POSJET OBITELJSKOM POLJOPRIVREDNOM GOSPODDARSTVU ROGULJIĆ IZ KUČINA U POVODU DOBIVANJA PRIZNANJA »SUNCOKRET RURALNOG TURIZMA HRVATSKE« – Svaki dan je novi izazov

SOLINSKA KRONIKA 335, 15. srpnja 2022.

Moj otac i moj dida su se bavili poljoprivredom i stočarstvom, a žena i ja smo nastavili. U početku je to sve bilo samo amaterski, a onda se sve malo po malo širilo. Danas se u sklopu našega OPG-a bavimo maslinarstvom, pčelarstvom, stočarstvom i pečenjem soparnika. Sve to ne bi bilo moguće bez velikoga rada i truda čitave obitelji – rekao je Marinko dodajući kako su osim njega i supruge u posao uključena i njihova dva sina 31-godišnji Ivo i 28-godišnji Josip te nevjesta Antea

Obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo Roguljić iz Kučina dobitnik je priznanja »Suncokret ruralnog turizma Hrvatske« u kategoriji Tradicijska (ruralna) gastronomija. Svečanoj dodjeli priznanja, upriličenoj u sklopu petoga Međunarodnog kongresa o ruralnom turizmu u Cavtatu, nazočili su Marinko i Mirjana Roguljić, supružnici koji su 2003. među prvima na području čitave županije pokrenuli vlastitu poljoprivrednu djelatnost. Ovo uistinu vrijedno priznanje potaknulo nas je na posjet obitelji Roguljić koja nas je ugostila u svom domu u Kučinama, bazi njihovoga djelovanja.

Marinko Roguljić: – Pečenje soparnika jedna je od osnovnih djelatnosti našega OPG-a

– Moj otac i moj dida su se bavili poljoprivredom i stočarstvom, a žena i ja smo nastavili. U početku je to sve bilo samo amaterski, a onda se sve malo po malo širilo. Danas se u sklopu našega OPG-a bavimo maslinarstvom, pčelarstvom, stočarstvom i pečenjem soparnika. Sve to ne bi bilo moguće bez velikoga rada i truda čitave obitelji – rekao je Marinko dodajući kako su osim njega i supruge u posao uključena i njihova dva sina 31-godišnji Ivo i 28-godišnji Josip te nevjesta Antea.

– Trenutačno imamo 500 stabala maslina u Kučinama i na Šolti gdje posjedujemo 25 tisuća metara četvornih zemljišta. Imamo i 180 košnica pčela koje su trenutačno smještene u Lici, a tu pod Mosorom imamo tor s 30 grla stoke, krava i teladi. U poljoprivredi moraš biti u više grana jer nikad ne znaš kad će koja podbaciti. Tako primjerice ako jedne godine ne rode masline imamo pčelinje proizvode i obrnuto. Najbolje je kad sve funkcionira, ali onda se stvarno »ubijemo» od posla – objašnjava Marinko dodajući kako je vrlo važna dobra raspodjela poslova.

– Kod nas se točno zna tko je za što zadužen s tim da uvijek svi uskačemo tamo gdje je u nekom trenutku najviše posla – objašnjava Marinko.
Sin Ivo, po struci energetičar, brine o pčelama dok je njegov mlađi brat Josip, inženjer prehrambene tehnologije, zadužen za stoku. Mirjana zajedno s nevjestom Anteom, koja se odlično uklopila u obiteljski posao, peče soparnike, a Marinko vodi računa o maslinama.

– Moramo pohvaliti našeg Josipa jer je vjerojatno jedini student u Hrvatskoj koji je diplomirao na temu soparnika, a mentorica mu je naravno bila mama Mirjana – s ponosom će Marinko.

OPG ima i 180 košnica s pčelama te proizvodi prepoznatljivi i cijenjeni med te sve ostale pčelinje proizvode

– Ivo se specijalizirao za pčele, on je povjerenik Hrvatskoga pčelarskog saveza za Županiju splitsko-dalmatinsku – dodaje otac Marinko napominjući kako uz med u ponudi svoga OPG-a imaju i sve pčelinje proizvode, matičnu mliječ, pelud i api med.

– Sada smo stvarno zaokružili čitavu priču i ne planiramo više širiti djelatnost. Jedino što bismo željeli pokrenuti, a što trenutačno prostorno ne možemo ostvariti, jest kušaonica soparnika i meda – govori Marinko koji je prije nekoliko godina mjesto nositelja OPG-a prepustio sinu Ivi.
– Nadali smo se da će on kao mlađi lakše povući poticaje iz Eurospkih fondova, ali na kraju je ispalo da ne upadamo niti u jednu ciljanu skupinu tako da nismo ništa dobili.

Moram pohvaliti Grad Solin koji nam je krajem prošle godine dodijelio poticaj u sklopu Programa potpora poljoprivredi, a zahvale idu i solinskoj Turističkoj zajednici, odnosno njezinoj direktorici Jeleni Stupalo, koja nam pruža podršku – rekao je Marinko otkrivajući kako je upravo Jelena Stupalo zaslužna za dobivanje spomenutoga priznanja.

