Blagdan svetoga Martina biskupa u Vranjicu je ove godine uz popratni svjetovni program proslavljen euharistijskim slavljima. Trodnevna priprava započela je pastirskim pohodom nadbiskupa Zdenka Križića vranjičkoj župi. Svečano euharistijsko slavlje na sam blagdan predvodio je don Darko Matijević u koncelebraciji sa župnikom don Nikolom Šakićem, don Vedranom Torićem, Biskupskim vikarom za kler i don Mirkom Bitunjcem župnikom Mravinaca.
Euharistijskomu slavlju kojemu je nazočio veliki broj vjernika prethodila je molitva za pokojne župnike don Radovana Jerkovića i don Antu Braškića žrtve progona i mučenike vranjičkih komunista.
Obraćajući se vjernicima, a aktualizirajući svetopisamska čitanja don Darko Matijević je uvodno u homiliji istaknuo Božji milosni dar darivanja sebe za drugoga.
– Sveti Martin je osoba koja daje nešto sa sebe i izravno od sebe, on dijeli svoj plašt sa siromahom koji se smrzavao pred gradskim vratima. Ono što Gospodin od nas traži na početku svake svete mise, u svakoj svetoj misli, ali i prije svakog našeg susreta, a svaka naša životna, dnevna situacija je to, da se sa svojim Bogom susretnemo, sa svojim Bogom razgovaramo, mirno hodimo, surađujemo i pripremamo se za onaj konačni susret s Njime. Ono što Gospodin od nas očekuje je da razderemo ne samo svoj plašt kako bismo ga podijelili s drugim, nego da razderemo svoje srce. Moj plašt je moj habit, moj plašt su moje navike, moj način života, razmišljanja, komunikacije s drugim ljudima, planiranja, moji snovi, želje, ambicije. Moj plašt je ono što sam ja, to je ono što ja svakodnevno nosim na sebi i po čemu me ljudi prepoznaju. Kao što je vojnički plašt znak vojničke službe, njegova staleža, tako i naš taj dnevni plašt, kako se dnevno odnosimo, ophodimo, planiramo radimo, govori o našem statusu, ne samo u odnosu prema drugima nego na prvom mjestu pred Bogom. Gospodin traži da razderemo taj svoj plašt, te uhodane navike. Traži da razderemo svoje srce, da se raskajemo pred svojim Gospodinom jer je to najljepše što svome Bogu možemo učiniti.
On danas kaže »Moja radost će biti u vama« i jamči nam da će naša radost biti potpuna.
Ali mi imamo još jednu moć, ne samo moć primiti Gospodina i biti radosni, potpuno radosni. Mi imamo moć također svoga Boga obradovati. Svoga Gospodina ćemo obradovati ne zato što ćemo mu nešto dati, jer naš Bog ima sve, inače ne bi bio Bog. Svome Bogu možemo dati ono što nas opterećuje, što nas unakazuje, što nas upropaštava. Ono što me zatvara da budem oklopljen, a ne razderanoga plašta. Razderanoga srca, raskajanoga srca. Stoga kad danas častimo ovoga svetoga biskupa koji je znao razderati ono što ga je činilo onim što je bio, molimo od Gospodina hrabrost da razderemo tu svoju svakodnevnu masku, naše uhodane navike, da dopustimo da nas Bog ne samo obraduje, iznenadi, nego za promjenu da i mi njega iznenadimo i obradujemo – pozvao je don Darko vjernike naglašavajući neizostavnost i važnost euharistije.
– Sveta misa je mjesto gdje se mi osjećamo malenima, slabima, ali mjesto gdje se osjećamo itekako zaštićenima, voljenima. Danas kad razmatramo ovo evanđelje Gospodin kaže: »Nemojte se opterećivati, vaša djela će ostati«, jer On jamči da će naša djela ostati; »Bit ćete radosni«, On je jamac naše sreće; »Nemojte se opterećivati, ja sam vas izabrao.«
Tvoj i moj Bog ne želi da mi budemo frustrirani ljudi, jer ljestvica je postavljena poprilično visoko, a mi znamo svoju slabost i krhkost.
Znam da to ne mogu dohvatiti, razapet između svojih ideala i mogućnosti, koje su skromne, ja sam frustriran, iskompleksiran. Ako je Bog postavio tu ljestvicu visoko to znači da on zna da mi to možemo. On želi sretne ljude i stoga nam nije donio ovo što razmatramo svaki dan, ne božansku moć – iako je Bog, ne moćnu vijest – iako je moćan, ne nešto što je nadnaravno – iako jest nadnaravno. Donio je Radosnu vijest. Radost koja bi trebala biti drugo ime svakome od nas. Da smo radosni i u stanju obradovati svoga Stvoritelja, a onda i sve one koji su stvoreni na njegovu sliku, našu braću i sestre – rekao je don Darko pozivajući zatim vjernike na promjenu vlastitoga života.
