SOLINSKA KRONIKA 330, 15. veljače 2022.

Piše: Branko GRGIĆ BARKOV

Fotografije: Jakov TEKLIĆ,vmgs.hr

Spomenuta cesta gradila se najviše ručno, puno radnika s mašklinima, lopatama, karijolama, dok je tek pokoji kamion razvozio šutu i kamenje. Kao znatiželjna djeca čudili smo se valjku koji je brektao valjajući sloj po sloj nasipa

Građena je sredinom pedesetih godina prošloga stoljeća, a projektirana je s namjerom da se promet sa Širine usmjeri prema Klisu i dalje prema unutrašnjosti Zagore i Bosne. To je bila »Nova cesta« (tako se zvala iako nije bilo službene oznake imena).

Projektirana je kao pravocrtna linija, počevši od kuće Katić na Širini pa do kuće Grubišić na Bilankuši. U to vrijeme nije bilo nikakvih istražnih radova prije početka gradnje ni bilo kakvih prepreka (objekti, privatne parcele i sl.) naspram realizaciji prometnice.

Tako su njome npr. presječene putne veze između centra Solina i lokaliteta Salone. Obitelji Katić, Pletikosić, Žižić, Matijević i Kljaković ostale su odsječene u svojim kućama i posjedima od središta Solina, a kuća Grubišić je srušena uz jedan dio bedema uz lokalitet istočnih salonitanskih gradskih vrata »Porta Andetria«.

Navedenim ne umanjujem vrijednost i važnost ovoga projekta jer je njime konačno solinsko središte oslobođeno teškoga prometa koji je do tada njime svakodnevno tutnjao.

Gradnja u arheološkoj zoni

Nedavna arheološka istraživanja prilikom provođenja magistralnoga plinovoda još su jednom ukazala na blago koje se krije ispod ove ceste. Cesta je naime nastala u vremenu brzoga industrijskoga razvoja i proizvodnje dobara bez ikakvih kriterija zaštite okoliša i standarda stanovanja.

Solin se doslovno gušio od prašine iz okolnih cementara, bukom iz nekadašnjega pogona za obradu kamena »Jadranka« i smradom iz pogona »Crivare« uz Riku koja je pak bila teško zagađena odbačenom životinjskom krvlju i iznutricama nakon pranja klaonice uz Gospin Otok.

Sivi tonovi i verdura u vrtovima, sivo nebo. Sve mi je ovo još uvijek svježe u sjećanju i zato povećava ovu današnju ljepotu prirode u Solinu. Crvenilo krovova, bistrina Rike. Tko je mislio takvo nešto dočekati?

Spomenuta cesta gradila se najviše ručno, puno radnika s mašklinima, lopatama, karijolama, dok je tek pokoji kamion razvozio šutu i kamenje. Kao znatiželjna djeca čudili smo se valjku koji je brektao valjajući sloj po sloj nasipa.

Uspomene iz školskih dana

Početak ove ceste prolazi preko močvarnoga tla. Poznato je naime da se s Kozjaka, preko nepropusnih slojeva fliša slijevaju podzemne vode prema erozijskim bazama.

Kod nas prema Jadru, a u Kaštelima i priobalju prema moru. Sjećam se naših zimskih radosti kada bi se na onim zaleđenim površinama mi mališi pokušavali klizati. Momci su tada čak kopirali igrati hokej. Možete li samo zamisliti improvizirane palice od suhih palminih grana okrenutih debljom zakrivljenom stranom prema ledu? Doma nas je dočekivala vika zbog namočenih, u to vrijeme samo kožnih postola i mokrih čarapa. Ali, uvijek se isplatilo.

U rano smo proljeće tu brali prve visibabe. Bili smo i prvi pješaci po ovoj cesti, kad bismo se vraćali iz škole na Bilankuši i skačući po škaji još nedovršeno nogostupa odlazili kućama. Mi djeca Meteriza, Bilica i Vranjica.

Teški se promet brzo preusmjerio iz glavne ulice na ovu cestu. Kamioni su jurili u oba pravca. To je bila samo tranzitna cesta jer se nije imalo razloga u njoj zaustavljati. Tek se je sredinom šezdesetih godina prošloga stoljeća uz nju počela graditi prva stambena zgrada. A i ona se odmicala od ceste.

Slično se događalo i ubuduće. Cesta je zjapila prazna bez ikakvih sadržaja. Kasnije je uzduž posađen drvored oraha. Kad je porastao, orasi su privlačili ruke uvis kako bi se dosegnuo koji zdravi plod.

