit moga Stipu«.

I onda si zbog straja od babe napustija Hajduk, Solin, prista se bavit balunom i pobiga u Zagreb?
Haha, je zbog babe. Ma, zadnju juniorsku godinu počela me bolit peta, trenira san i trpija da ne ispadnen iz momčadi. U to vrime mi je došla želja upisat medicinu, ali kako to sve uskladit. Onda san reka sam sebi, ajde odradi faks, treniraj sam pa ćeš posli vidit oš se moć vratit.

U to vrime je igra Sokrates, vrhunski igrač, ujedno i likar, pa šta ne bi i ja moga. Nisam mislija poć u Zagreb jer se u Splitu otvorija medicinski faks, ali san na prvom prijemnom otresa ka kruška. I onda mi je jedan razgovor prominija život.

Sićaš se isprid zgrade je bija koš di su igrali Šimun Anđelinović, braća Brko, Pegla Radošević, Ševerdija, Igor Ćićerić i Boško Matković. U pauzi od košarke uletija mi je Boško i reka: »Znaš mali, veća ti je mogućnost upast na medicinu u Zagrebu, nego u Splitu«. Logično ili ne, posluša san ga, ali nije išlo sve glatko.

Moja ekipa iz srednje otišla je u JNA, a meni je Hajduk odgodija vojsku i ostavija me trenirat. Išli smo vani na puste turnire na kojima san učija za prijemni. Za kraj, pođemo mi na glasoviti juniorski međunarodni turnir »Kvarnerska rivijera« na kojem su osim nas bili Juve, Leeds, Dinamo, Rijeka.

Vodija nas je Pero Nadoveza. Igrali smo protiv Dinama koji je ima u to vrime braću Boban, Jurčevića, Biškupića. Dobili smo ih 1:0 mojin golon. Adrenalin me tira naprid i jedan put kad san krenija na vratara, on je ispuca balun i pogodija direkt u glavu. Zbog dezorijentacije odveli su me u bolnicu.

Nije ništa izgledalo loše, ali kad san tu večer uzeja knjigu u ruke, nisam se ničeg moga sitit. Umra san od straja. Dani su prolazili, ali moje pamćenje se nije vraćalo.

I onda pet dana prije prijemnog, pođem ja u Zagreb kod prijatelja iz srednje škole da mi pomogne u pripremi. Ivan Meštrović, čudo od čovika, spasija me sa zajedničkim pripremanjem. Primalo ih je 120, a prijavilo se priko 600. I znaš koji san bija? 120.

Jednom dođe kod mene u polikliniku na tretman kolegica otorinac koja je tada bila prva na prijemnom, a ja je u šali upitam: »Jesi ti sigurna da zadnji s prijemnog zna dobro svoj posal?«

Pretpostavljan da balun nisi više igra.
Jesan jedno vrime za »Zagreb« kod Dražena Jerkovića, ali zbog boli noge sam mora pristat. Posli san igra za repku faksa sa »po noge« jer je u momčadi bilo i profešura, pa sam mislija, ajde lipo, možda budu malo blaži na ispitima.

Ma kakvi. Prof. Winter s kojin san igra bacija me četiri puta iz anatomije i tira još bolje, još bolje. Reka mi je: »Stipe, ti moraš biti demonstrator ili padaš«. Mrzija san ga. Ali, kad sam nakon faksa doša u Švicarsku na seminar iz ultrazvuka nešto sam shvatija. Kad bi profesor postavija pitanje iz anatomije, samo san ja diza ruku.

Posli me upita odakle sam; na šta san mu ponosno odgovorija, »Hrvatska, Zagrebačko sveučilište«, na što mi je uzvratija da do kraja seminara ne triban više ništa odgovarat. Čim san se vratija u Zagreb otiša san kod prof. Wintera zahvalit mu na »mučenju«.

Na kraju krajeva bez odličnog poznavanja anatomije ne bi moga uspješno radit svoj posal.

Otvaranje vlastite ambulante nije bila ideja dr. Wintera?
Nakon šta sam završio faks otiša san u Gardu 1991. i kad sam se vratija za dvi godine trener Dražen Jerković me na sugestiju mog prijatelja Gašperta doveja na klupu NK Zagreba ka likara. Odma san shvatija nakon prvog treninga da još neki igrači imaju probleme kao i ja. Onda san sam sebi reka, nije slučajno da si se ovdi zateka kako bi im pomoga. U to vrime san radija na hitnoj pa bi nakon noćne iša na trening ka likar.

Jedno poslipodne taman da ću zatvorit ambulantu na vrime, jer žena poluđuje zbog našeg učestalog kašnjenja u teatar ili kino, kad prilazi mi šepajući izvjesni gosp. Ante. I štaš sad? Pomoć sebi i ne naljutit ženu ili otvoriti i pomoći čoviku.