– Druga stvar koju danas pokušajmo moliti svetoga Martina je dar da razderemo vlastito srce, da otvorimo svoju svakodnevicu. Ona može biti rutinizirana, uhodana u najpozitivnijem smislu, ali takva možda zatvorena za novost, za iznenađenje. Pokušajmo moliti za ovu našu djecu, za naše mlade.
Naslanjajući se na riječi o onima na kojima »svijet ostaje« don Darko je pozvao na istinu kršćanskoga života i iskrivljenu sliku čašćenja ovoga sveca.
– Grijeh je brate i sestro vezati svetoga Martina samo uz vino i pijančevanje. Vi znate koliko je naših obitelj ranjeno alkoholom. Vi znate što alkohol čini od čovjeka, u njegovom odnosu prema obitelji, u njegovu radu, pa sve do onoga najbanalnijega u čemu svi sudjelujemo, a to je promet. Sveti Martin, ako ima veze s vinom, to je s onim vinom koje razveseljuje srce čovječje. Sveti Martin nije zaštitnik grijeha, neumjerenosti u piću, alkoholizma i poroka. Nego onaj koji nas danas želi podsjetiti, vino je znak radosti.
Vino je znak onoga prvog čuda koje Gospodin čini kad pretvara vodu u vino jer je nestalo životne radosti i prijeti neka tuga mladom bračnom paru u Kani galilejskoj. Znamo i njegovu zadnju pretvorbu, vodu u vino na početku, a vino u svoju Krv prije nego što će dati svoj život za svakoga od nas. To je priča o svetom Martinu.
Vino se ne krsti! Alkohol se ne blagoslivlja. Martin ne štiti grijeh neurednosti i neumjerenosti, nego poziva na puno više. Kad popijemo i možda se razveselimo s prijateljima, to je samo slika one nebeske, vječne radosti. Dajemo svojoj djeci primjer. Alkoholizam i konzumiranje alkohola nije socijalno prihvatljivo ponašanje. To trebamo svojoj djeci i svojim mladima dati do znanja. Jer ako je to postalo sasvim normalno i prirodno, i pritom, kršteno katoličkom vjerom i zaštićeno velikim katoličkim svecem, onda nešto što je nered mi činimo prihvatljivim. To je nešto što dodatno ranjava i uspomenu na svetoga Martina, ali također ranjava srce našega Gospodina koga su zvali »izjelica i vinopija«. Ali ne zbog toga što se prežderavao i opijao, nego zbog toga što je bio radostan i veseo sa svima koji su ga pozvali i s kojima je sjedio. Bio je radostan, dijelio je svoj obrok, svoju čašu sa svim ljudima – naglasio je don Darko pozivajući vjernike da razmišljajući o ovome blagdanu imaju dvije stvari imati na umu. Razderati svoj habit i raščistiti s onim što je neurednost. Raščistiti s grijehom kako bi mogli biti ljudi po Božjem srcu. Ljudi koji će biti iskreni štovatelji svetoga Martina.
Aktualizirajući nadalje euharistijska čitanja sa svečevim životom don Darko je kroz sličice ponudio promatranje svečeva života.
– Na prvomu mjestu Martin je čovjek koji je bio vojnik. Svi se mi često žalimo jer imamo poteškoće, probleme, živimo s ljudima. Svatko od nas u susretu s drugim ljudima može, jer opasnost je, napast je, ogrubiti. Životni udari i poteškoće nas stavljaju pred izbor. Ono što trpimo može nas senzibilizirati, može nas učiniti osjetljivima, ljudima koji imaju srca jer su patili i znaju da svaki čovjek pati. S druge pak strane ta ista moja patnja, moj križ, moj problem, može me učiniti bešćutnim. Može moje srce otvrdnuti, okoriti da više nemam razumijevanja, sućuti, srca ni za koga, ni za Boga ni za ljude. Jer ja sam eto žrtva. Životni udari, pogotovo udari preko drugih ljudi me zatvore. Oklope me. Ogradio sam se svojim zidom, živim u svom malom svijetu u koji nema pristup nitko. Ja sam sam sebi dovoljan.
Sveti Martin je bio vojnik, a mi znamo što je radila rimska vojska. To je bio pojam za okrutnost, za iživljavanje, za izjedanje, opijanje, pljačkanje, silovanje, ubijanje. Gdje je stala rimska noga tu je bio mir, ali onaj hladni mir, kako kaže naš pjesnik »Mir kojim miruje zgaženo srce«. To je bio »Pax Romana«, ono što je donijela rimska vojska.
