Obilježavajući tisuću i sto godina od početaka svoga kraljevstva ove je godine hrvatski narod, kroz gotovo jednako toliko različitih manifestacija, nastojao u suvremenomu duhu pokazati vlastito viđenje demokratičnoga shvaćanja velike obljetnice, a za razliku od onoga otprije jednoga stoljeća koje je imalo izrazito monarhistički pristup.
Protekom jednoga stoljeća jednaki zanos, s mjestimično euforičnim elementima, ponio je brojne pojedince željne davanja vlastita doprinosa u obilježavanju ove, 1100. obljetnice. Zanos i žar vladali su i prilikom obilježavanja tisućgodišnjice, uz iznimku što je priprava za istu s najviših društveno-političkih razina započela godinama ranije.
Međutim jednako tako je ovo obilježavanje otprije stotinu godina, u svim njegovim vidovima nemoguće promatrati izvan povijesnoga konteksta. Taj povijesni okvir promatrajući iz našega vremena, imajući u vidu sve nedaće protekloga stoljeća, nužan je kako bismo objektivno sagledali prošlo, vrjednovali sadašnje i ispravno se pripravili za buduće. Ne čudi stoga što je tadašnja proslava bila isključivo u monarhisitčkom duhu, što je u svojoj borbi protiv germanizacije, mađarizacije i talijanizacije bila okrenuta jugoslavenstvu. Usmjerena izgradnji državnoga poretka koji se u »učiteljici života« pokazao kobnim za hrvatski narod.
Mnoštvo pisanih izvješća o nebrojenim programima obilježavanja tisućgodišnjice kraljevstva nalazimo godine 1925. u todobnom dnevnom tisku, ponajprije u novinama Novo doba i Jadranska pošta. Članci i vijesti iz tih novina svjedoče kako je obilježavanje počelo još od konca 1924. i samoga početka 1925. godine. Veliku ulogu u proslavi, ukoliko je vjerovati todobnomu tisku imalo je Jugoslavensko Sokolstvo sa svojim programima. Sokol je tako na splitskom području, a sukladno događanjima na općedržavnoj razini 8. rujna s početkom u 10 sati proslavio tisućugodišnjicu hrvatskoga kraljevstva. Današnjemu će promatraču ukoliko ne uzme u obzir povijesne okvire i prilike, u najmanju ruku začuđujuće zvučati da je u ovim proslavama veliku ulogu imala i todobna organizacija Orjnua.
Osim rujanskoga sokolskog programa najveći je naglasak jubilarne godine u čitavoj todobnoj državi stavljen na posjet kralja Aleksandra I. Karađorđevića brojnim gradovima, a tako Splitu i Solinu. Pišući o tom »velikom« događaju Jadranska pošta od 1. listopada 1925. donosi izvještaj o kraljevu posjetu Splitu i salonitanskim ruševinama.
Sa igrališta odvezli su se Kralj i Kraljica autima, u brojnoj pratnji u Solin. Tu ih je dočekalo mnoštvo seljačkog naroda iz Solina. Vranjica, Kučina, Žrnovnice, Mravinaca, Klisa, Kaštela i t.d. Pozdravljao ih je urnebesnim poklicima. Svuda naokolo pucale su prangije. Na Vranjičkom Mostu pozdravio ih je, ispred seljaka Grubić, a na Meterizinama Kajo Bulić. Kralj i Kraljica su, ganuti otpozdravljali. Kralj je razgovarao sa više težaka. Potom su, u pratnji Mons. Bulića, razgledali starine. Nikad Don Frane nije bio tako razdragan i zanesen. Pod njegovim toplim riječima oživljavala je naša narodna istorija. Kralj je bio opčaran.
Kraljevski se je Par povratio iz Solina u 5 sati i po, te pošao ponovo do Stolne Crkve (nekad Mauzoleja Dioklecijanova), i tu ih je sačekao biskup dr. Bonefačić sa kaptolom. Kralj i Kraljica, u pratnji Mons. Bulića, razgledali su potanko katedralu i sve znamenitosti u njoj. Nakon toga su izišli na Peristil. Kako je »bumbal« navijestio njihov dolazak odmah je pritrčalo mnogo svijeta te je priredio burne ovacije suverenima.
