SOLINSKA KRONIKA 327, 15. studenoga 2021.

– Jesu li ovi moji zapisi promatranja postigli ono nasuprotno motrenje koje bi me dovelo do nekih objektivnijih motrišta? I jesam li dobro razgraničio promatranje i ono promatrano?
Ovim zapisima nastojim mišljenjima istražiti i preispitati svoja stanja, raspoloženja, uzroke i posljedice koji su me doveli do ovoga do čega sam stigao –

Društvo hrvatskih književnika u svojoj je Maloj knjižnici objavljena je nova knjigu »Promatranje«, Solinjanina Tome Podruga. Knjiga kojoj je urednik Antun Pavešković na 416 stranica mekoga uveza formata 11,5 x 18 cm donosi prozne zapise, »…bremenita je evokacijama prolaznosti, obogaćena spoznajama dugoga piščeva življenja i zrelog poniranja u prostore životnog i duhovnog postojanja, uvažavajući u sažetim sadržajima čovjekov složeni identitet. Uz to je u ovome rukopisu svojevrstan razgovor s dragim piscima, pretežno odabranim duhovima u rasponima od Camusa i Ciorana, Milosza i Nietzschea, pa do Pessoe i Musila. Sadržaj rukopisa je neka vrsta intelektualnog i moralnog svođenja računa i opravdanog pozivanja na vlastite doživljaje, vlastite dvojbe i vlastite muke.« Tako piše u dijelu recenzije akademik Tonko Maroević, te nastavlja: »Ovaj rukopis nije primarna ispovjedna i memoarska proza već je više svjedočenje ovodobnog općeg i osobnog stanja duha. Ovo je djelo zaokupljeno autorovim etičkim i estetskim problemima te je pisanje čovjeka neravnodušnoga na svijet i okružje, pa je tekst prožet egzistencijalnom motiviranošću«.

Dvadeset i četvrta Podrugova knjiga podijeljena je na tri poglavlja »Promatranje – zapisi iz potkrovlja«, »Bilješke iz bolnice«, »Razgovor 10. 4. 1996.« jednako kao i njegove prethodne potvrđuje kako je Podrug »učvršćivan vlastitim lutanjima, slobodama i iskustvima, učenjem i gledanjem u svijet živih prepirki i razumijevanja u kojemu je shvatio da mu nema života bez vlastitoga mu uvjerenja i prožimanja misli proizvodom vlastite duhovnosti, tražio je pisanjem raznih vrsta tekstova onu prosvjećenost s kojom će bolje upoznati unutrašnjega sebe i svijet oko sebe…«. Podrugova »Promatranja« štoviše najbolje se mogu sagledati čitanjem uvodnoga dijela.

– Jesu li ovi moji zapisi promatranja postigli ono nasuprotno motrenje koje bi me dovelo do nekih objektivnijih motrišta? I jesam li dobro razgraničio promatranje i ono promatrano?
Ovim zapisima nastojim mišljenjima istražiti i preispitati svoja stanja, raspoloženja, uzroke i posljedice koji su me doveli do ovoga do čega sam stigao. Razmišljajući pisanjem pokušavam promisliti o mnogo čemu u razgovoru sa samim sobom i rako učvrstiti svoja uvjerenja. Pokušavam ne proturječiti samome sebi, ne raditi neke ustupke samome sebi, ništa ne činiti u vlastitu korist kako bih naposljetku morao sebe prezirati. Pokušavam izbjeći sebičnost i položaj da na svijetu, dok promišljam o sebi i drugim stvarima nema ništa zanimljivijeg osim mene. Drži me svijest da o onome na što i na koje mislim nikada nije ono na koje zaista mislim, kao da svaki prizor, doživljaj i događaj ima svoj trenutak sa sjenom, a ja ih pokušavam sjećanjima pretvarati u zaključke bez sjene, iako sam svjestan da nijedan događaj nije čitljiv u samome događaju, a niti posve u sjećanju.

Zapravo, svako približavanje istini je sukob s njome, jer je sve njezin obris, ništa nije nikada isto, iako ima i onoga u nama i okolo nas što se nikada ne mijenja. I ja ne poznajem svoje granice, da bih mogao reći -ja sam ja, pa bi bilo dobro za izgovoriti pravu istinu učiniti sebe suvišnim njezinim tumačem. Je li se zaista potrebno vidjeti izvana da bih znao biti ono što jesam i tako uspješnije napisati ono što me vraća onome što sam ili što sanjam da jesam? Možda, kad bih bio barem nesposoban pisati kao drugi valjda bih stvorio neobičnost koja bi posve otkrila moju vlastitost i izvornost. Možda pisanjem gubim sebe, ali ne mogu prestati pisati jer je sve gubitak, pa je moje pisanje neka vrsta poroka koji mi jedino preostaje, kao neki okvir u koji se uvlačim, neko utočište u kojemu bih izbjegao kaos.
Ovi zapisi su pokušaji postići viši položaj istine o meni iznjedrene iz prostora moga unutrašnjeg lebdećeg i zalutalog u pustolovini mojega ja koji ispitujućim pogledom mjeri mene i svijet.

