OBITELJSKI ODNOSI U IZGRADNJI I OBLIKOVANJU SALONITANSKE CRKVE – Salonitanski biskupi nećaci
SOLINSKA KRONIKA 321, 15. svibnja 2021.
Piše: Mario MATIJEVIĆ
Blagdan svetoga Dujma, solinskih mučenika i svetoga Kaja poticaj su na razmatranja o nekim vidovima društvenih i unutarcrkvenih odnosa prve solinske Crkve. Zanimljivo je primijetiti očima današnjega društva, mladoga, obiteljskoga grada na Jadru kako je u samim temeljima njegove, solinske Crkve obiteljski odnos odigrao ključnu ulogu
Antička je Salona razvoj i bujanje kršćanstva u Rimskomu carstvu dočekala kao veliki, prosperitetni i razvijeni lučki grad s jednako tako razvijenom, uhodanom, umreženom za to doba globalnom društvenom zajednicom.
Logično je stoga bilo da je u takvomu velegradu već u apostolsko ili poslijeapostolsko doba došlo do početaka širenja kršćanstva i ustroja ovdašnje Crkvene općine, odnosno biskupije. Kršćanstvo koje se s istoka nezaustavljivo širilo gorljivom zauzetošću neumornih vjerovjesnika, kopnenim, a ponajviše pomorskim putevima u najvećoj je antičkoj luci na Istočnojadranskoj obali vrlo brzo pronašlo plodno tlo.
Svakako treba u obzir uzeti one povjesničare koji smatraju nedvojbenim da je evanđeoska poruka već tijekom 1. stoljeća stigla do primorskih gradova tadašnje rimske provincije Dalmacije odnosno u njezin glavni i najveći grad Salonu.

Solinski humanistički velikan don Lovre Katić govoreći o ovoj temi ističe: »Salona puna života i vreve upoznala je razne vjerske pokrete, pa su bez sumnje i kršćani doprli u taj grad vrlo rano, makar da se njihova vjera nije odmah uvriježila u njemu.«
Pritom svakako treba naglasiti činjenicu kako prvo naviještanje evanđelja ne znači i uspostavu organizirane, strukturirane, uhodane i umrežene kršćanske zajednice, biskupije. Međutim makar malobrojna i slabije organizirana crkvena zajednica vrlo brzo je poradi vlastita opstanka morala imati svoga biskupa.
Početak u obitelji
Iako su slika i društveni presjek prve salonitanske Crkve, njezina vjerničkoga puka i hijerarhijske vertikale još uvijek u potpunosti neistraženi zanimljivo je za primijetiti kako su na njezinu samomu početku kao i u vremenu njezina vrhunca veliku ulogu odigrali obiteljski odnosi.
Gledajući očima današnjega društva rekli bismo kako je u tim vremenima, učvršćivanja i izgrađivanja kao i vrhunca salonitanske Crkve nepotizam imao veliku ulogu. Upravo je naime »prenošenje« biskupstva sa strica na nećaka odigralo veliku, ako ne i ključnu ulogu. Iako su todobni društveni poredak i svijest znatno drugačiji od današnjih poimanja nemoguće je poreći da su upravo bliski obiteljski odnosi preko kojih se prva salonitanska Crkva širila i rasla iz uskih krugova prema općem društvu bili inicijalni moment, zamah.
Velikim žarom kojim je šireno kršćanstvo u prvim vremenima propovijedana je jednakost svih ljudi poglavito pripadnika Crkve. Značaj međutim obiteljskih odnosa, ali i ugled i položaj u društvu odražavao se i na unutarcrkveni život u kojemu su nerijetko oni najmanji, nepoznati, neimenovani i unutar same Crkve ostajali postrani, pa čak i bili ukapani kao potpuno nepoznati.
Širenju kršćanstva u čitavu svijetu osim gorljivih propovjednika možda ponajviše su pridonosili obični ljudi, vjernici, današnjim jezikom rečeno laici. Tako je očito bilo i na solinskoj zemlji u antičkoj Saloni.
Veliko je mnoštvo nepoznatih i neimenovanih ribara i moreplovaca, zemljoradnika i trgovaca, robova i slobodnjaka, vojnika i ničim označenih i ni po čemu poznatih anonimaca krštenih u ime svoga Gospodina Isusa Krista utemeljilo salonitansku Crkvu. Svi su oni uz propovjednike, apostolske učenike i poslanike svojim svakodnevnim ponašanjem, svakim činom, blagošću, druženjima i djelima ljubavi i milosrđa, čitavim svojim životom utjecali na sugrađane i sve one s kojima su se susretali na svakodnevnoj bazi. Živo se Evanđelje i u Saloni zasigurno širilo ne samo riječju nego živim primjerom, u luci, na trgu, tržnici ili u vojsci.
Logično je stoga pretpostaviti kako se i u Saloni kao i u ostalim gradovima Carstva kršćanska zajednica postupno upoznavala i povezivala, organizirala u zajednice istomišljenika na čelu s biskupima (»episkopos« – upravitelj), kojima su pomagali prezbiteri (starješine) i đakoni (poslužitelji).
Kolikogod su pak s velikim žarom svi pojedinci radili na evangelizaciji, struktura ni vertikala lokalne Crkve nije nastala u jednome trenutku. Ustrojstvo i sastav salonitanske Crkve posljedica su procesa u kojemu je pojedina skupina vjernika izabravši među sobom voditelja, imenovala osobu koja će upravljati duhovnim životom zajednice, ali isto tako i materijalnim dobrima.
Biskup je bio ličnost, uglednik koji odlučuje u svim pitanjima Crkve i kršćanske općine, on je mjerodavan osim za vjersko i za gospodarsko, za građevnu djelatnost, za pothvate koji se izvode ili se pripremaju. U tome su njegovo vjersko i životno iskustvo, uzoritost dobra primjera, karakter i osobnost, smirenost u ponašanju, blagost, plemenitost i mnogo toga drugoga bili vrlo presudni.
Biskupi mučenici
Sudeći prema povijesnim podatcima takav je bio prvi upravitelj salonitanske Crkve sveti Venancije koji je došao iz Rima i naznačio početke kršćanstva u gradu na Jadru, a koji je dakle sukladno historiografiji bio prvi dokazani vjerovjesnik na ovomu prostoru.