Osim službenoga kraljeva posjeta Splitu i Solinu koji je bio veliki društveno-politički događaj, program obilježavanja velike godišnjice vrhunac je imao 24. i 25. listopada 1925. različitim manifestacijama u Kaštelima, Solinu i Splitu. Todobni tisak tako je dan ranije najavio da će se Hiljadugodišnjica krunisanja Kralja Tomislava proslaviti u subotu i nedjelju na 24. i 25. na svečani način. Svečanosti će započeti u Donjim Kaštelima u crkvici Sv. Marte na Bihaćima u subotu poslije podne. U nedjelju prije podne održati će se u stolnoj crkvi u Splitu svečani »Tebe Boga hvalimo« a iza crkovne funkcije govoriti će na Peristilu načelnik dr. Tartaglia i Don Frane Bulić. Iza podne će se prirediti izlet u Solin i na ruševinama stare Bazilike progovoriti će Don Frane Bulić. Kod Gospe od Otoka postaviti će se Spomen-ploča na uspomenu Kraljice Jelene. Na večer će se prirediti u Splitu svečana predstava u Nar. Pozorištu i rasvjeta grada.
Splitski dnevnik Novo Doba u dva broja nakon samih događaja donosi iscrpan izvještaj o manifestacijama kojima je obilježena tisućgodišnjica u Splitu. Izvještaj započinje opširnim tekstom o prvomu događaju unutar programa proslave koji se odvio u kaštelanskim Bijaćima. Hodočašću na povijesno tlo nazočili su uz načelnika Tartagliu i mons. Bulića i svi članovi odbora za proslavu ističe se uz tekstu uz napomenu kako su proslavi nazočili članovi kaštelanskoga Sokola i Orjune. Don Frane Bulić je tada održao poduži govor u kojemu se osvrnuo na povijesnu važnost kaštelanskoga lokaliteta, a izvještaj se zaključuje opisom liturgijskoga spomen-čina koji je na lokalitetu imao preč. trogirski mitronosni opat g. Fulgosi.
Nakon izvještaja s kaštelanske manifestacije Novo Doba donosi iscrpan izvještaj s događaja u Splitu naslovljen Proslava hiljadugodišnjice Hrvatskog Kraljevstva u Splitu. Izvještaj u uvodnomu dijelu naglašava kako su za pojedine točke programa odabrana drevna mjesta značajna za razvoj povijesti kroz tisuću godina počevši od Tomislavova krunjenja. Splitski dio proslave započeo je »Svečanim blagodarenjem u carskom Mauzoleju« gdje se pod kraljem Tomislavom godine 925. održao slavni splitski Crkveni sabor. Blagodarenje je otpjevao prečasni kaptolski prepozit dr. J. Čuka, a sudjelovali su predstavnici svih društvenih i vojnih vlasti, te narodnih i kulturnih ustanova.
Istovremeno su se pred crkvom, kako se ističe u izvještaju, postrojila narodna društva sa svojim barjacima, a Sokol i Orjuna sudjelovali u svojim uniformama, dok je mnoštvo građana ispunilo splitski Peristil. Dok je čitav grad prigodno bio okićen jugoslavenski i hrvatskim trobojnicama proslava na kojoj su sudjelovale sve stranke i grupe nastavljana je prigodnim programom. Nakon govora koji je održao načelnik Tartaglia pred okupljenim je mnoštvom govorio don Frane Bulić.
TOMISLAV I NJEGOVO DOBA
GOVOR MONS. FRANA BULIĆA NA PERISTILU DNE. 25. OKTOBRA 1925.
PRIGODOM PROSLAVE HILJADUGODIŠNJICE HRV. KRALJEVSTVA
Slavni zbore!
Prvom polovicom X. vijeka po Kristu nastaju zamašni dogadjaji u narodu hrvatskome, koji već od VIII. vijeka, zagrlivši kršćansku vjeru i ušavši tim u kolo kulturnih naroda Evrope, a uredivši se pod svojim banima u primorskoj Dalmaciji Mislavom, Trpimirom, Domagojem, Zdeslavom, Branimirom, Mutimirom itd. a u Posavskoj Višeslavom, Ljudevitom, pa uvedši staroslavenski jezik u crkvu, bješe se u svakom pogledu ojačao.
Provala Madžara u Evropu, njihovo naselenje u srcu Slovenstva, već razgranjena po cijeloj istočnoj Evropi, odakle u Potisje i srednje Podunavlje, imalo je za posljedicu sukob sa banom Tomislavom, koji tada »fortis iuvenis et robustus debellator« po Ljetopisu Popa Dukljanina, zadade teških udaraca ovim hordam, koje svojom konjicom prodirahu čak u Italiju.
