RAZGOVOR S VRANJIČANKOM MAJOM ERCEGOVIĆ KAPETANICOM DRVENOGA JEDRENJAKA - »Ćer o' stareg kalafata«

SOLINSKA KRONIKA 331, 15. ožujka 2022.

Razgovarala: Marijana BATARELO-JELAVIĆ
Fotografije: Jakov TEKLIĆ

– Otac je s gradnjom broda krenuo 1991. početkom Domovinskoga rata u teška vremena kada u kući nismo imali novca niti za najosnovnije potrebe. Po struci je bio brodograditelj i cili je život proveja u brodarstvu. Najprije je radio u škverovima, a onda je nabavio izletnički brod, zvao se »Toni« i s njime je organizirao jednodnevne izlete. Zime je provodio izrađujuć kaiće koje je prodavao, a ja sam uvik trčkarala oko njega – priča kapetanica Maja

»Majka, žena, kapetanica…« riječi su koje na najbolji način opisuju 37-godišnju Vranjičanku Maju Ercegović koja stojeći 20 godina za kormilom jedrenjaka živi svoj san, ali i san svog oca Tomislava Mandića koji je 10 godina svoga života posvetio izradi dvadesetčetiri metarskog drvenog ljepotana koji s ponosom nosi ime »Moja Maja«.

– Otac je s gradnjom broda krenuo 1991. početkom Domovinskoga rata u teška vremena kada u kući nismo imali novca niti za najosnovnije potrebe. Po struci je bio brodograditelj i cili je život proveja u brodarstvu. Najprije je radio u škverovima, a onda je nabavio izletnički brod, zvao se »Toni« i s njime je organizirao jednodnevne izlete. Zime je provodio izrađujuć kaiće koje je prodavao, a ja sam uvik trčkarala oko njega – priča nam Maja tijekom ugodne ćakule uz kavu na vranjičkoj rivi.

Dvadesetčetiri metarski drveni jedrenjak »Moja Maja« Tomislav Mandić je gradio punih 10 godina

– Dok pričamo meni je u glavi kako sam tribala iskoristit ovu bonacu za lakirat brod – smije se Maja koja nije naučila mirovati.

– Od malena sam uz oca stalno nešto radila i to mi je u krvi. Sićan se da bi došla iz škole i na brzinu napisala domaći samo da mu mogu pomagat oko broda.

Unatoč ratnim vrimenima odlazija je u Bosnu i u Slavoniju i dovozio kubike i kubike drvene građe, hrastovine, borovine, tikovine i mahagonija, a posebna avantura bila je nabavka motora koji pogoni »Moju Maju«. Za kupit motor proda je izletnički brod i auto, golfa, a onda je bio problem kako ga prinit na brod. Tu nam je u pomoć priskočila Hrvatska vojska sa svojim helikopterom. I onda smo 2001. krenuli na prvu plovidbu, otac i ja – prisjetila se Maja napominjući kako je jedan pano u salonu rezerviran za fotografije vezane uz gradnju jedrenjaka.

– U početku sam plovila s ocem, a onda on zbog godina i bolesti više nije mogao ići sa mnom. Prvi put sam samostalno zapovidala 2014. Čoviku koji je bija sa mnom i koji je vozija brod je iznenada pozlilo, naškodile mu pečene paprike i luk toliko da je završija u bolnicu, a ja ostala sama s brodon punin gostiju. Sutradan je tribalo privezat brod u Gružu, stvarno je bilo nezgodno, nepovoljan vitar, puste jahte, ali uspila sam i to me ohrabrilo da nastavim – govori nam Maja.

Vranjička kapetanica uz jedrenjak kojim tijekom turističke sezone plovi na sedmodnevnim krstarenjima

Njezinog oca, kalafata Tomu odnila je azbestoza 2018. Nije radio u Salonitu, ali živio je blizu.

– Njegov odlazak bio mi je dodatni motiv da nastavim unatoč svim predrasudama s kojima sam se susrela, a bilo ih je dosta.

Govorili su mi: di će jedna žena upravljat brodom, žena donosi nesriću na brodu i slično. U početku su svi mislili da mi je to samo hir i da će me proći, a kad su vidili koliko sam uporna i koliko se trudim i predrasude su nestale – kroz smijeh će Maja koja je nakon završene Opće gimnazije Vladimir Nazor upisala Pomorski fakultet gdje je stekla diplomu iz pomorskoga menadžmenta.

– Ja sam odmah nakon osnovne škole, a pohađala sam OŠ Vjekoslava Paraća, htjela upisati srednju pomorsku, ali kako sam bila odlična učenica moj razrednik se oštro protivio tome i nagovorio me da upišem gimnaziju. Poslije je ipak prevladala ljubav prema pomorstvu iako mi u konačnici diploma ne znači puno. Ovo je posao gdje moraš raditi i biti spreman na sve, od najnižih poslova do upravljanja brodom, nema tu biranja – govori Maja koja uza se ima posadu sastavljenu od dva mornara i konobara, dok je za kuhanje zadužen njezin suprug Hrvoje.

– Uglavnom je to stalna, uigrana ekipa i to je jako važno – tvrdi Maja dodajući kako je riječ o ljudima s kojima punih pet mjeseci provodi 24 sata dnevno te je jako važno da se dobro slažu.