Nema ih više zamijenjeni su platanama. Ostala je uspomena na prizor, kao u filmovima, kada su prikazivani veliki drvoredi oraha ispred otmjenih kuća i dvorova.

Velikan hrvatske povijesti

Današnji naziv ceste je Ulica je Stjepana Radića. Lijepo i dobro odabrano ime, kao da njezin pravocrtni pravac podsjeća na davnu njegovu želju što bržega narodnoga osamostaljenja. Početak ulice resi bista istaknutoga hrvatskoga političara koja podsjeća na velebni skup pripadnika HSS-a na solinskoj Širini dvadesetih godina prošloga stoljeća, a kojega je predvodio upravo Stjepan Radić.

Danas je ulica tehnički dobro renovirana, (ako se izuzmu problemi s oborinskom i fekalnom kanalizacijom koji se intenziviraju za velikih kiša), glatki i ravni asfaltni sloj, obostrani nogostupi, dobra signalizacija svijetlećih pješački prijelaza, semaforsko raskrižje, znakovi upozorenja i zabrane. Sve za primjer kako to može biti u dobroj prometnoj regulaciji.

Ali uvijek ima nešto što bi moglo biti bolje, nešto što je bilo zaboravljeno ili nešto što bi trebala donijeti budućnost. Ulica je dobro osvijetljena s visokih čeličnih stupova, ali se prilikom rekonstrukcije zaboravilo u rasvjetu uključiti gornju autobusnu stanicu, onu na Bilankuši. Ostala je u mraku i bila neprilična za mladost i za starost.

Tome se problemu doskočilo s nekoliko drvenih stupova preko kojih je dovedena rasvjeta i do ove lokacije. Vrijedno je i pohvalno, ali smo kraj ove najmodernije solinske ulice završili s neusklađenim i različitim primjerima razvođenja električne instalacije. Pokvarili jedinstvo cjelokupnog rješenja uzduž ulice.

Povezivanje Salone i Solina

Slijedeća napomena se odnosi na današnje planiranje jednog premošćivanja ulice. Postojeće ceste su definitivno naime odijelile današnji Solin od arheoloških ostataka nekada veličanstvene Salone.

Tehnička rješenja omogućuju da se barem na jednomu mjestu to popravi. Štoviše to i sami topografski uvjeti nude. Na mjestu gdje Radićeva siječe nekadašnju veliku salonitansku cestu, koja se i dan danas vidljivo pruža od samoga središta Salone pa prolazeći pored kuća Pletikosić i Matijević ide pokraj samostana Svetoga Rafaela sve do pazarića u središtu Solina, moguće je naime izvesti modernu konstrukciju u obliku pješačkoga mosta i nadsvoditi prometni trak u Radićevoj ulici.

Ovakav zahvat bi zasigurno pomogao turističkoj ponudi grada jer bi ponovno izravno povezao dva dijela grada, Salonu i Solin, a usto bi se omogućilo sigurno prelaženje prometnice u svakodnevnomu životu.

Ovakav pothvat zasigurno je investicijski velik za sam grad, ali uz današnje mogućnosti izvora financiranja lako bi se mogao ostvariti.
Na kraju ovoga osvrta vezanoga uz Radićevu ulicu u Solinu, moja opažanja zaokružuje dječja igra.

Na njenom početku davno su se igrala i velika djeca, isto to se danas događa na kraju Radićeve. Razigranost, vika, nadmetanje, vježbanje najljepše spajaju prošlost i sadašnjost.

Sličan sadržaj:

SOLINSKE ULICE – POGLED KROZ SJEĆANJA I SADAŠNJOST – »Žila kucavica« u gradskomu središtu PRVA ZBIRKA KOLUMNI IZ ČETVRTSTOLJETNE RIZNICE »SOLINSKE KRONIKE« – Pogled u nedogled PRIBLIŽAVANJEM PROLJEĆA ZAHUKTAVAJU SE RADOVI NA REKONSTRUKCIJI GRADSKIH PROMETNICA VRIJEDNI 2.7 MILIJUNA KUNA – Prema kvalitetnijim rješenjima RAZGOVOR S IZV. PROF. DR. SC. DINOM DEMICHELIJEM O PROTEKLIM I TRENUTAČNIM ARHEOLOŠKIM ISTRAŽIVANJIMA U SALONI – Antički grad ponovno otkriva svoje potencijale!