SOLIN POSJETILI POTOMCI ADMIRALA ANTONA RAČIĆA, HELMUT I GEORG RAČIĆ – Izgradnja solinskoga broda
SOLINSKA KRONIKA 323, 15. srpnja 2021.
Dogovoreni projekt uz opsežnu izložbu koja je već neko vrijeme u pripremi, iznjedrit će i veliku monografiju o admiralu, niz popratnih edukativno-znanstvenih sastavnica koje će se odvijati u suradnji s muzejima i školama te zaključno izradom i postavljanjem prikladnoga spomen-obilježja. Štoviše istaknuto je kako će upravo čitavi projekt i priča o admiralu imati zasebno mjesto u novom »Zvonimirovu« istraživačkom centru
Najbliži potomci solinskoga velikana admirala Antona Račića Helmut i Georg Račić, unuk i praunuk 9. su srpnja posjetili Solin. Posjet je nastavak suradnje s Javnom ustanovom u kulturi »Zvonimir« Solin koja je pak započela pripremom i objavom hvalevrijednoga znanstvenoga rada o admiralu Račiću u zadnjemu broju časopisa za solinske teme »Tusculum«, a kojega je potpisao ravnatelj solinskoga »Zvonimira« Tonći Ćićerić.
Admiralove potomke koji su iz Graza u Austriji došli u grad na Jadru u kojemu su njihovi obiteljski korijeni dočekali su ravnatelj »Zvonimira« Ćićerić i urednik »Solinske kronike« Mario Matijević. Otac i sin Račić pod pozitivnim dojmom solinskoga gradskoga središta, Gospina otoka i prasvetišta pohodili su zatim Staro solinsko groblje i admiralov grob.
– U Solinu sam bio vrlo davno, pedesetih godina prošloga stoljeća kada me otac doveo. Malo se toga sjećam jer je proteklo zaista mnogo vremena, ali sam se već po ulasku u Solin sjetio Gospina otoka, Staroga groblja i djedova groba. Presretan sam što smo danas ovdje u ovom prekrasnom gradu u kojemu su naši korijeni. Zahvalan sam nadalje što je uspomena na moga djeda i našu obitelj još uvijek toliko živa u sjećanju solinskoga puka te što smo na najbolji mogući način uspostavili kontakt dogovorivši nastavak i produbljivanje suradnje – rekao je Helmut Račić.
Ćićerić i Matijević su naime ovom prigodom s članovima obitelji Račić dogovorili produbljenje suradnje na dodatnoj revitalizaciji uspomene na solinskoga velikana admirala Antona Račića.
Dogovoreni projekt uz opsežnu izložbu koja je već neko vrijeme u pripremi, iznjedrit će i veliku monografiju o admiralu, niz popratnih edukativno-znanstvenih sastavnica koje će se odvijati u suradnji s muzejima i školama te zaključno izradom i postavljanjem prikladnoga spomen-obilježja. Štoviše istaknuto je kako će upravo čitavi projekt i priča o admiralu imati zasebno mjesto u novom »Zvonimirovu« istraživačkom centru.
– Duboko sam uvjeren kako će ovakav pristup revitalizaciji lika i djela moga djeda, Solinjanina i poznatoga admirala u budućnosti donijeti izvrsne rezultate i plodove.
U ovome trenutku sam izuzetno ponosan što su moji korijeni u ovome prekrasnome gradu, što je i moja obitelj kroz povijest ugradila dio sebe u njegovu izgradnju. Maksimalno ću se založiti za uspjeh ovoga projekta i na međunarodnoj razini – zaključio je Helmut Račić.
Po obilasku solinskoga gradskoga središta i Staroga groblja Račići su s jednakim oduševljenjem razgledali lokalitete u arheološkomu parku Salona.
Ondje su uz upoznavanje s bogatom prošlošću grada iz kojega vuku podrijetlo saznali i detalje o druženju i suradnji koju je admiral Anton Račić imao s velikim don Franom Bulićem, točnije o doprinosima u izgradnji kulture grada na Jadru.
Temelji solinskoga građanstva i kulture
Anton Račić, kontraadmiral Austro-ugarske ratne mornarice, nakon iznimne vojne karijere, u danima mirovine s obitelji se skrasio u Solinu, gdje je našao i svoje posljednje počivalište.
Anton Karl Račić potječe i iz stare hrvatske obitelji koja se u Lici i Dalmaciji, kao dio plemenske zajednice Mogorovića, spominje još sredinom 13. stoljeća. Rođen je godine 1857. u Veneciji, u obitelji u kojoj je mornarički poziv dio generacijskoj nasljeđa.
Nakon djetinjstva provedenog u Veneciji i Trstu i završene Carske i kraljevske mornaričke akademije u Rijeci, godine 1875. pristupio je Austro-ugarskoj ratnoj mornarici, u kojoj je službovao sve do odlaska u mirovinu godine. 1907.
U mornarici je ostvario zavidnu karijeru i napredovanja od kadeta do kapetana bojnog broda. Osim službovanja na brojnim austro-ugarskim ratnim brodovima, zbog svog izraženog interesa prema tehnici, zanimajući se pogotovo za torpedne sustave, Račić je djelovao i kao član Mornaričko-tehničkog komiteta i Hidrografskog zavoda u Puli, bio je nadzorni časnik pulskog Arsenala, instruktor na Mornaričkoj akademiji u Rijeci, a surađivao je i s riječkom Tvornicom torpeda.
Patentnim uredima u Austro-Ugarskoj, Velikoj Britaniji, Francuskoj i Danskoj prijavio je desetak patenata kojima je znatno unaprijedio onovremene torpedne sustave.
Tijekom karijere više je puta odlikovan visokim odličjima matične države, ali i odličjima Osmanskog Carstva, Kraljevine Grčke i Kraljevine Crne Gore.
Nakon odlaska u invalidsku mirovinu, u Karlovcu se godine 1907. oženio Helenom Johannom Emmom Ratschitsch, s kojom je dobio sinove Antona Karla i Georga Eduarda.
Godine 1909. s obitelji seli u Split, gdje umirovljeničke dane provodi baveći se intelektualnim radom i vodeći privatni kamenolom na području Stinica između Splita i Solina.
Početkom Prvog svjetskog rata biva ponovno aktiviran u Austro-ugarsku mornaricu kao zapovjednik ratne luke u Metkoviću, preko koje se odvijala cjelokupna logistika za rat u Bosni.
Godine 1916. unaprijeđen je u čin kontraadmirala. Nakon završetka rata vraća se mirnom građanskom životu u Splitu, a krajem dvadesetih godina s obitelji se seli u Solin, u kojem je i umro od upale pluća u studenom godine 1933. Pokopan na starom solinskom groblju na Gospinom Otoku.
Širok krug njegovih interesa, od pomorstva i tehnologije pa do genealogije, arheologije, povijesti, etnologije, biologije i ornitologije, bez sumnje ga svrstava u intelektualnu elitu njegovog vremena.
Iako je u njemu proveo tek posljednje godine života, svojom je pojavnošću dao značajan doprinos razvoju građanskog života u Solina na prijelazu iz dvadesetih u tridesete godine 20. stoljeća.