Danas častimo jednoga rimskog vojnika, koji je bio sve, ali ne to. Njegov vojnički poziv, ponašanje njegovih kolega, njegovih sudrugova, nije od njega učinilo da bude čovjek kakvi su bili drugi, iako je za to imao debelo opravdanje.
Otac je bio vojnik, iz vojničke obitelji, s vojnicima živi, vojnički se trebao ponašati. Trebao je biti onakav kakvi su bili drugi. Ali ne, ono što je gledao u svirepost drugih, nije mu dalo opravdanje da bude svirep. Dapače, senzibiziralo ga je da ima srca za druge, za svakoga. Kaže čak da je svome robu prao noge. Kad je vidio čovjeka kako mrzne pred vratima, pa što je to njegov problem?. On s visoka, s konja nije ga morao niti vidjeti. Čovjek je to čije srce gleda u nebo, a pogled je oboren prema zemlji. Kako srce teži Bogu, tako ruke, tijelo želi pomoći onome bratu koji je na zemlji, koji je ugrožen, koji je dolje bačen i zgažen.
Danas molimo brate i sestro, jer ima mnogo situacija u kojima postoji sigurnost da ogrubimo. Koliko ćemo samo puta slušati, počevši od pekarnica i dućana, na bilo kojem radnom mjestu, svi smo mi katolici. Od koga mi katolici trpimo? Od drugih katolika. Trpimo možda ogovaranje, trpimo krađu, trpimo nekakvo zlostavljanje, činjenje zla. Tko ti to čini? Nisu to migranti. Nije to više rimska vojska. Nije to tuđin. Mi koji smo iste vjere, a usto smo vjerojatno iste krvi, istoga etosa, istoga podrijetla. Sve nam je isto, pa čak je i zloća postala nešto što zajedno dijelimo. Tuđa zloća postaje moje opravdanje da ni ja ne moram biti dobar. To nije Martin!
Molimo stoga Gospodina da ono što trpimo, a svaki čovjek ima svoj križ, svoju poteškoću, da nas to ne ogrubi, da nas šamaranje života ne učini nekim što nema više ništa drugo za dati nego uzvratiti jednako udarcima i šamarima drugima. Molimo da budemo poput Martina, drugačiji. Mi njega ne kopiramo, mi imamo isti ideal, čitamo isto evanđelje, vjerujemo u istoga Gospodina koji je ljubav. Martin je živio s istim ljudima koji nisu bili savršeni, pomagao iste siromahe koje imamo u svojoj svakodnevici. Ljude koji su siromasi jer više ne vjeruju u radost, ne vjeruju više u ljudsku dobrotu. Ljudska izopačenost u njima ubije vjeru u onoga koji je izvor dobrote, koji je naš Otac, koji je svemoguć. Onoga koji traži jer zna da ti i ja možemo biti drugačiji. Drugi ljudi i naše vrijeme nisu alibi da mi ne budemo drugačiji – rekao je don Darko prelazeći potom na središnji dio homilije u govoru o obitelji.
– Kad smo kod grubosti razmislimo gdje smo to mi najgrublji.? Gdje je ljestvica naše tolerancije najniža? U našim obiteljima. Doći ćemo mi u kafić, u restoran, na trafiku, ući ćemo u autobus. Nepoznatim ljudima kažemo »Dobar dan gospodine, kako ste?«, a kad dođemo u svoj dom, u svoju obitelj, je li ponašanje jednako? Doživljavam li one ljude koji žive u mojoj kući kao parazite, koji ugrožavaju moj komod, kojima nikad dosta, koji su u biti oni koji ugrožavaju mene i moj život i zbog toga se od njih trebam braniti. Nominalno kažem; »Oni su mi najdraži«, a moje ponašanje u biti kaže da su mi oni najgori.
Zbog čega ovo spominjemo? Koga je Martin prvoga obratio na kršćanstvo? Koga je Martin, mladi vojnik kad je završio sa svojom vojničkom službom, prvoga priveo Kristu? Svoju majku. Kažemo mi da nema proroka u svom zavičaju, najviše mana i loših strana znamo ljudima s kojima svakodnevno živimo. Možda njima najmanje povjerenja poklanjamo i ulažemo. Ne trudimo se oko svojih jer ih uzimamo zdravo za gotovo, ide dok ide, ja se ne moram truditi. Zbog čega? Potroši me posao, potroši me život izvan kuće i kad dođem u svoj dom i tu se treba truditi. Kući se ne vraćam odmoriti u Gospodinu. Tu se vraćam spavati, posvetiti se sebi, a ukućani su tu uglavnom oni koji smetaju. Zbog toga brate i sestro, ako smo ti i ja dignuli ruke od vlastite obitelji, tko će joj se posvetiti.?