Venancija je sukladno povijesnim izvorima i tumačenjima naslijedio Dujam. Prvi po imenu poznati salonitanski biskup čije je djelovanje u Saloni nedvojbeno utvrđeno te ujedno najslavniji salonitanski mučenik.
Dujmova salonitanska Crkva bila je već zrela i razvijena, vrlo brojna te je dala mnoge mučenike. Štoviše samo devet godina nakon njegove smrti kršćanstvo je dobilo punu slobodu i jednakopravnost s rimskom i drugim religijama slobodno štovalo mučenika i sveca Dujma podignuvši nad njegovim grobom velebnu baziliku.
U blizini njegova groba ukapani su kasniji salonitanski biskupi. Jedan od njih, onaj čiji je sarkofag najbliži Dujmovu grobu bio je njegov nećak (»nepos«) Primus. Osim što za suvremenu historiografiju pitanje nećaka kao Dujmova izravna nasljednika nepobitno dokazuje Dujmovo lokalno podrijetlo, ono ukazuje i na strukturu prve salonitanske Crkve, bliske rodbinske odnose, osobe od povjerenja, odavanje počasti i povjerenja u njezine odličnike.
Privilegirani članovi
Na skromnomu sarkofagu nećaka biskupa uklesan je natpis na pučkom (nepravilnom) latinskom jeziku: »Položen Primus biskup 21. siječnja, nećak Dujma mučenika« (DEPOSITUS PRIMVS EPISCOPVS XII KAL. FEBR. NEPOS DOMNIONES MARTORES).
Sarkofag nećaka biskupa otkriven je na Manastirinama godine 1900., a upravo je don Frane Bulić epigrafičkom i filološkom analizom natpisa utvrdio da se radi o sarkofagu jednoga salonitanskoga biskupa. Štoviše upravo je don Frane zbog nećakova imena utvrdio da je on prvi sljedeći biskup nakon Dujma na salonitanskom biskupskom prijestolju.

Nećak biskup Primus ravnao je salonitanskom Crkvom u vremenu od 304. pa do 325. godine, a o njegovu životu i djelu ne postoje pouzdani detaljniji podatci. Njegovo pak ukapanje na Manastirinama prema drevnom Crkvenom običaju »ad sanctum« – što bliže tijelu sveca ukazuje na privilegirani ukop koji je bio praksa ne samo salonitanske nego i opće Crkve.
Upravo ovaj privilegirani ukop koji se prakticirao dugo u povijesti Crkve današnjim pak očima gledan u suštoj je suprotnosti sa Svetopisamskim odlomkom Dj 4, 32 – 35 o jedinstvu i jednakosti, zajedništvu sviju u prvoj Crkvi.
Međutim priča o salonitanskim biskupima i njihovim neposima, nećacima nasljednicima na biskupskomu tronu nastavlja se i nakon Primusa. Naime nakon Maximusa Starijeg, Leoncija i Gajana na salonitansko biskupsko prijestolje ustoličen je biskup imenom Simferije. Njegovo su postojanje odnosno ime prepoznali Bulić i Berivaldi rekonstruiravši natpise s Manastirina i raznih spolija sastavivši natpis »Depositio sancti Symferi episcopi die… kalendas Ianuaris«. Godine pak 1903. u arheološkim istraživanjima gradske bazilike i to u njezinoj apsidi je pronađen natpis u podnom mozaiku u kojemu je Simferiju pripisan početak gradnje gradske bazilike koju je završio njegov nećak Hezihije:
NUOA POST UETERA
COEPIT SYNFERIUS
ESYCHIUS EIUS NEPOS
CUM CLERO ET POPULO FECIT
HAEC MUNERA
DOMUS CHRISTE GRATA
TENE.
Veliki Duje Rendić-Miočević ovaj je tekst pak preveo:
»Novo za starim tu započne Sinferije,
nećak mu Hezihije s klerom i pukom dovrši.
Kriste, poklon taj – dom sveti – primi ti rad«.

Iz ovoga natpisa razaznaje se njihova rodbinska veza kao i kod Dujma i Primusa. Proučavajući nadalje izvore Bulić je zaključio kako su Sinferije i njegov nasljednik, nećak Hezihije biskupovali od konca 4. stoljeća do godine 425.
Biskup nećak Hezihije ostavio je o sebi dubok trag u povijesnim vrelima kao teološki obrazovana i literarno nadarena osoba. Pismima kojim je komunicirao s nekim od najvećih teoloških umova u čitavoj Crkvenoj povijesti, Ivanom Zlatoustim, papom Zosimom i Aurelijem Augustinom osigurao si je važno mjesto u salonitanskoj, ali i općoj Crkvi.
Sinferije i njegov nećak biskup Hezihije ostavili su u salonitanskoj Crkvi, ali i čitavu društvu neizbrisiv trag i u graditeljskomu smislu. Episkopalni kompleks s dvojnim bazilikama, salonitanskom katedralom i biskupskom krstionicom i dvorom ostavio ih je upisane u povijesti salonitanske Crkve kao najveće biskupe graditelje.