Borba izmedju Bizantskoga carstva i Bugara za prevlast nad Srbima, za Simeuna najslavnijeg bugarskog vladara; unutrašnje zadjevice u srpskoj državi; premoć humskog kneza Mihajla Viševića, koji vladaše od Neretve do Bara, osim Dubrovnika; sjajna pobjeda Bugara pod vodstvom samoga Simeuna god. 917. nad Vizantijom, koja donese Simeonu naslov car i autokrator Bugara; te dosljedno pobjeda njegova ispod Carigrada god. 921.; uplitanje rimskoga Pape Ivana X. u carigradske poslove, na molbu samoga tadašnjeg cara Romana Lekupena, dosljedno izmirenje god. 923 i veza medju zapadnom i istočnom crkvom, koje je izmirenje i jedinstvo kršćanske crkve trajalo sve do god. 1054. do Patrijarha Kenularija, sve su ovo bili zamašni, golemi dogadjaji i unutarnji i izvanjski, koji se zbivahu okolo mladoga bana Tomislava, a kojim dogadjajima i on učestvuje.
Kada pako carigradski Patrijaha Nikola, na zahtjev Pape Ivana X., odreče se svoje dosadašnje jurisdikcije nad dalmatinskim gradovima i otocima, propustivši ih rimskome Papi, a bizantski car Roman Lekapen istodobno ih predade u upravu i obranu hrvatskome Banu Tomislavu, odlikovavši ga uz to naslovom carskoga prokonsula, tada odskoči silno ugled i moć bana Tomislava. Tako su dalmatinski gradovi i otoci došli konačno i trajno u krilo zapadne crkve i u bližu i tjesniju vezu političku sa susjednom Hrvatskom državom.
U isto doba car Roman Lekapenas, predobi za se, jamačno posredovanjem papinim, humskog kneza Mihajla Viševića, povjerivši mu svom vjerojatnošću upravu i obranu carskih gradova Dubrovnika i Kotora. U ovaj savez uvede car Roman Lekapens i srpskoga kneza Zahariju Prosavljevića.
I tada kada se Srbija odmetnula od Bizanta, a planuo u Bugarskoj ustanak, Simeon povrati se da pokori bugarske buntovnike, a i srpskoga kneza Zahariju. Ovaj sa mnogim odličnicima umakne u Hrvatsku. Bugari udjoše u Srbiju, zarobiše samoga srpskoga kneza Časlava Klonimirovića, rastjeraše narod dio kojega skloni se u Hrvatsku, a mnoge povedoše u ropstvo. »Ovim ratom nestade god. 924. privremeno srpske države«, kako Šišić opaža. I kneza Zaharije nesta s poprišta, valjda umri u Carigradu. Hrvatska država i ona neretvanska humskoga kneza Mihajla Viševića, koja je od vajkada bila kano neka apendiks Hrvatske, neposredno su tada graničile sa Simeunovim carstvom duž cijelu istočnu granicu.
Baš u ovo vrijeme hrvatski ban Tomislav, sjedeći »in paterno solio«, bijaše na vrhuncu svoje moći. Po okrunjenome bizantinskome piscu, Konstantinu Porfirogeneti, savremeniku Tomislavovu, Hrvatska je mogla tada da digne pod oružje 100.000 pješaka i 60.000 konjanika, a na moru je imala 80 velikih brodova (sagina), na svakom od kojih po 100 oružanih momaka (bez veslača) i 100 manjih brodova (kondura) sa po 10 i 20 oružanih momaka.
Ova golema i kopnena i pomorska vojske neda se dakako pomisliti bez Panonske Hrvatske, bez dalmatinske obale i njezinih luka, bez neretvanskih otoka Visa, Hvara, kao i bez dalmatinskih gradova.
Ovoj vojnoj snazi Hrvatske odgovarali su i politički uspjesi: Tomislav sjedini Panonsku Hrvatsku sa Dalmatinskom u jednu državu: proširi svoju vlast na otoke Vis, Brač, Hvar. Uslijed saveza sa Vizantijom on je imao i upravu nad carskom Dalmacijom, to jest nad gradovima Zadrom, Trogirom i Splitom, te otocima Osorom, Krkom i Rabom. Njegova je država mogla imati do 2 miliona stanovnika: golema brojka za ono doba prema žiteljstvu ostalih tadašnjih država.
Pa se tako može razumjeti, da se ponositi ban Tomislav zaželio kraljevske krune. Tu je svoju ukorijenio on u tome, što je bio sjedinio Panonsku i Pirmorsku Hrvatsku, što je potukao dva najmoćnija neprijatelja, Madžara i Bugara, što je bio sastavio ono, što je priroda i historija bila rastavila.
Pored borbâ, koje je Tomislav vodio na bojnomu polju, morao je on još da se uplete u tadašnju kulturnu borbu našega naroda: glagoljaša i latinaša. Osnov i temelj ovim dvama strankama imamo tražiti za banova Primorske Hrvatske Zdeslava i Branislava. Ali nikad većim plamenom svijeta borba rasplamtjela, do li u doba Tomislava.