Ti si kanal milosti Božje za svoju obitelj. Tvoja obitelj treba nešto tvoje, ali na prvom mjestu treba tebe. Za obitelj trebamo zaraditi. Djecu treba poticati da donesu dobre ocjene iz škole, dobre rezultate sa sportskih natjecanja, ali sve je to sporedno. Radimo to zbog toga što moja obitelj treba mene. Moja se obitelj raduje mojoj pobjedi. Moja obitelj razumije kad sam umoran, a ja sam sretan jer sam se umorio za svoju obitelj. Imam za koga izgarati. Moja obitelj mora znati da sve što trpim i podnosim, to trpim i podnosim radi njih. Zbog toga sam sretan, a ne da su oni za mene uvijek na optuženičkoj klupi u stanju duga prema meni. Time smo prema definiciji tek zajednica ljudi koja živi u ista četiri zida i dijeli zajednički hladnjak. Je li to definicija obitelji?
Tvoja obitelj treba tebe. Kad sve potone, kad smo razočarani, poput svetoga Martina i njegove majke, potrebno je imati povjerenje u svoju obitelj. To su tvoji ljudi, razlog tvoga žrtvovanja. Pokušajmo okrenuti teze. Ja ne radim da oni imaju, ja radim jer sam sretan što ih imam. Za njih radim i to je radost moga života. U njih ulažem i zbog toga mogu za njih izgarati, na poslu oprostiti, šutjeti, ne opterećivati se. Ostaviti posao na poslu! Zbog čega? Zbog svoje obitelji koja poslijepodne i navečer, kolikogod smo kratko zajedno, treba biti kvalitetno zajedno. Ti ljudi brate i sestro, koji oko tebe žive, to su najbolji ljudi. Nisi ih birao, to je Bog tako posložio. Jesi li ti dar svojoj obitelji kao što obitelj treba biti tvoj dar? To je priča o svetome Martinu, njegovoj obitelji i njegovoj majci. Najprije se posveti svojim ukućanima -pozvao je don Darko vranjičke vjernike.
– Na koncu je potrebno jedno i drugo. Ne dopustiti da nas život ogrubi, nego sačuvati svoje srce, unatoč tome što možda imamo neke alibije, posvetiti se svojoj obitelji i znati dati sve da se oni osjećaju voljenima. Ono što im ti možeš dati, nigdje i nikad više neće naći. Kćer u obitelji uči tko je muškarac od svoga oca. Zbog toga ima stav, kriterije samopouzdanje i samopoštovanje, jer ju je tome njezin otac naučio. Mladić zna kako se ponašati prema svojoj djevojci jer je učio od svoje majke. Tko je žena u njegovu životu, uči iz svoje obitelji. Ako se svojoj obitelji ne posvetimo neće nitko. Bit ćemo ranjeni ljudi koji mirno ranjavaju druge.
Da bismo jedno i drugo postigli pogledajmo na svetoga Martina. On je želio biti monah. Monah nije čovjek koji je pobjegao od svijeta, koji želi biti sam. Monah je čovjek koji želi biti s Bogom. Želim sa svojim Bogom hoditi. Želim biti radost svome Gospodinu. Želim biti oruđe u Božjim rukama. Kad se staviš u Božje ruke nisi svjestan što Bog s tobom može učiniti. To je ona priča »Daj dite materi«. Ti i ja nismo zlatno oruđe ili alat. Vidimo da kakav je alat ne ovisi o tome od čega je, nego u čijim je rukama. Sportaši, znanstvenici, arhitekti, trgovci, političari, svećenici nebitno je s čime radiš, bitno je kakve su ti ruke. Imaš li ti sposobnost za to, imaš li srca. Naš Bog je savršen i ako želimo dobro svojoj obitelji, svome narodu, svojoj Crkvi, trebamo se staviti u Božje ruke. Budimo alat u njegovim rukama, Očinskim, savršenim, božanskim rukama koje traže tebe i mene. Traže suradnju. Bog želi tvoj i moj angažman, ne zbog toga što mu mi nešto trebamo dati. Bog želi da budemo sretni. Zbog toga nas je stvorio. Zbog toga je veza s vinom i svetim Martinom. Bog želi da budemo radosni. Danas zahvaljujući Gospodinu na zajedništvu u kojemu Gospodin razdire samoga sebe, ne plašt nego sebe, uči nas kako se mi kršćani trebamo ponašati jedni prema drugima. Zamolimo stoga zagovor svetoga Martina, naše nebeske Majke Marije da nam uistinu budu ne samo dobri primjer, ne kako bismo trebali nego kako možemo. Tu je naša radost, obnova srca koja se preko nas od Gospodina prelijeva na ljude oko nas, na prvom mjestu na naše obitelji – zaključio je don Darko Matijević.
Na koncu euharistije župnik don Nikola Šakić je zahvalio braći svećenicima, župnomu zboru i svim vjernicima koji su pomogli u proslavi blagdana njihova zaštitnika.