Presudilo je ono drugo zbog čega san i izabra medicinu. Žena će već shvatiti da ćemo i ovaj put prispit na drugi čin. Čovik se žali da nakon operacije kolina još šepa i ima velike probleme. Nakon terapija, ne samo da je normalno hoda, nego je igra mali balun.

Ali nije u tome poanta. Gosp. Ante mi je reka da mi može kreditno pomoć oko opreme u ambulanti. U to vrime mislija sam uzeti dijagnostički ultrazvuk, ali ispostavilo se da puno više košta nego su moje mogućnosti i odusta.

Jedan dan stiže novi ultrazvučni vrhunski aparat ispred ambulante i šalje ga gosp. Ante. Oblija me znoj. Ja ga nazoven i kažem mu, »krivo smo se razumili šjor Ante, nismo mislili to uzet, trenutno nam je preskupo«, na što će on meni: »Momak, jesi li moga zatvorit ambulantu i poć kući kad san doša nakon radnog vrimena. Jesi, ali si osta i spasija me. Ovo ti je moj poklon«.

Šok za šokom, dobro se nisam srušija, jedva san smoga snage pitat kako ćemo mu vratiti, na što mi je odgovorija: »Sinko, vrati drugoj dici«. Gledan u nebo, 1993., žepovi suvi ka barut, a dobija »Ferrarija«.

Znači Dražen Jerković i šjor Ante glavni su »krivci« za posal koji danas radiš?
Haha, pa ajmo reć da djelomično jesu, ali ideja za ovo što radim je zapravo nastala iz osobne nevoje. Postavlja san pitanje, zašto mi unatoč svim terapijama i injekcijama koje sam dobiva u petu, bol u nozi ne prolazi. Jednon prilikon me moj cimer Bujas, danas kirurg u Šibeniku, stisnija po leđima i meni peta sutradan bolje.

Kažem ja ekipi što mi se dogodilo, a oni me počeli zezat, kakav je to problem koji se tako rješava, kakve veze imaju leđa i peta, i da mi je sve u glavi. Oni me zezaju, a ja razmišljan triba li bol uvik ličit od mista di boli.

Na koncu sam shvatija da je moja bol u leđima bila povezana s boli u peti.

Žena je već dobila posal u školi kao učiteljica po struci, ali je ipak odlučila biti podrška u osnivanju ambulante. Sanja je čudo od žene, sav tehnički dio bio je na njenim leđima. To što je moja žena odrađivala su vrlo zahtjevne stvari koji se na prvu ne vide, ali bez kojih sustav ne bi moga funkcionirat. Tako je na meni osta samo moj posal u koji si sto posto i moreš se razvijat. Prava blagodat.

Puno nas je zbog posla prisljeno sidit osam do deset sati za računalom što je pogubno za kralježnicu. Što bi ti takvim ljudima preporučio?
Današnji ritam života, razvoj informatike, prisljava nas da puno sidimo, a to nije normalno za čovika. Tribalo bi ako je moguće naći neku sredinu pa nakon posla šetat, malo vježbat, rastegnit se. Sidenjem se tilo počinje urušavat i kad to skužimo već bude kasno. Ako već niste u tome, najbolji početak za vježbanje su pedesete. Ništa ekstremno, čisto relaksirajuće, ali ne smite se zapustit.

Znam na desetke ljudi koji su podijeli sjajne impresije iz tvoje poliklinike. Neki su prošli neuspjela bolnička liječenja, veći dio poslan na operaciju, ali nakon tvojih tretmana vratili se među »žive« Stvorio si ogromnu reputaciju, ne samo u Zagrebu, već u cijeloj Hrvatskoj. U čemu je tajna tvog uspjeha?
Uvik se pitam u ovih trideset godina kako radimo, zašto nam ljudi rado dolaze, a nikad nismo platili ni kunu za promidžbu. Mišljenja sam kad nešto ponizno, temeljito radiš, ljudi to znaju prepoznati. Na kraju zahvaljuješ Bogu za svaki dan, za dar koji ti je da kako bi na pravi način pomoga ljudima i radiš posal koji voliš. Nema tih para koje mogu platit kad vidin zadovoljstvo kod osobe kojoj san pomoga. Kako bi reka Bepo Matešić: »Nije u šoldima sve«. S takvin pristupom, nemaš straja za posal.

Sudionik si više olimpijada. Sudjelovao si u najvećim uspjesima i medaljama plivača Draganje, tenisača Ančića, vatarpolista, rukomentaša. Kako si ti kao mladi likar uletija u sve to?
Jednom su mi u ambulantu upali izbornik vaterpolo reprezentacije pok. Silić, Perica Bukić i prof. Labar. Pozvali su me kao liječnika jer su Peharec i Suman išli sa rukometašima. Moju prvu olimpijadu smo pobijedili Jugoslaviju u četvrtfinalu.

