SOLINSKA KRONIKA 320, 15. TRAVNJA 2021.

Piše: Mario MATIJEVIĆ

Fotografije: Jakov TEKLIĆ, arhiva SOLINSKE KRONIKE

Dvjesto godina nakon prvih arheoloških istraživanja u gradu koji je slavni nasljednik antičke Salone, prepun arheoloških, povijesnih i umjetničkih »senzacija« na privatnoj parceli jugoistočno od Gospina otoka uz područje koje stariji Solinjani znaju kao »Bugarevo« prilikom zaštitnih arheoloških istraživanja pronađeni su ostatci antičkoga bedema. Pronađeni pa izgubljeni

Korištenje izraza senzacionalno otkriće, spektakularno, jedinstveno… u današnje vrijeme nije toliko uputno kada se govori o arheološkim, povijesnim ili umjetničkim temama odnosno otkrićima. Tim više što je u svakodnevnom diskursu ona učestalim i pretjeranim korištenjem izgubila na vlastitu izričaju čemu je doprinijela i neprimjerena subjektivizirana senzacionalizacija otkrića brojnih istraživača.

Dvjesto godina nakon prvih arheoloških istraživanja u gradu koji je slavni nasljednik antičke Salone, prepun arheoloških, povijesnih i umjetničkih »senzacija« na privatnoj parceli jugoistočno od Gospina otoka uz područje koje stariji Solinjani znaju kao »Bugarevo« prilikom zaštitnih arheoloških istraživanja pronađeni su ostatci ni više ni manje nego antičkoga bedema.

Istinska arheološka, povijesna senzacija, podatak, činjenica i neoborivi dokaz koji uvelike mijenjaju dosadašnju povijesnu sliku grada na Jadru, antičke Salone, starohrvatskoga kraljevskoga grada, a slijedom toga i današnjega Solina.

Jednako senzacionalno kako je antički bedem otkriven tako je, sudeći prema situaciji na terenu i nestao, nažalost ništa neobično za današnji transformirajući Solin.

Je li uništenje spektakularnoga otkrića nečija pogrješka, posljedica neznanja, nerazumijevanja, nespretnost pri rukovanju divovskim rovokopačem ili pak ironična epizoda dvjestogodišnje arheološko povjesničarske salonitanske »fortunae« teško da će se ikada saznati.

Imajući u vidu solinske slučajeve sličnoga ili istoga epiloga za očekivati je da će njakanje arheološko povjesničarsko humanističkih magaraca i ovoga puta utihnuti pod vučjim zavijanjem.

Potvrda ranijih istraživanja

Iako je otkriće postojanja gradskih zidina izvan uobičajenih, točnije rečeno poznatih perimetara Salone laičkomu poznavatelju solinskih prilika zaista neuobičajeno, stručno će mišljenje pak istaknuti kako je ono u potpunosti opravdano, pretpostavljano, a shodno tome i očekivano.

Štoviše još su arheološka istraživanja u neposrednoj blizini, a tijekom izgradnje hotela pronašla očuvane ostatke grobnih parcela, ali i strukture zidova koje je ovim otkrićem moguće reinterpretirati. Štoviše slični su ostatci pronađeni i prilikom zaštitnih arheoloških radova pri postavljanju kanalizacijske mreže i komunalne infrastrukture u ulicama uz parcelu, a nakon same izgradnje hotela.

Nebrojeni su primjeri u Salonitanskomu bližem i daljem okruženju gradova iz različitih povijesnih razdoblja koji su uz zidine koje su grlile sami gradski korpus, stambene zgrade i palače, trgove i hramove, kazališta pa i amfiteatre, jednim (izdvojenim) dijelom štitile gradsko srce, njegovu luku.

