SOLINSKA KRONIKA 324, 15. KOLOVOZA 2021.

Piše: Marija Grubišić

Početne godine braka, kažu, još uvijek su bile poratne godine, pa posljedice rata i neimaštine nisu mimoišle ni njih. Tako 1952., nakon rođenja prve ćeri Ivanke (udane Ivanišević), mlada Zorka se teško razbolila od vodene plaurite, a Veljko uz teški kavadurski posal u kavama »Dalmacijacementa« uz svoje, obrađuje i polja imućnijih Solinjana, na motici i mašklinu i bez nadnica

U obiteljskon dvoru u blizini stare Salone feštala se na samon kraju srpnja jedna rijetka obljetnica.
Solinjani, 88-godišnja Zorka i 90-godišnji Dujo Sesartić, poznatiji ka Veljko, proslavili su sa svojin najbližima 70. godišnjicu braka.

Unatoč pozne dobi i zdravstvenih boljki koje nose njihove godine, ali i težak rad koji su prošli, u mirnoći svoga doma u staroj Saloni često se, kako čujemo, prisjećaju prošlosti, posebno početaka i mladih dana kada su, kažu, imali tek sami sebe i svoju ljubav koja ih je držala skupa do danas.

Davne 1951. tada 20-godišnji, jedini živući joj sin Dujo zvani Veljko, svojoj materi, staroj mlikarici i udovici Ivki i sestrama Tonki i Nediljki, također udovici s troje male dice, u staroj kući u Pavlekini »prikaza« jedru i nepunoljetnu curu Špira i Jele Ninčević koju će oženit.

– Na Matičnome uredu kraj mljekare na Širini Mladenka me Kutlina pitala al’ nisan mogla sačekat još dva miseca do osamnajeste, prisjeća se sa smješkon teta Zorka i nadodaje da se Veljku prišilo da mu slučajno ne uteče jer je vojska zvala dvi godine na služenje u Zaječar.

Prisjeća se kako su joj švore iz solinskoga samostana sašile veštu za vinčanje i kako jih je 8. srpnja u crkvi Gospe od Otoka vinča don Mate Mihanović. Njoj je kum bija njezin tetak Marko Kljaković-Gašpić Bilančev, a njemu rođak Lovre Sesartić.

– Potpisali smo se svi, stavili vere i otišli doma i to nan je bija i pir i restoran – kaziva nan teta Zorka.

Početne godine braka, kažu, još uvijek su bile poratne godine, pa posljedice rata i neimaštine nisu mimoišle ni njih.

Tako 1952., nakon rođenja prve ćeri Ivanke (udane Ivanišević), mlada Zorka se teško razbolila od vodene plaurite, a Veljko uz teški kavadurski posal u kavama »Dalmacijacementa« uz svoje, obrađuje i polja imućnijih Solinjana, na motici i mašklinu i bez nadnica.

– Takvo je to bilo vrime, Solin je bija malen i svi smo se znali, a kako sam sa devet godina osta bez ćaće, uvik sam bija sa starin ljudima pa sam s njima i iša di je tribalo radit, a bija sam i jak i mlad.

Kopali smo na ruke dva kilometra kanala za vodu dovest, stotine taraca sam betona sam izmiša ljudima, kuću staru pripravija, novu zgradija, staru sestrinu na Šolti smo krpili, novu zgradili s gustirnon u živcu kamenu, iskrčija sam stari vinograd i posadija novi, smokve zasadija, verduru pustu sadija, poslin smo držali plastenik i garifule, kokoše, prasce…

U školu me poslalo za šefa kad sam u Inu priša iz tvornice s »demaga« … – priča barba Veljko, a od ćere mu Smilje Grubišić dobijamo i pojašnjenje kako je »Demag« marka dizalice na kojoj je radija u cimentari, a u mirovinu je otiša iz Ine, s mista šefa benzinske stanice.

– U sve me odbore metnilo, a ja nigdi nisam tija… , pa školu dicu, udaji, oženi… Kad se sitin svega šta san proša’ pitan se jel’ moguće da san još živ.
Znan, moga’ sam možda lakše i bezbolnije proć, manje satrat i sebe i ženu, zaposliti je u firmi na plaću, moga sam uzet i stan i još štošta, ima sam mogućnosti i prilike al’ san tija mirno spavat. Nisan nikoga privarija, nikomu zlo svjesno nisan učinija, a pomoga san di sam moga i savjest mi je čista. Virujte, to vridi više od ikakvih novaca i imanja – reći će van barba Veljko.