Ako je istinito što piše M. Heidegger da je »umjetnost bitno događanje istine« ili konkretnije, da je »umjetničko djelo bitno događanje istine«, onda je shvatljiva spoznaja da istine ima u umjetničkom djelu, te nam je pobuda nju tražiti u njemu i kroz njegovo središte pronaći put do nje? Duh umjetničkoga djela željan je pokazati istinu i tako nam olakšati put do nje, ali postoji i istina da su stvorena i da se stvaraju razna umjetnička djela koja su sva željna istine pa je i mnogo istina i njihovih prikazbi, jer kad bi postojalo samo jedno umjetničko djelo, onda bi u njemu jedina istina bila posve očita. Stoga smo gladni umjetničkih djela pa slušamo ozbiljnu glazbu, čitamo vrhunska književna djela, gledamo duhovno oblikovanu slikovnost, ne bismo li do znali istinu. Ali, kad bismo bili u stanju sve te istine strpati u jednu bismo li bili s njome okovani? I sve dok tragamo za istinom gladni smo umjetničkih djela koja se velikodušno nude, jer dok ih koristimo ponekad nam se nameće osjećaj da u njima nedostaje potpune istine i da svaki stvaratelj umjetničkih djela nastoji svoju istinu s onom idealnom kojoj svi težimo nadoknaditi, te u silnoj potrazi za njom potraga mora biti nastavljena, jer joj se stalno primičemo, ali je još ne dotičemo, stoga što je »svaki umjetnik dijete svoga stoljeća i dužnik svojemu vremenu« (T. Ujević) u kojemu ima u jednoj istini bezbroj istina, jer je oblikovna i sadržajna razlika djela koja su davno stvorena i ona koja se sada stvaraju, ali nema razlike u bitnom onoga stvoreno ga i onoga stvaranoga te s njima istodobno možemo »ići naprijed i natrag, da nas čak put natrag vodi naprijed… da istom jednom dospijemo tamo gdje već boravimo« (M. Heidegger). Svjesna sadašnjost posjeduje svijest o prošlom, te u umjetničkom djelu istina pokazuje svoje neprolazno lice koje nije svjesno samoga sebe jer se nastavlja u budućim umjetničkim djelima mijenjajući prošlost oblika koja upravlja sadašnjošću.

Hoće li istina u umjetničkom djelu ikada doživjeti svoju smrt? Kad bi se to dogodilo značilo bi da je umjetnost izgubila kritički smisao za prošlost, povjerenje u sadašnjost i sumnju u budućnost, te bi tada istina u umjetničkom djelu izgubila svoj vlastiti lik, glas i zvuk, iako su se u svakome vremenu misleći umjetnici pitali: »Je li ovo svršetak svijeta, ili slika njegova užasa?« (W. Shakespeare), ali ipak »prolaze oblaci, ali nebo ostaje« (Sv. Augustin), pa će oni koji plove na oblacima poluistina ubirati i dalje svoje parcijalne istine iz neumjetničkog, estradnog i popularnog, a oni zagledanih u nebo prikazivati će ih kao istine i tako održavati tvrdnju da je »umjetničko djelo bitno događanje istine« kao ljepote.

*

Hrvatski književnik Toma Podrug rođen je u Solinu, 25. kolovoza 1931. Piše pjesme i prozu: putopise, pripovijetke i razna kratka prozna djela. Osim toga, piše književne kritike, oglede i članke za novine.

Višu pedagošku školu završio je u Splitu. U Zagrebu je studirao na Filozofskom fakultetu, na kojem je 1956. diplomirao komparativnu književnost.
Poslije studija radio je kao srednjoškolski profesor, a zatim kao urednik na Hrvatskom radiju u Zagrebu. Član je Društva hrvatskih književnika.
Djela: Pragovi, pjesme, 1965.; Paljevina, pjesme, 1965.; Pohod, pjesme, 1971.; Polaznik: (putopisi), putopisi, 1977.; Od Solina do Solina, pripovijetke, 1978.; Protrk, separat – putopisi, 1980.; Podanik, kratke proze, 1983.; Proplanak, pjesme, 1985.; Predaja, kratke proze, 1988.; Prizori: (od otoka do otoka), putopisi, 1991.; Plavet, pjesme, 1995.; Povratnik, kratka proza, 1996.; Podne, pjesme, 2002.; Popodne, pjesme, 2005.; Podneblje susreta književnosti i života, ogledi, 2007.; Prijateljstvo: u znaku Zorka, Preka i otoka Ugljana, stihovi i proza, 2007.; Približavanje: zapisi iz potkrovlja, ogledi, 2008.; Paljetkovanje: pad u zrcalo, kratke proze, 2009.; Putovanja, putopisi, 2011.; Prošlo: zapisi o djetinjstvu, 2012.; Predvečer, pjesme, 2012.; Ponoć, 2018.; Prečaci: (zapisi iz potkrovlja), 2018.;
Neka njegova djela na poljski jezik je prevela književnica i prevoditeljica Łucja Danielewska.
Zastupljen je u antologiji hrvatskih pjesnika »Skupljena baština« priređivača prof. dr. Stijepe Mijovića Kočana.
Godine 2006. osvojio je 2. nagrada Dubravko Horvatić, za putopisnu priču Uz more od Biokova do Velebita, a godine 2007. dobio je Nagradu grada Solina za životno djelo.

Sličan sadržaj:

U POVODU 130 GODINA OD ROĐENJA SOLINJANINA VLADIMIRA ČERINE – Romantični promatrač i tankoćutni lirik SJEĆANJE NA SOLINJANINA IVANA MUŽIĆA, INTELEKTUALCA, POVJESNIČARA I PUBLICISTA – Tražitelj hrvatske istine U POVODU 50. OBLJETNICI SMRTI PJESNIKA JOSIPA PUPAČIĆA KNJIGA: MOJ KRIŽ SVEJEDNO GORI – Sudbina iscrtana žeravicom s vrha vrućega ugljena U SOLINU PREDSTAVLJENA NAJNOVIJA KNJIGA MONSINJORA JURJA BATELJE, POSTULATORA STEPINČEVE KAUZE – Zločin bez kazne