Nemjerljiv značaj

Stručniji dio arheološko-povjesničarske struke istaknut će stoga kako senzacionalnost ovoga otkrića (pa razgrnuća) leži upravo u činjenici mijenjanja ako ne svih dosadašnjih, a onda velikoga dijela spoznaja o položaju, izgradnji i razvoju antičke Salone. Veličini, ulozi i funkcionalnosti njezine luke koju upravo položaj otkrivenih ostataka bedema ponovno potvrđuje kao najveću luku na istočnoj obali Jadrana.

Značaj ovoga otkrića ne zaustavlja se samo na onomu antičkomu dijelu povijesti našega grada, ono se potpuno logično odražava i na onaj srednjovjekovni, starohrvatski za neke ponešto identitetski značajniji dio.

Nebrojene su studije, znanstvena istraživanja, publikacije i tisuće stranica napisane o odnosu starohrvatskoga, kraljevskoga Solina i antičke Salone. Taj je odnos štoviše, u kojemu se nalaze temelji našega današnjega društva, države i čitava identiteta bio definiran upravo položajem antičkih bedema, opsegom antičke Salone.

Iako su starohrvatski kraljevski lokaliteti odavno definirani, posjedi i nadarbine ubicirani (prepoznati i locirani) čak je i laičkomu oku jasno da ovo otkriće ponovno stoga stavlja brojne upitnike na veličinu, opseg i funkcioniranje starohrvatskoga, kraljevskoga Solina.

Razgraničenja dviju velikih vojnih sila i čitavih dvaju svjetova u mletačko-turskim ratovima na solinskomu prostoru nadalje ovim otkrićem također poprimaju potpuno novu dimenziju.

Iako će u konačnici podržavatelji čoporskoga zavijanja u ranije spomenutom magareće-vučjem svijetu umanjiti važnost nekoliko metara antičkoga bedema naspram nekoliko kilometara otkrivenih, definiranih i postojećih, kontroverzno otkriće i razgrnuće arheoloških ostataka (u kojemu se mogu prepoznati i elementi bizarnoga performansa) ukazuje na daleko problematičniju i ozbiljniju situaciju.

Dva stoljeća solinske arheologije

Prije dvjesto godina naime, u vremenu kada su Francuz Ampère i Nijemac Ohm postavljali postulate električne energije, kada su ruski pomorski časnici Lazarev i von Bellingshausen otkrili Antartik, kada je napravljena prva fotografija, patentiran Portland cement u tomu vremenu su započela arheološka istraživanja u Saloni.

Dio lokaliteta koji su tim prvim istraživanjima obuhvaćeni stradao je pak prije tridesetak godina u najvećemu kulturocidu zabilježenomu u novijoj povijesti izgradnjom tzv. Splitske zaobilaznice.

Nakon te epizode teško je bilo predvidjeti da će se u vremenu krajnje informatiziranosti, visoke tehnologije, istraživačkoga koloniziranja Marsa godine 2021. u Solinu, ponosnomu nasljedniku antičke Salone i starohrvatskoga kraljevskoga grada ponovno dogoditi (još) jedna mala »Zaobilaznica«.

Potencijal koji imaju uređene gradske zidine kao najveća građevna cjelina Salone pokazao je još slavni don Frane Bulić uređujući na sjevernim gradskim bedemima tzv. Put mira i Put rata, koji su do današnjega dana kao takvi ostali u svojoj funkciji, a na kojima se i danas ostvaruju turistički, dokoličarski, rekreativni i koji sve ne potencijali Salone.

Iako je suvremeni Solin na nekoliko mjesta ratovao sa salonitanskim bedemima, nerijetki su primjeri u kojima su uloženi veliki trud i znatna financijska sredstva kako bi se u samomu gradskomu središtu ostatci zidina očuvali i prezentirali.

Ostatci bedema tako rese sami kraj Zvonimirove ulice na Bilankuši, uz park pokraj Policijske postaje.

Nadalje i projekt preuređenja Gradine, sa svim svojim potencijalima i postignućima, a unatoč svim manama i propustima pozitivan je primjer prezentacije dijela gradskih zidina u samomu srcu današnjega Solina.

