U POVODU 50. OBLJETNICI SMRTI PJESNIKA JOSIPA PUPAČIĆA KNJIGA: MOJ KRIŽ SVEJEDNO GORI – Sudbina iscrtana žeravicom s vrha vrućega ugljena
SOLINSKA KRONIKA 322, 15. LIPNJA 2021.
Piše: Siniša VUKOVIĆ
Fotografije: Borko GUNJAČA
Svekolika je poezija Josipa Pupačića bila oživotvorenje i odraz njegova prekratkog života. Predstava u zbilji… Kao u kazalištu, tom jedincatom mjestu nepatvorene stvarnosti gdje se istinabog, najlakše legalno laže i najbrže legitimno bježi od istine… Kulise su tvarni razmaci od stvarnosti… Iluzija je legitimacija bitka u kojoj ama baš svatko može imati neki svoj, ne nužno i vlastiti, identitet
Jedan od najosebujnijih »farabuta« u hrvatskoj književnosti i bespoštedni umjetnik koji je neposredno dijelio i komplimente i falimente, Antun Gustav Matoš, baladeskno je bio odgudio u molskom tonalitetu s mnoštvom alteriranih i disonantnih tonova kako je: »smrt oduvijek imala dobar ukus…« Jasno, genijalni je naš vrli opismenjeni predšasnik – ali, ne zaboravimo, i glazbenik: violončelist! – onomad bio zabetonirao takav stav potaknut mnogim smrtima preko reda što su bile uznemirile njegov duh i vrijeme.

Naravno, Matoš je bio inspiriran to reći potresen preranom smrću Janka Polića Kamova (umro je s 24 godine), a kasnije su zaredala umiranja preko reda i načina. Dovoljno je sjetiti se Antuna Branka Šimića, Frana Galovića, Augusta Cesarca, Ive Kozarčanina, Ivana Gorana Kovačića, Željka Sabola, pa i Augusta Šenoe ili Milana Milišića, a iz Splita su i prerano ili tragično bili nastradali Lujo Medvidović, Stipe Jakelić, Dasen Štambuk, sve pjesnici… Ni među skladateljima nije bajno u škartocu historiografije po tom pitanju: i Wolfgang Amadeus Mozart, i Vincenzo Bellini, i Vatroslav Lisinski, umrli su s oko 35 godina u živom trajanju, a i Pjotr Iljič Čajkovski nije se baš bio nauživao života…
I sad, da je prepisati ono što su, na primjer, Mozart ili Bellini skladali, a Kamov ili Šenoa napisali, bi li se moglo tom mogućem prepisivaču dati – penziju za uloženi rad? E, tim pitanjem, najmanje retoričkim, želim aktivno uključiti čitatelja u ovaj tekst…
Na svo ovo razmišljanje da, ponukala nas je sudbina pjesnika Josipa Pupačića: uže Poljičanina, šire Dalmatinca. Već dobrano potvrđeni pjesnik, realiziran i kao lirik i kao urednik u tada važnim časopisnim publikacijama, bio je pred portalom utjecaja i prošpetivom oglašavanja, jasno bivajući u prilici davanja kursa i estetskoga ukusa. Zacrtanim kriterijima, pri čijem je stvaranju fundamentalnih gradivnih elemenata i sâm sudjelovao, podvrgavao je i vlastito djelo: vazda ga ostavivši otvorenim za sva moguća propitkivanja, preispitivanja i procjenjivanja.
Tako položeno na plitici, kao da je hostija u času posvećenja na žrtveniku u prezbiteriju, biva mi pred očima svekoliko djelo Pupačićevo, čitavo djelo njegovo; do onda, do onoga kobnoga časa napisano i pušteno u javni opticaj, kao da je ono kondenzat toga pjesničkog salda, ustvari, krštena voda u kamenom baptisteriju korak-dva unutra, nakon što se u katoličku bogomolju uđe…
Pjesnik nikada ne gleda je li posvećenost prostora odana tradiciji katolištva: pjesniku je svaka bogomolja prostor nepovredive duhovne intimnosti. Ne vrijede tu ni osobne ni zdravstvene iskaznice; štoviše, tragovi sjećanja vode k tome kako je začinjavac Bepo više držao do običaja, negoli do nametnute mjere vjere…

Pa opet, iz nekoga razloga htio je udovoljiti zovu obiteljske tradicije; htio je biti sljedbenikom familijarne baštine, pa je neposredno pred odlazak na Otok, u Veliku Britaniju, dao krstiti svoju kćerkicu jedinicu Rašeljku… Kratko nakon toga, vraćajući se iz Londona, svi su nastradali u zrakoplovnoj nesreći na otoku Krku, i evo, točno je pola stoljeća da se to dogodilo: 23. svibnja 1971.
