U SOLINU PREDSTAVLJENA NAJNOVIJA KNJIGA MONSINJORA JURJA BATELJE, POSTULATORA STEPINČEVE KAUZE – Zločin bez kazne
Posebna je važnost ove publikacije kako je istaknuo prof. Dukić u njezinu izravnomu dokumentiranju svjedočanstava što je pak potkrijepio čitanjem odlomka u kojemu vlastito, mučno i tragično svjedočanstvo iznosi Mijo Samac rođen u Slavetiću 23. rujna 1920.
– Naši neprijatelji nisu htjeli trošiti municiju, a željeli su izbjeći i to da se u naselju čuje pucnjava, pa su noževima klali deset po deset naših ljudi i bacali ih u jamu. Naši su vojnici morali prići ili bili prisilno dovedeni dvojica po dvojica, vezani, odvojeni po desetinama, i svaki je bio nožem zaklan u vrat. Jedan bi od partizana koljača žrtvu povukao za kosu prema naprijed, a drugi bi joj zabio nož u zatiljak. Neke su ubijali bajunetom.
Pred malobrojnom solinskom publikom u Galeriji »Zvonimir« 23. je lipnja predstavljena knjiga »Žrtve obavijene šutnjom, Svjedočanstva patnika s Križnog puta«, autora monsinjora dr. Jurja Batelje, Promicatelja postupka za proglašenje blaženim i svetim zagrebačkog nadbiskupa dr. Alojzija kardinala Stepinca.
O publikaciji je uz autora monsinjora Batelju govorio i jedan od recenzenata izv. prof. dr. sc. don Josip Dukić s Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Splitu.
Kako je u uvodnomu dijelu istaknuo prof. Dukić riječ je o knjizi koja je izdana ove godine, a koja na 326 stranica donosi svjedočanstva petnaestorice sudionika Križnoga puta, najvećega i najmučnijega stradanja hrvatskoga naroda u novijoj povijesti. Tema je to kojoj je u našemu današnjemu društvu, kako je uvodno govoreći istaknuo prof. Dukić posvećeno povremeno i mjestimično ponešto prostora u javnomu diskursu, dok njezino sustavno i znanstveno istraživanje još uvijek ne nalazi primjerene oblike. Štoviše kako je istaknuo ona se tek povremeno i svrsishodno koristi kako u političkim tako i u Crkvenim društvenim krugovima.
Autor tako u knjizi donosi svjedočanstva najvećim dijelom civila, zatim vojnika i dvaju svećenika koji su preživjeli Blajburšku tragediju. Prenosi sjećanja na njihova tegobna iskustva koja su čitav život skrivali od svojih najbližih, vlastitih roditelja, znanaca, bračnoga druga i vlastite djece bojeći se da će ih ako se za njih sazna, represivni komunistički režim podvrgnuti novim mukama.
Govoreći nadalje o samomu načinu nastanka ove knjige prof. Dukić je istaknuo kako je ona sastavni dio dokumentiranja i proučavanja života svetosti Alojzija Stepinca jer je naime autor upravo prikupljajući građu o kardinalu zapisao i ova svjedočanstva.
– Ova svjedočanstva iznimno su vrijedna jer do srži upotpunjuju određene istražene spoznaje. Na toj temeljnoj razini svjedoče o mučeništvu i žrtvi, ne samo Alojzija Stepinca koji im je bio glavna meta, već i onih malih običnih ljudi – posebno je istaknuto u samoj publikaciji.
Pomno planirani zločin
Dukićev pogled na važnost i nezaobilaznost ove publikacije u svakomu bavljenju Križnim putem hrvatskoga naroda upotpunjuje i drugi recenzent prof. dr. sc. Josip Jurčević koji je istaknuo kako je sasvim jasno da je taj zločin na Bleiburgu i Križnom putu počinjen planirano i s vrlo jasnim ciljem.- Također, sasvim je jasno da se taj zločin pripremao kroz cijeli drugi svjetski rat, kao i da se dolaskom komunista na vlast dogodila diktatura proletarijata te da je njihov cilj bio prekid doticaja s dotadašnjom tradicijom i nasljeđem. To vrijeme bio je početak zločinačkog komunističkog svijeta i oni su veoma dobro znali da bi taj svijet mogao opstati, mora počivati na neograničenom nasilju, a da bi dugoročno osigurali svoju vlast morali su iskorijeniti svu baštinu prije komunizma koja je njima bila neprihvatljiva. Kada u Hrvatskoj i drugim komunističkim zemljama slušamo o ovim zločinima često čujemo teze da je to bio refleks osvete, a da tome nije tako možete čitati u ovoj knjizi i vidjeti u tragičnosti sudbina ovih običnih ljudi. Može se jako dobro vidjeti zapravo da je riječ o organiziranom zločinačkom sustavu kojem je za cilj bio uništiti institucije i ljude, nositelje stare tradicionalne hrvatske baštine – istaknuo je u recenziji prof. Jurčević.