Primjer koji će u konačnici uz ispravnu zaštitu i očuvanje kulturnih dobara Gradu donijeti i ekonomske dobrobiti.

Konačno razmatrajući o kontroverznomu slučaju postavlja se pitanje u čemu uopće leži poanta čitave priče? Djelić gradskoga bedema našao se na krivomu mjestu u potpuno krivo vrijeme, ispriječio se »razvoju« grada.

U njegovu brisanju s lica solinske zemlje ne treba tražiti nikakvu simboliku rušenja gradskih zidina i time odraz odnosa naspram kulturnih dobara, dublju pouku i poruku, zlosretnu igru salonitanske »fortunae«.

U vremenu kada se pomno raspravlja o strategijama upravljanja, arheološkim parkovima, potencijalima i resursima ovakve je teme nužno prepustiti onima koji su određeni da se njima bave.

Potpuno je nelogično štoviše da o istima razglabaju kroničarska piskarala teološko titulskoga sufiksa u nekom nevažnom mjesečniku. Jer počevši još od Marka Marulića preko Don Frane Bulića, Don Luke Jelića, Don Ivana Delalle, Don Lovre Katića teolozi nemaju nikakva prava razglabati i baviti se takvim temama.

Za one koji žele znati više

»Opus quadratum« se ubraja među najpoznatije antičke tehnike zidanja vezom obrađenih, kvadratičnih kamenih blokova jednake visine i dužine. Najčešće je korištena prilikom gradnje fortifikacijskih objekata pa ju se slijedom toga i na području današnje Salone ponajviše prepoznaje u gradskim zidinama, bedemima.

Prilikom zidanja ovom tehnikom kameni blokovi nerijetko nemaju do kraja određen kvadratični oblik. Strane kamenih komada koje se međusobno dodiruju često su nakošene zbog čega mnogi blokovi imaju gotovo trapezoidan oblik, a zbog čega često unutar istoga reda kameni blokovi ne naliježu jedan na drugoga u potpunosti.

Konačan izgled zida izgrađenoga ovom tehnikom uvelike ovisi i o kamenim slojevima kamenoloma iz kojih je vađen kamen.

Kasnije pak faze razvoja ove graditeljske tehnike dovode do sve pravilnijih i ravnijih te okomitijih kamenih sastavnica. Blokovi tako bivaju sve manji, pomnije obrađeni i pravilniji.

Upravo na istočno jadranskoj obali korištenje ove tehnike pri zidanju ima i svoj definirana pravila pa u ranijim razdobljima se odnos između visine i dužine pojedinačnih kamenih blokova razabire u odnosu 1:5 dok je od Trajanova vremena kod većine kamenih blokova taj odnos 1:1.

Naprednije faze razvitka ove tehnike dovele su do detaljne obrade rubova pojedinih kamenih blokova, čime su oni svojim ispupčenim, rustičnim središnjim dijelom odavali dojam grubosti i snage, osobito prikladan za gradnju fortifikacija.

Sličan sadržaj:

OKONČANA ČETVEROMJESEČNA ZAŠTITNA ARHEOLOŠKA ISTRAŽIVANJA U GRADINI Lokalitet koji je živio stoljećima O PROJEKTU »NOVI ŽIVOTI ANTIČKIH NATPISA: EPIGRAFSKI SPOLIJI NA PODRUČJU SREDNJE DALMACIJE« – GLASOVI ANTIKE IZ TRADICIJSKE ARHITEKTURE RAZGOVOR S ELINOM LARRAVIDE VOLONTERKOM NA PROJEKTU ISTRAŽIVANJA BEDEMA I SPOLIJA U SOLINSKOJ GRADINI – Raznolikosti jednoga čovječanstva LOŠE STANJE DIJELA SJEVEROISTOČNIH SALONITANSKIH GRADSKIH ZIDINA PRIJETI SIGURNOSTI PROMETA – Simbolički govor jedne kule