SOLINSKA KRONIKA 329, 15. siječnja 2022.

Piše: Branko GRGIĆ BARKOV
Fotografije: Jakov TEKLIĆ

Tri velike prometnice koje dijele i povezuju Solin uzdužno, nose značajna imena: jugoistočna Marulićeva, središnja Zvonimirova i sjeverozapadna Radićeva, poprečno ih povezuje Ulica dr. Franje Tuđmana. Zaista odabrani nazivi sažeto povezuju razdoblja naše državnosti i korijene kulture. Fizički su nastale u različitim vremenima i na različite načine

Od vremena daleke prošlosti, kada smo se uspravili na dvije noge pa do današnjih dana suvremenoga društva trudili smo se stvoriti mrežu putova i cesta. Cilj je uvijek bio isti, omogućiti što lakšu međusobnu komunikaciju i što brže svladavanje udaljenosti.

O tome nam pak govori i bogatstvo našega jezika razlikujući nazive; staze koje smo možda prve utabali (šumske staze, kozje staze), putove po kojima smo putovali (poljski put, brdski put) i konačno brze prometnice po kojima se danas kreću vozila velikim brzinama (ceste 1. i 2. reda, autoputovi).

Kada smo se dovoljno namnožili počeli smo se grupirati u zaseoke, sela, gradiće, a danas su to postali gradovi i ogromne zajednice čiji se prirast više ne može niti kontrolirati. U gusto naseljenim i urbanim sredinama lakše su komuniciranje i snalaženje omogućile ulice.

Prostori s obostranim ulazima kroz koje ulazimo u naše kuće, stanove, dućane, a zbog čega se i zovu ulice. S vremenom su ti prolazi i ulazi, ulice dobili imena i kućne brojeve, koji su se nerijetko mijenjali sukladno postojećim vlastima i ideologijama. Ne kaže se slučajno da je ime znak i obilježje ljudi i vremena.

Stari Solin ili Solin moga djetinjstva bio je netipično dalmatinsko mjesto, bez kaleta, bez trga, bez nekoga središta. Raštrkan po obroncima i padinama Kozjaka tek nešto gušće poredan uz Jadro ili glavnu seosku cestu. Mali zaseoci ili susjedstva nazivani prema većinskim prezimenima starih obitelji ili prema toponimima na kojima su izgrađeni. Paraći, Gašpini, Ponkovi, Bašini, Japirkovi… Rupotina, Bilice, Donja Strana i sl.

Odlučio sam stoga kroz nekoliko nastavaka u Solinskoj kronici napisati mali dio svojih sjećanja i današnjih zapažanja vezanih uz današnje tri velike solinske ulice. Svjestan sam činjenice da su sjećanja nestalna jer ih velike vremenske udaljenosti čine slabijima i promjenjivijima, a današnja opažanja su individualni pogledi s obzirom na važnost detalja koje autor daje.

Tri velike prometnice koje dijele i povezuju Solin uzdužno nose značajna imena. To su: jugoistočna Marulićeva, središnja Zvonimirova i sjeverozapadna Radićeva, poprečno ih povezuje Ulica dr. Franje Tuđmana. Zaista odabrani nazivi sažeto povezuju razdoblja naše državnosti i korijene kulture. Fizički su nastale u različitim vremenima i na različite načine.

Ulica Kralja Zvonimira

Ovo je najstarija ulica u Solinu (barem kada se promatra s gledišta novijega vremenskog razdoblja). Listajući »Atlas – kartografski spomenici hrvatskog Jadrana« u izdanju AGM-a, Zagreb 1995., na starim gravurama ne može se naći precizna lokacija niti pravac pružanja današnje Zvonimirove ulice. Naznačeni su prometni pravci između istaknutoga Klisa prema Splitu, uvijek prisutna rijeka Jadro i poneki ostatak antičkih objekata.

Ako se pak preskoči nekoliko stoljeća i zađe u sredinu dvadesetoga (od kada postoje moja sjećanja), otkrije se da je Zvonimirova ulica glavna poveznica između Splita i ovoga dijela Dalmacije sa zaleđem i dalje s Bosnom. Tako je ova seoska cesta bila i ostala »žila kucavica« čitavoga Solina.

Najvećim je dijelom položena preko vanjskih bedema Salone, od Bilankuše pa do Kapelice je to i dokazano prilikom brojnih arheoloških istraživanja koja su provedena za potrebe polaganja komunalnih instalacija.

Pamtim mijene i važnije događaje koji su se odvijali po njoj. Tu sam po prvi puta vidio čete naoružanih vojnika, kolone mazgi i opreme koji su pedesetih godina marširali na ukrcaj u luku i pjevali »Zona A, zona B, bit će naše obadvije«.