Godine 925. po stubama sadašnje Stolne Crkve, uz koje i niz koje i mi sada uvadjasmo i sidjosmo, da Bogu na svom jubileju zahvalimo, uzišao je i ban Tomislav, okružen svojoj sjajnom svitom dostojanstvenika, a uza nj veliki broj svećenstva i latinskog i glagolskog na opći crkveni Sabor. Predstavnici ovih dviju stranaka bili su oboružani i jedni i drugi razlozima razuma: dokazivali su glagolaši, a na čelu im Grgur Dobre, Ninski biskup, riječima Sv. Ćirila, da svaki narod ima pravo da slavi Boga u svojemu jeziku, a Latinaši su isticali, da u jednoj, universalnoj crkvi ima da vlada jedan jezik, i to najrašireniji, najstariji, najkulturniji jezik, latinski mnogo stariji od glagolice. Tomislav se je nalazio u škricpu. Uz koju stranku da pristane? Ako se pridruži Latinašima, odmetnut će se narod od njega; ako se nasloni na glagolaše, zamjerit će se Papi. Vjerskoj, političkoj, prosvjetnoj glavi Zapadne Evrope, a i cijelomu kulturnom Zapadu. Historija nam ne kaže koje je stanovište Tomislav u ovom Saboru zauzeo. Ali razborit u svemu, kako je bio, Tomislav je po svoj prilici branio hrvatsku narodnu crkvu i pomagao biskupa Grgura, jer je znao, već po stečenom iskustvu, da će hrvatski narod u svojoj narodnoj crkvi naći nabolje zaklonište, i da će uz zapadnu rimsku crkvu, napredovati u svakoj grani ljudskoga znanja i umijeća. Nije Tomislav išao za otcijepljenjem od Rima, nego samo za tim, da hrvatski biskup bude na čelu katoličkoj crkvi u njegovoj Državi.
Ovaka se crkvena pitanja nisu mogla ni tada, kao što ni sada, riješiti ni britkim mačem ni junačkom desnicom, nego razboritošću s obzirom na cjelokupno kulturno stanje, ne samo jedne nego kulture svih Država.
Da je Tomislav učestvovao u Splitskom Saboru, to stoji sigurnim dokumentima. Da li je Tomislava okrunio na Duvanjskom polju tadašnji splitski nadbiskup Ivan ili Ninski Grgur, nije jasno. S obzirom na sve tadašnje političke okolnosti, vjerojatno je da ga je Grgur okrunio, a ne on da je sam sebe.
Da je Tomislav 914. bio ban, knez (dux), a god. 925. kralj (rex), to potvrdjuju nepobitni suvremeni dokumenti.
A gdje da se kruni? Tko da ga kruni?
Onamo za brdom onim, za sniježnim Prologom i golim Zavelimom, u granicam rimske, a ne daleko od granica sadašnje Dalmacije, stere se u zapadnoj Bosni prostrano (do 20 klm. dugo a do 9 klm.) široko polje, Duvanjsko polje; polje znamenito u historiji naše zemlje, a još znamenitije u historiji našega naroda. Bilo je ovo polje u drugome vijeku prije Krista pozorište okršaja koji narodu na ovome polju obitavajućemu, ilirskom plemenu Dalmata ili Dolmata, nametnuše novoga gospodara: polovicom trećega vijeka protekla je na ovom polju prva mučenička krv u našim zemljama; u desetom vijeku vidilo je ovo polje slavu našega naroda, koju mi danas slavimo: hiljadugodišnju obljetnicu krunisanja prvog hrvatskog kralja.
Kada ponositi Rimljanin, kome lozinka po samim njegovim klasičnim piscima bila osvajati (»tu regere populos, Romane, memento! Hae tibi erunt artes, parcere subiectis et debellare superbos« (Vergil); »auferre, rapere, trucidare falsis nominibus imperium, atque ubi solitidunem faciunt, pacem apellam« – Tacit), polovicom II. vijeka prije Kr. zavladao s istočnim i zapadnim zemljama Evrope, da osvoji i istočnu obalu jadranskoga mora, ove znamenite žile kucavice evropejskog kopna, koja je od vajkada spajala ove naše zemlje i njihovo zaledje sa kolijevkom naobrazbe, Istokom, sa Misirom hraniteljem naroda, sa Grčkom tom majkom umjetnosti – da pokori moćna i velika ilirska plemena, prodre on kroz Naronu (Vid Neretve) do Delimnija, glavnoga taborišta najratobornijeg plemena Dalmata ili Delmata, koji su stanovali od Krke do preko Cetine, a na sjeveru dalje od Grahova i Duvanjskoga polja.