Posebna je važnost ove publikacije kako je istaknuo prof. Dukić u njezinu izravnomu dokumentiranju svjedočanstava što je pak potkrijepio čitanjem odlomka u kojemu vlastito, mučno i tragično svjedočanstvo iznosi Mijo Samac rođen u Slavetiću 23. rujna 1920.
– Naši neprijatelji nisu htjeli trošiti municiju, a željeli su izbjeći i to da se u naselju čuje pucnjava, pa su noževima klali deset po deset naših ljudi i bacali ih u jamu. Naši su vojnici morali prići ili bili prisilno dovedeni dvojica po dvojica, vezani, odvojeni po desetinama, i svaki je bio nožem zaklan u vrat. Jedan bi od partizana koljača žrtvu povukao za kosu prema naprijed, a drugi bi joj zabio nož u zatiljak. Neke su ubijali bajunetom.
Novi dokazi
Obraćajući se prisutnima na predstavljanju autor knjige monsinjor Batelja na samomu je početku istaknuo kako je znanstveno istraživanje povijesti jedan sustavni i neprekidni proces čemu svjedoči i njegovo najnovije otkriće. Naime monsinjor je nedavno upravo zahvaljujući situaciji vezanoj za epidemiju koronavirusa došao do bolničkih dnevnika koje su vodile sestre pri višemjesečnom i višegodišnjem liječenju kozaračke djece, a koji bacaju potpuno novo svijetlo na ovo povijesno pitanje. Štoviše upravo taj najnoviji primjer ukazuje kako je u razrješenju ovoga i sličnih pitanja jedini odgovor u potpunom, sustavnom i objektivnom znanstvenom pristupu.
Iznoseći pak detalje o nastanku same knjige autor je istaknuo kako su materijali za nju prikupljeni u desetogodišnjem razdoblju do 1997. do 2007.
– Dok sam obilazio hrvatske krajeve u traganju za činjenicama koje osvjetljavaju život te posmrtni glas svetosti i mučeništva blaženoga Alojzija Stepinca, susretao sam ljude koji su mi iz vlastite pobude, u povjerenju, ispripovjedili tajnu svog života koju su desetljećima skrivali i pred članovima obitelji i pred javnošću. Pomno sam zabilježio svako svjedočanstvo i gotovo svaki sugovornik je svoje svjedočanstvo potpisao i osjetio sam kako je duboka sudbina i patnja potresla njihove duše. Neki od njih, nakon prvog susreta i stečenog povjerenja, došli bi u Dječačko sjemenište na Šalati u Zagrebu, gdje sam obnašao službu rektora, i bez prisluškivanja bilo koga mogao sam u miru saslušati i zabilježiti njihova stradanja. Bilo je to za njih svojevrsno vidanje nezaliječenih rana. Svi su oni danas mrtvi, ali njihova riječ daje ovoj knjizi vjerodostojnost, a ona njima pravo javnosti. Štoviše, i aktualnost jer živimo u vremenu kad se neupokojene žrtve nastoji obaviti još većom šutnjom – rekao je autor.
Demografski i vjernički vid stradanja
Nadalje monsinjor Batelja je istaknuo jedan rijetko spominjani, ali objektivno govoreći važan vid ovoga stradanja hrvatskoga naroda i njegov preslik na našu svakodnevicu. Naime stradanja ogromnoga dijela hrvatskoga naroda u ovom postratnom zločinu, potpuno objektivno i činjenično je doveo u svezu s demografskom katastrofom u kojoj se naše današnje hrvatsko društvo nalazi.
Uz demografski vid na primjeren način autor je kako u knjizi tako i na predstavljanju uključio i još jedan itekako bitan vid stradanja i patnje, a to je onaj teološki, vjernički. Autor je tako poručio kako zabilježena svjedočanstva žele sačuvati spomen na stradanja koja ne bi bilo moguće podnijeti bez kršćanskoga poimanja života i smrti, odnosno čovjekova uporišta u Bogu Stvoritelju i sudcu živih i mrtvih.
– Štoviše, vjera je jedini kriterij koji nam omogućuje razumjeti zašto su ovi stradalnici s ohrabrenjem susretali svećenike, a neki u zatvoru u Lepoglavi potajice promatrali u šetnji nevino osuđenog zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca i bili okrijepljeni već samom spoznajom njegove blizine. Poneki su sretni dohvaćali komadićak hostije, pričesti, kao oni u logoru u Staroj Gradiški gdje im je mrvica hostije bila velika kao sunce. Potvrdilo se općeljudsko iskustvo svjetskih gulaga u kojima su logoraši samo iz vjere i molitve uspjeli preživjeti. Osim toga, ova svjedočanstva žele čitatelju pružiti točnu informaciju o počinjenom zlu nad stradalnicima Križnoga puta i žrtvama koje su oni podnijeli ljubeći istinu, pravdu i poštenje. To je glavna poruka ove knjige i razlog da sam je kao svećenik pripremio i objavio – zaključio je autor.
Mario MATIJEVIĆ