U prvi razred osnovne škole krenuo sam na Reviju (današnji River) pa ovdje prilažem fotografiju malih prvašića snimljenu na skalinama uz vodopad.
Otvaranjem škole na Bilankuši, svakodnevno smo do nje hodali ovom ulicom i promatrali što ima novoga ili zanimljivog za djecu u odrastanju na selu.

Prolazili smo pokraj dvije mesnice, brijačnice, ulaza u Macel (klaonicu), velike mlinice, dućana mješovite robe, pekarnice, gostionice, postolarije i tri funtane. To je bilo uglavnom sve. Nezanimljivo za nas.

Pošta je bila na početku ulice, u privatnoj kući. Unutra je bila jedina telefonska govornica u čitavom Solinu. Privatne parcele su bočno doticale ulicu i činile privraća i vrtove između pojedinačnih kuća. Uz ulicu je s lijeve strane bila duga foša u koju su se slijevale kišne vode na ulicu i razne otpadne vode, a završavala je na Širini u rijeci. Dugo je bila otvorena i pružala ružne vonje i sivilo seoske kloake. Kad su je jednom prekrili betonskim pločama to je bio veliki napredak u komunalnom redu staroga Solina.

Ali fizika ulice nikada nije bila bogzna što pa ni sjećanja na to nisu bitna. Događaji uz nju su rijetki i upečatljivi i dugo ostaju zapisani u sjećanju. Kao što su jutarnje budnice, kada je limena glazba naviještala državne praznike.

Muzika iz zvučnika na drvenim stupovima s drečećim marševima. Sprovodi sa Širine s mrtvačkom kočijom i visokim vijencima od palmi. Maškarade i derneci, jata tuka koje su seljanke iz Zagore šibama gonile prema vratima Macela pred Božićne blagdane. Kod Buffeta na Širini ispred kojeg je u kasnim poslijepodnevnim satima jedan stari gospodin svirao na zlatnoj harfi. Fanteka i svih čuda jednog cirkusa. Prvih vožnji na ringišpilu na livadi današnjeg parka. Straha pri gledanju nepokretnog udava ispod staklenog poklopca. Ne mogu preskočiti nedjeljna događanja u Bašti Gašpić. Roditelji su nas vodili popit narančadu iz staklenih boca. Pića su se hladila u gajbama u rijeci, a piva se točila iz bačava. Uvečer smo slušali muziku uživo. Na svojim instrumentima su svirali i pjevali Mijo, Jugoslav i Marinko. Parovi su plesali na betonskom podiju. Vješti flamanski slikar bi sve ovo lako skupio u samo jednoj slici seoskog života.

Kakva je ulica danas?

Zadržala je svoje gabarite i položaj u prostoru kakvi su bili i ranije.

Obogatila se novim sadržajima, zasvijetlila semaforima i zagušila automobilima. Oni kojima se žuri ne vole je, ali oni koji njome hodaju imaju vremena obazirati se i primijetiti neke detalje koji podsjećaju na prošlost ili »blagodati« sadašnjosti.

Ima i kontinuiteta jer se i dalje na nekim mjestima krumpir uzgaja uza sami rub ulice, a i maslinici su u punomu sjaju uz privraća obiteljskih kuća. Nogostupa uglavnom nema obostrano, a često su suženi na svega tridesetak centimetara pa se njima ne mogu mimoići dvije osobe. Pridoda li se ovakvomu stanju i pokoji hidrant postavljen usred nogostupa ili primjerice dio bunkera iz Drugoga svjetskog rata koji je na jednomu mjestu doslovno prepolovio površinu nogostupa, lako je zamisliti kako se teško pješaci snalaze u svemu tome.

Međutim ni vozačima nije jednostavan ulazak u Zvonimirovu ulicu. Izgradnjom velikoga prometnog čvora na Širini ona je naime postala gotovo slijepa ulica.

Jedino pravac iz Splita ima krajičkom desne trake izravan spoj s početkom ulice. Svi ostali koji se kreću iz Svetoga Kaja, Radićeve ulice, Vranjica preko Meteriza ili iz Marulićeve, a žele ući u samo gradsko središte moraju se uspeti nadvožnjakom prema Splitu i čekati trenutak da se iz sporednoga spoja (bez trake za ubrzavanje!) poprečno uguraju u silazni krak i uz dosta sreće odvezu prema ulazu u Solin.

Takvo prometno rješenje onemogućilo je izravan dolazak do npr. Parka na početku ulice, restorana, veterinarske stanice, pazarića, stanovâ, poslovnicâ i tako sve do početka dvosmjerne regulacije prometa u sredini kratke dionice Zvonimirove ulice. Ovo je za mene degradiranje najvažnije i najživlje ulice grada Solina, odnosno samoga gradskoga središta.