Iza 200-godišnjeg krvavog vojevanja, »ancipiti Marte« vodjena bi napokon god. 30 pr. Kr. slomljen otpor Dalmata, a dane druge i široke granice na ovoj pokrajini: od rijeke Raše u Istri do Sniježnika u Kranjskoj, odavle desnim brijegom Save ispod Banjaluke do Zvorničkog kotara pa do Lješa u Albaniji, a južno cijela hrvatsko-dalmatinsko-albanska obala. Mjesto porušenog ilirskoga grada Delminija, na brdu Libu, sagradi Rimljanin svoj Delminium (D’ Immo, Dumno, Duvno) na položaju sadašnjeg Županjca.
Važnost borbe Ilira proti Rimljana za skoro dvjesta godina sastoji u tome što da ne budu se Iliri opirali tako snažno Rimljanima, oni bi bili mnogo prije osvojili ove krajeve, te ih potpuno romanizovali, kao što je Julij Cezar romanizovao Galiju, osobito Provencu. Rim je više vojnički osvojio Dalmaciju nego li kulturno; Dalmacija rimska nije dala rimskome carstvu ni cigloga pisca ni književnika, kao šti je dala nor. Galija i Afrika, ali je dala dosta vrijednih generala i legionarnih Careva, a medju ovima i našega Dioklecijana.
»Provala Madžara u srednju Evropu osujetila je, paralizovala je dalju franačku provalu u Hrvatsku, a moć Bugarske pod Simeunom dovela je Bizant na rub propasti. Tako prestade pritisak ovih dviju velevlasti na Hrvatsku, koja je ležela po srijedi, a ona iskoči pod Tomislavom kao velevlast. Panonski Hrvati utekoše se za pomoć Tomislavu pred Madjarima, a bizantski Car povjeri njemu uprave provincija (thema) Dalmacije, a to da carstvu koje je kolebalo u pogibelji, pruži pomoć protiv Bugarim«.
»Trajni znak ove povećane važnosti hrvatske Države bila je kraljeva kruna, koja god. 925. ovjenča Tomislavovu glavu« Ovako opaža jedan slovenski historičar (Hauptmann).
Polovicom trećega vijeka po Kr. zasja na ovome Duvanjskom polju luč novoga života, kršćanska vjera, unešena od prvoga solinskoga biskupa Venancija, a prvoga mučenika u našim zemljama.
Leže Delminium u ruševine pred kršumom i gromorom valova seobe naroda, po svoj prilici za provale Gota koncem IV. v. kada i nedaleki Stridon na Grahovu polju, rodnom mjestu našega sv. Jeronima, ali snažan na svojim tradicijam, pomalja se opet Delminij koncem VI. v. uspostavljanjem u njemu biskupske stolice, da valjda po drugi put, za nove provale naroda porušen, zamukne do X. v.
Ali uspomena ratobornih Delmata, tradicije Delminija za rimsko doba, njegov geografski položaj, njegova veza sa zaledjem i s morem kao i dan danas, prva kršćanska krv u Delminiju prolivena, biskupija u njemu utemeljena, ne iščeznuše, te dolaskom Hrvata VII v. uskrisi i ovo polje, uz ono rimske Siscie (Siska) i glavnog grada Salonae. Na Sisačkom polju razviju svoju snagu hrvatski bani Ljudevit Posavski, Ratimir i Branislav, au Primorju današnje Dalmacije gospodari ban Trpimir (g. 845-864), Domagoj, Iljko, Zdeslav, Branimir, Mutimir.
Sve nas ovo upućuje, da je na duvanjskom polju u sredini rimske Dalmacije, a i X. v. žarište političkog kretanja, da je na ovome polju nešto se važna zbilo. Pridolazi k tome svjedočanstvo Ljetopisa Popa Dukljanina, maglovito, da, u komu, u gomili svakojakih pomućenih vijesti, kritično oko historičara vidi po koje historičko zrnce, da se baš na ovome polju krunio Tomislav. Pridolazi na potvrdu ovoga mnenja i okolnost da dva legata papina, prisutna sigurno na Splitskom Saboru god. 925., po ovom ljetopisu prisutni su i na Duvanjskom polju, da po njima dakle Tomislav prima kraljevsku krunu od Pape mu Ivana X. poslanu, koji se Papa upliće živo u sve posle ove nove Države.
