POVRATAK STAROME SOLINU – VUKŠIĆI STIPETINI 5 – Kava za don Lovru
Piše: Marija GRUBIŠIĆ
– Kad san iša u učiteljsku školu profesor Ante Franičević, koji je isto bija umjetnik, reka je Vjeki da mi pomogne popravit crtanje. Tako bi me Vjeko podučava, a došla bi i moja mater i kad bi to vidila rekla bi: »Vjeko, uči ga račune ne to! Šta će mu to!«
Moj otac Jozo je radija u tvornici, u mehanici, a mater Ivanka, rođena Milišić bila je domaćica. Oženili su se 1935. i ja san se rodija 1940.
Bija san jin jedinac – priča nan šjor Marino Vukšić u svojon kući u svetokajskon zaseoku Stipetini.
Moj otac Jozo rođen je 1909., a mater Ivanka 1913. Ćaća je jedno vrime piva u crkvi u pučkin pivačima, ali je nakon rata prista.
Dida Marin, po kojen san ja dobija ime iša je u Prvi svjetski rat i nažalost, odma je poginija. Tako je moja baba Dujka, rodon Jurić iz Ćućini u Vranjicu, a od roda nadbiskupa Ante Jurića, rano ostala udovica, važila za najstariju udovicu u ondašnjoj državi, a imala je 80 godina kad je umrla.
Otac je ovu kuću u Stipetini do starih kuća izgradija 1935. i tu smo stali, ali je početkon pedesetih godina slikar Vjekoslav Parać zamolija moga oca jer su bili rod, a i posjećivali su se, možemo li mi priselit u njihovu kuću kod »Petronafte«.
I tako smo mi kod Ine »Petronafte« stali jedno desetak godina.
Oni su svi živili već tad u Zagrebu pa su i mater i tetu tili povest sa sobon, pa da jin nema ko doli ostat jel’ Vjeko je ima tamo atelje i veliki vrtal. I tako smo mi priselili doli stat – priča nan Marino prisjećajući se kako je familija od Vjekoslava Paraća bila dobrostojeća, otac Ive je ribarija, ima je leut, ali je drža i pekaru, dućan i gostionu.
– Jedan dio gostione bija je posebno za ljude koji su stali u Solinu, a drugi za došljake. Kad je počeja Drugi svjetski rat sve su stvari stavili u jednu sobu, tili su sačuvat od bombardiranja, ali nažalost baš su tu dvi bombe pale. Zidovi su kuće bili jako debeli, ali je bomba prošla kroz krov – sića se Marino po pričama jer je tada bija još mali.
– Rano san počeja učit o našoj staroj Saloni. Podučavali su me o njoj i Vjekoslav Parać i don Lovre Katić i vodilo po našin Starinama, jer je don Lovre bija vjenčani kum Vjekoslavu, pa su se družili. Ipak Vjeko bi dolazija svako lito u Solin, po dva, tri miseca bi sta pa bi me vodija i na ljetne igre u Split, na Peristil. Sićan se kad je bila izvedba »Aide«, da smo se u tri ure iza ponoći vraćali iz Splita. Vjeki bi ja i pomaga, svaki dan bi ujutro nosija štafelaje kad je slika amfiteatar šta je izložen sad u solinskoj Galeriji u Domu »Zvonimir«.
Mislin da ga je slika kroz jedno dva lita, ako ne i više… Sićan se nekako kroz maglu da bi trava kad smo dolazili bila i zelena ali i ona žuta, suva.
Naslika je Vjeko i onu fresku solinske karavane u tvornici Prvoborac u Svetome Kaju, u Upravnoj zgradi tvornice, a onu drugu »Prvi solinski odred« je naslika Joko Knežević. Bilo je to 1957. I sebe je Vjeko naslika na toj svojoj freski kako nosi jednu vriću.
A to ne znan iz knjiga i pričanja, nego san jin ja ka momčić kuva doli kavu i nosija. Mislin da je u ono vrime radnička plaća bila dvi do tri tisuće dinara misečno, a oni su meni za ta dva tri miseca šta bi jin pomaga, bija asistent, dali čak deset tisuća dinara.