Bila je baš sparna večer, teško se disalo, ali barba Veljko i teta Zorka »zaplovili« su sve do noći u druženju i pismi sa svojin najmilijima.
Mladenci su rizali i zajednički tortu na kat! Ovo jin je bila prva, jer je na vinčanju nisu ni imali, nakon matičara su otišli doma bez pira i restorana, kako nan je teta Zorka na početku i rekla.

– I zato smo van danas mi sve ovo priredili i tortu ovaj put da imate, rekla je njihova ćer Smilja Grubišić na početku slavlja koja je jedno vrime u »Solinskoj kronici« pisala stare solinske priče i smišne anegdote koje joj je priča upravo ćaća Veljko, vrsni pripovjedač. Priče su to koje su se u ovoj novini i objavljivale upravo pod tin naslovon »Priča mi je ćaća«.

Zapisi su to starih ljudi čija imena, nadimke i rodoslovlja on još uvik dobro panti. A, u slučaju da i ponešto zaboravi nadopuni ga njegova Zorka.
Danas se barba Veljko kreće uz pomoć hodalice, a o materi i ćaći, uz ćeri, brine sin Jakša s kojim žive.

– Svima čast i fala na svemu, i dici i unučadi i svitu koji me zna i pozdravlja, ali ona me živim još drži, još je volin vidit kad oči otvorin i da mi onu kacjolu juve metne u pjat… – kaziva barba Veljko pa pogleda svoju Zorku.

U pauzi spize koju je uz sir, pršut, francusku i janjetinu, pratila i domaća verdura, salata iz njihova vrtla u Grudinama, puno se i pivalo.
Zasvirali su jin na harmonici, mandolini i gitari, Brajo i dvi Tanje, a i sin Jakša je uvatija harmoniku i zasvira kako često znade na njihovin obiteljskin druženjima.

I čestitke su jin iskazali brojni, uz njihovo troje dice i unuci: Srđan, Toni, Anita sa Željkom, Tonči s Danijelom, Mirko s Lucijanom, Duje s Marinom, praunuci: Antonela, Tino, Borna, Bruno, Cvita, Marko, Danijel, Bartul i Anđelina, nevista Tina i zet Vojo ka i drugi nećaci, rodbina i prijatelji.

Zapivalo se i »Podno Klisa tvrda grada», »Zapivala tica mala«, i »Lipo ime Veljko i Lipo ime Zorka«, »O kućo mala«, »Da te mogu pismon zvati«…, kad se Veljko naslonija glavon na svoju Zorku, pa je još koji poljubac pa i zagrljaj…

A, kad su i mladenci otišli leć, pisma se nastavila… »Na svitu ničega nemaaaa, samo ljubaaaav…«. Pivalo se dugo još te večeri u blizini solinskih Starina.

Recept za dugi brak

Slavljenike Zorku i Duju Veljka Sesartića koji su krajem srpnja proslavili okuglih 70 godina braka posjetio je i gradonačelnik Dalibor Ninčević koji im je uz čestitke uručio i prigodne poklone, glavu Solinjanke i buket cvijeća. Uslijedio je ugodni razgovor tijekom kojega se su se Veljko i Zorka prisjetili mladih dana i zajedničkoga života, ali i nekadašnjega života u Solinu.

– Uživao sam u njihovim pričama i divnim sjećanjima. Kao i u svakoj zajednici, bilo je tu i oblaka, grmljavine i turbulencija, ali to kako su mi rekli, daje poseban začin životu.

Važno je da svaki put nakon oblaka sunce zasja još jačim sjajem. Zaljubljenost prođe, ali ostane odanost, poštovanje i zajedništvo, nešto što svaki čovjek može samo poželjeti – rekao je gradonačelnik poželjevši slavljenicima da ih i dalje prati sjaj u očima s kojim i nakon toliko godina gledaju jedno u drugo.

Sličan sadržaj:

ZAPOČELA SVEČANA PROSLAVA 200. GODINA ARHEOLOŠKOGA MUZEJA U SPLITU – Muzejska iskra nacionalne svijesti – U POVODU 130 GODINA OD ROĐENJA SOLINJANINA VLADIMIRA ČERINE – Romantični promatrač i tankoćutni lirik