Paralelno sa ovim dogadjajima, a kasnije u vremenu nastaje srpska Država sa glavnim uporištem na Raškoj visoravni i na Vardaru. Ta Država u srednjem Balkanu dostiže svoj najviši vrhunac sa središtem u Skoplju pod carem Dušanom.
Napominje se ovdje ovaj historički momenat ne samo za to, da se dolazeći do naših vremena, istakne kako je postanak naše sadašnje Države, Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca novi historijski rezultat, koji je išao zatim, da obuhvati ujednu državnu cjelinu sve zemlje, u kojoj od vijekova obitavaju Hrvati na Zapadu, Srbi na Istoku, i na kojima u prošlim vjekovima stvarali su posebnu hrvatsku i srpsku Državu. Ova najnovija tvorevina prirodnom privlačivom snagom obuhvatila je većinom i Slovenačke krajeve, da ih spasi južnome Slavenstvu i zajednici Srba, Hrvata i Slovenaca, da ih spasi od progutavanja, absorbiranja, koje im prijati sa sjevera i sa zapada.
Današnje pokoljenje imalo je sreću da oživi onaj veliki dogadjaj stvaranja današnje naše Države, a njegov je zadatak, kao i naročito budućih pokoljenja, da ovoj Državi stvore uvjete punog razvitka i napretka u moralnom i materijalnom pravcu. To će se postignuti medjusobnom susretljivošću nas gradjana jedne ujedinjene lijepe naše Države, izmjeničnim štovanjem historičkog razvitka pojedinih dijelova iste.
Tomislav je bio prvi okrunjeni vladar na slavenskom jugu. Kraljevstvo Hrvata bilo je predteča kraljevstvu Srpskom. Hrvati i Srbi imali su iste časti, neka zato imaju u ovoj Državi ista prava i iste Dužnosti.
Slava prvome hrvatskom kralju Tomislavu! Slava! (Slava!)
A sada da u našem jeziku, po principu starih aklamacija po crkvama, pri dolasku okrunjenih glava, završim:
Život, zdravlje, čast i slava našemu Kralju Aleksandru Prvomu! (Živio!).
Program proslave nastavio se u poslijepodnevnim satima u Solinu na Gospinu Otoku i u Gradini. Zanimljivo je primijetiti kako je riječ o vremenu koje je prethodilo ispravnoj ubikaciji Šuplje crkve, odnosno krunidbene bazilike kralja Dmitra Zvonimira. Don Frane je naime u to vrijeme smatrao kako je Šuplja crkva ona pronađena u Gradini i kako je u njoj krunjen hrvatski kralj Dmitar Zvonimnir.
PROSLAVA NA SOLINU KOD GOSPE OD OTOKA
Tekom poslijepodna obavljena je svečana proslava još na jednom drevnom historičkom tlu, na Solinu kod Gospe od Otoka, gdje je godine 1898. otkrivena nadgrobna ploča Kraljice Jelene koja se čuva u splitskom arheološkom muzeju. Na svečanost je krenuo iz Splita dugi voz prepun izletnika na čelu sa načelnikom dr. Tartaglia, te sokolskom četom sa glazbom. Sokole su dočekali na solinskom mostu sokoli solinski i vranjički sa svojim glazbama i onda se krenulo prema Gospi od Otoka, gdje je održan veliki narodni zbor.
Tu je najprije sa naročito podignute tribine progovorio narodu
MONS. FRANO BULIĆ
Koji je rekao:
Slavni zbore! Od dvije hiljade i više godina vidilo je solinsko polje svečanosti svake vrste. Vidilo je i bitaka i pobjeda i slavlja rimskih vojskovodja i prolića nevine krvi: čulo je uzdisaje nevinih kršćana, a i vruće njihove molitve za svoje progonitelje. Vidilo i pobjedu kršćanske slobode, jednakosti i bratstva. Vidilo je ovo polje za hrvatsko doba narodnoga slavlja a i narodnih patnja pa i provala i opustošenja sa strane divljih naroda.
Sve je ovo vidilo i osjećalo, ali kanda je sve ovo zaborav svojim plaštem za vijeke pokrila.
Htio se je naš vijek da svojim istraživanjem uskrisi stare uspomene iz kamena i iz utrobe majke zemlje, te da prenese naš naraštaj u staro doba naše prošlosti, naše historije.
Vidilo je ovo solinsko polje god. 1894. velebnu kršćansku slavu na grobištu solinskih mučenika u Manastirinam; prvi medjunarodni kongres kršćanskih arheologa.
