SOLINSKA KRONIKA 345, 15. svibnja 2023.

Piše: Mario Matijević
Fotografije: Solinska kronika, katalog izložbe

S ciljem prisjećanja stručne javnosti, kao i upoznavanja mlađih naraštaja sa životom i djelom u povodu pak 30. obljetnice preminuća Duje Rendića-Miočevića priredili smo izložbu fotografija i manjega dijela stručnih materijala s njegovih istraživanja u Saloni. Svrsishodno je bilo pak izložbu prirediti u Biblioteci koja je dijelom nastala upravo nesebičnom donacijom knjiga Ante Rendića-Miočevića čime se trag ove obitelji u istraživanju, proučavanju i očuvanju bogate solinske baštine dodatno produbljuje

Vjera u uskrsnuće mrtvih i život vječni za ovozemnoga života obilježavanjem dana premiuća pojedinaca naše zajednice, njihova »Dies natalis« za vječnost, potiče nas da stvaranjem novih kulturnih sadržaja nastavljamo njihov rad na zajedničkoj izgradnji zajednice odstojne Kraljevstva nebeskoga.

Čuvajući uspomenu na Duju Rendića-Miočevića, zaslužnog istraživača salonitanske i solinske spomeničke baštine Javna ustanova u kulturi »Zvonimir« Solin u suradnji s partnerskim institucijama i pojedincima godine 2016. pod okriljem svoga Časopisa za solinske teme »Tusculum« organizirala je znanstveni skup u povodu sto godina od njegova rođenja. Rezultati istraživanja predstavljenih na skupu objavljeni su u zasebnomu broju časopisa iz 2017.

Oslanjajući se pak na pozitivan odjek znanstvenoga skupa i zbornika radova, a u uskoj suradnji s njegovim sinom Antom Rendićem-Miočevićem, solinski je »Zvonimir« razrađujući očuvanje uspomene na život i djelo Duje Rendića-Miočevića godine 2022. u novooformljenoj Biblioteci svečanim spomen činom, a u sklopu svečanosti otvaranja znanstvenoga simpozija posvećenoga don Lovri Katiću, postavio njegovo spomen-poprsje, autorski rad kipara Duje Matetića.

S ciljem prisjećanja stručne javnosti, kao i upoznavanja mlađih naraštaja sa životom i djelom u povodu pak 30. obljetnice preminuća Duje Rendića-Miočevića priredili smo ovu izložbu fotografija i manjega dijela stručnih materijala s njegovih istraživanja u Saloni. Svrsishodno je bilo pak izložbu prirediti u Biblioteci koja je dobrim dijelom nastala upravo nesebičnom donacijom knjiga obitelji Rendić-Miočević čime se trag ove obitelji u istraživanju, proučavanju i očuvanju bogate solinske baštine dodatno produbljuje.

Čuvanjem uspomene, ali i neprestanim proučavanjem rada Duje Rendića-Miočevića nastojimo ostati na njegovu pravcu koji u arheologiji traži i pronalazi modele predviđanja neizbježnih kulturnih promjena, a s ciljem njihova boljega razumijevanja i mogućnosti planiranja za budućnost naše društvene zajednice.

Gledajući njegova kapitalna djela proistekla iz aktivnoga istraživačkoga rada očito je kako su modeli razvoja značajnih kulturnih događaja i prekretnica, uspostavljanje, razvoj i raspad društvenih zajednica i gradova tek dio tema kojima je Duje Rendić-Miočević oslikavajući svakodnevicu (salonitanskoga) društva, usmjerio povijest i baštinu našega grada.

Eruditski, sveobuhvatni pristup prvenstveno arheološkomu polju kakav je imao promiče pristup prošlim kulturama u njihovoj cjelovitosti, proučavajući život jednoga društva u potpunosti, njegove trgovačke odnose, kretanja kroz krajobraze, pisana i umjetnička dostignuća, njegova vjerovanja…

Naša prošlost je naše kulturno nasljeđe, a život i rad Duje Rendića-Miočevića nudi način kako ga ispravno usvojiti, očuvati te obogaćeni njegovim vrjednotama prenositi budućim naraštajima.