– Bazirani smo na sedmodnevna krstarenja, a kapacitet su nam 24 putnika. Sezona traje od polovice svibnja do polovice listopada, ali to ne vrijedi za zadnje dvije godine jer 2020. zbog situacije s koronom nismo ni isplovili, a prošle godine smo odradili tek polovicu uobičajene sezone – požalila nam se kapetanica Maja dodajući kako je ovogodišnju sezonu, s obzirom na rat u Ukrajini, teško predvidjeti jer već stižu otkazi rezervacija.

– Nerijetko čujem komentare kako je meni lako jer radim pet mjeseci, a ostatak godine odmaram, ali to su ljudi koji ne znaju da je zima za nas posebno intenzivna jer je to vrime kad se brod sređuje. Skidaju se jedra i tapeti, sve se rasprema i kreće servis motora i generatora, brušenje, lakiranje, pituravanje. Osim toga treba preživit zimu jer nam je brod jedini izvor prihoda – ističe naša sugovornica dodajući kako joj najteže pada odvojenost od djece.

– Toni ima 9, a Marieta 4 godine i već su naučili da ljeta provode s mojom mamom, bakom Ivkom bez koje ne bismo mogli funkcionirati. Toni ne voli brod, draži su mu brojevi, dok je Marieta pravo materino dite, s dvi i po godine je već upravljala pentom – kroz smijeh će Maja dodajući kako je često pitaju li voljela da njezina djeca nastave ovaj posao.

Posebno je mjesto u brodskome salonu rezervirano za pano s fotografijama izgradnje velebnoga jedrenjaka

– Ne znam što bi odgovorila. Nije ovo lako. Trebaš bit stvarno zaljubljen u brod i more, trebaš imati san i slijediti ga. Ja sam sretna i ne bi ništa mijenjala, a oni kako odluče. Bez obzira koji posao odaberu ja ću ih podržati – poručuje Maja koju je još davno novinar Damir Tolj, u svojoj reportaži smjestio u stihove poznate Oliverove pjesme »Ćer o’ stareg kalafata«.

»Pape jon je gradi brode, bi je meštar od zanata, na sve bande kad se ode nigdir takvog kalafata. Bi je meštar zlatne ruke ma najlipje ča je jema nisu brodi nasrid luke vengo ćer krasota je’na…«

Rad s ljubavlju nema cijenu

Kalafat Toma Mandić je brod, koji je nazvao po kćeri jedinici izgradio u dvoru, na mjestu današnjega maslinika, a porinuo ga je ispred kuće, gdje je i danas vezan, uz pomoć čuvene »Brodospasove« pomorske dizalice »Veli Jože«.

– Trebalo je najprije grtalicom izdubit dno da brod ne nasidne jer je bilo plitko – objašnjava nam Maja dok se zajedno uspinjemo na jedrenjak praćeni pogledima kućnoga ljubimca, dvogodišnjeg dalmatinera Skubija koji se radije drži kopna.

Dok nam kapetanica s ponosom pokazuje svoga drvenog ljepotana primjećujemo kako svaki »kantun« odiše ljubavlju koju je njezin pokojni otac Toma ugradio u ovo svoje životno djelo.

– Teško je procijenit njegovu pravu vrijednost jer nije sve u materijalu, to su sati i sati rada, deset godina svoga života je on u ovo uložija. To niko ne može platit – s nostalgijom će Maja.

Gost na vr’ jarbola

Dvogodišnjem dalmatineru Skubiju kraj je draži od mora

– Na brodu sam doživila puno lipih trenutaka, ali bilo je i neugodnih situacija. Svega ima kad vozite dvadesetak ljudi koji zajedno trebaju provesti sedam dana. Bilo je tu puno novih ljubavi, pa čak i prosidbi, ali bilo je i prekida.

Dođu zajedno i nakon dva dana se posvađaju pa traže odvojene kabine, a ja ih nemam di smistit jer je sve puno. E onda moraju izdržat kako znaju – kroz smijeh će Maja dodajući kako ima i posebno zahtjevnih gostiju.

– Bude i pijanstava, a jednom nam se jedan gost popeja na vrh jarbola i nije zna sić, pa ti odluči šta ćeš s njim – veselo će Maja koja se s godinama naučila nositi sa svim situacijama.

– Najvažnije je da mi predvidimo neveru i da se na vrime sklonimo na sigurno, a ove peripetije s gostima se uvik nekako riješe – poručuje iskusna kapetanica.

Od vrtla do mora

Kad nije na brodu ili oko njega Maja je u vrtu. Obrađuje masline, sadi rajčice, kupus i krumpire.

– Imamo 28 stabala maslina, a ovo ostalo sadimo za svoje potrebe. Domaće je domaće, a mi nismo naučili mirovat – govori Maja pokazujući na maslinik zasađen na zemljištu na kojemu je njezin otac gradio jedrenjak.

– Moram pohvaliti muža, iako on neće moć virovat da ga hvalim – smije se Maja dodajući kako bi bez njega teško sve stigla.

– Hrvoja sam upoznala u vrime kad je radio kao mornar na turističkim brodovima. Tada sam i ja na »Mojoj Maji« radila kao mornar i tribala sam razvuć kablove u marini, a on se ponudio da mi pomogne.

Naravno da sam odbila iako mi je bio simpatičan. Sad smo već 13 godina u braku i moramo se slagat jer kako bi inače izdržali toliko miseci na brodu po cili dan zajedno – veselo će Maja.