Vidilo je solinsko polje god. 1913. rijetku slavu na starokršćanskim bazilikam: slavu šesnaestoljetne godišnjice Milanskog Edikta, edikta tolerancije, ovoga prvog koraka u historiji čovječanstva slobodne savjesti; a u Peristilu Dioklecijanove palače, sama njezina gospodara, kome ukočeni rimski državni konservativizam nedopuštao da uoči i osjeti blagotvornu struju novoga vremena u historiji čovječanstva, koja je po rimskom carstvu strujila.
Vidilio je nedavno solinsko polje na blagdan Ćiril-Metodov, baš na ovome tlu, koji nas sada odabrao, lijepo crkveno slavlje hiljadugodišnjice obljetnice krunisanja Tomislava prvim hrvatskim kraljem.
Neka solinsko polje vidi danas, i baš na zadužbini hrvatske kraljice Jelene, žene Mihajla-Krešimira II. a matere Stjepana Držislava, ove »majke sirota i zaštitnice udovica«, neka vidi ovo polje i današnje narodno slavlje, naime proslavu hiljadugodišnjice krunisanja Tomislavova prvim hrvatskim kraljem. Neka ovo polje vidi ovo slavlje u našoj ujedinjenoj državi, koju su naši knezovi, bani i kralji spravljali svojim umnim radom.
Neka nam povjesnica i ovom prigodom bude učiteljicom života, te neka nam bude opomenom da »slogom rastu male stvari a da nesloga sve pokvari«.
Jer iza smrti prvoga hrvatskoga kralja Tomislava, kojega mi ovo danas slavimo, stvari u hrvatskom kraljevstvu ne okrenuše baš najbolje. Još nasljednik Tomislavov Trpimir II., mladji mu brat, pa njegov nasljednik Krešimir I. znali su održati hrvatsku državu na onoj visini , na kojoj ju bio podigao Tomislav, ali za njegovih nasljednika sinova mu Miroslava i Mihajla Krešimira stvar okrenu na gore. Dva se brata zavadila, te ban Pribina, pristaša Mihajla Krešimira, ubi u buni kralja Miroslava. Mihajlo Krešimir II., njegov nasljednik znao je ipak podignuti kraljevstvo iz nereda, u koje je bilo upalo zbog bratske svadje, pri čemu mu pomogla jamačno žena Jelena, po svoj prilici Zadarkinja, iz imućne, poznate kuće Madijevaca, ova pobožna kraljica, ova »majka sirota i zaštitnica udovica«, kako joj pisano na nadgrobnoj ploči dne 25. kolovoza god. 1898. ovdje, gdje mi stojimo, od Društva Bihaća iskopanoj. Ona je imala ovdje svoj dvor, a i inače drugdje na solinskom polju. ovome dvorcu pripadale i mlinice – molendina regia – koje gonila vodena snaga rijeke Jader, koju opjeva rimski pjesnik Lukan već u I. vijeku, a na obalam koje rijeke kraljica Jelena sjedila i cvilila, kada se spominjala prošlih dogadjaja u svome kraljevstvu.
A mi harni i zahvalni što su nam naši bani i kraljevi već prije hiljadu i više godina pripravljali sadašnju budućnost, hoćemo da na današnji dan i na ovome mjestu ovjekovječimo njihovu uspomenu ovim dvima spomenpločama, koje postavljamo baš na mjestu, gdje su počivali smrtni ostaci kraljice Jelene.
I neka se otvore ove spomenploče našim kraljevima na haran spomen, a narodu na hodočašće.
Na ove riječi sijedog učenjaka, otkrivaju se obe mramorne ploče uzidane u crkveni sjeverni zid. Don Frane čita sadržaj ploča a ona glazba intonira narodnu himnu.
Natpis na prvoj ploči glasi:
»Na ovoj grudi hrvatske zemlje dana 25. kolovoza 1898. god. – »Bihać« Hrvatsko Društvo za istraživanje domaće povijesti – Pobožnošću zadahnuto – grobnu ploču kraljice Jelene – Žene Mihajla Krešimira II. i matere Stjepana Držislava – ove »Majke Sirota i Zaštitnice Udovica« – preminule 976 godine – otkri. – o hiljadugodišnjici Hrvatskog Kraljevstva – ovu spomenploču postavi«.
Natpis na drugoj ploči:
»Prvome kralju Hrvatske – Tomislavu – u proslavu tisuće godišnjice – dana 25. oktobra 1925. – ovu ploču – zahvalan narod u spomen postavi«.
