POVRATAK STAROME SOLINU – DRUŽENJA U ĐURINI – Zajedničke uspomene
SOLINSKA KRONIKA 15. studenoga 2020. Broj 315
Piše: Marija GRUBIŠIĆ
Fotografije: Jakov TEKLIĆ
Na 17. siječnja 1942. Antiša Vučičić i Lovre Katić bacili su bombe na menzu talijanskih okupatorskih oficira o čemu i danas svjedoči ploča na toj kući. Talijani su zbog ovog događaja blokirali cili Solin, hapsili sve živo. Tako su i Marka 18. siječnja odveli, a 25. siječnja, sedan dana posli, likvidirali u ondašnjoj kavi na Meterizama, di je sada »Građa«
Nakon susreta i druženja rođakâ, prijateljâ, susidâ i prezimenjakâ Grubišićâ i Ninčevićâ u Đurini rodilo se puno uspomena.
Jedna od njih je vezana i za zajedničku tetu Đorđa Grubišića i Fabe Ninčevića. Đorđu ćaćinu sestru, a Fabi materinu sestru, Anđelku koja je u matere Jerke rođene Katić, poznatije ka Jerkača, i oca Jakova Grubišića bila među mlađon dicon, a koju je sudbina Drugog svjetskog rata ‘odvela’ u Englesku. Tamo se udala i stvorila obitelj.
Jakov i Jerkača imali su redon: Petromilu, Fabinu mater ka najstariju ćer, sinove Fabjana i Stipu ili Stipića, Đorđova ćaću koji je poginija u ratu, te ćeri Slavku, Anđelku, Mariju i najmlađu Božicu zvanu Dara koja je bila jedna od ritkih žena koja je u to vrime imala vozačku dozvolu, a vješto je timunirala ne samo autima, nego i kamionima.
Sva su se dica rodila u starin kućama di su živili Grubišići nadimkon Šimarini, ispod Đeneralovih kuća. Teta Dara se pak rodila u novoj kući koju je njezin ćaća Jakov izgradija 1926., isto u Đurini, ali s druge strane stare ceste za Klis.
Uz Fabina dida Jakova kojega su zvali Šolo, bile su još tri sestre i tri brata. Jedan je Martin zvan Bakan, drugi Ivan zvan Lijo i treći Špiro zvan Šušta. Tako je cila brojna obitelj živila u tin Šimarinin kućama.
Prvi se iz Šimarinih posli Prvog svjetskog rata na drugu bandu ceste pribacija zapravo Jakovljev brat Martin zvan Bakan, koji je bija zidar, a nije ima toliko brojnu obitelj pa je lakše kupija zemlju i 1920. zgradija kuću. Posli je pomoga i bratu Jakovu čija je obitelj bila najbrojnija da 1925./26. sagradi svoju, zapadnije od njegove u Đurini, a u starin kućama ostali su živit braća Ivan i Špiro sa svojin obiteljima.
A kako je teta Anđelka, rođena 1921. dospila u Englesku, ispriča nan je njezin nećak Fabo.
–
Teta Anđelka, tada dvadesetogodišnjakinja, taman se bila udala za Marka Draškovića. Kako je u ono vrime u Gašpića bila tvornica manistre di su radili, tako su njih dvoje i živili ka podstanari u toj kući.
Na 17. siječnja 1942. Antiša Vučičić i Lovre Katić bacili su bombe na menzu talijanskih okupatorskih oficira o čemu i danas svjedoči ploča na toj kući.
Teta je pričala kako je u to vrime u kući bija jedan zajednički WC, pa se moralo spustit do njega doli u prizemlje. Marko se u to vrime slučajno diga za otić u zahod, a neka žena ga je vidila i kazala Talijanima koji su ga odveli, iako on nije ima veze sa tin bacanjen bombi. Virujen da je to tako jer se nigdi posli ne navodi njegovo ime, sigurno bi se iza rata negdi meklo da je zaslužan za to – prepričava nan Fabo.
Talijani su zbog ovog događaja blokirali cili Solin, hapsili sve živo. Tako su i Marka 18. siječnja odveli, a 25. siječnja, sedan dana posli, likvidirali u ondašnjoj kavi na Meterizama, di je sada »Građa«.
– Ni ona nije lišo prošla – kazuje Fabo za tetu Anđelku kako su je zatvorili u Split, u zatvor di je bila stara Općina i kako je tada izgubila i dite koje je nosila s Markon.
– Pričali su mi kako je baba Jerkača išla prodat crno prase samo kako bi dovela advokata iz Šibenika da joj spasi ćer, da je izvadi iz zatvora. Ali nije uspila. Tetu Anđelku su poslali u logor u Italiju.
– Za vrime Drugog svjetskog rata, u Italiji se zaljubljuje u engleskog oficira Lenija, prezimenon Favre. On je tamo valjda doša u neku inspekciju, tako nešto.
Čuja san da je to bila ljubav na prvi pogled, a di neće kad je teta Anđelka bila onako lipa i kršna. Nakon rata su se uzeli, on ju je odveja u Englesku, u London, i onda su dobili i ćer Pat – kaziva nan Fabo dodajući kako su prvi put ovde opet došli 60-ih godina.
A, kako je proteka taj susret nakon skoro dvadeset godina, doznat ćete u idućen nastavku…
Don Mate uz svoj narod
Kada su Antiša Vučičić i Lovre Katić bacili bombe na menzu okupatorskih oficira, Talijani su blokirali cili Solin i za odmazdu hapsili sve živo.
Nakon šta se nisu zadovoljili represalijama i hapšenjima prvoga dana posli događaja u menzi, Talijani su preksutra došli sa tisuću vojnika i blokirali cili solinski bazen, kako piše Drago Gizdić u svojoj knjizi »Dalmacija 1942.«
Za razliku od dotadašnjih racija, kaže kako je ovo bilo dotad najmasovnije hapšenje jer je ovoga puta odvelo sve odrasle muškarce koje su uvatili, a budući da je zatvor u Solinu, kao i oni u Splitu bija prepun, njih par stotina odvelo je u bivšu hidrobazu u Divulje.
»Okupatoru nije dosta što istrebljuje i tlači narod, što uklanja hrvatske natpise i ispisuje talijanske, uklanja hrvatske kulturne spomenike, sistematski potiskuje hrvatski jezik i sve što je hrvatsko, već on tjera s posla naše radnike i otpušta naše službenike, a na njihova mjesta dovlači fašiste iz Italije…,« piše u knjizi ka podsjetnik na ta teška ratna vremena.
I meni je ćaća priča kako je taj dan odvelo i mog didu Matu, radnika i mlinara te jin je pritilo da ako se ne otkriju počinitelji da će streljat svakog desetog čovika.
Moj ćaća se tad još nije rodija, ali dida mu je posli priča kako je tada dugogodišnji solinski župnik don Mate Mihanović iša urgirat da ih se oslobodi i pusti kućama, a među njima i moga dida.