Naime TZ Solin je posredstvom Županije splitsko-dalmatinske, prijavila njihov OPG na spomenuti natječaj u kojem je sudjelovalo 138 projekata s područja čitave Hrvatske, a ocjenjivačka komisija je odabrala 59 najboljih.

– Ovo nam priznanje uistinu mnogo znači, supruga i ja smo išli zajedno na dodjelu. Bilo bi dobro da smo mogli ostati još koji dan u Cavtatu i malo se odmoriti, ali mi smo žurili natrag jer u ovom poslu nema godišnjega odmora – govori Marinko ponosan na svoje sinove koji su preuzeli velik dio posla.

Josip je diplomirao na temu soparnika, a mentorica mu je naravno bila mama Mirjana

– Da oni nisu bili spremni uskočiti i sami se angažirati vjerojatno bismo odustali od svega jer Mirjana i ja sami ne bismo mogli – govori Marinko dodajući kako se uz posao nađe vremena i za društvo.

– U prostoru gdje su nekada bile štale uredili smo mjesto za okupljanje, a u dvorištu su komin i krušna peć koja je tu za naše gušte – govore gostoljubivi Roguljići, vesela i složna obitelj koja zajedničkim snagama prevladava sve probleme.

– U ovomu je poslu svaki dan novi izazov jer nikad ne znaš što te čeka. Ako nam se slučajno dogodi da nam je primjerice jedno auto u kvaru sve nam se poremeti. Osim toga ovo je posao bez radnoga vremena, prilagođavaš se situaciji. Uglavnom smo u pet ujutro na nogama, a u izvanrednim situacijama, kad imamo veće narudžbe soparnika startamo u tri ujutro – govore Roguljići složni u poslu, ali i u stavu da ništa ne bi mijenjali.

Tko jednom proba uvijek se vraća

– Do onoga velikog požara 2017. godišnje smo imali 300 do 400 kila suhih smokava. Nakon požara smo posadili nova stabla, ali na njima još uvijek nema toliko roda. Požar nas je dosta unazadio, tada nam je izgorio i tor kojega smo samo privremeno uredili, ali nismo ga vratili u onakvo stanje kakav je nekada bio – govore Mirjana i Josip

– Moja je obitelj porijeklom iz nekadašnje Poljičke republike poznate po izradi soparnika koje su baka i majka pekle nekoliko puta godišnje, uglavnom u vrime posta – prisjetio se Marinko dodajući kako je i njegova supruga Mirjana, rodom iz Prugova, brzo naučila pripremati ovaj autohtoni specijalitet sastavljen od tijesta, blitve, peršina, luka i maslinova ulja.

Vrijedna i snalažljiva Mirjana uskoro je došla na ideju da bi se priča sa soparnikom mogla podignuti na višu razinu.

– Sve je krenulo sasvim slučajno, naime, Mirjana je prodajući ribu za jednoga ribara na splitskoj peškariji došla na ideju da bi se tu mogao prodavati i soparnik. Ispekla je dva i povela sa sobom djecu, Ivu i Josipa. Napravila im je improvizirani štand od gajbi i posložila soparnike koji su nestali u roku od pola sata, a Ivo i Josip su na taj način zaradili više nego što ona zaradi tijekom pola dana prodaje ribe – ispričao je Marinko dodajući kako je danas pečenje i prodaja soparnika jedna od četiri glavne djelatnosti njihova OPG-a.

Mirjana pak tumači kako joj kod izrade soparnika najviše vremena oduzima priprema blitve.

– Tu je još i izrada tijesta, nadjevanje, priprema ognjišta, pečenje i konačno rezanje i serviranje. To je čitavi proces i nikad ne možeš planirati unaprijed jer ne znaš kolika će biti narudžba. Važno je da je soparnik uvijek svjež i to je pravilo kojega se strogo držimo. Osim toga treba uvijek imati osiguranu dovoljnu količinu blitve. Mi je naravno sami uzgajamo, ali to nam ni u kojem slučaju nije dovoljno, tako da smo u međuvremenu pronašli kooperanta u Otoku kod Sinja od kojega nabavljamo svježu, ekološki uzgojenu blitvu – govori Mirjana koja je prije bila zadužena i za sušenje smokava.

– Do onoga velikog požara 2017. godišnje smo imali 300 do 400 kila suhih smokava. Nakon požara smo posadili nova stabla, ali na njima još uvijek nema toliko roda. Požar nas je dosta unazadio, tada nam je izgorio i tor kojega smo samo privremeno uredili, ali nismo ga vratili u onakvo stanje kakav je nekada bio – govore Mirjana i Josip koji je zadužen za stoku pod Mosorom za koju kopaju lokve i stvaraju pašnjake, a uskoro planiraju i obnoviti tor.

– To je zatvoreni, dobro uhodani sustav u kojemu tele živi u pokretu s majkom, a to se ne može ni sa čim mjeriti. Onaj tko jednom kod nas uzme meso uvijek se vraća – govori Josip, koji je kao inženjer prehrambene tehnologije dobro obučen za ovaj dio posla.

Novi broj Solinske Kronike

posljednji broj solinske kronike

Pratite nas

   Facebook

   RSS

   Newsletter

Zvonimir Solin Newsletter

Najvažnije vijesti u vašem email sandučiću