Izložba nastoji kroz tri polazišta, a s našega salonitanskoga i solinskoga vidokruga nakon tri desetljeća od njegova preminuća pružiti uvid u život i rad Duje Rendića-Miočevića.

Prvi vid interpretira Rendića-Miočevića kao čitača salonitanske i solinske arheološke baštine u kojemu se on u vlastitomu formiranju kreće od epigrafičara do najvišega stupnja čovjekove pismenosti, poetskog izričaja koji je predočio u svome djelu »Carmina Epigraphica«.

Duje Rendić-Miočević je radom u Saloni i Solinu, u Arheološkomu muzeju u Splitu i Zagrebu slijedio tragove velikana nacionalne arheologije i kulture te ga se s toga stajališta promatra i predstavlja u drugomu vidu izložbe.

Treći vid zaključuje njegovo djelovanje kao svojevrsnoga ambasadora, poslanika Salone u (znanstvenom) svijetu, na značajnim međunarodnim skupovima i inozemnim manifestacijama, ali i običnim putovanjima.

»Duhovno vlasništvo čitavog čovječanstva«

Piše: Dino DEMICHELI

U Saloni su iskopavali mnogi, no malo je onih kojima je stečena erudicija dozvoljavala vidjeti širu perspektivu koja izlazi daleko izvan okvira sonde koje istražuju. Jedan od takvih istraživača bio je i Duje Rendić-Miočević, o kojemu sam kao istraživaču Salone, ali i drugih lokaliteta, imao prigode slušati svjedočanstva nekoliko generacija njegovih studenata

U usporedbi s ostalim gradovima na istočnoj obali Jadrana, može se reći da je Salona bila veliki grad: bez obzira gdje povučemo granicu njezina rasprostiranja, na svom je vrhuncu morala imati između 40 i 60 tisuća stanovnika, što je brojka koju je većina naših velikih gradova dosegnula tek u 20. stoljeću.

No, veličina Salone ne ogleda se samo u njezinoj površini, ona ima puno veću značenjsku vrijednost današnjim stanovnicima Saloni okolnih područja. Ona je za mnoge identitetsko mjesto, točka prijeloma, jedan od onih lokaliteta koji nas definira kao društvo. Naime, posljednjih smo desetljeća više puta bili na svojevrsnom civilizacijskom testu koji je inicirala njezina izravna ili planirana devastacija, a koji nismo uvijek položili s osobitim uspjehom.

Donekle tješi činjenica da se u važnim trenutcima uvijek pronašlo dovoljno onih koji su znali, mogli i htjeli reagirati i svojim angažmanom doprinijeti da posljedice devastacije budu daleko veće. Ne ulazeći u osnovni problem, a to je nedovoljna svijest o tome što znači imati lokalitet kao što je Salona u svome susjedstvu, moram podvući da je odgovornost na svima nama, kako na Solinjanima, gradskoj upravi, investitorima i posjetiteljima, tako i na arheolozima i konzervatorima.

Značaju Salone u prvome redu doprinose arheološka istraživanja, no put od iskopavanja do toga da ono što je pronađeno postane dio baštine koju smo spremni pojmiti kao dio sebe ponekad je predug.

Nakon dvjesto godina od početka sustavnih iskopavanja poznajemo tek malene djeliće onoga što je ona nekoć bila, a zahvaljujući onima koji su je istraživali prije nas, ona je postala sinonim za važan antički lokalitet. Danas su uvjeti terenskoga rada lakši nego nekada, no u promišljanjima o ovoj antičkoj metropoli uvelike se naslanjamo na istraživače koji su nam ne samo onim što su pronašli, već i načinom na koji su vodili istraživanja, dali smjernice kako tumačiti ostatke života u antici, kako čitati spomenike i što je podjednako važno, kako prenijeti znanje.