Također, pola je vijeka i od posthumno objavljene Pupačićeve knjige »Moj križ svejedno gori«, koja je iz tiska izišla na jesen te iste godine. Sudbinska je jedna pjesma u njoj, posvećena upravo Omišlju na Krku:
»More i kopno/ Grad nad obalom/ I rub bijeloga pijeska između neba i zemlje/ Gle kako ga prebiru/ U visinama borovi/ Prstima sitnim poput sunčanih zraka/ Iglicama šapata/ Od kog se nabire more/ Zrnce po zrnce svjetlosti/ Preostale iz davnina/ Kap po kap znoja iscijeđenog iz umrle krvi/ Na svakom zrncu po stopa/ Otisnuta prema nebu (između neba i zemlje)«.
Svaki je naslov svake pjesme pisan minuskolom, baš kao što svaka pjesma ne završava točkom, već je sustavno provedena redukcija interpunkcije. I u ovomu dijelu pjesme sadržani su svi elementi što su inkrustirali sve dosadašnje Pupačićevo pjesništvo: i vatra, i voda, i zrak, i zemlja… Posebice su naglašene riječi »nebo« i »svjetlost«, te kao pretežiti likvidni element u njegovu pjesništvu, uz more i vodu (Cetinu), u ovoj je knjizi to – krv… Recimo pjesma »Vodama Cetine«:
»Vodama Cetine moj narod mrmori/ Povorke mrtvih s kamenjem na ramenu/ S kapima znoja na čelu, s kapima krvi u znoju/ Gaze – a voda do grla – zubima zarivenim u zemlju.«
Ili, u pjesmi »Biokovo«:
»Visoka svjetlosti/ Što strepiš od vlastite pa naše krvi…«
Ili, snažna profetska poruka kao opomena u pjesmi »Iz dana u dan«:
»I plaćat ćemo svoje piće posljednjim kapima djedovske krvi/ Što se već poodavno cijedi niz naše ukočene prste…«
Amblematska je naravno njegova pjesma po kojoj je knjiga i ponijela ime, a koja resi svaku antologiju hrvatske poezije koja je tiskana nakon što je ova pjesma/knjiga objavljena:
»Evo me, moj svijete, na raskršću/ I tvom i mome/ Oprostimo se. – Ti plačeš/ Moj križ svejedno gori/ Udaljuješ se; bez pozdrava, bez riječi, bez boga/ I odlazim prema istoj nepoznatoj zvijezdi (…) Moj križ svejedno gori/ Odblistava u beskraj tvoje ime/ Udaljujemo se/ I putujemo prema istoj nepoznatoj zvijezdi/ Ti toneš po svome snu/ A ja koracam/ I grcam, i grcam, i gledam prema beskraju/ Moj križ svejedno gori/ Moj križ a tvoje ime…«
Svekolika je poezija Josipa Pupačića bila oživotvorenje i odraz njegova prekratkog života. Predstava u zbilji… Kao u kazalištu, tom jedincatom mjestu nepatvorene stvarnosti gdje se istinabog, najlakše legalno laže i najbrže legitimno bježi od istine… Kulise su tvarni razmaci od stvarnosti… Iluzija je legitimacija bitka u kojoj ama baš svatko može imati neki svoj, ne nužno i vlastiti, identitet. Otuda najčešći među nama nesporazumi…
No u životu i pjesništvu Josipa Pupačića nije bilo kulisâ od stiropora, nije bilo umjetnih dimova i falših zidova od šperploče ili iverice. Svaki je njegov stih autentičan poput navlastitoga otiska prsta, svaka je njegova pjesma identična proživljenomu životu kao u ispod indiga vjernom presliku, svaka je njegova knjiga spomenik u pozitivu načinjen od životnoga materijala po ishodišnom negativu…
Takva je i Pupačićeva knjiga »Moj križ svejedno gori« – spomenik hrvatskoj književnosti i to spomenik učinjen u trajnomu materijalu u bronci, ali i spomenik njemu, njegovoj ženi Benki i kćerkici Rašeljki, kojoj je djevojčici udahnuta i blagoslovna dedikacija upisana u rukopis buduće knjige i predana nakladniku prije puta u London: ucrtana žeravicom s vrha vrućega ugljena eda bi se razgorjela do u trajan oganj, do u plam sjećanja zavazda, do u vječnu vatru, baš kao u crkvi ili katedrali.