Iza toga san iša na olimpijadu u Australiju pa Grčku, di san bija s rukometašima koji su osvojili zlato, sudjelovao i u bronci Ančića i Ljube, srebra Draganje. Pet olimpijada san naniza, nova i lipa iskustva. E da, skoro san zaboravija nezaboravno. Bija san medicinska pomoć i u osvajanju Goranovog Wimbledona. Nema veće časti nego predstavljati dostojanstveno i ponosno svoju državu.

Tija san priskočit priču o Domovinskom ratu jer imam osjećaj da diram po nikad zacijeljenim ranama , ali kad već spominješ.
Sad je već prošlo puno vrimena pa je lakše. Je, nakon pada Vukovara tražili su tri likara za područje Duge Rese. Meni se taman rodila Dora, treća kćer. Mislin se troje male dice doma, nije baš najpametnije za javit se, ali nešto se u meni prilomilo.

Nisam moga dopustit sebi da ne pomognem koliko mogu. I onda skupija ženu i troje dice, išli se slikat da dica imaju uspomenu ako se ne vratim. A doli su me zatekle užasne scene, puno mrtvih i ranjenih mladih ljudi, a nije baš bilo adekvatne opreme pa san reka generalu Miljevcu da idem doma po opremu i vraćam se.

Mislili su da sam se pripa i sigurno se neću vratit. Ali vratija san se i osta godinu i po. Na žalost moj mentor doktor Đaković, otac petoro dice, nije ima tu sriću. Ubili su ga pod oznakom Crvenog križa na koji se ne smi pucati. Strašno.

Posli san sudjelova i u Oluji. Iako su me mnogi odvraćali od rata zbog troje male dice i riskiranja gubitka posla na hitnoj, ponosan san na svoju odluku. To su trenuci kad jesi ili nisi. Izija bi se živ da san odlučija drukčije.

Ti si jedan od boljih promicatelja demografske obnove. Ali, sigurno vam nije bilo lako s petero dice.
Istina, imamo petero dice, tri cure; Teu, Mirtu i Doru, dva momka, Jakova i Franu, te za sad sedmero unučadi: Jeru, Maru, Nevu-Karmelu, Šimuna, Emu, Pavla, Patrika. Pa nas ti zovi u goste, hehehe. Sićan se kad je moj dragi punac osta šokiran kad samo mu rekli da čekamo drugo dite, a mi četvrta godina faksa. Reka mi je: »Sinko moj, ja san mislija da ti ka budući likar nešto znaš o medicini«.

Pokazuje li neko od dice interes nastaviti rad u poliklinici?
Teško je znati. Sin Jakov je na trećoj godini medicine u Rijeci, a treća kćer Dora je završila kineziologiju. Njih dvoje su možda najizgledniji kandidati. Starije kćeri Tea koja je završila kroatistiku i Mirta predškolski nisu izravno vezane za ovu djelatnost. Doduše, Tea je znala pomagati na pultu. Najmlađi sin Frane je tek sedmi razred, ima mota sa ljudima, ali tek triba vidit u što će se profilirati. Ovo je lip posal jer znaš da pomažeš ljudima. Di ćeš veće sriće za likara kad bolesnog čovika podigneš da opet može normalno funkcionirati. Sve u Božje ruke. Nije bitno što će dica radit, bitno je da uživaju u svom poslu, kao i ja.

Po materi Miri Solinjanin, Ninčević, po ocu Ivi, nekadašnjem nogometnom treneru, Mravinčanin. Vidiš li sebe u jednom od ova dva mista u mirovini?
E lipi moj, teško. Ako Bog da sa ženicom ću se bavit oko unuka. Nisan od ljudi koji zaboravljaju svoje korijene. Dica tribaju znat odakle im je ćaća, zaletimo se mi doli od gušta, ali ne, ne virujen u trajni povratak. U Zagrebu je bačeno obiteljsko sidro.

Sličan sadržaj:

PREDBLAGDANSKI RAZGOVOR – Uspješnom suradnjom do razvoja grada RAZGOVOR SA SESTROM ANNOM OD GOSPE OŽALOŠĆENE, SOLINJANKOM ELIZABETOM MIHALJ – Jedno srce i jedna duša RAZGOVOR S ELINOM LARRAVIDE VOLONTERKOM NA PROJEKTU ISTRAŽIVANJA BEDEMA I SPOLIJA U SOLINSKOJ GRADINI – Raznolikosti jednoga čovječanstva