U Saloni su iskopavali mnogi, no malo je onih kojima je stečena erudicija dozvoljavala vidjeti širu perspektivu koja izlazi daleko izvan okvira sonde koje istražuju. Jedan od takvih istraživača bio je i Duje Rendić-Miočević, o kojemu sam kao istraživaču Salone, ali i drugih lokaliteta, imao prigode slušati svjedočanstva nekoliko generacija njegovih studenata, a redom svi su isticali njegovo veliko znanje, odmjerenost, pristojnost te brigu za studente.

U Saloni je započeo svoj radni vijek: kao kustos, a potom i ravnatelj Arheološkog muzeja u Splitu, ondje je vodio više istraživanja, a objavio je i brojne epigrafske spomenike koje je pronašao. Kako je njegovo polje djelovanja bilo uistinu široko, a u isto vrijeme temeljito, rado se bavio pitanjem Grka na istočnoj obali Jadrana, o kojima je neke odgovore pronašao upravo u Saloni, interpretirajući glasoviti natpis o poslanstvu Isejaca Cezaru koji je pronađen nedaleko od »Porta Caesarea«.

Pedesetih je godina prošloga stoljeća reformirao program studija arheologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a po tom se modelu nastava arheologije održavala idućih pola stoljeća. Među ostalim, uveo je obaveznu terensku praksu za studente jer je znao da se ovom znanošću ne može baviti netko tko nije proveo tjedne i mjesece na terenskim istraživanjima, u neposrednom doticaju s iskopanim materijalom i dijelovima arhitekture.

Nakon iznimno uspješnih istraživanja koje je šezdesetih godina prošlog stoljeća vodio u Danilu kod Šibenika, u Saloni je sedamdesetih godina, opet uz brojne studente, vodio istraživanja na spoju sjevernog i istočnog ugla stare gradske jezgre, nedaleko od »Porta Caesarea«. Znao je što istraživanja u Saloni mogu pružiti studentima i koliko mogu poticajno djelovati na njihovo kasnije znanstveno određenje i razvitak.

Salona je ipak nekadašnja metropola te je i mogućnost pronalaska raznovrsnog materijala daleko veća nego na ostalim lokalitetima, što je svakome tko se želi baviti rimskom civilizacijom od iznimne važnosti.

O njegovome doprinosu svjetskoj epigrafiji, numizmatici, onomastici i ilirologiji nema potrebe ovdje iznositi jer se uglavnom tiču prostora izvan Salone, no valja spomenuti dvije iznimne cjeline njegova opusa. Već je kao mlađi znanstvenik počeo proučavati natpise u stihu, a do te je mjere bio opčinjen lirikom tih epitafa da je tijekom vremena preveo stotinjak ovih pjesama, pritom otkrivajući i svoju poetsku stranu u njihovim prepjevima. Natpisi s područja Salone čine većinu ove zbirke koja je 1987. god. objavljena pod naslovom »Carmina epigraphica«.

Drugi dio tiče se njegovih radova o ranome kršćanstvu na području Dalmacije, u kojima donosi niz novih interpretacija crkvene arhitekture, posebice one u Saloni. Svi njegovi znanstveni radovi na ovu temu tiskani su postumno u knjizi »Dalmatia christiana – opera omnia« godine 2011.

