Obilježavajući nekoliko važnih, »okruglih« obljetnica u protekloj godini solinski je »Zvonimir« u suradnji s partnerskim institucijama u kulturnom životu aktualizirao značaj mučeničke smrti salonitanskoga biskupa svetoga Dujma (304.), Prvoga međunarodnoga kongresa za ranokršćansku arheologiju (1894.) te preminuća i pogreba don Frane Bulića (1934.). Potonja je pak obljetnica bila povod da se »Zvonimir« dodatno angažira unutar projekata koje vodi Centar don Frane Bulić pri splitskom Katoličkom bogoslovnom fakultetu, odnosno potpomogne priređivanje vrijedne publikacije »Cher Monseigneur… Pisma Jacquesa Zeillera don Frani Buliću (1901. – 1934.)« autora Charlotte Nicollet i Edija Miloša. Četiri desetljeća nakon što je Ivan Ostojić sa svojim velebnim djelom »Korespondencija-Correspondance Frane Bulić-Hippolyte Delehaye« koje je izdala »Crkva u svijetu« postavio temelje izučavanju frankofonskoga dijela Bulićeve bogate korenspodencije. Opisujući osobu i djelo Jacquesa Zeillera, njegovu dugogodišnju suradnju i prijateljstvo s don Franom Buliće koji su iznjedrili 276 dokumenata autori u uvodnoj riječi ove knjige donose opširan pristup suradnje dvojice velikana, a koji u skraćenoj inačici donosimo u nastavku teksta.
Rijetko je koji Francuz ili uopće Europljanin iskazao toliko ustrajnoga zanimanja i djelotvorne strasti prema Splitu, Dalmaciji i drugim hrvatskim zemljama kao povjesničar, arheolog i epigrafičar Jacques Zeiller. Sin poznatoga visokog državnog službenika Renea Zeillera, uglednog inženjera i prirodoslovca, i nećak filozofa Leona Ollé-Laprunea, taj je vrhunski učenjak prepoznao svoje znanstveno poslanje u izučavanju antičke i rane srednjovjekovne prošlosti istočnojadranskoga priobalja i Podunavlja. U tom smislu nije preuzetno niti pretpostaviti da je u njegovu životu sudbinsku ulogu odigralo i jedno pismo, prvo u pozamašnom nizu, koje je jednoga jesenjeg dana 1901. poslao don Frani Buliću…
Život i rad Jacquesa Zeillera obilježeni su njegovom neutaživom vjerom i nepopustljivom privrženošću katolicizmu. Iako uzoran vjernik, Zeiller pak nije bio pošteđen bolnih kušnji u svojim odnosima s Crkvom, osobito kad bi se njezina stajališta kosila s njegovim znanstvenim i filozofskim uvjerenjima. Želeći iskreno pridonijeti učvršćivanju i osnaživanju Crkve u modernom svijetu, pred političkim, društvenim i znanstvenim izazovima koji su tražili nova rješenja, iskazivao je otvorenost prema idejama, strujanjima, pokretima u kojima je prepoznavao poticajnu snagu za poželjne promjene.
Zbog svega toga nije iznenađujuće da je starovjekovac po zanimanju, katolik u potrazi za učinkovitim odgovorima na goruće pitanje uloge Crkve u modernim vremenima i domoljub Jacques Zeiller pronašao zajednički jezik s don Franom Bulićem, s kojim je stupio u kontakt krajem 1901., dok je izrađivao svoj diplomski rad za »École pratique des hautes études«, na preporuku povjesničara i epigrafičara Renéa Cagnata. Tada dvadesettrogodišnji pariški student, nije mogao ne ostati opčinjen splitskim arheologom koji je svojim znanstvenim dostignućima i akribijom, svojim zapanjujućim uskrisivanjem antičkih i srednjovjekovnih bogatstava Srednje Dalmacije već bio stekao zavidnu slavu i sveopće poštovanje. Divio se eruditu u reverendi koji je neumorno Crkvu zaduživao svojim neprestanim oživljavanjem kršćanske baštine univerzalnoga značaja i zalaganjem za što točnije shvaćanje vjerskih istina.
