Piše: Dinko FAZINIĆ
Nazočio sam popriličnom broju koncerata skupine Kries i ne sjećam se da su Mojmir Novaković i njegova ekipa ikada zakazali. U svijetu u kojemu je glazba odavno potrošna roba, Mojmir kao da prkosi vremenu dokazujući da organska ljepota nije i nikad neće biti do kraja iskorijenjena.
Solinska Gradina, kao i mnogo godina do sad, bila je idealno mjesto za sjajnu kombinaciju tradicionalnih instrumenata: lijerica, kavala, dipli, tapana, ispremiješanih s rock instrumentarijem. Moderno i tradicionalno ne djeluje forsirano, naprotiv, čine se prirodnom kombinacijom kao da su lijerice oduvijek bile tu stopljene sa zvukom distorzirane gitare.
Koncerti Kriesa nikad nisu bili samo profesionalno odrađeni nastupi; uvijek je to nešto više, poput spiritualnoga iskustva koje briše granice između prošlosti i sadašnjosti. Oni oživljavaju duhove zaboravljenih pjesama, osjećaj pripadnosti našoj tradiciji i mjestu u zahtjevnim vremenima, a istovremeno i most prema budućnosti.
Već se od prvoga takta publika dignula na noge pa je čitavi koncert prošao u odličnoj atmosferi što ne čudi, jer Mojmir Novaković, karizmatični frontmen i »spiritus movens« benda nazočne je vodio kroz pjesme poput propovjednika koji pjeva, moli, nježno šapuće. Između pjesama nije bilo puno govora, ali svaki pogled i pokret tijela pokazivao je duboku interakciju s publikom. »Ivo se šeće«, »Dodole«, »Selo na okuke«, »Sve vam zdravo«, »Moj javore«, »Kocijani«, »Zumba«, »Lepi Juro« samo su neke od kultnih uspješnica koje je skupina tu večer izvela. Stanje kolektivne katarze prenijelo se na publiku koja je Mojmira i sjajnu ekipu glazbenika ispratila ovacijama.
Kries je već više od dva desetljeća jedan od najautentičnijih i najsnažnijih glazbenih skupina ne samo kod nas, slobodno bih rekao – na čitavoj europskoj etno sceni. Njihova sposobnost u stvaranju snažnoga emotivnog i duhovnog doživljaja kroz glazbu je nešto što je vrlo teško prepričati. Kao što sam na početku rekao, Kries nikad neće koncertno zakazati, ali ovaj koncert je bio nešto najbolje što sam u zadnje vrijeme slušao, uključujući i mnoga svjetska imena.
Iako nas do kraja godine očekuje još puno zanimljivih glazbenih događanja, ne vjerujem da je itko sposoban ponuditi više energije i istinske emocije.
Nakon višegodišnjeg diskografskog posta nadam se kako će zadnji album »Selo na okuke«, koji je nastao u trenutcima migrantske krize, dobiti svoj nastavak jer sve ovo što se trenutačno događa u svijetu itekako je nadahnuće Mojmiru za neka nova društveno-glazbena promišljanja.