Početak ulice resi najstariji i najljepši park u Solinu.

Tu su ostatci stogodišnjih stabala platana, spomenici, dječja igrališta i kao najnoviji sadržaj je na brzinu izvedena »skate« rampa za mlade i njihove potrebe za vještinom klizanja i preskakanja. Sami park je ozbiljno nagrizlo i nedavno izgrađeno parkiralište. Zbog čega ovo sve napominjem?

Ovomu je prostoru nasušno naime potreban sustavni pristup i cjelovito projektno rješenje iz kojih bi se zatim crpili pojedinačni detalji kako bi jednoga dana zablistao na pravi način, a sada, odnosno odavno već nije tako. Stvari se događaju potpuno slučajno. Hortikulturno je u potpunosti zapušten (osušeni jablani čekaju da ih netko posiječe prije no što padnu nekome na glavu ili parkirani automobil).

Veliki vodoskok kao atrakcija i živost leži zapušten unutar korita rijeke pa niti kadikad, u sparnim ljetnim danima ili u vrijeme vikenda ne uljepšava ovaj divan park omeđen rukavcima bistre rijeke. Nadam se boljim vremenima. Kada?

S obzirom da već pišem o, za mnoge nebitnim stvarima, o samomu početku ove ulice napomenut ću još dvije »sitnice«.

Ispred zgrade pošte davno je podignut obzid u trokutastomu obliku u kojemu se u svojevrsnoj minijaturi htjelo prikazati poznate salonitanske arheološke lokalitete. Pokušaj je u potpunosti neuspio jer je rješenje bilo više za kućnu upotrebu negoli za javni prostor.

Danas je to sve razbijeno i krhotine kamena su razbacane ispod već odrasloga stabla. Zar se taj lijepi prostor, oaza u samomu gradskom središtu ne bi mogao hortikulturno urediti zasađivanjem prikladnog niskog zelenila i cvijeća? Sigurno bi bio ljepši ukras gradu negoli ovaj zapušteni detalj u strogom gradskom središtu.

Zadnji primjer javno neprihvatljivoga zauzeća prostora s jednim na brzinu sklepanim kafićem nikako ne mogu preskočiti.

Solin je nekada naime bio poznat po točionicama i dobrim zalogajima onoga vremena. Gostionice su nudile jednostavna domaća jela i pića te privlačile bonkuloviće iz Splita i okolice.

Danas su to kafići, okupljališta mladih i starijih. Lijepo su i u trendu današnjih interijera uređeni. A onda u samo jedno poslijepodne među njima se pojavila vanjska terasa izgrađena plastičnom imitacijom drvenih dasaka i stupova, opasana cimama konopa, a omeđena posudama sa zabodenim plastičnim cvijećem. Idilu osigurava i mali vodoskok između (plastičnih) bačava.

Mislio sam da je riječ o scenografiji za neki kaubojski film i da je sve to kratkoga vijeka. Taman. Stoji tu već od ljeta i pokazuje nam kako se može raditi što je koga volja. E po meni ne može, ako se degradira javni prostor, pa iako je zahvat unutar privatne parcele.

Grad ima pravo propisati uvjete kojima se određuju detalji s obzirom na vrijednost prostora i okolnoga uređenja. Takvi su nam propisi dobro poznati počevši od Dubrovnika i Makarske pa sve do brojnih drugih gradova na našoj obali.

Završavam ovaj esej o Zvonimirovoj ulici u Solinu. Meni najdražoj i posebnoj jer je svaka kuća u njoj muzej uspomena na događaje i naraštaje žitelja koji su uz nju postojali ili se događali. O njima bih mogao pisati još dugo, ali nema se komu.

Malo nas je ostalo i više nikoga to ne zanima. Lijepe novouređene vrijednosti u njoj poput Gradine i Teatrina sam preskočio. Ljepota je ugodna oku, ali ružnoća više za oko »zapinje«. Možda će se netko drugi odvažiti da napiše i dopuni ova moja opažanja tako da zapisi ostanu u arhivu Solinske kronike.

Sličan sadržaj:

NASTAVAK ARHEOLOŠKIH ISTRAŽIVANJA NA REPREZENTATIVNOM LOKALITETU U GRADSKOMU SREDIŠTU – Arheološka paralaksa Gradine PRVA ZBIRKA KOLUMNI IZ ČETVRTSTOLJETNE RIZNICE »SOLINSKE KRONIKE« – Pogled u nedogled U POVODU SVJETSKOGA DANA BUBREGA U GRADSKOMU SREDIŠTU ODRŽANA JAVNO-ZDRAVSTVENA AKTIVNOST – Solinsko sjedilačko stanovništvo POVRATAK STAROME SOLINU – STVARI DIDA MATE – Bukara kroz koju je proša vinograd