Zavolio je osviještenoga Hrvata koji se iscrpljivao u svakidašnjoj tihoj, smislenoj, razumnoj i odlučnoj borbi za poboljšanje položaja svoga naroda u Dalmaciji i afirmaciju svoje nacije u okviru Habsburške Monarhije, odnosno južnoslavenske države pod žezlom Karađorđevića. Oduševila ga je na prvi pogled neočekivana i svjetla pojava težačkoga sina s one druge, slabo poznate i često prezrene obale Jadrana, koji je svojim životom i radom predstavljao živi dokaz da se mali čovjek iz zaostaloga kraja može uzdignuti do vrha prosvijećene elite i na sebe privući iskreno uvažavanje »kulturne« Europe. Zeiller je itekako znao kakav je ugled mudrac, poliglot i izraziti frankofil Bulić uživao u samoj Francuskoj, ne samo u očima njegovih »učitelja« Louisa Duchesnea, Renéa Cagnata, Charlesa Diehla, Salomona Reinacha, nego i drugih njegovih glasovitih sunarodnjaka koji su sve brojniji posjećivali fascinantne ruševine Salone i veličanstvenu rimsku palaču pod Marjanom. Kako je mogao odoljeti karizmi virtuoznoga tribuna čije su se nadahnute tirade o Dioklecijanu i sv. Dujmu urezale u pamćenje carice Eugenije (udovice Napoleona III.), predsjednika Vijeća ministara Pierrea Waldeck-Rousseaua i budućega predsjednika Republike Raymonda Poincaréa itd.
U suradnji sa svojim dalmatinskim kolegom Zeiller je izradio desetke radova za najpriznatije francuske znanstvene časopise te objavio na »svjetskom« »Molièreovu jeziku« djela koja pripadaju klasicima historiografije o počecima kršćanstva na današnjim hrvatskim prostorima. Usto se pokazao ne jedinim, ali zasigurno najžustrijim Bulićevim »suborcem« i »glasnogovornikom« u svim njegovim znanstvenim, političkim i životnim »bitkama«, koje su na taj način našle odjeka i u francuskoj javnosti.
Sve do Bulićeve smrti 1934. Zeiller je ostao vjeran svom omiljenom »Monsinjoru«, svomu nezamjenjivomu »Don Frani«, na kojega ga je uostalom uvijek iznova podsjećalo jedno od imena (Domnio) njegova sina Jean-Renéa. U vremenu kad su daleka putovanja nalikovala na prave odiseje, s njim se rijetko osobno susretao, ali se njihova veza neprekidno održavala kroz bogatu i redovitu korespondenciju. U ovoj je knjizi objelodanjeno 276 Zeillerovih pisama, dopisnica, telegrama i različitih rukopisa upućenih znamenitomu dalmatinskom učenjaku od 1901. do 1934., koji su pohranjeni u Splitu, glavninom u knjižnici Katoličkoga bogoslovnog fakulteta, a manjim dijelom u Arheološkom muzeju i Konzervatorskom odjelu, te koji, uz rijetke iznimke, do danas nisu nikad objavljeni.
Obilna ovdje sadržana dokumentacija sama po sebi nedvojbeno čini neprocjenjivu izvornu građu i riznicu saznanja za buduće Bulićeve biografe. Osim toga, kroz nju će se čitatelj upoznati s iznimno zanimljivim pogledima Jacquesa Zeillera, toga inspirativnoga francuskog duha i uma, o kulturnim, znanstvenim, političkim, vjerskim prilikama u hrvatskim zemljama, prije svega u Dalmaciji i Splitu, u prekretnom razdoblju koji se okvirno proteže od osvita 20. stoljeća do predvečerja Marsejskog atentata i njegovih posljedica, kad je istodobno Europa nepovratno tonula sve dublje u ponor. Bulić i Zeiller »zajedno« su prošli, proživjeli, preživjeli suton Austro-Ugarske, strahoviti Prvi svjetski rat, stvaranje, razvoj i prve simptome propadanja otpočetka neodrživoga malog carstva Karađorđevića. Iz njihova dopisivanja prepunoga rasprava, stručnih razmišljanja, podataka o herojskom rađanju i sazrijevanju Kristove Crkve između Dunava i Jadrana, ne prestaju izvirati pronicljive misli i zapažanja o svijetu i vremenu u kojem su živjeli, radili i nastojali ostvarivati svoje ideale. Najposlije, ovo svjedočanstvo o jednom iznimno plodonosnom znanstvenom i intelektualnom, hrvatsko-francuskom i europskom, ali prije svega osobnom, dubokom i nepokolebivom prijateljstvu zacijelo ni jednoga čitatelja neće ostaviti ravnodušnim.