Doša bi ujutro zidar, onda bi mu Vjeko reka koliko će inkartat i onda bi Vjeko radija po segmentima, koliko bi ocijenija da može naslikat. Tribalo je brzo radit, jer se to suši. Ja bi tako sta uru vrimena i gleda. Tad san svatija zašto je slikanje freski umijeće. Ne vidiš odma šta si nacrta, onako nafriško, tek za uru bi se to lipo vidilo – spominje se Marino prisjećajući se još jedne fotografije koja je dugo u toj njihovoj kući kod »Petronafte« visila na zidu. Vjekina sestra Kosovka odjevena u materinu vjenčanicu.
– Kad san iša u učiteljsku školu profesor Ante Franičević, koji je isto bija umjetnik, reka je Vjeki da mi pomogne popravit crtanje. Tako bi me Vjeko podučava, a došla bi i moja mater i kad bi to vidila rekla bi: »Vjeko, uči ga račune ne to! Šta će mu to!«
– Ima još jedna zgoda s don Lovron i Vjekon. Kad je Vjeko crta don Lovru ovaj bi svaki dan triba po uru vrimena isprid njega sidit. Onda bi to don Lovri dodijalo, svaki put bi reka: »Ajme, kad će ovo završit«. pa je jedan dan reka mojoj materi: »Ivanka, kad prođe pola ure ti dođi i samo reci da je gotova kafa«.
I šta će, onda moja mater skuvala kafu i došla tako u atelje:
»Pa Ivanka vidiš da radin« Vjeko će njoj kad je vidija da je donila kavu.
»Neka, neka, kad je već skuvala iću ja popit« spasija se don Lovre tako poziranja taj dan – smije se Marino na zgodu koju mu je mater prepričala.
– Mislin da je to portretiranje trajalo kroz dvi godine jer je Vjeko samo liti dolazija. Ta slika je visila u don Lovrinoj staroj kući doli kraj parka na Širini.
Sićan se i toga kad je Meštrović ovlastija Vjeku da mu gori iz Otavica donese neke stvari. Ima je neki pastirski štap i još neke predmete. Ja san Vjeki to pomoga nosit, pa smo ukrcali na jedan brod šta je iša za Ameriku – prisjeća se Marino uspomena iz ditinjstva vezana za solinske velikane.
Radnik – udarnik
Otac Jozo koji je radija u tvornici u mehanici, jednu godinu je proglašen ka udarnik. Tako je snimljen kratki film o njemu, oni žurnali koji bi se u ono doba prikazivali u kinu prije filma vezano za neke aktualnosti, informacije ili događaje. Ka neka preteča vijesti ili dnevnika.
Jedva san ga natira da to dođe vidit, jer u kino nije iša nikad – smije se sad tomu Marino.
Glamci i anguje s Mramorne
Polaga san za vozit brod kad san bija učitelj na Drveniku. Ima san i mriže, a ovde smo u Solinu više išli sa špurtilon vatat glamce na Mramornu. Posebno se išlo ujutro, tamo di je bilo trave. Išli bi od Mramorne pa tamo na drugu stranu prema Čučinima di je bilo pliće. Po dnu guraš špurtil, strišaješ onde između pijeska i trave, i onda upadaju glamci, ali i anguje – govori Marino.
Lovraševe mačkare
U vrime od mačkara, tamo negdi pedeseti godina, Solinjani, a posebno Svetokajci, sigurno još pante Lovraša koji bi skupija iza sebe povorku mačkara. Išla bi u mačkare tako dica, ali i neki roditelji u pratnji.
Išlo se svugdi, i do u Rupatine, Mravinaca i Vranjica. Bila su tu i dva magarca na koja bi krcali šta bi narod dava za mačkare, a kad bi se vratili isprid njegove kuće u Milišićima onda bi on to nama dici, mačkarama, podilija. Trajalo bi to od ujutro pa sve do navečer. Bila je to kolona, povorka po dvista metara. Veća dica okolo, a manja i na magarcu. Lovraš je Gizdić koji je doša u Milišiće na ženinstvo. Radija je inače ka skretničar na željeznici.
Kupija bi tako Lovraš dicu za u mačkare po solinskin zaseocima. Svaka mater bi tako umačkarala svoje dite, u svašta, šta bi se našlo pri ruci, a najviše je radila patina.
