Najveći povijesni izričaji kršćanskoga stvaralaštva nezamislivi su bez umjetnosti u kojoj se Božansko nadahnuće očitovalo kroz ruke najvećih svjetskih umjetnika.
Međutim ova punina umjetničkoga bogatstva očituje se i u onim manje poznatim, skromnim djelima poteklih iz ruku »malih«, anonimnih autora. Onoj akademskoj, vrhunskoj tako uz bok ide i naivna umjetnost, prirodna, jednostavna, nesofisticirana, neakademska.
Naivni prikazi Krista patnika na čudesan nam način tako daju razmišljati o još jednom svetopisamskom retku, onomu proroka Izaije, a koji je vrlo aktualan upravo u korizmenom vremenu odnosno nedjelji Muke Gospodnje i Svetomu trodnevlju. »Kao što se mnogi užasnuše vidjevši ga – tako mu je lice bilo neljudski iznakaženo te obličjem više nije naličio na čovjeka« (Iz 52,14). Svijet je naime bio potpuno »zaprepašten« kada je u Onome koji ga je došao izbaviti, vidio potpuni izostanak vanjskoga prikaza uzvišenosti ili veličanstvenosti. Nikakva posebna ljepota već Prisutnost neprivlačna masi ljudi u svim vremenima. Konačno govoreći tako okrutno oštećena i unakažena da je jedva zadržala ikakvu sličnost s običnim oblikom i čovječjim licem.
Naivna prikazivanja Raspetoga koja susrećemo kod Branka Grbića jednako tako odišu jednostavnošću i osjećajem nevinosti, a pritom potiču toplinu i nostalgičnost. Jednostavni oblici koje prepoznaje i »oslobađa« iz drva postaju istinsko osvježenje u usporedbi sa složenijim umjetničkim stilovima i izričajima. Grbić kao i brojni drugi naivni umjetnici stvara ne zbog toga što ne zna ili ne može akademski, upravo suprotno, jer tako želi.
Ovu naivnu nevinost njegovih djela promatramo nadalje u rasponu malih radova za »male« ljude koje je bespogovorno i uvijek bez naknade odrađivao pa sve do posebnoga poklona za Svetoga Oca. Krajnjim adresatima svojih djela pristupao je na isti način, s jednakom skromnošću i vjerničkom poniznošću.
Djela proizašla iz njegove osobnosti ovdje ulaze u dijalog odnosno nose onu svetopisamsku epizodu u kojoj Gospodin govoreći okupljenima u prispodobama traži da k njemu puste malene, djecu (Lk 15, 16). Birajući one koji u očima ovoga svijeta nemaju velikih vrijednosti naglašava kako snaga Kraljevstva nebeskoga ne očekuje velebna djela i postignuća, već je to dar Božje milosti. Ovaj evanđeoski prizor srž je navještaja Evanđelja: u Isusu Kraljevstvo stječu oni koji se ne smatraju dostojnima. Jednak je način na koji ona iskrena, »malena« umjetnost naviješta Evanđelje.
Jasno je kako je na Branka Grbića, umjetnika, u ovome slučaju kipara naivca, velikoga traga ostavila bogata solinska vjerska tradicija očuvana u brojnim oblicima pučke pobožnosti. Bogoštovni izrazi solinskoga vjerničkog puka koji se ne iskazuju isključivo obrascima svete liturgije, već posebnim oblicima koji proizlaze iz njegova duha i kulture odraz su žeđi za Bogom koji samo jednostavni i siromašni mogu osjetiti. Donedavno su se tako u svakodnevici solinskoga vjerničkoga puka očitovali nutarnji stavovi koje se danas rijetko susreće; strpljivost, smisao za križ u svakidašnjem životu, predanost, otvorenost drugima, pobožnost.
Grbićeva djela kao da nam danas postavljaju pitanje u kolikoj mjeri vjerski običaji, povezani prvotno s pučkom pobožnosti imaju smisla ukoliko su potpuno anakroni, ukoliko nisu više u vremenu i prostoru u kojemu su nastali. U kojemu trenutku oni postaju samo isprazni »folklor« koji se iskreno ne živi nego se isključivo prigodno replicira njegov sadržaj bez zadiranja u dubinu?
Običaji proizišli iz pučke pobožnosti naime odraz su onoga najiskrenijega i najdubljeg mogućeg življenja i poimanja vjere i vjerskih istina u svakodnevnom vjerničkom životu. Riječ je o onome vrsnom sadržaju i formi koji su vjernici mogli dati od sebe u umjetničkom, glazbenom, pisanom, etnološkom i folklornom smislu. Danas pak ispravna primjena ovih sadržaja i formi ne leži u njihovu nepromišljenom, besciljnom repliciranju nego u otkrivanju njihove suštine i aktualiziranja u današnjemu vremenu i prostoru. Tvrdnja je ovo koja ne vrijedi samo za naše solinsko vjerničko društvo koje obiluje običajima u »snažnim« liturgijskim vremenima nego i za svako slično društvo i mjesto našega kraja.