Mons. Bulić povjerava ploče na čuvanje župniku i svim seljanima Solina. Onda uzima riječ
PROF. LOVRO KATIĆ
U vrlo lijepom govoru ukaže najprije: »Sveta je zemlja na kojoj stojite i zato dignite srce svoje k nebu, da osjetite u duši veličanstvene zgode, što su se desile na ovom solinskom polju. Kozjak i Mosor mogu nam pričati o napretku i sreći, ali i o groznim i jezovitim časovima, što ih vidješe u dugom životu svome. U tami vjekova vide oni, kako se digoše na podnožju njihovu visoke zidine i tankovite kule, mramorne palače i stupovima urešeni hramovi, te se Solin blještaše na suncu i ogledaše u Jadru kao kićena nevjesta. Ali dodje doba i potamnjuje sjaj i sva slava ovoga grada odronu se u propast, u bezdan vremena kao zrnce pijeska niz klisure Mosora. I ne propade Solin sam. Tu na krilu njegovu umro je jedan od najvećih careva rimskih, čedo njegovo – Dioklecijan, šta više ovdje usnu sa smrću zadnjeg cara Neposa g. 480 i samo – carstvo rimsko!
I kad su se ko olujina strašna survale na ovaj kraj kroz povijest avarske, tatarske i turske vojske – satrle su i klicu trave na livadama našim, a gore naše opustješe od poraznog ognja njihova«.
Govornik usporedjuje zatim tragove rimskoga carstva sa skromnim ostacima hrvatskoga kraljevstva. Skromni su, ali su naši, sveti su za naš narod i našu otadžbinu. Ove livade riznica su prošlosti, ovdje se hrvatska rodila i odrasla. Naši su se predji održali jer nisu kao mnogi divlji narodi palili i ništili. Oni su uzorali zemlju i upalili ponovno žižak vjere kršćanske u ovim krajevima, a kršćanski narodi ne propadaju. Nov život prozenuo je na garištu povijesti.
Opisuje zatim historijat hrvatskih banova, dovodi sve do svečanoga krunisanja Kralja Tomislava i prikazuje njegovu moć i snagu. Spominje vjekovnu borbu za glagolicu, a onda prolazi na Tomislavove nasljednike, spominje napose Kraljicu Jelenu, i želi da se stari jal i nesloga koje je upropastila doskora hrvatsko kraljevstvo isto kao što je srušila srpsko carstvo, nikada ne povrati. Spominje nedavni posjet Kralja Aleksandra starodrevnome Solinu i završava kličući: Slava Tomislavu, a mir pepelu Kraljice Jelene i vječna slava!
Govor je popraćen oduševljenim klicanjem, a onda je narod ostavio Gospu od Otoka i sakupio se
U GRADINI
Tu je Mons. Bulić izložio kako je došlo do svečanoga krunisanja Kralja Zvonimira godine 1076. u bazilici sv. Petra na Solinu. Ta bazilika najvjerojatnije je ona čiji su ostaci otkriveni posred same Gradine, izgradjene kasnije, godine 1349. od splitskoga nadbiskupa, dakle na onome mjestu gdje se je narod okupio. Don Frane je izložio takodjer i kako je došlo do otkopavanja ove bazilike, što je izvelo društvo »Bihać« počam od 1909. godine. Narod je sa velikim interesom slušao Don Franu, a onda se lagano razišao i time su svečanosti na Solinu završene. Izletnici su se vozom povratili u Split, a sokolska četa sa muzikom pješice.
U Splitu je priredjena
SVEČANA RASVJETA
Naročito je lijepo bila rasvijetljena obala koja je plivala u svjetlu mnogobrojnih električnih sijalica što je davalo neobično lijep utisak u tihoj jesenskoj noći.
Svečanosti je zaključila
SVEČANA PREDSTAVA
u Narodnom Pozorištu. Najprije je odsvirana narodna himna koji su svi saslušali stojećke. Zatim je splitski podsavez muzičara SHS pojačan vojnom muzikom 11. pješ. puka odsvirao jedan karišik narodnih pjesama, a kasnije jedan odlomak iz Zajčeve opere Zrinjski. Dirigirao je mo. Arambašin. Glazbeno društvo »Guslar«, muški i ženski zbor, otpjevalo je pod vodstvom Ma. Hatze Vilharovo »Smilje i bosilje«. Zatim su članovi Narodnog Pozorišta odigrali II. prizor iz petog čina Miletićeve drame »Tomislav«. Prikazano je vrlo lijepo svečani akt krunisanja. Od osobitog utiska bili su bogati kostimi Narodnog Pozorišta iz Zagreba. Na koncu su vojnici mjesnog garnizona prikazali jako efektno jednu živu sliku uz nekoliko riječi starca »Guslara«. Sve su tačke bile srdačno aplaudirane od brojne publike, a naročito je pozdravljena bila živa slika uz poklike: »Živila vojska!«