Vjerojatno najsnažniji društveni angažman Duje Rendića-Miočevića bio je vezan upravo uz spas i očuvanje arheološke baštine Salone, o čemu je napisao dva teksta. Prvi je objavljen 1977. u sklopu inicijative »S.O.S za baštinu«, a u kojemu je sažeto donio pregled koji i danas glasi za jedan od kanonskih tekstova o salonitanskome urbanizmu. Drugi je tekst, nazvan »(In)felix Salona«, tiskan 1988. godine, a nastao je kao reakcija na izgradnju tzv. Zaobilaznice koja je prekrila značajan odsječak Salone. Poprilično pesimistično i rezignirano, ali nadasve srčano, akademik Rendić-Miočević reagira na kulturocid koji se tada proveo nad veličanstvenim ostatcima južnog dijela Salone. Vjerujem da bi danas drugačije reagirao, budući da Salona polako, ali sigurno izlazi ne samo iz tame zemlje već i iz tame nebrige i neznanja.

Osobno nisam poznavao Duju Rendića-Miočevića, no znanstvenim je radovima, ali i u svjedočanstvima njegovih najbližih suradnika, ostavio snažan utisak na mene. Pripada onoj generaciji znanstvenika koja nije uživala tehnološke pogodnosti koje danas uvelike olakšavaju znanstveni i terenski rad, no čija je razina upotrebljivoga znanja bila na gotovo nedostižnoj razini. Neke od tih časnih starina imao sam prilike doživjeti i ostati fasciniran spektrom tema o kojima mogu suvereno razgovarati, tako da mi je otprilike jasno na koliko se razina studentima ustvari odvijala terenska nastava koju je vodio Duje Rendić-Miočević.

Poslije ovih nekoliko godina pod njegovim vodstvom, terenska nastava u Saloni više od četrdeset godina nije bila organizirana za studente, što je nedvojbeno bila velika šteta. Nakon što su se stvorili uvjeti za njezinu ponovnu uspostavu, rado sam se 2018. prihvatio organizacije istraživanja koja primarno služe edukaciji novih naraštaja studenata.

S obzirom na velik interes studenata za sudjelovanjem na ovome lokalitetu, čini se da im poprilično znači istraživati ovdje, a svima koji sudjeluju u iskopavanjima nastojimo ugraditi svijest o očuvanju ovoga lokaliteta, počesto se pozivajući na primjere nekih od zaslužnih nam prethodnika. S tim mislima vratit ću se na početak teksta i na onu odgovornost koju kao znanstvena zajednica, ali i društvo općenito imamo, upravo riječima pokojnog akademika.

Spominjući kontinuitet procesa uništavanja ovog lokaliteta, u svome »S.O.S za Salonu«, Rendić-Miočević progovara tekstom koji je još uvijek aktualan: »Na nama svima je da taj proces, čije su tendencije i danas očite, ne samo usporimo, nego da ga i u što većoj mjeri uklonimo spasivši, i za našu današnjicu i budućnost uopće koliko je to u našoj moći danas da učinimo, te doista neprocjenjive vrijednosti, koje su proizvod našeg kraja, ali duhovno vlasništvo čitavog čovječanstva, prema kojemu, kao čuvari tih izuzetnih vrijednosti, imamo i ljudskih i moralnih nezaobilaznih obaveza«.

Sličan sadržaj:

U GALERIJI »ZVONIMIR« OTVORENA IZLOŽBA U POVODU 200 GODINA SUSTAVNIH ISTRAŽIVNJA SALONE »U TEMELJIMA HRVATSKE ARHEOLOGIJE« – Snaga salonitanskoga korijenja SVEČANIM PREDSTAVLJANJEM OBILJEŽENO PETNAEST GODINA ČASOPISA ZA SOLINSKE TEME – Solinska sjedinjenost kulture i znanosti IZLOŽBA FOTOGRAFIJA O OCU ANTI GABRIĆU »TAMO GDJE PALME CVATU« AUTORA ZVONIMIRA ATLETIĆA – Odjek svečeva života IZLOŽBA »SAKRALNA TEMATIKA JOZE KLJAKOVIĆA – FRESKO SLIKARSTVO« ZAGREBAČKE MEMORIJALNE ZBIRKE KORAK JE U NOVI ZAJEDNIČKI PROJEKT – Kljakovićeve solinske boje