Pučka pobožnost i običaji iz nje proizišli sretan su susret između evangelizacije i kulture. Ovaj skladni spoj kršćanske poruke s kulturom naroda na solinskom području u nekim slučajevima ide tako duboko da su elementi vlastiti kršćanskoj vjeri postali sastavnica solinskoga kulturalnoga identiteta. Pučka pobožnost, a posebice iz nje proistekli običaji nadalje imaju svojih nedostatnosti i mana pa ih je potrebno »evangelizirati«, odnosno dovesti da poprime jasniji oblik u sadržajima vjere, nade i ljubavi.
Grbićeva su djela usko vezana uz vrijeme korizme, ali je i premašuju ukazujući kako je to liturgijsko vrijeme koje prethodi i oraspoložuje za slavlje Uskrsa. Iako izuzetno bogati, solinski izrazi pučke pobožnosti ne dohvaćaju lako otajstveni smisao korizme. Pastoralni život posebice u zadnje vrijeme svjedoči kako se vjernici usredotočuju na Gospodinovu muku i smrt ostavljajući postrani velike teme odnosa između korizme i sakramenta kršćanske inicijacije, kao i otajstvo »izlaska«. Nerijetko sve i »završava« Velikim petkom.
Promatrano u cjelini pučke pobožnosti i iz nje proizišlih običaja solinskoga vjerničkoga puka u Velikomu tjednu umjetničko stvaralaštvo Branka Grbića na zanimljiv i poticajan način obuhvaća onu puninu izričaja, kako pobožnih običaja tako i liturgijskoga ciklusa. Odnosno Grbić je tako započinjući s vještom izradom dobro nam poznatih golubica za maslinove grančice za Cvjetnicu, barabana za Veliki petak upotpunio čitav ciklus izrađujući i Kristove prikaze iz gotovo svakoga od dana Velikoga tjedna ne zaustavljajući se samo na raspelima. Štoviše izradom skulptura uskrsloga Krista, pobjednika nad grijehom i smrću Grbić šalje jedinstvenu poruku, koju pučka pobožnost i običaji često nisu uspijevali doseći.
Gledajući teološkim ključem sad prepoznajemo smislenu cjelinu njegova rada. Rekli bismo da otvara put katehiziranju. Promatrana nadalje u takvoj cjelini Grbićeva djela iako ne spadaju i ne mogu spadati u liturgijsku umjetnost na zadivljujući način dosežu i šalju otajstvenu poruku muke, smrti i uskrsnuća Gospodinova. Pritom iznova u iskrenosti svoga naivnoga izričaja priznaju i odaju prvenstvo liturgiji i liturgijskoj umjetnosti.
Grbićeva pak naivna i neformalna umjetnost iako ne liturgijska nosi u sebi onu željenu »plemenitu jednostavnost«. Njegovo stvaranje iz korijena, doslovno i u simboličkomu govoru u ovome obzorju djeluje ljekovito. Svjesno svojih vrijednosti i ograničenja promatra Otajstvo i zastaje pred njime.
Bogati solinski pobožni običaji Velikoga tjedna čvrsto utemeljeni na ranokršćanskom salonitanskom i srednjovjekovnom hrvatskom naslijeđu koji su toliko utjecali i na Grbića danas su na prekretnici. Razumijevanje same biti, a slijedom toga i njihovo očuvanje u ovoj nam se prilici nudi kroz njegova djela, bez namjere da ga se pritom u njegovoj ljudskosti kanonizira i njegova djela nepotrebno glorificira. Činjenica je međutim kako su ga kao čovjeka i umjetnika kroz čitav život pobožni običaji obilježili i usmjerili, a on je zauzvrat u ljudskoj »malenosti« i umjetničkoj neformalnosti shvatio njihovu simboličku srž.
Nerazumijevanje dakle blaga solinskih običaja u Velikom tjednu i nepostojanje ikakve želje za njihovim dokučivanjem i/li teološkim tumačenjem odlika su u konačnici nezrele vjere. Lišeni teološkoga pročišćavanja i dubljega smisla oni poprimaju groteskni oblik. Obavlja ih se i provodi bez da se točno zna zbog čega. Jedino zrela vjera savladava onaj zarobljujući strah od nepoznatoga i otvara prema dubljemu smislu, prema simboličkome. U onomu trenutku kada ta nezrela vjera iskorači iz djetinjaste fiktivne sigurnosti tražeći dublji smisao pronaći će vlastito ispunjenje. Smisao koji prolazi od ulaska u Jeruzalem, muke, smrti na križu sve do uskrsnuća.
