U GALERIJI »ZVONIMIR« OTVORENA IZLOŽBA U POVODU 200 GODINA SUSTAVNIH ISTRAŽIVNJA SALONE »U TEMELJIMA HRVATSKE ARHEOLOGIJE« – Snaga salonitanskoga korijenja
SOLINSKA KRONIKA 326, 15. listopada 2021.
Tekst: Arsen DUPLANČIĆ
Fotografije: Tonči SESER
Izložba autora Arsena Duplančića priređena u organizaciji Arheološkoga muzeja u Splitu i solinskoga »Zvonimira« na jedinstveni način kroz rukopise, crteže i tiskane tekstove prikazuje bogatu, živu i djelotvornu povijest najstarije muzejske ustanove u jugoistočnom dijelu Europe, iznikle na salonitanskim temeljima

U proljeće 1818. car Franjo I. i njegova supruga Karolina Augusta kreću na put po Hrvatskoj i upoznaju nove krajeve koji su nakon pada Napoleona pripali austrijskoj kruni. Putovanje je imalo ne samo politička i vojna nego i kulturološka obilježja koja će biti od izuzetne važnosti za hrvatsku arheologiju. Po dolasku u Split oni su razgledali ostatke Dioklecijanove palače i druge starine te otišli u Solin vidjeti ruševine nekadašnje metropole rimske provincije Dalmacije. Oduševljen viđenim i potaknut mišljenjima stručnjaka car je donio odluku o osnivanju Arheološkog muzeja u Splitu koja je provedena dekretom Dalmatinske vlade od 22. VIII. 1820. godine. Za prvog ravnatelja imenovan je splitski liječnik dr. Carlo Lanza koji je 2. X. 1821. započeo iskopavanja u Saloni pa se taj datum može smatrati početkom sustavnih arheoloških institucionalnih istraživanja ne samo u Saloni već, zbog njihovog kontinuiteta, i u Hrvatskoj.
Dvjestota obljetnica osnivanja Muzeja (1820. – 2020.) i dvjestota obljetnica istraživanja u Saloni (1821. – 2021.) povod su da se javnosti prikaže kako su se u prvih trideset godina razvijali Muzej i radovi u Saloni. Odabrano je upravo to razdoblje jer od 1850. do 1872. nastupa dugo zatišje. Sve opet oživljava 1872. kada ravnatelj postaje Mihovil Glavinić, a zlatno doba obuhvaća vrijeme uprave don Frane Bulića od 1884. do 1926. godine.
Izložba se zasniva na rukopisnoj i tiskanoj građi iz Muzeja, a naročito na izvještajima i grafičkoj dokumentaciji koja najvećim dijelom nije bila poznata ni objavljivana. Njena važnost ogleda se u činjenici da je dio predmeta zbog brojnih selidbi, a i krađa, nestao ili se teško može identificirati. Neki su predmeti u međuvremenu oštećeni, a neki stradali osobito od posolice zbog dugotrajnog smještaja u nekadašnjim skladištima soli. Usporedba današnjeg stanja sa starim crtežima jasno ukazuje na sve to. Opširni pisani izvještaji su važni jer su u njima više puta detaljno popisani svi nalazi, dok su u člancima i knjigama navedeni sumarno.
Budući da je čuvanje spomenika temeljno poslanje Muzeja, za izložbu smo izabrali neke predmete i spomenike koji pokazuju da su još uvijek u Muzeju i da su dostupni bez obzira na to što je od vremena njihova otkrića ili otkupa prošlo između 170 i 200 godina!
Rukopisi, crteži i tiskani tekstovi priređeni za izložbu dio su izvora popisanih i obrađenih u sklopu višegodišnjeg timskog istraživanja građe o arheološkim radovima u Saloni u prvoj polovini XIX. st., a koje se privodi kraju i rezultirat će knjigom s prijevodima izvještaja i cjelokupnom grafičkom dokumentacijom.
Arheološki muzej u Splitu je najstarija muzejska ustanova u jugoistočnom dijelu Europe, njegovi su ravnatelji bili profesori na odsjecima za arheologiju i povijest umjetnosti, dao je vrsne stručnjake i akademike, od 1878. objavljuje naš najstariji arheološki časopis i uz njega se vežu počeci konzervatorske službe. Muzej nije istraživao samo Salonu nego i starohrvatski, odnosno ranosrednjovjekovni Solin koji je, između ostalog, iznjedrio vladarske natpise poput Trpimirovog i Jeleninog. Salona je pak dala veoma velik broj raznih predmeta i spomenika, zdanja zanimljiva za proučavanje civilne i crkvene arhitekture, pružila je izvore za istraživanje povijesti religija itd., a njena povezanost s Muzejom dovela je 1894. do pokretanja međunarodnih kongresa za starokršćansku arheologiju koji se održavaju i danas.
Muzej i istraživanja Salone, kako zbog starosti tako zbog sveobuhvatnosti, nalaze se u temeljima hrvatske arheologije pa otuda i naziv izložbe. Njihova međusobna isprepletenost treba biti poticaj za daljnji još uspješniji rad, za nova otkrića, publikacije i jačanje svijesti da bez dubokog, snažnog i razgranatog korijenja nema postojanog i izdržljivog stabla.
Zgrada Muzeja sagrađena 1836. (AMS, stara fototeka)
U literaturi se uobičajeno pisalo da je zgrada za Muzej podignuta već 1821. što nije točno jer je ona sagrađena 1836. godine. Nakon izgradnje novog Muzeja 1914. i preseljenja spomenikâ, ona je srušena 1928. godine. Bila je to prva zgrada namjenski građena za neki muzej u Hrvatskoj, a sadašnja je, poslije zgrade Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu iz 1888., druga po starosti. Ova fotografija snimljena je 1908. godine.
Francesco Lanza, Della topografia dell’antica Salona, Annali dell’Istituto di corrispondenza archeologica 21 (N.S. 6), Roma 1849., str. 269–283. (AMS, R 1964/21)
Carlova otkrića na položaju Hortus Metrodori, zatim četiriju gradskih vrata (s naglaskom na Porta Caesarea) i dijelova amfiteatra, Francesco Lanza je pretočio u članak tiskan 1849. kojemu je dodao kartu Salone s ucrtanim položajima Carlovih istraživanja, tlocrtom amfiteatra s njegovim ostacima, ostacima teatra i tlocrtom glavnih gradskih vrata.
Carl Mohr von Ehrenfeld, Porta Caesarea, 1846. (AMS, grafička zbirka)
Stanje salonitanskih gradskih vrata Porta Caesarea nakon istraživanja vidi se na akvarelu Carrarinog suradnika Carla Mohra von Ehrenfelda (1812. – 1885.), natporučnika ađutanta 4. lovačkog bataljuna. Na desnoj strani uočava se velika naslaga sedre koja se urušila u prosincu 2015. godine.
Alois Beer, Manastirine, oko 1886. (AMS, stara fototeka)
Manastirine s brojnim sarkofazima s natpisima, grobovima i arhitekturom bazilike u više faza stalno su privlačile arheologe, a istraživanja su se intenzivirala od 1883. pod vodstvom don Frane Bulića. Austrijski fotograf Alois Beer (1840. – 1916.) snimio je lokalitet oko 1886. godine.